UGRIZOM PODSJEĆAŠ

 Veza stobom, ljubavi slatko vrijedna pobjeda, prostranstvo otvorila.

I ako nebi uspjela bolja je nego praznina što dušom vrvi kao pustinja.

Dok smo maštali, sve strasti otkrivali da nismo niti sanjali da postoji.

Od istine prikriveni, maskirno odjela na dušu navukli, srce otkucava.

 

Dokle će trajati ova naša ludorija, formula 1 u našim srcima zavladala.

Dolaziš, znam da dolaziš, pitanje je momenta kad ćeš osvanuti na grudima.

Sumnje ćemo sve odagnati, snove u jave požudom zaviti, strašću smijuljiti.

Od tada ćeš zauvijek da mi pripadaš, bit ćeš moje strasno u dvoje svitanje.

 

Pod kožom si virus ljubavi položila, antivirus svih slatkih strahova si postala.

Navučeni zastori , prigušene svijeće, vrata tišinom pritvorili…sve dogovorili.

Zavođenje si počela izvornim pogledom, rastapala kapije bez i zrna dodira.

Suze radosnice u trenu si nanosila, dok je srce pucalo, žilama nemirom jecalo.

 

Nakon toga smo zajedno plakali, od sreće il tuge se grlili, kratko je trajalo.

Dal je to bio poraz il pobjeda, oboma vreli žigovi na grudima, dugo da podsjeća.

Jedno drugo smo potpuno doživjeli, ljeto u trenu potrošili, teškim suzama rastali.

To nije razlog da spustimo bijele zastave, rat naših požuda neka se i dalje razvije.

 

Bar jednom smo istinsku sreću kroz ljubav doživjeli, nestvarno strast upoznali.

Hvala što si me u svoje zamke namamila, udica je uspjela…ugrizom podsjeća.

Čekat ću, žudit ću, sanjat ću da se slike ne zaborave, pretočit ću sve u stihove.

Neka se popune korice, sa tvojom slikom nek putuju, uspomene raspiruju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 29.06.2012 u 21 i 22 sati

 

UGAZANIM STAZAMA

 Šetajući labirintom ljubavnih parkova, nerazgovjetno trabunjam u grudima.

Čačkalica među zubima otkopava mrvice, ostatke njenih usana pokušava da pronađe.

Daškom vjetra u oko mi njenog srca tragovi uskočili, suze nasukali,navalile pa izviru.

Pusto je…nema je, ugazanom travom prepoznajem tragove meduškastih bosonogih stopala.

 

Tiho je došla, dušu osvojila, srce na prevaru navela, još tiše…bez traga nestala.

Dok gitarom prebirem tuge tonove, slike njenih usana nanovo nadolaze.

Zavoljeh je bespravno, po svim zakonima prirode, ona me zapasti nemože.

Samo moja blentava glava kombinacije razvrstava, koja varka bi uspjela.

 

Njena jednostavnost imagirnarno se vrti mislima, bez razloga i uveličavanja.

U glavi je posebna, jednostavno  divnog srca je, moju ljubav  ne zaslužuje.

Al eto tješim se, bar mi je trenutke poklonila, hektolitre krvi je oživjela.

Lutam, lutam duševnim romantičnim stazama, zadojen labirintom bez izlaza.

 

Kovrdžavi čuperak među korice stihova završio, DNK će ljubav potvrditi

Kada se budu čitali stihovi, otvorile korice, usne njene će da progovore.

Shvatit će, strašću njene mladosti  nasukan, divljeg kestena sam ljuštura.

Kažnjen sam, jer  nesmijem zavoljeti, samo ubogim mrvicama mašte tješiti.

To je preostalo, malo … al slatko je ,izvodljivo, pjesničko ludovanje putuje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.06.2012 u 14 i 44 sati

 

 

 

 

 

 

KOVRDŽAVA

Dal smo iskreni u našoj ljubavnoj prepisci, srca lažama dojimo…

Često si  govorila, ljubav moja  NIJE potpuno iskrena…sumnjaš.

Da mašta je samo neke vatre raspirila, al da isuviše jaki smo

da pokleknemo  sitnim sirovim strastima, ljubavi bez dodira.

