Milostiva Gđice Irbina…Nadam se da će nam sreća biti uz Božiju pomoć naklonjena !!!
Što se više sputavam u klupko nemira se nemirom zamotavam, žarite me. A kako bez Vas, Vaša rosna majica, mirisom ispod jastuka podsjeća. I onda u sebe se zavlačim, zaboravljena mjesta na prstima obilazim. Po tko zna koji put slike budućeg susreta dovlačim, ništa ne izostavljam, u detalje sve slažem i planiram.Sve roletnama prekrivam, ne želim da bilo tko suze mi ugleda. Tako skriven ispod stotine pećina pokušavam i od misli prema Vama otimam. Što sve dublje zalazim,šume pećina.. zidovi, kontrola izmiče, sve slabije se snalazim, postajete prenametljiva, sjajite žešće u očima, nemoguće Vas izbrisati. Sve što kroz maštu smo dodirnuli kao na tacni života se pojavilo, silinom slika sve zapanjilo. Zajedno smo posebna čarolija, sve što dodirne procvijeta, i prije ranog proljeća. Od čega su ovi naši suludi snovi satkani, u svakom momentu posebnošću probrani. Čežnjom iz posebnih staklenki smo nasjeli, pritajenim nitima se spojili, vječnost slatku predugovorom vezali, usnama pečat zapečatili. Ovo naše dešavanje il maštanje, ne znam koje ime da nadijem koje bi najbolje pasalo ako ga pronađemo možda budemo shvatili kako su nas meteorski vjetrovi sjedinili, mlječnim putevima pristigli.
U pravom trenu i sve na vrijeme kako treba se dešava, ništa nije slučajno sve je skuhala sudbina. Ispred nas se ljeto kroz proljeće privlači, hoće sve naše ljubavne tragove da sprži i prikrije. A vjetrovi se udružili, huče, nagovaraju oblake da zasjenče sve tunele kud smo se skrivali. Polja poljskog cvijeća našim suzama strasti se zarazila sve se lančano ljubav među cvijetovima odigravava.
Zrijenje se poljima ubrzalo da bi nam ljeto proletilo jer septembar je davno zakazan.
Ako nam nešto ne podvale i sve planove pokvare, naše vino čekanja će da uskisne i propadne. I ta nemirna požuda me toliko puta nagnala, toliko toga obećala, prekrasnih sokova nemirom nacijedila, ali slasti, daljinom slasti se sa usana izgube.
Na kraju to ispadne mulj i talog iz boca našeg maštanja jer tamo si me željela i skrivala. O domu smo zajedničkom snivali,zajedno bi ga sticali. Samoća me ubija i Vi kao i ja samo za dvoje stvoreni. Sva naša pisma i poruke što ste složili u škrinje i poderane kofere, posebna bdijenja curit će noćima, dok istovremeno opada lišće ispod probušenih oluka. Sve se to dešava zbog vjetrova što dušu prodaše, lišće se od straha prevrće kakve zamke sve spremaju. Ipak je jedino drveće sve tajne sačuvalo toliko puta zbog naših usana krošnje savijalo.
Nekako glas kada Vam začujem, dušu mi posebnost osvoji, odasvud neko slatkasto brujanje , nešto govori, nešto spominje.
Toliko sebe u maštanje unijeli, doprinos nemjerljiv bez dokaza uložili i samo naša tajna je što se već godinama razlaže, prošlim ljetima putuje. Kako jedno smo postali, saznanja nam postadoše magičnošću drugačija jedno u drugom duša se presijava, pozornošću se na licima presladak osmjeh očitava. Po svemu poseban, savršeno radostan sa toliko posesivne stisnutih željica da se po nekad polomi kontrola njihovih prolaza. Pa nam oči iskričavo zasuze, : * Eh da ste kraj mene ali bih Vas…ljubio, imao, tepao, tješio za ruku vodio* i tako beskraj slikama podlih podvaljivanja.
Doživljaj našeg zagrljaja ravnodušnost u savršenstvo požude pretvara,obgrljeni jedno drugo ne puštamo. Toliko lažljivom maštom često puta trgujemo da se čarobne kapije otvore i da nam dozvole berem jednu uru prljavog plesa tako beskrajnim usnama začinjen.
