Povratak iznenađenja

 

Umoran na željezničkoj stanici Moskve

Zvižduk dolaska napokon iščekujem

Kući odlazim, nakon pet godina zatvora

Ona me sigurno čekala, barem je obećala.

 

Al posljednje dvije godine utihnulo

Pisma nisu stizala,sumnja se uvlačila.

I sada nestrpljivo krišom iznenada

Napokon pred prag nenajavljen dolazim.

 

Ako netko slučajno zna što se događa

Dal se sve promijenilo,dal se možda udala.

Da uzalud ne idem,da srce bolom ošinem.

Javite, od Moskve do Zagreba dugo putujem.

 

Al nešto u meni sigurnošću zbori,tješi me.

Moja ljubav vjerna sigurno doma čeka me.

Nešto se neplanirano desilo,nije mi javila

Il se pisma jednostavno negdje zagubila.

 

Al možda je ona previše toga u meni vidjela

Mojim izostankom ovih pet godina se promjenila

Možda je shvatila da nisam baš ono što je mislila

Možda je u srcu neku žicu preduboko zagrebala.

 

A toliko sam se sa sigurnošću u nju potpuno uzdao

Toliko povjerenja ljubavlju široke ruke prenosio.

A sada ispada da je baš i nisam najbolje poznavao

Na tanak led razočarenja se okliznuo,bolno propao.

 

U njoj sam sve svoje nade položio,ljubav gajio

Al sve ove prohujale godine nešto su potkopavale.

Ako je tako odlučila,sigurno je teško pogriješila.

No još uvijek nisam u rastanak teški siguran.

 

Još uvijek u meni neke iskre postoje,volim je.

I želim sa njenih usana da sve čujem i doživim

Želim u njenim očima onu ljubav sjajem da osjetim.

To nemože glumiti to nemože od nikoga sakriti.

 

Toni ljubiša Božić,Moskva,31.01.2017 u 15:25 minuta

Teatar prazan,glas se nečuje…

  

Koji smo mi sretnici među nama se čovjek nemože dosađivati,

toliko tople energija u nama međusobno zavodnički se raspršuje.

Bože samo nastavimo obilje pružajmo i još žešće nikada ne popuštajmo.

 

Ono da se posesivno nezasitno nezadrživo beskrajno volimo.

Jedno drugom staklenim zaljubljenim očima tepajmo.

Neka se tijela kad god žele dušama i srcu priključe.

A onda neka predstava bez kraja kroz život srećom odiše.

 

Kažu mi koja je tajna moga mladalačkog izgleda,

a neznaju da je ona glavni sastojak  srca i duše  recepta

Wolim te mada moskovska magla riječi iz dubine srca prikriva

Wolim te dal do tebe dopire ovaj oganj štko se kofrči u grudima.

 

Moja Iljuška ajme na koljena bih klekao suze bih ronio

Beskrajno danima ucviljen ridao kule i gradove obećavao

tvoje ime na paramparčad ovo srce i dušu razdvaja

Skužih ti si ta što je srca i duše otvorila sve ladice.

 

Duse i srca ti si vječna  gospodarica valjda postala hehe

Osjećamo istim vibracijama neprekidno posesivno treperimo

A jos te godiiiinnnnaaaammmma moram cuvati paziti maziti

to sam i mislio mada tvoje norme su neukrotive stalno ćeš vikati

hajde mužići opet gladna sam te ZADOVOLJI ME 

a ja nikad neću reći NE, niti trenutka od te ljubavi odustati.

 

O kako uživam dok te potpuno strastveno imam i zadovoljavam.

Dok ti brežuljke požude paučinom usana tiho presvlačim.

Dok ti strast i drhtaje u grudima jezom lopovski navlačim.

I to sve škiljeć krišom posesivno nezadrživo promatram

 

Svjetla se ugasila,zavjesa spustila predstava strastvene ljubavi

za danas izgleda prerano iznenađujuće za oboje završila.

