ZAGRLJAJ ČEKANJA

 

Da  je samo znala kako potpuno je osjećam i strastveno doživljama suludim maštama. A onda smo sve isplanirali i gle čuda sve se totalno drugačije baš drugačije dogodilo spontanošću sve razvalilo prekrasno najsitnijim detaljima opilo.

Onako od putovanja umornu pustih je sekundu da okice zaklopi al usne da mi prepusti jer ne mogoh izdržati da je ne ljubim , toliko sam na njih predugo čekao. Trenom je odlutala tijelo mi prepustila, u trenu tijelo otkrio uzdahnuo , zar ovo meni pripada. Taj se moment može samo pomahnitaloj glavi dogoditi, od požude izgoriti.

I krenuh lagano laganice sa usnama  od njenih usana, nije se bunila u polu snu se gubila.

Oko nje zamotan, iz čvrstog stiska se ne otimam, mazim je i uživam, tiho je navodio Onako od svega otkinuti napokon zajedno samo za sebe se posvetili.

Kriva međusobna tajno tajnovita kemija što kroz veljaču smetovima nas stihovima zavijala.Veljača kaputom požude povlačila poteze, tajne prikrivala,obiljem stihova bazu susreta pripremala.

 

Vani se ožujak ugurao, sunce sa burom izmiješalo, grme rasušeni grmovi ostrva između kamenih zidova,reskim kricima cijuču.

Ožujak, hladnoće sve pritegle, krv se zaledila a mi srca vatrenih onako ispod tuša se strašću zamotali.Mada vedrina vani je harala, cijukanje vjetrova svoju idilu i gušt je stvaralo, dok je kamin pucketanjem bukovine sikćao. Moja je , u mome zagrljaju je zaspala, meni se predala. Nemate pojma što to znači kad Vam se želje i duga maštanja najljepšim slikama pokloni. Na filmu se to nemože osjetiti jer tijela tišinom između sebe šapuću.

Bura ne prestaje, nekako nahorozila, sve oko sebe napuhala, noć sa danom će uvezati, duže u naručju ću je imati uživati.Nas dvoje se stiskamo prilika savršeno obostrano korisna. Želja jedno za drugim se navukla. Šutimo niti riječi zborimo. Oči , oči gutam joj  i kad ih zatvori one su u meni.Nose me kad mi je najteže, kad tužan sam il me sreća zagrli.

A tek usne, kad god ljubim je guze joj medene zahvatam,gnječim  stopim poput tigrića, uživam.

Njeno svježinom mirišljivo tijelo, sve više privlačio, u sebi sam izgarao, takvu mladost nikad u rukama nisam imao.Sva uživala, iz nje slatkoća sijevala.

Bijaše to duboko poseban zagrljaj, po svemu specifičan na izgled običan.

Al samo na naš način se energija tišinom razmjenjuje, dok usne  slijepljene pljucaju

Kada se istinski tijelima zalijepi,zagrljaj dubinske dubine doživi,tijelo se bukvalno ne miče, uzdahe prisluškuje, i tišina sve prenosi.

 

A prije još dok smo sve planirali samo suludo maštali, često bi govorila.

 

Osjećam zove mislima,noću dođi i ukradi me….molim te….tako isto mislimo  !!!

 

Nije svjesna koliko puta sam je ukrao, srce ucijenio,dušu na prevaru izveo takav osmjeh sreće još nije osjetila, u svakom trenutku potpunošću uživala i još, još i još nezasitno tražila.Tako zaluđena srce poklanjala, vrata duše širom širila sve propuštala. A ja sitni lopovov na njenim grudima zaslijepljen mladošću obljubljen se strašću ukočio, stvarnost magičnu okusio i doživio.

Nikada ne želim da je napustim u predvorju zakinute ljubavi ostavim, ma niti u mislima..

Šutite sretnike napokon pustite da maštu doživljavaju, na ostrvu požude dugo čekane obitavaju.

Onda samo za taj susret posebne stihove kroz suze radosnice sam čitao.

 

I da se niti jednim slovom ne javiš u meni vječnošću postojiš

kao što sam u tvoje grudi se uvalio, svijetla sreće sva popalio

ma svaki sekund, danom mislim na tebe,jednostavno uzdižeš.

Neznam dali prođe minuta a da ne pomislim, ne poželim

uvalit se u požudno naručje,prekrasan umišljeno zamišljeni osjećaj

 

Puno toga bi ti rekli no šutimo, znamo, uzajamno, dijelimo osjećamo….

Neznam koju il koje riječi bih opisao da bih ti pokazao što se u meni dešava

čini mi se da je šutnja najprikladnija najbolje osjećaje dočarava.

E zbog svega ovog što nas obmotava toliko toplih strasvenih iskače stihova

Nedaju, neće da se primire, hoće napolje, što prije do tebe.

 

Tijelo se probudi, sve se uzburka, nema te, pa razgovaram u suzama….

Sreća pa se suze dozvale pameti, sve što nas guši preko njih iz duše izleti

Još kad bi mogle donjeti sve što sad ovaj moment  jako treba mi…

Sve odavno na usnama samo za tebe ćuli u grudima noću te slatkošću primiri

 

NE ŽELIM VIŠE DA PIŠEM STIHOVE ISUVIŠE GOVORE, ČAK I RANE NANOSE,

A TO NAM NIJE POTREBNO, TIŠINOM PRIČAJMO…

TRAGOVI NE POSTOJE , U NAMA SE SKRIVAJU,

NEDAM DA TE SVOJATAJU, stihove NAMA posvećujem,

Koliko puta treba da strast dokazujem, da bi se smirila, suze izbrisala.

Eto mrvice medena, dušmani sve prate, snimaju, dokaze pronalaze da podastiru.

A osmjeh slatki tišinom prikriveni sve im sujete razvali , od zavisti crkoše.

Usne nemirne raspoloženje promijene kada se na leđa dušmani natovare

 

A onda nakon srceparajućih stihova direktno iz srčanih predkomora samo je zanijemila, nježno a čvrsto u zagrljaj ubacila.

 Iz mene u nju,iz nje u mene dodirom tako šaputali, bez i jedne riječi prostranstvo uzajamnih želja prepoznali slatko razmijenili.

Taj zagrljaj, posebnošću naš zagrljaj, ne može se glumiti, ulogu pripremati samog sebe lagati, Spontano se dogodi, konekcije uspostavi i tišinom potpuno savršeno doživi.

To nikada ama baš nikada nisam niti sanjao a maštar sam veliki, jer kada se dogodi, vječnošću se zapamti u grudima posebno mjesto obilježi.

 

Onda je srce je otvorila kroz suze je jecala i govorila:

 

Da znaš ludice, da samo znaš koliko sam puta se molila da pred tebe se pojavim, tvoje oči i usne osjetim. Sve moje dane si obilježavao stihovima pratio i ukrašavao, Mnogima oči sam pržila …čudno izgledala njima ponašala, u meni vatra nemira plamtila. Nisu iskrenu ljubav na ozarenom licu prepoznavali jer nikad iskrenu ljubav upoznali i doživjeli.

Od kuda ta sretnica, kako samo  vragolasto poskakuje, dok hoda glasno osmjehuje iz nje sreća prekrcana izviruje.. Tajno me pratili, tragove, dokaze tražili, nisu shvaćali da mislima pomoću vjetrova sve tragove brišemo jedno drugom na usnama pišemo, najdublje strasti razmjenjujemo.

 

I onda usne, opet te usne, same se svezale, nedaju riječima da se petljaju,trenutak idile pokvare, Tako strastveno dodirivanje, valjanje obiljem uzdaha i jecaja kao iz nekih filmova da se to nama ne dešava.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.03.2013 u 00 i 02

ISPOD STOLA

 

Dok smo za zajedničkim stolom onako u grupi sijedili, smijuljili.

Oko nas prazne priče nas davile, za nas nebitne, očima pričamo.

Po koji smijuljak se dogodi, bljesne, srca zarobi, lijepa predstava.

 

Dal si često osjećaj slatki imala da kolaš mojim mislima, želim te.

Možda si me poželjela ali si bila tugom zavijena, jer me ne vidiš.

A tako rado bi u krilo uskočila, usne buktinjom zavarila, sve razotkrila.

Tišina najbolje sve opiše, tijelo uzdasima prikrije a osmjehom duša nagradi.

 

U sebi duboko imam te, u svakoj ćeliji osnovna si stanica, magična energija.

Sve taktike usavršili, savršenstvom tijelo opili, susret požudno  iščekujem,

Polako disanje duboko trenirati, trebat će, sve bez trauma doživijeti

 pamet ne izgubiti, ni minute se odvajati…sekunde se mogu u dane pretovriti

 

Ovaj tren stihove u salvetu zamotah ispod stola da ti prikriveno dobacim.

Na koljena naslonim, barem malo prstima dodirnem, signalem proslijedim.

Prati me, prati me u mislima , snovima kao i do sada,naša je zakletva.

A ovi za stolom izgubljenih kompasa, prazna priča ih uzela, slijepci su.

 

Rođeni da budemo, samo blizu,jako blizu spojeni,jer daljina ubija…

Kakva su to svijetla u zaljubljenim očima, ljude milinom obuzima.

Udahnimo, prozore otvorimo, koju riječ sobom prozborimo, lakše bit će nam.

Postali smo presebnični sve za sebe bi uzeli, a u stvari ništa ne postoji.

 

Mašta nas toliko razvalila, opila, na lažne slike nasukala, slijepci smo.

Al neka smo, ovako je prekrasno, ispod stola će salvete opet letjeti.

Ludnica je preko puta pameti, koje kakva nerazumna nam izleti

Zato šutimo, najljepšim mjestima lebdeć skrivajmo, samo naše je.

 

Toni Ljubisa Božić, Bugojno, 27.02.2013 u 20 i 47 minuta

NEZASITNO SKLUPČANI

 

Prikriven svilenom niti pauka, žuborim neprimjetan razgolićenim grudima .

Grickam joj obrve, frkću uspaljene proširene nozdrve, vrućina zagustila.

I ako trenutno nevidljiva, svaki dio tijela joj osjećam požudnim usnama.

Ljubim slatke mlađane prstiće, češljam usnama noktiće, žmireći tražim je.

 

Čelo s čelom dogovara,usne se podavile, završnicu krštenjem pripremale.

Mi bi da se volimo, trenutno na daljinski sve štimamo, grijehove oštrimo.

Dok se drugi guše u dosadi, parobrod vrelog maštanja nama se poigrava.

Kotlarnica užasno vatrena, prepuna kritičnog pepela, suviše vidljivih dokaza.

 

U posebne kišobrane pakiramo, dogovor sa kišom imamo, da sve ispere.

A onda vjetrove zaborava naručili da sve zakovitla u prošlosti prikrije.

Da tajna ljubav, bez tragova i nus pojava među nama vječnošću ostane.

Zrakom putuje miris proljeća,a nas davno osvojila prevrtljiva veljača.

 

Zajedno u jednoj se spratili košulji, slatkošću obiljem nakrcali,stisnuti.

Drugi nas ne vide, osjećaj je kraljevski, biti u javnosti skrivenom ljubavi.

I kad pored nas prolaze ništa ne vide, al ljubav odjekuje slatko prikrivena.

Tragove prvim snijegom smo prikrivali pa južine naručivali, da sve sapere.

 

I sada na pragu prekrasnog proljeća, kada se svi bude, polako pokreću.

U nama se davno vatra sjedinila, misli se preklapaju, tijelima presjedaju.

Zaneseni po nekad škrgućemo zubima, ugrizom ispod vrata uspomena.

Godišnja doba zbunili, u vječnosti, nezasitno čeka  sklupčano proljeće.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.02.2013 u 19 i 44 minuta

 

 

KONAČNO

Kada sretnik si, sitnice raduju,dušom  vlakovi osmjeha sviraju.

Kada stomak ti stalno slatkim vibracijama nešto pripovjeda,

Sa njim razgovaraš, svoje trenutke sreće prenosiš, smiješiš se.

A osmijeh prekrasni ponosom svjedoči, drugačiji ga ne razumiju.

 

Pa čude se, koje promjene, koja snaga i energija što to u tebi čarobno počiva

Kad o snu si pričala nisi  sanjala južine,nego vragolaste nemirne vjetrove

Svakodnevno zavijaju u grudima, energija te njihova obuzima, nemirna si.

Sve si okicama prenijela riječi si proguutala da ih podli svjedoci ne čuju.

 

Kako divno je…bez riječi kroz srca se kužimo, dubokom tišinom jezdimo.

A kad te ugledam u zagrljaj skočit ću, ooooo srećo nikad me nepuštaj….

Tiho, tiho, ne izazivaj prevelike se provalije diraju, mirne glave sanjajmo.

Al izgleda kasno je, postašmo svoji robovi, vozaju nas nemira noćni vlakovi

 

Moram nešto završiti, mrvicu skoknuti, pričekaj na stijeni naše požude

Od srca zahvali čarobnim sirenama, sa ribicama želja  te upoznale.

Zlatnu ribicu si molila, najljepšu želju nam ostvarila, životom krenimo.

Sjedinimo što se dugo bez razloga razdvajalo, pod stijenama mora gušilo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.02.2013 u 15 i 51 minut

RASADNIK STIHOVA

http://www.youtube.com/watch?v=Um1Mbn3sKXw&feature=youtu.be

 

Priziva šapat rasadnikom stihova,

san otima, nemir probudi,ustaju stihovi.

Rano, 3 sata ne pokazuje,

zaholcala inspiracija u grudima, vrijeme otima.

 

Plastenik stihova rastvore,

promaju u dušu propuste, uzbuđenje poleti.

Okolo milioni prekrasnih nakrcanih saksija,

svaka pažnju otima, priziva.

 

Al jedna, baš ono posebna,

spuštenih cvijetova, sva se nekako rasušila

Popucale duše joj latice, krvare oronuli listovi,

kao da život u njoj ne postoji.

 

Vodu i hranu odbija, ne komunicira,

nema što nisu joj nudili,pokušavali.

Nitko nezna njene bolne razloge,

tugom je slomljena, cvijetove odbacuje.

 

Dolazak nekoga iščekuje,

u njegovim očima spas se prikrio, za nju čuvao.

I onda u trenu povjetarac čarobnog osmjeha je probudi,

latice raširi, presretna.

Vrućica u njoj nestala, listovi zazelenješe,

cvijetovi glave podigli, živnula.

Magičnošću život probudi,

sva zasjalila, na svoj način ljubavlju zahvaljivala..

 

Od toga trena više se ne razdvajaju,

svakim danom najljepše misli razmjenjuju

Kao bumbar na cvijetove duše ranom zorom joj se prikrada,

usnama probudi.

Dan joj ukrasi, uzdignutim laticama se šepuri,

svi joj zavide, razlog ne vide.

Nitko je nemože izbaciti, dan pokvariti,

sa usana mu stihove žustrošću popila.

 

I tako rasadnik stihova dugim noćima

kroz snove se izdašnošću prehranjuje.

Da bi ranom zorom otvorio širom prozore,

i svaka saksija cvijetove razvija.

 

Al njih dvoje, po svemu posebni,

kao da su tu zalutali, stalno guguču.

Ljubav se otvorena ukazuje,

najljepšim maštanjem raspiruje… i neka je.

 

Samo ih pustite, oni se posebnim prehranjuju hranama,

takvi ne postoje.

Samo kada se srca sjedine,

tada se posebna kemija probudi, zaludi.

Nova jedinjenja kolaju grudima,

srca posebnom radošću se prelamaju.

Ogranci ljubavlju pucaju,

plodovi žudnje se savili ….previše govore.

 

Pustimo , neka se najljepše priče u bajke pretvore, iz posebne saksije.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.02.2013 u 03 i 23 minuta

 

SASTAVLJENE OBRVE, USNAMA PRILAŽU DOKAZE

Kao moja najdraža lutka si, na tebi prve poljubce isprobavam

Strast nepoznatih korjena iskopavam, putevima požude zalutam.

Nova igrica zamkama oduševljava, novi svijet nepoznatošću očarava.

Dječarac na tvojim usnama, prve ispite ljubavi priprema, isprobava.

 

Soba prepuna leptirića i neprepoznatljivih osmjeha, suza i grcanja.

Od sreće poskakujem, u nešto novo zaklinjem, mozak ne prepoznajem.

A ti čigra, vrcava, kosom svjetlucava, za nos nevine mladosti povlačiš.

Lažima zadržavaš, na trunkicu iskrice strasti otkrivaš,duže zavlačiš.

 

A ja, poslušan, sve riječi gutam ti, u gole čedne grudi blejim uspavan.

Igra se rasplamsava, uzdasima tepanja razvaljuje, užasni testovi.

Dal ću izdržati, dovljno sve upijati, prvi gutljaj životnog soka popiti.

Na usnam sve presušilo, pred očima zacrnilo, zuji mi u ušima.

 

Kontrola se otima, samo vidim zvjezdice, čujem tonove bunila.

Osjećam na tvojim sam usnama, vrelina obuzima, sve otima.

A ti sve po meni razlila, prozore nježnosti rastvorila, promaja.

Promaja dvojnih nježnosti međusobno je šaputala, plamtila.

 

Sastavljene obrve, usnama prilažu dokaze, sve se sjedinilo.

Trnci vrhovima prstiju neke signale pokazuju, tišina zavladala.

Bunovan otvorih oči na prekrasnim grudima, pa to je istina.

Živa istina, meni se dogodila najljepša ljubav iz korjena.

 

Ispit sam detaljno pripremao, stranice nisam preskakao.

Nekih nejasnoća bilo je, ali kad se ponove, sve shvati se.

I sada ponosan, njene savjete primjenjujem, sve osluškujem.

U život krećem presretan, najljepši ispit trajnošću potpisan.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.02.2013 u 21 i 06 minuta

 

VELIKIM RIJEČIMA PREVIŠE ŠKRTARIM

Gledam te i osjećam, misli tako jasno čitam ti, tiho si zaustila.

Volim te, gušilo me ….. preko usta moralo je da izađe…sad lakše je..

Svu te osjećam, maštanjem ne mogu opisati koliko se čita u očima

Neka rastrgaju nas,otmu od maštanja al osječaje nemogu da izbrišu.

 

Velikim riječima i previše škrtarim, plašim se da laži ne poklonim.

Al zato zagrljajem sve što pomislim i osjećam u trenu ti prenosim

Divnošću sklesana, u meni si kalupe duše salila, boje dodaješ.

Bože koje riječi iskrenošću su iscurile ledenjake bi trenom otopile

 

Zbirka snježnih smetova jedvite jade strast i požudu suludih srca prikriva

a slike……predivne,razvaljuju osječaja razbucaju….posebnost skrivena.

A ona slika je falila u koricama  pjesmama i stihova, potpisano TVOJA JE.

 

Bože od kuda ove riječe iz mene se koprcaju, realnosti ispod nogu nestaju.

sad se opet malo moram prikrit ali brzo ču se vratiti, oluje se neke nadvile.

Tako divno prekrasno se osjećam, smijuljim i maštom sreću prenoseć poklanjam.

Ako nas olujni vjetrovi zahvate.. često si se pitala, u strahu živjela.

 

Nisi svjesna da su već odavno u nama orkani zavladali, sve raspirili.

Tvoj pogled čarolija, trenom opija neka čarobna je fantazija razuzima…

Odlazi, otvori prozore neka te morski valovi poprskaju oko tebe pjenu postave

da ti srce ne otkinem, ako se smojim sastavi, nitko to ne zaustavi.

 

Srca smo ujedinili, u jedan kovčežić umotali, sada ključaju, dogovaraju

A mi u dvoje od siline maštanja, duša se raspustila, ludošću oblila.

Vrijeme smo u prošlosti prodali, lažima ga nasukali, sada se smijemo.

Najljepše trenutke mašte kroz stvarnost gutamo, zalogaji glomazni.

 

Velikim riječima i previše škrtarim, plašim se da laži ne poklonim.

Al zato zagrljajem sve što pomislim i osjećam u trenu ti prenosim

Divnošću sklesana, u meni si kalupe duše salila, boje dodaješ.

Bože koje riječi iskrenošću su iscurile ledenjake bi trenom otopile

 

VELIKIM  RIJEČIMA PREVIŠE  ŠKRTARIH, NO DUŠU TI OTVORIH !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.03.2013 u 20 i 31 minuta

 

 

VAGONI STIHOVA PUTUJU

Od pruća krunu napravih, u nju srce vječnosti položih, nek svjedoči.

Medena, čekaonicom šutnje sve više naboja odzvanja,bit će buktinja.

Friške misli starim se miješaju, vatru čekanja na preskoke održavaju.

Nešto nas slatkošću zavarava, plamen požude raspiriva, jezdimo.

 

Halapljivim zalogajima se gušimo, jedno od drugog otkidamo, ludnica.

Drži me, da ne otkinem, iz ovog svijeta ukradem te,po nekad plašim se.

Pa se daleko negdje preporođeni vječnošću spojimo,starošću tješimo.

Bježimo iz kandži šutnje i kajanja, zaploviimo razgolićenim morima.

 

Tišina previše otkriva, slomljena konjica kočija natovarenih koferima stihova

Često puta poželim, možda na vratima te ugledam, kao princeza banula…

Odavno si vrata razvalila, sve brave otključala, hipnozom zavladala.

Idem kradljivče srca moga, često bi govorila, na starom uglu čekaj me…

 

Ne brini, mašta se poigrava, ne postoje, totalno nestale turobne provalije

Ljubav iskrena, potpuna kad obuzme srce strašću se oblije, varnice sijevaju.

Plime i oseke poremete satove, sad nagrnu sad se povrate, a mi plovimo.

Draži u pravom obliku krademo, jedno drugom poklone strasti skrivamo.

 

I zajedno na ljuljašci maštanja kosa ti se rasplela, previše našeg otkriva.

Kolicima skupljam tragove, iz kose ti ispale, niz stijene u more razbacujem.

Neka ih ribe pojedu, strastvene ljubavi se najedu, dugo o nama će pričati.

Možda nešto ostane i divljač da nahrane, stihova vagone smo mijenjali.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26.02.2013 u 19 i 49 minuta

OTKINUTI SEDLAJU

Otkinušmo nekoliko dana samo za naše podlo planinsko maštanje.

Na leđa se nabacila, nogama obvila, krkačim kroz guste borove.

Poljubcima njenim zlaćanim , kao perce potkovan, šumom proletim.

Nozdrve od strasti proširile, oči iskočile, mirisom njene kuhinje.

 

Najslađe začine čuva na usnama, kapljicama dozira, dušu otima.

I onda me podigne da ustanem kada savladaju slatkasti umori.

Ljubav se opet i opet nemilice dogodi, beskonačni  svijetleći tragovi.

Zna kako da me kupuje , sitnim mrvicama podmićuje… zauzdan.

 

Na momente prepečen izgledam, da bi me opet usnama zapekla

Toliko slatkog prenijela, koljena klecaju, jedva torture izdržavaju.

A ona kao leptirica, puna luckastog nemira, samnom se poigrava.

I njoj krasno je , od svega je pobjegla briše sve u duši tragove.

 

Želi se kao nova vratiti, bolove prošlosti isprati, ponovo roditi.

Kao slijepac pratim je , kao vranac ržem , grivu mi miluje.

Rekla bi,boje se,možda još rano je,čekaonicom tajna odjekuje.

A duga, iznad planina most im poklonila, penju se…uživaju

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26.02.2013 u 18 i 44 minuta

BLJEŠTIMO BAŠ BLJEŠTIMO

Od maštanja, do riječi igranja pa do posebnih otisaka u grudima

Čim se ugledamo preko prozora, osjetim se u tvojim čarobnim očima

Isitim očima maštamo,ogledalo duše nosimo u njemu vatre  budimo.

Protiv sebe borit se teško je, kao pokušati pobijediti olujno nevrijeme.

 

Prečesto si u mislima, na svakom dijelu presahnulih usana, dozivaš.

Tvoje slatke misli ogrebotinama na grudima podsjećaju, žešće izluđuju.

Očima proždrljivo zalajem kad te u prolazu snovima nanjušim, izludim.

Sa lanca požude trgam,hoću  da se otkinem, strašću da te ugrabim.

 

Tišina nam vilice razdvaja, planove prikrivene zakucava, sve skrivamo.

Sječanjima tragove brišemo, vjetrove podmićujemo da sve prekriju.

Dovoljno da me poželiš, sva vrata teleportacije otvoriš, pristižem.

Spreman 300 na sat u zagrljaj da te prigrlim, za svo čekanje osvetim.

 

Na svoj način sve ću ti dokazati, pokazati, prenijeti izljubiti, da izludiš.

Pod hitno trebaš zagrljaja terapije, što trenom kontrolu razuzme i opije.

I dok se zagrljajem prepoznajemo, ispod stopalima kopamo, tišina je.

Podsjeti me po 110 puta koliko ti dugujem, poljubce  i previše zaslužuješ

 

Na taj način svi će strahovi prestati, drhtanje požude će nestati

Ostat će u tišini zaljubljeno blaženi, da na svoj način se upoznaju.

Neka se zatvore prozori, sve brave zaključaju, usnama se prepoznaju..

Lavica se pod vodopad uvalila, kao kraljica srcem krhkim zavladala.

 

A onda zamotani u maštanja krpice, zalutali komadi prošlih snivanja.

Svilenkastim osmjehom onako otkriveni, blješte beskrajnom pučinom.

Sva  presretna u medenim suzama, najljepša iznenađenja doživjela.

Skidam joj sa noge čipkice, oko ruke neke lančiće,ruke ljubim joj.

