All my poetry is private, if some one recognizes oneself in the verses, it is a coincidence.. SVA MOJA POEZIJA JE PRIVATNA I AKO SE NETKO PREPOZNAJE SLIČNOST JE SLUČAJNA. SVE SE ODIGRAVA SAMO U PJESNIČKIM MAŠTAMA
Da ti princezo iz Senja… bezdan inspiracije otvorila si u meni. Pisati stihove meni je premalo da bih iskazao što u duši misleći na tebe osjećam.
Kakve rane nakon tebe u srcu preduboke primjećivam. Nekako pošto si leđa okrenula pokušah napisati stihove tvojih grijehova, no problem je što nemaš ih u mojim očima.
Princeza ljubav moga života si ostala.pa rekoh barem esej da ti onako osrednji ne predugi darujem.
U stihovima bih te obasuo ružama, pa sjetih se da ih nisi voljela.
Pišući ti stihove ruke sam jedva kontrolirao,tresle se kad bih sliku ti zamišljao.
Toliko sa tobom u glavi sam zaglibio.
Sa tobom je svo pisanje stihova obilnije krenulo,nismo se niti upoznali ali u srcu sve smo osjećali.
I onda nakon prvog susreta I tvojih usana pokrenula se osjećaja ludosti lavina.
Najsretnijeg čovjeka si u galaksiji upoznala.
Ti znala si pokrenuti sve preduboko u meni. One umorne sive emocije u sunset si pretborila,jutarnje zore sa tobom sam dočikao danima normalno nisam spavao samo da bih te što duže u zagrljaju imao, ljubio gledao, maštao.
Vjerovah da smo srca uzajamno dijelili na ljubavi nismo trena štedjeli, nije bilo glume sve se iz dubine duše odvijalo.
A sada se pitam dal smo za tu vezu ipak bili sazrijeli. Nešto mi tu ne štima kako se mogla olako da izgubi da se čovjek odljubi.
Sam moje strane to se nije deseilo, sve je istog zaluđenog tipa ostavilo
Izgleda da sam previse od svega naivno očekivao, svemu sa tobom uzalud se radovao ne znajući niti trena osjećajući da će sve prestati I nestati sa tvoje strane.
Sve riječi što se razmjenjivače sve izrečene zakletve sa tvoje strane na kraju laži su ispale.
Sada bih najrađe od sviju se sklonio, negdje na daleko mjesto zauvijek bih zalutao.
Možda duboko ispod kamenog Velebita gdje me niti tunelska mašina nebi otkopala, ili pood morem u bisernu školjku da se uvali I svu tu bol nakon negog vremena da odbolim.
No moram priznati uživah u svakom trenu sa tobom u svim tvojim slatkim riječima pa kada bi mi tepala da voliš me da život ne postoji bez mene.
Nosim na leđima duboke tvojih kandži tragove, kako si grizla usne još uvijek bole me.
I nakon svih ovih godina ta samoća na neki način me djelomično otrijeznila da bi mi pamet napokon barem malo shvatila da sve bilo je sa moje strane zabluda.
Idealne ljubavi ne postoje to sve mašta i pusta želja naivnih zaluđenih ljudi je.
No opet moram ti zahvaliti jer uvidjeh kako istinski iz dubine srca znadoh zavoljeti, tin a žalost kada sve sagledam moju ljubav nisi zaslužila, razmisli ipak si tin a kraju najviše izgubila.
Ali na tebi kaon a meni se ne primjećuje.
Kažu da još mlađa si da cvjetaš od ljubavi, a ja u sebi starca izmorenog razočaranog sam pronašao. Od svega sam ruke digao, nemam motiva da se pokrenem.
Po nekad napišem teške tužne stihove koji stanje duše srca mi otkrivaju.
Na kraju sav sam osjedio, bore na licu već dugo primjećivam ali ne brinu me o tome ne razmišljam.
Samo brine me i nakon desetak godina kako nastaviti bez tebe.
A morat ću… tebe silom nekako preboljet ću.
Za sada to lako baš i ne ide jer ubi me divno sjećanje. Naše lijepe trenutke ne mogu iz sjećanja da izbacim i kako onda da te zaboravim.
Kako na jezik da prošla ljubav si položim.
I tako se borim sa zaboravom, sjećaanje ga uvijk nadvladava, u meni si izgleda kako stanje stoji zauvijek ostala.
No ipak svu sreću svijeta želim ti.
Ljubav vječna nedostupna ćeš meni ostati.
Mogao bih toliko toga na ovaj papir na navalim da sve što osjećam preduboko opišem.
No moram da pustim te, da sve što smo imali polako vremenaom ohladi I nestane.
Tvoje ime nikada neće u Senju saznati,jer će vječno samo u srcu mi ostati.
Zato razna imena u stihovima spominjem… portrete slicne tebi iscrtavam da tragove do tebe zavaram
Neka sreća u tvom životu ipak prati te, jer kako da mrzim te ako tako ludo baš zavoljeh te.
toni"s poetry 