Kad se čovjek u ljubavi 08.08. razočara

DSC00709

Kad se čovjek u ljubavi 08.08.razočara

osvetnika u sebi okrutnog otkriva

Sebe jednostavno ne prepoznaje

Kao da je ušao u tijelo druge osobe.

 

Koje kakve sulude ideje mu dolaze

Jer slomljeno srce i duša očigledno

Na jedvite jade užase tuge prolaze,

nemogu da odlazak voljene oproste.

 

Kad bi se koje kakvi dokazi barem imali

Pa se njenoj novoj ljubavi nekako podastrli

Da barem imam pisma slike neke dokaze

Da mu napokon pravu sliku te žene pokaže.

 

Al nema se,prazna puška nikad ne ubija

Samo moja riječ protiv njene škrto ostala

A ona zna kako osmijehom da ga zavodi

Zna svu vatru u njemu da strašću raspali.

 

I nema što za nju čeovjek nebi učinio

Samo da bi uz nju što duže sretan ostao.

I ako joj slučajno pokažeš suze i slabosti

Ako osjeti da si ludo zaljubljen,e tad gotov si.

 

Sve bitke u naprijed sigurno si izgubio

Interes za tebe kod nje si zauvijek ugasio

Sve tvoje mane je olako lopovski prokužila

I onda ti hladno krvnički leđa okrenula.

 

A samo kad bi čovjek kakve dokaze imao

Tako rado bih joj se osvetio,da pamti me

Sve bi njenoj novoj ljubavi podlo podastro

Pravu potpunu sliku te lažljivice otkrio…

 

Da barem imam pisma slike,bilo kakve dokaze

Da mu napokon pravu sliku te zvijeri pokaže.

Istog trena sva vrata bi joj krvnički zatvorio

Do kraja života on bi na upozornju zahvaljivao.

 

Toni Ljubiša Božić,Moskva,07.09.2017

 

Daj prozbori,ovu tišinu prekini

slomljen ostavljen 

Gukni, tišinom sve bolno satireš

Namoj nadu u prah da preliješ

Samo odluka srca ti priču otvara

Reci dal ljubav moju prihvataš

 

Dal u tvom životu mjesto postoji

Da se i moj život vječnošću prikloni

A činiš me tako sretnički posebnim

Kad trunke svoje ljubavi pokloniš.

 

Samo nemoj da šutiš,užasno to ubija

Dal se ljubav u tebi izgubila,ohladila

Što je to da nas razdvoji podlo uspjelo

Što je ledenicu u srce ti krvavo zarilo.

 

U očima slapovi suza nam nagrnuli

Bože koju naivnu glupost smo učinili

Ono što mnogi sanjaju olako razorili

Daj barem razmisli,gdje ovo odvodi.

 

Nismo valjda posljedni tango otplesali

Krvavu vječnu ranu srcima nanijeli

Život bez ljubavi najgluplje odabrali.

Daj prozbori,molim te ovu tišinu prekini.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno, 06.09.2017 u 09:44 minuta

Gunđalica i divljakuša

vrisak srece

Od prvog dana je jednostavno nezaustavljivo meljala

Valjda me oduševiti svojim tajnama tiho  pokušavala

Riječi nije birala,iz nje su kao vodopad se slijevale

U očima iskre strasti i požude jasno nakanu otkrivale.

 

Kasnije mi je iskreno priznala,od prvog trena me željela.

I tako je sve i planirala,da mi se potiho pod kožu uvlači

Da svu moju pregladnjelu strast i požudu divljački probudi.

U kuhinji  me najrađe posesivno imala,želje ispunjavala

 

Glavu bi zabacila u strastvenim dodirima i poljubcima

Nezasitno tražeć još i još i još slatko posesivno uživala.

Vriscima bi svršetak najavljivala,leđa bi mi izgrebala

A nakon toga novi položaj bi tražila,da želje ostvari.

 

Uvijek je olako uspijevala na sve da me nagovori

Pogledu joj se nikad nije moglo da obrani il odoli.

A u stvari i ja sam je tako proždrljivo gutao i želio

Na sve njene divljačke nakane uspaljeno odgovarao.

 

Voljela je da tepam joj,svašta suludo izgovaram,

na koje kakve strastvene položaje se namještala

da bi sve što nije do tada isprobala napokon doživi.

Probudila bi upaljenog dječaka nezaustavljivo u meni.

 

I kao takvu savršenu,nježnu očaravajuću pamtim je

I sada kad je svojom voljom otišla,vrata mi otvorila

Da joj opet nakon desetak il više godina navratim

I ako se poželim da opet imam je i nikad ne odolim.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,03.09.2017 u 09:45 minuta

iljauska

Pratim srca tragove,duboko u noć nemira odvode

b3

 

Pratim srca tragove,duboko u noć nemira odvode

Parkovi Moskve ugustili,krošnjama zaljubljene

U strasnim zagrljajima od pogleda prikrivaju

A korak mi se odužio,žurim nebi li ljubav ugledao.

 

Kolovoz vrelo upeko,i za Moskvu ljetos se užario

Koliko toga sam čekajuć usamljen  mjesecima trpio

Njenom obećanju svakodnevnom vjerovao,pristiže

No opet sam naivan ispao,u suzama ridajuć ostao.

 

A tako sve prekrasno u sjenama krošanja izgleda

Njena pojava sve bi u bajku pretvorila,san ostvarila.

No nema je,u Hrvatskoj se izgleda zauvijek ukopala,

A ja se nadao,toliko planova za njen dolazak imao.

 

Budućnost u zraku vjetrovima nešto fijucima objašnjava

Strpi se,razumi je,nije tako lako život iz nova preokrenuti

Sve što si imao napustiti,u neizvjesnost života krenuti.

Glavu podignem,suze razočarenja na jedvite jade obrišem.

 

I što mi za sada preostaje dok se ne predomisli, nadam se

Da se uspomenama divnim na kapljice prehranjujem

Pogled u njene oči zadubljujem,stihove prehranjujem

I čvrsto ubjeđen nepokolebljivo da nadam se,da pristiže.

 

Pa se u trenutke sve češće usamljen zavlačim da je dodirnem

Možda samo na tren usne njene čarobne trenutkom da osjetim

Moskovska zvona me pokrenu iz tog maštanja tiho iščupaju

Ubrzano korak produžim da u tom parku maštanja ne poludim.

 

 

Toni Ljubiša Božić,Moskva,28.08.2017 skoro ponoć

 

 

 

DANAK SE MORA PLATITI

 TIŠINA DUBINE

Baksuzom sklupčana, krhka kao jagode grančica, vjetrovi lahorom mogu je slomiti.