 

No svakim danom, jedno drugom smo postali osmjeha dadilja.

Dobar razlog ranog ustanka, pod kišobranom cjelodnevnog osmjeha.

Mislih da ću ti ubrzo dosaditi, pustim stihovima strasti zasititi.

Među nama su samo plovili nježnosti pozivi, bez prljavih ponuda.

 

Za ruke se držali, očima tepali,  ljubili, iznenadnim darovima opijali.

Ništa niščim nije imalo logike, zaljubljenost zakačila na udice.

Kontrole svojih poteza Nismo imali, vjetrovima vrtloge prepustili.

Ovisnost uvukla u svoje kaveze kroz pozive, poruke, stihove raspiruje.

 

Zagrljeni po kiši skakutali, mrvicu zastali…pa dugo neprekidno ljubili.

Jedno drugom tepali, dal ljubav ta postoji, granice rastezali, testirali.

Suze su padale, zakletve nudile, da se veza bez veze ne prekine.

Ljubavne prevare kroz maštanje donose nus pojave, biljezi na grudima.

 

Dogovor smo sklopili, neka mašta svoje krakove uvezuje, godi i opija.

Dal će ikada postati realna mogućnost il istina, nismo htjeli razmišljati.

Prvi sastanak podno vodopada Plitvica, okupani kapljicama dodira.

Neka ostane za dugo sjećanje, kupanje bisernim ledenim vodama.

 

Planinskim usnama pečatirati sudbinu, kao bocu vina dugo čuvati.

Kovrdže slabost mi postale , garavuša duboko srcem položila tragove.

 A druge…nisu joj niti do koljena, kaputu njene duše nemogu  biti postava.

Molim te sa proplanka mašte ne odlazi, života mog vodilja zauvijek postani.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24.06.2012 u  23 i 08 sati

IMA LI SMISLA OVO NAŠE LUTANJE

Ima li smisla ovo naše lutanje, kad jedno bez drugog zarazno nemože.

Čemu se nadati, jedno sa drugim nemože i jednostavno nesmije živjeti.

Požudama se djetinjasto varakamo, na tankom ledu strasti potajno

rizično svjesno kližemo.

Volimo u mašti da ludujemo, teško je ostavljamo… jer užasno žudimo.

 

E da smo se barem upoznali dok nas život nije podlo nasamario… pa ukrotio.

Dvije nemirne duše smo, što pored kruha želimo mrvicu tuđe pogače.

Miriši, nekako preplanula, kao da je tuđa bašta od plodova zdravija.

Dal činimo pravu stvar, što se kroz maštu volimo,divlje, suludo želimo.

 

Valjda ćemo krize preživjeti, na tom ledu izazova normalni ostati.

Preživjet ćemo drvlje i kamenje što nam dušom i srcem od prvog dana zapinje.

Voljeti, voljeti tako bolno je kad znaš da ništa ama baš ništa od toga ne bude.

Al srce je valjda sklono ljubavnim lažima pa pamet olako obuzima.

 

 U ruci kovanicu držim u fontanu ljubavi je spremam položiti

Zabranjenu ljubav opet po tko zna koji put poželjeti….pa nezasitno maštati.

Jednostavno si me zarazila, čarima, bez dodira  i ono divljački osvojila.

Jel i kad ljubim slika me tvoja obliva, u svakom zagrljaju putuješ.

 

Čemu se dalje nadati, srca smo pridobili, ljubav mal te ne izjavili

A miliun puta strast razmjenili, kroz maštu se toliko izdešavali.

Al poruka ostaje, u srcu izvor boli ne prestaje, ovo nam je škola.

Maštajmo, bar nam to ne mogu zabraniti, u tišini se možemo trošiti.

Nedokučivi zalogaj, treperi pred usnama, sve podlosti otkriva.

 

A mi ivicama nezasitosti bridimo,i opet i opet jedno drugo posesivno želimo

Neka nam Bog dragi ovo malo preostale pametni na zemlji sačuva

Jel od prvog dana si bila moja inspiracija, opsesija, požuda i strast

dođavola suviše daleko i nedokučiva.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.06.2012 u 22 i 20 sati

 

STRAŠĆU MLADOSTI NASUKAN

Taman kada pomislih da sam se smirio, ona se pojavi zemljotrese napravi.

