LJUBAVNE ZABLUDE MOZAK IZLUDE

Toliko puta smo maštali, srce na tanak led navukli, duši brdo  lažne sreće obećavali.

U posebnim očima, i kovrdžama  slijepe mašte smo skupljali, sreći beskrajnoj nadali.

Stalno ćulili u parku požutjelih kestenja, na staroj klupi s gitarom i suznim očima.

Kanonade romantičnih tekstova sipalo zbog dražesnih usana, imaginarne ljubavi.

 

Nedoživljenih dodira, samo pogled i nada u tim divnim očima, lažnu nadu je sijala.

Neka ljubav možda uspije, jedna na miliun srca prepozna i kroz život strašću oblije.

Sve zbog naše taštine, bježanja od istine, koje kakve gluposti i budalaštine, patišmo.

Trske Nade polako su pucale, nasukane vjetrovima prevara, lažnih obećanja i nadanja.

 

Bolje rep na vrijeme saviti, na zemlju se spustiti, mozak na hladan potok navesti

Da se pameti dosučemo besplatno,što manje rana na srcu i grudima, životu vratimo.

Jer ljubav ima zahtjeve koji se teško ispune, većinom naše nadanje ubrzo raspline.

Al ljubav…  opsesija je pjesnika, umjetničkih duša, i vitezova okorjelih ratnika.

 

Vjernost jednom drugom obećavali, duboko negdje u srcu ljubomorom se prikrivali.

Tvrdoglavost …osobina je klasična , dokazuje tko ima konce u rukama, čija je pobjeda.

U svakom uglu u paučini je ćućala, svojom tišinom srce razarala, dušu noćima opijala.

Zanesenjaci smo toliko puta postali, sve nade u nju ulagali, na kraju šamar doživjeli.

 

Romeo i Julia, tipična je kuhinja, riječni tokovi suza i bolova, patnja nesalomljiva.

Ljubav rijetko, e baš rijetko pobjeđuje, šunja se kao lisica, u krznu mašte stihova.

Tinjaju maštarske požude, navode lude poteze, kratkim vremenom  sustigne  kajanje.

A na kraju nas zavije po tko zna koji put crnilo , marama na duši da podsjeća,

 

Ljubav iz mašte se nije obistinila, a toliko Nade je davala, da skoro realnost je postala.

I sada, po nekad, rado se sjetimo, kako sanjašmo te usne bez dodira,miris tijela obuzima.

Uspomena slatka ostaje, možda ljubav ne dobije ratove, maštom neuništiva pobjeda ostaje.

Sretnik je tko je pronađe, kroz život da vodi ga, nasmješenog  i gladnog čarobnih  usana.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.09.2012 u 20 i 44 minuta

MAŠTAJMO ZAJEDNO

 Šetajući drvoredom jelika i borova, ispod skijaških liftova, ona bijaše u mislima.

Onako trava do koljena vjetrom nošena ljetni ugođaj osvježenja pravila, pirkala.

Kao i uvijek diktafon u džepu je čekao ako slučajno naiđe, naleti stihova lavina.

Od kako se ona u misli uvalila, njen dolazak kao zemljotres nenajavljno pristigne.

 

Moram biti spreman da slike što vidim opišem, u diktafon sabijem, da se ne zagube.

Duše pražnjenje curi kroz stihove, podsjeća na strasti prikrivene, stotine razloga.

Kada kasnije stihove saslušavam, riječnik ne prepoznajem, netko drugi je pričao.

Sitne detalje opisujem, neprimjetne ćoškove duše otkrivam, sa nekim razglabam.

 

Često razgovaram u suzama, kroz  tijelo prolaze munje sjećanja, podloga maštanja.

Kao da sam u neko jezgro riječi stigao, šifru duše provalio, pa potkradam stihove.

U vezi sam nekoj dalekoj, nedodirljivoj, samo daljinskim duše i srca upravljivoj.

Oboje jedno drugom laskamo, slatke riječi podvaljujemo, nedozvoljeno privlačimo.

 

I tko je nebi poželio, tako slatko izaziva, toliko obećava do realnih granica maštanja.

Dušu u sekundi prokockam, srce na tacni podarim, samo da tepati lažljivo nastavi.

Ona mi nekako mladost povrati, crvenilo u lice natjera, sve podle želje istovari.