 

Onda se predali, totalno predali, zanijemili, duboko preduboko uzdisali.

Zar i takve stvari postoje da se nekom sretniku bar kroz maštu dogode.

Nas su zvijezde pronašle, mlječnim putem vodile, i blještimo, baš bljestimo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26.02.2013 u 17 i 55 minuta

NJIMA BUKA, NAMA GLAZBA NE ODOLJIVA

Zaljubljeno zaluđeni,slatko skakajuć na počinak sekundom odplutaju.

Kroz snove prate ih  energija romantičnog maštanja, slatkog prozivanja.

Trenom se noć potroši, zora osmjehom na dušu obruši, od sreće poskakuju.

Sretnici, poštansko sanduče trkom otvaraju za pismom, porukom tragaju.

 

Ljubav ih nepovratno obnavlja, dušu i srce pročišćava,formule spojili.

Ako se jedan dan ne čuju, bolno gladuju, grickanjem zaslađuju uživaju.

Zato stalno jedno na drugo pomisle, slašću nemira usne potocima orose.

Slatko smijuljeć se razgale, sigurnošću osjećaju, u srcu nečijem postoje.

 

Stanujuć između dva živahna žuboreća životna izvora, odabrani su.

Neprestano žele se, ljube jer su posebni, čeda preslatkih maštanja.

Kutijice sa najljepšim maštarskim tajnama,pod ključem titranja.

 

Njihovi čarobni osmjesi, u trenu mrlje na prozoru ranjene duše saperu.

Posebno jutra doživljavaju, pohotnim začinima mrvicama dodavaju.

Smješkajuć planine preskaču, sto poslova u sekundi odrađuju.

Slatka tajna vrela požuda, baterije sekundom osmijeha popunjava.

 

Jutrom jedva čekaju oči da otvore, doteturaju, poštansko sanduče otvaraju

Pa ih pristigle poruke, trenom čudnom snagom obogaćuju, uživaju.

Divnoooooooooo, recept nikome neče otkriti

prirodne baterije duboko u duši  sakriti,i uživati u preplanuloj ljubavi…

 

Recept nemoguće podijeliti, podudarne duše nemoguće je pronaći,

Kao otisci prstiju, svojom jedinstvenošću postoje dio duše oboje

i po tome se prepoznaju, sa lakoćom bez i jedne riječi  razumiju.

Nemojte tu energiju uzalud za druge trošiti jer samo na njoj djeluje.

 

Ono što je samo njenom srcu stvarano, nemoguće je drugom pokloniti.

Drugima će samo kontra efekte izazvati, oni te frekvencije ne poznaju

ahhhh neda se riječima opisati sreća što iz mlađani srca isijava…

trenom ih zadrta  posesivnost opet obuzima, neda mira im …hhehehe

 

Neprekidno ljubim te slatke nemirne okice, požuda tijela iščekuje

da te ruke slatkošću  izmrcvare,još žešće prije dolaska zapale.

 

Bolje tajne da krišom slažemo i vrtlozima vjetrova krijemo kroz oblake.

Osjećaju svakim povjetarcem da se krišom maštanja u sebi prikrivaju,

Sjaj u njenim očima iz njega  kroz nju se vidovitošću presijava, obuzdava.

Kao školjka bisera, velikom dubinom sklonjena, nitko tamo ne zalazi

Ronioci nemogu pronaći,ukrasti… to im nesmijemo dozvoliti, dopustiti….

 

Na žalost uvijek šansa postoji da se školjka nemirom plime podigne

u nečije ruke pristige i tajnu ljubav razotkrije, puknut će tračevi.

Zlobnici, kurve i torokuše, naslađenim očima će sve da progovore.

Tajna vječnom šutnjom čuvana,šifriranom stranicom nije dostupna…

 

Dok se netko srećom osmjeha nakiti, drugi se zavišću mrgode zatamni.

Drugima nejasno što se događa, NJIMA buka, NAMA GLAZBA NEODOLJIVA.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.02.2013 u 14 i 30 minuta

PREKO EKRANA MAŠTANJE

 

Plima, maštarski na prevaru uzburkanim morem zaljubljene nasukala,duše valovima saprala, dok preznojeni ćule na obali strašću obliveni. Samo su šutili , tako zagrljeni jedno drugom slike prošlosti vraćali. Kao da su mozak jednim kablom prespojili i monitor najveći ispred sebe uključili. Onako u krilu mu slatko sklupčana, grčem želje svezana, po nekad bi u pocrnjeli vrat poljubila. Između njihovih sjećanja zajednička slika ekranom se mijenjala.

Na dvije strane svijeta preko ekrana su maštali, ljubav strastvenu pripremali, jednog dana da se dogodi, ako bude sriće i vremena. Sve će uloge odabrati sudbina, scenario se mijenja u prolazu, zavisno što se događa il promijeni u njihovim izluđenim glavama.

Tutanj sjećanja navire,burno nagrnuo, sve trenutkom skoro prikazao, a onda su nakon dugog poljubca, loptu smirili pod borovima sjećanjem zavalili.

 

Bljesnuše svijene okisle masline previše znaju i previše svijedoče.U njihovim granam stanuje neizbrisiva istina što se pred njihovim očima danima ponavljala.Dan za danom se mijenjali, navike nisu remetili. Sve je najljepšim snom se kotrljalo, na polju preljube dešavalo.Ona pocrnila, maslinovim uljem mazana , što njegovi prsti svakim detaljem tijela vladaše.Znao je u svakom trenu njene slatke botune pronaći, vatru potpaliti, da bi se satima igra valjanjem odvijala, izgorena trava se bunila, do zraka nije mogla prispjeti.

Na momente bi kao puževi jedva do mora plazili, zaronili , pa opet dugim poljubcima žarili, dok bi ih po neki valovi namjerno pljusnuli da ohlade, do daha dođu barem mrvicu. Al kad prokleto slatko je, za druge nebitne stvari nema vremena, ljubav svoj danak uzima. Sve viša sala sa njih nemilice topi se. I znoj i vrućina neumoljiva, kricima cvrčaka zahuktalu vrelu krv nije remetila.Ljubili , stalno su se samo ljubili pa kako im ne dosadi, što u tome je tako tajanstveno i strastveno. Al nitko to nemože razumjeti dok srodnu dušu ne pronađe, zajedničkim željama ne zaplove spontanošću sve otkriju, duboko i daleko negdje od sviju sakriju, jer sami sebi su savim dovoljni.

Riječi između ne postoje, posebnim jezikom stopljene. Jedno drugom povjeravaju, prostotama nezasitno su žudili.Srce se slatkim nemirom uštima, sa izgubljenom dušom dogovara, da se sve slike lagano poslože, ali ne ide, tako lako baš i ne ide .

Nuspojave nepopravljive, samokontrolu pokosile, razvalile.

Karakter jeftino prodali, da bi trenutcima otrovne požude maštali.

A njih dvoje bas su nešto posebno doživjeli, od pvog kontakta neka vibra se upetljala, mozgove razgolićila. Između njih je nešto nepoznato preslatko strujalo, njihovu nepotojeću vezo održavalo,još više žestilo, učvršćivalo.

Svaki trenutak su željeli još mrvicu produžiti samo nek je pred očima, Taj divan osjećaj pomiješanog bunila i ludila magičnost je imalo. U njihovim očima preveliki tragovi ovisnosti uspješno su maskirali, razgovor bi na drugu temu okrenuli kada bi nepoželjni gosti u njihovo maštanje slučajno zalutali, uletili.

 

 

Vulkan se provalio najvreliji plamen iz njene duše ukrao,i topi ga, topi ga, otkriva najstinijim prikrivenim detaljima.I kaže da sjeti se, kako su onda potpunošću uživali.

On je dobio ulogu romantičara pjesnika koja mu nevjerojatno odgovara, igra riječi krvlju napučena.Obožava da piše stihove, kada je ispred njega il nesto govori, oči sjaje mu u drugu pjesničku dušu zaroni i stihove krene da prosipa. Ali bez nje i njenog toplog osmjeha, strasti koju preko ekrana odašilje ništa se nebi desilo.

 

Dok bi okolo gledali isprane face i sivila,u njemu bruji enciklopedija stihova. Sva naoružanja strasti je uperio, taktiku prilaza odredio i onda sve kroz stihove iskazao.

Iza leđa bih joj prišao, usnama vrat prošarao,svaku dlačicu, flekicu, crvenilo neprekidno ubjeđivao,poljupcima potplaćivao, samo da popusti.

Svakog trena je očekivao da mrvicu se okrene, trenutkom dozvoli, da njenim tijelom presušenim i žednim strasti zaplovi, usnama popucalim zaroni.

Tišina tim momentima sve prekrije, tragove izbriše, jedino ostaju svijećnjaci da plaze po uzavrelim tijelima. Onda bi paučinom stidljivo navukli zastore, sve je sazrilo, zidove strahova razvalilo.

Otvorila se nepregledna pučina,glad ljubavi je zube pokazala, dušu i srce neprekidno obuzima.Kontrolu bi gubili, najljepše dijelove otkidali, uloge poptuno doživljavali, i tako sve više se vezali.

 

Odlazi,vrata požude zaklopi mi,lakše ću se zagasiti, otrova tvojih isprati, po nekad bi jedva izustio a teško iz ruku i zagrljaja bi je pustio. Presebični su oboje postali čak iz maše jedva bi jedno drugo puštali, o Bože što će se dogoditi kada ih spoje galaksije tko će kome srce da otkine.

 

Đavli su trenutkom poželjni da shvatimo,da se vatra igranja približila,prejaka postala

Plamen zagasimo, umore ledeno zavalimo,glavom zagnjurimo, da pameću ne šenemo.

Jedno drugo bi upozoravali, ali nikako nebi odustajali kao lažnu brigu o svemu su vodili.

 

A svjesni su da  lipo u dvoje je roniti tajne podmorja otkrivati,u špilju se neku sakriti i uz valove ljubiti…. nikako, nikako iz tog obruča požude ne mogu da grudve ovisnosti rasture.Jedno drugo bi tjeralo , optuživalo a slatko nasmijavalo, pa zasto krtenuti sve pokvariti.

Po nekad ljutita bi kao viknula..Nezasitno totalno,kreni više pusti me… ajde biži ća, od mene skloni se, ona bi zborila

 

Upadajuć u ralje stihova ajkule, njegove riječi bi treperile. Jeza bi je hvatala, jasno joj bilo al se nije branila.Biti žrtva njegovih usana je uživala.Ubitačno maštanje razgolići najtvrđe orahe.Tesko se skrit podlim maštama,ajkula odmah ne jede, kruži oko tvojih maštanja, želi da te požudom izmori, i kada se izmoriš bez borbe predaš se,tada te osvoji.

 

Bez borbe se predaješ, inače to nikad ne radiš,vrata slabosti zaglaviš,da slučajno ne popustiš,jedva, uzaludno izdržavaš….Boi je svjestan koliko su opijeni razlog za obranu su bojkotirali jedno drugom u ralje požude svjesno davali.

 

O da smo barem mrvicu bliže,sve bi lakše se ostvarilo….napokon želje požude ispunilo.iskreno bi uzdahnula, po tko zna koji put žalila.

 

U naručje pala mu…. osječaj jedva iščekivam,sve utihnulo, strašću isrcpljena je zaspala,oseka tragove preljube škriljcima prikrila.San ih dubinom mira i tišine obuze,

u zagrjalju svjedočanstvo ostaje da putuje.Vrijedilo je dugo čekati igru vatrenih misli obuzdavati a neobuzdano željeti jedno drugo u naručju strastveno da zavrsi.

 

Mogao je sve u detalje da opisuje kako joj  se ponašaju obrve dok ljubi je, koji dio tijela najviše podrhtava, kako voli da je podražuje.

U GLAVI SAMO JEDNA SLIKA STOJI,KAŽU DA NA MOMENTE JE SRETNO ODSUTNA i da su to drugi primjetili. Dok je prije bila čangrizava, malte ne po nekad zločesta, grubošću se neplanirano pokazivala. Odjednom ni od kud, kad je krenulo uzajamno terapijsko maštanje, u njoj se dogodilo proljeće, ledeno tuširanje danak ovisnosti je stigao. Krv se osvježila novi život u nju prenijela, optimizam i osmjeh se na lice nacalio ne silazi. Postade za okolinu i najbliže ne prepoznatljiva, ljubazna, nasmijana vedra i veoma susretljiva. Nista joj više nije teško postalo, u trku  sve sa lakoćom završavala. U čemu je bila tajna naglog uspjeha skrivena tajna je ostala.

Međusobno čarobno tepanje, kroz prozore ukrašenih čudotvornih maštanja, najljepše prizore pokazalo.zavidnim zazubice izazivalo.

 

Idi medena, tu sam ti za leđima povjetarac misli zadrži na usnama. Toliko su bili međusobno strstveno maštanjem ovisni, da mozak na trenutke pobjesni, gube se između jave i maštanja, ma svjesni su , al igra im medeno odgovara. Duboko u kanjonu skriveni iza zavjese prehranjuju tajne želje i požude.

I onda svaki put na isti mamac nasjednu,kao u snu putuju i u svakoj riječi se pronalaze. Kad bi barem moglo javu da okuse, dožive….kako bi sve to izgledalo.

 

Dvije pregladnjele duše nemirom čekanja svezane, burnog nakracnog kotrljanja, skrivaju istine.Borba bijaše duga, sladorom punjena, iscrpna, nakon dugih neprospavanih noći i čekanja, samo se predala, sa slašću iskreno  predala.

Često planirano u smetove maštanja se zaglave, tu im je najljepše, sve su igre prikrivene, tragovi zameteni ostaju nikoga ne otkrivaju a oni izobiljem mašte otkćenošću otkidaju.

Samo razmjenjivanje potiho skrivenih želja poseban prostor tajnovite duše otkriva, i po nekad sami od sebe smo to skrivali ili jednostavno u tu sobu nikada nismo zavirli da vidimo što unutra postoji.Nema patnje, na protiv,ovo je savršensto smirivanja, osmjehom sreće opijanja.

 ZAŠTO ŽIVOT TAKVE DUŠE PRIJE NESPOJI….

To mogu samo odabrani maštom požude zaluđeni na isti vlak u posljednji moment uskočili

DA SAM BAREM PRIJE VRATA TE SOBE OTVORILA KO ZNA KOJA BI TAJNA JOŠ IZAŠLA…u sebi ponavljala.

Život često iznenađenja donosi, na neki način prkosi, testira, provjerava kolika je snaga u nama, koje su nam slabosti, pa nas sitnicama provali totalno potkupi

 

 ZNAČI TEST PALA SAM SLABOST KARAKTERA ME IZDALA….A ON SE SLATKO SMIJAO JER I ON TAJ ISPIT NIKADA NIJE POLOŽIO.

Jedno na drugo prokleto slabi su, sve si dopuštaju nemilosdno tepaju pregladnjeli  tople nježne riječi i zagrljaja.U tome je sva istina malih slatkih diranja dobacivanja poljubaca i tepanja klasična je dijagnoza usamljenih robova ljubavi.

 

Oboje na tanak led požude povjerenje prokockali, prejeftinom maštom zaluđeni ostali.

 

I NEKA SU , SVJESNI SU DA IH TO POPUNJAVA, I  TO JE SLAĐE I BOLJE OD SCENA IZ NAJBOLJIH LJUBAVNIH FILMOVA.

I onda se pitaju,kolaju strahovi mogućeg susreta, kako će se desiti emocije  kako sa njima vladati.

NE TREBA ŽURITI, Naravno ne sve odjednom progutati, lagano na prstima vrhove osvajati, sitne požude otkrivati,nego guštati trepreći guštati.

 

OBOSTRANO DUŠEVNO POPUNJAVANJE, NAJLJEPŠIM PRIRODNIM OSMJEHOM ŠMINKANJE

A ona bi dodala:

Toliko se dobro i prekrasno osjećam kada se tom ljubavnom šminkom našminkam… Svi mi zavide,najljepše pristignu boje iz prirode, sjajim, sva vesela,ljubavnim bojama se prikrila, a drugi je ne vide, slijepci pored očiju pored zaljubljenih ptica izgubljeni tumaraju, valjda sa razlogom.

 

Njihov scenario svakodnevno se po tko zna koliko puta promijeni jer u srcu su nepredvidive komore koje trenom sve zakone života obore…

Ljubav makar i kroz maštanje najzdravije vitamine sadržava u sebi, pustimo ih da maštaju kanjonima nezastine vječno maštovite ljubavi.

 

Sretno Vam sretnici u posebnoj skrivenoj ljubavnoj kolibi maštanja, neka Vas prati zdravi osmjeh i strpljenje čekanja da se jednog dana taj topli , nježni zagrljaj i dogodi originalnom slašću još više zarobi, tišina je na njihovoj strani i neka ne brinu samo neka poptpunošću uživaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.02.2013 u 22 i 04 minuta

OVAKO NE IDE

 

Jednostavnošću  riči navalile,

plimu gustih stihova sasule,

pinom uzavrelih usana zapljusnule.

Trenon usne nemiron sasušile.

 

A ti prokleto izazovnošću vatrena

Još veću vatru zapalila.

U pomoć zovem vitrove

Da mi glavu olade.

Jer ovako ne ide.

 

Puknut će strasti obruči

Anarhija lanace pokida

Završit ćeš spaljena u grudima

Sebičnošću  ća sve otima.

 

Lipo san ti govoria,

biži iz stihova vrtlova.

Sad kasno je, nema garancije.

U krv ušlo je, ludošću caruje.

 

Gospe moja ća sad raditi

Kroz stihove jubavju varati.

Na slamku s guštom uživati

Samog sebe beskrajno lagati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24.02.2013 u 12 i 33 minuta

 

SRIĆON OKUPAN LAŽLJIVON

http://www.youtube.com/watch?v=sSW_VEHAPkM&feature=youtu.be

Usne ti prelistavam, kroz libar sićanja i nadanja.

Ka slučajno kapi smrznutih suza pronaša.

Pokuša odmaj usta na usta da oživin, probudin.

Skrivene nevidljive poruke se otvoriše, očima pisane.

 

Ka da je moja suza kanula sa tvojin se spojila,

Suza suzom plazila,tajnon forulon spojila.

Slika mladog tila ka tića me ranjenog oživila.

Plaka san, plaka san da se moglo piti čašama.

Burin sriće u tin suzama, jube se trenom vratila.

 

I tako svako malo nova poruka, mišancijon se otvara.

Smija bilo pune kariole, snove mora skrivati.

Da ih srićon posložin, što duže uz sebe zadržin.

Ajme da si tada mogla vidit, dite berekina u meni.

 

Svaki trag na usnama tepanjen diteta lipia.

Berekin riči se probudi, oko sebe san se okrita.

Misli san svi me glidaju, tajne tajni su svatili.

Al siti san se naših riči na oblaku zadnjeg dodira.

 

NE VIDI SE NIKAD ĆA SE VIDI, vengo pamet ća je zapalila.

Slatko se nikad ne primiti, buron maštanja nas zavrti.

Droga si planirano nesvisno postala, upadaš bez kucanja.

Na vrh nosa si, trabunjaš očima,tišinon sve zarobila.

 

Sa rotacijon zemlje tajni sporazum si sklopila

da bi mene cilo vrime imala, strašilo mašte opijala.

Snage tih moći su preglomazne, maštarski bulazne.

Paše obostrano kriomice tepanje, kušinom šuškanje.

 

Fala ti lipa, ča si sguštom svratila, oboje trenom oživila.

Da si napokon svatila, slučajnost se u živo doživila.

A lažljiva mašta u sve nas uvirila, ugovor oživila.

Jube , jube plačen, ka sirotan srićon okupan plačen.

 

Molin te svrati, kad god trenutak vrimena ugrabiš.

Buron kroz vitar se zamaskiraj, u kemenoj stini prikrivaj.

Nek se od tebe sunce ka uvik odbija, bez riči ostavlja.

Pa makar se bljeskom sekundama vidili,

vridilo je plakanja, na buri smrznutog čekanja.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.02.2013 rano jutro u 04 i 54 minuta

Posesivnošću tvojom razmišljam

 

Ima dana kada smo nekako krhki i lako salomljivi ,

na najmanji prigovor uvrijedljivi, sve nas pogađa.

A u srcu istovremeno sudar suza iz dvaju pravaca.

Jedne zbog tuge nas obliju, bez razloga potapaju

 

A druge pune posesivne ljubavi, balans održavaju.

Pa se desi da se smijemo i plačemo, sebe tješimo.

U nama je genetski napravljeno da osmijeh pobijedi.

Sunašce medeno, u oku zapelo, u zagrljaj poziva.

 

A kad god imam vremena svrati ispod duše prozora,

možda čeka slađana poruka sa raznobojnim slikama.

i kad si nevidljiva, dalekim morem pjenastim prikrivena

želja za tvojim usnama ovisnošću nepovratno obuzima.

 

A kad se zaljubiš,  prizivaju  pozitivne hormonalne promjene

Fazama si jako uvrijedljiva , da bi se odmah slatko smijala.

Pa mala doza strašću opijena,bukvalno otkači, na sve zaboraviš.

Sebi se kao djetetu podsmijavaš, u tom osmjehu uživaš.

 

Neću  uvijek imati vremena da brišem ti suze sa usana,

ma da bih posebnošću uživao dubinama  te istraživao.

samo nebi htjela da tvoje  mjesto neka tamo  zauzme,

neka rađe onda nestanem,nego da me mrvicom podijeliš.

 

Pregršt komplimenata mi udjeljueš, na tanak led navlačiš.

U čarobne kutke strastvene pošasti osmjehom podmićuješ.

A ja previše slobodan, sladoled tvojih usana zamišljam.

Posesivnošću tvojom razmišljam, kopija tvoja postajem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.02.2013 u 17 i 30 minuta

ZALJUBLJENI U ČAHURI

 

Dva leptira istim jutrom se probudila za počasnim letom  života zaludjela.

Zajedno su plan skovali, kako jedini dan života jedinstvenošću provesti .

Onda odlučili da misli povežu, iz čahure zagrljaja ne miču, samo da maštaju.

Bljeskom ih mašta zaslijepila, kroz neviđene predjele ljubavi trenom opila.

 

Tako zagrljeni, sve brže su disali, ritam srca uzdasima dozirali, uživali.

Shvatiše da je život najljepši dar što se trenom proživi, nikad ne zaboravi.

Tako zagrljeni u poluotvorenoj čahuri zasljepljeni maštali, suze ronili.

Jer sutra dan izlaska iz čahure, oni će da ih razdvoje, vjetrom odnešeni.

 

Zato što duže zagrljeni u čahuri žele da maštaju, nježnošću razmijenjuju.

Usnama , uzburkanim mislima putuju, najslađe cvijetove zajedno obilaze.

Jedno drugom letom tepaju, mislima škakljaju, pljusak želja razmjenjuju.

Osmjesima ognjenim, obrve na krilima naborali, savršenošću se čudili.

 

Onda su upregnuli mašte kočije, protutnjali grmom prezrelih jagoda i kupina.

Suze  radosnice mu popila, da bi žeđ sreće utažila, jedinstvenost doživjela.

Kroz travke najljepših poljskih cvijetova brisanim letom su pikirali.

U prolazu jednodnevnim životom zagrljajem sreće podsjećali, vrijeme prolazi.

 

Snaga ljubavne mašte nepremostiva, najdublje čavle u srca glađu zakucava.

I kada pomislimo sve smo doživjeli, život iznenadno prozor otvori, pamet zamuti.

I onda se mrak u trenu na čahuru spustio, zaljubljenim napomenuo, vrijeme je.

Teško je bilo shvatiti da se život danom proživi, al su na prevaru još jedan dobili.

 

Maštanjem u čauri sve su najljepše doživjeli, a sutra kad polete što se doživi.

Možda ih vjetar na sasvim druge strane rasprši, na kontra strane  podijeli.

Al vječno vezani mislima ostaju, gorak okus usana ispiru, zajedno maštaju.

Ako bude sreće pa se opet sastanu, oko u oku prepoznaju, vječnošću da putuju.

 

I sada kad ugledamo, jednodnevnim leptirovim letom se oduševljavamo,

sreću života uvidimo, na darovanom životu čovjeku treba da zahvaljujemo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.02.2013 u 20 i 50 minuta

 

 

OSJEĆAŠ, PREDUBOKO OSJEĆAŠ

Kad god je teško, oko srca ledeno inje zasjedne, nasmješiš se.

Sjetiš se, prikrivenog pupoljkom osmjeha, treperi vragolastim usnama.

Svaku vibru tvoga gušenja, blagošću propuha mislima raspiriva.

Slatkih posmisli požude nadolaze,razgolićeno uskovitlano proljeće.

 

Daškom sebičnog sjećanja podsjeća, zamišljenom drtavicom putuje.

Osjećaš tajanstvenost skrivenog romantičnog pjesnika, zavodnika.

Osmjehom u prolazu mu namiguješ, svakog trena mislima dodiruješ.

Kao iza vrata, iza ugla baš za tebe spremio, svijeće romantike upalio.

 

Vječnošću sazidan, samo od tvojih misli i požuda u liku magle obitava

Iz  riječi, misli tvoga maštanja, požudom svoje slabosti si prebrodila.

Blaženi osjećaji na tebe se prenijeli na najljepši način zalutalošću opili.

Osjećaš, preduboko osjećaš kako te želi,strastvenu,mladošću prelivenu.

 

I ako po nekad krhko lomljivu, granitno neraskidivu, senzualno romantičnu.