Toliko u životu opeklina na duši i srcu doživjela, razočarala, u Boga prestati vjerovala.

Svakodnevno je neki baksuzi pratili, sva su kola na njoj lomili, izlaza nije vidjela.

Što god bi zamislila prokletstvom bi se nasukala,vapaji da se iz svega toga izbavi.

 

U njenim očima toliku bol i strahove sigurno nigdje niste susreli, vidjeli,osjetili.

Toliko puta sebe pitala u čemu je pogriješila, svakodnevno preklinjanje i kajanje.

Po nekad bi nešto pokušavala pa u trenu odustala gonjena konjicama strahova.

Kandžije bez razloga njenim snovima sijevale, opomene zbog nečeg upućivale.

 

Svi  je izbjegavali, baksuz donosi, koje kakve laži prokleti odvratni ljudi izmišljali.

Svakim danom slomljena, užasno ranjiva, samo koricu razumijevanja tražila.

Kao da je bila šugava,psi lutalice od nje su bježali, nešto u zraku strahovito osjećali.

Htijela je sve okončati, iz turobnog života bestraga nestati, da silna patnja nestane.

 

Onda za rukav ga u prolazu uhvati, pogledom prostrijeli, bespomoćno suzu pustila.

Toliko toga mislima prenijela, da se čovjek trenom zaledio, odjednom toplo prigrlio.

Osjeti kranjim ivicama i totalno nemoćna opstaje, krenuše ispod ruke ga držeći.

U njemu zadovoljstvo osvojilo, bijaše drago što može ljudsko biće spasiti, vratiti.

 

Mislima zbunjena, spas mirisala, nesvjesno kandže u ruku zarila, strahovi tjerala.

Trenom shvatio, duboko osjećao kako krhke ledene ručice smrzlotinom poručuju.

Kao robinja, poslušno u strahu ga pratila, ispod ruke nije puštala,štikla slomljena.

Putovanje se možda oteglo, da je ne prevari , ostavi… dobročinstvo mirisalo, slutila.

 

Stadoše ispred željezne kapije, dvorac se daljinom pružao, ergela konja na pašnjaku.

Pred njega sluge skočiše, glavom samo klimaše, pred kamin sjedoše, zimu da istjeruju.

Nije niti trepnula već se okupala, obiljem hrane halapljivo gušila, šutkeć je gledao.

Zastala, odavno ljepši muški osmjeh sa prekrasnim sjajem u očima nije vidjela.

 

Sve se kao u nekoj bajci odvijalo, svijećnjake sa čašama vina pored vatre su ispijali.

Onda ruku joj pružio, rekao…. želi da bude njegova životna pratilja, izgubljena zanijemila.

Neka sve prenoći, tako rekao, onako umornu do kreveta odveo, u čelo laku noć poželio.

Nije mogla zaspati, dal se to snovi sa njom izigravaju, više puta šamar si lupila.

 

Patnja, glad, smrzavanje i strahovi, još uvijek stanuju u njenim kostima, nevjerica.
Kako se život sekundom okrene, kamen sudbine iz srca nestane, osmjeh osvoji.

I njenog baksuza istekli rokovi trajanja, patnja svoj danak naplatila pa nestala.

Jutro bljeskom sunca se probudila, paperjem prekrivena, princeza dvorca  se vratila.

Klekla je, Bogu zahvalila, shvatila zbog čega je godinama patila, strahove zakopala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 20.01.2013 u 19 i 55 minuta

 

ZRCALNO PROROČANSTVO

na vrhu

Početkom velječe i njenih snjegova,zrcalno proročanstvo žarkih usana..

Ono što se između stvorilo, nepoznate čarolije magičnošću probudilo.

Putujemo s dva vlaka iz različitih gradova, na isti peron požude pristižu

Nije da jedno bez drugo nemože, nego jednostavno posesivno zadrti.

 

Kada samo mislima trenom naiđeš, čarobnim prahom srce mi preliješ.

Hoće da iskoči, nesto poručuje, nije da tuguje ali fali, blizine nedostaje.

Kakve čarolije, dal su nas nečim zatrovali, pod stakleno zvono prikrili.

No mi se razumijemo, jedno drugo dražima hranimo, usne topimo.

 

A jutra kada osvanu, rane na usnama nemirne snove otkrivaju, smijanje.

I kad zažmirim il oči otvorim postepeno izgaram, potrebe neke osjećam.

Baš bih poljubio, ovaj tren,kako da si pomognem,ovisnost ne kontroliram

Grlim te, poljubcem sva si u meni se stopila, milinom nezasitno uzela.

 

Sve što želiš davno si posesivno otela, uspavan dubokim snom slatkog nemira.

Nije da nedam se, slatko migoljim da me što duže miluješ usnama šuruješ.

Ako taj susret iznenada bane, u zjenicu stane, al dušu rasturi sve potpaljeno izgori

Al ne, bit ću miran kao suncokret na promaji, ljuljat se da ga vjetar ne polomi.

 

Osmijeh si u dušu kriomice ugradila, na sve tajne želje svijetleći podsjeća

Srce pretoplo i požudno želi i osjeća, niti na trenutak misli ne ostavlja.

Tepanje je osnovna boljka sustava, karika jako ranjiva, varamo kartama.

I zato je nježnošću na cijediljku hranimo, sve loše misli od toga tjeramo

Obostrano želje se preklopile, za prvu pomoć sebičnošću zadojile.

 

Srca  su stvorena da bude voljena i zato ljubav posebnu smo zaslužli…

Isti moment se susreli, izvorsku tajnu sa usana popili,slatko bježimo

Da nas potjere ne uhvate,stižu njihove konjice, sabiru neoprostive dokaze.

Osjećaji premoćni, na vrh usana krupne riječi na uzicama teških lanaca.

 

Da ne izlete, tajnu otkriju, LJUBAV  STRASTVENU RAZOTKRIJU.

A tek kako ću ti svaki taj poljubac vratiti, svaku vlas posebnošću češljati

U najljepše omote duše prikrivati, na prstima do srca došuljati.

Nastojat svaku ti ranicu zavidati, mračnu prošlost iz života izbrisati

 

Kako je srce biljka krhka i ranjiva, tišinom bih šutio, zagrljajem sve ispričao

Opet mi krades riječi skrivene,uvlačimo u zamku poput Romea i Julije

Moram ići mrvice , u grudima zvone riječi ogromne, gromadne za tebe

Na posebnom mjestu spremljene, samo jedno srce može da ih otkrije.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.03.2013 u 20 i 53

 

Sreća uz Božiju pomoć uvijek je naklonjena

hqdefault

Milostiva Gđice Irbina…Nadam se da će nam sreća biti uz Božiju pomoć naklonjena !!!