I nekako se posebno tim trenutcima osjećamo, sve ostalo oko nas je u nekoj zatvorenoj kugli ostalo, a mi nerazdvojni putujemo. Sletovi ptičijih igara spremljeni, ispred nas po našim željama prekrasne prave likove dok pored prolijeću. Al ta uzajamna žeđ ne prestaje, baca u bescijenje samo da se jedno drugog dokopamo. U nama drvo života se probudilo, mlado raširilo korjenje, straže čuvamo da ih glodavci ne nanjuše pa u trenu progutaju, svu strast i požudu što tajišmo u prošlost osušenih korjenja strpaju.
Briga i oprez nas ne napušta, miran san ne dozvoljava, stalno se oko sebe okrećemo, da nešto ne ugledamo što bi moglo svo to maštanje da ugrozi, tko zna što spremaju.
Ljubav nemjerljivo nov novcata, ispod čekića dva srca se izlegla, i tu primirena trenutno kao da počiva, samo je oči sklopila da dušmane zavara.Pa nas ta odvojenost samoćom razara, noćima iznad mora poljubac se prelama, na njene prozore vjetrovima poruke prenosi, da se probudi, na terasu izađe i osjeti da grlim je prostranošću svemira. I dok je okupana na obali morskih pjenušavih bukova mene ravnica kroz planine zamela, pustinju u grudima razapela kao šator najveći u kojem se često sam od sebe zagubim. Buljim u neke točke na stubovima gdje ste kroz maštu počesto sjedili. Vidim osmjeh nemira, doziva , bukvalno doziva,dodiriva. I onda se svo nebo sručilo, pljuskovima nekakav nemir unijelo, krupne kapi se uskomešale, olucima razvaljuju turobni zvukovi. Suze sam skupio, sve šakama oči zaklapam da ne iskoče, svi okolo mene shvatit će koliko sam slabić postao, al razlog ne mogu da prokuže.
Kažu da sve imamo, svi nam zavide,da rijetki smo sretnici do sreće prispjeli. No lažna slika ne otkriva šapat u našim grudima što prati, poziva, dozira. U duši prostranstvo razdvojenosti tuge, nesmiju i ne trebaju da osjete niti ugledaju il nedaj bože vide. Ta samoća, nedostatak neponovljivih toplo nježnih dodira kao kiša dosadna nemirnim morem se razdigne, da bi meni se sručila, zapljusnula srca kanjonima planine. Svaku kap što mi je poslala, duša na milione puta je prevrnula da što duže miris Vašeg tijela i usana osjeti, do maksimuma iskoristi.
I sve te ogromne pljuskove što sa mora šalju se sve to razdvojene ljubavi razmjenjuju. Al svatko svoje kapljice dobija,veže ih posebna neobjašnjiva energija. To su pisma bez slova i riječi u njima, u kapljicama suza sve se sažima. I onda tako svakodnevno tajnim stazama preko oblaka, vjetrova naša veza se održava. I prije nego što zora svane, sve tragove magla prebriše, rosnim kapljicama potkupi lažljvo korjenje da nas ne otkrije jer je brbljivo u sebi teško tajne zadržava. Ulice kojima smo hodali sunce sjajnim izlaskom zabljesne i okrene da više neznaju, i sve što se desilo noćima zaborave. Tijela nam se privremeno razdvoje samo duše vječnošću svezane , mlječnim nitima opstaju da nam danima nemirom haraju. I kad se oči otvore samoća usamljene na postelji zatekne, grašci hladnog znoja jedini preostali snova tragovi nikome objašnjivi prvim umivanjem nestanu jer se u ogledalu opet osmjesi sastanu, na dogovorenom mjestu jedva dočekali da šuruju.
I tako iz dana u dan našu srećicu skrivamo, pred drugima glumimo da blještimo, al istina jedino u nama savršenošću bez dodira mašti najljepše darove poklanja. Tu samoću na svakakve načine varamo, suzama, osmjehom, jecajima i kricima varamo.
