Okrilje veljače fijuče

IRBINA ČEKAJ ME

Mrzovoljna veljača, fijuče, sirotinjska proslava.

Ljubav ispred kamina skršena mu zaspala.

Sina mu rodila, krznom od medvjeda  smotala.

Žuljevite ruke preostale komuške vatru potpiruju.

 

Dimnjak sa odžakom buneć se raspravlja

Nije ga dostojna kukuruzna komuška

 A ne pita kako bi mu bilo da se malo ohladi

 Samoća paučinom ga zadavi, nebi fijukao.

 

Nitko na njega pažnju nebi obraćao, pa nestao.

Ovako, sa njima plod ljubavi naskromnije proslavlja

Svjedok je najljepših ljubavnih noći, i svitanja.

Malo zakašlja, valjda se izvinuo, pa opet zatutnjao.

 

Okrenu se ljubavi maštanja, majci sina viteza

Nešto priča joj, nečuje, odmora tijelo potražuje.

Sina uzima, njene oči nasmiješene prepoznaje.

Zagrljaj, stisak mu upućuje, zvižduće veljača.

 

Grašci joj bore zaobilaze, od umora ne svraćaju.

Dimljene šunke iznad ložišta ljuljanjem podsjećaju.

Vijeme je da se narežu, zimske radosti proslave.

Ovlaš usnama ljubavlju pređe čelo joj ledeno.

 

Ceker  komuškama pretovaren, ovu noće ne štedi se.

Pogača , njene usne sačekuje, kišnica  bokalom doziva.

A sjekirišćem mrvice sabire, za jutarnje loženje.

Jutarnjim buđenjem, vrištat će dok je bude hranio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2013 u 22 i 42 minuta

 

Prečesto mjesečarim

NADANJE 

Na terasi prečesto mjesečarim

Bukaru vode drvenu spremila

Zna da žedan presahnem

Usne spominjuć beskrajno.

 

Zijevanjem, svanuće najavljujem

Vjetrovi iz tišine nastaju urlajuć.

Sve sporije kukove povlačim

Škripe oluci usnule Baščaršije.

 

Smežgurana prosuta noć se izvitoperila

Dan kriomice pljuscima zraka najavljuje.

Jedno drugom štafetu oronulu predaju.

Pa klizeć prigušivam poderane nanule.

Od sinošnjih usana, prateć me usnule.

 

Na licu pospanom blagim dlanom me spominje.

Pohabanu noć pokušavam s kevom da ispratim.

Iskrivljena, što je od nas nasamarena pretrpjela.

Džep tmine ispod krošanja sjenom je prikriva.

 

Bezbrižnost ćopila, krošnjama sijedih vlasi, doziva.

Na plotove izmoren stenjajuć se naslanjam, odišem.

A izoštreni miris svježinom odzvanja, krajolike okupa.

Uzmaknem , kretanjem mjesečarenjem probudim,

Blenem, nešto prozborim, jutrom nesvjestan osvanem.

 

A to mi se dešava, samo kad joj pisma pristignu

Navuku u svoje podvale, noćima se zaletim

Iz njenih njedara Baščaršijske sokake premlatim.

Da bi u duši trakavice presložilo, mirom zarazio.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2013 u 22 i 14 minuta

 

 

ZAČARAN

laryyysa 

Mlada, slatka, prosto neodoljiva

Sve snage i pamet sam upregnuo

Da se osvrne, muvicu me primjeti

Škrabah stihove, pisma mirisna

Da se dogodi, možda muvicu zaljubi.

 

I gle čuda od svih mogućih napora

Tepanja, pravljenje od sebe majmuna

Podlim osmjehom ispod oka me osvojila.

Zaljubih dječački, strastveno, pun nemira.

 

Kao ker za njom sam trčkarao,

za suknju poskakakujuć povlačio

na sve koji joj prilaze il dobacuju

nemilice režao, izluđen u sebi lajao.

 

A ona čupavu glavu okrenula,

osmjeh pozdrava poklonila

i na odlasku riječima ranila.

 

Prezelen si dječače, mijenjaj srcu prilaze.

Isuviše lako ženski vjetrovi zavuku se

Obuzmu te, neznaš što pamet ti otima.

Oštrice ženskog srca često ćeš da doživiš

 

I eto vidi pravila, bumerang stare požude

Mlađa strana čarobnim oružjem preokrenula.

Umjesto da postane moja i osvojena, ona odleti.

Napušteno zaljubljen, ostadoh da je prebolim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2013 u 08 i 24 minuta

 

Gazih ljubičice dulume

oko6

Između posustalih visibaba,

gazih ljubičice dulume uspavane .

Dok magla jaranski, lopovski

pomaže da prikrijem tragove.

 

Jutarnjim osvitom, varka, preljuba

se previše nazire, sve da otkrije.

Preko glave gunjevitu kapuljaču navlačim,

brkove od njenih usana jezikom zasučem.

 

Došaptavaju se cvrkuti, o nama tračaju

Žele da nas provale, preljubu otkriju.

Pa im bacam zrnevlje suhih sjećanja.

Sutradan nijemo očima će samo pričati.

 

Gorkog kruha i pogače u džepovima povlačim

Da špijune  u skrivenim olucima nahranim.

Kišnicom ga toćaju, gozbu prave da ne pričaju.

Deverajuć sa njima povratkom mrklim noćima.

 

Uvijek me prevare, ruke trljaju, korist izvlače.

Rukom drhtavom od istrošene noćne ljubavi

Jedva zrnevlja ljupkošću poklanjam, tajnu prikrivam.

Al lopuže prokužile, ucjena nikako ne prestaje.

 

Nakon njihove zasjede, čekaju me ovlaš mrazne livade

Da ih istrošenim korakom pregazim, postelja proziva.

Smoren domognem  deljanog drvenog iskusnog kreveta.

Dok slama u postelji šuštanjem mir snovima dovlači.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2013 u 21 i 24 minuta

 

Snježni vjetrovi i masline

snjegovi i maslina

Zima, podlo, iznenada, mećavom se ušuljala.

Svu je Istru preko Like ledenjacima zarobila.

Senj se božićem zabijelio, iglicama zime nakostriješio.

Sve terase ljutinom, smetovima gustim našminkao.

 

Svako jutro bura im krmelje na ograncima umiva.

Kosture drveća izbrijava, proćelavim granama dosađiva.

Gazdarica zimskih vjetrova slasno se ismijava,

Smrznute grane udarima šamaraju, žilavo se opiru.

 

Što mlađe su masline igra sa vjetrom im dražesnija.

Jedna o drugu sa savija, njima nezasitna igrarija.

A bura ljutita, hoće kontrolu na silu da preuzima

Sve žešće po trbuhu masline ošine, pa se odbije.

 

Pa prkosno navuče žustrih kiša oblake ledene

Da im mlađanu tvrdoglavost trenom zalede.

A njima smješnije, ledom okovane izgledaju dražesnije.

Sve na njima se presijava, bez daha dušu ostavlja.

 

Jugom s burom se došaptava na prevaru ih ukrotiti.

Mladalačku ludost iz glave napokon da razbiju.

Udružiše snage i sve ratoborne dovukoše vjetrove

A mladice jugom odleđeni cereć se još više savijaju

Pjesmu ljubavi jedna drugoj  daruju, savršeno luduju.

 

Na kraju vjetrovi odustaše, proljeću da stigne dozvoliše.

Zima poražena nos spustila, zadrte vjetrove odvela.

Sva je u kapljicama istopljena nestala, al život probudila

Sve se mladim listovima nakočoperilo, prozore otvorilo

Behar na sva vrata navalio, nešto bi svečano rekao.

 

Hvala vjetre što ih zimus naljuti, vitke i mladolike održi.

Pa se trse , goropadniji, priče o buri prepričavaju

Ništa im nemože zima niti orkanski vjetrovi.

Ljubav nepremostiva sve zajedno prebrodi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2013 u 20 i 49 minuta

 

 

Još uvijek u bunilu stanujem

U BUNILU STANUJEM

 

Prišla je, žarko stiskajuć me ljubila, suze nemilice puštala.

Mislih da je sreća prožima, od stvarnosti nemilice otima.

I onda jecajem kroz guste suze priznala, da ovo ne ide.

Naša veza paučinom daljine u jadno sjećanje se srozala.

 

Toliko različitosti podlo se nakrcalo, stajanjem ubuđalo.

Premlada sam a ti sijedim vlasima bolne rane nanosiš.

Nekoliko mjeseci grcanjem riječima ovo sam žvakala.

Da smognem hrabrosti da bih kroz poljubac sve priznala.

 

Boli me kako je sve ovo ispalo, drugačije više nikako ne ide.

Molim te pusti me, pusti me da odem iz svih tvojih maštanja.

Sprži korice katranom topljenim da se u stihove više ne uvalim.

Pomozi mi, pomozi mi da ti iz duše nestanem, iz srca odletim.

 

Pamtimo ovu večer kao najljepšu,potrošimo u njoj ljubav preostalu.

Nakon toga svi tragovi neka nestanu, postanimo stranci na ulici.

Zapali sva pisma, sve brojeve i dokaze, što te vode do mene.

A ja u sazama već sam to sve uspjela, više nema tvojih tragova.

 

I nakon toga sve je prestalo, jeza me neka ledom zaokružila

Vodopad krvavih suza u očima, nevjerica me potpuno izbacila.

Dal se ovo stvarno događa, dal to ljubav nestaje i sve napušta.

Nijemošću bez trunke govora gledah slomljena, uplakana odlazi..

 

I evo prođoše dvije godine, još uvijek u bunilu stanujem

Svakim trenom se okrećem, muvicom nečiji dolazak očekujem.

Ispijena faca godinama čekanja, prepoznatljiva na usnama.

Prazninom  kroz maglu nade stalno govori…zaboravi je, zaboravi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2013 u 03 i 42 minuta

 

 

 

No 414 Hostel u Veroni

moja kći

Lopovski lagano i na prstima uđoh u sobu 414 Hostela u Veroni. Onako leđima okrenuta ama baš nikakvim signalima nije otkrivala da je primjetila moj dolazak mada su vrata malo zaškripala. Krevet preko puta njenog bijaše slobodan, onako špijunski znatiželja u meni se probudila vidjevši čuperke raširene divljački po jastuku kojeg na pola je zagrlila. Mjesečina se krajičkom kroz zavjesu probijala i tek mrvicom  prostor sobe otkrivala, jer svijetla nisam palio da 8 već uspavanih osoba bez potrebe il nekog razloga probudim.Na brzake stidljivo svjedočenjem mjeseca ubacih se samo u gaćicama pod ledenu plahtu jer je veljača u Veroni burama sve šmirglala.

Zubato sunce preko dana bi lažnjake ugodnosti bacalo, al kada bi se na vjetar vanka izišlo trenom bi sve kosti protreslo. No ipak, ta svježina zraka i orkanskih udara svoju čar je imala.

Vrtih se , ta hladnoća me zgrčila i nikako da se opustim, duboko udahnem i da me snovi ponesu. U jednom trenu se okrenula. Mlađano lice mjesečinom začinjeno pokazala. Imala je recimo 25-26, možda lupetam il se provaljujem al eto u meni se ta brojka zakocenula. Nekakve grimase prošarane snovima je mojim pogledima budzašto prodavala, počeh se smijuljitti i odjednom se jutro dogodilo.

Sunce je izbijalo, zimski dan je davno već počeo. Otvorih krmeljave oči i ugledah predivno mlado stvorenje, nasmijana držeći neki kožni rokovnik i u sebi nešto nasmiješena mrmljala ne primjetivši da je promatram. Oko vrata je imala žuto narandžasti šal a trenirka je bila kombinacija plave narandžaste i bijele nijanse. I onako produžih kao da spavam kroz škiljave oči da je tako prekrasnu promatram i u njenim grimasama uživam.

 

Ne sjećam se koliko je točno vremena procurilo, kada je počela da prigušeno ispušta tonove predivne pjesme klape Šufit *Ne diraj moju ljubav* u srce me prostrijelila.Iznenadih se u srcu Italije da čujem divnu hrvatsku glazbu. Tako tečno je na hrvatskom pjevala. Razlog mog dolaska u Veronu bijaše posjeta moje nedoživljene ljubavi, prije dvadesetak i nešto godina bukvalno je nestala. Tamo negdje se prisilno udala, stvorila djecu da bi se nakon toliko godina javila i sastanak zakazala. U Italiji je živjela, sa Italijanom neki biznis otvorila i na izgled sve je prekrasno štimalo. Bogatstva su i više nego dovoljno imali i lagodnim životom može se reći živjeli.

 

*Buongiorno signore, dormire bene*

 

*Dobro jutro* mlada djevojka nazvaše, Dobro ste spavali ?

Buongiorno, hvala dobro- izmješah hrvatski sa italijanskim

 

Prenuh se iz razmišljanja, još uvijek zbunjen njenim prekrasnim glasom i osmjehom koji dah mladošću oduzima.

Baš se iznenadila i na tečnom hrvatskom počela:

 

„Od kuda dolazite, sinoć ste vjerojatno kasno prispjeli pa se jutros malo duže spavalo“ – ljubazno me upita

Bijaše mi drag započeti razgovor, neka toplina komunikacije mi govoriše da je to divno stvorenje nešto posebno, a njene prekrasne oči imale su boju prezrelih datula, a to me na prohujalu ljubav definitivno podsjeća.

 

Prošle su duge godine, više i da sretnem svoju ELLU ne bih je prepoznao, možda su je bore  po malo promijenile a sijedim pramenovima se prošarala. Znam da šminku nikad nije voljela i uvijek je prirodan način života promovirala, mada je cigarete i kavu nemilice ispijala, al se kaže zdravo hranila.

To bijaše samo moje maštanje, što mi tako često nekoliko vremena otkine.

Zovem se Mia Kethrin i dolazim iz Italije na granici sa Švicarskom, tu sam sa društvom na zimskom provodu, pa krećemo put Međugorja pa evo svoj dnevnik popunjavam, pjesmom se prehranjujem i dragog sa radošću sjećam se jer nije mogao sa nama. Obitelj i njihovi poslovi su ga okupirali pa će sljedeće veljače da prati me, ako ne slaže- slatko je izustila, kao da se znamo 100 godina.

Drago mi je divna djevojko, želim Vam ugodan provod i sretan put do Bosne i Hercegovine, nadam se da Vas vrijeme bude služilo.

A molim Vas idemo preko Istre, dali znate neki restoran gdje bi mogli nešto kvalitetno  sa morskim plodovima pojesti, idemo sa dva auta.

Sjetih se mojih bliskih rođaka oni su imali jako poznati riblji restoran negdje oko Senja i znam da su kod njih konvoji italijanskih autobusa rado svraćali na putu za Međugorje i nazad. A iskreno nikad im nisam navratio jer su se nešto roditelji oko podjele imovine posvađali tako da je neko zahlađenje između obitelji zbog proklete imovine postojalo.Sve se onako diplomatski pozdravljalo, po nekad posjećivalo ali tu ljubavi rođačke sve je manje bilo a djecu su eto kao po malo družili.

Uzela je ime restorana, zahvalila, zagrlila i slatko na obraz poljubac spustila. Neka bliskost se među nama osjećala a da je nikada u životu ne vidjeh.

Pokupiše svoje stvari, mladenački ranac i svo društvo je ubrzo iz sobe nestalo.

Siđoh, niz stepenice i pokupih dokumenta te krenuh na mjesto sastanka gdje sam trebao moju neprežaljenu ljubav Ellu da nakon toliko godina susretnem. Nešto u meni je treperilo, pokušah da iščitavam i dešifriram što mi tijelo govori, al panika bijaše sve preuzela. Znojne ruke u trenu mi postaše, grašci znoja nemira se pojaviše a veljača vjetrom rovarila.

Ugledah jednu cvjećaru u prolazu  htjedoh divan buket da joj poklonim al sjetih se, uvijek je cvijeće mrzila i bez vezne poklone. Uvijek je govrila tvoje usne su mi najveći dar što mi donosiš i treba sa njima da se ponosiš. Istog trena mi se osmijeh razvezao jer sam usne za nju na visinskim pripremama pripremao dok bijah na skijanju na Kupresu par tjedana. Gore imah vikendicu  koja je zbog nje bila napravljena i na žalost nikad je nisam tu dočekao i strastvenu ljubav vodio kako smo to običavali u vrijeme našeg hodanja.

Nikako se nije dalo da gore barem jedan dan il vikend skoknemo i jedno drugo slasno popijemo.

Po koja pahulja bi prohujala,a ja onako jakne raskopčan i nisam neku hladnoću preveliku osjećao, samo o susretu razmišljh kako će to sve ispasti. Prolazih pokraj krasnih starih građevina između mase ljudi užurbanog kretanja i ona italijanska glasnija priča da čovjek ima osjećaj da se svađaju a u stvari kao i dalmatinci glasnije, strastvenije pričaju. U tom dijelu Verone nije bila prometa, niti jednog auta, popločana prekasna centralna ulica i nađoh pizeriju gdje sam je trebao susresti.

Kako naziv ugledah  noge mi zaklecaše jer uvijek je ranije od mene na sastanak stizala dal je moguće da je i sada prispjela.

Što se ovo meni starom okorjelom liscu dešava, nemam kontrole unutarnjih previranja, ritam u meni razara, do daha jedva dolazim, kroz čudne faze uzburkanosti prolazim.

Ugledah je, naočale sa crnim okvirom je imala, one njene usne osjetih kao da ih ovog trena ljubim. Ništa se nije promijenila niti ostarila, savršena izgleda. Siva jakna  do grla zakopčana sa kapuljačom koja imaše nekakvo krzno da joj bude toplije. Dole su bile klasične svijetlije farmerke koje su njenu prekrasnu liniju uokvirivale. U tonu sa jaknom su naravno bile i rukavice, uvijek je pazila na te sitne detalje.Kombinacije jakni, torbi, čizmica, al sve diskretno i ne prenaglašeno a tako ukusno. Kosa još uvijek tamna i spuštena i boja njenih očiju, prezrelih datula.

Osmijeh, njen osmijeh me smirio, u zagrljaju smo tišinom zapeli.Tako me stiskala,da sve prošle godine njene požude sam tim trenom primio. Vratila se naša strastvena želja, kao da se i nismo toliko godina vidjeli. Malo ružna diskretno na usnama  u jednom trenu sam iscrpio, usne sam joj toliko požudno grizao, svi u pizeriji su samo promatrali i uzdisali , a nas dvoje bez parodona se nastavili ljubiti. Neznam koliko je to trajalo al me opijalo, opijalo da se jednostavno nije moglo prestati.

