LJUBAV JE MOJA POSTALA

SEPT 13

http://www.youtube.com/watch?v=DOqKDQwBtsk&list=HL1377857204&feature=mh_lolz

Dali znate… koliko boli kad ljubav nestane
Dali znate… kako duša jecajima otkida
sve drugo nema smisla i sve se raspada.
Glumiti a ne voljeti,tuga vremenom sve raspara.

Nema što nam nisu radili,Lažne priče podlo izmišljali
Samo da nas rastave,
da se ljubav zamrzne.
zaboravom sve da izblijedi

Doživjeh ljubav sanjanu,u krilu duše satkanu
i što više kažu lažu,lažu li lažu lažu
ljubav je moja postala.


Al nikad neće shvatiti,kad se ljubav strasno doživi.

Sve ti uzme pa izludiš, Kad je imaš pa izgubiš.
Uspomena srcu ostaje

Doživjeh ljubav sanjanu,u krilu duše satkanu
i što više kažu lažu, lažu li lažu lažu
ljubav je moja postala.

Dali znate… koliko boli kad ljubav nestane
Dali znate… kako duša jecajima otkida.
sve drugo nema smisla i sve se raspada.
Glumiti a ne voljeti,tuga vremenom sve raspara.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,11.07.2013 u 07 i 57 minuta

 

 

 

U stopu

SEPT 13

 

U stopu pratim te, zvrku nemirni.

Svaki reski nemir i tugu ti osjećam.

Svakog trena te mislima ispraćam

nedam da padneš il poklekneš

il možda bez razloga zaplačeš.

 

Životni tunel zavlači, u mraku ostavi.
Kao sjena pratim te, kose dodirujem.

Iste rizike osjećam, opekotine doživljavam

Nedam da se ugasiš, život zatvoriš.

 

Jer ako ti propadneš il možda potoneš

Za tobom se dovlači lavina, suza i bolova.

Zato u svoje misli pusti me, da pratim te.

Tako ćeš biti sigurnija, a meni dodirljiva.

 

Vrijeme otvara prilike, bez obzira na razlike.

A pješčani sat najavljuje, uzalud čekanje.

Život smo ovaj dobili ne da bismo patili

Nego ljubav doživjeli, osmjeh širili.

 

Meni je slamka tvojih usana dovoljna

Jedan uzdah i kap sa tvojih usana

Samo dozvoli mi, kapljice sreće pruži mi.

Neka to bude pismima, ljubav izrečena.

Život pokloni mi, što se skoro ugasi.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.08.2013 u 01 i 42 minuta

LJUBAV JE OTKRIVA

angela

 

Vidim djetinjasto poskakuje,

očima znakove prosljeđuje,

srce obiljem trnca zarezuje

Znam 100%  duša sretna je.

 

Kao čigra silovito grčevito,

Žudnja u srcu krči tragove

Nisu lažljivi ispod duge tragovi

To iskreni ljubavni doživljaj postoji.

 

Osjećam ljubav u njoj boravi, stanuje

Svakim danom mislima prosljeđuje.

Da voli me, da užasno joj nedostajem

A tim slatkim detaljima srce radujem.

 

Nije lažljiva iluzija, to drhtaj je čekanja.

Neka snaga silovita, stanuje u grudima.

Dvije srodne duše skriveno je stapanje

Provalija, bezdan, obilje sreće u srcima.

 

Žudnja jedno za drugim urnebesno tajnovita

Ništa ne pita, samo noćima nemirom rastura.

I tako bih joj pred koljena klekao, dušu istresao.

Da vidi koliko ona u mojim suzama stanuje.

Da potpuno osjeti da radost i smisao života je.

 

Ništa ne stidim se kazati, kroz suze priznati.

Bez nje, ljubavi duša prazna kaljuža postaje.

Volim je bez obzira kakva je, meni je najbolja.

Srce prepolovila, dušu infektivno srećom mi opila.

 

Slobodnom voljom srca nam se prepoznala

Bez upozorenja  jedno drugom se uvalila.

Krstare suzama čekanja, ljubavna robinja.

E tih se robova nitko ne odriče, srce predaje.

 

Zato do posljednjeg daha u okovima se borimo

Da tu iskru ljubavi ne izgubimo, srce ohladimo.

Ne želeći niti u mašti a ne javi da je izgubimo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,29.08.2013 u 07 i 47 minuta

Kofer zaborava !!!

fališ muvice

Lakše bih je zaboravio u kofer zaborava spratio

Samo da jednu grubu riječ je izustila,barem prozborila

Al ona, bila i ostala posebna i totalno neodoljiva.

Iz misli,maštanja trajno izbrisati, odagnati, nemoguće.

 

Znala je svake sekunde što tišti, guši, raskida u grudima

Znala je svaki treptaj pročitati u suznim neispavanim očima.

Znala je o čemu razmišljam,kakvu igru namještam.

I kako joj takvoj odoljeti, u kofer zaborava je spratiti.

 

Zgužvanim usnama njeno ime se vrtilo danima i noćima.

No grubu riječ nikada nije izustila, da bi bolom ranila.

I onda je umorna od mojih uvreda bestraga tiho nestala.

U svoj kutak patnje jorganom suza dušu svoju pokrila.

 

Zbogom divno stvorenje, hvala ti što me neprimjetno napusti

Da te više ne ranjavam, srce i dušu bolovima natapam.

Idi svojim putem, neka te sunce sreće vječno obasjava

Bježi i tmurnog kutka ovog gušenja,  život je čarolija

 

Pronađi način unutarnjeg pražnjenja,crtanjem, pisanjem stihova

Tragovi da ostaju drugima neprepoznatljivi,nama jasno vidljivi.

Dovoljno oči zatvoriti, sliku il stih u sebi zadržati,uživati

Tišinom bez i jedne riječi sve razumjeti,za sebe zadržati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.08.2013 08 i 54 minuta

Anđelu ljubavi, molim te pripazi

angel of love 

Ovi stihovi su nastali korištenjem NASLOVA posljednjih 50-tak pjesama tijekom Avgusta zvanog kolovoz. Svatko se u njima može mrvicu prepoznati…

Dok cupkam tek opalim lišćem alejom dudova.

Njena slika se vrzma, mislima prevrće i doziva.

Kao da želi reći…ne odustani, trajno voli me.

Pa iskreno naivan, sebe kroz stihove poklanjam

Svaki put na njene varke mislima nasjedam.

 

I kad me totalno misli obuzmu, dušu i srce zauzmu.

Ridam suze sjećanja, fali mi dodir njenih usana.

Ljubav potpuna nikada nemože nestati, izblijediti.

Ako je iskrena ma koliko je zatrpavali, i skrivali.

Ona kao ponornica bruji, svim silama odoljeva.

 

Kud god krećem sjena njenog osmjeha vječna pratilja.

A nesanica dodirom mjeseca, čahuru srca razara.

Ne želim a i zašto bih nešto najljepše iz srca izbacio.

Bez razloga dušu ranama kršio, kad volim volim je.

Neka pritisci nestanu il pojačaju, sve jedno je.

 

Nisam više isti, valja srcu i duši sve zamke objasniti.

Fali mi biti sretan, jer tuga samoćom me razvalila

Nestajem, na tanane nestajem, dal je sve vrijedilo.

Ljubav podlo opekla,melodija njenih usana podsjeća.

Sve se dešava pod okriljem kaputa maglovitog maštanja.

 

Gnječim suze da ne izdaju, rane dušmanima da otkriju.

Ipak sam sretnik postao, jer sam ljubav potpunu doživio

Jer nikad ne saznati što ljubav je, kazna je neumoljiva.

Pa sada mrežu noćima zabacujem, da koji stih ulovim.

Nedodirljivoj ljubavi tračak posvetim, zbog nje i postojim.

 

Sve što se zbog nje dešava, u vrču je čarobnih maštanja.

Neka dušmani crknu i ljubavlju gladuju, takva im sudbina.

A njoj želim sve najbolje, neka što dalje od mene ostane.

Znam da osjeća što prema njoj osjećam, tajna prikrivena.

Možda je sve moglo da se završi bezbolnije, tračcima istine.

 

Dal smo uopće postojali, srce slomljeno sa sobom govori.

Protiv otrov je svih suznih  nesanica, duševnih krševa.

Zbog nje i njenih usana, vatra nemira me trajno uzela.

I tako skriveni kroz maštanje, odigravamo naše uloge.

 

Ako Vam se ikada dogodi, da križ samoće nadu sahrani.

Nikada ne recite zbogom ljubavi, sve zakopaj i zaboravi.

Neka se ono malo ranjene duše lažima tame prehranjuje

Nedajte da se svijetli dio mašte raspline, sve nestane.

Anđelu ljubavi, molim te pripazi da me nikad ne zaboravi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.08.2013 u 12 i 37 minuta

 

Nisam više isti

hvala ti 

Kao da jučer se desilo, zahvati jeza tračak slatkog bunila.

Samo za nas klapa su pjevale,a usne potpunošću žarile.

Govori tiše dok ljubiš me, tiho bi tepala, slatko uživala.

A onda do dugo u noć uz klapske pjesme smo plesali.

 

Usne usnama, ruke tražile, svim stranama tijela žuborile.

Odjednom tango si povela, tijelo uz tijelo privila, žudila.

A tek sa valcerom totalno me osvojila, do sitne zore ljubila.

Nekako ublehani stanjem bunila, a ljubav u grudima brujila.

 

I sada rado sjećam se, maštam, snovima lažnim opijam.

Želim ako je moguće ljubavnim jadima da upravljam.

Pa se zavlačim alejama savijenih dudovih krošanja.

Uzdišem, po koju suzu procijedim, usne gladne nagrizam.

 

Godine se redaju, još uvijek čamim na ljubavnom čekanju

Sve ih tvojim usnama i osmjehom poredim, sve prazne su.