U našim dušama osmjeh beskrajno valjamo. A on tako besplatan a baslosnovno vrijedan, u nama projekciju čarolije raspršio. Znajući tko nam ga prosljeđuje izobiljem sreće licima obznanjuje no samo njima razumljivo ostaje.
Samo iskrena, potpuna ljubav bljeskovima nemira se dovukla, bogatašima nas prozvala i to nam je jedina karta sreće prispjela. I da jedemo života kamenje, žilavo samoće korjenje sigurnost luke i čekanja u nama posebnošću preživljava. Zato nama sreće izobilje na duši stanuje, nitko nemože da je ukrade il oduzme.
Radošću nasmiješen sjetim se skrivenog plana trenutkom maženja u skrivenom liftu čekanja. I tek kada smo ga pronašli puni pregorjele strasti uletjeli i taman spremni u zagrljaj da skočimo slika ispred nas blokirala, LIFT POTPUNO STAKLENI I PROVIDNI našu požudu trenom je ugasio. Al je osmjeh beskrajni, osmijeh liftom ječao koliko smo od sreće se smijali propuštenu šansu izgubili. I to je trenutak poseban, jer se srca iskreno raduju, ljubav se nije mogla sakriti. I onda tako zamotani slatkim osmjehom na ledeni vjetar istrčali, kratkih rukava ljudske face blokirali. Prolaznici čudom gledaše, pitaše se što je ovoj mladosti, sve poludi a vani skoro da je snježilo, u nama kratkih rukava krv ja plamtila. Na njoj svijetlo zelena čupava majica, o Bože kako je prekrasna, čovjek nemože da odoli da pogled sa te bebaste face odvoji. Onda mi je tepala , što bi samnom sve željela, a ja u sebi presretan, ludio i sve se u džepu štipao dal se to stvarno nama događa. Sati kao sekunde odletjele, nisu nam dozvolili da se ponovo stopimo, ah taj lift plan nam pokvario. A kako sam planirao da Vas čvrsto zagrlim , za medene guze uhvatim i da je ljubim onako stežući u zidove lifta što je skripao..
Osjećam, znam da bi uživali, moj je poljubac bi obožavali, na usnama duboke tragove ugriza gravirali. A ja jadnik trpio što ću kad joj sve popuštam. I dok smo se avionom vraćali, čvrsto za mene ste se pripili, ruku niste puštali, milovala i naslonjena na rame potiho nešto u sebi maštali. A suze ugledah zapanjen, kako je popustila,tišinom jecaja noć je rezala, dokaz da se stvarno i previše volimo.
U grlu steglo me, suze sam na otvoreno polje pustio, i bio ponosan da to pokažem jednostavno se tome nemože oduprijeti. Rado se sjećamo, strastvenog poljubca, u krilo ste skočili, noge oko mene obmotali a poljubac tako strastveno brujao, da su usne od vatre pucale. Tako sam Vas želio imati, ali okolni zidovi sve su snimali, pravi trtenutak iščekivali da nas provale. Samo poseban osjećaj koji kroz vas prostruji , najljepše glasove najavi, pa Vas nekakav vjetar obuzme, ludački se smijete srce vam potpunošću potopi i nista tog momenta nemože da vas izbaci il poludi. Ljubav se događa kada se najmanje nadamo, bez kucanja se u krilo uvali, da se čovjek svakog trenutka oduševljenjem razbudi. I eto, to ludilo se među nas uvalilo, pamet nam izmješalo, u vtriću smo završili, neiscrpno smo presretni što smo na istu stazu, u isto vrijeme na isto mjesto zagazili. Putokazi nas doveli, i sada iz istog ranca usnama krademo, tijelima žudimo da se na najljepši vrh životne sreće penjemo. Među nama nema sumornih oblaka jer smo iz svjetlosti pristigli. Prošlim dijelovima života se patili za nečim trčali nesvjesni da nas znakovi navode. I kada razmislim potpuno je shvatljivo i samo nama dvoma razumljivo no bez ikakvih dokaza ponovljivo svo dešavanje koje se među nama dešava.
