Zapamti, ne želim da sam prošlosti sjećanje

Čekaj, ne odlazi,nemoj ovo vrijeme da nam uzalud prolazi.

Neka ti svakog trena tragovi na našoj plaži ostaju

da slatko upozoravaju da moja si bila i ostala.

A trajekti neka termine polaska poremete, galebovi odlete.

 

Ne želim da povratnu kartu kupujem,želim sa tobom u krilu preostali dio života da presretan odputujem.Da zajedno obilazimo cvjetne parkove,

za voćne salate da ubiremo zrele plodove.

Da nas rana zora svaki puta u strastvenom zagrljaju usnule iscrpljene kriomice nasmiješena zatekne.

Da nas prvim zracima sunca onako uz put lopovski uštine.

Jer ne želim da ti u prošlosti zaglavim,da ti po nekad u srcu koji trenutak kroz suze sjećanja boravim.I da me se možda na zalasku sunca prisjetiš koju suzu odroniš ime mi spomeneš,duboko uzdahneš i na tome taj dan onako kao da morašš tu seansu da odradiš.

Ne želim da me pretražuješ među galaksijama,želim da sam uz tebe tu priljepak,zakrpa neodoljiva na sočnim onim mednim tvojim usnama.

Bilo bi suviše bolno da te na mene samo neka tužna u molu rasplakana pjesma podsjeti.Nemoj da promatraš zalutale trajekte što vode do mog srca i do mene.Budi i vječno u meni ostani u srcu i duši nepokolebljivo strastveno boravi.

Nemoj da dozvoliš da ti strune srca otupe i vremenom sve što smo imali  onako tiho u magli zaborave.Nemoj da u pustinji zaborava zaglavim, na vrelom pijesku kao posljednja kapljica ljubavi presušim.Da se u prah sitnog pustinjskog pijeska pretvorim i da  po meni neke zmije il gušteri tataju. Da se neki korov za mene uhvati da ovu ljubav sto cuvam u sebi on u svoje korjenje natovari, da mu glavna prehrana tuge postanem.

Neću i ne želim da našu ljubav kao prošlost promatraš i zamišljaš,želim svakog trena da je imaš i potpuno doživljavaš. Ne prelazi na daleke usamljene otoke i obale,ostani vječna moja ljubav luđački zaljubljena u mene.

Neka ti ova čarolija bude srcu najslađa ispaša,neka se na njoj najslađi život odigrava ti i ja strastveno otkačeni na usnama.

Ljubavi jedina, jutra bez tebe bolna su, neumoljiva,najveći jad i tuga bez tebe se doživljava.U svakom cvijetu i pupoljku neka naša strastvena bajka najljepšim bojama osvane, neka se pčelinji rad u najljepši med drugima pretvore.Mnoge će slomljene duše taj med da preporodi, toliko toga u njima će da se promijeni i lijepoga dogodi.I Zapamti ne želim da sam prošlosti sjećanje,neću, ne želim,nevolim i mrzim sa mojim imenom udjeljene poklone.

Samo tvoje usne i budi pored mene najljepše i više nego nagrade su dovoljne.

Želim da nas ovaj preostali dio života blagoslovi, da nas po neki stih ako nadođe podsjeti kako i kada smo se susreli i očarani zavoljeli.

 

Toni Ljubiša Božić, Moskva,31.12.2016 u 18:08 minuta

 

Teško je al ne popuštam

 

O mili bože znam.tako sam siguran dok me ova blagdanska noć u smrznutoj Moskvi samoćom obavija,u tebi se nezasitna privržena požudna ljubav odigrava.

Niti trenutka samoći ne dozvoljavaš da se pod velom sumnje trenutkom u tebe uvali da ti ljubomoru bez razloga širokim prozorima otvori pa te izjeda.

Prejaka si da se ta samoća sa tobom poigrava.Samo okreneš glavu i osmijeh sretnih trenutaka sjećanjem nabaciš i opet me beskrajno imaš opet me strastveno zaludis i osvojiš.

I vrijediš svakog momenta koji na tebe srdačno iz dubine duše potrošim.Samo tim trenutcima potpuno sretnički živ se osjetim.

A ova daljina i kontinent što nas razapinju ništa nam nemogu napakostiti,i sve buduće razdvojene godine nemogu da rastope ovo što se u nam steglo i  ne popušta.

Čuvana si i skrivena negdje duboko u ponoru,u debelom rascjepu nadanja da nas ništa ne dodiruje i nepoželjno u ovoj ljubavi spriječava.

Jedino ova ledena Moskva i njene zaleđene smrznute ulice zidove su  suzama u kristalne ledenice pretvorile.

Duša bori se, iskušenjima se raskida dok se crte tvoga lica u očima poigravaju i opominju da od nas nikad za nikad ne odustajem. Iz sjevernog vjetra tvoje riječi pristižu,opominju,da od tebe nikad ne odustajem jer rijetko,skoro je nemoguće da mogu ovako dva srca da se posesivno zavole. I promatram rijetke prolaznike nebi li tvoj osmijeh u njima barem trenutak skužio.Sve su nekako na svoj način ruskinje skrojene, ali niti jedna nije blizu tebe niti trunkom da na tebe podsjeća.Votka me u posljednje vrijeme pred zalazak sunca zarobi na svoje neki način me porobi i osvoji.A ja tražim te, ne odustajem.Pokušavam moje daleko na neki način da dokučim i uvijek razočaran tešku suzu na srcu zaleđenu moskvom osjetim.