Pa zajašem konje vrane, da me nose do tvojih izvora.

Bat kopita i šibanje vjetrova, slatka glazba što opija.

 

Rado sjećam se proždrljive mladosti, nezasitnih usana.

Čežnje i suludih požuda, tijela na tacni strastvenih izvora.

O Bože kako smo uživali, godinama jedno drugo gutali.

Jedino stobom ljubav je bila istina, sa drugima laž lažljiva.

 

U meni drobe neizrečeni stihovi,toliko toga bi strasno priznali.

Ali čemu, sve je naprasno prestalo, orkanskim vjetrovima upilo.

Samo otkinut čuperak  leži među stihovima prohujale prošlosti.

Da me mirisom na sva događanje bolno podsjeti, kako fališ mi.

 

Nisam više isti, već odavno potrošeni tužni starac sam postao

Crne kose na glavi izgubio, većinom osjedio, ćelavac postao.

Hranim se mrvicama suhoga izvora, korice prepunih stihova.

Sve je presahnulo, ljubav prošlu zatrlo, samo žubori sjećanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.08.2013 u 21 i 23 minuta

SVE JE SLUČAJNOST

Ljetna frizuraSVI STIHOVI SU PLOD MAŠTANJA, AKO SE NETKO U NJIMA PREPOZNA I UŽIVA BIT ĆE NAM DRAGO, A AKO SE NETKO RAZOČARA I DA GA TO PROVOCIRA, ŠTO MI MOŽEMO TAKVI SU LJUBAVNI STIHOVI SVATKO SE U NJIMA BAREM MRVICU PREPOZNAJE.

HVALA VAM

Valja srcu i duši to izdržati

dodir daljine

On je ždere očima, guta noćima, nemilice priželjkuje.

Izvor je što bistrinom blista, žubori mladost neobrana.

U sebi je nemilice ljubi,prošlih dana slatko prisjeća.

Nestala je svanućem proljeća,a toliko toga mu obeća.

 

Par godina zajedno su potrošili, jedno drugo dražili.

nemilice  ljubav, do kranjih granica mladošću testirali.

Pa je onako preko slika zadivljenošću priželjkuje

Nebi li se misli spojile, jedno drugo trenom probudile.

 

Ako im se pogledi spoje, dlanovi znoje, tajnu otkrivaju.

Pa se tišinom misli razgovori neprekidno prelijevaju.

Bez i jedne riječi, samo srca pričaju, jedno drugo osjećaju.

I samo to je od njihove ljubavi ostalo da nebi požutilo.

 

Pa se tako tišinom dogovaraju, zboreć o prestaloj ljubavi.

Prisjećaju crta lica, i nemirnog osmjeha, što je preostalo.

I ako živi su, usta nijemošću zapekla, sjaj u očima prigušila.

A tako se krvnički obožavaju, brutalno jedno za drugim luduju.

 

I tako samo maštanje ostade, da ih spomenarima pojede.

Valja srcu i duši da to izdrži, da ih tuga daljinom ne sprži.

Prekrasno je voljeti, svakim danom na dlanu srca imati.

I to neka vrijednost je, što ljubav prava nikad ne nestaje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18.08.2013 u 20 i 22 minuta

 

FALI MI BITI SRETAN

Ljetna frizura

 

Fali mi, biti sretan, nasmiješen, svakim trenom razdragan.

Fali mi onaj pogled čarobni što trenom gromoglasno razbudi.

Fali mi drhtanje pod oklopom zaljubljenog oronulog viteza.

Praznom jastuku, bdijenje noćima, nesanica pozdravlja.

 

Kao umorni pjesnik, od čekanja već uzburkan posustao.

Prepuna riznica stihova na čekanju, da se njoj poklone.

Uzdasi otkucajima dirigiraju, nemir u zaljubljenim grudima.

Strahovi odavno nestali, ljubavnim vjetrovima raspršeni.

 

Fali mi suludo trčkaranje obroncima maštanja i snova.

Sve strepnje i sva nemirna čekanja, praznina u grudima.

I sve bez toga prazno je, prašina čekanja se nakupljala

Kako danju još više noću gušenjem srce i dušu proziva.

 

Fali mi poljubac, ljubav što se šepurila, zaljubljene oživjela.

Ovako se život raspada kao fasada, kruni od hladnih mrazeva.

Zajedno jednostavno sve je štimalo, vihorima vjetrova odupiralo.

Fali mi biti sretan, znati da si kraj mene, očekuješ poljubce.

 

I sada dok me samoća na prelo svaku večer poziva, dušu ispija.

Momentima maštom prevarom te dovlačim, pa praznini odoljevam.

Ponekad uspijem stari osmjeh da probudim, sjaj u očima zacaklim.

Al nedostaje, razlog svih susreta, nedostaje razlog sreće beskraja.

 

Čak mi se i mašta ohladila, kremen iskre stihova tugom ovlažio.

Pa ne pali vatru u grudima što te rado vrti obroncima stihova.

Fali mi ljubav mrvice, vuk u meni se razdražio bjesnoću popio.

Reži na sve što pored njega prolazi, kao strašni duh sve poplaši.

 

Samo basne i bajke sa tobom su imala značenje, o sudbino…

Vrati mi bar onu želju da pišem vedre stihove da o njoj govore.

Kako život je prekrasan i najljepšim bojama mašte obasjan.

Nema veze ako suze sreće tintu razmažu, uspomene drage ostaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, Velika Gospa, 15.08.2013 u 21 i 01 minut

 

 

Tuga razvalila

njena odluka 

Bijaše to klasična sačekuša, tmurnim preznojenim snovima.

Sanjah je , nekim neobjašnjivim prostorima nemira sam lutao.

Pramen njenih usana kamčio, da iščupame iz bureta stresova.

Al ne ide, nema više kontakta, sva vrata betonom zazidala.

 

I onda sa gitarom razglabam dal da više pokušavam,

sebe isuviše mizreno i jadno srozavam, al voljeh je.

I lopov bih postao samo kad bi mi prozor duše otvorila.

Onaj nezaboravni pogled požude poklonila, iskricom oživjela.

 

Tuga me obasipa, sa gitarom šuruje, molove teške izaziva.

Samo bih plakao kada bih njeno ime spomenuo, zaželio.

Toliko me slomila, krhku slamku u srce oštricom uvalila.

I probada, kao trn u rasparčanim grudima, bez krvarenja.

 

A još tišinu kad dovuku pa se nesanica uvali, sve razvali.

Krvave oči jutro sačekuju, same sa sobom plaču i jecaju.

Zašto se ljudima nesreća ljubavna dešava, mir oduzima.

Dok na drugoj strani cik preko puta sretnici u njoj uživaju.

 

Nikada nevoljeh molove, puni su tuge i nose bolova otrove.

Moje pjesme su uvijek bile prepune sretnih ljubavnih dodira

Požude strasti i nezastine želje međe zaljubljenim dušama.

To bijaše simbolika životnih maštanja,a sada me tuga razlila.

 


Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.08.2013 u 18 i 57 minuta

Ako se nedaj bože dogodi !!!

LJETO STIGLO 

Ako se nedaj bože žalost dogodi

Pa te druge usne zarobe i obljube

Zatrpat će me crni snježni smetovi

Ne zaboravi ipak smo se voljeli.

 

Stihovi ostaše da tužno svjedoče.

Da je svo ono procvalo proljeće

Zamijenila jesen sa kišnim zimama

Dok blijedi sjećanje tvojih usana.

 

I tako napušten, osamljeni panj sjećanja

Puštat ću suze zbog praznina i maštanja.

I kad naše ljubavi niti u tračcima nebude

Ostat će knjige pisane za tvoje stihove.

 

Ako te možda zbirka pjesama sustigne

Na tvojim rukama ukoričena osvane.

Znam koliko će suza da hropajuć navali

Na sve lijepo i strasno prohujalo podsjeti.

 

Bijaše ljubav što je tamu vrelinom razbijala

Svakim trenom posebnim zrakama treperila.

Žeračem uzdaha i strastvenih dodira

Noćima neobuzdano svijetlila, još podsjeća.

 

I ako sve zaboraviš u grudima ostaješ da boraviš

Isto i mene u tebi je ostalo da bi trenom podivljalo.

Ako se nedaj bože dogodi silom sve zatrpa se i zaboravi

Vječno ćeš biti ljubav neponovljiva, dugom prekrivena.

 

Istina se nikad neće moći sakriti, makar je zaledili

Sve samo provalama oblaka ispirali, zračak će ostati.

Suze će da svjedoče, kad stigne prepoznatljivo proljeće.

Ukazat će se preostali tragovi, što skrivaše snježni smetovi.

 

Volješmo se neprepoznatljivo, mnogima nepojmljivo.

Srca će tugom bolove skrivati, nijemim suzama pričati.

Ono što smo najdraže imali iskreno smo podijelili

I dok suze budu kapale duše jecajima jaukale

Kiselim osmjehom nasmiješeni, sve ćemo skrivati.

 

Ostaju neizbrisiva stara sjećanja, korice stihova

Sve što se u buduće bilo dešavalo nevažno je postalo.

Jednom ako te sreća posluži pa iskreno zavoliš

Nikada više nemožeš da izbrišeš il silom zaboraviš.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, Velika Gospa, 15.08.2013 u 22 i 19 minuta

 

Dal je vrijedilo

samoća 

Da li je sve to vrijedilo, koliko nam je rana stvorilo.

Bez teksta smo ostali, traume nepovratene doživjeli.

Što se još ima dodati, ništa ne govoriti, samo šutiti.

Evo i ljeto je prohujalo, ništa nije pomoglo, sve isto je.

 

Jedno drugo smo željeli, zamke prikriveno pripremali.

Postali  lovci i lovine, ljubavi posebne i tako vatrene.

Ali ništa nismo lagali, iskreno se na kratko zavoljeli.