 

Što se više sputavam u klupko nemira se nemirom zamotavam, žarite me. A kako bez Vas, Vaša rosna majica, mirisom ispod jastuka podsjeća. I onda u sebe se zavlačim, zaboravljena mjesta na prstima obilazim. Po tko zna koji put slike budućeg susreta dovlačim, ništa ne izostavljam, u detalje sve slažem i planiram.Sve roletnama prekrivam, ne želim da bilo tko suze mi ugleda. Tako skriven ispod stotine pećina pokušavam i od misli prema Vama otimam. Što sve dublje zalazim,šume pećina.. zidovi, kontrola izmiče, sve slabije se  snalazim, postajete prenametljiva, sjajite žešće u očima, nemoguće Vas izbrisati. Sve što kroz maštu smo dodirnuli  kao na tacni života se pojavilo, silinom slika sve zapanjilo. Zajedno smo posebna čarolija, sve što dodirne procvijeta, i prije ranog proljeća. Od čega su ovi naši suludi snovi satkani, u svakom momentu posebnošću probrani. Čežnjom iz posebnih staklenki smo nasjeli, pritajenim nitima se spojili, vječnost slatku predugovorom vezali, usnama pečat zapečatili. Ovo naše dešavanje il maštanje, ne znam koje ime da nadijem koje bi najbolje pasalo ako ga pronađemo možda budemo shvatili kako su nas meteorski vjetrovi sjedinili, mlječnim putevima pristigli.

U pravom trenu i sve na vrijeme kako treba se dešava, ništa nije slučajno sve je skuhala sudbina. Ispred nas se ljeto kroz proljeće privlači, hoće sve naše ljubavne tragove da sprži i prikrije. A vjetrovi se udružili, huče, nagovaraju oblake da zasjenče sve tunele kud smo se skrivali. Polja poljskog cvijeća našim suzama strasti se zarazila sve se lančano ljubav među cvijetovima odigravava.

Zrijenje se poljima ubrzalo da bi nam ljeto proletilo jer septembar je davno zakazan.

Ako nam nešto ne podvale i sve planove pokvare, naše vino čekanja će da uskisne i propadne. I ta nemirna požuda me toliko puta nagnala, toliko toga obećala, prekrasnih sokova nemirom nacijedila, ali slasti, daljinom slasti se sa usana izgube.

Na kraju to ispadne mulj i talog iz boca našeg maštanja jer tamo si me željela i skrivala. O domu smo zajedničkom snivali,zajedno bi ga sticali. Samoća me ubija i Vi kao i ja samo za dvoje stvoreni. Sva naša pisma i poruke što ste složili u škrinje i poderane kofere, posebna bdijenja curit će noćima, dok istovremeno opada lišće ispod probušenih oluka. Sve se to dešava zbog vjetrova što dušu prodaše, lišće se od straha prevrće kakve zamke sve spremaju. Ipak je jedino drveće sve tajne sačuvalo toliko puta zbog naših usana krošnje savijalo.

Nekako glas kada Vam začujem, dušu mi posebnost osvoji, odasvud neko slatkasto brujanje , nešto govori, nešto spominje.

Toliko sebe u maštanje unijeli, doprinos nemjerljiv bez dokaza uložili i samo naša tajna je što se već godinama razlaže, prošlim ljetima putuje. Kako jedno smo postali, saznanja nam postadoše magičnošću drugačija jedno u drugom duša se presijava, pozornošću se na licima presladak osmjeh očitava. Po svemu poseban, savršeno radostan sa toliko posesivne stisnutih željica da se po nekad polomi kontrola njihovih prolaza. Pa nam oči iskričavo zasuze, : * Eh da ste kraj mene ali bih Vas…ljubio, imao, tepao, tješio za ruku vodio* i tako beskraj slikama podlih podvaljivanja.

 

Doživljaj našeg zagrljaja ravnodušnost u savršenstvo požude pretvara,obgrljeni jedno drugo ne puštamo. Toliko lažljivom maštom često puta trgujemo da se čarobne kapije otvore i da nam dozvole berem jednu uru prljavog plesa tako beskrajnim usnama začinjen.

I nekako se posebno tim trenutcima osjećamo, sve ostalo oko nas je u nekoj zatvorenoj kugli ostalo, a mi nerazdvojni putujemo. Sletovi ptičijih igara spremljeni, ispred nas po našim željama prekrasne prave likove dok pored prolijeću. Al ta uzajamna žeđ ne prestaje, baca u bescijenje samo da se jedno drugog dokopamo. U nama drvo života se probudilo, mlado raširilo korjenje, straže čuvamo da ih glodavci ne nanjuše pa u trenu progutaju, svu strast i požudu što tajišmo u prošlost osušenih korjenja strpaju.

Briga i oprez nas ne napušta, miran san ne dozvoljava, stalno se oko sebe okrećemo, da nešto ne ugledamo što bi moglo svo to maštanje da ugrozi, tko zna što spremaju.

Ljubav nemjerljivo nov novcata, ispod čekića dva srca se izlegla, i tu primirena trenutno kao da počiva, samo je oči sklopila da dušmane zavara.Pa nas ta odvojenost samoćom razara, noćima iznad mora poljubac se prelama, na njene prozore vjetrovima poruke prenosi, da se probudi, na terasu izađe i osjeti da grlim je prostranošću svemira. I dok je okupana na obali morskih pjenušavih bukova mene ravnica kroz planine zamela, pustinju u grudima razapela kao šator najveći u kojem se često sam od sebe zagubim. Buljim u neke točke na stubovima gdje ste kroz maštu počesto sjedili. Vidim osmjeh nemira, doziva , bukvalno doziva,dodiriva. I onda se svo nebo sručilo, pljuskovima nekakav nemir unijelo, krupne kapi se uskomešale, olucima razvaljuju turobni zvukovi. Suze sam skupio, sve šakama oči zaklapam da ne iskoče, svi okolo mene shvatit će koliko sam slabić postao, al razlog ne mogu da prokuže.

Kažu da sve imamo, svi nam zavide,da rijetki smo sretnici do sreće prispjeli. No lažna slika ne otkriva šapat u našim grudima što prati, poziva, dozira. U duši prostranstvo razdvojenosti tuge, nesmiju i ne trebaju da osjete niti ugledaju il nedaj bože vide. Ta samoća, nedostatak neponovljivih toplo nježnih dodira kao kiša dosadna nemirnim morem se razdigne, da bi meni se sručila, zapljusnula srca kanjonima planine. Svaku kap što mi je poslala, duša na milione puta je prevrnula da što duže miris Vašeg tijela i usana osjeti, do maksimuma iskoristi.