Sreća sve je slatko maštanje, metabolizam i hormone pokrene, u mirne noći prikrije.

 

Koliko puta joj klekoh da zahvalim što mi trenutke poklanja, bore sa čela trenom otjera.

I sada trgujemo riječima, neki skriveni susret sanjamo, maštamo,da se možda dogodi.

U očima pregršt nedoumica i čekanja, dal to nedozvoljena granica ivicom požude izaziva.

Jedno drugom smo tajno rame za plakanje, požudno ćakulanje, otvorene srca kapije.

 

I uvijek nekako lakše je kad se topla riječ razmijene, makar bila iz mašte poslana.

Svima odgovara, praznine i bolne zakrpe duše pokriva, srcu ritam sreće dočarava.

Gromade rasutog bolnog u duši kamenja, osmjeh i sreća veze u komadiće prelama.

Za sada tako plovimo, na istom jedrenjaku mašte živimo, neka nas vjetrovi poprate.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno  21.09.2012 u 21 i 33 minuta

NA SPLAVU DRVENOM

Zamišljam je na splavu drvenom, lijanom uvezanom, smokvin list njena bedra pokriva.

Osmjeh na užarenim usnama ne prestaje, život poklanja, u prostranstva ljubavi zavlači.

Svaki trenutak u njenoj blizini oduševljenjem odzvanja, meni je ta čast i sreća pripala.

Dok nas valovi zapljuskuju, njeno vrelo tijelo hlade, vatrom  je prikrivena, uzplahirena.

 

Trunčicu u oku mi sakrila, suzom sreće je zarazila, pa u duši neprekidno proljeće stanuje.

Volim je neprekidnim noćima, pregrštom želja u grudima, obiljem snova iz mašte podruma.

Savršeno se u moje stihove prikrala, na svaku vlas se naslonila, čuperkom doziva.

Ona je razlog moga splavarenja, životnog traženja, lutanja, jer se toliko u mene zavukla.

 

Kad pored je poludi flauta u grudima, obdaren postajem, inspiracijom stihova pokazujem.

Kažiprst je mojih dodira, kap rose požude na usnama, jednostavno mašta neukrotiva.

Smisao postanka na njenim grudima priziva, mada daleko je zov u grudima odzvanja.

Valjda , jednog dana možda i stvarna postane , iz mašte na vrelim usnama osvane.

 

Dal će se želje , ludosti ostvariti, treba u njih vjerovati, maštu priželjkivati, dovlačiti.

 A do tada na splavu mašte je zdržavam, najluđe želje ispunjavam, dušu popunjavam.

A ona će, osjećam, stvarnog dana se desiti, na mojim grudima se probuditi, o.. radosti.

Vrijedit će čekati, kada će taj dan se dogoditi, najveće strasti iz snova u vulkan pretvoriti

 

Kada, i ako se to dogodi, tišina će sve ispričati, usnama istopljeni jezici, žuborit će.

Ljubav dugo željena, mjesecima raspirivana, tako će sve pokazati, nježnošću tepati.

A njih dvoje i dalje splavom mašte se skrivaju , kroz bukove i vodopade strasti se razbijaju.

Tako lako ne odustaju, jer im se šansa rijetka pružila, tijelo i dušu razuzima, guštaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.09.2012 u 21 i 41 minut

 

 

 

ZAGLIBIH…GRIJEHE PRIZNAJEM

Glavni je sastojak uzavrelim venama,hijeroglif čarobnih  vrtoglavih maštanja.

Kada kažu da otrovi duše  postoje, ona…tipičan primjer je magične pojave.

Svaki dan ima dragom Bogu da poruke prosljeđujem, sve grijehove priznajem.

Zaglibio sam u vode gdje se nesmije umivati a kamoli tijelo strašću kupati.

 

Što mogu kad slatka je, mladošću svojom i osmjehom me kupuje, srcem luduje.

Život je smisao koji se njoj posvećuje, klečeći  vitez poljubce, mrvice strasti iščekuje.

Smaragd je u tami što jedinstvenošću mami, behar u kosi prati me cijelovremeno.

Proziva, kaldrmom duše se prikriva, u svakoj kocki je čarobnu  strast uklopila.

 

Ona jednostavno mami, kako god se u krevet namjestite  njena slika se dovlači.