Napokon sjedošmo ruke ne odvajajuć, toliko me očima upijala, i stalno ponavljala:

Hvala ti za ove trenutke, što si na daleki put krenuo da se vidimo. Divan si bio i ostao. O Bože kako ti divno te prosjede vlasi stoje i izazivaju, jel da da se mace nabacuju , hajde priznaj mi…- prekrasnim osmjehom me pitala.

Zacrvenih se  da se ne sjećam kada mi se to dogodilo, meni koji sam na te stvari naučio.

Vani se počelo malo snijega mješati. Pročitah u njenim očima neku zabrinutost, na moment je odsutna odjednom postala.

Dal je sve u redu Ella, zapitah zabrinuto.

Joj izvini ovaj snijeg me presjekao, kćerka mi je sa društvom u Međugorje jučer krenula i lopuža mala nije mi se niti javila gdje se nalaze. Znaš, mladost vole popiti pa voziti, a vidi vani vremena a kako će tek biti dole kroz Liku i oko Senja one bure surove i užasne. Bože kako dolje ljudi uopće preživljavaju u toj divljini, kada taj vjetar sve auta prevrće snijeg ljudima pored mora na terase nanosi. Dole ljudi još kao u kamenom dobu  ložeć drva zime i orkanske bure preživljavaju, a ljeti od vrelina izgaraju i pijavice ih sve češće iznenade.

 

Rekoh koliko ti godina ima kćerka , kako si joj ime nadila ?

 

Nedavno je proslavila 25 rođendan, i još uvijek studira , sa rajom se ludira ne želi još da krene raditi,a eto posljednja godina joj ostala Stomatologiju u Rimu završava.

Ah dala sam joj ime koje ti obožavaš !!!

 

Koje molim te, nestrpljivo upitah:

Mia dragi moj, Mia al sam dodala i ime majke mi Katarine. Oduzeh se isti moment.

Daj mi njenu sliku molim te ako imaš je; opet nervozno zatražih da mi pokaže.

Olako je otvarala sivu kožnu torbu i onda album sa slikama.

 

Oči su mi ispale, zar je to moguće , da me sudbina pošalje pored kćerke moje životne ljubavi da prespavam negdje u tuđini pored tisuće hotela, baš u tom Hostelu, u toj sobi i to preko puta mene.

 

Primjetila je nešto u meni i zapitala:

Što se to dešava , zašto te ta slika Mie uznemirila ?

Spavali smo zajedno sinoć ovdje u Veroni u Hostelu, bila je sa nekim društvom. Pitala me za adresu nekog restorana u Istri pa sam joj dao od onim mojih rođaka svađalica, znaš da su još davno uvijek Italijani rado tamo svraćali na ručak.

Daj nemoj me zezati, upoznao si moju kćerku, ne mogu da vjerujem , mislila je da se zezam.

Onda sam joj opisao što je imala na sebi i da ima njene oči boje prezrele datule.

 

Lopuža, vidi ti nje mogla nas je susresti ovdje u Veroni i što bi onda ocu Bruni ispričala. Jako je  neosjetljiva na preljube i tako afere. Zaljubljena je i vjerna svome dječku, samo da posumnja da ga vara, otkinula bi mu ono dole,- smijuć je govorila.

Nije na mene, nemaš pojma koliko sam tražila tvoju adresu da te pronađem i pokušam da kontaktiram.

Uh imam divan brak, sve je savršeno, ništa mi što se tiče materijalnog ne fali, Bruno je savršen otac i muž, al žar tvojih usana, zagrljaj kada me obuhvatiš poput žilavog kestena se ne zaboravlja. Al tvoji stihovi , kako znaš riječi prodorne pronaći, sjećam se studenstskih dana kada si stihovima sve one curice bario, a gitaru da ne spominjem il škola plesova , koliko sam te puta sa drugom uhvatila i uvijek si me spretno slagao.

 

Stalno si negdje u pokretu i taman kada te pronađem jave mi da si u nepoznato odselio. Čak si bio i na Sibiru, u Brazilu, Australiji, pa gdje u stvari stanuješ. Imaš li stalno mjesto ??? iskolačenih očiju me pitala.

Ruke još nismo odvajali, nemoguće nas je bilo u tom segmentu odvojiti jednostavno oboma je to prijalo.

Onda je u pizeriji zasvirala naša pjesma kao poručena, stari dobri hit:

*When man loves a women*

Oči smo prostrijelili, poljubac je žestoki nastao, o bože kako sam je tada mogao ukrasti i zauvijek sa sobom odvesti.

U krilo mi je skočila onako sa farmerkama raskoračila i tako žestoko ljubila kao na filmu što se dešavalo. Ne bunih se, uloge smo duboko doživljavali, strast nije niti mrvice nakon tolikih godina otupila. Nakon toga smo zaplesali, poljubce razmjenjivali , a u pizeriji pljesak se odlamao, svi gosti su taj naš dirljivi moment podržavali, drugi parovi su se također grlili i ljubili.

Prišao je vlasnik pizerije i rekao da kuća časti ma što god tu večer kod njih pojeli i popili.

Osmjehom zahvališmo ali naš strastveni ples ne prekidašmo, jedno uz drugo stisnuti, koljenima klecali, tijelima savijali, To se ne zaboravlja ta energija što svaki dio tijela prošlošću savršene ljubavi podsjeća.


ELLA Volim te Ella , derah se dok sam je oko sebe okretao, suze radosnice su nam frcale. Vrijedilo je ovo doživjeti ma koliko taj moment čekali.

Volim te stvoru milo odvratni,- kroz suze je ponavljala

Volim te od prvog našeg poljubca, nemaš pojma koliko sam godina patila, koliko suza ovih godina prosula pokušavajuć da te zaboravim, pa onda zamrzim. Sve faze neke sam imala, ljubila, žudila opet u zagrljaj željela pa onda mrzila, mrzila što si bio popustljiv pa me pustio da nestanem.

 

Poljubcem sam je ušutkao, još jače stisnuo i zajedno u zagrljaju plakao.

Na sebi je tada neki džemper il pulover  sive boje bez rukava imala, nekim vezicama od vunice sa kuglicama se vezao.

Zamolišmo vlasnika ako je moguće da pjesmu ponovi, i gle čuda još nekoliko parova je sa nama zaplesalo, isto onako stisnulo i strastveno grlilo. Bilo je prekrasno na ljudskim facama univerzalni znak sretno zaljubljenih ljudi čitati.

Poljubci kroz ples su pljuštali kao da smo negdje u disku il restoranu sa divnom muzikom a ne u centru Verone u pizeriji.

Uzeh jednu ružu što bijaše u čaši na našem stolu i stavih joj za uho, to je uvijek voljela. Na stara dešavanja nas vratilo, šutili, totalno smo šutili zagrljeni i ljubeć uživali.

 

Nasmiješila se i spomenula naše dane u Ulcinju, kad smo vrelim ljetom uživali.Samo slike doletješe, ona u crnom šorcu me uvijek izazivala, sve moje damare  znala je trenom da probudi. Preko cijele noći bi ludovali, jednostavno mladalački život punim životom živjeli.

Da sjećam se , svih detalja tog ljetovanja sjećam se, sa slikama Ulcinja u glavi –  odgovorih.

To nam je i bio posljednji provod zajedno. Nakon toga je bez traga u nepoznato nestala.

Svega mila Ella sjećam se, stalno si, deset puta dnevno garderobu mijenjala, da bi svoje preznojeno tijelo svježim održavala.

*Ma daj ničeg se ti ne sjećaš, mogu se kladiti da si sve zaboravio* –  držeć me za ruku sjeli smo.

Hajde reci kakav kostim sam imala dok  smo se kupali- upita.

Bože rozi, kako to da zaboravim one tvoje obline svi su na plaži promatrali i stalno nešto crnogorska posla komentirali, kao nisam ja za tebe, tebi treba bolji…

Govrih joj kako je čipkastu bijelu suknju sa crnim gornjim dijelom kombinirala na bretele se sve to držalo. A sandale oko noge crni kajš a dole između palca i do palca kaiš sa nekim rubinima. Nije mogla vjerovati da se svih detalja tako dobro prisjećam

 

*A, a ne sjećaš se plaže kako se zvala*: buljeć u mene je pitala.

 

*SAFARI BEACH* proderah se, kako se toga nebih sjetio, onako zadovoljno odgovorih.

Uh kako sam je volio ljubiti, uvijek je imala strastveni poljubac.

Bez obzira što je neumjereno pušila i kave ispijala,a kao zdravi život vodila

 Tu se nije mogla kontrolirati. To su joj bile slabosti i uvijek bi mi natuknula , *molim te pusti me da sebe malo smirim i ovim otrovima popunim.*

 

Kako smo u neko doba na sat pogledali, još uvijek u pola dva u jutro pizerija bijaše dubke puna i ljudi su non stop plesali, valjda smo Pazar čovjeku super napravili.

Polako se spremili, sve džabe jeli i ne baš puno ispijali, vlasnik nas i sutra pozvao ako smo tu. Ljubazno zahvališmo i ka nekom mjestu krenušmo koji je ona organizirala.

Stigošmo taksijem u predgrađe i jedna u zelenilu kućica se ukazala. Uzela je ključeve ispod tanjira saksije, poljubila me i rekla :

 

*Dođi vučino bosanska*, krv se u meni razbuktala, znala je kako me potpaliti, vatru u meni probuditi.

 

Samo što uđosmo hladnoća napuštene kuće nas zapljusnula. Onako stisnuti nismo vremena imali da kuću promatramo, pravac u sobu u potkrovlju smo uz škripave drvene stepenice brzo pronašli.

Kako se tada brzo skidalo a usne se nisu odvajale, ja njoj a ona meni sve skidala, nekako bez dogovora smo to radili i uživali.

 

Upitala je : *Jel da da je glupo da spavaćicu oblačim *

 

Samo je šutke gurnuh pod perjani napuhani prekrivač, zaplovišmo , tijelima zaplovišmo, prepustišmo da se provode, a duše bijahu samo promatrači uzdaha i jecaja dva srca što se nakon 25 il 26 godina pronađoše.

Divna si, o kako divna si Ella, samo tih riječi sjećam se posljednje što izgovorih.

U jutro, oči otvorih, tamna zavjesa je bila navučena i ne mogoh odrediti pravo vrijeme. Slatko je na boku spavala, ne mogoh opet da je ne poljubim , u rame što je van jorgana izbacila.

Ustadoh da zavjese raširim i u pogledu njenog buđenja uživam. Slatko, prslatko je spavala.

Onda je oči moje medene otvorila, i osmijeh uputila.

 

Dođi , lezi kraj mene, ne mogu da vjerujem da se ovo nama dešava, kroz suze je na uranku promrljala.

Nije me trebalo puno nagovarati. Lančić sa privjeskom polumjeseca još uvijek je nosila, stara usponema što na posebnost podsjeća.

Onda smo se raspričali, pa sam joj nekoliko sati prepričavao kako i kuda po svijetu sam putovao, al sam uvijek prazninu u sebi imao. Ono što smo u mladosti proživjeli teško je i nemoguće da se zaboravi.

Nije da nisam imao žena i nekih tzv ljubavi, al sa njenim usnama, njenim tijelom ništa nije moglo da se uporedi.

A kraj oka sam onaj mali mladež skoro nevidljiv najčešće ljubio, toliko me dražio, ma svu, svu bih je pojeo, niti trunke se nije promjenila il ostarila Čak mi se čini da je sada nekako potpunija i zrelija. Tijelo joj je prekrasno.

 

E onda je red na njene priče došao. Sve sam gutao, smijao, suze ronio, ruku joj stezao , uzdisao kako je sve te probleme na kraju izdržala i normalna ostala. U detalje nisam ulazio da je ne uznemirim, samo je spomenula da je mozdani imala i da joj se jedno vrijeme jedna strana blago oduzela, i onda sam je pogledao i rekao i još pušiš, još pušiš glavo tvrdoglava.

Pa što ti ljekari kažu, što je uzrok, kako se to desilo, premlada si bila da to doživiš.

Ma daj, oni nemaju pojma, toliko nalaza sam vadila i uvijek sve u redu a meni je glava odpadala od bolova i pritiska.

Od dans više ne pušim , tako je odlučila, kutiju polu potrošenu je zgužvala i prozborila.

*Evo , tebi za ljubav obećajem da to više nikada neću uzimati i sebe ubijati.*

 

Zagrlih je onako toplo nježno da bih je u sebe utrljao, to je uvijek voljela.

I dok smo trepnuli vrijeme ručka se dovuklo.

Opet smo do one pizerije otišli. Vlasnik nas je kao i prvi put prekrasno dočekao i rekao da su ljudi ostali do 6 sati u jutro i da se nikom nije išlo doma.

 

Tu smo par sati proveli, a nakon toga je imala avion a i ja sam trebao nazad za Hrvatsku.

Na aerodromu pri oproštaju mi je nešto šapnula, noge mi oduzela, sve je isplanirala u detalje da mi kaže i da nemam vremena da je više ispitujem.

Rekla je da je više ne tražim, da ne želi obitelj da izgubi, jer bi umrla kad bi joj kćerka Mia Kathrin saznala da je samnom noć provela.

Nju je obožavala, za nju bi sad život ponudila. Molila neka tako kako je sve ostane, da ne dižem nikakve uzbune, sve na svom utabanom mjestu neka kao savršenost život nastavi.

Predala mi je kovertu i rekla da je otvorim kada avion odleti.

 

Nestala je, avion sam očima prepunih suza pratio dok se u plavetnilu neba nije smanjio i nestao.

Otvorih polako kovertu, unutra su bile fotografije, ona je trudna iz Hrvatske otišla od roditelja je sve skrivala jer mene nisu voljeli. Namjerno se za Brunu udala da  bi im pokazala i na neki način kaznila.

 

I onda kratko pisamce u kojem je kratko pisalo:

 

Ljubavi, mili moj, Mia Kathrin je tvoja kćerka koju sam ti tako željela da predstavim al me sudbina preduhtrila, i sa još manje bola i stresova sam to prebrodila.

Neka te sreća prati u životu, BUDI SRETAN, BUDI SRETAN ,  a i ja ću pokušati da se primirim i ovaj preostali dio života uz svoju obitelj proživim

Na žalost u ovom životu nam nije suđeno da budemo zajedno.

Oprosti mi, molim te mili moj oprosti mi…Voljeh te i voljet ću, svakim danom ćeš biti u mojim mislima, tko zna koliko puta se bude poklopila kazaljka.

Molim te ne ljuti se na mene !!!

 

Zauvijek tvoja muvica Ella !!!

 

Ridao sam, ridao , jecao, kose čupao, zašto mi je to učinila, bolje da je šutila.

Htjedoh istog momenta da krenem za Međugorje da je pronađem i zagrlim, sve u detalje objasnim, da nam oprosti.

Valjda ti momenti bez kontrole u mozgu sve poremete, ljudi naprave i donesu glupe odluke za kojih kasnije nema kajanja.

Tako brzo disah, puls mi je na uši izbijao, ne to nije moguće, pa ja imam princezu, princezu koja ima oči najljepše na svijetu, oči prezrele datule.

 

I iz stanja jecanja, ridanja i plakanja, probudih se u fazi smijanja, skakanja i od sreće deranja:

 

*Moja je, moja je, moja je kćerka, moja je !!!*

Nakon nekoliko sati smirih se, krenuh da vozim prema Opatiji, tamo sam se skrasio, neki kučerak samo za sebe stvorio, al praznina bez Elle me uvijek tištila. No taj moment osjećah se tako popunjen, presretan, jeste ona otišla, al imamo nešto zajedničko, nedjeljivo. Tek tada svatih što je roditeljska neizmjerna ljubav. Gledah je u onom hostelu i osjetih posebnu povezanost, bijaše srdačan veseli tip , ah to su moji geni, od mene je to naslijedila.

Brkovi mi se smješiše.

Čuj ja pape, tatko, babo, ah joj al se prekrasno osjećam.

I nekako u razmišljanju o kćerci na Ellu sam i zaboravio, i trznuh se i rekoh:

O bože dragi hvala ti što si ih oboje čuvao i  kroz život  blagonaklono vodio.

 

A  ja  evo sada presretan odlazim ovaj preostali dio života presretan da proživim i da očekujem da će možda Ella kćerki našoj priznati i ona će doći da me posjeti. I čitavo vrijeme putovanja se ne sjećam, niti kada sam granicu prešao, samo me negdje malo snijega podsjetilo i na neki način probudilo.

 

Čekam, osjećam da će taj moment uskoro pristići.

A snijeg mi nekao veselo propadao, nikad prije zimu nisam tako doživljavao.

Ah ta veljača, kroz čitav život mi uspomene stvarala i na slatke stvari podsjećala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.10.2013 u 21 i 35 minut.

 

 

ZAMRZI ME

ne mrzi me

 

http://www.youtube.com/watch?v=DCA3AFxRCrg&feature=youtu.be

Ranom zorom na vrata duše sam joj banuo.

Toliko bljuvotina i mržnje u huji sasuo.

Da mi se nikada više ne javi, il prozbori.

Ne želim više da je kljukam u stihove.

 

Reci mi bona nešto užasno odvratno

Da ti nikad i zauvijek ne oprostim

Da istog momenta sliku vječno izbrišem

Da svu ljubav što si mi pružila, zapalim.

 

Da te tako grozno nepovratno zamrzim.

Da tvoje poljubce otrovnim iglicama zapalim.

I sva sjećanja da postanu suze gorkih kajanja.

Zamrzi me,bježi  da te nigdje više ne pronađem.

 

Da nikad ne osjetiš da mi trguješ mislima

Rasturaš okupanim snovima… da izludim.

Kaži mi nešto, tako bolno, duboko, sablasno

Da te vječnošću zaboravom teškim potopim

 

Isuviše sam iskreno požudno volio

Toliko neprospavanih noći žudio.

Stihove kao manijak izbacivao

Da bih ti ljubav iskrenu dokazao.

 

I želim, patim se da te teško zaboravim

A ti sve podlija, pod kožom prozboriš

Navireš, sva mjesta moguća zaludiš

Postaješ toliko potrebna, da ne odlaziš.

 

Mislim da bih istog trena izgorio

Kad bih iz tvojih snova nestao

Osjećam, tako te potpuno osjećam

Ma gdje da se maskiraš il sakriješ

osjećam kako ime  mi spominješ..

 

Volim te, čudo jedno se u meni događa

A toliko zabranjenih zakona i odluka.

Tako bih te rado otrovno zaboravom zapalio

Svega i svečeg ti u lice sasuo… ne odlazi.

 

Al onda, što bi se dogodilo

Ako bi te od mene udaljilo

Sebe bih nepovratom sahranio.

Niti jedan stih se više nebi rodio

Postao bih presušjela prašuma

U pijesku zaborava spržena.

 

Toni Ljubiša božić, Bugojno, 30.10.2013 u 11 i 11  minuta

 

 

Nekako krišom, bez dozvole uvukla se u moje stihove.