Kost u grlu mi uvalila, nesanicu kroz vene raspršila, glavom više ne mislim.

I onda kažu da lijepo je biti zaljubljen, izluđen, bez kompasa probuđen.

Zar je moguće da čovjek tako zavoli, da u grudima grotlo srca izgori, rasturi.

 

O bože što me natjera da je na carini slabosti propustim u svoje dvore duše doselim,.

I sada kao korov  slatki je, divlji cvijet na mojim usnama izniče, stihovima putuje.

Tako me prevari, zavara… da bez razloga je zavolim, sebi problem na leđa natovarim.

Koji nekako sladak je, dio moga tijela postaje, svakim danom me podsjeća…ljubav je.

 

Dal je sve to bila potreba, izazov bačene rukavice na grudima, sjaj u nemirnim očima.

Potop svih srčanih krakova, svim znakovima njena slika podsjeća, da ne prestanem.

Da volim je, da stihove neprekidno uvezujem, korice njenim usnama dopunjujem.

Valjda je sve to zaslužila, meni nagrada nakon dugog, nemirnog uzaludnog čekanja.

 

Proslavljam dane od kada je osvanula, škrge sa duše ostrugala… srećom ozarila.

Sa njom spreman sam osvojiti  napuštene otoke, naša ljubav njime da se zavije.

Vrijedi svakog dragulja i do neba, volim kad putujem njenim usnama, maštama.

Čekam je, na svakom uglu da se pojavi , istom varkom na strast ponovo nasuče.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.06.2012 u 18 i 18

a temperatura vani oko + 35 C

 

 

 

 

KAZNA JE… PRESTATI VOLJETI

 Kazna je… prestat te voljeti, iz svih fajlova brisati, osjećaje strasti zatupiti.

Zaboravit sva slatka šurovanja, osvajanja duše skrivenih ćoškova, noćima.

Previše u meni si mreže rasplela, bježanje ne uspijeva, vuku draži tegovi .

Vrtiš se potiho snovima, zavlačiš jarkovima stihova, požudom prikrivena.

 

Žuboriš… među nama hrpa poriva, ljubavi, strasti, požude, kilometri stihova.

Želja požude ne jenjava, DNK-a si stihova, istrebljivač duševnih korova.

I kad spavaš, il kad noća smjena si zbog vrelih nemira… srcem putuješ.

Tišina među srcima odzvanja, istinske strasti otkriva, maštanjem izranja.

 

Govoriše da ljubav izblijedi,prolazi, kao lišće u trenu požuti, vjetrom rasprši.

Kako zaboravit tračke ljubavi, ovisnost si… po svim signalima postojiš.

Vjeruj mi, ako me i mrvicu zamrziš reci mi, sa duše izbaci me, sve izbriši.

Lakše ću  prestati voljeti, noseć te na duši,  bolno žareći  možda preboljeti.

Bez tebe, nakrnjena zubna caklina, dodir, pomisao, munjama, sijevanjem razara.

 

I sada… u nama tišina, sve naše u prašini se samljelo, vjetrovima raspršilo.

Zbilja postala nestvarna, bolna, tužna, sparna, bez daha često sputava.

Još uvijek, još uvijek na usnama imena se prevrću, vodu na mlin požude dovlači.

Bar se imamo  snovima, kroz stihove, bez zabune naše rupe duše se popune.

 

Hvala…što si pristala da budeš amajlija, vodilja nemira sitnim kasnim satima.

Koliko početaka nakon bolnih hrvanja, bez razloga razglabanja pa udaljavanja.

Svakim jutrom budiš me, osvaneš na ranjenim usnama, zrakama sunca odlepršiš.

Noćna si čuvarica, sjena… pratilja kišnim šetnjama, podsjećaš, svakodnevno bez dodira.

Najžešća kazna je… prestat te voljeti, iz svih fajlova izbrisati, osjećaje zatupiti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.06.2012 u 11 i 31 sati

STRAST U GRADU LJUBAVI

 

Dugo su planirali, gdje se susresti, u kome gradu ljubav spojiti, srca nagraditi.