Teatar prazan,glas se nečuje, jedino u zraku jecaj jedne usamljene duše

tiho cvileć njeno ime proziva jer preostaje dalje da usamljen putuje…

 

Toni Ljubiša Božić,Moskva,31.01.2017 u 10:10 minuta

Evo ti…to si tražila,sve je u tvojim rukama

 

Grmeći  smijeh kroz snove me probudio,

glasno sretnički nekome  sam se cerekao.

I gle, predavanje si mi nanovo držala

da je dosta bilo moje neozbiljnosti

da je od sada sve u tvojim rukama.

 

Glavna si šefica tvoja je zadnja odluka

a ja pognute glave glavom na sve pristajem

samo da uz tebe blizu vječno  ostanem

jer bez tebe makar i tako polovne i  falične

moj život bi bio prazan ,presušjela ljuštura.

 

I ništa drugo pametno mi sada ne preostaje

Puštam te ispred sebe da prtine kroz život probijaš

a ja iza tebe kao najači tvoj  nepokolebljivi oslonac

smijuljeć sve promatram u detalje tiho analiziram.

 

Ljubavi,to si tražila,našu sudbinu svojim odlukama krojila

Nemoj sada da žališ se i da nešto žalobno prigovaraš.

Žene su jače,nepokolebljive i daleko daleko otpornije

A mi mekušci vrijeme je da sada slušamo vaše savjete.

 

Toni Ljubiša Božić,31.01.2017 Moskva u 07:41

Ljubavna mećava ispred Moskovskog zatvora

  

Jutros ustajem, nešto u meni zvoni,tiho priziva,kao da ime baćuška

kroz moskovske smrznute noći para i neobjašnjivo odzvanja,

što li me to priziva,kao da moskovska crkva ispod zatvora nečije poruke prenosi

Oči, krmeljave,polusmrznute jedva da otvaram,brišeć led na prozoru potkrovlja.

 

Sjenu ispod stare zasnježene lampe otkrivam,osjećam bože kao da vidim te.

Ne to nije moguće ti sa dalekih toplih morskih obala tu si prispjela.

Od kud si ranije ovako posesivno usamljena promrznuta osvanula.

Tko zna kojim vlakom si danima putovala.tko zna koga i čega susrela.

Možda su te taksisti ogulili,kako si pričala,kako ih sve razumjela.

 

Kroz glavu milion sumnji i pitanja se preplelo,još više strahova kroz nemir naslagalo.

I kažem si nebrini,tu je dole, ispod zatvorskih prozora,šubaru na glavu nabila.

Nikad te nebih kao takvu prepoznao,al taj glas taj vrisak u najvećoj mećavi

Bez problema bih i pored fijukanja pahulja i vjetrova prepoznao.

 

DARAGAJA Injuška,shvataš  li koliko na mene utječeš,san remetiš, mir sam izgubio,

strah u kosti se uselio,drhtim,sav se tresem samo tren kad na tebe pomišljam,

mislima kao drogiran u neke daljine u tvom krilu posesivno nanovo zalutam.

 

I hajde  reci mi da se između nas ama baš ništa ne događa

da je ovo samo neka pusta mašta a ne beskrajna ,iskrena,

strasna,požudna i jednostavno živom biću neodoljiva ljubav.

 

A ti kao najslađi krpelj,najveća maza, stalno u snove uskačeš,

miran san remetiš,jednostavno nenajavljena i bez kucanja

u naručje posesivno,razgoropađena divljački uletiš.

 

E onda krenu pitanja…jel me voliš,jesam li ja tvoja jedina,

dal ću biti žena posebno  jedina,samo tvome srcu prijemčljiva.

Svaki trenutak iskorištavaš iz mene tajne izvlačiš,srce detaljima informiraš

Što si o meni saznala,dal postoji ova luđačka ljubav među nama.

 

A ja onako iza sna bunovan,svašta ti mogu reći možda se izdati.

pa se u drhtavici probudim,kroz prozor moskovske mansarde zatvora

zvuk crkve osluškujem ,sve nekako zbunjen kao da sam na prstima.

