Promatram jednu dušu ranjenu preko rive što zapljuskuje
čitam u njenim očima toliko boli i nesreće zagušljivo stanuje.
I sve pokušavam što bliže da neprimjetno priđem joj
da se uvjerim zar je moguće tako slomljeno srce da postoji.
Kao uvenula ruža sva se nakostriješila, sve bodlje narežila.
U pogledu toliko napučenog paćenja, a toliko divnog izgara.
Pitam se koliko dugo će tako u grudima skršena da izdrži
da joj srce ne raspukne da latice života oproštajem ne položi.
Toliko toga je pitao, u detalje razloge tuge što potapa istražio.
Vidim u mulju poplave zaglavila,otežanim balvanima pritisla.
Nesvjesna da joj život curi, da cvijet mladosti podlo prolazi.
Nitko joj ljubav žrtvovanu ne uzvraća,osmijeh tminom zagasila.
Sva mu se predala, al ne vrijedi među njima ljubav je nestala.
Brana strpljenja samo što nije raspukla, sav život potopila.
Da joj mogu prići da joj rame barem na tren ponudim,primirim.
Da se barem trenutkom od te nemjerljive tuge rastereti, oprosti.
Onda bih je nakon godina plakanja pitao, smisao življenja.
Čime i na koji način je ljubav svoju punila, kako je izdržala.
A usne ispucale,prazne, davno sve zaboravile kako izgleda.
A sada u mrežu tuge se nasukala, sa svih strana spetljala.
Rekao bih joj iz tog klupka tuge da iskoči, život da probudi.
Da skreše svo to žilavo korjenje, da bere slasne ljubavi plodove.
A ne da se tako skršena poguri, tuga u očima vriskom zaori.
Rekao bih joj da mi se pridruži, ako joj život oružje položi.
Rekao bih joj da život je poklon koji nebi više uzaludno traćila.
Samnom bi samo sreću , osmijehe i pregršte ljubavi imala.
Neznam zašto al nekako sam baš siguran, da sam joj potreban.
I evo još kriomice pratim kuda u suzama skršena prolazi.
Imali bi savršenu ljubav, jedno za drugim trčanje, ljubljenje
nezasitno ponavljanje da volim je, i taj vriska sreće u očima
kad bi mi od sreće poklonila, tako bi jedno drugo imali
da bi se i kroz sljedeće živote pronašli i nezasitno voljeli.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23.11.2014 u 05:21 minut
toni"s poetry 