Uzajamno maštate, ringišpilom lebdenja jezdite,laticu za njega si spremila.

Ona posljednja , najslađa, što položena na grudima, viteza treba da očara.

A onda, kada se duše dogovore, vrata tišinom zatvore, pređite u stihove.

 

Toliko puta detaljno ih pročitala, analizirala,u svakoj pronašla,oduševila.

Samo za sebe odabrane riječi prepoznala, što si mislima požude razmijenila.

Lijek za dušu i tijelo ti postale,a lijekovi ne postoje… ipak svaku proživljavaš

Na svoj način dušu prehranjuješ, vitamine nemirom potpaljuješ… sretnica.

 

Rijeke stihova nadolaze, maštom bi  nezasitno srkala, opijenošću zaspala.

Nesvjesnošću nakon godina čekanja pregladnjelošću zvijeri sebe doživjela.

Postaješ prepuna najljepših doživljenih stihova, poput djevojčice skakućeš.

U baštu stihova navraćaš, pupoljke užurbano otkopavaš, na tebe čekaju.

 

Sve shvatila, požudnim mislima potopila, škrto prikrila, sebičnošću prelila.

I nakon toliko čitanja, jednostavno gutanja, bukvalno na momente odlijepila.

U svakom stihu strasno prepoznala, svilom baršunastih stihova zaludila.

¨ Autentično obična, princeza strastvenih stihova, ciganka paklenih usana¨

 

Napokon presahnulim usnama potpuna zrelošću osvanula, sve podijelila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.02.2013 u 17 i 27 minuta

 

NA SVE IZAZOVE PRISTAO

Dal je stravično il je baš prirodno što nam se dešava, ljubavna sirotinja.

Na panju ponuđenog maštanja, skupljamo triščice, mrvice sićušnih tragova.

Dal je suludo kolutati očima, nesanicom u sred noći zamotuljati stihove.

Besane noći, temelje podložnih prevara, stežemo pod ključem strahova.

 

Nesvjesno u polu dremežu, vrhovima budnosti, kroz maglu me promatra.

O prošlosti ne želim i neću da okrećem stranice, zapečaćene korice ostale.

Pokušaji kontrole vladanja, nepopravljiva popustljivost njenim usnama.

Trenutci pred ulazom u beskrupulozno maštanje, prividno otvaraju prolaze.

 

Od kada skrenuh, prihvatih slatke kiflice, java sa maštom se spetljala.

Nesvjestan što sanjao a što stvarno činio,što jesam il nisam trebao.

Previše razmišljam, koliko slobode dozvoljavam, srca vrata otvaram.

Preduboko se zarila,suzu slatku konstantno proliva, uživam patnjama.

 

Dal se pružila prilika, vratiti kotač mladosti, izvora slatke vode se napiti.

Ne nisam skrenuo nego totalno šenuo,bespovratno kontrolu prepustio.

Sada sve na kapljicu dozira , na čudan a strastveni način sve obuzima.

Svakog trena, sekundama, unutra negdje čudnom glazbom razuzima.

 

Naviru nepoznate stranice, buradi pretrpane rečenice, dogovor nezvaničan.

Tajne komunikacije posebne imaju frenkvencije, da se ne doznaju istine.

Sve se dešava između neizbježnih zakona prirode,drži ključeve požude.

Svjesna je da sve drži u rukama, slatko izazovnim manipulira, doziva.

 

Pruža presočne razloge da skoknem, vrata njene sobe nemira otvorim.

Sve najljepše snove zatvorim, valjamo vrećama suludog maštanja

Boli me što nemam hrabrosti u lice joj priznati, istinu na usne položiti.

Previše imam na duši stakla slomljena, da bi me i ona skršila.

 

Zaštopale rečenice, izgubih kolotečinu stihova, zbog mlađanih usana.

A nije me niti poljubila, sve na dlanu lažljivom maštom položila.

Previše toga je bezveze promaklo, oboje prošlošću opeklo, pa žurimo.

Jedno drugo previše želimo, maštamo, sami sebe lažemo, ludimo.

 

Al te slatke igrice, začinjene kroz stihove, otkrivaju srca slabosti.

Ma koliko maštali , obećavali, znali da daleko smo, opet patimo.

Jedno za drugim žudimo, ljubavi posebno spremljene skrivamo.

Naša mala tajna čitav snop je stihova, iz bajke u strah prerasla.

 

Nesvjesni da kontrola promiče, svjesnošću brišemo preostale tragove.

Zapečaćena priča slatkih stihova, čeka se trajekt do njenog ostrva.

I kad se najmanje bude nadala, budim je  pretrnulim usnama čekanja.

I nek vanka bude puni mjesec stražu čuvao, na sve izazove  sam pristao.

Toni Ljubiša Božić Bugojno, 22.02.2013 u 02 i 42 minuta

 

MRVICA IZOBILJA

Odmah, isti tren, sve spakuj prnjice,

preko ramena vreću požude natovari.

Prvim vlakom il trajektom, požuri se.

mislima strasti pokucaj, žurno otvaraj.

 

Sjedaj,dolazi svo vrijeme kraticom zaobilazi.

Čim te mislima posjetim, stihovi nagrnu,

preskaču, žure, da te rimom dodirnu.

 

Lipoto nasmiješena, vedrinom duše raspršena,

vjetrovima nemira kriomice zatrovana.

Krilo inatom nezatistnim zasjela,

Šutke,obrve smijuljcima nagovara,

 

Što prije ukaži se, milinom požude da te oblijem,

željama zaraznim probudim, doskočim.

Kako se duša slatko rastopila, trkom sustigla

JEPO JE TEPATI  SATKO TEPANJE.

 

Svakog trena dobro došao zagrljaj čekanja,

Pretrpan  vrećom  požudnih usana.

I onako, šćućurenu, zagrljajem pridržavam,

željice slatke trkom ispunjavam.

 

Svaku večer prije počinka, zaglaviš u slatkim mislima,

pakete ti pripremim,šaljem vreće  samotničkih uzdaha,

neka se vrhovima usana kapaljkom nakapa.

 

I dok poziv očekujem, stihove ne mogu da pohvatam

kao divlji konji okolo igraju,koritom rijeke se utrkuju,

koji će do tebe prije pristići, u krilo vihorom privesti.

 

O bože kako je mrvica dovoljna da se u oblacima izgubim , šćućuren ušutim

 i tako u svome nekom svijetu zajedno stopljenim požudama  zaslijepim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.02.2013 u 12 i 22 minuta

DNK SLIČNOSTI

Početkom skrivanja bila je prikrivena simpatija,

požuda zijevnula, proždrljivošću se javila, ogladnila.

Ludost glavom blefirala, igru žustrog pokera servirala,

trkom je krenulo iz oka u oko dopisivanje,strasti izazivanje.

 

Prve karte intrige podijelili, treptajima očiju karte obilježavali,

Asove  nesvjesni jedno drugom pokazivali, djetinjasto kreveljili.

Onda radoznalost karte zamiješala, nesvjesno tronom zavladala.

 Kroz prozor očiju plamen igre sukljao, karte frcale, pucketale.

 

Prestali su šutjeti, po malo osmjehom namigivati,

klasično jedno drugom krenuli tepanjem maziti.

Ispod stola namjerno koljeno mu dodirnula,

kontra vatra iznenađenja je sijevnula.

 

Strast eksplodirala, energija međusobna oduševila,

ruka na ruci se stvorila,prostranstvo želja otkrila.

Požuda planula, probudila,proljeće maštanja navalilo,

razmijeniše ulice, telefon horoskopsko predviđanje.

Sve ima se spojilo, na iste tragove, DNK prepoznalo.

 

No ipak se poker igra opijenošću svidjela,

beskonačno prostranstvo slatkog maštanja.

Ponos u sebi zadržavala, dok se nije na grudi mu bacila,

sve je krenulo,noći su postale prelijepe, razmjenjivali stihove,

duge poruke , donosili kritično vatrene odluke.

 

Sve mu vjerovala, na zamke stihova se nije obazirala,

ludošću  uživali, budućnost strastvenu predskazivali.

Jedno drugo obljubljivali, kroz snove neprekidno uvezivali.

Prerano da bi se voljeli, velike riječi izgovorili.

 

Sve slabosti porobili, kapije strasti širom otvorili

osjećaj za vrijeme i prostor totalno izgubili

i nisu ma niti trunkice marili.

 

Toni Ljubiša Božić , Bugojno, 21.02.2013 u 05 i 55 minuta

 

STIHOVI PODSJETNIK NERASKIDIVI

Prekrasni, magični, famozni,čarobni, jedinstveno posebni, autentični.

Pustolovni, izazovno čarobni, jednostavno slatko opasni,slatko bezobrazni…

Presebično sebični,kad su skriveni u sebi postaju vatreni, ne prepoznatljivi.

Pa moramo  tragove prikriti da nestanu,drugi dolaze stazom ljubavi prelaze…

 

Svi su proždrljivi, na sve bi naše tajne se navikli pa navukli, treba opreza.

Adio muvice medena, adio,kad god poželiš da navratiš u vrtove maštanja 

Uleti bez kucanja, usna je tvoja dovoljna u njoj je strast nemira skrivena

I ne brini, kada povjetarac, zemljotres na usnama osjetiš i pomisliš .

 

Čeka te pregršt pod šeširom stihova, u njemu se priča nemilice zahuktala.

Zahvaljujuć tvojim mislima i riječima,čarobnim nitima maštarskih stihova

Statut, zakon o ljubavi si pokrenula,pomirila laganje i iskreno praštanje.

Pokrenula vlakove vatrene, pokerom magičnih stihova srcem paljeni.

 

Zbog tebe su kasnili trajekti, ispred tebe tepih maštanja stihovima pružali.

Zbog tebe pravljene serije, strasni filmovi,rastapaš planine nemirnim morima.

Često se pitala što si do sada čekala, na sebi zakidala, život uzalud trošila.

Autentično obična princeza strastvenih si stihova, ciganka paklenih usana.

 

I kad spavaš velom požude prekrivena, prozivaš,naručuješ dolazak snovima.

Cik iza ponoći, za tebe posebne straže čuvaju, pjesnici rime i stihove prodaju.

Za mrvicu slatkog ponora, postaješ zločinka vatrenih poruka, izluđuješ.

I zbog tvojih trikova, opreza nikad dovoljno,plamteća zvijezda si nedokučiva.

 

Zbog tebe se maštom snivaju posebne prosidbe, tko će srce ti da obuzme.

Čekaonica zaljubljenih ublehanih maštara, žude skupljeni ispred tvog šatora.

Kome će tvoje srce pripasti, kapljicu vina sa ciganskih usana popiti, rebus je. 

Pa  dođoh da te podsjetim, da sjetiš se, ima netko da možda i više nego želi te…

 

Samo moje,čisto samo moje srce vidi te između snježnih savijenih krošanja

svaka si vrtirepka, snježna pahuljica,što pamet mi kad poželi otima.

Kažu da ti sjenu vide na klupama naših parkova tu si me sjećaš se ljubila

samo ti …samo ti čarobne lampe si svojom strašću za me kad snježi palila.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.02.2013 u 18 i 23 minuta

KOŠČICA DOBRE VOLJE

 

To jutarnje buđenje  iz dubine duše sam joj i poželio,

Da ga čarobno, posebnošću prskalicama doživi,

da nepoznate energije dubinski prepozna i osjeti,

da je nekome  iskričavim slatkim mislima posebna.

 Da se zbog nje vrte duginim bojama prošarani maštarski krugovi,

da ima divan najljepši razlog da punim životom postoji.

 

Sinoćno jutrošnji  odlazak  na počinak bijaše grozničav,

 početak otkidanja od nečega neobjašnjivo dragoga.

Zašto potrošiti vrijeme na spavanje kada tu, skoro kraj mene

nemirnim snom počiva, vrti se, ime mi  proziva a vezan sam.

 

Kako i na koji način da joj se u krilo požude beskrajno uvalim,

uz nju nekako poseban da se osjetim, srećicom se razvalim.

O Vođenje ljubavi i ne razmišljam, kao melem duše mi važnija.

Neke ne prepoznatljive strasti sitnim detaljima sa njom otkrivam.

 

U tim grozničavim mislima savršeno savršena jednostavna čarolija je

 sve mi bukvalno kontrole na prevaru bljeskom otima,

sve slabosti razotkriva, kao dijete ucjenom izaziva

a ja kuca, slatka kuca kamči li kamči ispred vrata maštanja

koščicu dobre volje očekuje i to ga usrećuje.

 

Da te mogu u džepić prikriti, onda ispod usana ti tepati

Zajedno bi se smijali jedno uz drugo prikriveni uživali.

Fale osnovni vitamini tepanja, beskonačnih poljubaca i maženja.

Dijagnoza je uspostavljena , terapija ovisnošću ugrađena.

 

Što ćešće i u tajnosti punim plućima terapiju primjenjivati.

Doze ne otkrivati, samo za naše duše djeluje, drugima naškodi.

Jer kada bi drugi recept saznali magičnu fomulu bi poništili.

Sve naše strasti i požude bi nestale, u kavez tuge nas zarobile

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.02.2013 u 14 i 15 minuta

TIK POSLIJE PONOĆI

 

Znam , osjećam, ma siguran sam, san joj na vrh nosa zajeo, noć zakočio.

A ja, nemiran, što prići ne mogu joj da osjetim dubinu klackanja snovima.

Da mi je  eto barem iza prozora škiljeć čuperak preko nosa da ugledam.

Da na njene pozive kao dresirani pas cvileći vrtećeg repa poskakujem.

 

Od kada upoznah je, čudne katakombe škakljivih stihova je sazdala.

Jezgro dražesnih stihova svojom mladošću jednostavno zavladala.

Žustrinom svjetlucavog pogleda, u dubine duše bez kontrole zasjeda.

I ne bunim se niti mrvice, čak što više tražim kao dijete lizalice.

 

I kada zaspe, prigušenu lampu bih prinosio, prekrasno lice i usne ljubio.

Tek toliko da je nesvjesna dal to sanja il se stvarno poljubac dešava..

Onda bih dok dubokim snom putuje, prigušenim glasom čitao stihove.

Možda u sne dozove me, pa na tren uskočim, zajedno plažom protrčim.

 

Mokra mekana leđa bih usnama sušio, tijelom tijela hladnoću raspršio.

 Ovo što maštom se dešava, ne uobičajena je pojava, zamkama prikrivena.

A što ako se u javi sretnemo,ovisnošću preduboko nemirom zagrebemo.

Pa nas živo blato na prevaru zaglibi, tko će kome oprostiti, dal je vrijedilo.

 

Onda kažem pa to je samo platonsko maštanje, internetsko ludovanje.

Sve bi to bila samo igra usamljenih jahača čekanja, al srce obuzima.

Ta kula od karata, u sebi armature prikriva, iskrenošću vezana.

Sve je postalo dražesno pričalica stanište, ptica za pticu umire.

 

Odjednom snom je pričala vrata snova otvorila, imenom čisto pozvala.

Tako slatko u zagrljaj se ušuljao, potpuno usne doživio,tajne istražio.

Pa ona se totalno zaljubila u snovima sve mi otkrila, i onda sam klekao.

Srce otvorio, sve priznao,dragošću strasno se uvijala, iz sna me trznula.

 

O bože tako sve stvarno bilo je, čekam reprizu , u živo ponavljanje…

 ISKRENO HVALA NA ODOBRENIM SLIKAMA

MLADOJ DIZAJNERICI !!!

 

Toni ljubiša Božić, Bugojno, 20.02.2013  tik ponoć 00 i 22 minuta

 

 

ČAROBNE NITI STIHOVA

Skokni do čarobnog brloga, možda te tamo usna požudna sačeka.

Šifra je ČAROBNE NITI STIHOVA, kada budeš pred kapiju pristigla

Stihovi se ne mogu izmišljati oni prozvani žednim usnama dotrče.

Najslađi su iz kuhinje maštanja, ljubavlju duše i srca  satkana.

 

Krčkaju na laganoj vatri požude, iščekivanjem kako će da ispadne.

Onda se ljubav strašću kotrljajuć nasuče,jedno drugom poruče.

Priđi bliže al na prstima, kad me budeš strasno budila usnama.

Obožavam kroz san da se otriježnjujem, između sna i jave da putujem.

 

Uvijek se sjetim radosnica suza, smijanja, ovisnošću strasno si jecala.

Sve naše prikrivene tajne  na dlanu si proricala, momentom vladala.

I zato rado sjetim se, prošlošću izobiljem zgusnutih dragih maštanja.

Trenom bi spremna bila, trkom bez razmišljanja u naručje uskakala.

 

U čarobnom brlogu bez svijetlosti, meteori bi stražu bljeskom čuvali.

Vrijeme ispred vrata bi zaključali, neka se sobom zabavi, na miru nas ostavi.

Opijeni u bezvremenu, upijali bi predugo smirivanu nestrpljivu požudu.

Usnama bi klackali, ostvarenje snova zaluđenošću proživljavali.

 

Navucimo tamne zastore da zavaramo zlotvore, neka se opet pojedu.

Zagrljaj dvoje u jednom bi zapečatili, cijelovitim tijelom i dušom uživali

Taj preslatki bol od dragosti bi trpili makar najteže rane zadobili.

Naravno, duša je najranjivija kada pusu maštanja izobiljem nadobija.

 

Mistično kotrljanje, čarobnim čara nas bojama,probuđena romantika.

Riječi tišinom iskaču, kamen temeljac ljubavi polažu, izazivaju.

Dalje bez riječi sve budemo gradili,najljepše kute izazova otkrivali.

Sve dok izazovna energija opija, skriveni blatom dodira, lebdimo..

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.02.2013 u 18 i 18 minuta

 

Veliko Hvala Iris na odobrenim slikama !!!

 

PREGRŠT OPREZA

Zaobilaznim putom sudbina ih spojila, razlog nije objasnila.

Nema veze, lijepo je, ništa ne fali,al nesmotreno ostavljaju tragove.

Samo da se ne uvuku zlokobni vjetrovi,i bonacu misli ne pomuti.

Trenutci njihovog spanja, posebne džepove skrivaju u srcima.

 

Ako se mislima povežu teško se odvajaju jedno uz drugo biti uživaju.

Sjede na oprezu, dok požudni stihovi kuhaju, da slučajno ne zagore,

gorčinu u duši otvore, svo maštanje dimom nemira zagorče i pokvare.

Svijetlost požudna jekom se razlama, od zlobnika kriscima otima

 

Jedina tema dnevnog reda jeste da  ne žele crne misli među dušama.

Previše serija kroz život se skršilo,zaglavilo, na oluke prevare navelo.

Toliko puta u krilu zaspala, prikriveno je ljubio, za sebe grozničavo želio.

Eh da je tu,sad bi najrađe u krilo se zavukla kao klupko vune smotala,

čvrsto uz grudi privukla i zaspala… dok bi njegove usne stražu čuvale.

 

Bez strasnog poljubca teško bi je pustio, neka to bude čarobna amajlija,

Posebna pratilja, uzavrelim željama, i duboki snovi kad je obuzmu.

Usne joj vrelinom pucaju, noćna posebna terapija, strasno cijelivanje,

Osječaji čudni  hvataju, ispucalim usnama otkrivaju, grižnjom savjesti.

 

Plamen nemira tragove ukazao, pepelom prošlosti polovno prikrivao.

O bože al se slatko mislima opijaju, maštom lažljivom ganjaju, al ne fali.

Strasti se ne  žele opirati, dušu iz ledenjaka čekanja žele iskopati.

Jezicima izgaraju,slatke su, opekline osmijeha vidljivošću podsjećaju.

 

Zaluđeni poljubac potpuni, sve preporodi najljepše priče u stihove zatvori.

Odlazi, bunar mašte ostavi vatrom izazova da ne presuši , kasnije trebat će.

Da ne zafale kad je naslađe, kapljice što od njegovih usana pristižu..

I kada se okrenu, poljanu poljskog cvijeća poberu, tragove lopovski prikriju.

 

O Bože kako bi ovaj tren je prigrlio tišinom šutio usnama trajno dokazivao.

Ovisnosti kave cigara i droga su ništavilo kako rasturaju maštarski stihovi,

Srce iskače, duša poludi, tijelo hoće da se sjedini,završna nektar formula

Poželjela, na čas iz svoje kože iskočila, da se uvjeri dal stvarno postoji.

 

Rosa na ogledalu usne nacrtala, poruke ispisuje, da se slatke podvale nastave.

Pored nje slijepac je, ništa ne vidi,preduboko upozna je, maskiraju vidljive tragove

Otišao, al oči ostale, ulogu svijetionika da zadrže, svjetlosnim stihovima  da poruče.

Jezik se zapetljo, bušotina srklja bez prestanka,nezaustavljiva ljubav se probudila.

 

Erupcije slašću maštom ispunjava, žeđu netaživom, u nazad priziva.

Pregrštom opreza straža je najbolja,nemirom klizava, podlošću zavidnih mazana.

Dok se mislima vezani održavaju, snove spajaju, kaputom tajni prekriveni

Sve će se lijepo valjati, izazovima požude mirisati, jedno drugog uspavljivati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.02.2013 u 14 i 33 minuta

 

 

ZAHAVALJUJUĆI TVOJIM MISLIMA

 

Čekajući tvoj pogled na prozoru da ga ugledaš,usnama pozdraviš

Stihove je kriomice na cvijetnjak kipao da se susjedi ne probude

Zahvaljujuć tvojim mislima, na jedvite jade jutro nemirom pustio.

Ćući pokraj prozora , kada će projezditi  tvojih maštanja kočija.

 

On uživa u tvom krasnom osmjehu dok čitaš romantične stihove

Jer posebnom energijom dražesnosti dopireš usnama na njegove.

Zajednički brojevi vas složili, u horoskopu rulet dar mara pokrenuli.

Remetite teorije shvatanja, ljubav tajnošću obojena se zamaskirala.

 

hehe između tvojih valova misli i poruka kuhinja njegovih stihova

posebne kolače duše za tvoje usne priprema,mirođije odabire.

Prekrasno se osjeća dok te u čekaonici maštanja cupkajuć iščekuje,

Samo da proviriš, okicama žmirneš, sve riječi sekundom pokloniš.

 

Slatka tajna, mašnicom mašte svezana, igra se nemirnim pajacima

kao uzburkanim dušama, dok klackalica sjećanja osmijeh zadržava.

A most požude ih razdvaja, dok ispod teče rijeka uzavrelih razmišljanja.

Mrvica fali da se most završi, sve putove otvori, da usne spoje se.

 

I kad se najmanje nadaš na tvome ramenu on se prikrio, šapće ti …ne brini,

Samo mislima poželi ga i tamo je gdje najslađe poželiš, da te obljubi.

Biti nekome nešto…osim iluzornog maštanja, gdje izvire požuda,prekrasno.

Postoji istinska, skrivena, povezujuća energija, pogledom šumi beskraja.

 

A onda prene nas iz maštanja, udar zavidnih vijetrova, zuji u ušima.

Pa se plašimo, da se što ne dogodi, ako te skrivene ljubavi zafali.

No oni jednostavno bez ikakvih ugovora i papira trenutno štimaju.

O budućnosti nepotrebno razmišljaju, dok realnost tišinom omamljuje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.02.2013 u 11 i 11 minuta

 

 

 

 

BITI ČOVJEK TEŠKO JE

 

Jednog dana od nje pismo je pristiglo, od srca plačuć zahvaljuje.

Što je u svakom momentu sve njene strahove tišinom otklonio.

Bez panike i bolova, laganom mišlju disanjem sve oslobodio.

Uzhićena šapnula, empatiju darom je dobio, suosjećanjem obogatio.

 

Ljubav koju na ljude prenosi, kao rukom sve mržnje rasprši.

A onda srce je otvorila, na svoj način žuborečim riječima ga opisala.

Oprosti i nemoj se ljutiti, nemoj iskrene osjećaje pogrešno razumijeti.

Neznam na koji način bi ti od srca zahvalila, pred koljena kleknula.

 

Da su te kojom srećom upoznali, energiju prekrasne duše bi doživjeli.

Tek tada bi možda shvatili, koju nenadano sreću su okusili.

U svemu jednostavan, vizionarski autentičan, bez dodvoravanja.

Entuzijazam i strastveno objašnjavanje, u duši izbriše apatije.

 

Mudrost u svakoj riječi smirenošću putuje, neznanje drugih dokazuje.

Njegova radoznalost, otvorenost svim temama, pandorinu kutiju otvara.

U svakom momentu želi da priskoči, na najljudskiji način pripomogne.

Vječni nasmiješeni optimista,vjeruje od srca u sve što radi i planira.

 

Samopouzdanje podiže i najtežim ranjenicima duše  tamnih ponora.

Svaka riječ odiše, čarobnom snagom nesigirnosti i strahovi nestaju.

Da nije tako ustrajan, uporno odlučan, tvrdoglavost mi je slomio.

Bila sam slabašna, drugima podložna, kao staklo vjetrom salomljiva.

 

Njegova prilagodljivost i fleksibilnost još više je slabosti dokazivala.

Ta strpljivost u slušanju drugoga, smirenosti glasa kao da te opija.

Svaku riječ na najnježniji način u srce ti nepovratno milinom ugradi.

Bukvalno prvim susretom totalno povjerenje  sa osmjehom pokloni.

 

Svaka riječ duhovitošću putuje, smirenošću bez panike osmijehuje.

Škrtost i pohlepu na njegovoj duši nećete niti u mislima susresti.

Kod njega nema odustajanja, kolebljivosti il nedaj bože predaje.