Sebi kažem ne trati vrijeme sve je uzalud, ona je neuporediva, samo jedna Ilja je i tako predaleko nedokučiva.

A onda kad zaronim u stihove.

Osmijeh ti osjećam,sve je po tebi skrojeno, sve na tebe odiše i savršeno podsjeća.Dal si svjesna da još žariš, isto boliš me,grijehovi sa tobom savršeno mojim bićem vladaju.Moja bezgriješna si boginja, za tebe se srce bori i otima,a daljina me već duže vrijeme opominje da sve pusta mašta je da se iz tog ludog zanesenjačkog sna napokon probudim.Da korak kroz život novim putem produžim, da grijehe na tebe više ne rastrošim.A rane u grudima neizbrisive da samo znas kako to razdire jer previše volim trebam i želim te..

I sve što imasmo je duboko u srcu stopljene ,jednostavno vječno i neizbrisivo.

A pusti stihovi i rime ostaju kao trajne i dokazano neizbrisive da se na ovu savršenu postojanu ljubav ukaže.Gle izlazak promrzlog sunca u Moskvi me opominje da ispred vrata ista tuga,ista samoća sačekuje naoštrili kandže i kezeć me opominje da nema nade za nas, za mene.

Nemaju oni pojma koliko ovo među nama je savršeno trajno i nepokolebljivo, ali eto svako jutro samoća i tuga se nadaju da će napokon uspjeti i sve u meni polomiti.

Toni Ljubiša Božić, Moskva,26.12.2016 u 07:30 minuta

I nedam da se izmičeš da slučajno ne nestaneš

 

 

 

 

Između nebeskih poljana tihog svemira

Odvija se naše ljubavi čarobna putanja.

A dodiri kao komete neprestano šaraju

Točno znaju gdje I kada koliko da diraju.

 

Promatram,tek je usnula,a božić tek svanuo.

A ja daljinom u snovima skoro polovan

Kao pahulja,suhi list na usne joj se prilijepim

Onim požudnim talasima nezasitan doletim.

 

Na pupku mi poruku spremila.skoro izblijedila

Previše godina me čekala,skoro bolno uvenula.

A ja kao sunčeve zrake plazim,sve oživljavam.

Ćežnja i žudnja se rimuju,dok usne se dodiruju.

 

A sve zaostalo nezaustavljivo nadire,tugu sapire

Sve bi da se u trenu obiljem strasti preporodi.

I ništa više nije bitno niti od nas sada važnije.

Ima me imam je zvijezde napokon duše spojile.

 

A dole oni u kaljuži bez ljubavi kažnjeni dušmani.

Sve bi da nam razore, da nam duše od tuge izgore.

A nas dvoje u oblacima nezaustavljivo plovimo.

Dok se rulja bijednika bez ljubavi tugom opija.

 

Iz druge galaksije prsten ljubavi za nju pristiže.

Od repova zvijezda prave mu kružne karike

Dok se ljubav u nama privija,zabluda izblijedila

Mi se talasima nezadrživošću strasti gušimo.

 

I nedam da se izmičeš da slučajno ne nestaneš.

Al se noć nešto noćas skratila,snove isprekidala.

A u nama jato ljubavi ostalo,nije se mrvice ispilo.

U srcu napukle karike,o bože opet dolazi čekanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Moskva,25.12.2016 u 22.04.2016

A žena bez ljubavi jalova kad tad postane

 

 

 

Ako mi ljubav u pupoljak nade ne stane.

Ako pogled od čekanja suzama zamrzne.

Ako se nada od samoće napokon ne odvali.

Nema smisla da čekam je, zadržavam u sebi.

 

I neka budem pusta usamljena sirotinja

samo neka nitko njenu ljubav ne preotima.

Sve ću da izdržim,njenim dolaskom oporavim.

A čežnja kao i svako večer podlo preuzima

 

Svaki slobodni trenutak u mislima obuzima.

Dok me dani satrše, blatom samoće preliše.

Dušu mi bljutavost pritiska,srce zaudara.

A zbog ljubavi ,život se treptajem ipak dogodi.

 

A petrolejka i naliv pero se noćima prepiru.

Tko će prije da se mrvu umori i odustane

Njeno ime da na miru ostavi i ne spominje.

Dok sebe lažima kao čokoladom prelijevam.

 

Na čelu bore od nespavanje krateri postali.

Previše fleka od pera otkriva na prstima.

Tko zna koliko je opet noćas pjesama dobila.

Sigurno se hinjski kao uvijek pod kožu uvlačila.

 

 

A jutro i ne mora da požuri i baš podlo dolazi.

Ovako mi život zaokupljen njom u mislima

Tiho zadovoljno zaluđenički uviđam prolazi.

A žena bez ljubavi jalova kad tad postane.

 

Moskva,25.12.2016 u 15:39 minuta