I sve te ogromne pljuskove što sa mora šalju se sve to razdvojene ljubavi razmjenjuju. Al svatko svoje kapljice dobija,veže ih posebna  neobjašnjiva energija. To su pisma bez slova i riječi u njima, u kapljicama suza sve se sažima. I onda tako svakodnevno tajnim stazama preko oblaka, vjetrova naša veza se održava. I prije nego što zora svane, sve tragove  magla prebriše, rosnim kapljicama potkupi lažljvo korjenje da nas ne otkrije jer je brbljivo u sebi teško tajne zadržava. Ulice kojima smo hodali sunce sjajnim izlaskom zabljesne i okrene da više neznaju, i sve što se desilo noćima zaborave. Tijela nam se privremeno razdvoje samo duše vječnošću svezane , mlječnim nitima opstaju da nam danima nemirom haraju. I kad se oči otvore samoća usamljene na postelji zatekne, grašci hladnog znoja  jedini preostali snova tragovi nikome objašnjivi prvim umivanjem nestanu jer se u ogledalu opet osmjesi sastanu, na dogovorenom mjestu jedva dočekali da šuruju.

I tako iz dana u dan našu srećicu skrivamo, pred drugima glumimo da blještimo, al istina jedino u nama savršenošću bez dodira mašti najljepše darove poklanja. Tu samoću na svakakve načine varamo, suzama, osmjehom, jecajima i kricima varamo.

U našim dušama osmjeh beskrajno valjamo. A on tako besplatan a baslosnovno vrijedan, u nama projekciju čarolije  raspršio. Znajući tko nam ga prosljeđuje izobiljem sreće licima  obznanjuje no samo njima razumljivo ostaje.

 Samo iskrena, potpuna ljubav bljeskovima nemira se dovukla, bogatašima nas prozvala i to nam je jedina karta sreće prispjela. I da jedemo života kamenje, žilavo samoće korjenje sigurnost luke i čekanja u nama posebnošću preživljava. Zato nama sreće izobilje na duši stanuje, nitko nemože da je ukrade il oduzme.

 

Radošću nasmiješen sjetim se skrivenog plana trenutkom maženja u skrivenom liftu čekanja. I tek kada smo ga pronašli puni pregorjele strasti uletjeli i taman spremni u zagrljaj da skočimo slika ispred nas blokirala, LIFT POTPUNO STAKLENI I PROVIDNI našu požudu trenom je ugasio. Al je osmjeh beskrajni, osmijeh liftom ječao koliko smo od sreće se smijali propuštenu šansu izgubili. I to je trenutak poseban, jer se srca iskreno raduju, ljubav se nije mogla sakriti. I onda tako zamotani slatkim osmjehom na ledeni vjetar istrčali, kratkih rukava ljudske face blokirali. Prolaznici čudom gledaše, pitaše se što je ovoj mladosti, sve poludi a vani skoro da je snježilo, u nama kratkih rukava krv ja plamtila. Na njoj svijetlo zelena čupava majica, o Bože kako je prekrasna, čovjek nemože da odoli da pogled sa te bebaste face odvoji. Onda mi je tepala , što bi samnom sve željela,  a ja u sebi presretan, ludio  i sve se u džepu štipao dal se to stvarno nama događa. Sati kao sekunde odletjele, nisu nam dozvolili da se ponovo stopimo, ah taj lift plan nam pokvario. A kako sam planirao da Vas čvrsto zagrlim , za medene guze uhvatim i da je ljubim onako stežući u zidove lifta što je skripao..

Osjećam, znam da bi uživali, moj je poljubac bi obožavali, na usnama duboke tragove ugriza gravirali. A ja jadnik trpio što ću kad joj sve popuštam. I dok smo se avionom vraćali, čvrsto za mene ste se pripili, ruku niste puštali, milovala i naslonjena na rame potiho nešto u sebi maštali. A suze ugledah zapanjen, kako je popustila,tišinom  jecaja noć je rezala, dokaz da se stvarno i previše volimo.

U grlu steglo me, suze sam na otvoreno polje pustio, i bio ponosan da to pokažem  jednostavno se tome nemože oduprijeti. Rado se sjećamo, strastvenog poljubca, u krilo ste skočili, noge oko mene obmotali  a poljubac tako strastveno brujao, da su usne od vatre pucale. Tako sam Vas želio imati, ali okolni zidovi sve su snimali, pravi trtenutak iščekivali da nas provale. Samo poseban osjećaj koji kroz vas prostruji , najljepše glasove najavi, pa Vas nekakav vjetar obuzme, ludački se smijete srce vam potpunošću  potopi i nista tog momenta nemože da vas izbaci il poludi. Ljubav se događa kada se najmanje nadamo, bez kucanja se u krilo uvali, da se čovjek svakog trenutka oduševljenjem  razbudi. I eto, to ludilo se među nas uvalilo, pamet nam izmješalo, u vtriću smo završili, neiscrpno smo presretni što smo na istu stazu, u isto vrijeme na isto mjesto zagazili. Putokazi nas doveli, i sada iz istog ranca usnama krademo, tijelima žudimo da se na najljepši vrh životne sreće penjemo. Među nama nema sumornih oblaka jer smo iz svjetlosti pristigli. Prošlim dijelovima života se patili za nečim trčali nesvjesni da nas znakovi navode. I kada razmislim potpuno je shvatljivo i samo nama dvoma razumljivo no bez ikakvih dokaza ponovljivo svo dešavanje koje se među nama dešava.

Osnovne principe života smo napokon shvatili da samo sretni smo kada se dijeli, neizmjerno davanje čovjeka toliko popuni da su zlatnici i dukati toliko mizerni i siromašni ako pored Vas prođu kao hladnog kamena i pljunu  dok Vas proklinju.  U nam se razvila najljepša životna filozofija koja daje i otima na nama je da je pratimo gdje nas uputi sa osmijehom da svratimo. A nas dvoje na daljinu se držimo za ručice tako smo zaista potpuni, srećicom slađanom potpuni.

I što sam češće razmišljao dal potpunu ljubav doživljavam, uvijek novi odgovor dobijem, samo srce to najbolje osjeća i ono je podložno  udarima nepoznatih uzroka.