Dok i tračak nade postoji on ne odustaje, još je tvrdoglavo uporniji.

 

A tako skroman i ponizan, nesebično širokogrudan, velikodušan.

Zahvaljujuć njemu sam upoznala u sebi škrtost i pohlepu sebičnu.

U meni se probudila tolerancija, taštine i bahatost trenom nestale.

Kritiku uvijek sasluša, al onda nepobitnim dokazima sve opovrgne.

 

Bez riječi ostavi, logičnim načinom dokaže,razmišljanjem si pogriješila.

U sebi ima nemjerljivo praštanje, oni koji su ga najviše uvrijedili.

Sa osmjehom bez kritiziranja, i prigovaranja pamet im razbisti.

Hvala ti skromni čovječe, čast je bilo najveći istinu od tebe naučiti.

 

Biti čovjek je tako jednostavno i iskreno, ili jesi il si propao.

 

POSVEĆENO OBIČNOM ČOVJEKU

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.02.2013 u 21 i 21 minut

 

 

 

ZAKON O LJUBAVI…

Od prvog dana nesvjesno, zajedno maštom krivudali,.

Rupe u zakonu o ljubavi nehotice,s namjerom pronalazili.

E baš nisi normalna, ključ mašte na grudima pridržavaš.

Slatkim lažima i obećanjima naivnošću me izigravaš.

 

Bježi što prije na spavanje, da se nešto novo iz duše ne otkine.

Pa cijelu noć u oku se povlači, još veći nemir kroz žudnju dovlači.

Igre riječima nemaju prestanka,karikiraš hodnikom maštanja.

Na svako pitanje imaš spreman odgovor,kupuješ sve usnama.

 

Svaka pomisao tobom bljesne umjetnička neshvaćena apstrakcija

Nesvjesno zatrovani naslađujemo se fikcijama maglovitog maštanja.

Zaštitni znak ljubavi nesvjesne, zakonima ljubavnim zabranjene.,

No ipak u kapljici rose smo skriveni, valovima mora spojeni.

 

Usnama si dušu mi podbočila, srcu uzdahom ritam dirigirala.

Još te nisam niti kroz maštu dodio, groznicu vrelih usana taknuo.

Moramo predložiti promjene saveznih zakona, ljubav je promaji podložna.

Prije nego oči zaklopiš, na usne kroz misli se nasloniš,poželi me .

 

Neka te kroz san groznica protuha uspava, čekajuć glad što obećava

Čistoća skrivenog maštanja, nježnošću se kroz gledalo prikrila.

Obožavam kada svoje želje na presahnulim  usnama potrošiš

Najljepše slike  grudima vatrenim trajnim  uspomenama tetoviraš.

 

Kao pregladnjeli vukovi čekamo jutarnje poruke okašnjelih poštara.

Pa nas jutarnji osmjeh vjetrom maštanja zapuhne, tuga trenom utihne.

Moramo predložiti promjene saveznih zakona, ljubav je promaji podložna.

Statistike najbolji primjer  govore, da ozbiljne, kritične nus pojava postoje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.02.2013 u 21 i 15 minuta

 

ZLOČINKA SLATKIH PORUKA

 

Nemirna zločinka, izvor je  otrovnih poruka,

neprekidno smiješkom podrugljivim izaziva,

Prođe li jedan tren, ako je ne sretnem,

njenog osmijeha napijem,tužnu  facu iskrivim.

 

Posebne vještine krišom otkrila, probudila,

Zatvorenih očiju kistovima sedlam razjarene stihove.

Svakog trena osjetim, iskrenošću kad me poželi,

Mislima otvara mašte košnice,raspuštam kistove.

 

Melem čarobni, na prevaru kod mi provalia,

naslađim lažima srce zgnječila, pripitomila

Osnovno sredstvo kovitlanja stihova postala,

Pogledom srce iščaprka iz jaruga bolova.

 

Čarobni običaj postala, vrućica slatke euforije,

Trenutkom obuzme, mislima na preskoke zasjedne.

Najljepša prevara, duševnog pražnjenja ladica.

Zbog nje postoje slikarstvo, glazba, i filmovi

Žubori  koricama čekanja, književnosti i stripova.

 

Sve je stvar naše odluke, prikriveni maštamo.

lebdimo obroncima sazviježđa, galaktička prevara.

O Bože kako je malo, mrvicu za sreću potrebno.

Da se od srca čarobnim osmjehom dičimo.

 

Pa nas onda pitaju, što se to Vama događa..

Svijetlite u očima, pršćete otkačeni na prstima.

Svakodnevna je terapija, sati u sekundama.

Sve dok sjedimo u krilu najmekšeg dodira usnama.

 

Kad u duši njena zakuca poruka, tijelo zadrhti.

Kako neprimjetno sve pročitati, osmijeh prikrivati.

Teško smiriti srca lupanje, dah trenutkom prekine.

Usne se prikriveno oblizuju, vatromet prikrivaju.

 

Bojanku života ispred sebe  položili,otopili tempere

Najljepše boje  života radosnicama natopili, cakle se.

Pejzaže skrivenih požuda, kistovima usana trackamo.

Izvoru požudnog  maštanja neprekidnošću vraćamo.

 

Idi, odlazi, med svoj prigrli al po nekad i mene sjeti se

U kolibu preljube mislima zagazi, nestrpljivko čeka te.

Porcijama slatkih dodira, usne si proročantsvom razmazila.

I sada ispunjavaj slatke dužnosti, da se kula mašte ne obruši.

 

Prekri tragove  paučinom požude i kad gledaju ništa ne vide.

Ostavi čuperak neka podsjeća, protiv zlih  uroka.

Ne zaboravi, nikad ne zaboravi sjeme nade si u postala.

Tračak nemirom ključa nedogledno pritvoren

U džepu srca čekanjem zabravljen, žudi te…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.02.2013 u 18 i 53 minuta

 

 

 

AUTENTIČNO OBIČAN

 

Ne želim ni po čemu da budem poseban, izdvojen ili prozivan.

Još od ranog dijetinjstva, bunovan skakutah idejama i snovima.

Neke želje sa maštom sam miješao, cilj života istraživao, planirao.

Bure odrastanja, životom me nasukivale, od stvarnog života skretale.

 

Gubih se u svijetu laži i obmana, vlastite vrijednosti u bescijenje  prodavao.

Sa svih strana bilo je čuđenje, na neki način gađenje, zašto se izdvajam.

To je nemoguća misija, od toga ti nema salameta, pamet si totalno izgubio.

A te zavidnošću nakrcane prozivke, na momente su me slamale, gubih se.

 

A onda shvatih da sam totalno autentičan, svome pravcu nezaustavljivo dosljedan.

Nisam upadao u zamku podsvijesti da zanemarim svoje radosti zbog tuđe zavisti.

Još uvijek putujem realnim snovima, u mlječnoj stazi gađaju me meteorima.

Prisiljen bijah da balansiram, između zvijezda podlosti srčanošću eskiviram.

 

A onda, po nekad  bih malo popustio, udovoljio drugima, o glavu se razbilo.

Pravih nejasne i sulude kompromise, intagritet mi srozavali od ideje odstupali.

I onda podvukoh čvrstu liniju, do kraja putovanja biti samo svoj, autentičan.

Orginalan i samo izvoran, neuporediv, beskrajan a u suštini tako običan.

 

Ne želim ni po čemu da budem poseban, izdvojen , negativno prozivan.

Ma koliko autentičnost olajavali,sputavali,želim ostati inspirativno dosljedan.

Nudimo Vam inspiraciju brdo podstreka,da se do kraja ostvari vaša odluka.

Ne idite putem pedera i i pedofila razvratnika jer  odvratnošću su autentični.

 

Ostajem orginalan, izvoran, neuporediv, beskrajano u suštini tako običan.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.02.2013 u 22 i 12 minuta

 

 

 

 

 

LAGANJE I PRAŠTANJE

 

Ispod šiški dva svijetionika škiljeć stanuju.

Ludom glavom lažnim slikama manipuliraju.

A ta glava pod kapom nebeskom se rodila

Na kamen ludosti nemirnom mladošću naletila.

 

Tračaju  da život nije fer, preteška igra je krstarenja.

No teška je zabluda, sve karte su u našim rukama.

Sve o sjemenu zavisi, na koju dubinu se položi.

Dal ga iskrenošću duševnim mislima hranimo.

 

Ako su lažne misli i podlosti osnovna hrana sjemena.

Rasturanje se dešava i u nama, mirnog sna željni smo.

Ako zabludama i lažima sijemo, patnju  u jesen žanjemo

A turobne patnje se riješiti, istinskom iskrenošću priznati.

 

Laganje, najgorči sastojak na listi je Božijih grijehova.

Produkt je naših dubokih podlosti, slabosti i poriva.

Kratka vijeka je produkt laganja, istina se akumulira.

A kada ona na vidjelo karte izbaci, bolno će se kajati.

 

Živimo u zabludi ako smo lažima prokleti cilj ostvarili.

Otvorenih očiji istinu priznati, ruku na ruku položiti.

Ako je potrebno i suze uzajamno ridajuć razmijeniti.

Jedno drugom oprostiti,povjerenje zakletvom utvrditi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.02.2013 u 20 i 33 minuta

 

 

 

ISPOD ŠEŠIRA MAŠTANJA

Kad god  iz vidika mi nestane, trenutkom se zagubi, panika krišti u zubima.

U meni nastaje panika, izaziva svu bol i gušenje u grudima, haraju strahovi.

Ljubav prema tebi je toliko iskrena,a na papiru prekomplicirana, zbunjuje.

Volim te postojano, naklonost si privrženošću i divljenjem skrajala.

 

Kad gledam te, oduševljenjem te samo za sebe prikrivam,užasno obožavam.

Privlačna si kao svaki izdanak proljeća, ovisnost na više načina me svezala.

Slab sam na sve tvoje poljubce, podlo šaptanje, bliskost usana podupire.

I onda tako uzhićeno zaljubljen, trenom tvojih zamki postajem napaljen.

 

Sve sulude emocije pomiješam, samo tebe u krilu podlo  požudno  zamišljam.

Sve tvoje čari magičnom formulom u meni sve razbudi, maštom podmladi.

Povod si uzburkanih stihova, eseja skrivenih školjkama  prekrasnog podmorja.

I onda sve analiziram koji su u nama povodi, što nas jedno drugom privlači.

 

Koja je moć i snaga u ljubavi, pjesnici ne mogu opisati, niti slikari nacrtati.

Dok maštanje osmijeh na licu zadržava duša se magičnošću prečišćava .

Sve negativne misli nestanu, a druge požudne misli tajno mjesto zauzmu

Zato je čarobno maštanje, čuva u ormaru ogledalo istine, što duže u krilu ostani.

 

Čudno je magično maštanje, dok u krilu sjediš mi, putuju romantični stihovi.

I sama si sebe preporodila, magičnu vrijednost osmijeha očima popila.

Zašto korijenje mašte odpetljati, kad u njemu najljepši sokovi usana stanuju.

Svakodnevno nas opiju pa zatruju, i kao prolupali opet nasmiješeni zalutali.

 

Ispod šešira maštanja, ljubav se stidom bez tragova dodira maskirala.

Naručila pjenušave valove, da se vrelina usana na površini ne otkrije.

Šumeći razigrani valovi, vriskove strastvene veze o kamenje razbijali.

Da bi zaljubljeni ispod borova, sjenkama prikriveni  tragove zatrpavali.

 

Hvala ti …što mi svoje tijelo maštom najslađim gutljajima dodira predaješ

Na mlin stihova nemira, dušom vrtlozima navireš,u korice stihova zavlačiš.

Iza nas će ostati neizbrisivi tragovi, najljepši među nama topli vjetrovi.

A jednoga dana kožne korice, stihovima ljubavnim strast  dokazivat će.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.02.2013 u 18 i 00 minuta

PROSIDBA NA PUČINI

Tek nedavno se upoznali možda pola il godinu  dopisivali, maštali, više su poruke preko emaila razmjenjivali. Zajednički izlet jedrenja su planirali. U to kratko vrijeme se toliko zbližili a samo jedan sastanak imali, no kroz poruke su najžešće izjave strasti dijelili, žudili. Tako su i to putovanje sa najdubljim strastvenim i požudnim željama planirali, pa ma kako se dogodi. Teren za strastvenu ljubav su totalno pripremili.

Vrijeme ih prekrasno poslužilo, krenuše sredozemljem putem Španjolske, njih dvoje ona iz planinsko morske Hrvatske a on mješavina Bosanska sa planinskih vrhova.

Na njoj lagana lanena bijela haljina sa crnim dijelom nagrudima, gola se leđa pokazivala. Oko struka prekrasan pojas nakrcan sjanim šljokicama, sva je srećom blistala, odisala. Imala je osmjeh nevinog slatkog djeteta. Crnu malu torbicu oko ramena sa kajšem je držala.Na desnoj ruci nekoliko srebrnastih narukvica stalno je prema laktu povlačila.Po malo grudnjak sa cvijetovima se pokazivao, maštu mu raspirivao.

Osrdenje duga, jako kovrdžava crna griva još je vatrenijom činila. Sva je nekako kao pudlica , mrvica bila medena. Žudiše da joj usne osjeti , još je niti jednom nije poljubio, sve su za tu avanturu se čuvali. Slamnati kraći ljetnji šešir joj prekrasno stajao, ispod njega su oči nemira blještile, ledenjake bi sekundom otopile i vatrom zapalile.

Slatke minđuše kao neprimjetne loptice  u sve se uklapale, znala je detalje skromnošću složiti da blistaju.

Odmah na brodu bosonoga je skakutala.

Od niotkud udar valova se desio, nekoliko se sati borili, ušli u kabinu sve zatvorili, jedra spustili da sve vjetar ne polomi. Samo su iščekivali da vrijeme smiri se. U toj situaciju prvi put su se ono pravo jedno uz drugo stisnuli. Onako malo od njega sitnija oko struka mu se privila, sva je drhtala, i plakala. On je oko vrata nježno zagrljajem tješio, mokru kosu onako slanu ljubio. Vani je hučalo, nije bilo jednostavno u tim momentima smiren ostati.

Sebe su pitali dal je to neka kazna što su preljubu planirali ali još ne učinili.

Udar ogromnih valova njihovu jedrilicu je prevrnuo, vrtoglavom brzinom sa površine vode je nestala. Trenutak prije nego su je progutali valovi, njen se vrisak začuo pa utihnuo. Kroz njega urnebesni strah je prostrujio. Odjednom panika, saznanje kako da dolje zaroni bez maske , peraja i boce kisika da je u dubinama potraži. Samo je duboko udahnuo iz sve snage zaronio, rukama i nogama maksimalno grabio  da je što prije u plavetnilu mora ugleda. Na pamet mu nije padalo da rezervu zraka ostavi da može nazad izroniti.

Dugo je za njom ronio,jednostavno kao da je sa obzora nestala. I onda takva bez izlazna situacija, neočekivano sama od sebe se složila. Taman kad je izronio gutajući zraka kojeg je iz petnih žila potrošio , u glavu mu se vrtilo. Njeno tijelo je ugledao na leđima delfina položeno.

Njena slatka glavica sa kraćom crvenkastom kosom se zrakama sunca kroz kapljice prelijevala. Bila je blijeda ispod očiju. Plašio se da nema šanse da je povrati,nije siguran koliko je dugo bila bez zarka ispod mora. Ni sam se ne sijeća što je uradio, usta na usta isti moment se desio, brzo je počela kašljati.

Poderani gornji dio grudnjaka samo je jednu dojku prekrivao. Nije imao vremena o tome razmišljati.

A četri delfina okolo su kružila kao da čuvaju stražu od napada ajkula. Sreći na kratko nije bilo kraja, ostala je živa, no polako ih hvatala panika, što će biti ako se pojavi jedna il grupa ajkula.Sami na usamljenoj pučini , na sreću ljetno vrijeme je pa ih hladnoća neće uzeti. Nadu nisu gubili.

Onaj delfin što je Iris na površinu donio je u stvari bile ženka, stalno je uz njena leđa kružila , pogurivala da ne odustane i izdrži. Neka čudna konekcija među njima se stvorila.

ANA joj ime nadila, kao sirena se oko nje savijala.

Skoro pa na uho šaptala: Iris, nedaj se !!!
Kad su im prije govorili da postoji veza ljudi i delfina misliše to su tek obična blebetanja, no ono što su doživljavali i takvu podršku gledali bijaše kao nevjerojatna misija.

Na potiljak se žalila, vjerojatno u prevrtanju jedrenjaka negdje je glavom udarila, ali sreća nije bilo krvarenja. Stalno bi se za vrat uhvatila kao da bi dio tijela namjestila da lakše bude joj. Bijaše to ne baš savršen trenutak da učini nešto što je dugo planirao, unako uz nju se na površini mora održavao i šapnuo:

Iris, ljubavi, ovo sam davno trebao učiniti, od srca zaprositi da udaš se za mene, ne znam što sam toliki idiot bio sebični pa sve do sada to odlagao. Oči onako iscrpljenoj su zasjale, zablještale, lagano glavu na rame mu naslonila i jedva progovorila:

Iskreno ljubavi dugo sam ovaj najljepši trenutak očekivala, al da ćemo to ovako  potopljeni doživjeti, nikad niti u najcrnijim scenariju ne bih pronašla.

Po malo bi jedno zaspalo dok je drugo opusteno plutalo tijelo održavalo bar mrvicu da oko sklopi se. Mirno more  i mjesečina u trenu se potrošila, iscrpljeni i dalje su plutali. Izlazak , najljepši najromantičniji izlazak sunca su gledali i plakali. Što će se njima desiti , u sebi su pitanja kolala. A delfini kao vjerna braća nisu odustajali, sve u milimetar ih kruženjem tješili da izdrže, kao da su predosjećali da će niotkuda netko  sa pomoći pristići.

Onda bi on neke priče započeo da bi crne misli iz glave rastjerao.

Koliko ćemo djece imati, ja želim da su sve kćerkice, one su najmilije, ljubav iskrenu ponude.

A sinovi kao ledenice, u krila svojih žena pod suknje zavuku se i kao da im pamet iscuri. Na sve svoje zaborave, ništa ih ne interesuje. Ona se slatko nasmijala, al je ipak jednog sinčića poželjela, oni su za majku vezani. Neka budu svi tvojih očiju, one su prekrasne draga Iris!!!

– a u stvari oboje su istu boju očiju imali, slatko  se nasmijaše.

Onda su odlučili da delfinima imena pridodaju. Pored ANE nekako neizmjerne maze , kao da je dio njene duše bila, druga je bila Stela, na leđima neobično bijelu traku je imala. Njih dvije ženke su nekako nježnije plutale stalno oko izmorene Ane kružile, a ona dvojica, krupnije građe neumorno stražu u svome rejonu držaše.

Pošto je iRIS ženkama imena nadila Viktor je trebao da njih dvojicu nekako pogodnim imenom nakiti.

Jedan je dobio ime  Antiša, a drugi  Toni gunđalo, kao da je stalno nešto gunđao dok je oko njih kružio, a u stvari je to bila njihova dogovorena taktika da se šire vibracije i rastjeraju ajkule.

Znali su kako svoj posao činiti i oko njih stražariti te im živote sačuvati.

 Odjednom delfini se uskomešaše, ubrzali kruženje,dvoje troje su počeli iskakati.

Panika ih uhvati, dole ne vide, nesmiju da glavom zabure , što ako ajkulu ugledaju, srce će im puknuti.

Onako iznemogli , polu mrtvi, odjednom čudnu snagu dobiše. Srca su htjela da iskoče, tako nemoćni, jednostavno misli se ne mogu kontrolirati. On je privuče sebi da je uz njega, drhtala je kao da se smrzava.

Ništa ne mogoše vidjeti, a onda odjednom sve se smirilo. Kruženje delfina se nastavilo, stalno bi u dvoje prilazili kao da su njušili , dal snage imaju treba li im nekako pomoći.

Onako iscrpljeni  su plautali, niti jednim dijelom tijela nisu mrdali, skoro tako na leđima zaspali, samo za ruke se držali… odjednom , dal se to priviđa il im šumi od vode u ušima.

Kao kroz maglu zvuk helikoptera je odzvanjao, misliše da haluciniraju. To je uznemirilo delfine, to su im i javljali. Jedva su glavu podigli, baš iz pravca zalaska sunca helikopter je stizao. Tu sreću, taj osjećaj zahvalnosti dragom Bogu što im je snagu dao i delfine poslao da ih dva dana i dvije noći prate i čuvaju nemože se opisati.

U trenu se sajle spustile,delfini jedan po jedan dok je sajle vezao njuskom su došle  i gurnule kao posljednji pozdrav poslale, dok ih je sajla dizala, skokovi sreće delfina u krug se izmjenjivaše… oboje su u tom simboličnom oproštaju ridali, suze ronili , onako iscrpljeni vriskom zahvaljivali.

Ipak će bit njegova, prosidba na pučini je uspjela, obje ručke je prihvatila ne sanjajući da će preživjeti daleko na pučini staništu najgorih proždrljivih ajkula.

Al se umiješala sudbina, delfine , specijane body straže poslala , profesionalno svoju dužnost su odradili, jedan divan razlog zaljubljenim da po njima imena djeci nadiju ako ih i kada toliko izrode i uz Božiju pomoć dobiju.

 

Sretno im bilo !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.02.2013 u 20.00 minuta

MORE I PLANINE VJETROVIMA SPOJENE

 

Dijete snježnih planina, plod oštrih ivica, prohladnih vjetrova.

Gore u vrhove ga poslali, tamo ga odgajaju vjetrovi, ptice i orlovi.

Ona iz mora iznikla, sirene je poslale da se na obali pripitomi.

Često puta na stijene iskrenosti se ranila, srce bolju  skršila.

U sebe uvlačila, nepravedno povučenošću danima kažnjavala.

 

Kad joj je najteže položi dušu na pješčane obale, dozove valove.

Pristignu iz dubine poruke od kuda sustigla je, da još malo izdrži.

I nakon bolnih dugogodina dešavanja, duše i srca ranjavanja.

Sve se lijepo posloži, malim sitnicama najljepše maštanje doživi..

 

Onda putem planinskih vjetrova preko uzburkanih valova stigla poruka.

Prekrasne signale primala, da glavu okrene , pogleda u planinske vrhove.

Ti gromadni vrhovui na nekin način je oduševljavali ali i plašili.

Onda su samo za sebe, slali i razmjenjivali poruke, tišinom uživali.

 

Sirena preko valova burovitim vjetrovima u kontak sa njim je stupila.

Razmjenivaše mislima , sve slađe misli i požude, da se približe.

Kada bi htio da joj kose miluje , vjetrom bi uzburkao valove

Pjenom nemirnog mora uzbrukao bi duše i srca vrhove, usnama plovio

 

Tako su putem maštanja, bez i mrve dodira najljepše snove prožimali.

I onda more vjetrove naruči, da se dvoje ljubavlju maštanjem zaruči.

Pošalju odbijene vjetrove u vrhove planine da se zaljubljenici dogovore.

I tako najljepše riječi iskaču, što su dugo u duši bile zaglibljene, svezane.

 

Mada daljinom su bili sklonjeni, slatkim nemirom u stomaku su pjevušili.

Sve sa razlogom se dešava, jedno vrijeme životom kažnjeni zbunjeni patimo.

Onda se bure dogode, rastjeraju čemerne bolom nakrcane oblake.

Idila se raja otvori, malim sitnicama oči i dušu zadoji, skriveni uživaju.

Plašeć da srećica se ne istopi, bestraga nestane, čvrsto je skrivajuć od sebe.

 

Prekrasno se osjećaju, i neka maštaju, pronađoše jezero, mirom duše ispunjava.

Nikom ne škodi, umivaju ih srećom vjetrovi, nježnost putuje stihovima kroz maštanje.

Slatko maštanje vjeru i snagu trenom popravi, trčkarajuć osmjehe razmjeni

 Jedno drugo preko vjetrova zahvaljuje, srž požude kroz krv nemirom prodire.

 

Snagu za život podaruje, naprijed poguruje, nježnost više ne nedostaje.
Opijum svakodnevi je postalo, bez kojeg se opasno nemože kada se navikne.

Sirena u  ptica ranjenenih krila se stvorila, u vrhove stihova se zaputila,

Najljepše pogleda doživjela, osmjehom je uspavljuje, u naručju da ostane.

 

Makar se nikad ne susreli, na daljinski se prekrasno slažete i razumijete

Tišinom nedokučene mašte lutajte, praznine duše maštom zakopajte,

Pustimo ih neka  maštaju li maštaju, trenutcima uživaju …bez  nuspojava.

Slatko, sve prirodno, svrsishodno, nenaplativo i divnooooo ne ranjivo,

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.02.2013 u 15 i 02 minuta

Ciganka očiju buktinje

 

Vrućinom ljetnom skapao, na škrge trzajima tijela disao,

kapljice vode sanjao, hladovinu maštom na rate kupovao.

Odjednom bljesnuše zlatnici, zvekeću na razgolićenim grudima.

Ispred čudom  izronila, ciganka ritmom bubnjeva stvarena.

Bure Ličkih vrhova, valove kovitlale, ruse kose mrsile.

Bljesak i oštrinu jezika, kamenim stijenama uvalama oštrila.

Crnim , mjesnim vinom noćima, kovrdžave čuperke bojala.

A vatra krvlju joj stopljena, vrelinom sunca strašću je dojena.

 

Osmjehom blješti, strukom salivena, nemirom dušu obuva.