ŠEŠI

Nekako krišom bez dozvole uvukla se u požudne stihove.

Mislih da strasti polako vremenom mi se hlade i zagasuju

Da osakaćene posljednjim vapajem još uvijek tišinom tuguju.

Al se pojavila, iz neke galaksije čudno savršenog svemira.

 

Niz nju cijedile kapljice užasno prodorne strastvene požude.

Pogledima ciljala me, da je primjetim, i kao slučajno osvojim.

A ja ker što sve okolo optrčava, podjarenim mirisom nasukan.

U slijepca me pretvorila, ne gledam o posljedicama ne razmišljam.

 

Tijelo žuborom satkano, toliko naboljeg, najslađeg,  probrano doziva.

Uzmi me, tišinom jecala, dodirni me, ispucalim usnama prizivala.

Vodi me gdje vode nemiri, nije važno koja država, može i opatija.

Putujmo zavučeni međusobnim stijenama, zaronjeni plimama.

 

I kad se zadnji atom snage potrošio, poznati jecaj je prizivao.

Još jedan molim zagrljaj, neka bude oproštaj, bar za prošlu noć.

 I stalno, uvijek, na njenu molbu nasjednem, sebe lažljivog uhvatim.

Takvoj ženi, takvim strastima bolno teško mogu da resko odolim..

 

Nekako krišom bez moje dozvole uvukla se u požudne stihove.

Mislih da strasti polako mi se vremenom hlade i zagasuju

Da osakaćene posljednjim vapajem još uvijek tišinom tuguju.

Al se pojavila, iz neke galaksije čudnog savršenog svemira.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.10.2013 u 07 i 11 minuta

 

Glasom opčinila

 

Da jutros rano ona, milim svojim glasom me probudila.

Klapsku pjesmu na uho laganini tercom sasula, brujim .

Sjetih se čime me opčinila, ne stasom, ljepotom il očima

Nego glas slavuja  što na rivi klapu savršenstvom obuzima.

 

Svi su je rado u svoje društvo primali, da bi zajedno pjevali.

Čarobna žica u duši joj zategla,bezbrojem tonova sažima.

Sva je kao okultna svijetljika, svijetli magičnim sjenama.

Sve što poželite iz duše u trenu glasom miline razastre

 

A ako je na pozornicu polože, kapije tonova joj otvore

Pramen preko očiju prebaci, uzdahom vjetar probudi

I ako se zakocene, probranim notama prohujalih sjećanja

Nikog ravnodušno ne ostavlja, udica strasno me ščepala.

 

Sada mi nedodirljiva, drugom na grudima sretno počiva.

Slapovi nemir požude iz nje prolijevaju, nagovaraju

kapljice na duše prskaju, strast uzavrelu izazivaju.

Stanište, jezgra njenih tonova još žubori u grudima.

 

Samo nam rijetko preostaje, ako nas sreća posluži

 Da se njen poj rivom razloži, tercama svu ljubav izloži.

Svi će dotrčati, tišinom i požudom knedle gutati.

Njeno saliveno tijelo upijati, bezobrazno maštom šetati.

 

I sada rado sjećam se ljetnih dana, vrućine i lutanja.

Čekanje koncerta klapskih savršenih ženskih glasova.

Sve ih ona navodi, strujanje u grudima nemirom zarazi.

Ispijam čašu za stara sjećanja, i tračak usni bez dodira.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.10.2013 u 03 i 54 minuta

 

 

Neprekidno titranje

titraji u meni 

Neprekidno titra sjena joj u meni

Sjećanjima toliko tajni poručuje.

Nedorečene stihove poderane hartije

Pelerina njenih slabosti me natkriva.

 

Miris usana joj donosi, stihove nariče

Al težina se neka u grudi nasukala

Pod rebrima sablasna reže noćima.

Ne mogu prave riječi da joj poklonim.

 

Na sve njene telepatske pozive odgovorim.

Znam o meni razmišlja, kroz snove prožima.

Pečat strasti neovjeren  na škrinji podsjeća.

Smežurana samoća potvrđuje na usnama.

 

Ništa između nas nemože da se vremenom zaboravi.

Bilo je, ostalo i mora da postoji, energije dokazuju.

Ako se jedna strana potrudi da sve zaboravom ispere

Druga to čudnim snovima osjeti, strahove podijeli.

 

I uvijek se na početak dvije duše vraćaju

 O prošlosti po koju riječ škrto promrmljaju

Teško im bez prošlosti živjeti, ne spominjati.

Kazna je da nema više dodira, kontakta, maštanja.

 

Ljubav nadživjet će dva srca plimama daljine srezana.

Većinom će ostati nedirnuti  skriveni odlomci sjećanja.

Sijaset rečenica sa duboko skrivenim tajnama u njima.

I ako se više ne čuju, nema niti u požudnim mislima dodira.

 

Ta bezobrazna ljubav neodoljiva, na svoj čarobni način preživljava.

I tamo negdje se dešavaju savršene halucinacije, trag se otkine.

I dok svi misle da je to prošlost neponovljiva, smetovima nestala.

Treperi nepobitno sjećanje dolinama zaljubljenih tragova

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 29.10.2013 u 16 i 26 minuta

 

 

 

Ako te Bog dragi zavoli, pa ti strastvenu iskrenu ljubav u krilo podari.

oko8 

Neznam što mi je al ove posljednje desetine godina neka trka frka me razuzela. Sve sam skoro stizao neke planove ispunjavao, materijalno zbrinjavao, a najmanje računa o unutarnjem sebi računa vodio. I jedno jutro me jednostavno sva energija izdala, tijelu je naredila da sve aktivnosti prekinem i da *ohanem* maksimalno odmorim. Sve planove  i datume zaboravim. I već nakon prve večeri i kao mrtvaca spavanja osjetih koliko je krša u meni nastalo, žrtva sam glupih standarda i nametanja,  snobizma i lažnih normi ponašanja i imanja.

Bog dragi mi dade u posljednji tren pameti da se sebi posvetim. Skladište smeća se u meni skupilo, sve propale  planove u krš samljelo i svi ti prohujali promašaji duboko u meni se skrasili i vremenom polako kap po kap me gušili. Bez zraka sam ostajao al nisam pažnju obraćao i naravno niti sve to propadanje primjećivao. Ma sebi bijah nebitan, trebah nečije tuđe hirove i očekivanja da zadovoljim što više nečega vrijednog nakupim i tamo negdje pokazujem, lažnim osmjehom zadovoljstva popratim.

 

Ja ljudska mrvica, toliko drugima nebitna kao lanjski snjig im važna je. Svi gledaju da o tebi tračaju u život ti kandže svoje dušebrižnosti zabijaju i ako propadneš jedva dočekaju da svoje pravo lice pokažu i posljednji udarac nožem u leđa zabiju da se nikada više ne povratite i na noge kao normalan čovjek stanete.

Te slike su mi tek u glavu silazile kako mi se energija potopila, u postelju me nemoć pozvala i sada drži predavanje. Svakim danom sve više sam uviđao i shvatao kako nam je ta muvica jedna mala muvica potrebna da nam se cijeli život smirom popuni i sve ama baš sve na svijetu barem nama primiri i zadovolji. Simbolično sam neke nove ciljeve sebi isplanirao totalno drugačiji život isplanirao  da se sav krečnjak nezadovoljstva u meni rastopi, da mi duša napokon mirom izbijeli.

U srcu sam toliko imao uboda, tek kasnije svatih da su to posljedice koje kakvih obećanja i promašaja što su me trke i frke kroz prošli način življenja lagano satirale i biljege na srcu i duši ugravirale. Bio sam tako uzdignuta nosa i preponosan da sam eto neki uspješan da ima sve što poželim, da mi ne mogu niti cipele čistiti a kamo li samnom u društvu limunadu popiti.

A onda me o zemlju pljusnulo kad se u tom tzv. Usponu kroz život sve dešavalo. Pa se sjetih one narodne:

 

*Možeš koliko hoćeš al ne dokle hoćeš*

 

Ubrzo također shvatih da u sebi izbjeglica sam postao, neke proždrljive nagone ispunjavao kao da sam u ratu sve pogubio sve mi izgorilo i to je kao trebalo namiriti i još više  nakupiti jer znate onu : *od viška glava ne boli pa makar u garaži il nekom podrumu nedirnuto godinama stajalo*. To je ono proklestvo čovjeka, naturena snobovska požuda u ljudima stvorena bolje imati i viška nego nikako. Kao pas il bolje reći hijena sam se ponašao, nisam baš sve gazio il nedaj bož na tuđoj muci stvario al samo sam svoje hirove gledao i maksimalno ih ispunjavao. O ljubavi tragove u sebi nisam imao il ih je samotan život zaboravom zatrpao a i nije mi baš taj osjećaj smetao. Žena za jednu noć sam uvijek mogao desetinama imati, sirovi seks doživljavati.

No tek sada shvaćam poslije pada u provaliju što iskopah je sam svojim gladnim rukama stigla sudbina. Rekla dosta je, vrijeme je da pravim životom proživiš da oči otvoriš. Sve rasprodaj u maloj kućici il brvnari svoj život prepun ljubavi isprati ako te sreća posluži pa te Bog dragi zavoli pa ti strastvenu iskrenu ljubav u krilo podari. Mani se zlotvora , lažnih tzv prijatelja, životu u dvoje  posveti se, urazumi se, svalki dragocjen trenutak iskoriti presretan do ušiju zaljubljen i svaku vlas na njenoj glavi prati kako izrasta, kako svjetlaci joj jutrom odzvanjaju tvojim imenom, kako na njenim usnama samo jedna riječ tvojim imenom putuje, svakog trena te obožava, spominje a to sve tišinom osmjeha prikrije. No ti to osjećaš, to se nemože sakriti tako si u tu ljubav odjednom siguran i nema onog bogatstva koje bi to mogle kupiti.

 

E ako te ta ljubav potrefi shvatit ćeš da te trka frka života samljela, praznog života ti čauru uvalila, samotnjak si makar na tisuće prijatelja za partije imao. Nje nema u tim slikama, samo okvir neke mašte u samotnim suzama koje vješto prikrivaš. I onda tako smiren kada sve datoteke prošlih događanja po stotine puta prevrneš nešto pametno u tim suludim odlukama pronađeš, jako u sebe razočaraš zar si toliki krhan i blento postao slijep pored očiju hodao.

No nikad nije kasno da se čovjek probudi, istinskim ljudskim putem sreće zaplovi.

A sva prošla dešavanja skriveno kao komadić hrane zapele na zubima pa podsjećaju kako idiotski sam se ponašao pogrešnim načinom živio. Postao sam cirkusant snobovskih kičeva, naturenih navika, lažnih vrijednosti i pravila. Bijah strašilo sa livada koje je slatkim idolom glupa masa ispranih mozgova ludirajuć i histerišući podržavala, navijala kada se pojavim. A oko mene body builderi se naredali kao da bi mi život navodno sačuvali od tih jadnih ushićenih masa. Iskreno to mi je uvijek smetalo, al te žene su jednostavno bile tako naprasne, bez kontrole bi u zagrljaj skakale i to mi je smetalo, svoju privatnost ne imadoh. Podli novinari su uvijek neku iskricu, nešto trača u mome životu pokušavali da pronađu za žutu štapmu da prodaju pa malo crkavice da dobiju a to što ljudske sudbine uništavaju baš briga ih.

Svo moje pojavljivanje na panoima, reklamnim zidovima nemogu reći da nije prijalo, al sav moj mir i neprimjetnost je time izbrisalo, nisam imao kutka svvoga samo za sebe da se odvojim, stalno bi me pratili, afere potraživali.

 

           I sada kada sve to mogu realno, smireno po nekoliko puta da pregledam i točno razloge svoga suludog ponašanja utvrdim i sagledajuć sve prošle  filmove. Shvatim koliko sam Božića usamljen bez trunke ljubavi proveo, a svu tu prazninu nekim grubim sirovim seksom bez osjećaja upražnjavao.

Kako jadno i mizerno traćanje ovog predivnog podarenog života, bez trunke strastvene ljubavi bez zagrljaja koji tako odmara, sve praznine tom tajanstvenom nježnošću i energijom popunjava. A to nisam pored sveg izobilja niti u mislima imao jer sam se pogrešnim pravilima i zakonima bogatih snobova koristio. Sve sam samo u svoje džepove trpao a sirotinju oko sebe neprimjećivao, zaobilazio jer mi tada nisu njihovi problemi nešto značaili jer se nisu za svoj status borili kao što sam ja od sebe odvajao.

No to je bila totalno toalno pogrešna politika, u meni je kolala prokleta bankarska logika , *MENI SVE TEBI NIŠTA*

Kajem se , totalno kajem se !!!

I sada kajem se, treba što prije to da zaboravim samom sebi i ljubavi budućoj posvetim ako mi se daj Bože dragi dogodi.

U meni se kroz to kajanje toliko tuge i težine nakotilo, grudi pritislo, teško bi stočna vaga to mogla da izmjeri.

Postadoh tuđin samom sebi, nezanam na kojoj adresi stanujem, u zabit neku sam se sakrio da ponizno skromno ovaj ostatak život proživim.

Jer do jučer sam stalno organizirao neke partije , narodna veselja, maškare, koje bi defilirale sablasnim ulicama dok ih vjetar šiba i podsjeća kako su i tako i onako sablasne jer im život u prazno i za nikakvu vrijednost prolazi.

I za sve te moje ludorije sarkastično puno su me plaćali da bi se iživljavali, prokleti alkohol ispijali, a tek sada shvaćam da su i oni u duši prazninom odzvanjali i to im bijaše jadno jedini način da iz svih briga pobjegnu druga osoba barem na krato vrijeme postanu jer ih je tadašnja samotna osobnost samljela. Od njih Zobija sustava napravila i kreću se kako im čobani sa ovnovima na čelu narede, bleje koju, travku usput pokidaju i opet opijeni istrošeni u toru smrdljivom ostaju.

 

Sada na novoj životnoj adresi preživljavam, u nekoj savršenoj mirnoj pustari, sve sam prodao sirotinji prokleto tzv bogatstvo poklonio. Nisu svjesni da je svo to bogataško nadanje lažno i prokleto gorko opasno. Jer kada se gore popneš u njihove bogate vrhove, smrad,samoća  i sažaljenje te zapljusne kako je na vrhu užasno tužno da sve prijateljemi ljubav izgubiš, bukvalno si sam i prazan kao balon postojiš.i jednog dana bukvalno ispušeš, sve što imaš ne vrijediti jer nemaš sa kime običan razgovor zadjenuti. Svi se plaše iz prijašnjih tvojih sadističkih ponašanja da se družiš samo iz koristoljublja.

 

O Bože hvala ti što me na vrijeme obori da dođem do pameti, da sada njene usne čarobne očekujem, da se u meni napokon prubude one otupjele čahure napunjene od morske soli i kamenjem od udara valova, na plaži životnog čekanja.

Krećem prvo iz bunara tuge da sav mulj počistim da se izvor osmjeha iskrenog, zaljubljenog čovjeka napokon probudi.

Vjernik sam postao, još uvijek na Boga dragog se obikavam, ne mogu reći da sam totalno u tome se pretvorio , treba mi vremena. A ljubav njena mi je u svemu tome potrebna. Da na svaki moj jecaj i noće more usne na čelo mi položi da se sve prošlo i loše tim snovima iscijedi. Lakše je kad imaš svoju srodnu dušicu sa kojom osmjeh, kroz dodir, šapat i čarolijom doživljavaš, na tu sreću se nekako brzo navikneš, pa ti cerenje sa lica ne silazi,moliš se da to nikad ne prestane i da se ljubav ne zasiti i nikako ne prolazi.

A nju je upoznah onako udarom , šibanjem vjetra me njen osmijeh razbudio. Sliku njenih očiju pred mene cijelo vrijeme poturao, i sve mi je postala bliskija, nekako slađa i izazovnija a nikada niti minut sa njom riječ nisam razmijenio a kamoli neki dodir usana il samo prstima doživio. Jednostavno se neka energija među nas rasprišla naše unutarnje slabosti povezale. Jedno u drugom se pronađošmo i istim trenom tišinom poželišmo. Vidjeh to, vidjeh direktno u njenim očima osjetih  a samo me mimoišla niti glasić nije guknula.

I sada čekam da se u ovaj skromni kutak pojavi, sve što imam podijeli a to je otvoreno srce i ljubav koja nikad toliko žarko nije nečije srce željelo i toliko žudilo da se napokon ta ljubav, to zbližavanje dogodi.

 

Naravno sve je u božijim rukama, no mi smo krojači svoje sudbine, jer tolike primamo znakove koje valja uvidjeti, njihovuu simboliku shvatiti i korake u pravo vrijeme poduzeti. A sada mislim da na pravom putu sam, nju ću čekati godine, ako je potrebno i malo duže da njene probleme shvatim i pokušam na najbolji način pomognem da joj se srca duše i tijela što prije potiho, nježno  što prije domognem.

Neke stvari su toliko vrele i užasno opasne, sve to lijepo krasno izgleda al opekotina podsjeća,kada se vidimo budemo jako puno pričali ako budemo vremena imali

A ti kreni lutko draga, taj život na najbolji način proživljavaj, na sebi ne zakidaj. Pametno plovi svim nemirnim kanjonima gdje čovjeka toliko podlosti sačika.Sa moje strane baš iza plećki ti stoji moja podrška da te uvijek pogura da moju toplu ruku u svakom trenu osjetiš i tako smirena puna životom proletiš.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 29.10.2013 u podne i neki minut

Njen dolazak treba da sačekam

oko2

Imamo jasan dogovor, dolazi, uskoro dolazi, svo se u meni nestrpljenje zahuktalo a ona nespava,tako mi je javila.Sve joj se čudne slike preko glave prevrću, koje kakve nebuloze u glavu dolaze bez razloga paniku donose.Kaže kad bi me sada susrela il glas začula da bi se izgubila,a ja baš i ne vidim nekog razloga kao da sam neka medijska ličnost poznata.

Prvo razmišljah iskreno pismo sa nekoliko debelih žutih listova da napišem, Svo stanje u meni na tanane objasnim i sve najbitnije konkretno naglasim. A onda me čudan nemir rasturi, nepoznatu paniku otvori i više nejasno nisam siguran dal bi to bilo najbolje, pismeno dugo izjašnjavanje. Mogu se misli zablokirati, ruka mi pred kraj pisma zadrhtati jer sve mora da bude čitko, prekrasnim rukopisom u najmanju bocu savršeno i jasno napisano.Dal je pametno da se odreknem tog pisanja,prelamaju se odluke.Možda da sve koju noć prenoći da se srce i duša dogovori kako i na najbolji način što im se dešava prenese ta žuta hartija. Dal je to dovoljno, dal će se i najsitniji detalji pokazati, što se to događa i prelama u meni. Ni sam neznam od kuda tolike knedle u grlu od nikuda zaglave, bez teksta i riječi ostave.

