BIJAŠE TO PRAVA ODLUKA

Često me utonulog sretnu i pitaju

od kuda, kome, i zbog čega žuboreć

stihovi danonoćno pregladnjeli izlaze.

Dal neka žena samo pusta mašta je.

 

Srozan tada duboko ugruhan uzdahnem.

Sjećanje preko ramena drsko prebacim

Kriglu gorkih znanih suza naručim

i dušom skršenom jezom projedrim.

 

Svi moji stihovi požudni i vatreni

jednoj posebnoj duši su pisani.

Al gorčina podlo nesanicom sasipa

ispucalo srce od lažnih  nadanja.

 

Tužan, oronuo, jedva zraka udahnem

lažnim osmjehom sreće tugu prikrijem

Da misle kako sretno zaljubljen sam.

Ne shvataju koju slomljenu dušu gledaju.

 

Nitko nije kriv opravdanje ne pronalazim

bijaše to prava odluka da pustim je unutra.

Samo nekoliko dana i sve mi je pružila.

A zatim glumeć bez suza glavu okrenula.

 

I što mi sada preostaje, samo da maštam je.

Da izvore stihova uvijek njenim likom  natočim.

Sebe u tihi kutak  požudne mašte zarobim.

Liričkom ljubavlju izobiljem se oslobodim.

 

Tek sada razumijem pjesnike, kad čitah stihove.

kako je i što znači kad ljubav neponovljivu izgubiš

kao da sebe u špilju beskrajnih stihova zarobiš.

Po nekad vriscima dušu sjećanjem osvjetljavaš.

 

Možda će netko reći da su isti i dosadni ovi stihovi.

Al boli me briga za glupe neke kritike, ja volim je.

Samo pišem što osjećam, što iz duše i srca navali.

Neka njemu pripada, al moja je, meni se predala.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,28.06.2015 u 16:20.

20 godina buduće samoće

Prihvatih osudu na dvadeset godina.

Moram totalno da je zaboravim.

Krvavim srcem sve potpisao.

Ranu kao krater u sebi načinio.

 

Da mi u grudima niti tračkom ne boravi.

Da je srcem ne poželim il prizivam.

20 godina nesmijem da je pogledam.

20 godina nesmijem da razmišljam.

 

20 godina nesmijem mislima da je prizivam.

Nesmijem da maštam il pišem joj stihove

Kaput samoće hitno da navučem na sebe.

Sav u ledenice osjećaja da se pretvorim.

Svu ljubav čuvanu zaboravom da razorim.

 

Nikoga nesmijem da upitam kako je.

Dal živa je, što se sa njom uopće događa.

Valjda će za to vrijeme, ljubav da izgori.

Da samo pepeo sjećanja u meni potopi.

 

Mogu da imam druge, da se zaljubljujem.

Da pjančim, kao zvijer iživljavam.

Al nemam pravo na nju da pomišljam

Požudnim mislima opet da je prizivam.

 

I neka mi netko dokaže dal je to moguće.

Da se u kamen pretvorim, sve razorim.

Da život u naprijed tugaljivo prekratim.

20 godina danonoćno suzama utapam.

 

I kaznu sam teško u sebi salomio

Tko zna kakve tragove na duši isparao.

Pa ridam, sve zubima prste pregrizam.

Bijesom samoće tugu savladavam.

 

I onda suze navalile, vodopad u meni nanijele.

Svaka suza godinu patnje u sebi sardžava,

a kroz mene mećava navalila, prelama.

20 godina samoće urlicima poručuje

20 godina se gasiti da je zaboravim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.08.2015 u 14 i 22 minuta

 

NIKAD VIŠE NADANJE

 

Kako su me vatre nadanja ispekle

Toliko tinjajuć naivnom obećavale

Pa sve one iskre, plamičci čekanja

Beskonačni niz pisama u suzama.

 

I gdje sam sada izvaran dogurao.

Sve karte , svu nadu uzalud trošio.

Tek sada svaćam da sve bijaše

Nepredvidiva uzburkana pučina.

 

Ma nebitno koliko je mlađa godina.

Ne bitno dal su bitne te razlike.

Brinem me kako sam preglupo nasjeo.

Kako naivno u otvorene laži vjerovao.

 

I tek tako, kao teški stranac se okrenula.

Nije nož u leđa zabila, motorkom me iscjepala.

A koliko puta sebi rekoh, koliko sam ponavljao.

Koliko puta isti razred razočarenja doživio.