Gutah je raskolačenim očima, slina grčevito plazila.

U trenu  dlan mi gledala, sudbinu srećom proricala.

Bez daha oči joj gutao,ispijao, otkrivenim grudima žudio.

 

I onda je samo nestala, na odlsku glavom zavrtila

Griva se crna zanjihala, vatru u meni razvratila.

Potrčah, što prije da stignem je, da još nam zapleše.

Sve za zlatnik bi učinila, ako treba i noćima ljubila.

 

Tu me kupila, sve uzela, budalu zaljubljenu stvorila

Prodah svo zlato na rukama, sve sa guštom mi uzela.

Cijelu noć me je dražila, krv strasti  pepelom spalila.

Jutrom neprimjetno nestala, al marama u rukama ostala.

Oko nje prsten je stavila, svo zlato, lančić  mi vratila.

 

Ciganka očiju sjećanja, korovski raspršila rastinje

Svakim trenom kad začujem bubnjeve, potajno nadam se…

Sjetim se karmina, marame, garavih kosa buktinje.

Grize strasno kad ljubi se,tragovi dušom  još krvare.

 

Tako me rastužila, otišla bez imena neznanka

Na stoliću ispod kajdanke, vireći papirić poruke.

Vrškom karmina je napisala, opet bi me željela.

Krv je sukljala, uši su brujile, nikad se nije vratila.

 

Oh ciganko buktinje, pod šatorom  nade očekuj me…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.02.2013 u 22 i 15 minuta

 

 

RADOSTI MRVICA

Zajedničke uloge na bini kotrljanja, maštanja.

Žudiše igrokazom opijenih slučajnih likova.

Prkosno čupercima, krajolikom očiju stršila,

Vragolasto očijukala, gromoglasno izazivala.

 

Na stare dobre trikove krv mu se užarila,

magnetima strasti privlačila, odvaljivala..

Providnom haljinom zrno iznad koljena,

granice tolerancije trenom prekardašila.

 

Pod krošnjama, ritualom maski se skrivali

Sve logike i pravila ludošću smiono razvaljivali.

Odlomci uloga trebali biti oproštajno romantični

Krv se umiješala, glavnu ulogu usnama dodijelila.

 

Godišnja doba pobrkali, vatru nemira zapalili.

 

Jesenji zagrljaj orošen groznicom čekanja.

Trenom zimske ekstaze strasti proključale.

Proljetno buđenje vrelim usnama rasađivale.

Ogrisci  oblinama podsjećaju, ljetom divljaju.

 

Među likove mahovina korjenje pustila, uvezala.

Izvore obostranih provalija požude raskrčila.

Grmljavine, vjetrovi duše otvoriše prozore.

Razlog više da sve prikriju kroz stihove.

 

Igrikazom ostaše pre vidljivi preljube tragovi.

Ništa sumnjivo iza sebe nesmije da se ostavi.

Nakon uspješno ostvarenih zamišljenih uloga.

Filmskii do izlaska sunca razuzdanošću ga hranila.

 

Jutrom na uspavanim usnama, osvanuše poruka,

 

Bio si prekrasan….mrvice…Hvala ti !!!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.02.2013 20 i 22 minuta

 

 

 

 

ŠTO SAM DO SADA ČEKAO

 

Koliko vremena je probdijela, čekanjem žudila znak da pošalje, pošalje.

Novac, niti bilo koje blago njegov osmijeh i dodir usana platiti nemože.
Mlađana boginja, sve oko osvojila, potopila, no njegovo srce nije pridobila.

Smišljala planove, ciničke podvale, samo u njene dvore vjetrovi da navrate.

 

Njih bi potkupila, da ga u stopu prate i javljaju, neprimjetno planiraju.

Uskoro to postade mentalo mučenje, njegov osmjeh sa lica ne nestaje.

Sva njena pohota dovodila je do ludila, zaljubljenošću buncala i opila.

No on kao slobodna ptica olako izbjegavao vjetrove, zamke i podvale.

 

Kako se dan karnevala približavao, erupcija u njenim grudima krenula.

Samo što nije eksplodirala,sve je na pladnju imala, al bez njegovih usana.

Onda se trenutno ušutila, kroz suze mu poruke mislima žudnje upućivala.

I gle čuda , djeluje, u njegovoj glavi pokucaše krakovi sulude požude.

 

Prilaz njegovom srcu se sam otvorio, krakove strasti trenutkom upijao.

Slatke kandžije zasijevale, u njemu hektolitri misli tišinom prsnuli.

Iskolačenih očiju vodaše požuda, kleknu pred nju uspavanu suzama.

Čudna, punog ritma dešavanja, glavom, mislima bubnjala, do nje dovela.

 

Oni Romeo i Julija prapočetkom sreće, nova poznata priča se dešavala.

Lijepa mlađana boginjo, ne znam što si učinila, vjetrovima mislima namamila.

I sada ošamućen, nesvjestan što mi se dešava, klečim, prosim tvojih usana.

Što duže promatram, ljepotom tvojom se očaravam, što sam do sada čekao.

 

Dođi vječnošću prigrljena, preporodi krajolike strasti i požude u nama

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15.02.2013 u 18 i 01 minuta

 

 

U DRUGOM ŽIVOTU BIH

 

Da se ove pameti u drugom tijelu probudim, život bih baš promijenio.

Nove likove upoznao, na ženske trikove ne bih nasjedao, životom uživao.

Uzde Ljubavi bih zatezao, neka se duša i srce nikad više ne nasukaju.

U prošlom životu  mekušac bio sam, ljubavne kontrole nisam imao.

 

U svaku bih se na prvi pogled zaljubio, njenim čarima mladosti pokorio.

Kad bi se usne spojile, očekujuć najljepše sreće tragove, suze bi sve zgromile.

Pa kažem si, zašto si srce svoje izdao, njegovim upozorenjima nisi vjerovao.

Duša ti je dugo patila, svakodnevno javljala, pazi se, na tanak led te navlače.

 

Al u novom životu, kad bi se opet ispred mene stvorila,druga bi se igra igrala.

Ne bih nasjedao na sve njene trikove, laži i obmane da me žarko zavoljela.

Osluškivao bih vjerne pratilje, srca i duše kontrolne vatrene  punktove.

Ti me nebi kao vjetar u jedra nemilice šibala, nego mojim pravilima igrala.

 

Od svih tvojih prošlih suludih vjetrova, sada bi postala bonaca iz stihova.

Poseban profil o tebi bih vodio, sve detalje i promjene svakodnevno pratio.

Više mi nebi jedrenjake života potopila, na sprudove bola dušu nasukala.

Školu sa tobom bolnu sam prošao, duboko u sebi danima tragove tetovirao.

 

Sada bih drugačije stvari vidio, samo kad bi ovu pamet imao, sjećanja koristio.

Opet bi iste sprudove vatrenom strašću pretraživali, jedno drugom tepali.

Lažima i podvalama drugih nebi nasjedali, potpuno od zavisti drugih izolirali.

 I sada kad se zbroje  prošla dešavanja, u njima toliko ostalo poruka, iskustava.

 

Novim životom posebno ljubav bi tretirali, od podlosti drugih dnevno prosijavali.

Sve kukolje, podvale i drugih zavisti, kartama iskrenosti bi potopili, otjerali.

Svakim trenom bi plovili na usnama mislima dodira, maštanja,uživali.

I sada sam 100% siguran, potpunošću ljubavi bi se prikriveno opijali.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.02.2013 u 17 i 47 minuta

 

VLAKOVI MAŠTANJA

 

Romantičari ,  pjesnici, putuju kao

 

Vitezovi  slikovincama maštanja,

 

Ženskog srca ledolomci kajanja,

 

Za trunčicu ljubavi postaju prosjaci.

 

Preljubnički  gusari, dugim noćima lađari.

 

 

 

Opeklina ljubavnih,  čudotvorni  melemi.

 

Brisači bolnih sjećanja, ramena i plakanja.

 

Osmjehom sreće prepoznatljivi poštari

 

Poderanih, ranjenih duša  krpari, vidari.

 

 

Napuklih krovova srca majstori.

 

Šarenih laža umjetnici, sobo slikari.

 

Fatamorganom vodoskocima opijaju.

 

Presahnulim usnama nadanja plutaju

 

 

Maheri, sladunjavih riječi brokeri.

 

Kapljice spasa nasušnim usnama.

 

Nit što život iznad provalije održava.

 

Strastveni  ljubavnici poroznim maštama

 

Prikrivena nada usamljenim srcima.

 

 

Netko im vjeruje, upregnu mašte kočije.

 

Na isti vlak presjednu,stihovima zamotaju.

 

Čudesnim krajolicima maštanja lutaju.

 

Bolove tugovanja trenom zaborava zatrpaju.

 

Istim vlakom maštanja, kikotanjem i žamorom putuju.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.02.2013 u 21 i 40 minuta

POKER MAGIČNIH STIHOVA

 

Pjesnik se probudi s pregrštom poruka u duši, bljeskom pristigle.

Buđenje nenadno, kao da cijelu noć na usnama medovina je spavala.

Slatkica jedan citat pjesme je ponavljala, zar je moguć nekoga u tri riječi opisati

*Mogla je dane skamenjena provoditi, niti jednu riječ izustiti,progovoriti*

 

Totalno je razotkrio, način skretanje pažnje

ženskih srca osmjehom čarobnjaka otvorio.

Preopasno u najsitnije mrvice maštanja se zavlači,

pažnju nemilice odvlači , pameću caruje.

 

Najdublje skrivene tajne ženskog srca otkriva,

Uzdasima, gutljajima dozira, strašću trenom obuzima.

Bez dozvole i kucanja sve požudne brane maštanja

iglicom stiha razara,ispušu baloni njenih obrana.

 

Ulazi u duše na prstima tepanjem,

svaki zdrobljeni  kutak  pogledom prepoznaje.

Zatvorenih očiju i bez greške sve tajne kodove

njihovih srca kroz igru razbija i otvara.

 

Nije ni čudo što sline na srceparajuće stihove,

meštar je vlada maštarskim magijama.

Opija, svaki stih parfemom nemira pošprican,

za svaku dušu recept sekundom pripreman.

 

A one kao šiparice i ludice, nude grudi na pladnju grčeva,

dok usne im kao ogranke cijepa noćima.

Od kuda sve te čarobne riječi njemu izviru,

u pravom momentu na pravom mjestu srce dotaknu.

 

Stvoren  da im maštom nemira surovu lažnu javu

najljepšim pudingom stihova zamuti.

Jednostavno kao iz rukava se prelijeva,

rođen i nošen valovima rijeke i stihova.

 

Zna kroz plimu da se u njene snove uvali

i onda nesvjesna razgolićena se probudi.

Osekom nestanu svi njegovih usana tragovi.

Zahvaljujuć delfinima su nestali, njegovi su  robovi.

 

Kako sitnim malim maštarskim igračkama,

duše im nezasitnošću prosijava, dresira.

Poker otvorenih karti sa njima blefira,

i sve vide al slijepe su, mrena na očima.

 

Suptilno nježnošću na staklenu dušu pokuca,

 boje strasti poljubcima požude vodopadima razlijeva.

Zbog njega umjetnice slike stihovima posvećuju,

ručne radove goblenima štancaju, srca graviraju

 

Njegovo ime djeci svojoj nadivaju,

da što duže pred očima maštom podsjećaju.

U sve pore života se pretvorio,ljubav podario

Najsitnije detalje intime samo za njih odvajao.

 

Dal ona bila djevojka il udata, bljeskom se navuče

na prahove romantičnih sladunjavih  stihova.

Sva njihova razočarenja kroz život jednim stihom zna da ispere,

 mladost im jogunastu povrati  samouvjerenjem probudi.

 

 

Od njega svakodnevno iščekuju obilje tepanja,

i krvoločnog ljubavi napunjenog gukanja.

Svakoj zna sretnu zvijezdu pronaći,

najljepši kostim mašte prevarom navući.

 

Sve praznine što ih prate i životna traćenja

biljege na dušama okrutnošću tetovirale.

Receptom stihova, sekundom biljezi nestanu,

Na stranu obale straže osmjeha  zastanu.

 

Gdje fali mrvica ,po vratu usnama potapše,

 da se izvuku iz sivila patnje i čekanja

Na kapljice u oko im vjeru i nadu dozira

 Suze, tuge i boli jednim osmjehom u sreću preobražava.

 

Pokerom magičnih stihova, požudama se dodvorava.

U toj igri nema blefanja, oči u oči igra se doživljava.

Na kraju oboje slomljeni, olucima nektarom opijeni.

Vrijedilo je, preko ramena gledanje,duše izazivanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.02.2013 u 19 i 21 minuta

 

 

GUNĐALICA KUKALICA

Često svoj kratki život je analizirala, slabosti i baksuze pronalazila.

Tražila razloga da nezadovoljstvo nahrani, bruji, sijeva kada nailazi.

Zbog pogrešnog pravca razmišljanja, negativnom energijom dušu hranila.

Nesvjesna da čovjek sam sebe suludim mislima rastura i sahranjuje.

 

Ona nije sebična, al se teško odriče svojega, horoskop, možda lavica.

U njene tajne teško je zaviriti, mladošću njenom se napiti, skrivalica je.

Osmjeh u krilu gnijezdo joj savio, najljepše tajne života joj poklonio.

Nesvjesna koliko sretno je rođena, gunđalica, kukalica, stalno prigovara.

 

Iz tih gluposti što prije treba da pobjegne, osmjehom iskrenim se nakiti.

I kada se mlada udala snovima se razočarala , nešto imaginarno očekivala.

A prekrasna, srce ko Alpe veliko, obilje ljubavi, vlak u snijegu da odledi.

Nešto je iščekivala, sretnu zvijezdu maštala,krišom noću pretraživala.

 

Praznina neka nemirom gušila,zemlji se teško spuštala,u prazno patila.

U sebe vjeru izgubila, misleći da je kaznila u ovom životu sudbina.

Dok je sudbinski vjetrovi na vjetrenjak stihova nisu nasukali, doveli.

U njegovim očima nešto je prepoznala, svaku njegovu riječ nijemo gutala.

 

Mogla je dane skamenjena provoditi, niti jednu riječ izustiti,progovoriti

Samo da u njegovoj blizini stanuje, nekom čudesnom energijom je opije.

I onda je shvatila da nema razloga da životu žali se, bez razloga kukanje.

Bogu je zahvalila, čvrsto svoje gnijezdo privila, osmjehom sreće vratila.

 

Zakletvom zaklela, sadašnjost vedrinom duha će uređivati, na sebi raditi.

Budućnost ima osnove da se prekrasna pojavi, čarolije svakako doživi.

Sreću života čine najsitnije, nevidljive stranice, malim slovima pisane.

Umjetnost i romantika u njoj stanuju, pjesme,plesovi strašću je natapaju.

 

Sebe je napokon zavoljela, svaki potez, signalima, intuicijom usavršava.

Bogu svakodnevno zahvaljuje, što je oči napokon otvorila, život prepoznala.

I njegovih očiju rado sjeti se, zaljubljena u njegove čarobne stihove.

Smijulji se, kako je opet vatrena postala, punom životu srećom vratila.

 

Više nije sebična, pedljom se  ne odriče svojega, horoskop, možda lavica.

Nisam siguran, možda blizanka, nektar stihova nemirom zauvijek popila.

 

 

Toni Ljubiša Božić , Bugojno, 12.02.2013 u 10 i 30 minuta

Posvećeno jednoj slatkoj IRIS…

 

TEPIHOM MAŠTANJA

 

Opčinjeni tepihom maštanja, jezdiše nezaboravnim prostranstvima.

Skoknuše na kontinent čekanja, vidjeli usamljenike u začaranim suzama.

Na ostrvu ljubavi svijetleće parove gledali, u zagrljenoj sreći uživali.

Strastvenim poljubcem stiže čarobna formula, strahove da rastjera.

 

Vjetar požude, povjetarcem nježno pod krošnju višnje ih spustio.

Behar višnjom zalelujao, sve tragove prikrio, usne su planule.

Sve sa sebe je strgnula, vatrom iz očiju nemirka probudila,zapalila.

Prekrivač stida odbaciše, sve karte pobacaše, mmmmmm ludnica.

 

Zavaljeni na livadi, buđenje pupoljaka  promatrali, usput se ljubili.

Iz poljskog cvijeća strast su mislima trgali, rosom požudu budili.

Tako zavaljeni krošnjom višnje maštom odlutali, energiju crpili.

Vrelinom poljubaca uši zapalili, razmažene, požude potpirivali.

 

Odjeci zaljubljenih osmjeha, pljušte poljanom razdraganih stihova.

Umiven njenim sreće suzama, danas mu se potpuno predala.

Višnja beharskom krošnjom igrače prikrivala, svemu svjedočila.

I tako spojeni tumaraše savršenošću trenutne požudne isnpiracije.

 

Vrijeme po cvijeću ih valjalo,naglavačke sve preokrenulo, luduju.

Nesvjesni da im se ljubav dogodila, il je mašta opet igrom varala.

Usne nesnosno svrbile, podraživale, iz sna da se probude, boje se.

Ipak je sve istina, na njegovim rukama je zaspala, slatko uzdisala.

 

Odjednom i noć je prigušeno sustigla, jedva vrele usne razdvojila.

Non stop za ruke se držali, da ih vjetrovi tmurne noći ne razdvoje.

Strepnja ga mrvicu uzela, kao da je iz naručja otima, trese se.

Lažno se sova predstavlja, ruku njenu otima, veza neraskidiva.

 

Nije uživanje samo u vođenju ljubavi, tepanjem slador iskamčiš,

Kada gleda ga staklenim očima, drži za ruke,  požudu doziva.

Prstima kroz kosu kada mu prebire, slatko na uho još prozove .

U krilo ludošću skoči mu, osmjeh sreće opijenošću divan pokloni.

 

Male slatke neprimjetne iskrice plamen otvoreni širom otvore.

Čarobnjak je onaj tko ih sve sastavi, plamenom ljubavi zapali.

I onda sve im je igra kroz osmjehe, sreća u njima stanuje.

A tepih maštanja čarobni, duše im ludošću nezasitnom zarobi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11,02.2013 u 15 i 35 minuta

 

 

IZ PONORA RAZOČARENJA BUĐENJE

 

Kroz život ga noturne podvale i laži oštricama škorpijinih krakova razdirale.

Bijaše dobrica, otvorenog srca, vjerovao beskrajno ljudskoj riječi u očima.

Toliko njih mu ljubav izjavilo, suza na ramenu prolilo, rekle da VOLE ga.

Da bi se na kraju ranjen razočarenjem nasukao,skoro u život razočarao.

 

Pa se podozrivost ukorijenila, dražest otupila, grozničavo duša plakala.

Uzdrhtali duševni nemiri kao vampiri kola zaplesali, srce zaposjeli…

Ne vjeruje više niti svojim očima, fatamorgana vjeru u ljubav sahranila.
Pješčane dine u sred srca nanijela, sušne godine bez ičega nastupile.

 

Od mašte se prehranjivao, sa skakavcima po nekad  pričao, tugovao.

U sebi sve više je mrmljao, realnost se kroz maštu lažima zamrljala.

Lažnu sliku je predočio, životnu sliku  iskrivljenu, imaginarnu imao.

Godine zaredale, paučine dušom zavladale, kamenac srcem skočio.

 

Najistančaniji osjećaji se zagubili,totalno otupili,smisao života oronuli.

Nakon sušnih , razočarenjem pretovarenih, smetovima zametenih godina

Ona se iz ničeg pojavila, LJUBAV…ljubav iz pepela se krišom probudila.

Najavila sjajem u očima, rumenilom obraza da proljeće življenja dolazi.

 

Odjednom su jutra požudom obasuta svanjivala, krv iz leda se budila.

Zombi u njemu se istopio, svi baksuzi i nesreće bukvalno trenom nestale.

Jutrom poskakivao, pismo od nekud prepoznatljivo trenutno se probudilo.

Smisao života se vratio,odjednom i previše razloga za smijeh je imao.

 

Ponovo na pozornicu strasti se popeo, glavnu ulogu na njenom krilu dobio.

Neko svemoćno Božije proviđenje sa razlogom se desilo, u život vratilo.

Nastade život satkan srećom i koncima osmjeha, naprasno preobražen.

Vatra vjere sve spržila, satrla puki očaj i beskrajnu patnju do vraga.

 

Sitne, prašinaste,  neprimjetne stvari piramidu sreće na duši ukrašavaju Nezaustavljivo bolne tragove mladošću sreće i zadovoljstva popunjavaju

Uživajmo sa osmjehom u svakom trenu životnog lebdenja tijekom buđenja.

 

NE ZABORAVI..kad si u krilu mi, sve zaboravis postajes jaka i prodorna.

Snaga ne zamjenljiva što me iz ralja  bolova mlađanog preporodila.

U ljubav, u ljubav istinski vjerujem makar i maštanjem, al moja je istina.

Hvala na pruženim trenutcima, izdržljivosti, strpljenju  koju si poklonila,

 

HVALA TI…ŽIVOTE PREKRASNI HVALA TI !!!! ONA SE VRATILA

VJERA  I SNAGA U ŽIVOT SE ČUDOTVORNIM NAPITKOM VRATILA…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,10.02.2013 u 13 i 18 minuta

 

 

SRETNICI

 

Njega trenom u nekoliko mjeseci snimala, srce zatrovala i strasno zaljubila.

Umjetnička djela po njima nazivala, prozu i stihove  krišom u dnevnik pisala.

Sretnik je onaj koga ona zavoli, srce na tacni  duše vječnom ljubavlju pokloni.

U očima igre sedefa, na usnama izvor nepresušnih strastvenih ..

rumenih plodova.

 

Kao voda, sastavni dio misli i maštanja postala, sviješću prikriveno poigrava.

Srž je metafora, onomatopeja i svih drugih čarobno magičnih izvora.

Ogrlica oko duše mu postala, u starom panju oraha kip je njezin rezbario.

U bobu svaku sitnicu na prekrasnom licu pogodio, kao da je salivena.

 

Kroz prozor njegove duše sve je snimala, konjicom prtinom ljubavi jezdila.

Rijetki su sretnici koji na minu njenog srca nagaze, osigurač na duši zadrže.

Svakodnevno iz nje ispod duše čekića umjetničko djelo izroni, njemu pokloni.

Magacin duše, mnoštvo sabijene prošlosti, zavareno trenutcima sadašnjosti.

 

Otvoreno sve mu je priznala, dugo već voli ga, tišina na njegovim usnama.

Riječe  mu i nemaju neke vrijednosti, na sve to ukazuje, djelima poručuje.

Al od nje je najljepši, najvrijedniji poklon dobio, srce i dušu mu zarobilo.

Tu na očima stoji da svake sekunde podsjeća, u njima stoji stvarna istina.

 

Sva mašta, svi snovi, njihove riječi i trenuci mjesecima dijeljeni, tu su utkani.

Oboje znaju kolika vrijednost između njih je stvarana,strašću dugo klesana.

Zajedno na svoj način dalekosežnoj vezi doprinose, kao mravi sreću nanose.

Pustimo neka se bar njima ljubavna idila događa, tajnošću  dugo slivana.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.02.2013 u 23 i 31 minut

 

PIŠEM TI

Evo pišem ti dok na dalekom sjeveru duše si sklonjena, da te vatra juga moga srca nebi i zimskog sna strašću probudila  i osvojila…

 

Draga moja na daleko sklonjena, skupih kašiku vremena, nesanica kapke svezala …dok pišem ti. Mada nisi vodolija nit škorpija tvoj podznak me sablasno opija, pa sam u posljednje vrijeme bez razloga panično oprezan.

 

Bojim se da tvoje slatke riječi kroz stihove što si zame satkala srcu prozor ne razore. A odmah na početku si skužila kako sam vodolija tvrdoglavo popustljiva. Kada mi provališ kodove, potapaš strasti i požude brodove.

Meni je više od tebe 30 prostranih godina na leđima, skromna razlika.

No kad se spojimo usnama , ništa se ne primjeti, razblaži kemija pokislih

Romantika.

Jedno drugo smo potpuno imali, eto sitnica mala je ostala, nikad do sada ljubav nismo vodili. Muški hormoni ratuju, svaka godina im prijelazno kritična

Stalno na putu su, ljubav svoga života na poljani poljskog cvijeća prosijavaju.

Pravoj se jednog dana nadaju, a što vrijeme odmiče, standardi se mijenjaju, kritike omekšavaju, od nedavno što nije bilo govora da se u dvorište grudi upusti sada olako sve kapije srca prolazi, samo ono malo sujete  što je ostalo da se zadovolji.

 

Kose što si zame pletenicama vezala, cvijet u kosi za moje usne si spremila. Na kapljicu do sebe prilaz si popuštala, a kapije teškim kovanim željeznim ogradama srce ti čuvaju. Po nekad bi skuhao vjetrove da stobom po koju riječ razmjene, da na prevaru saznam koliko u srcu ti za mene  mjesta je ostalo.

Skoro svaku večer pred spavanje otvaram crvene korice tvojih stihova što si za mene ih skuhala, istinskom  ljubalju srca i duše uvezala. Oni mi jako puno govore, al moje podlo maštanje još uvijek nije sigurno dal si to baš meni sve pisala. Po nekad tuđe usne u tim stihovima osjećam, možda varam se.

 

Ljubomoran nisam i te stvari ne poznajem, al eto za svaki slučaj sam po malo sebičan,hoću da to bude samo moja zbirka romantičnih stihova iz nakovnja tvoga srca za mene skovana.Dok si na dalekom sjeveru debelom zimom čuvana da te mrazevi našeg maštanja od orkansih vjetrova zaborava sačuvaju.