Sada više nisam siguran dali sam ti potreban.

 

Vjerojatno bi to opet ponovili kad bi nam šansu pružili.

Da li je sve to vrijedilo, koliko nam je rana stvorilo.

Iza tebe pokošena trava na duši u čvorovima je ostala.

Kada vjetar zapiri dio tebe iz mene proviri i podsjeća.

 

Ljubav se nama ostvarila, i zauvijek proletjela.

Možemo je zanijekati, kao žito gaziti, al se podiže.

U nama je sjeme skriveno ostalo, da bi žuborilo.

Da li je sve to vrijedilo, koliko nam je rana stvorilo.

 

I kad usamljen zasjednem, slike u glavi se prelamaju

Na divne momente podsjećaju, al rane su u nama.

Poraz smo doživjeli, jedno drugo ljubavlju ranili.

Da li je sve to vrijedilo, koliko nam je rana stvorilo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.08.2013 u 20 i 20 minuta

 

Nestani, tiho nestani !!!

dodir daljine

U meni si nešto posebno vidjela, mrvičkom doživjela.

Nit sam zlato niti dragulj orkanskih nedodirljivih visova.

Možda to sve lijepo izgleda, al unutra je tuga skrivena.

Ipak velike su razlike, brzo se zasitiš pa tužna odletiš.

 

Nije baš najsjanije kako sve izgleda, slike često varaju.

Sam sebe nekad ne prepoznajem, sa strancem drugujem.

Mijenjam se kao vrijeme bez gromova, kiša me oblijeva.

Bježi dok imaš vremena, dok nisi nepovratno potonula.

 

Znam da si u bolovima živjela, toliko tuge na grudima imala.

I da se na moment zasjajilo, u život te napokon povratilo.

I sada u svoje gnjezdo vrati se, ptići cijuću na tebe čekaju.

Posljednju nadu spasa u meni si vidjela, grdno si pogriješila.

 

Zar ne osjetiš kako mi energiju trenom potrošiš, premlada si.

Ipak su prevelike razlike da bi uz mene u kavezu tuge ostala.

Neka te nose dobri vjetrovi u svome gnijezdu ostani i boravi.

Samnom si visine doživjela neka te u srcu po nekad podsjeća.

 

Sada kada znaš letjeti život punim plućima živjeti, nedaj se.

Neka te svako jutro najljepši osmjesi probude, sreću donose.

Jednostavno si prekrasna i za mene previše posebna, nestani.

Nestani, tiho nestani ne misli na mene, svu ljubav zaboravi.

Nestani, tiho nestani, ljubavnu nadu da daješ molim te prestani.

Sve  će više da razara, komad po komad preostalog života uzima.

Neka se paravan naše predstave, zauvijek navuče i prestane.

Više nema smisla i nemože  ljubav među nama da opstane.

 

I meni je lakše kad me zaboraviš, mada u srcu trajno boraviš.

Ne zaslužuješ da u kavezima mojih tereta boraviš,nestani.

Ne zovi, ne piši, sve kontakte zaboravi, sa svime prestani.

Vrijeme će svoje učiniti, slike će izblijediti, ljubav nestati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.08.2013 u 19 i 34  minuta

 

 

Melodija nestalih usana

hvala ti

 

Sanjar biti vječiti, vjerovati da se nemožete razočarati.

Da nikad nećete zaluđenošću ljubiti, pamet izgubiti.

Da nemože ništa tako nadahnuti,rane u duši skrivati.

Da neće nikada obuzeti nedefinirano mladalačko bunilo.

 

Nevjerovati krv može  da provrije, opijenost pameću zavlada.

Misliti životne brige i borbe što neprekidno tište i ubijaju.

Da dodirom usana svi trenom problemi nestaju, sve izbriše.

Melodija njenih usna, najljepšeg izvora čarolija trenom opija.

 

Ako Vas melodija njenih usana opije, nema više povratka.

Sve slađe je i stalno vam nedostaje, budi u Vama čarolije.

Nema tih riječi i stihova što mogu da opišu stanje beskraja.

Sreća u Vama totalna zavlada, sve vam je ravno do mora.

 

I ako sreća vas posluži da Vam se potpuna ljubav dogodi

Tek kada je izgubite shvatite koliko praznina zaboli.

Neprepoznatljive tuge pristignu, košmari krčme noćima.

Toliko  se u duši prelama krševa, bol teška i neumoljiva.

 

Preko noći Vam bore pristignu, tragičar u vama se probudi.

Sve nade u nepovrat potonu, zvona tuge u vama odzvanja.

Nije Vam jasno što se događa, kako je ljubav takva nestala.

I cijeli život će vas pitanje pratiti, gdje ste i zašto pogriješili.

 

I dok oko vas budu razdragane mase plesale, životom uživale

Vi kao uvelo lišće pognute glave budete izgubljeni šetali.

Put do njenih usana tražili, da sve ponovo vratite, al ne ide.

Svakodnevni oluci teških suza, melodijom nestalih usana opominju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.08.2013 u 21 i 48 minuta

Ljubav podlo opekla

sirena

Dal Vas je ikada ljubav podlo opekla, nasukala.

Sve ste joj podredili, cijelog sebe i više uložili.

A trenom nestala, u ledene kiše se pretvorila.

A bile su zakletve, obećanja za cijeli život se davala.

 

A bila je sve što se moglo opisati, galaksija nemira.

Bila mi je potpuno sve i u najmanju ruku sve značila.

Sa njom se redali kao vodopadi romantični stihovi.

Ljubav je kao nesalomljiva tvrđava zidina izgledala.

 

Da bi tek tako plimom tuge  kao pješčana dina se istopila.

Plime tuge je razvalile, sjećanje pokopale, užasno bolile.

I tako shrvan i polomljen, tuga se na leđima zapečatila

Ne popušta, u meni obiljem nemira boli i tuge lavina.

 

Ovaj bijedni svijet bez njenih usana samo je ogoljela pustinja.

Što god u ruke postavim u sekundi zaboravim, il se polomi.

Njemu se vratila, a mene ranom dubokom u srcu sahranila.

Bolno saznah što znači kad se ljubav sanjana doživi pa izgubi.

 

Ma koliko se trudio da bih je zaboravio, jednostavno ne ide.

Ta prošla dešavanja i neizmjerna ljubav me veže za sebe.

Sve je prisutnija, sve na nju me podsjeća, al me suza ubija.

Plačem na sve oko mene što se događa, prebolno na nju podsjeća.

TLB , Bugojno, 03.08.2013 u 17 i 37 minuta

DUGI KAPUT MAŠTANJA

snježna

Eto to se i desilo zato što plaših se da njemu zauvijek ne ode.

Previše dugo sam strahove prizivao, sve im nesvjesno pripremio.

S dušom mi bijaše skrojena, kao najljepši dugi kaput maštanja.

No popucaše šavovi, ljubav skrivena se izgubi, odnesoše vjetrovi.

 

Uvijek su mi govorili sve što ti ne pripada odnijet će voda sudbinska

A sve što je tvoje uvijek će se vratiti, osmjeh sreće na lice izmamiti.

Pokušavah da nabavim bolje, jače konce sudbine, da kaput sašijem.

I tako u tom stanju maštanja, minut po minut protutnjaše godina.

 

Blijede stare slike, kao požutjele novinske hartije, sve se tiho rastapa.

Dani postali monotono dosadni, faca se od tuge iskrivila,krv popila.

Izblijedih u njenom sjećanju, nema javljanja, okrutna tužna sudbina.

A njemu je sada život probudila, mladića u njemu stvorila, o sudbina.

 

Pa sada pokunjen noćima, pješačim opustjelim cestama, o sjećanja.

Kuda smo šetali, o nama maštali, toliko toga prekrasnog isplanirali.

Sve je nestalo, svake noći maglu suzama  ispraćam, da sve svjedoči.

Usne presušile, više se ne daruju, samo o njenim usnama maštaju.

 

Smisao života se urušava, sve što je valjalo u meni polako propada.

Al opet na svoj način sretan sam, jer ona sada uživa, toliko volim je.

Samo neka sretna je, nek joj se cakle oči prepune slatkog osmjeha.

Meni ne pripada, odlučila sudbina, stići će ljubav moja dugo čekana…

 

 

TLB, Bugojno, 01.08.2013 u ranu zoru 04 i 27 minuta

Eto to se i desilo zato što plaših se da njemu zauvijek ne ode.

Previše dugo sam strahove prizivao, sve im nesvjesno pripremio.

S dušom mi bijaše skrojena, kao najljepši dugi kaput maštanja.

No popucaše šavovi, ljubav skrivena se izgubi, odnesoše vjetrovi.

 

Uvijek su mi govorili sve što ti ne pripada odnijet će voda sudbinska

A sve što je tvoje uvijek će se vratiti, osmjeh sreće na lice izmamiti.

Pokušavah da nabavim bolje, jače konce sudbine, da kaput sašijem.

I tako u tom stanju maštanja, minut po minut protutnjaše godina.

 

Blijede stare slike, kao požutjele novinske hartije, sve se tiho rastapa.

Dani postali monotono dosadni, faca se od tuge iskrivila,krv popila.

Izblijedih u njenom sjećanju, nema javljanja, okrutna tužna sudbina.

A njemu je sada život probudila, mladića u njemu stvorila, o sudbina.

 

Pa sada pokunjen noćima, pješačim opustjelim cestama, o sjećanja.

Kuda smo šetali, o nama maštali, toliko toga prekrasnog isplanirali.

Sve je nestalo, svake noći maglu suzama  ispraćam, da sve svjedoči.

Usne presušile, više se ne daruju, samo o njenim usnama maštaju.

 

Smisao života se urušava, sve što je valjalo u meni polako propada.

Al opet na svoj način sretan sam, jer ona sada uživa, toliko volim je.