Tko zna koliko puta kroz život sam ljubav očešao, al ne pamtim, tj nisam siguran da sam ovoliko volio, baš sretnošću okolo odašiljem. Znam da ljubav nosi dvije strane medalje, na jednoj su slike sreće i osmjeha u raju što se događa, al i ona druga se sjenom prikriva u paklu nemira počiva. I zato što nam je kroz život totalno neophodna, ljubav nas voda kao slijepce pored očiju da svoje greške ne vidimo, zaluđenošću srca trčimo a mozak je negdje u svlačionici ostavljen da ne zvoca dal smo pametno nešto učinili.

Ljubav je smisao i razlog postojanja i življenja sa voljenom napokon spojenom. I ne želim da sebi uskraćujem da kao otužna biljka lagano presušujem jer mi Vašu ljubav zabranjuju i ona nedostaje da smisao života pokrene.

Ljubav je najljepši plod što izaziva, ako nas trema savlada i žedne preko vode prevesla, ne osjetimo trunčicu ljubavnih plodova, zato jer nismo imali mrvicu hrabrosti tračak smjelosti da je bar pomirišemo, na njenim usnama osvanemo. I godinama smo lutali za njom skrivene tragove tražili, i taj interes nas do nje doveo jer je i ona naše tajne pretraživala da bi se napokon  potpuno dogodila. I riješih da isuvišna pitanja i bezvezna razmišljanja ukinem, da me ne obuzimaju sumnje i podli strahovi. E sve te strahove negdje maglom skloniti da se više nikad ne pojave, samo neka ljubav među nama otkačenim svoje raspiri vjetrove. I zato jednostavno zavoljeh i volim Vas, čekajuć da se sve karte poslože i sve sudbini prepustiti al ne samo čekati nego neprekidno za Vama žuditi da se ne istopi i nestane. Rijetko i teško je ponovo istu strastveno potpunu prekrcanu žudnjom ljubav pronaći.

Sva sreća sve je u našim rukama, kako nam grah sve zapadne tako se sve i dogodi. Fige smo zajedno stisnuli dok smo vatrenu strast razmijenjivali.

I jeste da je ZA SADA sve samo puka maštica, al u njoj sva budućnost je spremljena, da se uskoro možda do septembra i taj slatki okršaj tijela i usana dogodi. I dotle usne harmonike sviraju: *GOVORI TIŠE DA NAS ČUJU SAMO ZVIJEZDE *

 

Ruke pružamo, toliko puta na dan uzdahnemo jer smo potpuno sigurni da u tom trenu mislite na mene, sve se oko okrene Vaše tragove ukazuje.

Ne bojim se poraza koliko često sam puta pao na koljena. Al sada je nešto posebno, nikad srce nije ovako opominjalo, samnom se slagalo, zadrži je, da je plima ne odnese.

I tako nam je život iznenadne podijelio uloge da prvo maštamo, duga pisma pišemo, užasno duge razgovore telefonom vodimo, toliko planova u duši sručimo.

I kad Vašu sliku ugledam što na zidu posebno mjesto zauzima, duša mi prepuna, bez razmišljanja u podle mašte uskačem najljepši budućnost naručujem , sreću proričem. Vrijedi septembar čekati, do tada nasmiješen svakim danom skriveno žuditi.


Nadam se da će nam sreća biti uz Božiju pomoć naklonjena !!!
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.03.2013 rano jutro 04 i 54 minuta

 

 

Vrisak diktatora

 vidis li

On ljutica kad kući prilazi

Sablasna tišina vratima uleti

Svi se strahom zgrče,naježe.

Muha i mrav se trunom nečuje.

 

Kada ih mrko ljutito prostrijeli

Svakom se srce otkine i zaledi

Bez riječi svi ostanu, umuknu

Od straha bez riječi zabezeknu.

 

Samo zna da se vriskom prodere

Na sve užasno drsko prigovara.

Sve grozno je ništa mu nevalja.

Svi ga mirno ukočeni dočekuju.

 

Dozvolu da udahnu treba da pitaju.

Kada se ruča,šuti se i neprogovara.

Kada on spava nitko ni nehoda.

Da  san slučajno gazda ne poremeti

Pa ters i ljutit grozan, još gori probudi.

 

Koji je smisao, prestrašen satrven živjeti.

Koji je smisao ljubav iskonsku trena nemati.

Koji je smisao kad je osmijeh u kući nestao.

Da bi se njegov ego i snaga sile pokazao.

 

Vrisak ga svi nazvali, nadimak mu nabacili.

Nitko sa njim ne želi da se druži, il govori.

Snobovska visina mu pamet totalno popila.

Nevidi ženu ni djecu, huja hijene razvalila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23.12.2015 u 18:05 minuta

 

Dašak duše nije nitko ponio

 

prison

Pritisla krvnički sudbina

Kožu od mesa raskida

Upozoravam, vičem, derem se

Ali svi sagnute glave prolaze

Ma nitko da se pomakne,

Kriomice okrene, pogleda.

 

Kao da me najstrašniji san

Uvalio u galaksiju drogiranih zombija

Duboko udahnem, smirim se

suza se ispusti i korak ispruži

iz galaksije sotona pobjeći

da se duša od tuge ne razori.

 

A srce bi toliko toga ispričalo

No nema koristi nitko vas nesluša

nitko o vama nehaje,briga ih

svi se u svoje jazbine zavukli

jezik svezali

oči začepili

oči sklopili

i na glas deru se

sami sebe nečuju

Nedaj bože

Da ih netko za pomoć

Možda mrvicu priupita.

 

Uskoro stiže ih isti plamen

Kad ih zdravlje napusti

U šljam uvlačiguza se pretvaraju

Kleče mole da im se pomogne

Da nitko srce nema

Da nitko njihovu muku nerazumije

 

E dragi moji kasno je

Davno ste svoju sudbinu skovali

Sjetite se donedavno

Kako ste vi hinjski glavu okretali

Sirotinju izbjegavali

Gladne zaobilazili

Bolesne neprimjećivali

 

Samo za sebe i svoje ste zlato zgrćali

Zato se cijena bolno mora platiti

Nitko sa sobom dašak duše nije

Sa sobom pod zemlju ponio.

Požutjeli samoćom isplakani snjegovi

giphy 

Prolaze jeseni, protutnjaše zadrte zime

Požutjeli samoćom isplakani snjegovi.

Koliko treba još godina da je ugledam.

Da čarobnim usnama sjetu isprebijam.

 

Planinski potoci cmizdrenjem šljunka navukli.

Mjeseci bi proletjeli, da nebi trena mahnuli.

Hladni vjetrovi, miris joj ispiru sve zaboravljaju.

