
Predugo vrijeme na žalost žive turobno zajedno.
Praznina međusobna duboko brazde zaorala
Oranice sjetnom tugom i prazninom naljepila.
Ne mogu da se rastanu drugu sreću da potraže.
Dal već sada kasno je, novi početak da pronađu.
Zraku prave ljubavi barem trenutkom da osjete
Možda će to barem malo za početak da ih pokrene
A kasnije to vuče jedno drugo, na miru ne ostavlja.
A među njima zasukala pustinja, riječi se jedva prozbore
Pogledi tmurni odbojni međusobno grobnom tišinom zanijeme.
U sebi oboje uzdišu, što uraditi, kuda krenuti jadnici neznaju.
Plaše se knjigu prošlosti zatvoriti, jednostavno novu započeti.
Sudbina svoje donosi, možda samo zbog djece opstoje.
A u njima jad i čemer razdvojenim krevetima prepliće.
Među njima nema niti treptaja strasti i one požude.
Među njima hladno i odurno dječica neznajuć odrastaju.
Ona ne shvataju koliko tuge u roditeljima prokuhava.
Koliko suza čeka da krene ridajući dugim noćima.
Boga mole da im savjet udjeli, kakve planove i odluke
Kojim putem života da se pokrenu da napokon odluče.
Na njima je, teška vremena im tek dolaze, tko zna kako će…
Jedno drugom napokon treba da priznaju, voljeli se nismo
Treba napokon dušu i srce širom da otvore i olakšaju.
Laži treba da se totalno razotkriju i ništa ne prikrivaju.
Neka se srce iz tišine napokon širom otvori, pa prozbori
Nema ljutnje, nema nikakvog bezveznog kajanja, ne ide.
Jednostavno od prvog dana sve je bilo teška zabluda
Lažna ljubav čudnim izobličenim slikama se prikrivala.
Dal ostaju u tom živom pjesku da se gušeć potope.
Dal kako tako zbog djece taj jad i čemer ljubavi izdrže.
Il kao odrasli napokon da zasjednu, police duše otvore
Jedno drugom saspu dugo čuvane tajne, ovako ne ide.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23.11.2015 u 14:24minuta