Samo neka sretna je, nek joj se cakle oči prepune slatkog osmjeha.

Meni ne pripada, odlučila sudbina, stići će ljubav moja dugo čekana…

 

 

TLB, Bugojno, 01.08.2013 u ranu zoru 04 i 27 minuta

NIKADA NE SAZNATI ŠTO JE LJUBAV, KAZNA NEUMOLJIVA

hvala ti

Neki ljudi misle da su ljubav doživjeli, u grudima imali.

A santa ledenjaka oko srca im sve spržila, zaledila.

Sve imaju osim zrake iskrenog toplog savršenog nemira.

Nikada nisu toliko i potpuno voljeli da bi je i doživjeli.

 

Ljubav je ono što svakim momentom osjećaš i dobijaš

a ne što lažno poklanjaš, sila akcije = sili reakcije.

Možeš ti sa rajom da se opijaš, glumom ljubav izražavaš.

Al ono što u tebi stanuje srce i dušu ti uništi il strasno opije.

 

Ma koliko se trudili što se unutra dešava nemože se sakriti.

Postoje na licu čovjeka božiji znakovi, što o nama govore.

Ako je iskrena ljubav u vama, oči vam suze sretnim zrakama.

Ako prazni ste, u vama jad se sabio, očaj u vama stanuje.

 

Smijeh sa lica vam nestaje, tuga šalje turobne reske poruke.

Snage vam treba da kroz to patite, da od tuge ne puknete.

A sve to posloži božija energija, prepozna se savršena kemija.

Samo jednom možete tako potpuno voljeti i takvu ljubav dobijati.

Nikada saznati što je ljubav, kazna je neumoljiva, Bogom poslana

 

T L B, Bugojno, 31.07.2013 u 07 i 59 minuta

BIJAH NAIVAN

NJENA SUDBINA 

Bijah neobjašnjivo zaluđeno zaljubljen.

Od realnosti totalno nepovratno otkačen.

Sve je bilo nebitno, samo je ona postojala.

Svega me razvalila, opila, u detalje samljela.

 

A onda se sve počelo hladiti, lagano konce gubiti.

Stalno je negdje žurila, na čudne sastanke trčala.

Rekoh sebi , ne brini nemaš razloga, ona je iskrena.

I jedno večer  nešto me probudi, šamar mi posloži.

 

I krenuh da pratim je, da nešto više ugledam.

I tako već nakon prve večeri, srce puklo u meni.

Zar je moguće da se tako savršeno pretvara

Svu našu ljubav bespovratno bez kajanja razara.

 

Nekoliko mjeseci pratih je, isuviše rana sam otvorio.

Al još uvijek isuviše zaljubljen sve sam joj opraštao.

Stalno neke razloge u sebi pronalazio, da je sačuvam.

I onda je sve bukvalno prestalo, sve u očima je nestalo.

 

Između nas se jezero ledenica ukazalo, svu vatru potopilo.

Otišla je jedno popodne bez i rječi il jednog pozdrava.

Ma nije niti zahvalila, što smo do tada proživjeli i stvorili.

Ispratih je tihim jecajima i slonovskim suzama, sve mi ubila.

 

Bijah naivan, u ljubav vječnu sam vjerovao, o njoj maštao.

I gle čuda sve je prosto kao prasak nestalo, zauvijek izbrisalo.

Završih fakultet u noći prepunoj tuge i grcanja, svega me slomila.

Ostade buket skršenih tajni u plačnim grudima na nju da podsjeća.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.08.2013 u 22 i 33 minuta

 

ZBOGOM LAŽLJIVICE

njena odluka 

Pjesma je posvećena mom velikom prijatelju…  Dragi Vlado ,vrijeme rane liječi…

Dugo u očima laži joj čitao,

tako bezobzirno ga lagala,

ljubav beskrajnu izjavljivala,

al nemir  proklete laži je osjećao

što u njenim grudima stanuje.

 

Misliše da je njeno lukavstvo uspjelo,

da ga žednog preko vode prevela,

ali nije shvatala od prvog momenta

u njemu se sve složilo i nju prokužilo.

 

Samo je meljala, njega optuživala,

i onda je pukao,samo glavu sageo,

momentalno ušutio i zauvijek se okrenuo.

možda je mislila da je napokon pobijedila,

 

Ali bijaše to kap što je njene proklete laži prelila,

svu njegovu ljubav prema njoj vječnošću ugasila

i apsolutno niti jedne njegove suze više nije zavrijedila.

Krenu napokon slobodan, iz njenih kandži laži iščupan

 

Zbogom lažljivice,sa licem ozarenog osmjeha

grizi sada usne dok te samoća noćima razara,

nema više mjesta za takve u ranjenim grudima.

Pojest će te tuga,dok ti srcem bude jade krčila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,11.08.2013 u 20 i 55 minuta

Gdje je pronađe prijatelju

uz peetrolejku

Dragi moj sretni jarane, kako te sreće poslužila.

Dal te slučajno zapala, na kojoj obali si je ukrao.

Na kojoj grani je cvala, gdje je veselo rasla.

Dal su je morske bure kresale, dušu bistrile.

 

Od kuda u njenim očima tolika čarobna energija

Kao palma je savitljiva, gordo ponosno nepokolebljiva.

Dal je  vrelina pustinje tako žegom posebnu stvorila.

I tako izbrušena na tvoje usne zasjela, o sretniče.

 

U njoj svi vjetrovi nemira stanuju, po njenim usnama prebiru.

U očima sve svjetlace je povezala, vječnošću te zaslijepila.

I naravno da se nebuniš, zlatna ribica te nagradila.

Sve što trebaš i ne trebaš posložila, uživaj dok imaš je.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,11.08.2013 u 17 i 27 minuta

 

 

NEDAM SUZE DA ME IZDAJU

f2

Jutrom čekah je da pristigne u naručje padne mi.

Sve sam čarobnoj ljubavi podredio, život isplanirao.

A ona sretno nasmiješena banu  u njegovom naručju.

A suze se skupile, sve bi samnom jecale, odranjale.

 

Sve me srozalo, za zemlju zaledilo, u meni sve skršilo.

A toliko nade polagao, od te ljubavi očekivao, maštao.

A sada tuga sa suzama navalila, svega me razvalila.

Zar se to meni događa, sva budućnost mi potonula.

 

Al nedam suze da me izdaju poraz teški da priznaju.

Vrištao bih sve bih joj rekao, u lice svo čekanje pljunuo.

Al bih joj pokazao koliko u meni ljubavi stanuje

Ona je gubitnik, shvatit će , jako brzo shvatit će.

 

Tako me povrijedila, sve u meni skršila, rasparčala.

Sve u trenu izgubio, al je nisam mrzio, nego žalio.

Poželih sreću da je poprati, životni san da ostvari.

Sve se sa razlogom dešava, poručuje sudbina.

 

Preboljet ću, snažniji postat ću, zadnji se smijati

Kada shvati što je izgubila, kasno će biti za povratak.

Bolje da se pokazala, u srce pljuskovima bolom zarila.

Sve bi kasnije bilo razornije,neka ovako i ostane.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.08.2013 u  17 i 37 minuta

 

U krilu

oproštaj 

Dok je u njegovom krilu nasmiješena maštala

U poljubcima strastveno uživala, prosila.

Od sreće se kreveljila, zbunjena čudila

Dal se to njoj stvarno ljubav istinska događa.

 

Njen zarazni osmijeh po cijeloj sobi se prelijevao

Vatru nemira u dva srca nepovratno potpaljivao.

Iz srca u srce strast se pretakala, požudom nošena.

Da bi se magija među njima čarobno dešavala.

 

Nazire se početak strastvene prikrivene ljubavi.

O kraju niti trena nema mjesta da se spomene.

Drhtaji kolo vode, ništa ne spominju, sve razapinju.

A njih dvoje vrelo preliveno jezgro strašću postali.

 

Šutke su dane i noći u kofere prošlosti spremali.

Jedno drugo potpuno doživljavali, nemilice uživali.

Dvoje zaljubljenih cvijetaju,  lavandom odjekuju.

Bit će koristi od njih dvoje, ljekovito bilje poručuje.

 

Nježnost čežnjom prekrcana pristigla, krvlju zavladala.

Protkano slatko maštanje, najljepše tunike složilo.

Sve to na tanane spremaju da u rezervi imaju

Kada ih daljina prikrije, gladne i žedne ljubavi ostavi.

 

Jer kada se rastave, daljina ih tišinom razuzme.

Vraćat će prečesto sva prošla događanja, slike sjećanja.

Da se usne ponovo požudno osjete, tijele zdrhte.

Samo treba u životu sreće imati,da se vatromet dogodi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.08.2013 u  14 i 44 minuta

Volim te takvu kakva jesi…meni savršenu

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je oko6.jpg

Bože što sam u sebi o tebi umislio

Zašto sam te u zvijezde podignuo

Zašto si mi posebna i najprivlačnija

Zašto ludim za tobom u ovim grudima.

I pitam se zašto pišem ti silne stihove

Što je to posebno i luđački kod tebe

zašto si svih stihova postala ikona

zašto samo tebe držim I skrivam u grudima.

Kad o tebi razmišljam osmijeh razvlačim

Nemir u grudima prepoznatljiv osjetim

Slatko cerim se, ispred sebe videć te

Neobjašnjiva kemija obuzima u grudima.

Mozak se nekako nabrusi,da ti udovolji

Sve što bi zatražila vjerojatno bi dobila

A pitam se dal si sve to ipak zaslužila

Jer razloga si ljubavnih pjesma u grudima.

I onda u sebi pjevušim a nisam odavno

Sa tobom humanizam i renesasu doživio.

Naš život drugačije i sretnički predviđao

Budućnost sa tobom na daleko planirao.

Inspiracija u trenu se probudi pa izludi

Sve tvoje atribute bi da uzastopno ističe.