U svakoj priči se događa, u svim snovima je draga pratilja, pamet mi rasipa.

Nada u njoj vječno postoji, i kada glavu okrene, usne stisne od ljutine,i tad voli me.

Zajedno putuje, iste želje razmjenjuje, telepatijom odgovara, limunade kad se napije.

 

Dal smo jedno za drugo, teško je odgovoriti, u mašti nemoguća misija se ostvarila.

Oboje činimo grijehove, mislima odagnamo strahove, zbog ljubavi i požude skrivene.

Nešto se naslućuje, zdrava pamet odvraća od tih podlih grijehova  što vriju u nama.

Zaglibišmo iz prijateljstva u kandže požude i strasti naletišmo, teško snjima se boriti.

 

Na sebi zakidati, nikoga ne uvrijediti za sada samo lažljivom maštom se tješiti.

Mi stariji čudnije volimo , kao da na koru banane naletimo, srce i dušu izgubimo.  Atomska  podvala u grudima, mozak raslojava do ludila, posljedice se skrivaju.

Zato šutimo… na daleko maštajmo, svoje skrivene misli dojimo neka lažima tješe se.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.09.2012 u 20 i 33 minuta

 

 

NADA …ODZVANJA

 

Jutro u šturoj  kolibi, maglom obavijenoj, kroz koju zraci sunca žuboreć pristižu.

Na staklu se neka rosa skupila, još uvijek njeno ime ispisiva, radošću podsjeća.

Bijaše to vedra subota, slatko vrijeme produženog vikenda, samoća me dovela.

Tu sam se ovaj vikend skrasio, da od tuge nebih nagrebusio, šumom ću šetati.

 

Gazat ću kroz šumarke, sjetit se suhih listova, na kojem je rado ljubav vodila.

Iskradoh se sam od sebe, sa štapom u ruci što je nosila dok je u poskocima šetala.

Na Čajuši iznad Kupresa jutarnja magla se kreveljila, u daljini stada ovaca prozivala.

Još jedan prekrasan dan se rodio da bi moju ranjenu dušu na izvor osmjeha doveo.

 

Preskočih preko potoka, njena slika me pratila, onim kestenjastim očima se smješila.

U rancu zveckala ćutura, izvorskom vodom punjena, led ledena… stajala na leđima.

Sreća uz mene je moja keruša  AZIA skakutala, na igru vječnim frizbijem prizivala.

I ona je kestenjaste oči imala, kad bi me gledala, film tuge bi vratila, vrisak suzama.

 

Slab sam, jednostavno preslab na te garave čuperke postao, njenih usana otrovao.

Al rekao sam sve ću izdržati, bol bolovati, jezik pregrizati da je opet ne poželim.

U momentu keruša zalaja, glavu gore propinje, nešto osluškuje, nervoza se otkriva.

Priđoh, zagrlih je, nekako toplo i snažnije, srce joj ritmovima neke stvari predosjeća.

 

U trenu, kroz ogranke proćelavih krošanja, jesen im lisnato lišće isprala, proleti subota.

I vraćah se znojan i umoran, kilometrima prozračne šetnje i razmišljanja zatrovan.

Sve nadajuć se prikriveno, da je možda pristigla, sve na stolu spremila, kao nekada.

No kada sam vrata otvorio, tišina sobe mi čelo oblila, suza trkom iskočila da podsjeća.

 

Zar je moguće, da je sve nestalo, sve što sam sanjao sam izgubio, u brvnari sam šutio.

Uzeh gitaru samnom je plakala, iz mola me nije puštala, dok me san nije obrlatio.

U neko doba trznuh se, kamin je još mrvicom tinjao, po koji plamičak se javljao,dimio.

Ona me izbrisala, ne postoji primirje, žalbe se ne primaju, konačnu odluku donijela.

 

Uvukoh se u vreću za spavanje, sklupčan kao dijete što zagrljaj za laku noć priželjkuje.

Zaspah njenim  imenom na usnama, noć je vjetrom škripala u pustinje noći me odvela.

Trebam zrno ljubavi kojom me dojila, tamo negdje u Alpama je ostala, njemu se vratila.

Al u životu tako je, kad je najljepše, neki se zemljotres dogodi, ljepote života razvali.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.09.2012 u 21 i 01 minuta

 

KOCKICA JE BAČENA

 

Dal Vam se desilo da Vas ni krive ni dužne u podlu zamku laži i prevara uguraju.