Neplanski odluka se stvorila, bit će stihova, u gradu ljubavi, Senom što šapuće.

Sudbina spojila, vragolija u mladim srcima je žudila, sve krišom slasno planirala.

I onda Francuski vlakovi na peron ih doveli, zagrljajem ih spojili, u vulkan ubacili.

 

Noći su curile  sekundama nestale, strast se doživjela, nemirom u trenu razbucala.

Vrijedilo je pobjeći, zaljubljenost doživjeti, pokraj Sene požudu varati, prepustiti.

Duge šetenje kaldrmom, zagrljeni uživali, tepali, nesvjesni dal se to pričinjava.

Pješice  krstarili, rukama vezani obećanja ispunjavali, maštu u istinu pretočili.

 

Pariške kaldrme, svaka kocka pamtit će, sva obećanja što mašta je skovala.

Kroz parkove dugo šetaše, sjenama starih lampi praćeni, a prikriveni.

Zar je moguće da se ljubav događa, maštarska vatra, Parizom je planula.

U svakom pogledu, dodiru, trenu i riječi strasno su uživali, tišinom prikrivali.

 

Pariške behare doživjeti, noćnim šetnjama uživati, istim momentom voljeti.

Presretni, presretni se ljubili, smijali, nestvarnost jave odjednom doživljavali.

Jedne noći dok su šetali, štikla se slomila, dok ga je ljubila, svjedoče kapljice.

Svo blještavilo, kišica ukrašavala, čarolija susreta iz maštanja se događala.

 

Na vrelim usnama grickanja strasti tragovi, ostat će dugo da ljubav podsjeti.

I kad pisma budu pisali , slike će vrtjeti, albume Pariza pregledati, osmjeh vraćati.

Istog časa će poželjeti tamo se vratiti, opet isti vulkan požude i strasti razvaliti.

Dali bi sve da se ljubav opet dogodi, makar trenom, dodirom usana, opet iznova.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.06.2012  u 18 i 17 sati

 

SAMO LJUBAV TAKO RANJAVA

Stigla je u duše naručje , nekim čudom poslana, poznatim prikrivenim stazama

Bogu zahvalan što prišla je, tiho upoznala, očima gledala , procjenjivala… gutala.

NE POLJUBIH JE, al ZAVOLJEH JE, onako u trenutku jednostavno IZLUDIH

Neprimjetno je kandže zarila, u srcu se zalijepila, uz sebe me vezala, bez tragova.

 

A onda…druga je postala, na momente kontrolu gubila, srce mi lomila, vrijeđala.

Grcao sam mislima, kroz snove, maštu i sve duševne predjele tražio sklonište.

Pitah se čime sam zaslužio da me tako ranjava, kao krpu šutne… odbacuje.

Tajne duše sve sam joj otkrio, znala je da krhka je i ranjiva…pre iskren sam.

 

Zbog nje sam bure suza prolio, dugovi iz mladosti plaćao, srce podsjećalo.

Tako me ranila, u meni  kratere ružinim trnjem svezala, pa boli i kroz maštanje.

Toliko iskrenosti poklonio, na sve spreman bio i sve njene ludorije podnosio.

A sve zato jer BILA je posebna…iskreno, neizmjerno JE zavolio, a ONA sve gazila.

 

U sekundi bi planula, na dušu mi vrelo ulje prolila, a onda samo…oprosti mi.

Bole me  njene promjene, gora je nego snijeg što iznenada dušu smetovima zavije.

Po živoj rani gaza mi, gnječi me kroz zezanje, a to boli, iz dubine boli najviše.

Kaže oprosti mi, po tko zna koji put oprosti, drvored oproštaja u mojim grudima.

 

Kaže da brišem je, zaboravim, ne pozivam, ne poklanjam stihove, iz srca da nestane.

Lako je reći, al što se u meni dešava, koliko je suza u grlu još zapelo na čekanju.

Svojim srcem se boriti, grozna je osuda, sebe kažnjavati, šutnjom bez dodira.