 

Neka, neka se i to dogodilo, budućnost razorilo .

Valjda tako treba da se dogodi, da me opameti.

Al sva njena pisma u galonu sa pijeskom čuvat ću.

Neka je zatrpa zaborava suha tvrdokorna prašina.

 

Rekoh sebi nikad više okus gorkog nadanja.

Nikad više otvoreno srce, nikada ona tepanja.

Uvijek na rezervi teškoj kriomice se voziti.

Nikad za nikad karte srca do kraja otvarati.

 

Sretan put joj njenim oborncima laganja.

Sretan put joj od mora pa sve do jezera.

Neka je prate života odurni teški krševi,

Nek niti tračcima ne boravi u meni.

Bit će kasno kad sve karike pohvata.

Ljubav ovakvu iskrenu nikad nije imala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno21.08.2015 u 05:23 minuta

Ona je pinokio

Bože toliko puta mi tepala i varala

Slatkih riječi kroz suze izgovorila

Na tanak led nade potiho navodila

Dok me nije podlo planirano iskoristila.

 

A tim okama i usnama bijah zaluđen

U iskrenu povratnu ljubav ubijeđen

Noćima dugim pisma sam gutao.

Svakoj izrečenoj riječi duboko vjerovao.

 

Ipak iznenadno slučajno sam shvatio.

Za nos me od prvog dana povlači

Uvijek izgovor neki pronađe i zavlači.

Dok je nisam u laži okrutnoj ćopio.

 

Maskenbal,maškare pjevajuć osvanule.

Svoj lik u Piniokia lažljivog  pretvorila

A ja naivan iskrenu ljubav joj nudio.

Siguran sam ispod te maske se skrivala.

 

Poznadoh one usne, vrisak u očima.

Čuperke, korak vrckavi kad bi hodala.

Kao prvi put miris još uvijek podsjeća

A pokraj mene prošla je tako hladno

Kao ledenica, kao da ništa ne osjeća.

 

Skršilo me, na pod bacilo, osvijestilo.

Idem dalje, mogu ja to sve izdržati.

Znam i siguran uskoro će se kajati.

Klečati i nanovo staru ljubav kamčiti.

 

Možda pogriješio što ne javih se tog trena.

Možda sam trebao u karnevalske maškare.

Da ne prepozna me , niti trunke me osjeti.

Tko zna kako bi završili ovi suludi ratovi.

 

Ali ovako bolje je, sve se neplanirano otvorilo.

Lažnu ljubav, obećanja, lažnu nadu razotkrilo.

Bolje i sada da se eto istina sretćom razotkrila

nego da sam je ubjeđen čekao silne godine.

 

I da me na susretu kao ledenicu otkači,raskine.

Skoro da vene sam rezao, toliko ljubavi podario.

Hvala ti Bože što si na vrijeme oči mi otvorio.

Da shvatim da je pinokio u srce mi zaronio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20.08.2015 u 14:55 minuta

Mjesečarka

Nakon napornog dana ona jedva na nogama stoji

Nema što nemože da pretrpi, suze nemilice procijedi.

Ljudske sudbine je pogađaju, težinom tuge satiru.

A ona dušica na sve osjetljiva, tako bi me ukrala.

 

Uz mene se slatko pripila, svo čekanju i samoću

Napokon prepoznatljivim poljubcima naplatila.

I onda bi kad svi duboko usniju, planove skovala.

Pa tako usamljena u snove bi kriomice zavirila.

 

U koje doba se ona kriomice iz kreveta išulja,

onako na prstima okorjelog lopova docupka

oko moje postelje zavrti samo da me dodirne

da miris ovog vrelog požudnog tijela osjeti.

 

Da samotne trenutke po tko zna koji put zavara.

vjerojatno je dugo putovala il je u kavezu samoće

zaključana kricima požude prizivala i tiho budila.

I kao da je vjetar kao nemirnu krošnjicu nadanja

Zaleluja , ludilom zanjiše, pa šumovima zašušti.

 

Samo taj trenutak nježnog dodira i spoja doživi.

Lakše bi joj bilo, lakše bi noć samotnu probdjela.

A ja na drugoj strani, kao da je cijelu noć osjetim.

Na sve strane kreveta se preokrećem, prizivam.

 

Protutnjaše još jedna otužna razdvojena noć

Leđa od nesanice i preokretanja se iskrivila

Kad bi samo mogla da pričaju, slikama pokažu

Sve bi istim trenom osjetila i nepovratno uvezala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.08.2015 u 06:24 minuta