Kada imate najbolje prijatelje , svim i svačim na vjernost iskrenu se zaklinju.

Znate kada životom plovite , iza svojih leđa ne gledate jer stražu od drugih imate.

I onda odjednom sa te strane gdje Vas je prijatelj čuvao i pazio, desi se provala.

Gdje se najmanje nadate otvori se grotlo uvreda, laži i prevara, optužbi bez razloga.

Onda se samo sklonite, jer ste shvatili da ste pogriješili, i bolje da se ranije desilo.

Prava strana tih nazovi prijatelja se ukazala, krv Vam zaledila, povjerenje razočarala.

Mislih da je poznajem da je ona ona prava za mene spremana, stoljećima čuvana.

Al čudni su životni glibovi, u blatu prevare vas život otrijezni, gušenje, u srcu lupanje.

Zar se to Vama može desiti, pa gdje ste pogriješili, najfer ste sebe davali, ljubili.

Zvala Vas medeno moje, Srceku vatreni, sunce moje hladno i ledeno, volim te.

Te su Vas riječi parale, osmjeh na lice navlačile, jer ste napokon sreću doživjeli.

Jadno je kada se drugom vjeruje, onome što Vam u srce sjekiru zarije, bez daha ostavi.

Šamar u facu Vas razbudi kao da ste glavom u zemlju lupili, pa se izgubili, ošamutili.

Zato neka to bude zakletva, biti oprezan, povjerenje negdje u podrumu duše skrivati.

Na sve biti spreman i jakog srca doživjeti… ne patiti nego se smijuljiti, ako se uspije.

Hladan tuš srce doživi, leđa joj prošaram da joj krv u glavu udari, svijet joj poklonim.

I onda shvatim da je nisam niti trunkice poznavao, lažnu nadu u ljubav ulagao, žudio.

AL dobro je da se ranije stvarna slika duše pokazala, na zemlju me spustila, priznala.

Sada kao usamljeni konjanik putujem, gitarom na leđima stihove raspšujem, tugujem.

Vraćam se u preriju, pustinju ljudskog laganja, lažnih osmjeha, prijateljskih pogleda.

Tamo se najbolje snalazim, u slomljenoj duši suzama pjevušim da se ne primjeti

Toliko me slomila, sve mostove porušila, snježne nanose u duši usred ljeta napuhala.

Al nedam se, još jači sada putujem, stihovima zore dočekujem, moralo se desiti.

Kockicaa je bačena, sva vrata iskrenosti se ukazala, u blatu laži se skrivala, čekala.

Zaključak, nismo se dovoljno dobro upoznali ….previše žurili pa opekli…nije trebalo.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15.09.2012 u 20 i 44 minuta

U SNOVE POZOVI ME

 

Kad bih rekao da volim te, da nemogu pogled da otkinem, tvojih usana se napijem.

Poruke mislima  odašiljem, u srcu predugo postojiš, simbol iskrene sreće postaješ.

I skoro uvijek kad se previše približiš, tijela strasti poželiš, krišom ti nestanem.

Bojim se, da se na zasitiš, trenutkom zaboraviš pa teško ranjenog odbaciš i ostaviš.

 

Jednostavno bojim se prebrzih dešavanja, slatkih izvora otkrivanja, da sve nestane.

Neka sve spontano i potiho se dešava, ljubav će biti strastvenija pregrštom uživanja.

Meni si posebna, u detalje upoznaj me , zrncima troši me, korice duše širom otvori mi.

Tako ćeš shvatiti, sebe ćeš u mome srcu prepoznati, na posebnom mjestu si zasjela.

 

Zbog čudnih strahova po nekad se plašimo, bez razlog bježimo, pa opet strasti vraćamo.

Zagrljajem sve smirimo, jedno se drugom nudimo,sve moguće posljedice zaboravimo.

Jedno drugo trebamo, u svemu tome se pronalazimo, prazne rupe duše popunjavamo.

Zato je veza posebna, u sebi iskrenu ljubav prikriva,i dok se volimo, opet pomalo plašimo.

 

Samoća je najgore što me obuzima, kad si tamo negdje u njegovim rukama, a moja si.