A ja na jugu, svaki put odgovor , pismo od tebe očekujem prepoznatljivim pečatom usana, valjda samo za mene potpisuješ, sa datumom i sata predaje u ruke kurirske postaje. Previše u posljednje vrijeme žudim da ti se približim, miris tvojih usana osjetim, koju kap rosne požude sa njih da popijem.

Što češće i duže pisma šaljemo u ovisnošću se nepovratno gutljajima trujemo.

 

Nekako strah me je da se ova idelana ljubav kroz maštanje ne prekine, da nas u stvarnosti šamar razočarenja na raskine, pa da poslije toga najljepše slike maštanja pojede gromada strahova.

Razočarenja ne volim, puno mi treba da se na zemlju povratim, istinu užasno bolnu prihvatim i sve najljepše maštanje zaboravom nepovratno uskratim.

Što bih ti sve pružio, podario, materijalni izlozi za mene su prolazni, čim ih u reke stavimo njihovu vrijednost gubimo.

Nadam se da će ovo naše maštanje doživjeti prerastanje i da sve bude svojim tijekom se složilo. Samo jedna kočija vozit će nas dvoje preko pokošenih livada dok nas vjetrovi umivaju vrelinu ljeta sa lica zaljubljenih ispiraju.

 

 

Tvoj odgovor , najskorije očekujem, istim putem , istim vezama proslijedi ga. Nove kurire nemoj tražiti, uvijek zlatnik pruži istom dječaku kovrdžave crne kose u njemu sam simbol naše veze otkrio.

U njegovim očima osjetih ljubav od tebe poslanu, razdragano svilenu…

Neka tako do daljnjeg i ostane !!!!

 

Do sljedećeg javljanja ne želim niti mrvicu da te požurujem, prati ritam srca neka put ti pokaže.

 

Po tko zna koji put Volim te !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.02.2013 u 19 i 00 minuta

ISKOČI IZ SAMOĆE

Iskoči iz samoće, što dušu ti opila, nuspojave grozne nanosi, srce razlomi.

Trzni se, to što te ne dodiruje, ne šapće ti, poljubce maglom zamotavaš.

Razlog je duševnog prelamanja, penješ se u višu galaksiju prošlog sjećanja.

To što misliš da mu nedostaješ, lude gljive si pojela, lažima ogavnim nasjela.

 

Sve na dlanu mu servirala, želje ispunjavala, srcem jamac  ljubavi postala.

Toliko puta iz blata i sivila ga izvlačila, zbog njega ismijavanja doživljavala.

Tako se trebalo desiti, dug neki si morala platiti,  konačno slobodna, ranjena.

Iskoči iz samoće i plakanja, vrata novom životu širom se otvorila, ne čekaj.

 

I kad vjetrovi nesanice na krošnje boli te nabace, izgrebanim snovima patiš se.

A usamljena postelja bojno polje crnih misli postaje, noćima se okrećeš.

Pokušavaš da nađeš kutak  natopljen dragim mirisom, no sve izlapilo je.

Ti si napokon slobodna a osjećaš kao da si teško ranjena, ljubav sva iskrvarila.

 

Okreni se, u šumarak nade zaputi se, tamo ćeš izgubljen osmjeh  pronaći.

Dok te nova iskrica opet na zapali, plišanom medi čitaj pisma, budućeg…

Čvrsto ga zagrli, sve mu tajne i strahove povjeri, tišinom će sve razumjeti.

Onda  jednog jutra, jako brzo, kao nova ćeš ustati, vrata prošlosti zdrobiti.

 

Nikada nemoj prestati voljeti, olujama samoće u ledeni kip ćeš se pretvoriti,.

Neka ti plamičak nade  ljubavi preostale laganom vatrom žudnja održava.

A onda , vjetrom sudbine on će sve ledenice da raskine, žena postaješ ponovo.

Nevere i zlodusi će nestati, crvena lampa ljubavi srcu će treptati i voditi.

Od srca sve što stigne i godinama kasneć, basnoslovno vrijedno je,

ne zaboravi !!!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.02.2013 u 14 i 49 minuta

 

SRCA TVOG GRAMOFON

 

Koje kakve osinje misle poput uzavrelih rojeva, ćule pred tvojim vratima.

Mrvicu tužne a većinom požudne, strasti prelivene cure niz srca zidine.

Što je namjenila sudbina, dal će nam požude i želje raspiriti il uslišiti.

I sve dok nas direktno ne sastave, krenimo na put lutanja maštanjem.

 

Ljubav je long-play ploča, oko zemlje bez mjeseca tri puta  opasala.

Da bi razumjela, stavi dušu mi na svoga srca gramofon, pojačaj ton.

Sonate ćeš odmah prepoznati, sve u detalje razumjeti,mislima žuditi.

Ljubav i strast prema tebi mometnom bit će razumljiva, ne odglumljiva.

 

U svemu vidjećeš drago kamenje, obruč od zvijezda zlaćanih, žmigaju.

Kao Morzeova šifra kroz filmove, razumjet ćeš što iskreno želim od tebe.

Želje se sabile bezbrojem avionskih hangara,ključevi stješnjeni u grudima.

Ako je potrebno i moram li, spreman sam da ispaštam, kaznu tu prihvatam.

 

Samo neka mi ne zabrane da maštom skoknem ti na tajne večere, čekaj me.

Aperitiv neka budu četkanje rusim kosama, predjelo usne na čupercima.

Glavno jelo neka se usne dogovore, kojim će začinom sve to da se prelije.

A sve što od nas do jutra ostane, zamotajmo sljedećom maštom nek putuje.

 

I ne zaboravi, ploču duše mi strastvene češće gramofonom svoga srca poslušaj.

Produžit ćeš rok trajanja savršenog nam požudnog lažljivog maštanja.

I sve više u nama će ljubav da sazrijeva, putujuć između dva srca zalutala.

I sve dok nas direktno ne sastave, lelujajmo stazama podle mašte lažljive.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.02.2013 u 21 i 25 minuta

 

 

,

JEČMENJAK MAŠTANJA

 

Pokušavam da skužim il prokljuvim stanje stihovne inspiracije.

Što se to samnom dogodi, neki se majdan ne korištenih riječi otvori.

I onda kao dijete ispred brdo poklona, kraduckam riječi čudesnih izvora.

Doživljavam situacije apsurdne, magične, neshvatljive…mašte  delirijum.

 

Osjećanja prekrasna prožimaju, nemiri me otimaju, usponi i padovi.

Trenutkom nasmijan, pa ridam u suzama, a sve ispod njenog prozora.

Iz strahova odvratna mržnja se pojavi, pa ljubavlju iskrenom se zagubi.

U početku sve prividno, podcjenjujem, pa ukočen zracima divljenj ostajem

 

Onda psiho-analizu sebe proučavam, između zbunjenog i genijalca ordiniram.

Dok me drugi promatraju čude se, meni siromasi su jer život prelijepi ne vide.

Jedna te ista slika mijenja u trenu mjesto dešavanja, nove pristižu galaksije.

Onda te stvari po nekad zabune, izbezume, dok sve ne shvatim, i prokužim.

 

Kada pohvatam konce i mrežu maštanja, dekodiram znakove lutanja.

Onda sam svjestan u čijem krilu stanujem, na čijim usnama plandujem.

Al kada se završe proze il stihovi, pa na početak vratim se čitajuć.

Sve te riječi iz podruma duše ne dolaze, iz svijet tajanstvenog pristigle.

 

Djelići života budućeg, pomičnim i nepomičnim filmovima scene stupaju.

Vrijeme između se zaledilo, mogu u prošlost i budućnost da zavirim.

Postoje koferi duše gdje se presvlači, ulogu simpatije oblači il ne oblači.

Čudna dešavanja kolaju apsurdnim vezama, ljubavnim stihovima il mržnjama.

 

I kada na kraju sve sagledam, scenario proze il stiha ispred sebe ugledam.

Zagrnem rukave i sve nekako uokvirim, na svoje il ne mjesto posložim.

I gle čuda neka priča il stihovi svoje slike poslože, nedoumice se razlože.

I tada na kraju svega se osjećam ponosan, misija uspješno skončana.

 

I kada opet sagledam u ogledalu sve jasno sam vidio, usnama dodirivao.

Svi ti stihovi nose nečije nekom poruke, zaključak il naravoučenije.

Odraz, il pak izraz su strasti, požude i ljubavi il mržnje duboko prikrivene.

No kada se sve riječi na papir zarobe, dokaz, dokument ljubavi ostaje

 

Dušu sam prirodnom terapijom pojio, maštarskim dodacima zasladio

Po nekad i gorke soli sam dodao da bih svatio život po nekad je otrovan.

Pokušavam da skužim il prokljuvim stanje stihovne inspiracije.

Ječmenjak maštanja trenutkom zabrine, al ljubavlju iskrenom nestane.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.02.2013 u 20 i 00 minuta

 

KASNE TRAJEKTI

 

Sjedeći na obali mola prohujalih susreta, mandarinama žuljah facu kiselu.

A misli kao zalutali metci nekako od nekud dolete, na tebe praskom podsjete.

Vučen čudnim silama danas baš da se nacalim,na obalu stisnutog  otoka.

Još sinoć sam došao, sa mjesecom stare slike razmijenio…o nama pričali.

 

Nešto se uzvrtili valovi, zlostavljaju pješčane obale, ispiru kamene bisere.

I ako dnevna uveliko svjetlost je, na obližnjim fenjerima tuče  blještavilo.

Nekakve dvije tri vrste vjetrova se takmiče, o tebi pričaju, nešto ogovaraju.

Kažu davno si me zaboravila, oproštajno pismo u bocu svezala,spustila.

 

Odlučih da provjerim vjetrove da kažu prva tri slova tvog imena, neznaju.

Netko ih potplatio, da nemir u mene naderu, u ljubav iskrenu posmunjam.

Al te fore zavade davno sam položio, o tebi mišljenje nikad neće zatrti.

A ti vjetrovi razočarani što nisu uspjeli, mrtvim jezicima i lažima plakali.

 

I tako me šibaše ljubavnih vjetrova promaja, nevidljive duše sjena uhoda.

Neka žeđ me prozivala, ispucale usne se bunile, fantazije u bunilu čekale.

Čežnja se skriveno kotrljala, sjetih se onog ljeta, usana kamenih svatova.

Zajedno  strašću smo  ronili, meduzama pohlepu usana varili, prljili.

 

Onako tamnoputa opet u mraku si sjalila, očima i zubima se otkrivala.

Kroz kosu se petljali vjetrovi,a ja u krilu ti zaspao, duboko sanjao, mrčio.

Koliko si me tada žarko voljela, u tvojim očima , na usnama, pokazivala.

I onog jutra si tužnom facom odletjela, obećala da ćeš se vratiti… danas.

 

I sada na molu kraj obale, pepelom sjećanja i prošlosti se podsjećam, iščekujem.

A po koji mrav svjedok je strepnje i slutnji, dal si me zaboravila, il putuješ.

Zakleo se da si ti ona prava, posebna, samo vrijeme svoje bube da istjera.

I onda ćeš sjediti na postolju ljubavne posebne kraljice, sve nas vezuje.

Sjećam se i mog udvaranja , na nekoliko jezika mucanja, osmjeh u očima.

Samo si šutila, obraze osmjehom ukrašavala, po nekad mi ruke dodirnula.

Tad sam kao žario i palio, nema što nisam obećavao, al na kraju ispunio.

I zato još uvijek čekam te, cijela plaža se napunila, pješčana plaža nestala.

 

A tako sam siguran, jednostavno biće u zraku ti osjetim, kao da gledaš me.

Spremih i rezervni padobran, ako budem letio da te ponovo povratim.

Da zajedno kujemo planove, to smo si obećali, il je sve bilo laganje.

O Bože al se taj trajekt otego, zamrzle u sred ljeta kazaljke, vrijeme ne miče

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.02.2013 u 14 i 18 minuta

 

PLOVIM MAŠTANJEM ,NISAM PJESNIK

 

Ne želim da me zovu pjesnikom, poznat prozom il kroz stihove.

Nemirno stanje trenutnih buđenja u otkrivenim kanjonima maštanja.

U meni se definitivno nečija riznica potopom zagubila, plimom izbija.

Zato se stihovi iz duše prelamaju između posebnih očiju promatraju.

 

Dal su one dobre, posebne il nikakvu vrijednost nemaju, briga me…

Super se osjećam dok maštom odlutam, lažima usana šurujem.

Zato mi srce nekad prelomila, dušu tugom potopila, pa žalovah.

A onda slatkim osmjehom, il poljubcam, sve na požudu vratila.

 

Pa su stihovi naglim promjenama podložni, subjektivizmom satkani.

Slike mi dolaze varljive, obećanjima lažnim prevrtljive, totalno zalude.

U njima ugledam skoro nepremostive razlike, što još više truju me.

Pa se između vatri mašte snalazim, užasnošću ponuda nepremostivim.

 

Po nekad siguran  da situacije pod kontrolom duše i srca miruju.

Al trenom se nešto prelomi, kao dijete zatečeno ridajući plačem u sebi.

Shvatih  nije mi nešto najbolja ljubavnih uloga i grijehova procjena,.

Olako i jeftino se prodajem, na osmjeh, poljubac, naivno nasjednem.

 

Popustim ako je ucjena, volim kad ona zamišljenu igru preuzima.

Al nekad i film pukne mi, sve priče prelomim,u špilju tuge se otuđim.

Izvori proze i stihova, na strastvenim maštanjima počiva, prepoznatljiva.

Ako se neki slučajno prepoznaju, nije bila loša namjera, sorry…oprostite.

 

Dan se nekako popuni kada priču il stihove istovarim, pa upakiram.

Jurnjavom stihove preklapam, u najmanju ruku ljubav preživam.

Upravo tu tajna vjerojatno počiva, ljubavna kuhinja požude nepremostiva.

Al eto nek priče i stihovi ostanu, nikog ne optrećuju, pamte se il izblijede

 

I zato kada čitate moje skromne proze il stihove, pazite na nuspojave.

Pažljivo prije upotrebe naslov pročitajte, možda vas nečim upozori.

Ako Vam se koja suza  niz obraz zaleti, il u grlu knedla zalijepi.

Nije nam bila namjera, prigovor napišite, s reklamacijom pošaljite.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.02.2013 u 16 i 14 minuta

 

 

 

 

ISKRENO LAGALA

 

Baš neko vrijeme ispod oka krišom se gledali.

Osmijehom klimoglava požudno salutirali.

Skoro svakog dana na isto mjesto susreta žurili.

Baš pred palenje uličnih fenjera podno parka javora.

 

Blijede tanane ručice skrivala ispod dugih rukava.

Nije imala 25, bar je tako nježno i krhko izgledala.

Dječijom facom, mladošću, anemičnošću svijetlila.

Strahove  strepnjom hranila, drhtavicom otkrivala.

.

Lepršavu cigansku suknju oko tijela lancem svezala.

Zvonko odjekivala dok je kukovima namjerno vrcala.

Štamparski logo na dnu haljine prirodu prikazuje.

Od majke poklon je, da sreća u duši zarobljena ostane.

 

U sebe nije vjerovala, običnom se smatrala i gušila.

Misliše da svi u njene mane i slabosti zure, tračaju.

Žališe da nezna ploviti riječima, romane il stihove pisati.

U ogledalu bi ispuhanu vreću vidjela, suzama gušila.

 

No njemu, bila je više nego posebna, srce mu slomila.

Tako savršeno salivena, stihovima skakutala, opijala.

Kada samo par riječi skromno izgovori, mudrošću napoji.

Čednom tijelu, grudima, usnama zakrčila najezdu stihova.

 

I onda neplanirano u voćnjaku kraj rijeke su zalutali.

Skriveni prošaranim krošnjama višanja, ruke joj drhtale.

I tako do obale  pokraj grma kupine,krčiše prolaz nemira.

Provlačeć se ispod vrbi na obali preko trnja su poskakivali.

 

Iznad glave u krošnjama vrane su graktale, vrapčiće plašile.

I dok još rosa bila je, pomaknuše uspavane puževe, sjedoše.

Onda je zvijer sekundom postala, u trenu naga bljesnula.

Tenom bijelog anđela, bez riječi u grudima, usta mu zabezeknula.

 

Koja bedra, koji kukovi , vrelinom se ljubi, a ruke ledenice.

Iz nje je vatra ognjem bljuvala, a stopala led ledenica.

Od malena je smrzlo bila i ostala, malokrvna se rodila.

U trenu sati nestaše, prikriveni strašću ostvarene preljube.

 

Vjerujuć da je istinski srce otvorila, ljubav mu pružila.

U njene nakane i planove niti trenutka nije posumnjao.

Onda je ustala i kroz suze procijedila, OPROSTI MI !!!

Iskreno ga lagala, IMAM MUŽA U KOJEG SE RAZOČARALA.

 

Bez teksta je ostao, grijeh preljubu neplanirano je načinio,.

Nije mu bila namjera da rastura sreću i da je udata.

Misliše da je djevojka slobodna i da nema prepreka.

No sad kasno je, usne kroz suze se opet spojiše… neka uživaju !!!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno. 07.02.2013 u 13 i 13 minuta

TVRDOGLAVO LIJEPA

 

 

Obožavala je naga po kući da hoda, svome prekrasnom mladalačkom tijelu da se divi. Ma gdje god da je pogledaš nemože reakcija prepoznatljiva izostati, krv šikne srce ritmom razgoropađeno prolupa, čaša hladne vode il tuš neminovno potrebni. Ništa od nakita sa sebe nije skidala , u komadićima metala na tijelu posebno je uživala, a za mene to bijahu noturne gluposti.

Uvijek tako gorda i ponosna sva srećicom ozarena sa malim sitnicama presretna, nešto kao mlade Mavarske robinjice.A oči joj poput bljeska, dva blizanca nebeska što se ognjem nesagorivim sjednog na drugo prelijeva.

Kad joj oči ugledam, omađijan, postajem pokoran, sužanj ženskih hirova što slijepo plazi podlim željama.

 

 Po nekad bi izgledalo da je ćudljiva malkice podrugljiva, ali ona je u svom svijetu živjela sitnim stvarima se zadovoljavala kao janje spavala. A kada bi se oblačila najviše bi bijelu lanenu, providnu dugu haljinu navlačila.Dnevno svjetlo preko nje se kao duga prelijevalo, svjetlošću osjećaj magičnosti slivalo.

Rado bi se ispred kamina bacila ,na prostirku s osmjehom valjala, izazivala.A ja kao poskok u igru uskočio, iskolačenih očiju i isplaženog jezika siktao, duboko iz duše sve kapacitete bih pokrenuo da bi se strast iz petnih žila propinjala ka putu čarobnog primicanja. Možda bih kao ukroćeni tigar zarežao, dok je ona maštarske poze razmjenjivala mene palila. A ta naša iskreno pohotljiva igra čaprljanja u nama bi metamorfoze bljeskom ishodila. Čini mi se da me onda još više izluđivala ma koliko puta strastveno ljubav vodili.

Ona mlada kao najljepša pješčana plaža,požuda rasuta po njenim rukama , nogama, izazovnim bedrima preko vatrenih slabina posebnom tehnikom paljenja luč u meni je frcnuo. Zrelo voće bih sisao sa njenog čarobnog trbuha gušio na grudima…

 

Nježna kao antilopa lebdeća, preko uskih bokova, strukom obuhvatim rukama. Neznam u kojem pravcu bih ljubit je krenuo. Samo me zagrlila na sebe dovukla, usta mi poljubcem začepila u dubinu nježnosti zavela.A ja umiljat poput slađanog anđela probuđen iz blaženog mirovanja, trgnem se, uzjogunim pa sav prepustim.

Proširenim napaljenim nozdrvama miris njenog tijela i vrelih grudi sklopljenih očiju potpunije doživljavam, dok se vani jesen prohladna iznenada navukla kaputom uzburkanih vjetrova. A njen pogled bih na tren ćopio,blaženu facu žarkošću uživanja  gutao.

 

U meni je po nekad iskricom otkopala zrno bjesnila ali bi sekundom strašću usana sve to zagasila. Jednostavno me totalno imala i kontrolirala.

Valjda taj ženski mozak posebna ima mjerila, samo kontru udara, a ja se pošutim i pustim je da se opijena tvrdoglavošću ubija.Ako je taj dan raspoložena kao najvećeg sretnika cijedi me satima.Damare mi sekundom pronalazi dječaka u meni nezazistnog probudi. Pamet ne koristim , samo jezdim između nekih galaksija, carstvu nebeskih svijetova.

I onda se kandila ugase, romantičnu atmosferu vatrom kamina naprave i po nekad neki plamičak bi iskočio, oznojena tijela otkrio da bi opet u prigušenoj svjetlosti vatrenom ljubavlju jedno drugo do iznemoglosti srkali.

Ta njena gola guza ispod deke krajičkom je virila, tako se hladila dok sam ja na drugoj strani samo stopalo izbacivao i tako u sebi vatru nemira hladio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.02.2013 u 19 i 04 minuta

 

……

ZLOČIN I KAZNA PRELJUBA

 

Kaže sve to radi jer u duši je vatrena, preljubom ljubavi je ovisna.

Uvjeravam je, sve je zabluda, teški grijeh, podle laži, strnjika požuda.

A tako je prilijepa, svjesna svojih otrova, žubore kršnim ramenima.

Koga zagrabi kandžama zrelosti,razvratu širom vrata u duši otvori.

 

Čašom crnom mjesog vina usne zaslađuje,guste kose jutrom ispire.

Medovinom opasana  boginja,strastvenija nego li čarobna sultanija.

Tko vrhovima tijela sirene zaplovi, strasti se napije, sotonom probudi.

I onda noćima žrtveno janje nemira postaje,kažnjenik kroz maštanje.

 

Sa Đavlom tkanje preljubama je dogovorila, strašću duše isisavala.

Istrošena, bez duša tijela bauljaju,prosjaci grijeha prosit oproštaj ostaju.

Lavori suza ne pomažu, iskreno kajanje, što oduzme, trajnošću nestaje.

Pa tako blatom preljube koračaju, svakim korakom iglom u srce diraju.

 

Okrivljena, osuđena,pa jalova, svima u grudi uskače, pamet oduzima.

Grižnja savjesti u njoj ne postoji, tvrdoglavošću grijeha bodljama uspava.

Svoje  usluge  preskupo naplaćuje, prodate duše u skladište bluda satire.

Onda se kaju,njenim strasnim lažima nasjeli, crnog vina usana slijepo popili.

 

I kad na sud odlaska prispiju, pred očima preljube oči optužuju, kažnjavaju.

Uznemireni duhovi, dal će Vam oprostiti, bez obzira što ste priznali i kajali.

Umiješale se sotone, cijelo vrijeme pamet opčinile, lažnim slikama trovale.

Tek onda će slasna sjećanja, protutnjat jastukom suza i gorkog kajanja.

 

Tko se nektara preljube napije, ovisnošću dodira  u srce zarije, pa izludi.

Savjest potmulo prikrivena, sve snima ne odgovara,banči , tišinom gamiže.

Jer kazna sustiže, tko sa droljom karte podijeli, njene krvi otrovne napije.

Razvratnik u bolovima postaje, užarenim stijenama urlicima poskače.

 

I tako luta potrešena duša bijednika, zdrobljena kandžama sotonskih usana.

Kako ste poteze povlačili, takvu ste nagradu kroz kaznu bez milosti dobili.

I tako do  bezsmrtnosti kao najveći sudbinom kaženjeni bjednici bauljate.

Kao ranjeni psi kevćete, gorilski urlate, ko svinje grokćate, za oproštaj.

 

KASNO JE …KASNO …JOŠ JUČER STE O TOME TREBALI RAZMIŠLJATI

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.02.2012 u 12 i 12 minuta

 

 

 

 

 

ULICA KOCKI

 

Kada ulicom kocki kratkom štiklom ona nagazi, vriska se prolomi.

Zaglušujuća tišina odjekuje, svi se okreću… pogledi događaj se proživi.

Ona kao Omorika, rusim kosama se izvila, ispod pogleda sve prostrijelila.

Bolove u grudima duboko zgromila, uzdahe i suha usta otvorena svezala.

 

Pjena na usta svima su buknule, od strasti i požude treba im hlađenje.

Kao perce, hitrošću otmjena, ritam štiklom kao stara ura otkucavala.

Osobenjaci je pogledom pratili, žvale na ustima oblizivali, podlo maštali.

A ona,kao da se ne vidi, zemlju skoro ne dodiruje, šumi kad prolazi.

 

Kao divljakuša  glavom zamahnula, ruse kose na rame ošto zabacila .

Na njenoj strani i vjetrovi, kroz ruse kose šapuću, pod suknju podviruju.

Tek toliko je zadignu da se izvajani blijedi krakovi savršenošću pokažu.

I onda bi svojim BMW nestala, kroz otvoren prozor mahnula, sve zaludila.

 

Ulicom kocki njen korak odjekuje , svakim trenom njen dolazak najavljuje.

O njoj možemo samo maštati, kao sirena iz mora iskoči, kosu zabaci pa zaroni.

Svi se potajno nadamo, na limunadu je pozovemo, očima beskrajno gutamo.

I onda jednostavo nestala, proljeće nekom u život donijela, nas rastužila.

 

Od silne tuge i višnje kraj puta presušile, suze za njom rominjale, nestale.

Ogranke im vjetrovi poglođali a snjegovi još teže rane lomovima nanijeli.