Ti si za mene ljepotica princeza mojih stihova

Žena si što je sve što trebam zadovoljila.

Sa tobom bih gradio životne mostove

Osvajao bih nemoguće i moguće vrhove

Jednostavno si neodoljiva inspiracija

Zahvaljujuć tebi ova sreća je u grudima.

Tvoj pogled tako u trenu me osvaja

Osmijeh ti je vulkanska vrela lavina

A duša ti biserna čista i moja duša osjeća

Hvala ti što si mene ipak odabrala.

Ti ne moraš da koristiš lažne botokse

Ti ne moraš da nosiš i ubacuješ silikone

Ti ne moraš da budeš kao kost mršava

Volim te takvu kakva jesi meni savršena.

….

Jer sve one sa silikonima i botoksima

Tebi ne mogu pera odbiti niti približiti

Osmijeh ti vrijedi cijelog dalekog istoka

Moje galaksije zvijezda si najsjanija.

Mnogi se varaju jer u vanjsku ljepotu gledaju

OK I ona važna je ali kakva duša njena je

Asko je tamo bistra te savršeno čista

U guzicu se udaraj ko zjenicu oka je sačuvaj

Zbog nje okeane prelazi nikada ne odustati

Noćima ne spavati stihove svakim danom pisati

Jer ljubav prema takvoj ženi teško je pokazati

Koliko ona tebi poklanja ti ne možeš nikada za nikada uzvratiti.

Toni Ljubiša Božić , Bugojno, 08.08.2013

 
Baci san mrižu da koji stih uvatim

Vreli kolovoz sve nemilice spržia,

rane bolne na leđima išara.

Baci san mrižu da koji stih uvatin,

nedoživljenoj jubavi da poklonim.

 

Neuhvatljiva daleka skitnica,

srca mi labilnog osvajačica.

Perle na grudi maštanja nabacila,

ajme ća od života me otima.

 

Vrele litnje večeri ribare ispraćaju,

barke ljuljaju, nešto nas priziva.

Na molbu ribari Sviće zapalili,

da je podsjete, signale uputili

 

Kad na moru barku sa svićon ugleda

Siti se da njeno ime,netko spominje

Žarkom požudom usnama odzvanja.

Šifra slatkog prevrtljivog je maštanja.

 

 

Toni Ljubiša, Božić, Bugojno, 08.08.2013  u 17 i 15 minuta

DADOH RIJEČ

sopstvena preljuba

Dadoh riječ da sve što pišem nema veze sa nečijom sudbinom.

Neka se ne brinu, u njihove bazene neću skakati, niti dolaziti.

Eto im svo njihovo carstvo, i sve što misle da vrijedi da imaju.

Duša mi je ranjena, al riječ ću poštivati.. nikoga neću dirati

Niti se nekome u život miješati, tako do vječnosti će ostati.

 

Al imam pravo pisati stihove, no netko se u njima pronađe.

No to su puke slučajnosti, život nam previše brzo prolazi.

Zato ga mirne duše živjeti, nikome zlo od zavisti poželjeti.

Svatko ima svoju sudbinu i kroji je, ne tražiti razloge u drugima.

 

Krećem svojim putem, skromno, mirno i bez velikih valova.

Tako  mi plimu šalje sudbina, da zaplivam i mirno uživam.

A Vama želim isto da Vam se dogodi, sve strahove otjera.

Sretno Vam kroz život prepun razočarenje i gorkog čemera.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.08.2013 u 07 i 27

DUŠMANI GLADUJU

 

 

Dušmani naši gladuju, za krvi našom od žeđi presahnjuju.

Nisu svjesni da mržnja u njima je oružje što ih same rastura.

Što lošeg u životu drugom priželjkuju, srce svoje bijesom slamaju.

Jer drugog mrziti i zlo mu željeti vječni nemir je u vlastitim grudima.

 

Ne slušam i ne vidim svo njihovo piskaranje to ih godinama izluđuje.

Svakom čovjeku iskreno iz srca pristupam, sebe dijelom poklanjam.

A svi dušmani Bogom su kažnjeni jer pored očiju slijepi su, ne vide

U njima problem je, oni bez zlobe jadni i prazni siromasi duše su.

 

Hvala ti Bože sve što daješ i oduzimaš, što sve pravedno odvagaš.

Svatko po zasluzi što dobije il izgubi u srcu to treba da rasporedi.

Ako Vas zloba, zavist mržnja preuzme, zauvijek ste prokleti.

Sotona se u Vas uvali od sunca mjesec napravi i vječna tama je.

 

Prije nekome zlo poželite razlog u sebi potražite, poslije kasno je.

Ako Vas heroin mržnje uhvati, ovisnost u dušu i srce vam ugradi.

Onda bez te mržnje i zlobe prazni ste, srce huja duboko razdire.

Kasno je, povratne karta  vlaka ne postoji cijeli život vas progoni.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,06.08.2013 u 08 i 08 minuta

ŠTO DALJE OSTANI

pješčani sat i bunilo

Ljubavi, mrvice, molim te potrudi se i dalje od mene ostani.

Neka vrijeme svoje učini, što prije, zauvijek SVE zaboravi.

Sve što se desilo, bila je suluda, trenutna ishitrena ludorija.

Krv u duši, srcu raspršila, vatrom nemira zapalila pa patimo.

 

Od tada isuviše dugo, kao kip stojim na otvorenom prozoru

Kiše, vjetrovi i obilni snijegovi sva godišnja doba izmjenili.

A ja u ritmu ledenih kiša suzama sakupljam prolivene stihove.

Ne želim da bilo kada više stignu do tvog srca i legnu kraj tebe.

 

Skrivećki pod tvojim prozorima po nekad snovima prošetam

Čisto da ti vrtove ne zaboravim, da miris žarkih usana osjetim.

Jer nemam pravo ne tebe i tvoje maštanje, pripadaš drugome.

A onda kad te možda ugledam il pak osjetim stare rane raskrvarim

i poludim, potpuno sluđeno poludim, gubim kontrolu starih žarova.

 

U tebi se prikrila polovica svog mog maštanja, ljutnje, suza i jecanja.

Rado bih, al te ne zaslužujem, ne želim da sa nekim ne fer ratujem.

Sudbina te njemu odredila, meni na moment poklonila, kazna si

Kazna si i pokora postala, ubi me ljubav oteta, zauvijek srcu si uzeta.

 

I jutrom kada se u njegovom naručju budeš budila, budeš shvatila.

Da je to ipak najbolje što se desilo, da se nebi nečije srce raskrvarilo.

Ostani tamo, sretna sa njim ostani, našu blitz ljubav što prije zaboravi.

Premlada si i budeš jednog dana shvatila, da te sudbina ipak sačuvala.

 

I  Božija kazna nas sustigla tek što mi te poklonila, da bude strašnija.

Onda nas zauvijek razdvojila, sa debelim razlogom odvojila, da patimo.

Ostaje nam prevrtljivo okorjelo lažljivo maštanje, da nam srce uštine.

Kad god se jedno drugog sjetimo suze da pustimo, to kazna je vječita.

 

Al koristimo šansu jedno drugo dok sanjamo, nikoga da ne diramo

I neka nas ti snovi što duže varaju, ono preostale ranjene duše kidaju.

Neka slatkim trncima uzvibriraju, da se kroz san slatkošću stresemo.

Možda u drugom životu da nekoga sličnog sretnemo, upoznamo.

ljubav potpunu dugo sanjanu probudimo i daj Bože opet doživimo.

 

Nitko nikada neće saznati što u našim srcima zabravljeno tumari.

Nitko nikada neće razumjeti što u slomljenim srcima zabranom boravi.

Rijetki će sreću imati i tako nešto samo kroz maštu mrvicom doživjeti.

A do tada u našim očima plovit će suzna rijeka  tisućama oproštaja.

 

 

T L B, Bugojno, 30.07.2013 u 08 i 08 minuta

 

 

Sve što mi se u vezi nje dešava

dodir daljine

Sve što mi se u vezi nje dešava,

protunji kao proljetnja mećava.

A samo njeno ime kad pomislim

U srcu i duši plamen razgorim.

 

Pa je valjam preko žednih usana

Vrtim noću nemirnim slatkim snovima.

Sa njom se samo magične priče redaju.

Slatku djecu u njenom krilu dočaravaju.

 

Nemira znoj me vodopadima oblači,

Gola voda oko mene vihorom se sablila

Sve sa njenih usana požuda iscurila.

Pamet srcu lažne slike dočarava.

 

Ljubav naša pokore uzdahe zadržava.

Klečeć Boga molim da nam oprosti.

Sve ga preklinjem da nas razumije

Zašto trnje ljubavi srcu bol ublažava.

 

Zbog nje sam spreman kazne platiti

Ledenjacima bosonog danima lutat

I po vrelom kamenju Afrike gaziti

I na trnju da klečim, zbog vrelih usana.

 

T L B, Bugojno,29.07.2013 u 15 i 30 a vani +41 C

U vrču našeg maštanja

SIRENA BOGINJA LJUBAVI

 

U vrču našeg maštanja, počesto svrati strastvena požuda.

Čisto da podsjeti, da iz misli ne odletiš,nedaj Bože nestaneš.

Čarolija između nas što se dešava neka je ludorija blesava.

Koje kakve končane zamke splićemo, jedno drugo vrebamo.

 

Sve ove slatkoće i nemiri što nam se dešava, volja je satkala.

I drago nam i patimo, što više maštom jezdimo, nego diramo.

Nismo vješti laganju, nego iz dubine duše ljubavnom davanju.

Više u životu volimo da živimo nego da zagorčano mislimo.

 

Ma koliko sve planirali, u detalje čekali, sve je složila sudbina.

Najbolje što je mogla nam pokazala, na povezanost podsjećala.

I sve je nekakav sklop slučajnosti na naš mlin ljubav doveo.