A ona treba svaki trenutak da krene, na vlak do luke da se ukrca, jedrenjak kreće svakog utorka. Putovat će cijeli tjedan pučinom, toliko će imati vremena da sve što želi mi reći pripremi, da se ne uplaši il zabuni, pa i ona bez teksta ostane. Obje nemirna panika na prevaru savladala, neda mira, stalno nešto potkopava, svaku odluku preispita pa drugu soluciju nagovara, i tako u nedogled.Najbolje da sve ostavim, lagano istuširam iz uz moju instrumentalu u mrkloj noći oči dubokim snom zaklopim. Sebe ću definitivno da nagovorim da sve prekinem i na par dana zaboravim. Valja sebe kontrolirati i ponekad sebe prešutjeti kao da ništa nisam niti mislio niti planirao niti rekao. Ipak je to kada se sve realno sagleda najbolja odluka..

Jer riječima fali, fali im neka dubina, jer one kada nagrnu zastati neznaju pa se svašta može prkeljati i na kraju ništa ne kazati, a ne želim da ispadnem tako nejasan, konkretno sve treba da se iskaže i sve misli kroz planove pokažu. Jer ako prave riječi ne pogodim pa u stvari kontra efekt napravim i umjesto da budu kratke jasne i konkretne riječi kao sablja reska da odrežu  ako promašim odabir mogu sve to bez udarca da otupim i nedaj bože nju nekim lapsusom uvrijedim. Sve misli jednostavno cijelo vrijeme moram i trebam da kontroliram, sve emocije da ukrotim da kakav glupi potez ne napravim pa je uvrijedim već na prvom susretu. Možda i nije loša ideja flaster da zaljepim il od mog vučijaka brnjicu kratkotrajno nabacim dok se kriza ne zaobiđe.

I opet kada bih to recimo pismo pisao, često bi sa velikim slovima griješio, al bruka je da me još tu provali u zemlju bio propao. Kao neka akademska titula a ono pravopis katastrofa od izražavanja.

Samo taj prvi naš susret da se tečno, spontano dogodi bez i jedne greške i provala, sa obje strane ista sumnja se ukrcala. Nemirom vatru nesanice podgrijava. Ne želimo biti ne dorečeni, a nekako mi je malo tri lista da napišem baš mi praznina se tu još uvijek prikrada. Bože što se to sa mojom glavom događa, od kuda ta silna panika, pa toliko susreta sam imao sa pouznatim i nepoznatim i nikada se nisam ništa posebno spremao. Samo bi negdje tamo krenuo i sve bi se u najboljim slikama dogodilo da bolje nismo ni planirali.

Al to su bili bezvezni susreti, tu nije bilo niti mrvice simpatije a kamo li ovo trbušno kuhanje koje me niti sekunde ne popušta. Reći da je volim slagao bih iz prve, da mi je draga i da me privlači definitivno na obje strane odraz u ogledalu govori. I onda toliko puta stanem ispred ogledala i zamišljam kako se predstavljam da bi se na kraju sam sebi smijao kako sam glupan i idiot izgledao i sve bi te planove  kroz prozor zaborava izbacio da se više nikada ne pojave.

Al opet nekako to me pismo privlači, romantičarsku vrijednost i povjesnu dobija. Bio bi to pisani monolog ublehang prosjedog blenatna, al me muče strahovi da se nebi provalio, i time prvi most susreta srušio.

No opet nekako sam siguran da sam u izboru riječi solidan i da mi vokabular ima lijepi natrpan magacin da mogu svakog trena toliko toga potrebnog pisanjem da iz dubine duše i srca prolivanjem tinte izbacim.

A ponoć već odavno protutnjala, ne gledah na sate što prolijeću, o sebi se zabavih najbolje riješenje sam pretraživao. Ako pišem govor onda mora da bude savršen i mene dostojan, pa ipak sam ja neki amaterski pjesnik pa to bi trebala i da mi bude jača strana.

Odoh na spavanje, nekoliko dan isključujem bilo kakvo razmišljanje, neka sve prenoći i samo od sebe se posloži.

A onda u dva u jutro sebe preispitivam, ma čekaj ti kao da znaš što ona misli i osjeća , svaka njena poruka je dvosmislena i između redova moguća čitanja. A što ako je sve nesporazum i uopće ne postoji ono što pretpostavljam da među nama postoji, Ok sa moje strane jeste , ali nju toliko dobro ne poznajem da budem baš siguran, kao u svoje odluke što sam više nego siguran. No jedno je sigurno barem za početak možemo biti super frendovi i da se nista tjelesno ne dogodi, neka bude savršeno opušteno prepuno iskrenih osmjeha druženje. Neka protokoli svi nestanu , ah Bože što mi se sve ovo bez razloga po glavi prevrće i nesigurnost kroz nedoumicu nagrće.

 

Želim je za početak kraj sebe, samo da je promatram, pustit ću je neka priča,neka non stop govori, a ja ću svaki treptaj gutati, kako joj usne stoje, sjaj u očima, pokrete  i drhtaji rukama. Ah toliko toga ću da proživljavam dok njeno presdstavljanje upijam, možda je neću niti slušati nego gutati. Eto ni sam nisam siguran, nemam konkretni plan jer je sve kada analiziram nekako glupa i nemoguća je misija. Pa mi svu ubjeđenost i sigurnost i samopovjerenje rastura. Ipak te nagomilane zbrda zdola riječe neće niti mrvicu dočarati što iz sebe želim prenijeti, i na kraju krajeva kako te ledene riječi mogu dočarati  svo moje unutarnje sagorijevanje, svu da ne kažem ljubav što se nakuplja da bi eksplodirala i bez kontrole sve provalila. Treba da budem razuman. Ne to ipak riječi ne mogu prenijeti niti opisati.

Možda je najbolje za kraj sve za njen dolazak spontanosti prepustiti.

Kako se dogodi neka se i dogodi, ako nešto zapne i koju riječ u grlu zabravi, možda će poljubac sponatani da odledi, tko zna, možda ipak previše od našeg prvog susreta očekujem jer samo svojim osjećajima razmišljam a njene u kombinaciju ne uzimam jer ih ne poznajem , možda mrvicu osjećam , al ne mogu biti siguran. Ah neka vrelina, intuicija me vodi i tako sam siguran, da me želi možda više i potpunije nego to sam priželjkujem, da se ne iznenadim ako me odmah skokom i zagrljajem ne ušutka, sva objašnjenja tim poljubcem začepi. O kako bi to bilo prekrasno onda bi sve te neke službene da ih nazovem protokole preskočili jedno drugom u krilo požudno se uvalili. Ipak je ona sa juga, krv joj je vrelija i trenutkom te očara, a mlada je premlada da se tu bilo što prigovara.

A tko zna možda bude samo prijateljsko druženje , ni to nije loša solucija, nekako meni je prihvatljivija, da se sve polako ako treba na svoj način odvija a ne histerija, žurba il neznam što.

Al ona unutarnja strast budi poljubac taj želja samo kad bi mi ga što prije poklonila, čini mi sve sve bi trenom na zemlju se spustilo.Tremu i nemir ohladilo.

Ne mogu više da planiram, izludih, prvo njen brod treba pristići, a što će se dogoditi. Završena priča, ne želim više vrijeme trošiti, nemir raspirivati i opet cijelu noć ne zaspati a riješenje niti na vidiku pronaći.

Tako ti je kad se čovjek u stare dane zacopa, ( nisam siguran ) ne radi mu logika, sav se preplaši, to nije svojstveno vuku  mojih godina.

 

Zaveži više, već nekoliko sati sam sebi ponavljam, po stoti put ušutkavam. Vrijedi, vrijedi sve i mrvica njenog dodira, takva je u mojim morama.

Evo vrata nakrcanih riječi na jedvite jade  uz pomoć slonova zatvaram, sa toliko toga nedorečenog opet naguravam. Rekoh dosta je, idi čovječe na spavanje, nesanica i nesigurnost te istopi i pojede.

 

Odluka pala je, Njen dolazak treba da sačekam, najsponatnije da se ponašam i tako će biti i tako je najbolje.

 

Laku noć više kažem sebi dosadni uspaničeni bivole.

 

 

 

Prekipjela čaša najavljuje

larysa 

Saznanje da slatka patnja njenim usnama putuje

Prihvatanje drage volje varljivih igrica izazova požude

Medeni niski udarci bockanja, gatanje u dlan gledanje.

I prostranstvo neutažljive požude u nemirnim grudima.

 

Duševno razgolićeni, u srcu zapaljeni, privlače se.

Jedno drugom tepaju, uskomešali podli planovi.

Kako da zajedno krenu, stid ih ljubavlju prikriva.

Na kore banane padaju, pa opet požudno ustaju.

 

I ta se mašta iz sekunde treptaja  u minute zapalila

Obje požude strastveno razgolitila, satima krilom topila.

Dal je to ljubav, dal je to strast što bubnjevima odzvanja.

Dal prekipjela čaša to strastveni događaj najavljuje.

 

Sagradiše kulu, dvorac od strasti i požudnog maštanja.

Krhka je tvorevina, podložna rasplamsalim lutanjima.

Oboje su previše magični maštari, potpiruju porive u sebi.

I onda tečno i bez traga kočenja ljubav strastvena ih obuzima.

 

Pa se totalnom predajom, suvisle katarze klupkom prožimaju.

Moždane vijuge na godišnji pošalju, da se vrhunac tepanja

Praskom punih uživanja, nasuče na predugo vrijeme čekanja.

I ako se ljubav kao armatura u krhki dvorac požude ne ugradi.

 

Sve može praskom, udarom Senjske bure nepovratno da razori.

Veza bildana samo na požudnim inkvizicijskim strastima

Ima prekratak rok trajanja, ljubav  treba da ih prožima.

 E tu smo pregršt i više strasti sa ljubavlju sklopili, rajski doživjeli.

 

Ne tako davno, malo prije smo tijela budzašto pronevjerili.

za jedan osmijeh u prolazu trke prodali, ljubav tzv oskrnavili.

Bez ikakvih emocija, prazne duše otpatcima strasti prehranili.

 A ubrzo bi nas strefio čekić kajanja, bič preko leđa sjećanja.

 

Sebe u ogledalu bi sramotno promatrali, po nekad pljunuli

Zar je vrijedilo, bez trunke emocije se tako olako prodati.

Sami sebe smo obmanuli, lažno zadovoljstvo doživjeli.

Al krv, ta krv vrela je, mozak praskom razori pamet pomuti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 28.10.2013 u 11 i 44 minuta

 

 

ČUDAK S JESENI

ŽARKOST 

Neznam kako da se ponašam, sebi sam normalan

Al drugima neshvatljiv i čudački nerazumljiv.

Zašto svi s jeseni linjaju, ljubavi im u zaborav padaju.

A ja tek tada doživljavam proljeće, u meni vrelo je.

 

Ta čarobna godišnja doba  u meni svakako sviraju

Bila to zima prekrasna, smetovima, injem sprljena.

A u proljeće kad svi lude i jezike od ljubavi plaze

Vraćem se sa prela ljubavi jesenje, strasno nuđene.

 

I tako dok svi slomljeni, lišće propale ljubavi gacaju

I meni inspiracije najljepše dugine boje stihova uvezuju.

Nadahnuće posebno opija, svaka njena trepavica otkriva.

Zlatno smeđe žutilo u srce se uputilo, tetovažu da ugravira.

 

I sjeseni kada sve se hladi i neprimjetno nestajuć umire.

Sve to suho lišće zaboravom prekrije, i kiša mrazevima zalijepi.

Juga se sa burama miješaju, promjene vremena duše rasturaju.

A ja, opijen, nadahnućem sasipam posebnoj koje kakve stihove.

 

I baš tada kada sve polako tone i umire, u meni strast izvire.

Samo bojim se vrelog avgusta, mjesec odvratno baksuzan

Što srce mi prelama, tada me teške uspomene probude.

Pa bježim što dalje da se koje slike ne vrate, izgaram.

 

No pamtim nezaboravnu veljaču kao najljepšu, njenih borova.

U svakoj iglici stanovala, mirise slatke smole prosljeđivala.

Čarobnom smolom noćima lampe sam palio, njenim likom uživao

Miris tijela joj oživljavao, dušu nakrcavao, hladio kroz stihove.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 28.10.2013 07 i 01 minut

 

.

SAMOTNJAK

samotnjak 

Bijaše vuk samotnjak, otupjelih grubih očnjaka

Sa mrenom na očima, pokriven sijedim vlasima.

Divljinom  nakostriješen je tumarao, brlog tražio.

Zima se primicala, valjalo se toplim ugnijezditi.

 

Od niotkud ispod krošanja vučica mlađana pristigla.

Skrivene putove mu pokazala, ulazak u pećinu otkrila.

Sve se u njemu raskrčilo, pomutnju nemirom razjarilo.

Od prvog trena, njenim mirisom nasukan, recept isproban.

 

Godine ispred njih se isprsile, bez razloga razdvajale

Za ljubav nikad nije prekasno, uvijek postoji vremena.

Odabrala ga, svoje čari dobrodošlicom krznom prinjela.

U sebi se prelamao, da nebi prvi put razočaran izgorio.

 

Nezna, nije siguran da u njemu još izvora strasti postoji.

Dal da se nemoćan joj dodijeli i tugom bolno sagori

A čast mu ne dozvoljava da tako jeftino lako izgori.

Nekakav nemir nespokojem zavlada, ljubav se testira.

 

Samo mu je na uho šapnula, sav strah trenom raspršila.

Život je prekratak da bi ga u ludo traćio, zakinut ostao.

Ostani, samnom ostani, u srcu mi koliko želiš boravi.

I to je sve prelomilo, u njemu vatru konačno raspršilo.

 

Onda je sam sa sobom popričao, iz kože nije pobjegao.

Neka se ova vatra raspiri, pa kud odvedu strasti damari.

I na kraju  se i najmanje nisu nadali, toliko toga doživjeli.

A vučija balada brlogom na daleko odjekuje strašću nemira.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 28.10.2013 04 i 41 minut

 

 

 

 

Djelićem njenog neba !!!

ŠEŠIR

 Hvala na ustupljenim fotografijama curi sa Baščaršije..

Izvorsku vodu prelivenu  srećom  grcajuć ispio

Istim trenom djelićem njenog neba doplovio.

Poljane požude i strasti ga opile, pa nasukale.

Nema povratka sa čarobnih vragolastih usana.

 

Oganj čežnje  u svakom pramenu je prikrila

Iz sazvježđa nepoznatih galaksija izronila.

Sve sjene tuge i prošlosti su čudotvorno nestale.

Šupljikavom sedrom prikrivena, sprudovima otima.

 

Huči svim nemirnim porama, mašte i sanjanja.

U svakoj kapljici požude  suzama je prikrivena

Na istih pola očekuju da svu ljubav podijele

Čudom je sazdana, žlicom mašte miješana.

Sa druge galaksije virus je postala neizlječiva.

 

I onda joj napiše ljubav sa tobom je čarolija

Svu je trenom rastrga, u oko bi mu uskočila.

A onda tko zna kuda bi sve to ludilo vodilo.

Možda bi ih razočaralo, il još više zatrovalo.

 

Možda će ih vrele želje zgaziti, na tanak led navući

Il će sve vrelim vodopadom prštiti, slapove kititi.

Ljubav je čudna čarolija, sve uzima i otima.

Al daje, srcu toliko daje da je neoprostiva.

 

Toni Ljubiša božić, Bugojno, 27.10.2013 u 23 i 31 minut

 

 

Čeka je bolja sudbina

irisana 

Trgom stare kamene Baščarije, njen korak je odzvanjao.

Oblake je razdvajala, sunce bi se otkrivalo, ona prolazi.

Sve bi se sjemenje nemira po kamenim pločama prosulo

Duše bi se u prolazu uskovitlale, pogledima požude zalutale

 

A ona blažena kao Venecijanskim splavom bi doplovila,

Slijepcima bi na tren oči odkrmeljala, maštu probudila.

Tko bi je vidio il pak u blizini susreo, nema više spavanja.

Noćima se kroz snove provlači, pamet na komade raskida.

 

U njoj dahće propupalo proljeće, behar u duši njom šapuće.

Umjetničko ime je dobila, ELLA dijete Baščaršijskih kapija.

Posebna, različitošću satkana, u duši beskrajno milostiva.

Sve praznine njenim dolaskom se popune, srce vam uštine.

 

Svi su joj komadiće neba otkidali, sunce zbog nje bi zarotirali.

Sve snjegove sa planinskih vrhova na leđima bi pješice sanjeli.

Samo da im ime u duši zapiše, suze usnama medenim obriše.

I sve tako u nedogled ostade nedokučljiva, njena tajna neotkrivena.

 

Mnogi su zapise pisali, imanje i svo blago hodžama prepisali.

Samo da je u njihove dvore barem na trenutak kahvu ispije.

Mnoga su propala trošna nadanja, toliko propalih sudbina.

Propadoše silne pare i zapisi, nikome se njena volja ne dogodi.

 

A ja stranac u noći tu čast sam imao, sa njenog dlana vodu popio.

Rekla je u goste me pozvati, baščaršijske ledene vode mi nuditi.

Pa evo godinama se sabiram, genetske kodove nanovo ispitivam.

Ma krenut ću jednog dana kamenim stazama do njenih usana.

 

Rekla je da će me čekati, na istom izvoru gdje smo se susreli.

Pa sada treperim, nemirom ispisujem, poklanjam  stihove.

Tko zna koliko će vremena proteći, dal ću je opet pronaći.

Premlada je da bi na mene vrijeme trošila, čeka je bolja sudbina.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.10.2013 20 i 41 minut

 

 

SAMO ONA PRIŠLA JE

FACE

Hvala Elli na divnim slikama !!!

Dok vječnom ljubavlju skršen i polomljen sam tumarao

Kao slijepac između zamrlog grada beskonačno lutao.

Ona se ukazala, korak pružila, ruku na rame položila.

Magična milina toplinom se izmješala, jeza prostrujala.

 

Svi me bukvalno izbjegavali, duha u skršenom tijelu vidjeli.

Hladnoće iz njihovih sažaljenja i pogleda još više ubijala.

Svi me od glave do pete odmjeravali, u grudima gunđali.

U razloge moje propasti rado su zavirivali, eto kao brinuli.

 

U meni su neku opasnost, šugavost gledali, zaraze bojali.

Strah ih hvatao da ih moj baksuz ne zadesi, izbjegavaše me.

Sva su vrata zatvarali, zaključavali kad bih vode zatražio.

Baksuze nitko nevoli, da se njima u kući ne dogodi i uvali.