Plašim se da će sve među nama nestati, samo rane na srcu podsjećati, koliko volješmo.

Želim da vjerujem sve što kažeš mi, da ljubav potpuna iskreno postoji, ne samo maštanje.

Voli me , što češće u snove pozovi me, da te orkanski strašću i požudom natopim, izludim.

 

Neka se mrvice prikrivene ljubavi u lanac strasti povežu, čarolije sve  slašću obuzmu.

Tko zna koliko će trajati, ova pusta želja spajanja, jedno drugom u krilu izgaranja.

Dal nekad pomisliš, da su ovi koraci još davno negdje zapisani, stigli kroz poruke.

Kad te srce u samoći zarobi, u misli prebaci se,u snove pozovi me, ostavi tragove…

Vrata otvori mi, radošću žudnje očekuj me, da se najljepše maštanje stvarnošću dogodi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.09.2012 u 18 i 30 minuta

 

 

NAJKRAĆA TRI DANA

 Kad bili bi sami samo tri dana najkraća, nebi silazio sa usana željnih dodira.

Kao grudu snijega topio bih te usnama, lagano da se najljepša probudi požuda.

Prilazim iza leđa ti, usnama vratom putujem, vatrene tragove skriveno postavljam.

Moja ćeš biti , ove noći i tri dana, uzmi me… tko zna kada se opet mašte uvežu.

 

Naučih te da putujemo kroz maštanje, istražujemo medene  prostore u dušama.

I  40 su prekrasne ako imas sreće da si pronašla pravoga, da te ljubavlju obasipa.

Pravi poljubac još i nisi pronašla, duboko tijelom slast prostrujila, samo maštanja.

Neka se u ta tri dana naše želje razmjenu, duboko u slasti prepoznaju, plovimo…

 

Kad god si me ljubila, oči na glavi si imala, da prate te sumnjala, nečega plašila.

U našoj sobi čekam te, tapete  si ti birala, da na tebe uvijek strašću podsjećaju.

Jedan zid samo za tebe je odbran, tvoja slika će tu stanovati našu strast prikazati.

Kad god u nju zavirim , krv u glavi zarobim,strasno prisjećam tri dana protutnjala.

 

Zahvaljujuć medenim usnama toliko se probudilo stihova, galerija slika nastala.

Blago onome tko u sebi ima tragova mladosti, što srce nemože da zaboravi, izgubi.

Bogatstvo je imati sjećanje, kada čovjek ostari, dušu mu povrati osmjehom doleti.

Zato naše kratko imanje trošimo, dodirom tijela pričajmo, usnama igru vodimo.

 

Neka nas zapadnu samo tri dana najkraća, ljubav će se prepoznati u njima.

Past ću u ruke jedne vječne u duši djevojčice, a onda tko zna kuda će nestati.

Ona se boji ljubavi, da je ne opije pa zarobi, jer onda otkriva ostavljajuć tragove.

Uspomene na duši će ostati da srce podsjećaju, mrvicu falilo, čudo se dogodilo.

 

Jaoj mladosti što je u ljubavi poštena, kad ostari nema trunke sjećanja i uspomena.

Zato je želim imati jer za mene je posebna, duboke tragove u srcu je ugravirala.

I neka samo pamtim je, moja bila je, svega me imala, tragovima ljubavi dospjela.

Neka , neka ostane samo slatko sjećanje, tragom uspomena  u mojim pjesmama.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.09.2012 u 21 i 41 minut

  

POSTOJI U SRCU ZAKLETVA

 

LJUBOMORA

Kada najviše zavoliš, dušu i srce totalno otvoriš, pokloniš, rana se nenadno otvori.

Odjednom se neke provlače karike, u sebi sadržavaju teške bolove, guše noćima.

Malo je potrebno da se u ljubavi potpunoj uživa, bez sumnji ulje na vatru doljeva.

Nema potrebe da se srce ranjava, ljubomorom sve najljepše se totalno rastura.

 

U stomak se uskače, kose se čupaju, crv sumnje negdje se pojavi, nemir probudi.

Odjednom sva proljeća u snijegu zavejana ostaju, ljubav smetovima prigušuju.

A ništa nije trebalo nego samo se voljeti, u tepanju, dodirima uživati, vrijeme prolazi.