Najljepše brašno naše strasti i požude samlio, sve nam podijelio.

 

Život nam mrvicu pošalje, da nas ovisnošću zatruje, pa ludimo.

U dubine nepozante uskačemo, nus pojave ne prepoznajemo.

Pa nam se svašta na tim obroncima požude neplanirano dogodi.

Netko preživi pa čitav život uživa, a nekoga tuga ošine suze pokriva.

 

U vrču prohujalog maštanja ostade knjiga stihova, da podsjeća.

Kada jednog dana moja postaneš, ako pristigneš il ne slažeš.

Sve ću stihove svilenim koncima na duši ti heklati, pa zapamti.

Ljubav si postala, al hladna voda te beskrajem u nepovrat odnijela.

 

T L B, Bugojno, 27.07.2013 u 20 i 04 minuta

Znam da osjećaš, da te osjećam !!!

čarolija nemira očiju dodira

Godina već protutnjala, ljubav se mrvicu zagubila.

Nikoga nista ne pitam, samo u sebi očajavam.

Borim se mada ne želim priznati, bez tebe ne postojim.

Što su nam to spremili, tragove zavarali, pa razdijelili.

 

Znam da osjećaš, da te osjećam, dok noću zajedno molimo.

Jedno drugo u grudima kroz suze čuvamo, pa jezdimo.

Iste želje nas valjaju, u naručju zadržavaju, bolno dotiču.

Samo da nam se usne još jednom dotaknu, i ne ureknu.

 

Znam da osjećaš kako tvoj pogled me probada, potražuje.

Znam da osjećaš kako te moje srce doziva, noćima te otima.

Znam i osjećam kad tužna si, kad ti se srce prelomi, moja si.

Jedno drugom smo zavjet usnama potpisali, da ćemo čekati.

 

Sve znam i sve osjećam koliko potoka suza nam noćima protiče.

Dok svi mirno spavaju, srca se dopisuju, ljubav postoji, poručuju.

Znam da nema kajanja, sve bi opet ponovili, usnama rat poveli.

I užasno prazno i tužno je, tumarati stihovima nemira bez tebe.

 

I kad god pristigne veljača, to počinje na tebe da podsjeća.

Pa me još veća tuga razuzme, sva što u grudima stanuje.

Pomislim na pola se raspadam, niti trenom pameti ne vladam.

Pa se tiho pomolim  kada oči otvorim da te mrvicu ugledam.

 

Praznim životom si mi zavladala, vatreno biće u meni probudila.

Mada sam vodolija, što se tvojim požudnim kandžama slatko otima.

Kako vrijeme odmiče, sve više razuzimaš, tamu svjetlošću obasjavaš.

Bez tebe jednostavno ne ide, ma koliko laži o tebi mi pričali, servirali.

 

Od onda kad sam ti priznao da tebi vječnošću pripadam, obećavam.

Sve te riječi još uvijek bruje mi u grudima, nedam te al sudbina otima.

Pa postadoh izgubljen, u sebi čekam neki preokret, da se ne pojaviš.

Živim opečen lažima, na valovima podlog maštanja, fališ mi, fališ…

 

Samo tebi pripadam, sve ove tone tužnih stihova duši ti poklanjam.

Kako prvi put tako i sada te osjećam, mada je protutnjala godina.

Volim te makar te skrivali dubokim morima, delfin sam u potrazi.

Ljubav prava se jednom u životu doživi, i do kraja ću za tobom jezditi.

 

T L B, Bugojno, 28.07.2013 u 12 i 53 minuta

Protiv otrov je…

danak

Molim Vas šutite,

previše pitate.

Zašto teške suze

sjaj u oku su smjenile.

 

Od kako je otišla

sve se zagasilo

Smisao svega potopilo,

Grebu dušom jecaji.

 

Sve su nam zabranili,

otvorene rane upalili

Da godinama krvare,

sve se polako razlaže.

 

Ostade bolno ridanje,

kad njeno ime se spomene.

Nema šanse da moja ikad postane.

Svezana, sa kamenom na srcu

Polako na tanane nestaje.

 

I duga pišem pisma, Boga molim

Da nas opet što prije sastavi.

Očigledno oboje patimo,

Jedno bez drugog se gušimo.

 

I sve se na kraju raspada.

Ljubav je otrove poslala.

Protiv otrov je…

samo na njenim usnama.

 

T L B, Bugojno, 28.07.2013 u 09 i 22 minuta

Možda je sve moglo da se desi bezbolnije

DALJINA ZAGRLJAJA PLAŽE

Bića smo što su srce i dušu nakon godina suše probudila.

Nepoznate predjele samih sebe otkrila, da toliko ljubavi postoji.

Da se galaksijama nemože da doživi, da je nemoguća misija.

Al eto nas je prekratko spojilo, bez dodira sve trnce probudilo.

 

I onda je od nikuda nagrnula ljubomore i zavisti teška poplava.

Svo naše maštanje u sekundi zatrla, u blato tuge zatrpala.

Sve je jednostavno nestalo, toliko suza i bolova nanijelo.

Samo je ostalo nezaustavljivo jecanje, dok se prošlost spominje.

 

O Bože kako bolno prisilno se prekinulo, nevjerojatno dogodilo.

Sve prošlo doživljeno u crnilo prošlosti zavili, da nismo shvatili.

Duboko u pijesak suza vječnošću zakopali, sve što smo doživjeli.

Da sve potpuno utihne,bez korjena nestane, pustinja srcu ostane.

 

Možda je sve moglo da se desi bezbolnije, da nam oproštaj dozvole.

Da nam se srce i duša od bolova ne raskine,sve u nepovrat utihne.

Možda je sve trebalo, tiho i lagano da nestane, dok suze ridaju.

Toliko bih zadnjim zagrljajem, tišinom poručio, da me ne zaboraviš.

 

Možda bi sve bilo bezbolnije da se samo čaša gorčine razbila.

U njoj neka sva gorčina ostala i zauvijek potocima prošlosti nestala.

Previše se zavoljeli, vezali, da bi trenom sve ugušili, osjećaji nestali.

I kasno je, prošlosti oštro dušu reže kamenje, tako ranjivo boli me

 

Sve nas netko proklinje, što smo se dogodili, strastveno doživjeli.

Oprosti mi, sve je bila čista ljudska namjera, sve mi tuga otima.

Jednog dana a možda uskoro ćemo shvatiti, dal smo pogriješili.

Zbog prevelike zanesenosti i žarke ljubavi, greške smo pravili.

 

Sada kada jedno od drugog smo skriveni, brzo smo shvatili,

da smo pogriješili, naivne poteze povlačili, strasti popustili.

Djeca u nama su pobjedila, na tanak led požude nas navela.

Bolno teško je sanjanu ljubav doživjeti pa vječnošću izgubiti.

 

 

T L B, Bugojno, 27.07.2013 u 16 i 20 minuta

Dal smo uopće postojali

IRIS SRCE

I kad se more i stijene rastaju, suze frcaju.

I kada rijeke kroz kanjone huče, tutnjaju.

I kad behar nestane cviječe se zagubi.

Al od kako si otišla, zima jesen zamjenila.

 

Dal smo uopće postojali, dal smo se dogodili.

Dal je sve bilo samo puko, podlo, lažljivo maštanje.

Da nam srce i dušu razdigne, pa kao duga nestane.

I sada se odvojeni duboko u sebi tješimo i patimo.

 

Što nam se to desilo, što nam je sreću proklelo.

Iskreno i potpuno smo se voljeli i mrvicu imali.

Gdje smo pogriješili, što smo zabrljali, pa nas kaznili.

Dal smo nekoliko godina uranili il možda zakasnili.

 

Ako Boga dragi da pa se možda opet sretnemo…uhhh.

Sve besane noći, sve potoke suza ćemo debelo naplatiti.

Život si mi stoljeće skratila, izvor suza potocima razbudila.

I sve ono što nam se nije dogodilo a trebalo, budemo ostvarili.

 

Znaš da obožavam da gutam ti riječi brbljive,slatko zavodljive.

Znaš da svaki treptaj tih okica u meni srećom nemira razara.

Ostala si nedovršena priča, stih il glazba trubadura čekanja.

A toliko smo slatkih iskustava trebali zajedno da doživimo.

 

Zbog tebe nakon dugih godina šutanja, gitara ritmom oživila.

Mrvicu ispričala, a tek koliko toga još nedorečenog je preostalo.

A vremena smo imali previše premalo, da bi se vječno ostvarilo.

No i na svemu Bože hvala ti, što nam dozvoli da se mrva dogodi…

 

T L B, Bugojno, 27.07.2013 u 19 i 44 minuta

Sa njom

kanjon

Sa njom led višegodišenje šutnje odjednom sam probio.

Olako joj priznao i riječima glasno previše puta ponovio.

Da, volim te muvice, ovo je neobjašnjiva istinska čarolija.

Neznam što sam dobio, iz srca sve sa čekanju sam istresao.

 

A prije naše ljubavi turobni putovi su nas godinama zavlačili.

Uzaludno smo se za loše navike i pratilje čuvali, plašili.

Srca su nam u truleži osjećaja plutala, bezživotna kaljuža.

U tim hladnim vezama smo se udaljavali, nepovratno tonuli.

 

Neodlučnost nas je gušila, strahove u grudima širila.

Pokret u naprijed nismo smjeli praviti da se i ovo zlo izgubi.

U varci simbolične ljubavi smo živjeli, i to srećom smatrali.

Započeti nešto novo se plašili da nebi tu lažnu ljubav izgubili.

 

Smatrašmo da ovakve ljubavi strasne nemoguće uopće da postoje.

A onda nas sudbina spojila, na pravi put strasti i požude navela.

Samo malo je bilo dovoljno, da je postalo neodbojno slatko zarazno.

Pobjegošmo iz te jadne ljubavne pustoši, da srce pravu ljubav doživi.