A tvoj lik ispred mene dole po moskovskom trgu prekrivenim snjegom

škripeć  odjekuje,taj korak tako duboko u sebi osjećam i prepoznajem.

 

Opet si noćas ispred zatvora vrištala, na  sav glas ljubav izjavljivala,

da ne brinem, da jednostavno sa tobom zauvjek ostanem ma gdje bio i ostao.

I onda suze one goropadne krupne teške kao olovo niz lice polete

i dereć se kroz prozor vrištim i kažem,iljuška,molim te ne odlazi,

Obožavam,trebam i užasno neobjašnjivo posesivno vojim teeeeeee.

 

Čim oči zaklopim eto kako sa snjom čisti roman il pjesma nastane,

zabilježen trenutak,istinsko doživljeno neshvatljivo događanje

 

Čuvaj se injuška smetova,čuvaj se moskovskih sjevernih vjetrova,

u trenu te u kip slobode pretvore,smrzneš se da se niti usta ne uspiju da otvore

 

Toni Ljubiša Božić,30.01.2017 Moskva u 04:24 minuta

 

Al nikako da hrabrosti vrata otvorim,iz duše prozborim

  

Da su me teže hjeli kazniti bože goru kaznu nisu izmislili.

Jednostavno su nas daljinom podlo,hinjski razdvojili.

I sada gledam kroz prozore Moskovskih mansardi

Kada će njen glas da pristigne,pismo da mi se dogodi.

 

A unutar srca suza čitavi dunav se savom natopio.

Od svih mogućih bura korijenje nemira nafurao.

Po rukopisu vidjeh da je tuga opet ogavno zgrabila.

Da ludi što nema me,da svaki dan jeca i uzdiše.

 

O bože koliko dugo će da traje ovo bijedno čekanje.

Nemam me,nemam je,a zatvor u moskvi raskošan.

Nas četvorica na srpsko hrvatskom zborimo.

Dva hrvata i dva srbina se susrela,raspravljaju.

Čija je vojska bolja i koja je napokon pobijedila.

 

Pa se u ugao ćelije odvojim, u srce slike natovarim

A suze naviru,njeno ime kroz sjećanje ponavljaju.

Sve ću izdržati,što je to pet godina,za ovu ljubav odrapiti.

Želim je imati,ljubiti pored sebe svakodnevno maziti.

 

Baš to voli i posesivno obožava,od ljubavi je sazdana.

U meni slike kad me potpuno beznadno beskrajno imala.

Suza uz suzu se pripila u svakoj hektolitar tuge se nabio.

A duša vrišti,opet me samoća sjećanjem divljački ganula.

 

Pismo nemogu da napišem da otkrijem koliko godina ostajem.

Lažem joj i pišem da čeka me da uskoro sigurno dolazim

Da čekam pomilovanje koje se možda i nekad dogodi.

A do tada,drhte ruke,u pismu ispadne čisto škrabanje..

 

Ženo draga,budi strpljiva,molim te dolazim,i čekaj me.

Ljubavi Iljuška,nikad ne zaboravi volim te i obožavam

Nemaš pojma kako samo uz tvoju iskrenu potpunu ljubav

Sve ovo na neki način olako izdržavam,jer si u mislima.

 

I onda neka huja ljutina u meni se natkrije,pismo poderem.

I za koji dan nekako se nakanim,pokušam da se oporavim.

Al ne ide,svaki put neko razočarenje preuzme,slomi me.

Ne želim u pismu da osjeti,koliko patim i slomljen sam.

 

Dani prolete,na farmi koka su me zaposlili,od drugih odvojili.

I sad lakše mi,mogu da to pismo napišem da srce otvorim.

Al nikako da hrabrosti vrata otvorim,iz duše prozborim.

Da se u meni nije trunke ljubavi zagasilo niti izgubilo.

A nestrpljivo otegnuto vrijeme čekanja jedva izdržavam.