Drugi su pakosni, na sreći zavide, lažima potkopavaju, ljubav  srcu nedozvoljavaju.

 

Sudbina odredila, ostavljen ispred njenih kapija, da opet kleči zagušenim suzama.

Al ne ide, neželi da više moli je, nek odraste napokon, prihvati  vrele tridesete.

Srcem tuđim Nemožeš se igrati, za bezvezne stvari ga optuživati, u blato valjati.

Postoje granice, zrno  ponosa,… jednog dana, ubrzo shvatit će gdje je pogriješila.

 

I dok neki tugu gase pićima, zadimljenim restoranima, slomljeni u suzama.

Samo će da se osmjehuje, raduje što je doživio, prekratko al je svakako vrijedilo.

Kada se nešto rasturi, razlog je da se bolje pronađe , otvore sretnija vrata ljubavi.

U  njoj sve pronašao, tajne srca poklonio, ljubav njenu iskrenu doživio,pa potonuo

 

Al ta ljubomora, sva je vrata razvalila, na dušu optužbe navalila, ljubav poljuljala.

U srcu oprez treba da postoji , rezervni padobran, za slučaj prinudnog slijetanja.

Ako te ostavi, srce ti prelomi, dušu ti razvali, posebno mjesto za oporavak da postoji.

Dugo će boljeti, na zemlju te vraćati, tako se moralo desiti, Bogu zahvaliti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,10.09.2012 u 17 i 47 minuta

 

 

AH DA MOGU

 Petrolejska lampa, plamenom lepršala, vjetrovima uzburkana, nedodirljiva.

Cupkah na drvenoj terasi čekajući da pristigne, za ruku u snove me zaturi.

Nikako da je se zadovoljim, svakog momenta uz mene da je vezana, ah požuda.

Lagani povjetarac , natjerao da se prekrijem, njen pulover zagrnem, dodirnem.

 

Svi su drugi davno u duboke snove zavučeni, a ja… dolazak nemirno iščekujem.

Jesenje lišće treperi, razne zvukove prošarane razmeće, misli navodi, donosi.

Tako mi fali, njena hladna ruka na obraz da spusti se, onako košćata zagrli.

Da osjetim lupanje , preko grudi medenih, onako taman u ruku sklupčanih.

 

I onda trznuh se, tišinu uzburkanu jesenju, šuštanjem listova prikrivenu

Njenog koraka osjetih dolazak, škripa stepenice drvene je otkrila, ona sustigla.

U jednom skoku na mojim je bila grudima, na ljuljašci jesen na tren me uspavala.

Dugo su usne pričale, tišinom se razvezale, dodire duboko u dušu urezivale.

 

Ah tako bih da je mogu u mladost vratiti, sve i jednu boru bolova  izbrisati.

Kada na drugoj strani imaš nekoga tko potajno želi te, igra maštu rasplamsava.

Svašta sebi dozvoljava, igra riječi se raštrkano poigrava, misli slatke priziva.

Posebno mjesto je rezervirala, daleko ispred svih na postolju srca zasjela.

 

Ah da mogu, samo za sebe je imati, iz kaveza moje požude ne puštati,

O Bože sebična grozna škrtica dodira postajem, sam sebe ne prepoznajem.

ONA još nikako nevjeruje, da sva ljubav romantika samo zbog nje je rođena.

Podlo ,skrivena, potajno voljena, neka je maštanje, prekrasno ljubav obuzme.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.09.2012 u 22 i 44 minuta

OČI BOJE TOPLOG KESTENJA

Kako upoznah je, postadoh skitnica , boem raskalašenog srca i nemira.

Nasukan slatkim riječima njenog navlačenja na usne preslatkih dodira.

Svaku večer poželim oči te čarnije, kestenje u njima se prikrije, ljubav probudila.

Ludnicu u glavi pokrenula, neke nepoznate čakre čavrljajuć staklenim noćima.

 

U jutro kad ustanem zakletvu njenoj ljubavi posvećujem, magična je ikona.

Ah te oči opijum kestenja, posebna zvijezda ćući u njima, ljubav otkrivena.

A tek kad je kiša oblije, čuperke na usne savije, usnama dopru čarolije.

Ljubomora joj u grudima stanuje, na svaku riječ il stih drugu prepoznaje.

 

Mislima osjećam draž, slador tih usana, dok upijam oči medenog kestenja.