Sada je tako pustoš zavladala, zaštitna maska ulice bestraga nestala.

A tako je voljeli, o njenom prolasku satima torokali, čekali… lijepo bilo je…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.02.2013 u 21 i 10 minuta

 

DVA KANDILA

 

Danonoćno dva ugarka šuškaju, maštu bljeskovitu varaju.

Kao brat i sestra jednu dušu napajaju, slikama ukrašavaju.

U njima oganj nemirni stanuje, ispod obrva nasrtljivo priviruje.

Tko tamo vatru pronađe, plamen vječno nesagorivi udahne.

 

Protiv njihovih uroka, likarija su najbolja, škiljeći iza zastora.

Plamteća duše buktinja, sužnja u nama pretvorila, služe nas.

Oba oka zajedno stupaju, sve na dlanu imaju, samo uživaju.

Uzrok su strastvenih buđenja, nemirnih snova i maštanja.

 

Kao dva kandila iznad srca se nadvila, osvjetljavaju pute.

Što sve ne vide, mistične kuju planove, po nekad ludimo.

Ako lažima nasjednu, suze zaposjednu,u sebi se skupljaju, tuguju.

Onda treba tepanje, usnama milovanje, lakše da prestanu.

 

I kad su oba sklopljena, mirisom vođeni žudimo na grudima.

Prate snovima, maštanjem lažima i prevarama, svjedoci su.

A tek kad oba prostrijele, noge oduzmu, temperaturu podignu.

Ako još namignu, tlak podignu, na sve nasjednemo prevare.

 

Njene oči, dva suptilna kandila, mene zapala, vječnošću opila.

Sretnik sam, još uvijek nesvjestan da me  izabrala, odvojila.

Svako veče klanjam se, ljubav neizmjernu pokazujem, dokazujem.

Sada je moja robinja,a ja gospodar ognjeni, žudnjom je u meni.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.02.2013 u 20 i 20 minuta

 

 

NOĆAS SE ZAKOCENULA

Samo ga pozvala, pod hitno da se kod nje nacali, treba joj. Vani se takva magla stušila, inje se oko svih prolaznika nacalilo, promrzle brkove zabijelile, kosa novogodišnji ukrasila nekako jezovito sve umrtvila.

Snijeg je ispod čizama strahovito škripao, žurio je dugim korakom da što prije u krilo joj poskoči.

Žuta svijetlost prigušena jedva je koji metar ceste pokrivala, zrak je skoro na kokce disao od magle se kašalj po nekad probudio.

Put ka njenoj kućici se baš otegao, tromo se kretao mada je maksimalno žurio, jednostavno vrijeme to nije dozvoljavalo.

Stara željezna kapija je zaškripala, pogled  podigla i kroz suze zajecala, stigao je napokon : u sebi je govorila.

Već ulaskom u predovorje zapljusnula ga neka tmurna čudna opsesija. Skačući po dvije stepenice na kat se penjao.

 Što se više približavao čuo je njeno prepoznatljivo jecanje. Još se više uplašio, miliun misli kroz glavu protutnjalo.

Kad je vrata otvorio , bila je sklupčana u uglu starog dvosjeda  a čupava tunika preko leđa polugolih je pokrivala.

Samo je glavu podigla i kroz suze ridajuć zakocentua se pričala. Slina sa suzama se miješala, samo bi podlakticom tunikom nos obrisala.Skamenjen je stajao njenu rekciju pokušavao ali nikako nije razumio.Znaš li zašto sam tužna, zašto bi sada najradije deleko od svega pobjegla, možda do Dubrovnika ali tebe jednim dijelom povela.

Samo je ćutao, pustio da joj se jezik umori.

Noćas sam slomljena, tako sam morala plakati sve oluke duše isprazniti jer sam napokon shvatila koliko sam glupa i naivna bila i bez razloga patila. Moj prelazak iz nezrele osobe u ženu sa ludim hormonima bolno sam upoznala i doživjela, Detalje neću govoriti nek se što prije zaborave.

I kroz svo to jecanje stvarnost ljubavi sam shvatila.Povjerenje koje sam bez raloga gubila i sumnjala sada me na zemlju spustilo istinski zaruku vodilo i pokazalo da sam napokon sazrila da isuviše volim i da sam jako zbog te ljubavi posatala sebična. Ispred sebe sam beskonačnu ljubav otkrila koja me dugo na dlanu pratila, al moja tvrdoglavost i sujeta sljepilom me omađijala. Ljudski sam napokon zavoljela, i plačem jer poslije ovoga ne želim više niti kapljicu suze pustiti nego te voljeti ako mi dozvoliš da ti svu svoju iskrenu djetinjastu ljubav poklonim.

Ridala sam i zbog svih prošlih bolova koji će nestati i neću imati razloga više bol u sebi trpiti.

Hvala ti..do neba hvala ti.

Put u Dubrovnik obje ručke prihvatam, neka to bude naše dio preljube sočnije, izazovnije se doživljava nego klasična ljubav kad uhodanim putom se doziva.

Nijemo je stajao, njenim riječima nije vjerovao, zar je to njegova SILVANA, toliko sazrila, iz djevojčice u tijelo žene uskočila.

Hvala ti Bože što joj put providi !!!

 

Njihova poduža veza plod sretne sudbine, lajtmotiv maštanja ispisan bezbrojem samo njoj poklonjenih romantičnih stihova. Njihova komunikacija vrhovima strasti se odvijala njegova beskonačna inspiracija se nezasitno dojila , napajala, dok je ona više bila sklona slikanju, prenošenja osjećaja na platnu na kojem bi bez riječi sve ispričala. I kroz to posebno strastveno , zaljubljenso strujanje predivni uradci su nastajali, svoj talent su svakodnevno brusili, kreativnost nepoznatu u sebi otkivali.

Jedno drugom su u trenu postajali uzrok maštanja, prekrasnih izvora stihova, zaljubljenog plesa kistova. Ljubav su beskonačno vodili, život bukvalno najljepšim mislima i užitcima ispijali.

Baš i nisu nešto u naprijed previše planirali, od dana do dana živjeli, plesali, pjevušili. Jednostavni bez opterećenja što su imali titule, voljeli su obične ljudske priče i sudbine uz crno vino i klavir da poslušaju. Oboje na svoj način hedonisti, jednostavim otvoreni i srdačni cijelo mjesto su na dlanu držali, njihova kuća je bila ljudskih sudbina postaja. Kad god bi netko nerješiv problem imao kod njih bi svratio i popio kriglu najljepših ljudskih savjeta. Znali su ljude iz tuge u trenu na plažu osmjeha zavaliti da ih stomak zaboli da zaborave zbog čega su navratili. Voljeli su obično ljudsko druženje bez protokola i komplikacija. Kod njih skoro svakog vikenda bila je neka zabava, bez ikakvog razloga.

Ta njihova serdačnost na daleko se pročula a uz put i promocija njihovih slika i stihova daleko je bila cjenjena. Njeni slikarski radovi bili su jako cijenjeni u krugu bogatih snobova. No ona je znala sliku prodati i kada se sve dogovore ljudi novac na sto polože, ona se predomisli i kaže a što imam od tog prokletog novca i jednostavno bi odustala. Većinu novca ako bi sliku prodala bi u selu siromašne pomagali, da kupe stado il djelomično na kućama kvarove poprave.

Osmjeh ljudi u nevolji koji samo iskrenim osmjehom mogu platiti je više vrijedilo nego kofer novaca nekih grofova koji su za njenim slikama ludili.

On je bio ilizionista, vedrog duha, po nekad otkačeni gitarista kada bi starogradske pjesme pjevali, sevdalinke il dalmatinske pjesme prekrasnih vokala, klapa sa raznih otoka.

U odnosu na njega ona je bila Rambo, žena zmajčina,za sve je u sekundi rješenje imala. Al su se uzajamno prekrasno popunjavali, toliko iskrenom ljubavlju isijavali. Jednostavno čovjeku kada ih upozna pozavidi kako se ljudi mogu jednostavno iskreno toliko nezasitno nakon dugih godina voljeti. Kod njih nije bilo muških il ženskih poslova , moglo bi se reći kod njih je sve sudbina preokrenula, ona je bila na neki način muškarača u tim poslovima uživala, a on bi ručak lagani pripremio, cvijeće zalio po bašti pljevio.. jednostavno u svemu na svoj način su bili posebni.

Po nekad kad bi se sporječkali rekla bi da u njemu muškarac ne postoji, da klinac je i da mu sisa majčice još nedostaje, pa zato nju iznenada zaskakuje, gricka, ljubi i moli da ga u zagrlaj topli uvali. Oboje su u tim maženjima , slatkim davanjima nježnosti beskrajno uživali. On bi trenom skoknuo posteljinu promjenio a ona bi po drva otišla da kamin još malo naloži jer su slikali i do kasna stihove pisali.

Onda bi se jedno drugom hvalilo da se uloge zamjene i ocjene odrede. Smijeh bi uvijek to pratio, Vedre atmosfere u toj kući nikada nije nedostajalo.

Usne su vatreno svakim dodirom u prolazu vatreno dijelili, za guzu štipkali, jedno drugom poticaj stvaralaštva raspirivali

I zbog toga je bio iznenađen njenim hitnim pozivom da se što prije kod nje nacali.

Njena priča se spontano cijedila samo je pričala i pričala.

Suze joj brisao, po lođima rukom tapšao govoreći da njegovu potporu u svakoj svojoj odluci ima ma što napravila il odlučila.

VOLIM TE BUDALO OTKAČENA !!! u suzama i nasmijana je kriknula…

Zahvaljujem dragom Bogu što me tvoja divna duša zapala, budala si dobra i otkačena. Svaki moj trag pratiš i plašiš se da mi se što ne dogodi. Po nekad si i dosadan kao da sam dijete koje nezna ni gdje mu je guzica il glava.

Napravimo ovaj dan na neki način posebnim da ga u srcu i duši duboko zaronim , ključem zarobim i onda na pučinu mora izbacim. Da se oko sebe najmanje devet pputa okrenem i ne zapamtim u kojem smjeru ču ključeve sreće u srcu zarobljene da namjerno bacim i zaboravim.Pa se pojaviše nepoznati strahovi da te ne izgubim da je sve samo san i da se tužna ne probudim.Obično sve najljepše stvari nam se samo trenom pjave i kao duga rasprše i brzo zaborave.

Kostim ove životne uloge  me oduševljava, ne želim da se završi predstava. Neka bude u jednom komadu i bez pauza. Svo naše dosadašnje tepanje, strast, silna zadovoljstva, po nekad satima smijanje suze i grcanje kao rijetka pojava želim da sve isto ostane.

Sreća je bila do sada i nek ostane zvijezda vodilja i pratilja, kao tetovaža duboko urezana i neizbrisiva. Neka nas ove naše ljušture što duže posluže , ako im što zafali osmjehom ćemo ih obnoviti, rupe zavariti, jedno drugom na grudima tepati.

Svu našu sreću smo bez škrtarenja nemilosrdno svima okolo dijelili , a ona se još bogatija vraćala, kuću vedrim duhom osmjeha održavala.

Želim sve ove krasne momente da sačuvam, za svaki slučaj sakrijem, dijelove možda i u škrinju strpati pa duboko pod stari kesten zakopati, tamo je super hladovina.

Znaš da mene čipke i svile nikada nisu oduševljavale, par majica i farmerke više od dvorca su njihovog vrijedile. Tvoje probušene čarape toliko puta bih bacila i onda iznenada po tko zna koji put na štriku oprane pronalazila.

Draga mi smo najsretniji jer smo prebogati, pa je uz sebe strasno privije, u čelo poljubi, a ona oko struka zgrabi ga i ne popušta… sreća je predivna.

Jedno drugo na lutriji smo izvukli oboje glavni zgoditak dobili i sada to pametno al ne škrto trošimo, baš onako kako osjećamo i trebamo. Vile i auta nam nisu potrebni jer kad se na koju sa tobom zaletim  pa kosa kroz grane zapetlja se..nemože se platiti.

Među nam struji nepotrošiva iskrena božija energija, sve nam na dlanu servira i Bogu moramo svaki dan zahvaliti, zbog njega život je prekrasan i kao takav kao dar čovjeku postoji. Nama nikada nije dosadno, scenario se mijenja u pokretu, neplanirano scene se isjecaju, nove sporedne uloge dodijeljuju. Nisu nam potrebne bilo kakve reklame il novine, neka nam život pun spontanosti ostane, tako nam je najljepše sreća nikada ne zakasni i izostane.

Nastavimo istim tempom živjeti, po nekad mislimd a je sve maštanje , bojim se da zora odjednom ne svane, štipam se u guzicu udaramda osjetim da sve stvarnost prekrasna je. Budimo neraskidivo vezani kao primjer svim oko nas što pate se , kako s ljubavlju sve bolove mogu lakše da pobijede.

I dok je trepnula njena najdraža večera njegovih ruku djelo bila je u trenu pored nje spremljena. Na kraju banana sa limunom najslađi desert koji je uvijek i nerekidno voljela. A on se crvenog ledenog grejpa mogao kao svinja nezasitnonajesti.

Ona kroz somjeh poljubcima su priču rekidali kao mlađani uživali. Rekao joj da je vrijeme da promijeni svoje stare cipele, prekrivene tragovima kapljica sa kistova.

On će joj osobni frizer postati, nokte sređivati, zanoktice pratiti, da se malo osvježi koju godinu podmladi, ženama to nikada nije dovoljno. Ona se nasmijala ..pa ljepša sam od tebe kako god pogledaš, deset pprije il deset godina u naprijed uvijek ću bit ruža ti na usnama.

Onda bi se opet dugo smijali, uz kamin stari kameni, kovanim željezom ukrašen, sa lancima iznad što vise da bi toplotu isijavali. Noć u sekundi ponoć na prevaru dovela vrijeme je bilo da se u postelju skupljeni jedno oko drugog polože i trenom snovima zaplove. Oboje sretnim facama su zaspali.

A vani inje se još žešće nahorozilo sve u svoje kandže stisnulo, nitko se bez razloga u toj studeni ne pokreće. Čak se i svjetlo-žuto iz lampe isijavanje zaledilo, smrznulo u zimsku idilu stopilo.

A njih dvoje onako sretno sigurni snovima jezdili…vrhunac iskrene ljubai skromnošću izobilja uživali.. sretno im !!!

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.02.2013 prošla ponoć 33 minuta

.

BILO I JOŠ UVIJEK JE…

Prokockala se godina a ništa od usana i spajanja…

Toliko toga u detalje planirali, maštali, tumbali.

No daleko ispred svih drugih skriveno su uživali.

Sitnim detaljima veselili, planove detaljno usavršavali.

 

Krošnju prikrivene veze na početku sljubavlju kalemili.

Stihovima, slikama, pričama napajali prehranjivali.

Više puta slatko smijali, od sreće suludo poskakivali…

A i suze gorke su prosuli, bez razloga svađali, patili.

 

Ljubomorno preglupo reagirali da bi napokon shvatili.

Prevelika vatra se zapalila, slabe strane otkrila, ranila.

Tvrdoglavošću se prsili, ledenice oštre boli duše gutali.

Da bi se na kraju pomirili, smijanjem zakocenuli…

 

Niti jedna prolivena suza nije vrijedila, ljubav kuhala.

Stvarno je bilo dobro i prekrasno daljinski maštati.

Virtualno u krilu u živo sjediti, savršeno strasno ljubiti.

Java sa maštom se izmješala kompas života razbucala.

 

Zajedno su vrhove mjeseca momentom osvajali, istraživali

Za ruke se držali, svaki sekund ljubili, uzdasima oštrili.

I onda kad bi se toliko strašću opili, slatko bi zaspali.

Nekoliko dana se nebi javljali, da se doživljaj ne pokvari.

 

U toj magičnoj ljubavi pirane su postali, sve za sebe bi uzeli.

Neka tračci ljubavi i  maštanja ostane njihova tajna misija.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.02.2013 u 21 i 26 minuta

 

 

 

PREPOZNAVANJE DUŠA

 

Slušaš, sentiš se hodnikom požude razložio,

saksofon  požudu dvojca momentom probudio

I odmah si u naručju, ne puštaš treptaj odlasku

 da te iskobelja i žednih ruku nezazistnih dodira.

 

Kad si uz njega tango podlo maštu nemira potpiruje.

Tijelom putuje, svaku misao trncima poručuje.

Šutnja , igrice mimike, savladava jezične razlike.

Koprcaš se kao razigrana djevojčica, vihorom nemira.

 

Dal si se zapitala, kako prepoznavanje duša se desilo.

Dal se mjesecima u pomislima slutilo, da sve ovo postoji.

Otkud ti u njemu a on u tebi a tolike strastvene ponude.

Velike godišnje razlike drskost izazova trkom probudile.

 

A onda na prvom susretu, iste misli imali,romane čitali.

Gordost u grudima, pored njega si očima žarkošću sjalila.

Kao da Vam se ovo nekad davno dešavalo, obistinilo.

Ispred Vas mašte ulica, hrpom želja se nagurala,začepila.

 

A sve ironija može zlosutna postati, da sve nestane, zaboravi.

Pa onda sve poruke budete dešifrirali, pisali između redaka.

Putem mimike, i maštanja, shvatit će poruke srca iz ponora.

Put ka tebi opet će tražiti, najteža iskušenja, krvlju plaćati.

 

Da bi se susretom na usnama sve razjasnilo, zaboravilo.

Ljutnja između Vas nikad nije postojala, ljubav je žuborila.

Nemaju pravo da kude il sude što Vas… raskrite kapije.

Ti prekrasna neznako, rumena, vatreno usnula djevojko.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.02.2013 u 19 i 44 minuta

 

 

 

 

ISPOD SAKSIJE

 

Tiho na prstima  se prikrao, do njenih tajnih za odmor kutaka,

Ucviljena, jecala,drhtaji tijela veliki bol su otkrivali … slomljena.

U sobi tuga, sjekirom se križala, u svakom kutku zidova snuždila.

Na leđa se stropštala, jedva se može disati, a kamoli razmišljati.

 

Polarna zima oko srca se privila, ledenice u suzama kapke  utukle.

Mislima crnim je lutala, izlaz iz grotla tuge zagubila, jako patila.

Nešto me prizivalo, što prije se pokrenem pred njena vrata osvanem.

Pod hitno je na zrak trebala, stazom romantičnih sjećanja da prošeće.

 

Tako je malo falilo, da joj sa kapaka tugu rastjeram, ljubav u oči povratim.

Onako grubo na silu je podigoh, zagrlih, oko sebe krug dva zavrtih.

Krv u glavu joj prispjela, oči zacaklila, slatki osmjeh garavi probudila.

Iz samoće se izvukla,da bi presretna oko mene kao vjeverica skakutala.

 

Onda je požudno prosjačila, ogrizak poljubca kamčila, umiljavala.

Samo zrno iskrenog tepanja, boravka , dušu i ponora tuge istrglo.

Slobodno javi se, kada te izbezume sve lažne istine prošlosti.

Na poznatoj adresi potraži me, ispod saksije očekujem poruke.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.02.2013 u 11 i 01 minuta

 

Tko si ?

Prelistavah po mitskim pričama, lunjah prekrasnim bajkama.

Tražih te kao glavnog lika postera, glavnog režisera filmova.

Onda posumnjah da nisi kao Božansko djevičanstvo izronila.

Nježnost bića galaksije, posebnom lucidnošću si trenom otkrivala.

 

Čekah  ranom zorom, praskom svanuća da se blještava pojaviš.

Da se fatamorganom usijanog rumenog bespuća, treperenjem otvoriš.

U stihovima duboke brazde si nagruhala, sijeme požude raspršila.

Dok čekaš me na divljim valovima i pješčanoj plaži tihog sutona.

 

Dođeš kao kap vode u sahari, srce ti na vrh pera stihova govori.

Imaš ulogu pjesnika dvojnika, iza zavjese stihova… reinkarnacija.

Opet požudu naručuješ, poljubce prikriveno prebrojavaš, krčmariš.

A ne prepoznajem iz kojeg sazvježđa si pristigla, sve omađijala.

 

U dvorište razigrane mašte i stihova krišom se uvalila, šapućeš.

Promatram sa hladnog sjevera, sjevernjača me bljeskom ugostila.

Vezilja si rime kroz stihove, na pješčanoj plaži vrelo si kamenje.

Ruža si pupovima procvjetala, proljeće duše laticama prikrila.

 

Tajna si neotkrivena, uzrok požude i maštanja, strasti i čekanja.

Najslađa kriška  južnim voćem smiješana, zapljusnuta na usnama .

Tko si, kako da ti upratim tragove, blještavilom  si satkana.

Tko si, otvori , izađi iz  pećine maštanja, probudi me požudnim USNAMA.

 

Znam da neprimjetno stanujem između stanica čupavih kistova,

Poigravaš se slabošću suludih maštanja, momka iz predgrađa.

Pokušavam signale ti shvatiti, na postolju usana prikriveno jezditi.

Novci su prokleta hartija, zadrži me pričama tvojih najdražih kistova.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 03.02.2013 u 22 i 54 minuta

 

 

 
 

RIJEČIMA MAŠTE SVEŽI ME

 

Sjećaš li se, dal se možda desilo, snovima da svjesno često putuješ.

Izazovno krasni osmjeh vidim, osjećam na požudjelim rosnim usnama.

Na vrata škakljivog maštanja, mamcima dodira, na igru me navela.

Plavu prugastu košlju karminom požude si trasirala, da se ne izgubiš.

 …

Alejom dubokih snova smo šetali, u cik prerano pristigle zore zaspali.

Svo maštanje dahom vjetra prhnulo, svjetlucavom rosom zaspalo.

Ruka na ruci ostala, ne popušta,sigurnost se prepoznala, pronašla.

Riječima mašte me svezala, slatke snove na usnama ugravirala.

 

I onda, priče snova i mašte se zakoprcale, velovima tajni se prikrile.

Što je mašta a što istina, ostat će tajna daleko, duboko, prikrivena.

Sve je samo duše jecanje, požudno maštanje, iskrivljeno lutanje.

Dušu prosijavam od kukolja da bi ti čistota srca prosijana ostala.

 

Stihopoljima ljubav rasipam, puštam gladne da se mrvicama prehrane

Skromnošću duša opijena,ništa ne traži, za uzvrat slatkim pažnjama.

Riječi i slike iz mašte ti potkradam , u stihove rime srcem uvaljam.

Uvijek me zaluđenog imala, svim mojim čulima harala, svezala.

Na spužvi maštanja riječi sam ukrcao,poredao, mamac za usne ti pripremio.

Teško je izgubljenu dušu na prevaru svezati, jeftinim trikom buketa ruže kupiti.

No uvijek nam najdraže ostaje, skriveni šuškati lišćem aleje snova i stihova.

Tamo bez okova, budni i bez trikova, smejlo jezdimo poljima sočnih dodira.

 

Tako super zanat svjesnog maštanja smo ispekli,licencu snivača dobili.

Pa jezdimo graničnim rubovima kosmosa, vezani nitima požudnih usana.

I tko zna, što je snivanje a što istina, omamljena duša dal je samo snivala.

I opet riječima mašte sveži me, na ostrvcu ljubavi potraži i uzmi me.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.02.2013 u 07 i 027 minuta

 

SLATKA, TERS UDOVICA

Rođena Splićanka, rasna Dalmatinka, dugačak jezik je imala, olako psovala, beštimala, šporke riči dijelila. Sve joj smetalo, nerviralo na živce potezalo, narav joj teška  i prepoznatljiva. Smetnje u komunikaciji sa ljudima je konstantno imala, kao da na drugom programu života je plutala.

Svakodnevno , kao ritual je ponavljala. Na terasu bi sa štiklama uvijek izašla.Terasa starim kamenom popločana, više stoljeća se vremenu odupirala i dosta dobro izgledala. Ta starinska gruba tehnika u sebi je imala posebnu draž. Cvijeće se na ogradi prelijevalo, pregrštom boja slivalo,mirisalo.

Tu je dušu odmarala, svakom cvijetu pričala, osmjeh udijelila, jednostavno život im poklonila. Kad bi Svo cviće zalila, kao da bi poludila, prolaznike bi provocirala i komentirala kako se seljački oblače, zašto škovaci svoj posao primjerno ne rade, jedna glava sto jezika iz nje je frcalo. Cigaru iz usta nije vadila, požutjeli nokti i sve oko usana, nozdrve  i gornja usna od nikotina se žutilom sjajili. Litru kave bi skuvala,po nekad expresso il Makijato bi zamijenila, čikaru veliku nacalila i tek onda u stolicu pletenu sa uzdahom olakšanja se uvalila.

Pod hladovinom loze bi guštala. Sama sa sobom planove bi trasirala i gledala kako dan provesti. Ljetnja vrućina već se od zidina isijavala, cvrkut ptica  vreo dan sa cvrčima bi najavljivao. Onda bi samo majicu totalno skvasila i na sebe onako laganu nabacila, bradavice bi stršile vrelinu njene krvi pokazivale da tu još uvijek vulkani strasti stanuju. Uz put bi veš kupila, sa štrika  starog, ručno rađenog sušila.Perzijski Mačak Toni i Asja-Lesi  keruša stalni rat su vodili, tko je glavni u dvorištu  što bi se po cijeli dan ganjali, vlast nad terenom pokazivali.