Sa odvjetnicima taktiku pravim u detalje analiziram.

Rusi shvatit će da su očajno pogriješili,pa me kaznili.

A ne nisu rusi krivi to su mi njeni dušebrižnici podvalili.

 

Snage sam skupio, pismo ridajuć,jecajuć suzama škrabao.

Da me samo vidiš kako sam ridao dok sam ovu pjesmu pisao

jedva sam tekst vidio..

VOLIM TE ILJUŠKA

ti si sve, moja nada, moja sva moguća potrebna podrška

 

Toni Ljubiša Božić,29.01.2017 Moskva u 21:21 minuta

I sad uviđam,oči sam otvorio,život životom shvatio

 

Cijeli život,slobodan,bez obaveza sam uživao

Ništa mi nije falilo, ništa nisam tražio niti lutao.

Sve što bih poželio istog trena bih olako imao.

Bijah sretan, presretan, tako sam barem mislio.

 

Sve od ruke se nekako dešavalo,ljubavi na pretek imao.

Kao da bijah savršen, bez daška i trunke slabosti.

Ništa me više nije moglo opčiniti niti trenom očarati.

Među zidovima usamljen nekako zadovoljan sam uživao.

 

Nikog nisam trebao, životni san sam potpuno ispunio.

Za nekog ta uboga samoća bi bila sablast i razočarenje.

A ja u postelji uživam,slušam glazbu ,pišem tekstove.

Nitko i ništa ne ometa i ne dira,o bože koja čarolija.

 

I onda, ona,od niotkud lopovski u srce se uvukla.

Najdublji kanjon duše totalno nespreman zatekla.

Tamo se kao crna slatka ciganka tiho ugnjezdila.

Sve mi naopačke baš totalno naopačke prevrnula izokrenula.

 

I sad uviđam,oči sam otvorio,život životom shvatio.

Bijah puka duše i srca sirotinja,ljubav u meni je umrla.

A bijah kao zadovoljan što sam u životu uspio.

Hvala ti bože što si je na moje srce iznenada svratio.

 

Snovi me više ne proganjaju,maštu sam izbrisao.

Smiraj u duši i srcu sam tako gordo pronašao.

I više je trena bez nadzora potpunog nepuštam.

Pa sebi njenu strastvenu ljubav beskrajno dopuštam.

 

O bože, bože jube kako smo suviše,suviše predaleko…

 

Toni Ljubiša Božić,28.01.2017 Moskva u 12:12 minuta

 

Pripremi se….

 

Ljubav mog života olako brige razuzmu,

Na tanak led panike tiho hinjski navlače

Pa je čudni strahovi trenom dubinski rasture.

Uporno je educiram da na gluposti ne misli.

 

Da okrene list,idiote da ignorira i zaboravi

Ništa brigama nemože i neće promjeniti.

Duboko uvijek neka zrak smiraja udahne.

Neka se oko sebe nasmiješena okrene

 

Uz nju sam mada ovako suviše daleko

Kao sjena i dašak je čuvam i prikrivam

šaptom osmijeha snagu starinski dolijevam

Na ramenu ruka tapše je,ne brini dobro je.

 

I kad se kasno noću zamišljena u krevet uvali.

San neće u duši i srcu da joj boravi,razmišlja

Opet miliun kombinacija i sumnji dolijeva.

Preduga noć podlošću i sumnjama se otegne.

 

Bože uporno je podižem u sebe da vjeruje ubjeđujem.

Pusti brigu na veselje i punim srcem životom uživaj

tudje probleme sebi bez razloga ne natovaraj

osmijeh na lice i svojim putem sreće si upravljaj.

 

I kad tad na cilju ćeš sretnički ushićena da osvaneš

da napokon čistog zraka duboko smirom udahneš

U trenu ćeš sve ono loše iza sebe da zauvijek ostaviš

Od tada u novom svijetu sreće da vječnošću boraviš.

 

Ostatci nedaća ostat će duboko u sjenama zaborava.