Udari mora pjenu više neprave, hoće da zaborave.

 

A na planinskom prijevoju nagruhali snjegovi.

Sa ove strane vječna zima se nahorozila,sljepila.

A kod nje dole uz more sve se od bure zgrčilo.

Samo nebi li nas napokon zauvijek razdvojilo.

 

Mrtva nijema tišina zabrazdila, sve ušutilo

Kao da se neko prokletstvo na nas sručilo.

Sve niz brdo se okrenulo, skoro potonulo.

Izlaz negdje u daljini jedva možda da postoji.

 

Ljubavi, gore na serpentinama kampujem.

Korak ti promatram,proljećem ti pomažem.

Izbacuje mlade listove, behar da te prikrije.

Strpljivo prikriven u kampu strašću iščekujem.

 

Znaš tamo najrađe bi se kriomice susreli.

U jednom satu toliko toga bi podijelili.

Da bi nam mirna bila skoro cijela godina.

A uspomene sjetu bi nekako prehranjivale.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17.03.2016 u 18:05 minuta

 

Noci nesanicom šapuću, cijelu noć preokreću

DSC00705

Jedno vrijeme u tudjinu sam zalutao.
Sreca samo kratko vrijeme tu proveo.
Svakog dana mi nedostaje,srcem prati me.
Barem je tako blizu savrsenu osjecam.

I priguseni korak na snijegu uvijek prepoznajem.
Po pjescanoj plazi olako miris njene kose otkrijem.
Na svakom koraku podsjeca, toliko je tragova.
Al eto nije nam dala sudbina, predaleko je otisla.

A tudjina samocom razara,ljetna zima obuzima.
Groznica se tugom prelila, suze u ocima prikriva.
Noci nesanicom sapucu, cijelu noc preokrecu.
Tudjinu godinama izdrzat cu, tako sam se zakleo.

Tek sada sam shvatio koliko sam dobio al izgubio.
Tudjina mi blago nanijela, al je samoca obuzela.
Nista nevrijede ove vile ovi novci na cekanju.
Kada nemam ljubav jedinu, borovima prekrivenu.

Kad bih barem pismo pristiglo, barem nesto objasnilo.
AL sve se nekako u rijetko skupilo, sve manje rijeci
sve manje pisama, bojim se, ljubav je tuga nacela.
No neka nada u meni iz daljine sapuce, tvoja je.

Nece me tuga pokolebati, necu case vina ispijati
necu vise nikada zapaliti, necu druge gledati.
Ljubavi samo oprosti mi, ako ista vrijedi u meni.
Cekaj me, ako mislis da ima smisla ovo nadanje.

Brine me sto se godinama bukvalno usutila, pisme skoro razrijedila
uvijek glupe teme u njima bi objasnjavala, najmanje o nama pisala.
Vajda to treba da se dogadja, tako kazu srca tudjinom sklonjena.

Kad bi mi barem priznala, u drugog se zaljubila
lakse bih sve podnio, konacnu odluku bih donio.
Mozda ona preslaba je da mi ledja okrutno okrene.
I cekam to oprostajno pismo, nestrpljivo ocekujem
suze zaustavljam tako jadno napusteno se osjecam.

Molim te budi iskrena, kazi sve sto si odlucila
ova tudjina me ojacala nema sto nemogu izdrzati.
I tebe izgubiti najmanje mogu ocekivati il podnjeti.
Al kako je tako, znas sto smo nekada savrseno imali…
dal smo sacuvali….pretesko je pitanje

Zadrži me ljubavi

hqdefault

Zar misliš da među nama nije baš uspjelo.

Dal misliš da se nije baš nešto doživjelo.

Nemoj prebrzo da odlučuješ pogriješit ćeš.

Zadrži me ljubavi,uskoro sve shvatit ćeš.

 

Možda smo krize trenutkom podlo imali.

Živi smo, od krvi i mesa smo stvoreni.

AL molim te pogledaj,oči zari u mene.

Što osjećaš dal vrijedim i dal trebaš me.

 

Ako ti zima u srcu govori,očigledno vrijeme je.

Niz rijeku života pusti me,vodopad nek uzme me.

Slobodno nasmiješena nastavi,na mene zaboravi.

Vjerojatno nešto bolje i strastvenije čeka te.

 

A ja kako mi se dogodi,nešto ću doživjeti.

Dal ću preživjeti baš i nije nešto najvažnije.

Kad sretna si nisi svjesna i mene usrećuješ.

Ljubav od tebe koju sam dobio, nisam sanjao.

 

I sada poslijee ugušene nestale one ljubavi.

Nema smisla se lomiti uzalud nečemu nadati.

Ma koliko se tješio trudio totalno mijenjao.

Nema koristi u tvom filmu sam ulogu završio.

 

Osječam odavno polako od sebe si me odgurnula.

Sve ponudee,strasni stihovi,do tebe ne dopiru.

Par riječi u nekoliko pisama je dospjelo.

Sve sam povezao i shvatio,rok trajanja prestao.

 

Ne znam dal ću moći nekoliko svjetlosnih godina

Da povežem što se desilo, kako okrutna sudbina.

Nadam se da bit ćeš presretna potpuno nestajem.

Al jednog dana nemoj da mi ime nanovo spominješ.

 

Kad te usamljenost okrutna samotna tiho zarobi.

Nemoj utjehu da tražiš uspomenama u nama u meni.

Nestajem kako si zahtjevala tvoja sreća najbitnija.

Do tada dal ću preživjeti,tvoj poziv možda očekivati.

 

Teško je vjerovati,već sada sama pomisao razara.

Ništa nema smisla,sve je prepuno tuge i ridanja.

No ne želim riječi više da ponavljam i davim te.

Molim te sretna budi preživjet će trunke nadanje.

 

Za mene poslje tebe nema smisla se nadati i živjeti.

Sva vrata života se okruutno zatvorila,tuga prožima.

Korak se otego, glava pognula,tama nad smislom nadvila.

Al takva je sudbina,nekom svjetlost nekom život ugasila.

 

Toni Ljubiša Božić,27.06.2016 u 10:20 minuta

I sad nakon toliko godina,kad god kiša zapada

DSC00719 

Kiša  sa svih strana ledena nagrnula

Pokisle glave ispod krova sačekujem

Nebi li prestala,sva se pod kožu uvukla

I krenem,skoro da snjeg se provalio

I na uglu prepoznatljivu sjenu ugledah

U zagrljaju tuđem je,bože valjda varam se.