 

Ona mi tišinom se primakla, iz sebe vrelu toplinu prenijela.

Nježnost njenog glasa dušom mi žuborila, očima je govorila.

Preko leđa svoju pelerinu mi prebacila, neokupanog zagrlila.

Nije joj bilo važno što je napadaju, izruguju, bijaše ponosna.

 

Snažna, mlada i prkosna ruku mi je pružila, život produžila.

Ostaše iza nje zbunjeni surovi pogledi, strahom čuđenja.

Ljudska podlost i sujeta, nema granica i od Boga je prokleta.

A njeno srce prepuno Božije ljubavi u srci treperi mi i boravi..

 

I sada kad god sretnem je, potrčim, kleknem, ruku poljubim

Iz dubine srca zahvalim, neznam kako  da se odužim.

Život smisao opet dobio, sve ranjeno zahvaljujuć njoj prebolio.

Postade moja božica, izvor svih starih osmjeha i nadanja.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.10.2013 u 12 i 52 minuta

Praznina dušom nekad vladaše

olishka

Kada sam pun kao brod život traćio,lumpovao,

sve materijalno posjedovao, uzdignuta nosa hodao

Istovremeno srdita praznina mi je dušom vladala.

Na jednom mjestu mira mi nije dozvoljavala.


al kada sam nju iznenada i bez plana upoznao

jedno uz drugo ljubav neprepoznatljivu doživio,

tek tada shvatih da mi se sreća dokotrljala

i da ljubav je najvrijednija životna energija.

 

Između nas obećanja materijalna nisu postojala

Čista posesivna strastvena energija trajno je žuborila.

Nezasitnost njenih dodira, čarobnih usana, šapata

Noćima se ljubavna svijeća strašću zaljubljenih održavala.

 

Neka vrsta tajne ceremonije među nama se dešavala

Na pijedestal nezazitne požude nemirima podizala,

O novcu nismo razmišljali,mrvicama jednostavnosti uživali.

Al nas neki crvić oboje u nekim dubinama duše kopkao.

 

Zbog toga duboko neeke mrvice strahova smo osjećali.

Da nas netko ne zavadi, nedaj bože rastavi, bi pocrkali.

Svijet prije njene ljubavi bila je samoća što dušom podera

A sada samo naša galaksija, posebna ljubavna čahura.

 

Nedaj Bože dragi da nakon dugih sušnih godina

Izgori ova prekrasna svijeća čarobnih dodira

Da se potpuna savršena ljubav ne zatruje i otuđi

I da nepovratno nestane, početak je ljudske sahrane.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,  27.10.2013 u 10 i 53 minuta

 

 

Prošlošću u parku me pronašla

oko5 

Srozanog me prošlošću u parku pronašla

Osmijehom ruku pružila, na grudi prinjela.

U meni je vidjela skršene ljubavne gradove

U duši mi urlali krikovi,očima tuga plazila.

 

Odmah je shvatila, praznine samnom ovladale.

Želja u njoj se probudila da bi me rado spasila.

Podigla je sidro  sa dna duše mi spržene.

Ugledala i osjetila da sam na ivici prelamanja.

 

U pravi moment pristigla, Bogom dragim poslana.

U meni je nešto posebno probudila, oči otvorila.

Iz korjena me prerušila, na pravi put usmjerila.

Kao da mi je rukom svu težinu duše saprala.

 

Sada mi samo poruke proslijeđuje, pisma pristižu.

Svaki korak mi skrivenom kamerom promatra

U duši se ugnjezdila, nesvjesna da život je spasila.

I sada kao vjerni pas jedva njen dolazak dočekujem.

 

Očima umjesto repa zamahujem, želim je kraj sebe.

Fali mi da bilo što progovara, makar i priča bezvezna.

Jednostavno me njena blizina smiruje, energiju donosi.

A tako daleko je, daleko od svih mogućih dodira.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27.10.2013 u 06 i 21 minut

 

Više je izgubila

bućkanje 

Provedošmo noć nemirno vatrenu, da bi jutrom ispijeni zaspali.

A onda se oproštajni monolog dogodio, sve mi je servirala.

Na svoj pruženoj ljubavi, stihovima, riječima bodrenja zahvalila..

Konačno je odlučila, odlazi, usamljenog slobodnog orla ostavlja.

 

Sve moje prevare i nevjerstva mi oprašta, meni više ne pripada.

Bio sam više nego prekrasan, u svakom momentu neodoljiv.

AL jednostavno je jedan i jedan sabrala, i sebe tu nije pronašla.

Rekla je da se ne ljutim da će sve na svoje mjesto da se posloži.

 

Na brzake se obukla, rezervne ključeve od stana meni otela.

Rekla da se tu više ne svraćam, niti da je tražim il potražujem.

Tako sočno me obučena poljubila, topli oproštajni zagrljaj udijelila.

Sve nekako kroz maglu i pre berzo se neshvatljivo dešavalo.

 

Tek kada je otišla vrata zatvorila sebi sam od šoka došao

Suze nisam suzdržao, jer znam da kada nešto odluči, to učini.

Nema koristi da se sada blamiram, klečim , molim i nešto foliram.

Priča ljubavne idile se očigledno njenom voljom nasilno završila.

 

Odlazim, a nisam sigiran gdje i dal sam pogriješio, nju povrijedio.

No tako je kako je, sada sam kako kaže slobodan, praznina zavila.

Preostaju mi noći pune nemira, vraćanja starih događanja, slika i filmova.

Ranjen sam ostao, al neću žaliti, možda će shvatiti da više je izgubila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27.10.2013 u 04 i 31 minut

U posljednji moment pristigla

savršenošću jednostavna

Običnost i jeste jedinstvenost posebna, probrana.

Obično se u svačijim dušama ne naseljava.

Rijetkošću obožava, bljeskom,sjajem u posebnim očima.

I samo kao takva  trenom bi ledeni kamen osvojila

Toliko divnih osjećaja nepovratno potiho probudila.

 

Mislih da trulo stablo sam, bez budućnosti na zalasku.

No dodir takvih usana, žuborom tajnim sve probudi

Razgranatim mladicama na sve strane je nagrnula.

Ponovo životnu krošnju u meni čarolijom probudila.

Jedinstveno obična, sa kovrdžom pamet mi zaludila.

 

Bacah prekrasne listove, kovitlacima proljeća.

Miris što sve ranjene duše podiže iz ponora.

I sada vjetrovima prikrivena krošnje zakovitla mi.

Njenim lahorskim dodirom krv se razgoropadi.

Savršenošću jednostavna iz duše magično izronila.

Počesto raznim oblicima vjetrova me obilazi, savija.

Na svakom listu krošnje mi, šapatom slatko zadoji

Kao dijete se umirim, dok mu leđa grebuckaju.

Sve crni misli nestaju, život u meni se raspameti

 

Ponovo zaljubljeni čovjek se nastani, posebnost doživi.

Jezdim nasmijan, ljubavlju nakrcan, o Bože hvala ti…

U posljednji moment pristigla da me probudi, oživi

Sve i jedan damar životom okruni, o Bože dragi hvala ti…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.10.2013 jutro 05 i 58 minuta

Suvenir srca osvojio

larysa

Suvenir srca posebnog krišom sam osvojio,

Svako jutro na šesnim grudima budio.

Povučena i slatko čudljiva, izaziva.

A po nekad kad se razveže, sve umaže

Pa presretan izvor strasti razgrćem, gutam je.

 

Kad je samnom, sitost pameću ovlada

Slađa je od konvoja južnih brodova

Maslačak čarobni gorkošću dovoljni.

Plovim gustim usnama, opijeno radostan.

 

Kivna je i razdragana kad me osjeti

U zagrljaj poskakujuć trenom doleti.

Želi me za sebe i da me nitko ne otima.

Ciči izobilje zagrljaja čekaonicom nemira.

 

I kad je sretnu uhvatim na prevaru doskočim

Prošetamo parkovima, ispod aleje kestena

Dok sutonom spušta škrabajuć jesenja čarolija

Tu nas po navici paleta najljepših boja dočeka.

 

A onda šćućureni, u krilu jedno drugo tražimo

Koje kakve misli na horuk se dogone, izazivaju.

Strah se u nama prelomi da se idila zasiti.

Ako se to nedaj Bože dogodi, vrijeme je umrijeti.

 

Pa žešće milovanjem ronimo, zabravljeni jezdimo.

Stisnemo palčeve vatrenim usnama,šumimo.

Pjevamo, tišinom cjelinom duše pjevamo

Svaki trenutak poklonjeni ne uzalud da trošimo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.10.2013 u 20 i 44 minuta

 

Svi se oko nje zabezeknuli

 svi se zabezeknuli

Svi se oko njenih očiju i grudi zabezeknuli

a niti jednom u njenu dušu nisu zavirili

da osjete raj božiji, a ja presretan u tišini uživam

sa njom ljubav tišinom, laganim vjetrom proživljavam.

 

Razmjenjujemo nevidljive poruke, duboko iskrene

U njima protresamo naše maštanje, slatko izazivanje.

Tijela u ovoj fazi totalno su nam nebitna, dušom uživa.

I tako svakodnevno  medijem žuborimo, izazov tražimo.

 

Ona je posebna, jednostavno skromno prekrasna

Toliko u duši darova,  al se ne prsi da ih pokaže.

Tko ih osjeti pogledom kako stanuju u njenim očima

Sa njom svaki neizbježan moment savšenošću uživa.

 

I eto imadoh sreće meni se otvorila, na rame skoro naslonila.

Toliko toga bi mi o sebi otkrila, iz duše sve rasula

Al rano je, daljina nas razdvaja, pravi moment sačekuje.

Potiho zajedno neke svoje bubice praznimo, i slatko maštamo.

 

I tako dok su se svi oko njenih očiju i grudi zabezeknuli

a niti jednom u njenu savršenu dušu nisu niti privirili

da osjete raj božiji, a ja presretan u tišini uživam,

slatko druženje tišinom laganog vjetra proživljavam.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,25.10.2013 u 16 i 40 minuta

Zamoli je da ti se nejavlja

 prokleto fali mi

Pokušavam da spasim jarana, ljubav mu potonula.

Toliko su se voljeli, toliko zakletvi obećanja vezali.

I onda na obje strane ledenice su osvanule, satrle.

Sve im se srušilo, maštu sa javom miješalo, izludit će.

 

Bože kako si naivan, i kako te savršeno smunđala.

Glavnu ulogu izvrsno odigrala, pred koljena padala.

Nitko nije pobijedio, oboje ste užasno bolno izgubili.

Najbolniji fakultet ste surovo, bez štele završili.

Srce u kristale raspršili, duša se u suzama utopila.

 

Pusti je neka odplovi, iz tvoji snova i stihova neka nestane.

Nema koristi da je stalno podsjećaš, da u srcu ti stanuje.

Svojim putem se vratila, tebe na miru u nemiru zapalila.

Takva ti je sudbina, muvicu donese a većinom otima.

 

Zamoli je da ti se nejavlja, u dušu i srce više ne uranja.

Stalno su ti poklopljene kazaljke, jer misli na tebe.

Kaži joj, otvori se, budi snažan i na sve njene draži otporan.

Sav trud i tvoji bespomoćni pokušaji, veće rane stvaraju.

 

Oboje morate shvatiti, da ste nešto prekrasno doživjeli.

Neka Vam to bude bajka koju drugi samo sanjaju.

I sada se oboje u svoje brloge vratite, uspomene izbrišite.

Jer ćete oboje od nemira i nemoći izgorjeti, srca spaliti.

 

Pusti je , jedno drugo nezaslužujete, više tada patite

Izlaz do sreće među vama ne postoji, samo litice prošlosti.

Budite sretni što se niste kao Romeo i Julia otrovali.

Sada bi za vama vaši voljeni cmizdrili, proklinjali.

U miru vrati se, a nju pusti nek odplovi i sve zaboravi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,25.10.2013 u 14 i 54 minuta

 

 

Lutam između svjetova

ANA MARIJA 

Hvala Eli na divnim fotografijama !!!

Kad   o njoj najviše govorim, šutke nezasitno se uživim.

Da se niti trenutka ne primjeti da mi iz misli ne odlazi.

Postanem biljčica krhka i neuzvraćenom ljubavlju ranjiva.

Svaki moment sa njom postane kao u hramu čarolija.

 

Takvo blago se ne kupuje, što srce neizmjerno popunjava

Momentalno raduje i neobjašnjivo duboko mirom razgaljuje.

Jer ako je samo moment izgubim, mislima crnim se zaokupim.

Uhvati panika, neki strahovi, nezadovoljstvo bukti u meni.

 

Kao dijete u osami uspaničim, suzama dozivajuć zajezdim.

I ta samoća, razgoropadi vulkane stihova, ljubavnih strahova.

Moram se iz te panike izvući, potpuno joj vjerovati, zaslužuje.

Jer kad god je poželim u snu je pronađem, bolan se probudim.

 

Jer ako je izgubim nezadovoljstvo zarobi, probudi zvijer u meni.

Kao pobjesnjeli vuk zavijam, mjesecu miliun pitanja postavljam.

Želim na svako precizan odgovor, bez i mrvice mućki i laganja.

Želim je kraj sebe, makar je godinama nijemost usana skrivala.

 

A kažu mi mani se prohujale prošlosti, rastura i sve razori.

Da trebam da brišem sve dokaze i preostale tragove

Da izbrišem za bolove sve podložne temelje, da nestanu.

Jer ako to ne napravim mogu da nepovratno izgorim.

 

Počet će da mi se sve više priviđa, lažna ljubavna utvara

I od mene neće ništa valjano ostati, samo ljuštura presušjela.

Ćopav ću se ljuljati, pravu potpunu ljubav neći imati.

I ako duša prazna je, tijelo nestabilno ljulja i gega se.

 

A to sam i primjetio da lutam između nekoliko svjetova.

Zaokuplja prošlost sjećanja i života sadašnja ponuda.

I većinom se ta dva svijeta preko mene prepucavaju

Preostale mrvice praznog života nepovratno u meni izgaraju.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.10.2013 u 08 i 10 minuta

 

 

 

SLATKOM PROŠLOŠĆU PODSJEĆA

laryyysa

 

Volim da je prizivam, svakim trenom mislima dozivam.

Zbog prohujalih usana nagrđen prazninom izgaram.

Pa njen izostanak na sve moguće načine popunjavam.

Šaljem joj misli koje je najviše voljela, uživa u njima.

 

Protutnjah tik pored nje a da me nije niti primjetila.

Uopće nije shvatila da je buljeć promatram, analiziram.

Svojim očima nevjerujem da pored mene je stajala.

Samo dah vjetra nas razdvajao, a ja maskiran skrivao.

 

I onda lik od magle sam stvorio, lice joj usnama milovao

Sva je prepoznatljivo drhtala, usne zgrčena zamišljala.

Trenom se bura stresno umiješala, lik mi otpuhala.

Ostade na terasi i dalje da me potražuje, more ispituje.

 

Dal me prošlog trenutka vidjelo, jer čudo se događalo.

Sve moje njenu požudu je proganjalo, slike vraćalo.

I onda smo jedno imzeđu drugog razdvojeni stajali.

Samo sjene osjećali, a dodiri i dalje bezglavo plazili.

 

Znam da prima sve požudne misli i strastvene dodire.

I kad me nema osjeća, dio plašta dodira joj postadoh.

A ona nezamjenljiva oaza požudnih strastvenih stihova.

Gdje svatko na svoj način prazninu u duši i srcu napaja.

 

I sada možda šeta Baščaršijom, u ruci joj ručica podsjeća

Da je nekad bila voljena, ima simol prohujalog vremena.

Beskonačna ljubav žuboru njenim venama, takva je rođena.

A provedoh samo tren pokraj žarkih usana, sjeno nedodirljiva.

 

No nema veze, ma gdje god krenula, burom se skrivala

Valovima dokaze ljubavi prohujale ispirala, istina ostaje.

Nikada iz srca joj neću nestati, do Baščaršije je tražiti.

Do tada sličica kraj srca slatkom prošlošću podsjeća.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,25.10.2013 u 06 i 44 minuta

 

Pusti me, žudim tišinom da te promatram

Pusti me žudim

Pusti me da te opčinjen promatram

Osjećajnošću kovitlanjem da uživam.

Neshvatljivu sreću mrvicama prebiram.

I dovršim davno nedosanjani san

Da se ljubav u meni napokon zgnjezdila.

 

Sirena si što bljeskom opčinjavaš.

Kada iz mora kosu zabacuješ

Kapljicama ludnicu najavljuješ

Po koja na usne doleti, vatru zapali

Pa čekam spržen usne ti na obali.

 

Svaki dio duše nemirom mi probudiš.

U meni strašću ljepotom zakrištiš

Žudim tišinom da te promatram

Na svoj povučeni način uživam.

 

A kada, ako Bog da u ruke mi zapadneš.

Na sedlo ustajalih stremljenja zasjedneš.

Shvatit ćeš što i zašto se sve događa.

Ljubav ako postoji, svoje mjesto zauzima.

 

Sve ostalo postaje svjedočanstvo čekanja

Da se ljubav prava kad tad događa.

Eto sretnik sam, u mene si uplovila

Morskim mirisma, čarolijama satkana.

 

Pusti me, žudim tišinom da te promatram…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24.10.2013 u 08 i 23 minuta

 

 

 

 

 

Bitno je da je uz mene

žudnja nestrpljiva 

Naše postepeno spajanje, od prijatelja do čarolije.

Stepenasto se krišom petljalo, zrakom čaprljalo.

Odrediti u kojoj fazi smo vezanja, preteška procjena.

Jedno drugo smo izazivali, a slobodu priželjkivali.

 

Karte na stolu se skrivale, tajne adute čuvale.

Ako meni pripadne, varati je nikad ne planiram.

Sve njene huje i vrištanja, trpio bih do svitanja.

Mogu i želim da se našoj vezi beskrajno potrudim.

 

Al nikada kleknuti na koljena, poraz da prihvatim.

Porazi me razaraju, neznam osjećaje da prebirem.

U paramparčad se rastopim, i gotovo nestanem.

Zato plašim se brujanje među nama da nestane.

 

Želim je uz sebe, slabosti, padove da mi podupire

A ja iza njenih kršnih leđa ljutito oprezno stražarim.

Svaki pokret promatram,ne propuštam u njoj uživam.

Od nje nikada neću odustati, ljubav strasnu prekrižiti.

Jedino nedaj Bože ako osjetim da u srcu joj prolazim,

Kao puž, neprimjetno, skršen ridanjem u sebi nestat ću.

 

Jer takvo posebno stvorenje ni u snu se ne napušta.

Bila bi to najgluplja odluka, mada bi ona šutke nestala.

Možda bi konvoj ljutih specijalaca zamnom poslala.

Pa bi me oni samljeli, u njeno ime poruke proslijedili.