Pokušavat će preko svojih veza opet da te uzbune

Al već kasno je, jedrenjakom sreće budeš odplovila.

Onako u krilu, zagrljena ljubavlju stisnuto,pripremi se…

 

Prsten odavno na mom srcu tvoje presretno DA iščekuje

 

Toni Ljubiša Božić,29.01.2017 Moskva u 04:12 minuta

 

 

Nema toga što za našu ljubav nebi u trenu žrtvovala

 

U trenutcima kada bi sve oko mene oronulo

U nekakav nedokučivi ponor tuge potonulo.

Svi planovi bi se skršili,srce bolom razvratili.

Njen zagrljaj istog trena jezom me zaposjedne.

 

Ugriz onog osmjeha milisekundom podigne.

Tu posebnu savršenu divnu ljubav dobijem.

Glavu iz tuge na jedvite jade nekako podignem

I sebe olako tiho ubijedim,gle za nju još postojim.

 

I skoro uvijek kad se galaksija tugom zamrzne

Kada svi mogući izvori njene ljubavi presahnu.

Na svaku moju suzu me dubinski brzinski osjeti.

U trenutku nanovo u oku mi nasmiješena boravi.

 

I davno donesoh tako sigurnu konačnu odluku.

Znam kome i koliko potpuno od tada pripadam.

I nema trunke kajanja,nema bezveznog smucanja.

Uvijek proždrljivo posesivno gladan je ostajem.

 

Preko zahuktalih mora,kovitlacima drskih vjetrova

Ljubav njena putuje,najžešće bure treptajem umiruje

Presretna,savršena u ljubavi divljački slobodna

U meni je savršenog za budućnost nježnu pronašla.

 

Snove i maštu mi  ispunila,tolikom ljubavlju usrećila.

Nema toga što za našu ljubav nebi u trenu žrtvovala.

I beskraje drugih galaksija,samnom bi se uputila

Samo da me ubijedi koliko voli me i za mene postoji.

 

Toni Ljubiša Božić, Moskva,03.01.2017 u 12:43 minuta

 

 

 

Bijaše to noć bolnih razdirućih sjećanja

 

Soba  prepuna mirisa suza i bolova.

Bijaše noć ridanja, neizmjernog plakanja

Bijaše to noć bolnih razdirućih sjećanja.

Obrisi gužvanja,starih mirisnih pisama.

 

Godina se nekako nakaradno ušuljala

Samo da bi što više srce skršila,polomila.

Ima da izludim da se na ovu godinu naučim

Ako sva bude ovako jadna mizerna do ludila.

 

Na sudbinu bez nje nemogu da se naviknem

Da stope od njene ljubavi ni za tren ustuknem.

Kažu da ću sve pregrmiti, bolno preživjeti

A što u duši,poderanom srcu ostane,važno je.

 

Nitko te rane nemože da obnovi,stalno krvari.

Jer stalno vraćam se,naša gnjezda obilazim

Uvijek nešto novo nedoživljeno  kratko doživim.

I opet na srcu još jedan urezan trag ostavim.

 

Neka ova žalobna noć što prije protekne

Neka me zora mada slomljenog dotakne.

Lakše bit će mi misli od nje skrenuti

A ne srce i dušu do u beskraj razarati.

 

Toni Ljubiša Božić, Moskva, 01.01.2017 u 12.12 minuta

 

Škripe čizme,zima ispisuje, tragove ostavlja

 

Na crvenom trgu Moskve njeno ime fijuče.

Kroz pahulje i magla vodopadima prelila.

U srcu vrelina, požuda posesivno zavija.

Nešto se ne upamćeno među nama događa.

 

Jedino samoća,daljinom suzama razdire.

Nemam je,tu da je stisnem,slatko zagrlim.

Nemogu tim posesivnim mislima da odolim.

Svakog trena na nju mislim,ime joj prozborim.

 

A kupreška koliba,ovu zimu bez nas dvoje

Usamljena, zavejana burom stegnuta dočika.