 

Priđem bliže dok grmljavina osvijetljava

O bože,ipak ona je na nepoznatim usnama

Grč,bol,ridanje,ne nikako ovo nije moguće

A tako se zaklinjala da ljubav sam jedina.

 

A bijaše to januar 13-ti, mrkli, bolni,ledeni

Neka jeza promrzla nakupila drsko u meni.

Kao da sam nešto loše tiho predosjećao

Al nikad nisam u vradžbine baš vjerovao.

 

Zasto me po usranom mizernom vremenu

Poslala na to mjesta drska hinjska sudbina

Zašto na djelu očito s drugim da je uhvatim

Da sve što sam imao, vjerovao  i nadao

Tako bolno poniženo razočarano izgubim

 

Da svu nadu kroz jecaje zauvijek razorim.

Gledam,u naručju i poljubcu je uživala

Meni se nikad nije tako strasno predala

Gdje pogriješih zašto me kažnjava sudbina.

 

A do tada nikad ljubomoru nisam upoznao.

Uvijek mi je svejedno bilo kad bi se desilo.

Al sa njom,toliko unutra nešto nemirom razara

Kažu da volim je iskreno i otud ljubomora.

 

Strah da je ne izgubim, da me ostavi i odluta.

Da se u nečijem zagrljaju strasnije ne pronađe.

I eto ono čega sam se plašio,kao da sam prizvao.

To se i užasno desilo,na njegovim usnama završilo.

 

I sad nakon toliko godina,kad god kiša zapada

U srcu sve me razori na tu sliku užasa podsjeća.

Vidim je tako jasno u njegovom zagrljaju vidim je

Dok grozno boli razara užasno otužno sjećanje.

 

Od tada kad vidim zagrljene parove nekako utihnem

Kao neka curica nezaustavljivo se jecajuć rasplačem

Volio,tako iskreno sam je volio sve iz srca joj predao

I tako olako dozvolio, da me polomi u paramparčad razori.

Bijaše januar 13-ti, mrkli, bolni,ledeni, da se ne zaboravi

 

 

Toni Ljubiša Božić,Moskva,13.05.2017 u 13:13 minuta

 

Samo je poruku poslala, anđele od svega sam se umorila

Ovakav kraj naše ljubavi nisam nikad zamišljao

Negdje duboko u sebi sam se toga zgrčen i plašio

Jer uvijek kad bih nekog zavolio bolno bih izgubio

I eto na žalost to se i desil i, srce mi užasom razorilo.

 

I sebi kažem smiri se, duboko udahni t rebaš se

Osjeti da prate te vjetrovi,zemlja šapatom govori

U srcu ti treptaji poručuju,ne žele da noćas tuguju.

Na pučini oči otvaraj, strahove snagom volje razaraj.

 

O kraju više ne razmišljaj, ona je garant više izgubila

U osuđenom robovskom životu svojevoljno je ostala

Drugi način života bez tebe je izabrala I grdno pogriješila

Jeste te ranila,al na kraju svoje srce je tugom razorila.

 

Emocije cijelim bićem haraju,mira ne dozvoljavaju

Lako je reći smiri se, al bolno je teško,baš mi ne ide.

Istinsko objašnjenje mi je dužna odlaskom ostala

Zašto me u oči nije gledala kad je odluku donosila.

 

Samo je poruku poslala, anđele od svega sam se umorila

Život joj izgubio smisao,a godinama je nestrpljivo čekao.

Neka se sve oko mene poruši zemlja preko mene obori

Čemu nakon ovoga da nadam se, žubori dušom mi ridanje.

 

U meni se roje ne odgovorena iz duše i srca pitanja

Zar se bona ne sjećaš, koliko puta si ucviljena molila

Vodi me, čupaj ljubavi iz ove nesreće i životnog ludila.

Tim trenutcima zajedno sa tobom bih noćima cmizdrio

Miliun planova osmišljavao samo da bih te izvukao i usrećio.

 

Samo si trebala još koju godinu razdvojena da izdržiš

Karta u jednom smjeru bi ti uskoro tajnovito pristigla

Zauvijek u našu luku sreće bi nasmješena krenula

Moja nezasitna ljubav nestrpljivo bi te uplakana čekala.

 

Tako je malo falilo da se sa njim napokon snažno suočiš

I napokon sve mu u lice iz dubine srca hladno odbrusiš.

Da si život u svoje ruke uzela, i konačnu odluku donijela.

Al te strahovi prelomili i njemu u robovsko naručje vratili.

 

A sjećaš se što si govorila,uvijek nerazdvojno bi me pratila

Svaku suzu, osmijeh sa mnom bi zauvijek sretnički dijelila

Objasni mi, odgovori mi, čime su te snobovi hinjski slomili

Dal su te nečim ucjenili, nemoguće da su te ipak kupili.

 

Kad bi se barem javila, ali sva vrata iza sebe si zatvorila.

Samo muk i tišina sa miliun pitanja mi preostalo, poludih.

Ubije neizvjesnost i neznanje što ti se ovim trenom dešava.

Samo javi da dobro si… da je ovo jedna od njihovih predstava…

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,02.09.2017 u 20:20

 

I ne vrijedi usamljen napušten na mjestu ćuliti, nečiju mizernu šaku nazovi ljubavi iščekivati

povratak u život

 

Bože, sijaset prekrasih želja sa njom sam imao

Toliko planova zajedno u naprijed planirao

I onda razočarenje teško neobjašnjivo doživio

Srce u sekundi u paramparčad jadom razbacao.

 

Od svega sam dići ruke ono do kraja planirao

Jednostavno život pustiti da me olujama prevrće

Pa gdje god da me obalama života nasuču il izbace.

Neka bude kako je,u meni bolno srušile sve obrane.

 

I što mi je nakon svega ostalo,puste želje varljive

Ispred mene ostale puste ogromne nepregledne

životne nedirnute okrutne prtine,e to kazna je.

Sada kao usamljena duša glavu ponosno podižem.

 

I ne vrijedi usamljen napušten na mjestu ćuliti

I nečiju mizernu šaku nazovi ljubavi iščekivati

Glavu gore,valja mi se kroz životnu prtinu

Ono baš gordo ponosno do kraja  iščupati.

 

U pećinu svoje duše skrušeno se povlačim

Treba u sebi neke životne slike da pretaborim

Sam sa sobom dugo dugo ću ozbiljno popričati

Staro samopouzdanje i snagu što prije vratiti.

Poslije ovoga ništa me više neće slomiti i razočarati

Ali ću dobru bolnu lekciju u srce duboko tetovirati.