 

Da ljubav među nama nije bila neka bezvezna prćija

I nitko nema pravo da je remeti il podlošću oduzima.

Al ako osjeti da u mome srcu lagano blijedi i nestaje.

Preko noći skršena šutke preponosna uplakana nestat će.

 

Ostajem,sanjam i volim je iskonski sržlju maštanja.

Jednostavno pregusti  pregršt strasti u meni obuzima.

Nema kopije, il ima il nema me, polovno lažno nevolim.

A previše zaglibio,previše srca istrošio daje izgubim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.10.2013 u 05 i 21 minut

 

Tek tada biti ću siguran

irisana

Hvala Gđi Eli na odobrenju da njene slike samo po nekad koristim

Taman kad ponadah se

Normalan kontakt smo stvorili.

Opušteni razgovori će krenuti

 U sebe se odronom zatvorila,

škrto riječi uzdasima darivala.

 

Kao  da iz duboke rane mukom izviru.

Rekoh joj da se opusti, osmijeh podari

kako škrto riječi na kapljice poklanja,

kao da dušu na paramparčad razara.

 

Samo bi stidljivo prigušeno šutila,

usne izazovno mrvicu razvezala.

Trebah da shvatim sve što je ispričala

Niti jednu jedinu riječ nije prozborila.

 

Valjda joj treba vremena, a čeka nas.

Neka kaže il poželi, dal može da zavoli

Samo lik mog osmjeha želim u njenim očima.

Tek tada ću biti siguran strast se probudila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.10.2013 u 19 i 10 minuta

Dal sam pogriješio ljubav iskazao

io 

Kad uz nju sam, svega me nemir slatki sputava

U njenom krilu trenom završavam, rastapam.

Nemam snage da joj se odupirem, riječi nestanu.

nekako jadno smiješan u njenim očima ispadam.

 

Al što mogu,slabosti prema njoj nemogu da kontroliram.

Jednostavno niti jednoj njenoj želji nemogu da se odupirem.

Na svaku njenu želju il pomisao trkom poskakujem.

Želim  njenim očima da budem princ bajki i maštanja.

 

Možda griješim, totalno upravlja svim skrivenim damarima.

Plašim se da se brzo ne zasiti, na goli otok samoće izbaci.

Ode bez okreta, u meni ostane krševiti kamenolom bolova.

Moram biti više razuman, svojom glavom više razmišljam.

 

Al iskren sam, volim je toliko i to me ne sputava, priznajem.

Očajnički nadam se ista ljubav sa njene strane će da zapljusne.

Svo nestrpljivo čekanje da potpunom ljubavlju nagradi.

I ako treba neka me kao takvog sretnika cijeli život zarobi.

 

Al neki trn, kao ugriz stršljena u duši podmuklošću me probada.

Stalno odluku preispitivam, dal sam pogriješio ljubav iskazao.

Povijest kroz stare izreke, uči nas da smo iskrenošću ranjivi.

Al kod mene to vode nepije, volim je … jednostavno… volim je.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.10.2013 u 10 i 30 minuta

ULIZICE KAJANJA

usamljenost 

Napokon su raskrstili, u lice jedno drugom sasuli.

Iz tolike ljubavi sarkastična mržnja se rasula.

Oboje zatrovala,a do jučer su vatreno tepali.

Što se u ljudima prelomi, glava u pijesak im zaroni.

 

Okreću, brišu romantične strane životnih listova,

Da bi se jedno vrijeme u tragedijama duša valjali.

Krvavo se nasukali, al nebi jugunasto popuštali.

Prkosno uzdignute glave bi hodali a zapinjali.

 

A kad dođu nakon nekog vremena pameti

Uliznička žica u njima se protegne, plaze, kukaju.

Povratnu kartu u život sreće u suzama moljakaju.

Na sve ucjene pristaju, krvavih očiju podlo reže.

 

To je neljudska propala rasa pravo glasa dobila

Toliko štete u nevinom srcu rasparala, ne kaje se.

Kao hijene se prikradaju, nož u leđa pripremaju.

Kao kurve uvrede zaboravljaju, na nikog ne računaju.

 

Tko god na njih kroz svoj život naleti neka se opameti.

Na vrijeme ih od sebe odstraniti, u blato zaborava uvaljati.

Neka tamo sodomom i gomorom plaćaju svoje grijehove.

Daleko im bila kuća od nas i od mene, bože hvala ti.

 

Oni srca nemaju, sve gaze u trenu rasturaju, sujetu nahrane.

Sve ljudske vrilne njima su prokletstva zakletva, razdiru.

Lagano bez duše i srca umiru, za ljubav podloge nemaju.

O bože hvala ti što nas takva prokletinja nije nasukala.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.10.2013 u 10 i 00 minuta

 

 

Vjera u ljudskost fraza je postala

nestrpljenje čekanja

 

 

 

 http://www.youtube.com/watch?v=QT2MeP5zx3o&feature=youtu.be

Stojeć na prozoru, ovu jesenju maglu ispraćam

i usput promatram nebi li ona slučajno promakla.

Rano rani, uvijek je tako voljela, životu radovala.

Čak se niti ptice ne probude, dok im čaj ne postavi.

 

Da im jutarnji poj ne presuši pa dan zakinut ostane.

Rođena je posebna da navlači osmjeh na lice ljudima.

Al nju neki baksuzi u posljednje vrijeme poprate

Pa povjerenje u sebe poljulja, u ljude oko sebe razočara.

 

Krhka i nježna je, kao da po žici visokog napona skakuće.

Stopu po stopu, svaki korak pažljivo na tanane prebire.

Plaši se da na minu podlog života slučajno ne nagazi.

Svoj život krhki povrijedi, ljubav će neuzvraćena ostati.

 

Riječ iz nje izvući, lakše je iz huke rijeke roman pročitati.

Ona priča očima, uzdahom, dodirom ruke u prolazu.

A riječi tamo negdje u grudima kao stršljeni probadaju.

Toliko toga bi možda progovorila, plaši se bumeranga čekanja.

 

Sve oko nje gleda kao privremeno i jako podložno i varljivo.

Usamljene face ljudi u prolazu promatra, duše skršene očitava.

Pa se zapita, dal postoji sretna osoba što pjeva, guče u grudima.

Svi su nekako oči ukočili, prestrašeni negdje u prazno gledaju.

 

Svi kao zombiji gegaju, okačili muke na leđima, gazi ih sudbina.

Kaput muke ne skidaju, kao da paše im, u njemu se saživili.

Nebi se od njega rastavili, prazna duša bi im ostala, kazna njihova.

Praiskonska u ljudima energija se sakriva, živote čudom spašava.

 

Vjera u ljudskost fraza je postala, satrvena od silih prevara.

Čudovišta se porodila u neljudima, pa ono malo preostalih satiru.

Način i oružje podlosti ne biraju, od zavisti srca im pucaju.

Nema čega se ne boje i što ih sve ne prepada, ljubavi gladni su.

 

Al ona kad naiđe, sve ih preporodi, energiju u bescjenje ponudi.

A život im protutnja, da se niti nisu okrenili, sebe tugom sahranili.

Eh ako Vas sreće posluže, pa ljubavlju usne život zaokruže.

U pravom smislu ljepotu života ste otkrili, napokon doživjeli.

 

Vjera u ljudskost fraza je postala, satrvena od silih prevara.

Odluka je u vama, izbor je skriveno zatrpan u ranjenim grudima.

Pronađite, pretražujte sve škrinje i fijoke srca vam slomljenog.

U njemu ona još uvijek postoji, pronađite je neka Vas napokon oživi.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.10.2013 u 08 i 07 minuta

Osjećala se tako moćno

žudnja nestrpljiva

Osjećala se tako moćno i mladalački dominantno u odnosu na njega oronulog, vremenom dobrim dijelom potrošenog pjesnika. Non stop je duboko osjećala kako njegovim osjećajima dominira al to nije pokazivala. Pravila se da je to toliko i nebitno, sasvim nevažno al je u tim sitnim igricama uživala. Jako svjesna je bila svojih čari i mladalačke požude o kojoj su mnogi  samo sanjali da joj se približe.Onako kroz igru ga dvosmislenim frazama pecala da se u tome gubio a nju je to slatko uzbuđivalo još više potpirivalo da se igra još više zavrti pa tko koliko izdrži. Naći pravi odgovor na njena dvosmislena pitanja je bila neka vrsta rebusa, zagonetke. Pa bi se kao ranjen diplomatski povlačio il bi istom mjerom odgovorio da bi dobio na vremenu da pravi odgovor pronađe. Da je bez teksta ostavi, zabezekne jer ipak je on kao mrvicu desetina stariji i kao trebao biti pametniji.Pažljivo i jako vješto se u ringu riječi povlačio. A ona vidrica, veselica u tom bockanju riječima  baš je uživala. Velikodušno jedno drugom su vrijeme poklanjali da bi se barem eto čuli, koju poruku razmijenili, pisma napisali. Veza nipošto nije smjela da otupi il nedaj bože zahladi. Znala je da mu je srce nedavno bilo totalno raspuklo, ljubav vječnu je izgubio, totalno potonuo, al eto osjetiše da je između njih nešto se pojavilo, slatko prikriveno se odigravalo mada daleko od neke intime il dodira.

 

Jednostavno samo igra riječi je žuborila. Oboma je ta vrsta zbližavanja odgovarala i mentalo dušu ranjenu punila. Savjest ih nije nagrizala, nema razloga, sve bijaše divni komunikacijski tango, gdje su tijela maštom poruke primala, a srca nekontrolirano ritam gubila. Jednostavno u tome su uživali, granice tolerancije ispitivali pa kuda ih rijeka bez dodira nasuče.Neka posebna pravila nisu imali, jednostavno spontanosti sva vrata su otvorili.S vremenom i dublje misaone riječi su po nekad bljesnule, reakciju druge  strane testirale, osluškivale. Zagonetka se slagala, riječ po riječ smisao igre pokazivala, al još uvijek dvosmisleno i u magli zašuškana. Njen mio  po malo napukli glas imade posebnu frekvenciju koja ga njemu približila, mada su mu neki njeni potezi smetali, al Bože dragi što se može nismo svi idealni. Od prvog momenta ga ni sam nije znao čime opčinila. Uplašen od prošlih rana izranjavan olako joj vrata duše otvorio, jednostavno joj vjerovao. A sebi je toliko puta rekao nikome više srce ne otvaraj svoje tajne i bolove ne otkrivaj.

 

Al u njoj je osjetio prostranstvo iskrenosti i povjerenja da se bez sustezanja na bolnu prošlost požalio. A ona šutke sve upijala i sve bliže virtualno na rame naslanjala. Na daljinu su tako otvoreno a zagonetno razgovarali, oboje se razočarenja, plašili što je sasvim razumljivo. Mrzio je cigarete, kavu i sve te ovisnosti, al ona se bukvalno u svemu tome trovala i uživala, al je jednom onako sponatano il planirano izletjela da će to jednog dana njemu za ljubav  prekinuti i njegovim načinom života živjeti. Često bi joj na nos nabacio da to što sebi čini je najgluplje što čovjek može sebi da napravi, a znao je da te ovisnosti nije tako jednostavno moguće u trenu prekinuti. AL se za njen mladi život plašio, već nedavno je velikih zdravstvenih problema imala i sada opet sama sebe kao da namjerno rastura. A imala je sina iz prvog braka za kojeg je živjela a kćerku je željela. Namjerno joj se prvi nije javljao da bi se ona pojavila , jedva bi dočekao da joj odgovori, što i kako da problem neki riješi il napravi. I tako neprimjetno se slagale približavanja kockice u kojim je stanovalo romantično maštanje.

Jednog dana ga je konkretno pitala, dal isto on osjeća, nije se libio i odmah istog trena je odgovorio:

*NARAVNO*

Ta riječ nije je baš zadovoljila, više konkretnih iskrenih odogvora je očekivala. Ali iz početka igre slatkog dvosmilenog laskanja takav je odgovor i dobila. Ne treba se zalijetati, odmah srce i dušu otvoriti, loša iskustva iz prošlosti još uvijek friške rane sjećanja su na to upozoravale.

Nije joj dozvoljavao da bude neraspoložena, uvijek je pravu riječ tražio da bi je slatko nasmijanu napuklog glasa što češće po nekad čuo.

I tako nesvjestan kad bi u šetnju sa psom sam krenuo, malo po malo njena slika se uvaljivala, taj njen glas bi nešto dobacio i njemu slatko osmjeh izmamio. Nešto među njima definitivno se malo bliže dešavalo. Čežnja i nostalgija za toplim iskrenim dugim zagrljajem sve više se javljala. Njena slika koju putem pisma je dobio u malom džepu ljetnje košulje kod srca je stajala. I kada bi u misli mu prišla slika bi iz džepa sjevnula, poljubac iskreni bi se na papir ledeni položio al bi unutarnji potrebni nagon smirio. Zar može tako jedna slika da puno znači sam je sebe ispitivao. Zapleletena njegovim stihovima, poskakivala snovima i mislima, bili su dokazi, nepobitni dokazi klasične ovisnosti. I kada bi sam sa sobom porazgovarao često bi si natuknuo:

*Pa što ti je, zar nemožeš niti 5 minuta a da je ne spomeneš u neki stih uvališ il poljubac na te usne na slici ovlažiš.*

Jednostavno su postali prisniji, a miljama udaljeni i nedodirljivi. Najbliže što su se susreli preko telefona kad su razgovarali, ostalo su samo dopisivanja, duga pisma, jedno drugom jadanja il razmjena osmjeha. Ruka bi mu po nekad zadrhtala, kada bi trebao pismo započeti, koju pravu riječ napisati a da joj toliko kaže što u njemu vrvi i kako se osjeća.

Nije baš laka bila komunikacija, sve je trbalo biti što jednostavnije i čarobno, al bi se uvijek u nekom dijelu zabrljalo, čisto nenamjerno bi se to od uzrujavanja desilo. Ta trema bi sve trenom pokvarila. No među njima razumijevanje i tolerancija je maksimalno postojala.

Kada je prvi put sliku njenu dobio i ugledao, njene oči su poseban dojam u njemu zapalile i toliko toga o njoj izgovorile, savršenom je dočarale da ona nije svjesna koliko o njoj već zna ako je intucija sve to pogodila. Taj prvi pogled preko fotografija kao kad u tunel uleti svijetlost blještava. Bez teksta ostavi prelamanje duginih boja  kao kroz dijamante kada se povećalom pregledava. E baš takvu je sliku o sebi u njemu stvorila. Nutrina mu je konstantno treperila, čim bi telefon zazvonio il bi poštara ugledao njeno divno mirišljivo pismo bi očekivao. Jednostavno sve lijepi nadražaji pristigli na nju bi podsjećali i non stop ga pratili. Jedno na drugo su se privikavali ali u jako kratkom roku recimo kao približili mada daleko daleko od dodira ali ta duševna strana im je bila važnija. Sve rupe na duši i srcu zakrpama maštanja su tepanjem lagano prekrivali. *Uskoro nas susret se približava* , polako na mala vrata mu najavljivala. Kakav će to biti zagrljaj, tišinom, mukom zamotan. Kroz zube u zadnjem pismu je procijedio, svoje slabosti otkrio da mu ne dozvoli da zaplače kada je zagrli ne vjerujući da mu se to događa. U sebi stalno vrti kao posebno nježnu i milu, dira joj nježno dlanove, čitajuć crte sudbine koje jako puno govore. Predat će se oboje bez otpora , definitivno je pukla sva zaključana, zazidana obrana. Tko od njih dvoje će zanijemiti, bez teksta ostati, jer se susret približava, možda u njoj je žešća mećava a on ranjenik neku rezervu skriva u sebi. Al na neki način je siguran da će se sve tuge razbistriti, sve će prošlo uz nju što prije zakopati i zaboraviti. Ljubav je jedino oružje protiv propale ljubavi, da se ponovo izvor inspiracije i strasti otkrije i vatreno rasprši.

U sebi je riječi njene ponavljao, njenoj bistrini se divio a toliko puta mu je spomenula da se uvijek događa od nas izrežirana sudbina. Mi joj sva vrata otvaramo il zatvaramo bolove gubimo il se u suzama davimo. Jednostavno pratiti u njedrima što se dešava, što nas vodi i govori, na koje mostove navodi, koje signale nam sudbina uz put kretanja prosljeđuje. Ako ih vidimo i shvatimo lijepo bi se trebali provesti, al ako sve pogrešno se postavi u trenu u provaliji se raspad svega dogodi. Zato srce rijetko greške iznjedri, ono je iskreno i puno ljubavi. Trebamo biti pažljivi i što manje ranjivi a daleko više težiti i žuditi ka iskrenoj potpunoj ljubavi i iz mašte što prije pobjeći.

 

O Bože dragi kako li će taj susret izgledati..jeza odzvanja od silnih razmišljanja. A ona, sa mora samo što nije pristigla u naručju mu odsjela i toliko toga željna da izgovori, totalno srce mu otvori.

Vrijedi za taj moment čekati, ljubav se u daljini bljeskom najavljuje !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22.10.2013 u 21 i 27 minuta

Lakše joj pisati poruke

 in love

Zaljubljena je i sva se trese kada s njim razgovara.

Lakše joj pisati poruke, nego žarko u oči mu buljiti.

Neka trema se probudi, previše zbrke u grudima otkriva.

Nešto se u njoj razigra, nemir se uzvrpolji, hoće da izludi.

 

Al je osjećaj prekrasan, nepoznate stvari se događaju

Neke nove dimenzije osjećaja se proživljavaju.

Do tada se o tome više maštalo po nekad sanjalo.

Al kada obuzme, stomak zavrti, grlo trenom presuši.

 

A kome nije drago biti voljen i svakim treptajem osjećati

Svakog trenutka se javljati, eto bez veze čavrljati.

Samo da se glas sa druge strane začuje, lakše je.

Čovjek je božiji dar dobio da ljubav prima i daruje.

 

I ako Vas to zadesi, neka Vam svu sreću donese

Sve nedaće i tuge prošlosti da se zaborave, lakše je.

Protiv toga nemojte se boriti, potpuno je treba doživjeti.

Jer sutradan, možda kasno je, vlak ljubavi protutnjao je.

 

Nema veze što je od njega starija, i Madona se zaljubila.

Godine nisu granice, srca ih poljubcem u tren prebrode.

Duše se pronađu, jedno drugo muklom tišinom razumiju.

Dar i sreća je ako se magija dogodi, pa Vam život preporodi

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.10.2013 u 16 i 20 minuta

Eh da mi je 25

cropped-ljetna-frizura.jpg 

Nakon dugo vremena se otvorila, prokužila.

Između nas se paravan nemira nakostriješio

Oboje podlo nestrpljenjem uzdaha zamotao.