Dok se ona na Senjskoj buri zgrčena stisnula.

Znam,osjećam što bi mi pomislila i poželjela.

 

Škripe čizme,zima ispisuje, tragove ostavlja.

Promrzle uši,saga o jednoj ljubavi nastavlja.

Čaše prepune samotne boli više ne ispijam.

Teškom iskušenju na jedvite jade odoljevam.

 

Mada me ruskinje na grijeh smiješkom nagovaraju.

Ovu moju posesivnu luđačku ljubav ne razumiju.

Vjernost im neshvatljiva, ona pjevuši u grudima.

Još jedno pismo sam joj naškrabano prosljedio.

 

Mjesec dana treba da joj sigurno pristigne.

A dok vrati se i zima u Moskvi će da otopli

Da mi se srce malo razgali,samoća me razara.

Zna ona što nam je potrebno i koliko je ovo vezano.

 

I dalje na crvenom trgu smrzlotina vjetrom fijuče.

I onda još koji sat ltajuć promrznut potrošim

Kao robijaš jedva toj samoći slomljen odoliš.

I korak se pruži dok njen lik mislima dogrijava.

 

Toni Ljubiša Božić, Moskva,01.01.2017 u 10.11 minuta

 

 

MOSKOVSKA NOĆ OKO DUŠE OBAVILA

Hladna moskovska zimska noć dušom obavila.

Dok njen lik nezaustavljivo bljescima navire

Trepereća svijeća pravi sjenu kroz stihove.

Dok požudnom čežnjom posesivno grabim je.

 

Tama Moskovske zamrznute noći se proliva

Mrtve duše vani nema,zima se nahorozila.

A u srcu potoci,u bujice stihova drsko nagrću.

Grčevi u ruci mastivog pera flekama prolile.

 

Vidim je,mada je na drugom kontinentu

Onako samo privremeno skrivena ostala.

Pisma,mirisom njenih usana mi poslala.

Ljubavi ne brini,samo tvoja beskrajno sam.

 

A kamin skoro hoće da progovori,srce otvori.

Kao da svaki dammar u meni potpuno osjeća

Sjenama na zidovima prazninu,samoću otkriva.

Dok onako zaluđen,usplahiren razlijevam stihove.

 

Kao da čitam riječi joj sa usana,čekaj me molim te.

Fališ,trebam i luđački neizdrživo posesivno volim te.

Sve je rekla,svu srž i dubinu duše i srca mi otkrila.

A u predgrađu Moskve ranom zorom inje i mraz šaraju

 

Moskva,01.01.2017 . Toni Ljubiša Božić,05:45 minuta

Zavjet tišine,skrivanjem ljubavi se zaklela

 

Uzdišem dok dušom plazi slatko sjećanje.

Njen lik u očima raspostranjen se otkriva.

Samnom je,nije trunčice od nas odustala.

Sve su to signali i znakovi,srcem ih zarila.

 

A preko usana naše pjesme plazeć žuborile.

Kristali osjećaja u očima sve su nam govorile.

Žamor prolaznika budi iz maštanja dok prolaze.

Razlivene skorene suze,otkrivaju predugo čekanje.

 

I kad ta čarobna vatra zagasne,samo ona zna

Samo ona istog trenutka sablasnost samoće osjeti.

Nanovo se goropadno iz nejasnoće gordo probudi.

Novi život se raspuči I ljubav me opet širom razbudi.

 

Kažu ljubav u meni neprekidno posesivnošću stanuje.

Ah što mogu kad ona takvu savršenu pregršt dala je.

I zato odavno izbacujem iz stihova otužne molove.

Ne dozvoljavam da je zaborav samoćom zarobi.

 

Još uvijek prvim dodirom usana neizmjenjena boravi.

A pješčana plaža ispod stijena što nas je skrivala

Toliko toga o našim tajnim suretima bi progovorila.

No na zavjet tišine,skrivanjem ljubavi se zaklela.

 

Moskva,01.01.2017, Toni Ljubiša Božić