Onda bi kavu srčeći brdo duvana spržila, na jedno oko suzno škiljila. Novine bi trčeći prelistala , sve joj smetalo, samo bi krv šiknula, vrat bi nabreknuo koja huja bi je uzela. * Tko Vas izabra bando lopovska* terasom bi odjekivalo, nešto bi komentirala. Onda bi se u ležaljku zavalila pod hladovinom loze prekrasno tijelo po kojoj zraci sunca izlagala. Nije dobro bilo previše se sunčati to samo seljaci su radili. Trebala je svijetle puti ostati, kao neku aristokratsku naviku pokazivati.

Kao sirena tijelo je imala. Grudnjak nikad nije nosila, bile su čvrste trice kao u djevojčice, prezrele napete jabuke. Bradavice su slikom gospodarile, uzdahe prolaznika izazivale kuda bi ona prošetala. Svojim tijelom se ponosila, al od smrti dragoga nitko joj nije prišao, mislima dotaknuo, sve je na distanci održavala. Nije da šanse i udvarača nije imala, al eto nisu se duše prepoznale.

Oko 175 je imala, guza kao na kipu čvrsta i salivena, cijelo tijelo punim zdravljem zračilo.I ako udovica srednjih godina od minice se nije odvajala, prozirna majica mrežasta sve je otkrivala. Izledalo je da je lako mogu imati, al se takav još nije rodio, oklade su po okolnim kafićima padale, tko će je imati. Mnogi su ručkove il večere platili jer su svi gubili.

Bila je neumoljiva, visoko podignute ponosne glave bi šetala, klimoglavom možda neke pozdravila. Al kad se na terasu zavali, kao da njom neki duhovi zavladaju. Sva se uzjoguni, zajapuri, sve joj smeta, sijeva varnice, zrak na terasi može da zapali. Nakon šetnje , uvijek bi se ledenom vodom tuširala i to je bila tajna njenog zdravog , rasnog prekrasnog izgleda.

Na Hranu je strašno pazila, prirodne Rimarchuk metode je primjenjivala.Što više voća i povrća sa obiljem limuna, duge šetenje nikad previše vježbanja, duboko disala. U tzv lijekove nikada nije vjerovala jer su njenog muža otrovali, sahranili a sve to kao humanu priču prodali da su ga spašavali. Laži i obmane medicine na najcrnji način je upoznala , ljubav svog života bez razloga izgubila. Na žalost on im je vjerovao, svoj život njihovim otrovima poklopio.

I sada , mrtve glave ne govore, o njima ne treba nista pričati, treba sve da se zaboravi. Ali kako, kako kad su njenu strast i požudu mladog buukvalno ubili. Prvo pogrešnu dijagnozu odredili, pa pogrešne terapije tzv lijekovima primjenjivali. Nek mu je laka crna zemlja. Na sudu državnom sve je potegnula, gore je jedan njegov prijatelj koji se ponudio da to na čistac izvesti. A sudovi ko sudovi otežu, za medicinu uvijek rade jer se boje da će im jednog dana trebati.

Tko će na kraju pobijediti ona sve to njemu posvećuje.  Po nekad bi se čuli kerovi kako ih šetaju kroz parkove  baš ispod njene terase sve se jasno vidjelo. Mogla je najnovije vijesti na terasi da sastavi. Slušala bi kako žene kroz šetnju kerova  zastanu, pa nekog ogovaraju , torokaju. Onda bi sebe u njima prepopznala pa se hinjski smijala i rekla bi: Ajme ovaj narod je skroz puka, sve im smeta, na sve imaju odgovor*. Terasa je uvijek bila kao apoteka , sve na policama pod libelu složeno , koncem linije crtane da se prenapučeni cvijetovi laticama naginju jedni drugima ne smetaju, a da ipak sve bude tako ukusno ne prekrcano, baš sve na svome mjestu. U lijevom uglu preko nekoliko stotina godina strara amfora je stajala, prema njoj posebnu ljubav je gajila često sa njom priče razmjenjivala kao da se odavno poznaju.

Po neki galeb bi sletio i čisto se javio ako ima nešto da mu podari. Uvijek ih je mrvicama prehranjivala, nekima po leđima češala, ako dozvole. Svoj život je više dijelila sa pticama, cvijećem i smirivala ratove mačka Tonija i debelguze keruše Asje.Od mirovine pokojnog muža je solidno živjela, kao pukovnika na onaj svijet vječnog istoka ga ispratila. Sve joj obezbjedio , ništa joj nije falilo..no crte na njenom blijedom licu samoću su otkrivale. Znala je sve to lijepim osmjehom zamaskirati, cvijet u kosu bi nabacila, minićem zagegala, grudi isprsila…ludnica kada ona ulicom nemira prolazi, na kavu je pozivaju a znaju da samo voćne skove prirodne po nekad popije.

Citroen Ajkula je posebno pazila, po nekad bi njim iz Splita do Zagreba skoknula, čisto da dušu napoji, starih sretnih zaljubljenih dana se prisjeti. Na cijelom putu bi pjevala, radio postaje mijenjala, samo glazbu tražila. Njena vrela dalmatinska krv  nije mirovala. Klapska glazba za nju je život značila, prazninu duše njenog muža bi nadoknađivala. Skoro sve riječi na pamet je znala. Po nekad bi pjevala a istovremeno suze ronila, jecala, na glas ridala  tako bi tugu iz sebe danima nagomilavanu ispraznila. Nakon toga bi prekrasan osmjeh na lice dovukla a još po gdje koja kap suze u dražesnim očima bi ostala.

Na drugom kraju Splita on je sam stanovao, trenutne poslove pilota obavljao, malo vremena sebi posvećivao. Zato se i nije ženio a stigle ga 44. Skromna duša koja se malo među ljude kretala, živješe između svijeta stihova i slikanja, dušu odmarao. Tamnoput sa po nekom prosijedom dlačicom u njemu se zreli muškarac skrivao, nesvjestan koliko je na tržišu tražen i vrijedio. Al od fakulteta skroman život je vodio, nikakve velike trzaje il afere imao. Jednostavno je želio da se odmara, po svijetu putuje i uživa kada mu to vrijeme dozvoli.

I tok sunčanog dano tko zna kada je zadnji put rivom prošetao, nešto je trebao…sudbina.

 

A onda bljeskom se susreli, očima prostrijelili, vrat se oboma ukočio, osmjeh u pozdravu. Na tom vrelom sparnom danu znoj ga svega oblivao, kao da je tek iz mora istrčao. Iz njenih očiju tako prodorna topla energija je virila u očima sjevala, shvatio je,  njegova je…

Jako brzo se opet susreli, tišinom ispijanja limunade sve su dogovorili, na izlet će krenuti, tajnom zavijeni. Dogovoriše da skoknu do viške Zlatne uvale.Kao da su se vječno poznavali, već na trajektu Hektorović slatko se smijali, sve više i duže ruke držali, očima se upijali.

Na oboje se interes uvalio požude probudio, jednostavno se energije složile. Karte su igrali nesto iz mladosti spominjali a u suštini jedva izdržavali da se kontroliraju da jedno drugom u krilo ne zasjedne. Tada bi se sve slavine strasti odčepile, ostalo ne treba niti zamisljati.

 

Izađoše na vrh broda, vrelina ljetnog povjetarca ih skvasila nakon klime unutar trajekta.

Na moment im se face izvitoperile od silnog toplotnog udara, kao malo joj pozlilo, nježno se prigrlila. Bio je to najslađi, najtopliji, najnježniji zagrljaj. Miris njegova znoja je osjetila nozdrve su zagraktale svu požudu , strast u trenu u krv sasule. Mirna je ostala, tako sklupčana u skoro zaboravljenom zagrljaju plutala. Tako joj prijao njegov zagrljaj, onda se prenula , sebi čudila kako je tako lako poklekla, nije žalila.

Dal ti je bolje , on je upitao ?

Blijedilo na njenom licu se upečatljivo prepoznavalo.

Ma nije ništa, nagla  promjena, bit će sve OK… jedva tihim glasom je prozborila.

Nježno je kroz kosu pomilovao grašak znoja sa obrve skinuo, i još nježnije u čelo ledeno poljubio. Sva se naježila od vreline njegovih usana.

Silina želje koju je skoro zaboravila napokon se probudila.

O bože što se ovo samnom dešava… u sebi je razmišljala.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.02.2013 u 19 i 01 minut

SKRŠEN U DALMACIJI

 

Rođen ne svojom krivicom u prekrasnoj Bosni, odrastao brzim  rijekama.

Onda me sudbina vihorima rata u okrilje dalmacije savila, za nosač brodova duše privezala.

Svoje navike pođoh mijenjati, drugom hranom hraniti, dalmatinski ćakulati.

Ma koliko se trudio, akcent Bosanca, Hrvata se primjećivao, podsmijavanje doživljavao.

 

Onda sam se zakleo da ću njihovu talijanštinu naučiti, i njihov jezik savladati.

Pa odlučih da napišem neke stihove što u srž njihove Dalmatinske kulture zadire.

Možda će čudno zvučati, no ipak ću se truditi da me ne prepoznaju, povjeruju.

Da sam napokon dostojan njihovog lažnog šepurenja… nije važan il potreban.

 

Kod me vihorom rata primila kruta morska obala, u životu ća od fjake udara.

Po nekad ka pas sam jeca, čoviku nisam sličia, rane od tuge i nevoje  ličia..

Od furešta kostima se rania, nevoju i sriću suzama dočekiva na pjaci tugovanja.

A cure, dalmatinke u furešte, životne pegule, kroz izloge kafića ismijavale.

 

Duša i srce mi pucali, ponos povriđivali, plaka sam, ća me ovo strefilo, kaznilo.

One  snobovski feštale, krljušti na pijatu za nas bacale, čovik se u psa pritvoria.

Dal je sve to prokletih šoldi vridilo, kad mi je dušu kalalo, kad sam pas posta.

Kurvin sin, ka ratni veteran burom i neverom života,lišo proša, glava živa je…

 

Dal je sve vridilo, srce i duša nisu vengo života veterani, burom kovani, gušeni.

A one, krvavih očiju pored nas projdu sa podsmihom, neke mote nam prodaju…

A vrime života curi, iza punta kajanja suzama se prikriva, čovik je životinja.

Oj živote, ča sam ti skrivia, na ovaj krš si me ukotvia, sidro spustia, patim se.

 

Ma koliko mi nudli, najboju ranu davali, dokle ću izdurati, crnu uru upoznati.

Na mrvice sam navika, korom kruva , čaša mlika, ča god daju da ne krepam.

Po nekad Bog nam dragi nadoda zalutalu srdelu solju upola sažvakanu.

A sada izgubljen neznam di ću, dokle dura dura,zar se vridi ovako patit.

 

U Bosni ima život ka u loju, smija po vazdan,tugu  nisan poznava.

Ako ovde ostanem, raspadnutom dušom ću da tugujem, tu ne pripadam.

Ka crna ovca sam predmet ismijavanja, davanje, na kapljicu disanja.

I vratih se u šumovite Bosne krajeve, di cviće cvita nasmijano  zbog mene.

 

A dobro napisa je veliki Jakša Fiamengo o Šarku skučenom…

 

Čovik je čovik, a pas je pas, Za sve to vridi – ne i za nas
Piva se, laje u isti glas,Čuča se vrime, prileti za čas

Dobri moj Šarko, moj čovik i pas …E moj Šarko

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.02.2013 u 13 i 13 minuta

 

 

MASONSKE FORE I PRAVILA

 

Kroz život stalno neke nedostižne ciljeve postavljao, bitke diploma vodio.

Sa drugim lažno uspješnim se poredio, za prokletim  bogatstvom žudio.

Svakodnevno u nekoj trci bio prijavljen, neka me zavist gazila, kako su uspjeli.

 A onda trenom shvatio,nekoliko fraza masona pročitao, bit život skužio.

 

Postavih masonska pravila,*upoznaj samoga sebe*, krive Drine u sebi ispravljaj.

Život mi postade prekrasan, prirodne inteligencija osvojila, putovah ljudskim dušama.

Sve više se smijao, u svakom zračku života uživao, ljudima nemilice pomagao.

Jutrom zadovoljan se budio, bit života shvatio, Rimarchuka genijalca upoznao.

 

Drugima davno oprostio, sve što su mi učinili, povrijedili, srce i dušu teško ranili.

Mir u meni se skrasio, radost života raspršio, započeh život realnim gledati.

Rimarchuk mi prirodnu inteligenciju preporodio, istine života otkrio,

Sidro pohote spustio, bogate bez mira u duši sažaljevao, nema im pomoći.

 

Mir  u meni zavladao, duševnim mirom i zadovoljstvom nagradio, uživam.

Život je postao bajčica, turobnih pokunjenih ljudi ulica, treba ih probuditi.

Moraju prvo sebe voljeti, lažne vrijednosti i standarde iz života izbaciti.

Prestati životariti, punim plućima , čiste duše i mirnog srca živjeti, uživati.

 

Natjecanje protiv drugih u naprijed izgubljene bitke su, jer nisu ista pravila.

Prestadoh se lažnim vrijednostima diviti, samosažaljevati, bez razloga patiti.

Odjednom iz ljubomore sam progledao, ljudske vrline primjećivao, pa divio.

Manio se ludih trka, stjecanja bogatstva što guše na grudima besanim noćima.

 

Zato svakodnevno smijem se, energiju dobrih iskrenih ljudskih želja poklanjam .

Prirodnom načinu življenja ljude savjetujem i obučavam, da si sami pomognu.

Život, najveća Bogom poklonjena nagrada, svakodnevno treba da se uživa.

Prvo u sebi čovjeka stvariti na sebi raditi, svijetionik ljudskosti drugima postati.

 

Dragom, najboljem prijatelju Rimarchuk Michael Miroslavu

čitav svoj život i budućnost posvećujem, njegove ideje Prirodnih pravila širiti….

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.02.2013 u 10 i 11 minuta

NJEŽNOSTI FALI

Tvoj điđavo šareni šlafrk još uvijek cvijetovima podsjeća, živostima proljeća.

U krilu ti mačak prede, po nekad promrmljajuć oko škiljeći otvori, upozori.

Da sa tvoga vrelog krila ne želi da se pomiče, još uvijek zima je, vani cvokoće.

A ti ga neprimjetno, po navici uljuljkuješ, brkove pregledaš, tepaš nesvjesno.

 

I opet sanak na te garave kolutove ti ne nasjeda, brdo nemira, ploviš mislima.

Pa sebe ubjeđuješ, razgovore mrklom noći započinješ, kraja im ne nazireš.

A evo prođe i više od godina, kad si zadnji put usne zapalila, ljubav vodila.

Tutnjaju mjeseci kao sekundama, svakim danom iskoči neizostavna obveza.

 

Sa njim te samo nesanica povezuje, ukočene face iskolačenih očiju putuješ.

Otpadnik si svojih maštanja, požudnih ideja, strastvenih kratkih snivanja.

Po nekad si tako sigurna da odjekuje njegov bat koraka, u sobi kraj tebe je.

Tako te mašte i snovi uljuljkuju, lažnu nadu produžuju, da će se opet vratiti.

 

I onda se iz prekratnog sna preneš, sva u goloj vodi i nemirna, lažna maštanja.

Baciš pogled kroz zakrivljene zavjese, da se nije možda snijeg napokon otopio.

I kroz mrklu tamu, iskrica mjesečine trenom zazviždi,kao da upozorava.

Poslije toga nema više spavanja, u daljini glasovi odjekuju, ranoranioci krenuli.

 

Al mačak u tvome krilu njegovo mjesto zamijenio, hrkanjem na tren podsjeća.

Kako si slušati uživala, njegovo zijevanje, grubo rolanje, kad zaspe odgurivanje.

No sve to svoju draž je imalo, strastvenu ljubav hranilo, svakim trenom uživalo.

Strpljenjem si prepoznatljiva, skromnost ti kola u grudima, srce mu poklonila.

 

Utjeha se opet osekom nasukala, preslatki san kad je najslađe buđenjem razorila.

AL jednostavno ta ljubav nerazumljivo strastvena, prevelika vrijednost ćutljiva.

Tako si sigurna da će kad tad suret se dogoditi, zbog njega vrijedi čekati, žuditi.

Valjda je tako najbolje, kroz život primamo znakove,valjda nismo pogriješili.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,02.02.2013 u 09 i 18 minuta

A TEK SE MRVICU ZALJUBILI

 

Kako se upoznaše, sve im krenulo na bolje, kao snovima nestvarno dešavanje.

Ona čarobnost ljubavi prenosi, u njemu neke nove neotkrivene tajne otvara.

Kao iz srebrnog oblaka, beskrajne kiše čežnje u grudi spustila, zadojila.

Između se vulkani rastvorili, nježnošću i toplinom staze strasti popločali.

 

Neshvatljiva ljubav kao para se raspršila, u svaku poru njihovih bića uskočila.

Dal se to njima dešava il je sve plod lažljive mašte i maglovitog maštanja.

Do jučer se nisu niti poznavali, a onda vjetrom nošeni srca nesvjesno uvezali..

Na istom izvoru sreće se napili, trenom kroz oči prostrujili, zavjetom vezali.

 

Tolika ljubav među njima stanuje, može Alpe da prekrije, sva jezera napuni.

Plima iz njihovih srca se ne povlači, oseku na prevaru nasukali,zarobili.

Pa se časte izobiljem romantičnih usana, tijelo uz tijelo noćima ne odvaja.

Do kada će strast da se razvlači, toliko će dugo požuda nesanicom da ispija…

 

Jedno zbog drugog postoje, plamteća strast niz oluke požude navalila, zagušila.

Slutnja i strahovi po nekad ih uznemire da se savršenstvo ljubavi ne prekine.

Ljepota , posebnost njihove čarobne ludorije bez trunke dodira mislima putuje.

Toliko jaka i stvarna je, javu prevrće sa maštanjem, a tek se mrvicu zaljubili…

 

Priča se, nešto krišom su planirali, da se kontakt napokon dogodi, ostvari.

Držimo fige strastvenoj ljubavi, makar bilo virtualno maštanje, oni postoje.

Samo je pitanje momenta kad će se srušuiti ograda, buknuti poplave požude.

Neka im Bog dragi pomogne,da se prikriveni od stvarnosti ne odlijepe.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.02.2013 u 21 i 14 minuta

 

ČUPAJ SE, VRIJEME JE

 

Super prijateljica, nasukana srce slomila, ne svojom krivicom samoćom se zavila.

Svu krivicu na sebe je svalila, previše srce mu otvorila, sebe zbog njega žrtvovala.

Pa je krenuli neki baksuzi, što god dohvati maler to poprati, iz ruku sve ispada.

Otrovnom šminkom se uređivala, lažni osmjeh na facu nabacivala, sve više trovala.

 

Onda mi film pukao, trkom na njena vrata duše ljut sam  došao, roditeljski održao.

Rekao da više nema smisla da sebe ranjava, bez razloga kažnjava, da probudi se.

Sve dok sam pričao u oči sam je gledao, fiksirao, po nekad i glas namjerno digao.

Onda priču oporavka započeo, ispiranjem mozga od starih navika rapidno ubrzao.

 

Kada uspiješ da uđeš u svijet svoje NE ZASLUŽENO ranjene  duše,

pa ugledaš realnost svojih vrlina i slabosti, kreneš sebe iskreno voljeti.

Tada ćeš sve u sebi na svoj mlin preokrenuti,vrata tuge bestraga zalupiti…

Zadovoljna duša i srce će to prepoznati, maksimalno osmjehom nagraditi.

 

Nakon toga ćeš preporođena jednostavno u mraku svijetliti, blješititi.

Svi će te pitati što se sa tvojim životom dešava, ruža si procvijetala.

Drugačija, vedra nježno prekrasna si  postala, ne prepoznatljiva.

Čitat će po tvojim mislima da si opet djevojčica razigrana postala.

 

Ljudi sreću i zadovoljstvo iskrenim osmjehom pokazuju… sjajem u očima .

Bez lažnih otrovnih šminki i sjenila, fasada da bi se drugima dodvorila.

Energijom koja se iz duše vjetrovima prosljeđuje, sve tajne otkriva.

Sastavni dio novog života punog radosti, znakovima se može prepoznati .

 

To su  signali koje svatko prepoznaje , osjeti i nemože se glumiti.

Sebe voljeti jeste najteže a ne sažaljevati, suze bez razloga ložiti.

Oni drugi su svoju kaznu maksimalnu dobili jer su te izgubili.

I sada duplo više pate jer te ne mogu više obmanjivati, varati

a kamoli nazad u naručje primiti…mogu samo sanjati.

 

I ako  vratiš se u njegov zagrljaj izblijedio,ledenicama obljepio.

lažima se ljubav istopila, samo bi se još više razočarala.

Kreni novim putem buđenja, odrastanja i sazrijevanja,

životnu školu si bolno savladala vrijeme je da uživaš.

 

Probudi se kreni na sebi raditi  tj sebe voljeti, prirodnu inteligenciju koristiti..

Sretno ti !!!

 

Toni Ljubiša Božić , Bugojno,01.02.2013 u 12 i 22 minuta

BDIM

I dok kraj postelje po nekad zadrijemam, za ruku držim te da ne odjezdiš.

Mislima pokušavam u dušu da ti se nasučem, sve bolove osmjehom prelijem.

Onako krhka, providna, previše krvi izgubila, srećom Boga užas preživjela.

Ponekad snježno blijedi obraz okreneš, oko mrvicom otvoriš, skoro progovoriš.

 

Poželim u oko da ti uskočim, sve stare drage slike trenom pretočim,

iskričavi sjaj povratim, da ponovo u punom sjaju života zaploviš.

Svaki tvoj pokret sve više me podstiče da sve ide puževski na bolje.

Onda sam sve smijeliji, svakakve ideje i planovi  pamet padaju.

 

Stočio bih svo blago kamenje da te vrati rumenu u ruke mi pregladnjele.

O porazu ne želim da razmišljam, svakodnevno oči ti otvorene iščekivam.

To daje podstreka, snagu da sve izdržim, jer tebi je sada najteže.

Naziru se po nekad drhtaji, kao da čuješ me, bunilom progovoriš.

 

Po nekad zadovoljstvom uzdahneš, kao da sve čuješ i razumiješ.

Na usne ti nagnem se, osluškujem, jednoj riječi se radujem, doći će.

Sve dok se dan i noć smjenjuju, za tebe pisati ću stihove, da vode te.

I valjda do tebe će doprijeti ljubavi iskrene zračak, svijetlost blještava.

 

Za nju se očima uhvati, nedaj da izblijedi, osluškuj osmjeh čekanja.

Na klupi kraj starog panja kestena, ljubav vječna je salivena, žudi.

I kad se u naručju strasti probudiš, svog maslačka ugledaš, zaplači.

Vrijedilo se boriti, opet usne spajati, starim stazama beskonačno šetati

 

Nakon toga tek tada još slađu ljubav otkrit ćeš , život uživat ćeš.

Svakim danom ljubav ću pretakati, kapljicama žarkih strasti opijati.

Neka ljuljaju beskrajne čežnje oblaci, da se nježnost srca probudi.

Onda će briljanto zlatnim nitima sva strast da se prolijeva, nepotrošiva.

 

Misli i želje nadam se do tebe dopiru,ne sumnjam jednostavno osjetim.

Srušit ćemo sve prošlosti bolne planine, svi loši trenutci se zaborave.

Čežnja burlja, kuha sve više u nama, između se dozivaju damari.

Trzni se ljubavi, želim te nasmijanu vječnom nježnošću usana buditi.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.02.2013 U 04 i 14 minuta

VJEČNOŠĆU VEZANI

 

Idi da te vjetrovi požude ne zarobe, na krhki led strasti polome.

Slabašna na izazovne romantične stihove, usne njegove lažljive.

Kad god stihove pokloni dublje u dušu ti zaroni, omamljuje te.

U njemu se trenom smjenjuju orkanski vjetrovi, srce zna da zaboli.

 

Zna lopovski osmjeh da ti iznjedri, svaki bol trenom da otkloni.

Jednostavno tvoje slabosti poznaje, omađijana noćima putuješ.

Zvijezdane noći, beskrajna nesanica  postaju čarobnosti postelja.

Vaše mašte, uzdasi preko kontinenata svezani, šiframa skriveni.

 

Kojom god stazom krenete, iza pupoljci cvjetaju, ljubav pokazuju.

I kad bi u polarne zalutali predjele, vatrom srca bi sve probudili.

Vaša ljubav postade simbol sjećanja kao nezaboravni Romeo i Julija.

Zbog takve ljubavi isplati se prosjak nježnosti barem maštom postati.

 

Jedno bez drugog životom slijepci postaju, mrklim mrakom tumaraju.

Zato se nedaju, ne žele da razdvajaju, zajedno maštaju, snivaju.

Jedno drugom snovima šetaju, najljepšu maštu stvarnošću oblikuju.

Pored njih kad se prohoda, opije vas uzdah vrelog proljeća iznova.

 

Pa se svi nekako u sebe zavučemo i svoj trenutak ljubavi čekamo.

Možda će i nas zvijezde pronaći, na pragu ljubavi srećom opiti.

Do tada snivajmo, skrivenom maštom lažljivom zalogaje otkidajmo.

Neka nas proždržljivost sujetom  ne preuzme, u nadi trajnoj živimo.

 

Najljepši osjećaj je kad joj napiše stihove, ona pokloni svoje darove.

A stihovi kao pčela rojevi navalili, oko njenog slatkog srca se svezali.

Bit će meda u njihovoj košnici, kod njih je vječno beskrajno duše proljeće.

Iz ljubavne košnice, romantične priče izviru, ljubav vječnu dokazuju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.02.2013 malo poslije pola noći 00 i 02 minuta