Valja izdržati, ne pokleknuti, vrijeme će lišćem rane zacijeliti, i to ću preživjeti.

 

Jednu bolnu školu sam doživio, na iskrenosti sam najviše bolova u sebi prelomio.

Opomena, još iz prošlog života prati me, al luda glava zaboravlja, kad je ugleda.

Jednostavno je prekrasna i posebna, u sekundi me očara, kupi medenim usnama.

I sada mi treba vremena, sebi sam držim lekcije da nezaboravna opomena ostane.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.06.2012  u 22 i 11 sati

KLICE ČEŽNJE

Klica Čežnje među skromnim dušama, sječivom nedoumice korjenje razvrstava.
Trncima nemira stomakom se provaljuje kanonada prepoznatljivih horova.
Duša kao šuškavac sitničavim znakovima kroz cjediljku porukama se najavljuje.
Slapovi vrtoglave, kotrljale požude pred vratima čekanja, pozive prosljeđivale.

Na ovaj svijet stigoše raspršeni galaksijom maštanja, iz nekoliko razloga.
Jednostavno poslani da se zavole, po malo naivano, ne iskvareno postoje.
Do ponoći iščekivaju, razmjenjuju pozive da jave se, putokazima usmjere.
Iz duše polažu sjemenje da polegne, sljedećom godinom strašću da iznikne.

I dok oči su sklopljene, obrve se miluju, usnama strasti poniru, dušom putuju.
Inje duše polako nestaje, promrzlost se odkravljuje, ljubavnom infuzijom podiže.
Tišina prepoznatljivom jekom sve razvaljuje, bez riječi tajne se šiframa prenose.
Kompatibilne jedinke, atome posložile, nova ljubavna leugra možda se pronađe.

Nakon strasne vikend podvale, otvoriše prozore, zračak svjetlosti da ih umije.
Na izlogu face, zadovoljni osmjesi šepuriše se prikriveno tek da se primjeti.
Jezik preko usana, obnovljiva energija mili sekundama se obnavlja, dozrijeva.
Šve što se noću podijelilo u nemirnim krvotokom ljubavi se razlilo, sve napojilo.

Tamnoputa kraljice, duše i srca biserne, oaza požude… samo sretni možda dožive.
Zahvalan što si svratila, vikend mu poklonila, čežnje dimenzije otvorila.
Vrijedilo je, otkrivati u sebi nepoznate predjele, shvatiti životne čarolije.
Sretni što su se osvojili, jedno drugo potrošili, i još dalje sjećanjima maštaju.

Toni Ljubiša Božić, BUGOJNO, 09.06.2012 u 11 i 21 hrs

 

 

O MOJ DIVLJI KESTENU

O Moj divlji kestenu, žuboriš nemirnim očima, ljeto problema dovlačiš.
Pod tvojom krošnjom prvi put me poljubila, bijelim grudima usne žarila.
Kestenjastom kosom prste je moje puštala da čuperke dresiram, savijam.
Pa svaki kesten na nju me rado podsjeća, tvojom stazom je najrađe šetala .

Jutrom, ranom zorom 05 i 15 šetah ispod njenih širom otvorenih prozora,
prve note skladah sa veselim pticama, da je naglo nebi naša glazba probudila.
Vrijedilo je uvijek malo duže čekati, da se ona snena na balkonu pojavi.
Ne svjesna da ukras je divljeg kestena, što dušu i srce nemirom obuzima.

Meni je podarila svoje mladosti tragove, usnama preljube da me izlude.
Moja je postala, bez planova , strast se dogodila, srce raspučila.
Duge šetnje noćima, sa cvijetom kestena u kosi što usne priziva.
Toliko me opčinila divljeg kestena kraljica, što suludo satima cjeliva.

O Bože , kako je bila tvrdoglava, inatom se dokazivala, teško popuštala.
Samo da bi uvijek u pravu ostala, svoje teorije dokazala, mene pobijedila.
Al po nekad sve sam praštao… ipak bi priznala da se nije kontrolirala…
U sebi je imala korjen divljeg kestena, što obuzima , steže i ne popušta.