Pa potajno žudimo, riječi u grudima zastale.

 

Eh da mi je 25, niti trena se nebih libio.

U naručje bih joj uskočio, dušu prepustio.

Sve bi se unutarnje energije razotkrile

Škrinjom čarobnjake magije bi uživale.

 

Probudili bi se skriveni,  umorni damari

Jedno kroz drugo bi tišinom slada žuborili.

Bila bi to sonata požude, što probija zidove.

Sve bi dugom putovalo, savršenstvom izbijalo.

Morala je šutnja nekud da procuri,duša progovori

jer je bilo preočito, da se srce hukom zakotrljalo.

Ah te duše ranjive što riječima strahom škrtare

Kad tad sve na vidjelo izbije, neka je, slatko je.

 

 

Mogu ja doći nije problem, često bi spomenula.

I samo kada bi krenula, u krilu bi završila.

Nebi bilo povratka, od sreće bi se nakostriješila.

Tišina bi slatka zavladala, muk bi sve poklopio.

 

Eh da mi je 25, niti trena se nebih libio.

U naručje bih joj uskočio, dušu prepustio.

Al opekline prošlosti na leđima podsjećaju.

Da sam te vlakove propustio, srce ranio.

 

Kao prepun snage sam i na sve otporan

Al na njene usne i nemir u divnim očima

 Totalno slab i do kraja porozan, popuštam.

Kuda li vodi iskra nemira dvije duše iz prolaza.

 

Morala je šutnja nekud da procuri,duša progovori

jer je bilo preočito, da se srce hukom zakotrljalo.

Ah te duše ranjive što riječima strahom škrtare

Kad tad sve na vidjelo izbije, neka je, slatko je.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.10.2013 u 13 i 55 minuta

 

Ne želim frendicu da izgubim.

prokleto fali mi 

Da li imam pravo da nazovem je.

Škrto koju rječicu da prozborim

Njen opijatski glas u duši osjetim

A da se možda ljutito ne oglasi.

 

Da me jedva dočeka il napadne

Zašto je dosadno uznemiravam,

njeno dragocijeno vrijeme otimam

i da sam prošao sve norme i granice.

 

Da ima pričeg posla nego da samnom razglaba

Da je više nego umorna i od mene

I svih mojih srceparajućih stihova.

Da shvatim da ljubav je nestala.

 

Da sve slike sa njom ognjem zapalim

I onda pepeo s gareži u more raspršim

Da ništa više na nas ničim ne podsjeća.

Pa mi vrata razgovora vječno zatvori

Za sve baksuze što je prate mene optuži.

 

A nezna, tek onda postaje mora nepremostiva.

Vidite, morate razumjeti te strahove u meni.

Ne želim bar kao frendicu da je izgubim.

 

Samo neka po nekad škrto porazgovara

Po koji iskren osmjeh udijeli, il sažali.

Sve ću da izdržim i do bola da  prebolim

Samo ne želim bar kao frendicu da je izgubim.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.10.2013 u 15 i 15 minuta

Zbog nje izgoram noćima

disappointment razočarenje http://youtu.be/NgihVf7R9iQ

Pustite me jarani da dušu čudom isperem

Pokušavam prošlost bolnu da zaboravim

Na otok potonule ljubavi nikada ne vratim.

Nije vrijedna kapi suze, teških gorkih ridanja.

 

Svi su mi govorili, prečesto upozoravali

Ženska duša je bolno teška i prevrtljiva,

Do zla Boga varljiva, često neuračunljiva

U trenu se okrene, srce na komade raspara.

 

Al te čigre oči, boje zrele  čarobne datule

srce mi naopačke svrnule, detaljno razvratile.

Toliko puta nasukale, prebolno duboko ranile.

A ja naivan, totalno labilan opet užasno volim je.

 

Datula moja slađana, vinom čarnim dojena.

Bez nje praznine zavladale, sablasno ugušile.

Pa se noćima opijam, sa tugom pregovaram

Glavom u zid udaram, rane si glupo nanosim.

U garež lagano pretvaram, pepelom sablasnim

 

Nekoj sujeti prkosim, sebe budalom prodajem.

Na svaki način želim da je povratim, usrećim.

Al ne ide, ta je priča očito davno završila, isplovila.

Na drugom kraju svijeta se bogato skrasila,udala.

 

U tuđem krilu sa zlatnicima zasjela, sretna pjevuši.

A ti blento blesavi, te stuhe što prije se rastavi

Kroči uzdignutog čela, život ti je širom otvorila

Bolje da te oslobodila, nego totalno kasnije razorila.

 

Toliko suza i neopisivih stihova iz mene iscjedila

Sve mi je uzela, u naručju požude podlo odnijela.

Pa se često upitam kroz čaše mi gataju događanja

Dal me ikad voljela, nasmijana glumica što me skršila

Vječno shrvala., zadnji dašak života nepovratno sahranila.

Na žalost u ljudima se čudna prelamanja dešavaju

da ćoravi pored očiju češće postaju, u zid glavom udaraju.

Eto i ja sam jedan od nesretnih, što ga sreća napustila

U grudi se paučina samoće skrasila, pa jecam razočaran.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.10.2013 u 07 i 27 minuta

 

Nisam izvor njenih nadanja

JEZIKČARA 

Mjesečina skrivečki me zgrabila

Dok osluškivah kočiju jeseni.

A ona kose listovima rasplela

Pršti na sve strane, miris dolaska.

 

Preko puta usamljenica namiguje

Mjesečeve sjene istražuje, skriva se.

Uzdišem, zašto već nije pristigla

Čežnja nakostriješila, želje otkriva.

 

Plamen u meni nestrpljenjem izgara

Ako ne dođe pronaći će pepeo nadanja

Samo garež što na mene podsjeća.

Možda joj i oprostim, sve zaboravim.

 

Ne želim pečate na duši da ostanu

Iz mene će sve da istjeraju, nestanu.

Slabašan sam na njeno laganje,

svaku riječ, prevrtljivo tepanje.

 

Uvijek me uvjeri, razlog pronađe

i sve kažem što to sebi dopuštaš

na providne laži uvijek nasjedaš.

No sjeme mržnje u meni ne postoji.

 

Neznam dal će to među nama uspjeti

Stalno neki nesporazum i sve rovari.

Al u meni sjeme njenih usana stanuje.

Miris njenog poljubca olako me otruje.

 

Voljeh je isuviše vatreno, potpuno sigurno

Dal u njenim grudima za me mjesta pronađe.

Il su sve ovo bezvrijedne priče i dešavanja

Ne postojim i nisam izvor njenih nadanja

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.10.2013 u 16 i 13 minuta

 

 

Uz njenu pomoć uspjet ću !!!

KRATKA FRIZURA

Uz njenu pomoć uspjet ću, strahove života razvalit ću.

Sve one komplekse i prošla tmurna događanja

Nestat će snivanjem na njenim rukama, žarom usana.

Dok puzim ispod njenih stopala, očekujuć dodir anđela.

 

Novi početak se pripremio, stazu jesenjim lišćem prekrio

Milioni lisnatih dukata, na svakom dukatu priča za sebe.

A njen list na obraz mi sletio, pravac kretanja odredio.

Sada skrajamo krugove, ronimo zaljubljeni kroz  stihove.

 

Kupim niti vrtoglavih vjetrova ispredajuć jastuk dodira.

Tu će ona spavati, na mene će udari vjetra podsjećati.

A meni ostadoše lepršavo izludjeli listovi da svjedoče.

Kroz protresle krošnje listova šarenilo sunčevih tragova.

 

Sudbina je meni na usne spustila, ljubav se njena otvorila.

I tako uz njenu pomoć, čovjek savršenih osjećaja postajem

Nadam se da će uz mene vječno ostati, nikada neće nestati.

Jer ako se to dogodi, koji je smisao upoznavanja i slaganja.

 

U globalu i nisam neki sretnik u ljubavi, većinom bolovi.

Uz njenu pomoć uspjet ću, strahove života razvalit ću.

Uz nju se osjećam posebno, savršeno i slobodno.

Ona mi je posebna amajlila,a tek u život mi pristigla.

 

Po malo sam joj dosadan, a siguran sam i baš naporan.

Stalno je upozoravam, da se više ne truje, ostavi sve poroke.

Al cigarete i kavu je nemilosrdno ispijala, žestoko ubijala.

No napokon je shvatila , signale srca mi prepoznala

 

List života totalno okrenula, sebi potpunošću posvetila.

I svakodnevno oko krila vrti se, traži nove savjete.

Volim je još više kako je sebe zavoljela, život osjetila.

I sada bez svih tih otrova, ljubav je moja postala.

 

U globalu i nebijah neki sretnik u ljubavi, većinom razdori.

Uz njenu pomoć uspjet ću, strahove života razvalit ću.

Uz nju se osjećam posebno, savršeno i slobodno.

Ona mi je posebna amajlila,a tek u život mi pristigla.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.10.2013 u 06 i 22 minuta

 

 

 

 

Ljubav je Božija nagrada

ljubav stobom je čarolija 

Umiljato mače, slatko u krilu mi se sklupčala, grebucka

I onako promrljala da bi se rado u mojim snovima vidjela.

Eto samo ta iskrica, taj iskreni podražaj, duši mašte nadražaj.

I oka ne sklopih, valjah je ringišpilom maštanja bez dodira.

 

Samo su riječi pljuštale, osmjeh na licu nemirno joj izazivale.

Bila sretna je, toliko radosti iz nje je frcalo, sve priznavalo.

Divan je osjećaj nekoga usrećiti sa tako malo nježnosti

Bog dragi nam sve oprosti, ljudi smo, ljubav je Božija nagrada.

 

Ljubav sve bolove rasprši, sve nemire rastjera, srce zatitra.

I tko bi se toj iskrenoj vatrenoj požudi i strasti bunio

Protiv svoga zdravlja gluposti činio, voljeti, iskreno voljeti.

A još bumerang te ljubavi nazad primiti, neprocjenljiva nagrada.

 

Čarobnjaštvo nas obuzima, jedno sa drugim ljubavlju umotava.

Samo trebamo srce pratiti, u sebi vrata požude širom otvoriti

Ratove u sebi hitno odagnati, samo sa ljubavlju živjeti

I krenuti kuda nas vjetrovi rasprše, tajne ljubavi se dožive.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.10.2013 u 18 i 12 minuta

Eh kad bi se meni to desilo

NADANJE

Jutros rano, ma baš cijelu noć me pritiskalo u grudima

Nemir u meni zavladao, udahnuti ne mogoh normalno.

Što se to samnom dešavalo nekako je ne objašnjivo.

Oči trenom otvorim, totalno ušutim, u mraku mrklom pogledam.

 

Ništa ispred nosa nevidih, tišina lelujava zavladala.

Al stislo u grudima, hoće da iskoči, nemože da odoli.

I onda shvatih, u duši se riječi nakrcale, sve bi procurile.

Samo trebah u red da ih postavim kroz stihove posložim,

 

Vratolomno navališe, presretni zaigrani skakajuč krenuše

Jezik se zapetljavao, nije stigao da ih sve odjednom propusti.

Sve se neke fraze oko jezika vrmzale, po malo filozofirale.

 

Suština je da se ljubav iz duše nemože sprezati ili sakriti.

Kad tad kao žubor vode vragolasti procuri, dušu otvori

bljeskom sjajem u očima, uzdahom od tereta u grudima

Prekrasna nemirna maštanja, odoljevanje danima i noćima.

 

Biti prvi pa joj na usne požudne dar svoje duše spustiti,

osjećaje dugim sočnim poljubcem potpunošću prenijeti,

svu savršenu iskrenu ljubav na taj način joj dočarati

prava sreća je, zadovoljstvo nemjerljivo i savršeno uvjerljivo.

 

To nemožeš glumiti nego samo spontano iscuriti, dočarati.

Istim trenom sve shvatit će, nezaježljiva gladnica postat će.

Stalno ćeš joj morati tepati, uho grickati, kad prođe štipkati.

Slatke nadimke nadivati, u grudi se zavaljivati, jer te obožava.

 

Eh kad bi se meni to desilo a ne samo ovo puko maštanje.

Nebi bilo većeg sretnika, pobjednika svih duševnih ratova.

Al ima vremena, kažu mlad sam, dočika me sudbina.

Posebne usne do mojih nasukat će kad se najmanje budem  nadao.

Eh kad bi se meni to desilo al bi se nezaježljivo uživalo…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19.10.2013 oko 05 i 15 minuta

 

SJEDI KRAJ MENE

Sjećanje

Oh draga frendice, sjedi kraj mene, molim te saslušaj.

Da ti tuge pregršt prebacim, dušu muvicu rasteretim.

Ljubav me potopila, na hridi nasukala, sav se prelamam.

Krvnički krvarim, teško sam da prebolim…ZAŠTO…ZAŠTO

 

Molim te ne zbori, sol na rane ne stavljaj, tišinom saslušaj.

Samo mi pruži zagrljaj, da se isplačem, toliko fali mi.

Znaš i sama koliko smo se voljeli, izgarali, noćima tepali.

A sada potop mi životu podlo pripremila, zauvijek izgubila

 

Ne zbori, protiv nje nesmiješ ništa kazati

Nikad je neću prestati voljeti, fali mi.

Volim je, srž je, svih požudnih stihova postala.

A toliko suza zajedno smo podijelili.

 

A ne želim da to prihvatim sa tugom izgorim

Sa njom sam sve doživio, toliko toga podijelio.

A sada sve me razara, praznina njenih usana.

Koliko treba da isplačem, na dvorove je dovodem.

 

Bila je prozor svih romantičnih maštanja

Ležaljka beskrajnog duševnog ljuljanja

A sada samoća zarobila, para, reže i razara.

Sa tugom sve više dogovara, koliko ću izdržati.

 

Kažu vrijeme će sve da pobriše, mrvicama prašine

Nove usne ću ljubiti, njene će godinama nestati

Al kako, kako netko takvu ljubav može sahraniti

Sve doživljeno tek tako izbrisati a da ne poludi.

 

Oh draga frendice, sjedi kraj mene, srce poslušaj.

Da ti tuge pregršt prebacim, dušu muvicu rasteretim.

Ljubav me potopila, na hridi nasukala, sav se prelamam.

Krvnički krvarim, teško sam da prebolim…ZAŠTO…ZAŠTO.

 

Rana na ranu teško zarasta, izgubljena ljubav teško se oprašta.

Samo sjedi frendice, umiri praznine bolove, šutke me saslušaj.

Ne mogu na pitanja da odgovaram, satrven sam bez pomoći.

Neznam koliko ću moći pričati, više ću jecati, moraš razumijeti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.10.2013 u 21 i 32 minuta

 

 

 

ZAR JE MOGUĆE

uh 

Zar je moguće da sve što sam imao srcem vjerovao

vrhuncem sretne ljubavi svakim danom putovao

Kada se raspojasalo čarobno nakićeno proljeće

Ljubav posebna, magično jedinstvena…bukvalno nestala.

 

Olako sva vrata zalupi, zatvori, nepovratno otuđi.

I bez trunke kajanja sve raskolačenih očiju ostavi,.

Nedorečeno, toliko toga ugušeno u škrinji maštanja

Leđa se hladno i bez bilo kakvog razmišljanja okrenu.

 

Samo korak u jednom pravcu pravolinijski je pružila.

Nevjerojatno, jednim potezom kista zaborava izbrisala.

Pustinja iza svega je ostala, sve se trenom sasušilo.

Na njenom licu niti trunke boli il kajanja, tek tako otišla.

 

Da je barem jednu porukicu

od kukavičluka napisala.

Barem muvicu objasnila,

kako sve odjednom prestade.

 

Toliko ljubavi čarobne,

zagrljaja i tepanja,

sažvakala pustinja.

Očigledno iskreno se nismo voljeli,

jedno drugom smo lagali.

 

Iskrena, prava ljubav

cijeli život se sačekuje,

i ako naleti, srcem namami

Sa obje ruke nepovratno zagrabi

u krletku srca nježnošću položi.

 

Samo zbirku stihova žurno je zgrabila,

zgužvane listove pod pazuh pospremila.

Ostadoh  zaleđen pokraj skršenog prozora,

dal se ovo stvarno srcu mi dešava.

 

I onda onako bez kontrole

šarah po prašini balkona sujete.

Inat se u meni neki napučio,

nebih suzu za njom pustio.

 

Al samog sebe ulagujem

na nešto suludo navodim.

Kako da je zaboravim

kad u meni preduboko

od prvog momenta boravi.

 

Sve što mi je preostalo jutarnja magla je

Da samnom ranim jutarnjim satima razgovara

Pa sve moje bolove pokupi u planini sakrije.

Da se ne otkrije da sam potpuno izgorio

Da patim i ama baš ništa u sebi ne osjećam.

 

Tješe me da ustanem,

pred njenom pobjedom ne pokleknem

Novi dani dolaze, sve će se složiti

ljubav prava srce bude pristigla.

 

Al kako, za nju mislih da je iz posebnog sazvježđa.

I sve je prehladno samo jednim potezom pogazila, izbrisala.

Kao da u njoj škripi kamena stijena od kremena

U srži sebe led ledena, i oštra da bi brdo sameljela.

 

I što trebam raditi, toj njenoj snazi se možda diviti

Opravdanje razumjeti, a nema ga, sumnja ostaje.

 

Prst u oko mi zabila, ostade neuhranjena istina

Ne hvala joj, možda jednog dana ponudi lažno pravdanje.

Pa mi opet gromadu srca preostalog polomljenog otkine.

Tako je moralo biti, očigledno i ne nikako drugačije.

 

Ispred brisani prostor sudbine na čekanju dočekuje,

Hoće sve prohujalo na nos da mi nabije i ponovo spominje.
nema više nade, neću opet na slatke riječi nasjesti

Nakon par poljubaca izludjeti, sve oko sebe zatrpati.

 

Možda je ona u ovoj bitci pobijedila, srce lažima nakrcala

Al sam siguran da je više boli i sve odlama, noćima ne spava.

Sve se to i meni i još žešće događa, al takva nam zla sudbina.

Ljubav nam nije u ovom životu suđena, druga zvijezda je rođena.

 

Ma sve pokušavam, samo sebe lažima obasipam

Bože al sam glup i naivan, samoća na vratima sačekuje.

Neka ide, neka sve razrušeno ostane

Odlazim, na drugi kraj svijeta odlazim

Da svu ovu tugu negdje istresem i zaboravim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.10.2013 u 19 i 02 minuta

Kako divno se osjećam

galebice 

Kada se ona pojavi, il na mene pomisli

Jeza me spopadne, vrelina razuzme

Kao da njena ruka drhtava na rame mi nasloni.

Bez i jedne riječi toliko toga milinom progovori.

 

A usne joj plašljive, slatko šutljive, nabrekle

Izazov mojih čekaju, da se zajedno raduju.

