O Kako rado bih dobro jutro joj poželio
Onaj osmijeh slatki sa njenih usana popio
Svu kuću prevrnuo nebi li joj čaj skuhao
Pa da je ludo zaljubljen promatram dok ispija.
Onim vatrenim usnama šoljicu vrelu dodiriva
A mene onako nasmiješena ispod oka promatra
I polako sebi dolazi dok se skroz ne probudi.
A onda me sebi pozove na usne primakne.
Iz očiju čitam joj kako vrišteć kaže volim te čovječe.
A ja kao da sam raketni pogon dobio tako bih uživao.
U srcu milion rtmova bih puštao da opas divljaju
Nakon toga bih dan ljubavlju započeli pa uživali.
A krevet za jedno nekako širok nam očigledno postao
Dok bi se imali toliko strasti bi gladno razmjenjivali.
Tišinom smo tepali,strašću sve više i više dokazivali.
Da bi iscrpljeni onako na kratko zagrljeni koji tren usnuli.
Onda bi se krišom izvukao doručak joj spremio
Naravno doručak bez ajvara nikad nebi počeo
Baš ga je obožavala u svakom zalogaju uživala
Dok bi moj domaći kruh od heljde tako mazala.
A sada je daleko onako sretno se u drugoga zaljubila
Meni je samo prepun kofer uspomena ostavila
Kada je se poželim da tamo slobodno zavirim
Pa čitam pisma suze susprežem al jednstavno ne uspijem.
Iz mene se neka sjeta provali toliko tuge na duši mi otvori
Pa onako cvileće ridajuć da se baš previše ne primjeti
Dušu i srce olakšam si jer da to ne učinim pukao bih.
I onda dan tako na kratko rasterećen polako nastavim.
I sebi obećam da u taj kofer sjećanja više neću da zavirim
Ali što ću samog sebe sam toliko puta u laži na djelu uhvatio
Niti samom sebi više nisam vjerovao toliko puta se slagao.
Da o tome više jednostavno nisam razmišljao samo se prepustio.
Kad bi je se poželio svoje trenutke tuge bih imao pa se isplakao
U sebe bih se zavukao možda koji stih bi bar po nekad nagrnuo
To bih što uhvatim zapisao pa kasnije nekako riječi preslagivao
Dok bi slušalice sa instrumentalom cijelo vrijeme držao.
Znao bih da olako čitam eijwči sa njenih predivnih usana
Dok bi mi tepala i ljubav izjavljivala, bože kako sam je volio.
A sada nekako kako godine prolaze ta ljubav osjećam otupljuje.
Više se sa strašću u kofer baš i ne zavlačim, tako jasno to osjetim..
Mislih ta ljubav nikad neće nestati, da nikad neću prestati voljeti
Ali eto i to se dešava ljubav polako izbliđiva, lik joj gubi se.
Možda sam ostario pa mi popušta i pamćenje sve je moguće.
Pa nasmijem se,dok po koja suza onako niz lice se strovali.
Divno vrijeme za sjećanje smo imali, samo to ću pamtiti
Ne želim više da se sažaljevam u prošlosti kofer zavlačim
Jer to mi baš ne treba i mogu da stvarno bez razloga poludim
Život nastavlja bijah njena ljubav barem na kratko nemirna.
Toni Ljubisa Bozic Bugojno 06.10.2019 u 03:06 min
toni"s poetry 