 

Pobjegli smo iz te životne varke što nas godinama hladnoćom gušila.

Tu nije bilo ništa i baš ničega, samo slatka mala bića rođena.

Ona nas zadržavaše, da se i dalje patimo bez iskrene ljubavi plutamo.

Koji je smisao takvog nakrnjenog života prepunog ljubavne pustoši.

 

Da nas doživotno zarobi, da se i zadnji atom iskrene ljubavi utopi

Živjeti bez trunke strasne ljubavi, život je gorka pustinjska robija

Tu svi bolno gube i guše se, tu nitko ama baš ništa ne dobija.

Voljeh je prekratko i stalno voljet ću ma koliko mašta bila lažljiva.

 

T L B, Bugojno, 27.07.2013 u 21 i 41 minut

SLOMLJENO SRCE GOVORI

večera uspjela

Znam što i kako sve osjećaš

Ne moraš da me podsjećaš.

Ljubav su provalili, zabranili.

Na srce i dušu stijenama pritisli.

 

Oprosti al moram te zaboravit.

U slomljenom srcu kapiju zabravit.

Sve buduće ljubavi totalno zabraniti.

Kažu za oboje da tako je najbolje.

 

Direktno iz slomljenog srca ti govorim.

Pokušavam sve divno da pobrišem.

Da usne, osmjeh i sve prošlo zaboravim.

No nije baš tako najjednostavnije,

jedinstvenu doživljenu ljubav sahraniti.

 

Molim te oprosti mi, zbog tebe sve ću učiniti.

Samo da te ne povrijede, iz srca ti otmu sjećanje.

Bijaše to divno lutanje, ljubav  doprla kroz maštanje.

Neka nam to bude kroz život preostalo sjećanje.

Da nam se nikad više tako ne omakne.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.07.2013 u 14 i 16 minuta

Od kako ga u oko svoje pustila

oko plaže

Od kako ga u svoje oko pustila

srce mu obiljem strasti podarila

Dušu nepovratno nezaboravom opila.

Sulude misli maštom ga zapalile.

Sve u detalje iglice strasti pozabijale.

 

Pa počesto, kriomice, na njenim usnama osvane.

Da se rose požude njenog tijela napije.

U kosi joj još uvijek prstima uzdahe prebire.

Grijehove sjećanja uzastopno navire li navire.

 

Sjeta glavnu riječ preuzima, sve se kontroli otima

Dok joj jutrima sve što poželiš lopšovski potkrada

Pa makar od tih slatkih grijehova možda nastrada.
Ne žali, što u mislima njenim postoji, odjekuje.

Neka im ovo maštanje nikada ne prestane,

jer se nada svojim korjenjem krvnički raspršila.

 

T L B, Bugojno, 27.07.2013 u 05 i 39 minuta

ZBOG NJE I NJENIH USANA

dodir  maštanja

Formalno nikada nismo spavali

Al smo jedno drugo potpuno imali

Kroz zagrljaje i poljubce podijelili.

Da kao izgleda sve se i desilo, zaludilo.

 

Zbog nje sam toliko puta proplakao

Niti trenutka nisam muvicu požalio.

Sa njom nije postojala dosada

Trenutci bi trenom izlapili, nestajali.

 

U sebi vatre bi urnebesno raspalili,

toliko osmjeha slatkošću razmjenili.

Vino mladosti na iskap smo  ispijali

A jedno drugo prikriveno istraživali.

 

U svemu se slagali, sporazumijevali.

Nismo previše pričali,riječi trošili.

Očima je sve šaptala, usnama žudila.

Niti kapi strasti nismo prosuli

Jedno drugo slasno maštom imali.

 

Onda vrtili slike prohujalog dešavanja.

Režija u našim maštama se skrivala

Scenario smo već napisali, doživjeli.

Ostalo maštanje koje prečesto obuzme.

 

Kad se energije dodirom prepoznaju

Izvore strasi nemilosrdno otkopčaju

Pa nagrnu, nagrnu nema prestanka.

Probuđena zaboravljena vučija jazbina.

 

Njom bijah opijan bez kapi alkohola u meni

A sve se kao u snu čarobno odvijalo,

Prebrzo dešavalo i nezaboravom prohujalo

da se gubim u tim prohujalim snovima.

 

 

Svaki tren sam je želio dodirnuti, poljubiti

Da me ne zaboravi, u nemilosti samoće ostavi.

Rado sjećam se najljepših usana

Dok ih je meni strastvenošću davala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.07.2013 u 15 i 03 minuta

AL ME OSVOJILA

strastveno previše

Njena dobra strana svega me nadahnjuje

Sve o njoj me kopka i nezasitno interesira

Svim i svačim me u detalje očarala, osvojila

Osjećajnošću , toplinom energije duše dobila.

 

Ispunjen njenom čistoćom prisutnosti, oplakujem.

Sa požudom trgujem, kako da vratim je, da pristigne.

Toliko beskrajna, i čarobna a osvetoljubiva, ljubomorna.

Kao ponornica kroz dušu mi potkopava, srce razuzima.

 

Ne znam dal maštam il stvarno imam je, izluđuje…

Njenih osmjeha prepuna poljskih cvjetova livada.

Svakim trenom u svemu stanovita i cjelovito prisutna.

A mrkle noći u mojim tugama, obasja caklenim očima.

 

I kad me samoća obuzme, njeni tragovi prozovu me.

Samo mojim očima je ljepotica i savršeno posebna.

Drugima bezvezna i ne upotrebljiva, za mene čuvana..

I kad je se zasite, u podnožje dosade izbace, moja postat ćeš.

 

O kako ubija godinama ovo čekanje, da se ljubav njena

Savrešna, posebna u mojim grudima razdjene

Da zajedno u duetu suze pustimo, dok stihove čitamo.

Ljubav je moja postala, valjda će biti strofa posljednja.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.07.2013 u dubokoj noći o2 i 33 minuta

Zahvaljujuć njoj !!!

eto me

Zahvaljujuć njenoj strastvenoj prikrivenoj ljubavi

pronađon skrivene čarobne tunele maštanja.

scenografija nedoživljenih rijeka se probudila.

Ljubav neobjašnjivu doživljavam,strastveno opisivam.

 

Zvukovi harfe mojim tijelom caruju, maštu raspiruju.

A njena ponuđena jabuka, čarolija opojnih sokova.

Kupidova strijela sa usana poslana, duboko zarila.

Srce u vatromet pretvorila, dušu na tanane zaslijepila.

 

I sada, po nekad kao dva labuda, svratimo do jezera maštanja.

Ruže držimo u zubima, kao znak raspoznavanja, ljubav otima.

Nije važna daljina il njene godine, postadošmo lutke razigrane.

Kao da netko nas obuzima, nevidljivim koncima upravlja.

 

Ostajem usamljen poput do ušiju zaljubljenog labuda

Poput šarolikih papiga, samo jednoj ljubavi život se poklanja.

Srce u srce kada se uvali, od sljepoće za ništa više ne pita.

Samo ostaje podlo, lažljivo, prepuno nemira,ledeno nadanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.07.2013 u 13 i 12 minuta

Tamo nas nitko ne dira

draž ljubavi

Dal Vas po nekad jeza nemira obuzima

Jer ona je suština u nemirnim mislima.

Mogu sve da Vam zabrane, brane podignu

al u glavi nemogu slatke tajne izbrisati.

 

Dobih uspomenu, jedan cvijetak za sjećanje

Da je zadrži podlo maštanje, vječno ostane.

I neka je otišla, tako se na žalost moralo desiti.

Da bi shvatili koliko jedno drugom smo značili.

 

I sada često pobjegnem, iz ovog života nestanem

U san slatki odletim da je posjetim, što duže zadržim.

Tamo nas nitko ne dira, tamo se ljubav odvija.

Barem tamo na miru jedno drugo beskonačno imamo.

 

Sa njom se noći rastapaju, najljepše stihove ispisuju

Bolovi svi nestanu, sva se pitanja zagube, zalede

Samo usne šapuću, strastveni potoci požudom protiču.

Meni se poklonila, makar samo kroz maštanje, al slatko je.

 

Sve tišinom umijemo, da se skriveno skrivamo,ljubimo.

ljubav dugo vodimo, dok tišina svira serenadama dodira.

I od kada je otišla, rana se u meni otvorila, izgaram.

Lažnim obećanjima je oblažujem, sebe slatko ubjeđujem.

 

Tako nas grah  zapao, sve nam sudbinski pomiješao.

I sada svatko na svojoj strani boluje, u zatvoru tuguje.

No sve je vrijedilo, mada se ništa nije desilo,

Energije su govorile, jedno drugom strast probudile.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.07.2013 u 17 i 53 minuta

Lutam zaluđen

čekm te

Svakim momentom između njenih očiju lutam zaluđen.

Zanesen magičnim mislima, ljubav prema njoj otima.

Hallo ljubavi nedokučljiva, svrati do duše mi  trgova.

Tamo tvoje slike stoje da svakim trenom podsjećaju.

 

Šapat je na uzavrelim usnama, nemir nesanicom noćima.

Volim da plačem jer sve na nju savršenošću podsjeća.

Koliko dugo me već opila, prošla je i duga godina

A sve žešće žudim i sanjam je, da opet pristigne.

 

Svojim odlaskom polovinu srca tugom zamračila,

pomrčina mjesec navaljala, izdišem, bez daha ostajem.

Al svratit ću, pa makar mi bila posljednja misija

Da oslušnem prekrasni osmjeh sa njenih usana.

 

Periku na glavu stavit ću, brkove i bradu pustit ću

Naručit ću voćnu salatu sa puno crvenog grejpa

Da odmah prepozna tko se iza maske prikriva.

Možda tada poželit će da me posljednji put pozdravi.

 

Onda ću iz njenog života vječno nestati, da je ne gušim

Mir u duši remetim, što je jedva primirila, ukrotila.