Osnovne principe života smo napokon shvatili da samo sretni smo kada se dijeli, neizmjerno davanje čovjeka toliko popuni da su zlatnici i dukati toliko mizerni i siromašni ako pored Vas prođu kao hladnog kamena i pljunu dok Vas proklinju. U nam se razvila najljepša životna filozofija koja daje i otima na nama je da je pratimo gdje nas uputi sa osmijehom da svratimo. A nas dvoje na daljinu se držimo za ručice tako smo zaista potpuni, srećicom slađanom potpuni.
I što sam češće razmišljao dal potpunu ljubav doživljavam, uvijek novi odgovor dobijem, samo srce to najbolje osjeća i ono je podložno udarima nepoznatih uzroka.
Tko zna koliko puta kroz život sam ljubav očešao, al ne pamtim, tj nisam siguran da sam ovoliko volio, baš sretnošću okolo odašiljem. Znam da ljubav nosi dvije strane medalje, na jednoj su slike sreće i osmjeha u raju što se događa, al i ona druga se sjenom prikriva u paklu nemira počiva. I zato što nam je kroz život totalno neophodna, ljubav nas voda kao slijepce pored očiju da svoje greške ne vidimo, zaluđenošću srca trčimo a mozak je negdje u svlačionici ostavljen da ne zvoca dal smo pametno nešto učinili.
Ljubav je smisao i razlog postojanja i življenja sa voljenom napokon spojenom. I ne želim da sebi uskraćujem da kao otužna biljka lagano presušujem jer mi Vašu ljubav zabranjuju i ona nedostaje da smisao života pokrene.
Ljubav je najljepši plod što izaziva, ako nas trema savlada i žedne preko vode prevesla, ne osjetimo trunčicu ljubavnih plodova, zato jer nismo imali mrvicu hrabrosti tračak smjelosti da je bar pomirišemo, na njenim usnama osvanemo. I godinama smo lutali za njom skrivene tragove tražili, i taj interes nas do nje doveo jer je i ona naše tajne pretraživala da bi se napokon potpuno dogodila. I riješih da isuvišna pitanja i bezvezna razmišljanja ukinem, da me ne obuzimaju sumnje i podli strahovi. E sve te strahove negdje maglom skloniti da se više nikad ne pojave, samo neka ljubav među nama otkačenim svoje raspiri vjetrove. I zato jednostavno zavoljeh i volim Vas, čekajuć da se sve karte poslože i sve sudbini prepustiti al ne samo čekati nego neprekidno za Vama žuditi da se ne istopi i nestane. Rijetko i teško je ponovo istu strastveno potpunu prekrcanu žudnjom ljubav pronaći.
Sva sreća sve je u našim rukama, kako nam grah sve zapadne tako se sve i dogodi. Fige smo zajedno stisnuli dok smo vatrenu strast razmijenjivali.
I jeste da je ZA SADA sve samo puka maštica, al u njoj sva budućnost je spremljena, da se uskoro možda do septembra i taj slatki okršaj tijela i usana dogodi. I dotle usne harmonike sviraju: *GOVORI TIŠE DA NAS ČUJU SAMO ZVIJEZDE *
Ruke pružamo, toliko puta na dan uzdahnemo jer smo potpuno sigurni da u tom trenu mislite na mene, sve se oko okrene Vaše tragove ukazuje.
Ne bojim se poraza koliko često sam puta pao na koljena. Al sada je nešto posebno, nikad srce nije ovako opominjalo, samnom se slagalo, zadrži je, da je plima ne odnese.
I tako nam je život iznenadne podijelio uloge da prvo maštamo, duga pisma pišemo, užasno duge razgovore telefonom vodimo, toliko planova u duši sručimo.
I kad Vašu sliku ugledam što na zidu posebno mjesto zauzima, duša mi prepuna, bez razmišljanja u podle mašte uskačem najljepši budućnost naručujem , sreću proričem. Vrijedi septembar čekati, do tada nasmiješen svakim danom skriveno žuditi.
Nadam se da će nam sreća biti uz Božiju pomoć naklonjena !!!
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.03.2013 rano jutro 04 i 54 minuta
toni"s poetry 