I kad bi zaspala prigušeno na grudima, miris kose još u meni se prožima.
Divlja pčela je, nadojena cvijetom divljeg kestena, srcem probada bez mrve dodira.
Na moj cvijet je sletila, ljubavlju oprašila, divljeg kestena strast u meni spustila.
Zavoljeh je bez razloga il sto razloga , divljakuša… uzrok čarobnog spokoja.

I nikad neće saznati, koliko je u meni potopila brodova, jedara rasparala.
Zbog nje je nastupila ludnica, zbog smetova što bi u meni navaljala.
Jugovinom je nestala…suhim granama kestena smetove sve rastopila.
Ostalo je prekrasno sjećanje nezaboravne slike divljakuše…očiju divljeg kestena.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.06.2012 u 05 i 15 hrs

 

EH DOK SMO SE VOLJELI

Eh našu priču oni nikada ne budu razumjeli

nikada ovo što imamo shvatali

jer nikada kao mi nisu voljeli...

SUZAMA PROŠARAN RASTANAK

S tobom doživjeh najljepše duge… duše mi davno ranjene, potopljene.
Vratila si smisao životnih radosti, podigla klobuk mladosti u grudima.
Davno zapostavljene stihove, pokrenula si da izrone, maštom probude.
Pognuta glava se podigla , u oči gleda te bez treptaja, ljubav si probudila.

Sa tobom sam dječak ponovo postao, tvojom se mladošću drogirao, opijao.
Višnja si bila nonstop na mojim usnama, crvena, sočna pregrštom sokova.
A onda si prepuna strahova sve naše veze izbrisala, plašeć se nus pojava.
Na obje strane strast je žuborila, zabranjena zakonima svih zakona gušena.

Podvili smo repove, pognute glave napustili skrovište, da se vatre ne raspire.
Brisali sve tragove, poruke, tel pozive, promijenili poštare da nas ne uprate.
U suzama poslali posljednje poglede, u duši uspomene ridale, razvaljivale.
Kako je bolan rastanak, a tako je kratko trajalo vulkan nemira probudilo.

Bježimo dok vrijeme je, da nas ne uhvate ludorije, rasprodamo pamćenje čarima.
Pamtit ću te kao najbolju frendicu, moju dragu nemirnu djevojčicu iz predgrađa.
Pamtit ću samo slatko dešavanje, ne želim negativno razmišljanje, suze il plakanje.
Bila si i ostat ćeš slatkih grijehova sličica, što u srcu zauvijek osmjehom podsjeća.

Bit će mi drago da po nekad se sretnemo, tek onako , uz limunadu slatko smijemo.
Prijateljski se sebi divimo, kako smo uspjeli, kontrolirati unutarnje kratere nemira.
Na uzdi držati požude, strasti…da nas ne uhvati mladalačka manija ljubavnog ludila.
Bit će to prekrasna sjećanja, super frendova kako su svoje duše trezvenošću ukrotili.
Živo blato prevare izbjegli, tzunami hormonalnih udara raspršili , normalni ostali.

Ipak smo borbu sa samim sobom kao najtežu izborili, druge strane nismo povrijedili.
Neka to bude naša najslađa tajna, koja se kroz mašte vrtila, bez konkretnih dodira.
Jednostavno nam je falilo tepanje, strastveno požudno podilaženje granicama maštanja.
Ostaju zaljubljenih prekrasna sjećanja, dušu i srce punili mrvicama, strasnog uživanja.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.06.2012 u 21 i 01 hrs

USPJELI SU… DA NAS RASTURE

Krenuh s planom da te iznenadim, obradujem… usnama probudim.
Htjedoh da te podsjetim, današnjim danom drugu godišnjicu veze proslavim.
Vrijeme curi, slike blijede, sijećanje se mislima razlijeva,negdje odlazi.

Što da radim kad volim te, pokušavam a ne želim i ne mogu da zaboravim.

Svoje grijehe molbom ispaštam, na mom križu ruku si mislima POLOŽILA.
Snagu si davala, teškim trenutcima tješila, iz blata ljigavog izvlačila.
Vrijeme nas nosilo, jednim srcem disalo, naše klupče se vezalo.
Sve je kockica, što se skladnošću uklopila, mozaik sreće prekrajala.