Nemam pravo da je otimam iz tuđeg naručja

Njemu je sudbinski pripala, Bogom se obavezala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24.07.2013 u 16 i 30

NIKADA NEĆU REĆI ZBOGOM LJUBAVI

bljesak zalaska

Ma koliko se trudila da bi me tugom ranila,

da te zamrzim, il možda mrvicu zaboravim.

Sa žarom tvojih usana ne mogu da se izborim

I nikada nećeš čuti  riječi… zbogom vječna ljubavi.

 

Jednostavno kuda god se okrenem

na trn tvojih usana nasjednem.

Ma koliko me od sebe odgurivala,

previše srce si čarolijom zarobila.

 

Pamet sam davno izbrisao,prolupao

Sve stihove i snove tebi poklonio.

Ne želim se prohujalom ljubavlju kockati.

Ne želim niti trunke onog žara zagasiti.

 

Između sreće i tuge tanka nit se zagubila.

Pa na momente kroz suze mi sve otima.

Nikad neću reći zbogom jedina ljubavi

Da mi život prestane, san o nama uništi.

 

Nema veze na kakve grijehe si me navela

Savršenu, nezaboravnu  ljubav si poklonila.

Popustih, nasjedoh svim tvojim slatkim zamkama

Jer sudbina nezaboravan tjedan mi poklonila.

 

I ako si njemu prisilno, ucjenjena  odšetala,

toliko ruševina u grudima kroz suze mi stvorila.

No to me nije polomilo, još veću snagu mi podarilo.

Da izdržim, za toliku doživljenu ljubav još postojim.

MOLIM VAS PRIČUVAJTE OVO MALO PREOSTALE DUŠE

čarobni stihovi

 

Molim Vas pričuvajte ovo malo preostale duše

Da ne puknem, da se ne razbije ovo preostalih snova.

Želim da se primirim, ojačam i jednoga dana ako izdržim

u normalan život povratim, sve loše stvari zaboravim.

 

Iz početka kao zombi šetat ću, oko sebe ništa vidjet ću.

Niti jednu riječ neću prozboriti, sa nikim neću razgovarati.

Postat ću samotnjak presvučen paučinom promašenih sjećanja.

Ništa me neće tangirati, bez kapi krvi  kao ispijen ću hodati.

 

Svi će me napustiti, na miru ću moći razmišljati

Da pokušam pronaći odgovor, gdje smo pogriješili

Božiju kaznu smo dobili, sada je valja izdržati.

Možda u nekom drugom životu je ispraviti.

Ako nas slučajno možda sastave rijeke sudbine.

 

Budemo se ispričali, jedno drugom jadali,

koliko jedno bez drugo prazno i jadno smo živjeli.

Bit će to rijeke suza i jecaja, šutnja bezbrojem zagrljaja.

Možda ćemo tako najviše i priznati iz duše prenijeti

Koliko smo jedno drugom tih momenata značili.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.07.2013

Nedam da se snovi maštanja raspline

crveni zalazak

Ne morah strasnu ljubav nikada voditi,

sex imati da bih je požudno nezasitno volio.

Svako jutro, cik ranom zorom bih pisao

Stihove za dobro jutro golubom bih proslijedio.

 

Svoje osjećaje i napučenu dušu bih praznio.

Na poseban način skrivenu ljubav izjavljivao.

O svemu samo kroz lažljivu maštu zamišljao.

Lijepo bi bilo kada bi bila moja i meni pripala.

 

Nekako to postala seansa maštarske ljubavi.

Da je tepanjem, požudno nježno probudim.

Kada krmeljave oči otvori,pismo stihova ugleda.

Da joj dan ukrasim, mislima zahvali i poželi.

 

Mada daleko je, i meni teoretski ne pripada.

Virtualno složena, ljubav je posebna postala.

Volim te, toliko puta sam riječi joj izustio.

Kroz suze iskrenosti svu strast bih prenio.

 

I sada kad je nestala, vrata komunikacije zazidala.

Nedam da se snovi maštanja vječno raspline

Da me bol il tuga ne uštine, nastavljam maštanje.

Da mi srce ne pukne da se duša ne razboli.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.07.2013 u 08 i 00 minuta

AKO VAM SE IKAD DOGODI

BESKONAČNA INSPIRACIJA

Ako Vam se ikada dogodi ljubavni ambis.

Da vam se dešava neobjašnjiva čarolija.

Nasmiješeni i više na nebu nego na zemlji.

Da Vam samo ona stanuje u staklenim očima.

 

Ljubav je vjerojatno Suština neobjašnjiva, pristigla.

Čitav život Vam trenom na glavačke preokrenula

Sve na svoje mjesto nakon dugo vremena posložila.

Tek tada shvatite koliko ste prazni životom hodali.

 

Iskrenu potpunu Ljubav života ste napokon doživjeli.

Nemorate sa njom spavati, ljubav voditi, maštajte.

Neka Vas svakodnevno njen boravak održava.

Neka stanuje u svakoj pori vaših nezasitnih maštanja.

 

Jer ljubav kada se dogodi, makar bila samo fikcija

Neobjašnjive pojave u srcu i duši Vam izaziva.

Toliko sretni ste i zadovoljni, makar gladni hodali.

Kora kruha i kap sa njenim usnama… obilna je trpeza.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.07.2013 u 06 i 48 minuta

KRIŽ SAMOĆE

crvena

Evo me stigoh iz tamnice nesanice.

Tuga me špurama nemira uspavala

Danima gušila i patila, jecah noćima.

 

Mislih vrijeme rane vida, pa zacijele

Al ne ide, vjerujte lažu nas, to ne ide

Al njene usne kada bih mrvičkom dobio

Sav bi se preporodio, iz snova samoće probudio.

 

Tako boli praznina samotna bez okusa proljeća

Ljubav me prisilno napustila,

Valovima daljine  potonula

I nikako ne mogu to da prihvatim.

 

Da je potpuno zaboravim

križ samoće pritisko na leđima

Što guši i otima, ne popušta

I kada kažu vrijeme će sve isprati

To laži su za proklete i naivne,

bol praznine nemože ništa da izbriše.

T L B, Bugojno, 20.07.2013 ponoć se dovaljala

Molim Vas pričuvajte ovo malo preostale duše

čarobni stihovi

Molim Vas pričuvajte ovo malo preostale duše

Da ne puknem, da se ne razbije ovo preostalih snova.

Želim da se primirim, ojačam i jednoga dana ako izdržim

u normalan život povratim, sve loše stvari zaboravim.

 

Iz početka kao zombi šetat ću, oko sebe ništa vidjet ću.

Niti jednu riječ neću prozboriti, sa nikim neću razgovarati.

Postat ću samotnjak presvučen paučinom promašenih sjećanja.

Ništa me neće tangirati, bez kapi krvi  kao ispijen ću hodati.

 

Svi će me napustiti, na miru ću moći razmišljati

Da pokušam pronaći odgovor, gdje smo pogriješili

Božiju kaznu smo dobili, sada je valja izdržati.

Možda u nekom drugom životu je ispraviti.

Ako nas slučajno možda sastave rijeke sudbine.

 

Budemo se ispričali, jedno drugom jadali,

koliko jedno bez drugo prazno i jadno smo živjeli.

Bit će to rijeke suza i jecaja, šutnja bezbrojem zagrljaja.

Možda ćemo tako najviše i priznati iz duše prenijeti

Koliko smo jedno drugom tih momenata značili.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.07.2013

 

MOJ JAKO DOBAR PRIJATELJ

GITARA Pjesma posvećena mome prijatelju Mirku da će napokon doći sebi!!!

Moj jako dobar prijatelj, teške rane doživljava.

Sam sa sobom krize proživljava, kao lav bori se.

Svakog, gotovo svakog vikenda se odvali, pa opije.

Želi sve bolove života da tu večer sahrani, zaboravi.

 

Pa se do ranih jutarnjih zraka sunca opija, oduzima.

Sa polupraznim čašama na tanane razgovara, ubjeđuje.

Tko je u pravu, gdje se što prelomilo, zašto se sve dogodilo.

Oko sebe ništa ne vidi, iz kojih kuća dolazi, sve zaboravi.

 

Zaborav mu pamet pomuti, pa se na momente ludački razljuti.

Sve bi polomio, jadi i poroci mu dušom haraju, guše, otkidaju.

On više nezna da se raduje, svijet mu se u svađe pretvorio.

Tako mu je najlakše, gušenje duše ovosnostima ublažava.

 

A meni teško da ga tako propalog i pijanog promatram

Sve je u životu stvorio, svi kažu da je u životu uspio.

Onda ga hvataju faze suza i smijanja, čaša razbijanja.

Očaj ga savlada, svojom voljom ne vlada, sve ujeda.

 

Ja sam nesretan, često JE ponavljao,trenom sve bi prokockao.

Karta ga nije pratila, automati su ga varali, sve mu uzeli.

Kada bi se otrijeznio, kasno bi shvatio, koliki idot je postao.

Onda diži kredite, vraća dugove, da se kuća il auto ne oduzme.

 

Sve što je stvorio, ništa ne vrijedi mu, niti sam cilj svoj ne poznaje.

Sam sa svojim slabostima ratuje, žene, piće, cigare pa kockanje.

Sve ga to razapinje, dijelić po dijelić nepovratno dio duše otkine.

I starac je odjednom postao, da se niti sam ne prepoznaje.

 

Studen se u grudi uvukla, raskida,život tmurno turoban postao.

Pit ću, trovat se dok u meni mrvice snage postoji, ne sramim se…

Njegove riječi odzvanjaju, svi ga prijatelji polako napuštaju.

Poroci ga savladali, a tako dobar čovjek u njemu stanuje.

Tako mu je kako je, sam se opija, ubija, takva mu sudbina.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.07.2013 ponoć se dovaljala