Mene je opila, sve kapije na svoj izvor navela, za druge  više ne postojim.

I kada se mrvicu sažali, pusu mislima udjeli, dijetinjasto se radujem, ona se sjetila.

Poželim, svakog trena je poželim da na grudima stanuje, usnama što češće otruje.

 

Dok netko gleda sreću u plavima, ona bojom kestenja sve brave srca je razvalila.

Postade simbol, maskota svih stihova, možda samo mladošću me zaludila, opila.

Al eto nekako godi mi, rastjera sve suze u grudima, vrati osmjeh radosnim usnama.

I moja je, makar kroz maštanje, dok jednog dana u mome dvorištu ne osvane.

 

Zbog toplih očiju zavoljeh kestenje, kad god je prilika dovlačim princezu maštanja.

Sve češće u požudnim je snovima, NADA nemira je postala,očekivanjem beskraja.

Svakim danom Bogu zahvaljujem, što je u stihove je pristigla, svoje leglo savila.

Kao kap vode je na mojim usnama, svakim trenom podsjeća, za mene je rođena.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,09.08.2012 u 18 i 17 minuta

 

 

 

ŽIVOTOM LAKOVJERAN

 Probudih se ne svojim pozivom, u kaljuži ljudske raštrkane pokvarenosti.

Brdo dvoličnosti, lažnih slika u ogledalu, moralnih pravila niti u tragovima.

Nekako lakovjerno na tu ispašu smo pušteni lijepim riječima odgajani… opstani.

Mnogim mojim glupim potezima na duši mi bezbroj ranjenih tragova, podsjećaju.

 

Nekako u meni ugrađeno u ljude vjerovanje, nasankan bijah bezbroj primjera.

Bolno učio na životnim greškama, al eto u meni se nije zla osoba stvorila.

Ljudi su bolesni, uživaju u tuđoj patnji i brigom razmeću u komediji tuđeg propadanja.

Kako pojedini misle da ispaštaju sve svoje grijehove,čekaju opet Isusovo predavanje.

 

Malograđanske manire lažnim zakonima proglašavaju kao osnove,da sve potone.

Ljudski život je vrijedan postao kao prašina, nikoga nije briga što bijeda propada.

Ledenice su postali, po živim ljudskim ranama tataju, ne obaziru, samo sebe gledaju.

Kakva se to u ljude zla krv raširila, sve se gleda u zlatu i kolika vam je avlija.

 

Mnoštvo bez granica bludniči, lažima i prevarama koristi, sitne požude da zadovolji.

Ljudi se mole Bogu  a nisu ni krenuli… u mislima mnoštvo podvala na čekanju.

Postali su kao krvoločne životinje, na svaku metu strela se odapinje, krv se popije.

Kao da su ih preuzele sotone, pored očiju ništa nevide, srce od kamena im postaje.

 

Nesvjesni da će goriti na lomači, sa kojih nema vraćanja, kazna ih čeka okrutna.

Majku će proklinjati što ih je rodila , zapustila, divljini krvavog iživljavanja prepustila.

Bolna će biti osuda, iz pakla prokletstva nema povratka, lomača na tanane sagorijeva.

Postoje životna Božija pravila, svima skupljena u grudima, netko ih nikada ne doziva.

 

Ljudska je pohlepa čudljiva, slatka i cijelog obuzima, sve se cijeni i gleda u novcima.

Mnogi su duše Đavlu prodali, Šejtanskim zlatom se opili, kamara nikada dovoljna.

A kad vrijeme odlaska pristigne, svi se tog života odriču,lažima zaklinju, traže oproštaj.

Još uvijek po koji zlatnik u prikrivenom džepu su sačuvali ako u paklu  ima zatreba.

Nesvjesni  sa sobom jedino dušu otrovnu donose, zasluženu kaznu da dobiju, POPIJU.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.09.2012 u 21 i 51 minuta

 

 

KAD ZAVOLIŠ

 Vražičak i posebna, kada zavoli, ne davi i ne postavlja pitanja, guta očima.

Nježna, prodorna latica, svakim danom trunčicom doziva, tepanje priziva.

Kada nenadno zapadne, nježno zaspe na grudima, energija blaženih obuzima.

Šaptač  u grudima postaje, na srcu poseban zvuk uzdahom prepoznaješ.