Ljubim te, ljubim te do neba, da nisi svjesna, koliko srcu si značajna.
Vruće misli su poslane, sa tvojih antena pristigle,mojim nemirom vladale.
Od svoje sjene se prikrivaš, ne želiš niti u mislima da se otkrivaš.
Tvoja ljubav prikrivena, meni je shvatljiva, bojiš se bumerang udara.

Doticaj tvojih usana, buđenjem preostalih vatri se vrelinom prelama.
Prekrasna, ovisna, svakodnevna si pojava, vjerojatno vezano uz godine.
Ne dozvolimo, da nam ovo prekrasno maštanje, rutinu i navike rasture.
Volimo, razmjenjumo, maštajmo dok se ne desi u javnosti tijelima opijanje.

ODJEDNOM, Preko noći si odlučila,strasti gušimo, požude topimo, sve brišemo.
Nebo se zamračilo, sunce potrošilo, smisao življenja izgubio, razdvajanje.
Kako dalje da se ponašam, kome da stihove poklanjam, srce oživljavam.
Sve bez smisla prestaje, tuga očima putuje…uspjeli su… da nas rasture,
Razdvoje, sve iskonsko, strastveno, što je život značilo trenom umrtve

Ako se nekada sretnemo, mnoge iz duše tragove iznesemo, slatko smijemo
Možda nam bude jasnije, dal smo jedno za drugo stvoreni, il hormonima varani.
Budemo pametniji, hladne glave prenoćili, sve izvagali, pametno izabrali.
Sve će pokazati sudbina, budimo na čekanju, životom vlakovi prolaze.

Drage cure…  Hvala VAM, hvala što ste cijelo vrijeme me tješile, maštu raspirivale.
Što ste pokazale da u meni još puno života postoji, ima kome da se pokloni.
Do neba hvala VAM, što ste bili strpljivi dok sam ridao kao student u suzama.
Bilo je predivno maštanje, nemoguće doživljavanje, sudbina skraja stihove.

NEKA JE ČUVA SUNCE PREKRASNOG SALZBURGA, BILA I OSTALA  JE NJEGOVA

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.06.2012   u 20 i 02 hrs

 

DAL JE KAZNA IL NAGRADA

Kada napokon vrh njenog srca osvojih, dušom bez patnje zaplovih.
Sve što drugi su samo maštali, u prazno željeli, meni se ostvarilo.
Shvatih kojim sam plovio prazninama, život je bio monotona pustinja.
Hodah provincijama životnih dešavanja, u centar srca ONA me uvela.

Pre brzu vožnju je voljela, time se dičila… stalno negdje žurila,
Na mojim usnama je snivala, plišani medo bio sam na grudima nemira.
Nesanica, nemir je postala, vrti me , dugim noćima, zjenice proširila.
Maštom se razmnožava, totalno me razoružava…gubim sve ratove.

Svakom porom duše dirigira, obrtne momente izaziva, kazaljke pomjera.
A ONDA, dal pogriješih , što srce ponizno poklonih, otvorih sve kapije.
Muškarac kada voli zvijezda je svijetleća, čitulja u očima prepoznatljiva.
Ako ga prevariš il možda ne ljubiš, iz duše mu licem tuge silaze…putuju.
Za Ljubav sve Spreman je učiniti, na koljena kleknuti, moliti oproštaj.

I dok šeće,u prolazu je gutaju, na svakom uglu zamku joj spremaju
Miliun očiju na nju oko je bacilo,no mene je prepoznala, prigrlila.
Na mom ramenu gnijezdo je savila, svoje srce većinom otvorila.
Pa sada nespavam, noć je danom postala, ni mrvicu oči ne zatvaram.

Dal je kazna il nagrada, ljulja ljubavnim jedrima, pregrštom bočnih udara.
Tko je meni poslao, što se mene svezala, orijentiranje razbucala .
Poznatim podsjeća, dal me nekad voljela, tijelom mi krstarila.
Krišom kovala planove, pomrsila jedrenje, prevarom duše ušla u dvorove.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.06.2012 u 21 i 11 hrs