Od sada samo sebi i svojim potrebama ugađam

Jer njoj sam sve na pladnju poklonio i potonuo.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,02.09.2017 u 08:10

Njen osmijeh će sigurno jako brzo nestati

tumblr_mmhkqeDxoY1rjxbmho1_500

Njen osmijeh će siguran sam jako brzo nestati

Svi će je kao narogušenu izboranu ženu pamtiti

Svi će joj smetati,samo će vrištati,al dobra je

U kakvo okruženje je naivno suludo upala

Za kretena iznad kretena se bez ljubavi udala.

 

Čisto ne vjerujem da će itko više njen osmijeh vidjeti

Jer u srcu jako dobro zna i osjeća da bez nje ću patiti.

A razlog izgubljenog divnog pogleda i osmijeha

Godinama lomit će i kršiti oboje silno u grudima.

 

Ona može da okrene leđa i jednostavno nestane

Može da pobriše tragove, i prekine sve moguće kontakte

Al srcu nemože da naredi da sve moguće zaboravi

Ono će joj da se grdno bolno svakodnevno osveti.

 

Svjesna je da više šansu u životu neće nikad imati

i ljubav  života ponovo onako strasno posesivno zagrli.

Jer će usamljena odjednom ranjena da se u životu probudi.

Al zračak moje ljubavi više nikad neće moći da osjeti.

 

A samo se jednog dana javila,od svega u ovom životu sam umorna

I mene je u taj čudan umor strpala,i olako odluku donijela

Pa zar je naša toliko obećavajuća savršena moćna ljubav

Postala teret  već godinama u zaluđenim ranjenim grudima.

 

A znam i tako isto osjećam,bez izgovorene riječi tugu dobijam

Sve se tišinom plazeć u srcima razočarano prenosi

A tiho oboje istovremeno bi tepajuć govorili ….FALIŠ MI

a samo čekam dan da slomljena uplakana  vrati se,i kaže

molim te, molim te, anđele moj daj molim te ….oprosti mi….

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,25.08.2017 09:33 minuta

 

 

Očigledno nisi shvatila koji brodolom dvije duše si izazvala

čekanje 

Jesi li sad trunke sretna i prokleto zadovoljna

Kad si iskrenu naivnu ludo zaljubljenu dušu

Svojom glumom,lažima i obećanjima satrla

Da nema niti jedan razlog dalje život da nastavi.

 

Kako Vam sad prokleta laž iz vaše perspektive

Al budite totalno iskreni, ono MIZERNO izgleda

Zašto ste ga anđelom,spasiteljem u suzama nazivali

I zašto ste ga svojim mladim izazovnim čarima opijali

 

Ako ste od početka takvu prljavu igru svjesno igrali

E baš ste ga u paramparčad samljeli,i eto uspjeli

Al vaša pirova pobjeda nije niti blizu cilja pristigla

Neizvjesnost vašeg kranjeg ishoda zagonetka je ostala.

 

Na žalost brzo ćete bolno shvatiti,što ste u srcu imali

Kako ste iskrenu ljubav života prejeftino prokockali

A tako ga potpuno iskreno strastveno na dlanu imali

I  samo vama znanih razloga hladno kao krpu odbacili.

 

I nemojte da se čudite,zašto dubinom duše bolno  patite

Vraćaju vam se debelo od boli i tuge špicaste kamate

I tek kad u potpunosti gubitak sreće ono bolno shvatite

Srce rasparano će vam predugo slomljeno krvariti

 

Nećete ideje niti rješenja na daleko imati niti vidjeti

A tad kasno je, za oprost i povratak isuviše kasno je.

Tko zna dal će i on sve to moći nekako proživjeti

Možda će ga ponos vjernosti hraniti a tuga sapirati.

 

Jesi li sad trunke sretna i prokleto zadovoljna

Kad si iskrenu naivnu ludo zaljubljenu dušu

Svojom glumom,lažima i obećanjima satrla

Da nema niti jedan razlog dalje život da nastavi.

 

Tko njemu može da objasni kako je sve to moguće

Da prestanu sva prekrasna iskrena pisma pozivi i poruke

kako da jednostavno nestane ono moj jedini anđele

Očigledno ženska glavo nisi shvatila

koji brodolom dvije duše si izazvala 

Toni Ljubiša Božić,Mostar, 29.08.2017 04:11

 

 

 

Njenim odlaskom sve zanijemilo

povratak u život

 

Muk tišine i neizvjesnosti priklještio

Paraju sporogoreće sekunde noćima

Tišina kao vlaga u zidove se uvukla

Od ljubavi niti trunke užeglog uzdaha.

 

Pucketanje nervoznih ispucalih prstiju

Izgrižene usne od pedugog čekanja

Udubljena stolica,utrnuta guzica

Miliun stopa ugaženog starog tepiha.

 

Prazne flaše ždrepčeve krvi polegle

Tko zna koliko suza su noćima isprale

A kanta za smeće maramice jedva primila

Koliko je tugom i bolom sve duša natopila.

 

Buđ odavno injem prozore duše tiho prekrila

Tko zna koliko godina ruka njena ih nije čistila

Zapušteno,bez životno soba čemerom odiše

Da može pričati tko zna koliko bi priča otkrili.

 

Stara pisma na hrpi sva od suza požutila

Hrpa je prašine i gorkog duševnog pepela

Tko zna koliko je duhana noćima satrlo

Da bi jad,bol i tugu na trenutak mrvu ublažilo.

 

Posteljina tko zna kad se friško promijenila

A jastučnica od silnog ridanja jadno pozelenila

Paučina do poda se vidno plazeć spustila

Dušu bez života kao pamukom tuge ušuškala.

 

A on ne prepoznatljiv,satrven skršen oronuo

Sav u sijedog bez zubog starca totalno propao

Pogled mu mrenom odavno zatamnio,ne vidi

Od tuge,alkohola i samoće skoro poludio.

 

Od njenog odlaska i vječnog nestanka

Nitko sa njim riječi nikad nije prozborio

Kao da je jezik nepovratno razočaran iščupao

Usta zacementirao,od sviju se udaljio.

 

I tako usamljenom,bez duše i srca ugaslo

Njega u neprepoznatljivu mumiju pretvorilo

Samo još suze mjesečno se škrto pojave

Kao da mu posljednji dašak duše isprate.

 

A najviše i naivno glupo je pogriješio

Što joj je suze ljubavi posesivno pokazao

Širom vrata u srcu ranjivom otvorio

I to je izgleda presudilo,sve promijenilo

Jednostavno,hladno se okrenula,

Svu ljubav i planove hladno odbacila

I posljednju nadu u savršeni život ugušila.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,01.09.2017 u 18:02