 

Skromnošću  ništa ne zahtjeva, mimikom usana možda koji put poželi da voliš je.

Obožava kraj nje kad prolaziš, bar mislima mrvicu dodirneš, slučajno poljubiš.

Nakon toga se navučete na njene požude, slatko traženje, tepanje požudom izvire.

Život sa njom postaje prekrasan, bajka se  uzburkala, fatamorganom što izaziva.

 

Duga postaje granica, sve je moguće, ljubav je totalno zadojila, dušu vam uzela.

Kada ona zavoli, sve se srce rastopi, vodi telepatija, dodiri se udjeljuju mislima.

U grudima žubori najslađa muzika…*govori tiše da nas čuju samo zvijezde*

Predajmo se najljepšim maštama, dovoljan razlog je da se otvoreno uživa.

 

Nesanicom žednog postojanja trošiše sve i zrno vremena dok ih ljubav proždire.

Postaju duše uskiptjele, strašću uzavrele, što pretražuju korita duše u sutone.

Proročanstvo se njima dešava, dugo čekana sudbina kroz vijekove spremana.

Napokon u skrivenu galaksijuih  spustilo, sve podarilo,na put ljubavi navelo.

 

Melodrama se razbuktava, izvire na njenim slikama, putuje kroz njegove stihove.

Jedno drugo pogledom opije, nijemim usname u tančine prenese, uzdasi prohtjeva.

Usna harmonika caruje na njihovim usnama, koritima požudnih dodira odzvanja.

Ona je djevica, stoljećima za njega se čuvala, plaštom nestrpljenja prikrivala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.09.2012 u 20 i 30 minuta

 

 

 

 

 

IMAM TE PRAVO ŽUDITI

Noćas počinjem da ti odgajam stihove, zbog istine nakostriješene u grudima.

Nisi svjesna koliko si tkivo duše postala, da sagrade kule uspomena, trse se.

Koliko se slika kroz albume sjećanja nakrcalo , čekaju put kroz tekstove

Da izviru , pokažu što se prema kome osjeća, dal je tu ljubav prikrivena

U robusnim grudima kipi kotao tekstova, da iscure čeka se tvoja dozvola.

 

Ovog momenta si negdje sklonjena, vrtiš se u mislima, flauto čarobna.

Tko može stvarati neke uvjete kako da se želimo kroz maštu skriveno volimo.

Naša ljubav je najveća tajna prikrivena, strši u gnijezdu nedokučivih orlova.

U tim visinama kroz oblake plovima, mislima ljubav zrncima razmjenjujemo.

Bez tvog pogleda i osmjeha vrt moje duše je pustinja, presušila prašuma.

 

Možda se nikada nećemo ni vidjeti, dodir usana doživjeti, al zato sanjajmo, Maštajmo, u najsitnije dijelove planirajmo, kada bi, ah kada bi se susreli.

Sve češće se nalazimo između suza i smijanja, radosti i plakanja, ljubav šuruje.

Teško je shvatiti da se možda ljubav mašte možda nikada neće niti desiti.

 

Al eto… to suludo maštanje, od najvećih laži stvori nevjerojatne slike istine.

Pa se čovjek na momente zaleti, uživi, želi samo za sebe, da se ljubav pokrene

AL onda šamer stvarnosti nas sačekuje, direktan udarac u facu poručuje.

Shvatite da ste nemirnih maštanja podvala, što vam se u srca uvalila.

 

Ako budete slabašni, ona će vas polomiti, srca raniti, dušu u suze zaviti.

Zato lažne kule ne gradite u mašti previše ne živite , kada java sustigne

Pamet se o asvalt razbije, niti zrno te ljubavi ne ostane, bolno sjećanje razdire.

Kako smo bili dječica, zaljubljeni lažnim pričama, čekajuć neke čarolije.

 

Ma što da desi se,dal ću taj uvojak ljubiti, mrsiti, zagrljajem stazati.

Bez tvog pogleda i osmjeha vrt moje duše je pustinja, presušila prašuma.

Imam te pravo žuditi, nevidljivo voljeti, o tvojim usnama sanjati, o maštanje..

Neka se desi što odredi sudbina, putovanje kroz maštu prekrasna taština.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.09.2012 u 20 i 22 minuta