Kako se divno osjećam posebne oči zamišljam

savršeno sve nastaje, meni se poklonila.

 

U krilu mi đavolčić,šejtančić slatko nestašna.

A tolika mi snaga i nepregledna utjeha.

Baršunasto opojna, vjetrom donešena.

Ljubav lažnog maštanja, sirotog pjesnika.

 

Divno se osjećam…o mladosti nepokolebljiva

Vatreno nezaustavljiva, nikada iskopnila.

Na mojoj ranjivoj duši se priljepila,privila.

Poseban kofer u srcu srećom  nakrcala.

 

Zato se praznim pišuć muvici stihove…

duša mi se raspostre istrese svoje police

pa se po nešto pronađe i sastavim slogove.

Na kraju eto nešto se i uveže, pa ljubav otkrije.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.10.2013 07 i 21 minut

 

Voljeti bez njene dozvole

angel of love

Kada se iz duše tekstovi tjeraju,

suze nezaustavljivo sve to pokrivaju

da manje boli, da nas ne rastope nemiri…

Patim ridajuć, nemogu da progovorim.

 

Samo pišem i pišem, prosijavam stresove

Da sve što bolno mi ostavi bestraga nestane.

Da se njena praznina nekako zamijeni

Al sve gore je , sve patnja je u meni.

 

I sada kad je otišla,nestala, opet imam je

Lahorom požude raširim zavjese

I onako usnulu, prelivenu zvijezdama

Ljubim, rovarim požudim usnama

Toliko svakog trena trebam je.

 

Koliko dugo ću da je oblijećem

Užarenu požudu da namećem

A znam osjećam sve što je valjalo

između nas je beskrajem prohujalo.

 

Ostadoše samo svjedočanstva stihova,

škrinja suza i planina skrivenih nadanja.

I sada kad je otišla, tišina je zamijenila

U svakoj slici, svakom slovu je ostala.

 

Volim je bez njene dozvole, nije se složila.

Sablasno bih bez toga izgledao i patio.

Zato molim da pusti me, da oblijećem oblake

Tamo dušu joj prevarim, i maštom osvojim.

 

Mozaik si Muvice, bez tebe sve krezavo je.

Zadah tuge bez nje sve obara, cvijeća rastužuju

Nadrle poplave, kanonada suza sablasno naviru.

Volim je bez njene dozvole, mada nije se složila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.10.2013  u 18 i 44 minuta

 

 

PRESTADOH DA SANJAM

POD KIŠOBRANOM

 

Prestadoh da sanjam je

Isplatilo se čekanje

Pisanje stihova

Šaptanje maštama.

 

Niti zvijezde više ne brojim

Na kamenu sreće žuborim

Zažaren njenim usnama

Lava suklja u grudima.

 

Samoća me napustila

Dolaskom njenim potonula.

U jedno odijelo nas skrojilo

Iz kaveza samoće pustilo.

 

O čarobnim riječima ne razmišljam

Sve odjednom lupetaju

Svaku tajnu mi otkrivaju

Ništa ne mogu sakriti

Tijelo iskrenošću govori.

 

Srca smo otvorili, sidra spustili

Južine i bure nevere rasturaju

A mi na valovima maštanja

Odolijevamo tuđim podvalama.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.10.2013 u 18 i 08 minuta

 

PUPOLJAK RANJENIH NADANJA

samica samoće 

Čekah je bezbroj savršenih proljeća

Nebi li uskrsla, pupoljak ranjenih nadanja.

U sebi sramežljivo ljubav mi potiho skrivala

Da bi se meni napokon darežljivo otvorila.

 

Bijah njen ogranak, pupoljku života postolje

Odskočna daska za savršeno magično rađanje.

Otvaranje čarobnog svijeta nedokučene ljubavi.

Zbog toga godinama slatka tajna žubori u meni.

 

Bijaše kapljica što bolove suzama prosijava.

Bijaše uzdisaj, skriveni savršeni oproštaj.

I krasan je osjećaj zbog takvih usana žuditi.

Proljeće prepuno ljubavi nestrpljivo iščekivati.

 

I bolje biti usamljen, povučen tolike godine.

Zbog takve sretne sudbine, proleti čekanje.

I kada se pupoljak otvori, ljubav prožubori

Latice nestrpljivog čekanja uveže sudbina.

 

Čekah je bezbroj savršenih proljeća

Nebi li uskrsla, pupoljak ranjenih nadanja.

U sebi sramežljivo ljubav mi potiho skrivala

Da bi se meni napokon darežljivo otvorila.

 

Ćao slatkice, pupoljku sreće nezaboravni.

čudan znak u grudima mi govori da dobro si.

Samo naprijed sa osmijehom ponosa i prkosa

nedaj dušmanima da ti mir vječni razore.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17.10.2013 u 12 i 42 minuta

 

Zbog nje u crkvu više ne odlazim

KRATKA FRIZURA

Zbog nje više u crkvu neću i nevoljko nikako ne odlazim

Želim da sve krize njenim nestankom sasvim sam prebrodim

Niti jednog valjanog razloga više ne pronalazim.

Zajedno bi molili, istim željama sudbinu preplićali.

Al ova nedelja, prepuna praznine u suzama osvanula.

 

Zvonik se od udaraca zapalio, tugu najavljivao

Neće više nikada biti uz mene, zvono spominje.

Razlaže rovari pustinja, i sve naopako okrenula.

Naše putanje pobrkalo, u drugu župu je sakrili.

 

Što mi vrijede svečane haljine, daljina je spominje.

Ispred praga kud je ona hodala, ponjava zgužvana.

Sve je isto ostalo kako ruke čarobne su spremile.

Čamim, samujem, stihovima, pisanjima sve posvećujem.

 

Noći me samoćom varaju, bolove u grudima štampaju.

Počesto huja me razuzme, opsujem pa se pokajem.

Čaši nedam da me prevari i u svoje kandže uhvati.

Pero iz ruku ne ispuštam, ispireć misli crne graknule.

 

Suze nagrnule, peku, sve u duši bezobrazno rasparale.

Samom sebi bajke prepričavam, glupostima zavaravam.

Boga molim da je uvijek pričuva sa anđelima dogovara.

Mada me zauvijek sa razlogom izbrisala, prekrižila

u srcu tragove osmjeha mi tetovirala, pa junački nedam se….

 

Zbog nje više u crkvu neću i nevoljko nikako ne odlazim

Želim da sve krize njenim nestankom sasvim sam prebrodim

Pa se dragom Bogu na svoj način ispod krošnje pomolim

On prati me, svakim trenom ubjeđuje bez nje MORAM da izdržim.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.10.2013 u jutro 04 i 24 minuta

 

 

Stalno je ponavljala

u sjenu

 

Kad se na vratima onako preplanula pojavila

Zadihana jedva je dočekala, u kutu me pritisla

Usne zažarene poklonila, još bride uspomene.

Znala sam, znala sam da će se ovo desiti, ostvariti.

 

Stalno je ponavljala,

strastvenošću napokon se razotkrila.

Sad će se ljubav probuditi,

jedno za drugim ćemo luditi.

 

Zar se to nama događa,

i sve je u najmanju sitnicu pogodila

Tako mlada al sve u srcu duboko je osjetila,

dušom pregladnjelom požudu prigrlila.

 

Oboje potajno jedno drugo smo željeli,

svaki moment iskorištavali

Da se gledamo, ljubimo,

jedno drugom očima i tijelom tepamo.

Događala se nesvakidašnja čarolija,

nestvarna strast nas opila.

 

Iste kapi maštanja lickali

požude i neprekidna umiljavanja

Strast iz nas nezasitno prozivajuć kipila,

sve tajne naivnošću otkrivala,

al je prelijepo sa njom izvore ispijati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.10.2013 u 20 i 02 minuta

OPROŠTAJ

hvala ti 

Srcem se naivnim igrala, dušom mi sve razbucala.

Da bi me žednog preko vode brzacima prevela

U njegovom krilu punog zlata sretna  završila.

I naravno on joj sve poklanja,ostadoh puka sirotinja.

 

Mislih joj oproštajno pismo pisati, sve objasniti.

Al nema koristi, u njegovom krilu sretna boravi.

Na sve što se desilo, nestalo je i nek zaboravi.

Ako me slučajno ugleda neka ulicu ne prelazi.

 

Ne želim više nikada da me pogled očiju boje datula

Samo mrvicu pogleda, pukao bih od starih bolova.

Stare rane bi otvorila, propao bih u ambis tugovanja.

Zato joj kažite, da se pravi da me ne poznaje

Tako je najbolje, za oboje, kazna užasa pristigla.

 

Ako nemam prava, da joj ljubav žarom nudim

Druge više tražit neću, da me na nju uspomene stežu.

Iznevjereno naivno čekanje, nadom zakuhano laganje.

Odlazi samo odlazi, u mom životu više ne boravi.

 

Svoga para kao labud, pored sebe si ljubavlju naslonila.

Hladnokrvno si me u ponornicu zaborava satrla, odlazim.

Pa nek venem, bez ljubavi u tminama dole negdje tamnim.

Sve se eto zbilo, nekom sreća nekom potop nadanja.

 

Vrijeme je da iz tuge izronim, novom životu bez nje posvetim

Više nikada naivno tako srce da otvorim pa spaljen izgorim.

Valjda sam zaslužio, da mi osmijeh na licu vječno ostane

A ne da me drugi sažaljevaju, ofucanog pamte i zadirkuju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno16.10.2013 18 i 24 minuta

 

S golubom se golub pari
slavuj ima druga svog
a ja mladjan bez ljubavi
za zivota venem svog

OPROŠTAJNI SAN


sama samcata 

Bajram se u Bosni slavio, Brazila se napokon dokopali.

I tako nekako vedar sam zaspao, tom Brazilu se veselio.

Odjednom kiša, vjetar, grmljavina praskom od niodkud sasula

Iz te buke se pojavila kroz maglu gustu stropštala.

 

Udar vjetra prozore raširi, zavjese nekom hukom zamrsi.

Vrata se otvoriše, jeza neka kroz kosti strahom protresla.

Tiho ušla je i klekla, i kukajuć kroz suze ridajući molila.

 

Molim te ako voliš me, daj me jednom zauvijek zaboravi

I na miru kroz misli, stihove i poruke napokon ostavi.

Tvoja ljubav me rastura, čitajuć stihove nemilice ubija.

Jedno za drugo smo bili greška iz pogrešnih svijetova.

 

Molim te napusti ovu galaksiju,ne zaljevaj ljubavi saksiju.

Neka svo cvijeće propale veze što prije se rasuši.

Neka se što prije sve zaboravi, ne mogu izdržati.

 

Zagasi sva svjetla misli i maštanja, ljubavnih stihova.

Kreni svojim putem neka te sreća prati da izdržiš.

Ovako mi bolove nanosiš, nedaš mi da sve zaboravim.

Ljubav naša je bila najveća greška i suluda ludorija.

 

Ranišmo sve oko sebe, i ta rana je za života neoprostiva.

Molim te sve zaboravi, u srcu sve vatre u pepeo zaturi.

Tako iz sna sam se trgnuo, preznojem , mokar razbudio.

Bila je, kraj mene bila je, jastuk od njenih suza je ostao.

 

Mada se godinama nejavlja, ovim snom se napokon oprostila.

Na sve mi ukazala, i samo papak nebi shvatio, i poludio.

U njenim grudima sam izlapio, ima svoje namilije, njima pripada.

A ja, ostajem, rane da zakrpim, oblogama zaborava oporavim.

Ako je ikako moguće takav krš u grudima samoćom da preporodim.

 

Od danas, 16 oktobra, prestajem slati misli i da pišem stihove,

Prestajem i prodajem nekom drugom lažno ucviljeno nadanje.

Moram biti jak, ipak sam stariji i sve zaboravim, da ne pišem.

Takva je sudbina, sada dadne a onda najbolnije, najdraže otima.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.10.2013, rano jutro 03 i 43 minuta

 

 

 

Medeni mjesec

vječna žudnja 

Dogovor smo sklopili da ćemo nakon nekoliko  godina braka odvojiti jednu godinu da je na selu u planini, u brvnari kao medeni mjesec provedemo.

Dogovor je brzo sklopljen i tako smo krajem ljeta i početkom jeseni do brvnare prispjeli, sve polako za dugu najavljivanu zimu pripremali

Kolica zime se polako dovaljala, mrazevima i cijukom vjetrova dojavljivala da se spremimo, blizu vatre da noćimo jer se nešto ove godine nahorozila, ljutinom će lice da odgriza. Na sreću svu zimnicu smo još sredinom jeseni pripremili, špajzeve takozvane ostave napunili a drva skoro sva rasušena polagano vrckajući pucketaju u kaminu starom gusanom od didova nasljeđe. A uz ognjište  rado se skupljamo, stare gradske pjesme pjevamo, pa se klapski slože glasovi, mile duše tonovi, po koja suza iscuri, netko se nečega podsjeti i tako prekrasno noć provedemo i u trenutu u ledenim sobama zaspemo.Grilje od udara vjetra škripuću informiraju da je vani zaledilo, bura se nahorozila baš nam obećanje ispunjava.Neznam dal sam sanjao il se to stvarno desilo al par kočija je u blizu jedna druge protutnjalo, osjetih bat koraka po zaleđenom makadamu našeg sela.Ničeg se više ne sjećam, samo smo se jedno uz drugo skupili, zamotuljak tijela zaljepili i tako blaženo odletjeli. Grudi sam joj slatko ščepao, samo da ih osjetim u rukama, taman slatka trojka se viorila i sve me izazivala. Al eto ništa se ne desi, san nas na prevaru odnio i jutrom tako zagrljeni probudišmo. Zimsko jutro se ukazivalo. Brisani prostor kroz promrzli prozor sam promatrao, udare vjetra na skršenim granama sam primjećivao. Baš im nije zgodno sa burom se boriti al eto godinama joj prkose a ona im listove jednim mrazem oglođe.Pa te ogoljele grane kao siromasi stoje i čekaju, protiv vjetrova oklade padaju, a na kraju zime kad se došulja rano proljeće i prestane da drveće cvokoće, prvi listovi se pojave, nema nitko od njih sretniji pa vjetru prkosno pokazuju da im eto ništa ciča zime i njihovi udari nisu napravili nego čak što više za proljeće još jačim uvezali.

Moja medena ljubav, krhka kao rana ljubičica, stalno uz mene se naslanjala, ruku u džep rado je trpala da se ogrije od moje vrele prste zagrije. O bože koliko voljeh je. Tako ponosno  jedva dočekivah da mi se prišljamči, ma skoro na grudima da mi stanuje, jednostavno dražesno posebno biće je. Biti uz nju cijelo vrijeme nije mi smetalo niti koncentraciju remetilo. Čak što više inspiracija sa njom je bila još veličanstvenija, mogao sam istovremeno da radim tisuću poslova i da sve pod kontrolom smireno obavljam.Usne njene , prćaste poseban slador su skrivale , posebnu formulu sa mojim su spremale, i nikada dosta ih, sve više i draže mi postale.Onda se odlučišmo da ovim dugim zimskim noćima onako pred večer u saonice sjednemo, dekama umotamo i sa zekanom kroz duboki snijeg jezdimo. Prohladni zimski noćni vjetar bi zviždao, rumenilo na lice bi trenom navaljao, a zrak divan , hladan, smrznut svježinom bi suze na oči tjerao. Možda nekih -21 C bi se u to vrijeme stisnuo, pa nebi predugo po seoskim zatrpanim livadama jezdili, ali eto toliko smo se smijali, zagrljeni prečesto ljubili. Onaj njen šal vuneni oko usta bi se zapleo pa dok bih je ljubio dlake bi se petljale al mi nisu sa okusom njenih usana smetale. Sve sa njom je bila čarolija, samo nek se nama dvoma zajedno ta ljubav ostvaruje. A na drveću smrznutom krošnje se dubokim snijegom nakitile pa kada bi ispod nekih protutnjali drhtavicom bi stresili brdo snijega na krila nam. Toliko se slatko cerekala, da nemog skidati očiju sa tog kraljevskog osmjeha. Moja je , moja je ona ljubav postala. Iz nozdrvi Zekana od vreline krvi para se izdizala a i on je u tim šetnjama uživao a sa njegovih leđa prekrivenim sivom dekom se para podizala.Mrak je bio al se mogle sjene razaznavati, sve je svoju čaroliju imalo i sutra dan kada bi opet istim stazom jezdili tragovi bi bili nanosima snijega prekriveni i sve je opet posebnu draž imalo.

Nekako ti hladni dani su nas još više vezali, jedno uz drugo se topišmo i toj nekoj dubokoj skrivenoj požudi sa obiljem strasti kraj se nije nazirao.

Čitali bi nekad jedno drugom stihove il neke dijelove romana il analizirali i tako noć bi dok trepneš istekla, Onda bi se kockali tko će prvi u krevet ledene sobe da odleti i posteljinu zagrije i naravno zbog svoje vrele krvi uvijek sam namjerno gubio da bio moju krhku princezu u zagrljaj dočekao. Koji divan osjećaj kad se brzinom munje u krilo mi ukrca pa od zime zacvokoće i zadrhti, uz mene stisne se i protrese i kaže : *Nedaj me nikome ljubavi*

Rado bih joj piđamu skinuo al dok se uz mene ne zagrije i tijelo ne opusti ništa nisam uspio, al kad bi se otkravila i njena vrela krv se probudila , eh to su bili trenutci naših šuljanja, traženja po tijelu damara. Voljeh je voljeh je do neba, mada su svi govorili da sam sto puta bolji i da sebi trebam damu naći da ona mome sloju ne pripada. No odrekoh se svih svojih diploma i titula, jer mi to ništa nije značilo. I kada bih opet birao bio bih najsretniji kad bi me ona pod prve mladenačke ljubavi zapala. Jednostavno je posebna, umiljata i neodoljiva. Možda samo u mojim zaluđeno zaljubljenim očima. No tako je meni druga ne treba ma koliko blaga donijela, kemija među nama je šaputala i sva nemoguća jedinjenja je stvarala. Jednostavno savršeno smo štimali.

Na krevetu od Jasena je obožavala da mi se priklješti. Pa bi o vrsti drveta razgovarali, po čemu se koje ističe koje su mane i prednosti. Samo sam gutao njena pitanja, kao dijete bi me ispitivala i po nekad slatko poljubila. A ja razmažen sav bih se topio i još više te čarolije dodira očekivao.

Nevjerojatno kako se srodne duše dogode, Bog dragi to nekako svojim tajnim šiframa na pravi put navede i ljudi se pronađu.

Božić i nova godina se približavali a mi i nismo baš nešto pripremali jer nam je svaka večer bila posebna, puna strastvene ljubavi i pogleda tako da smo prijevremena proslavljali, sami nas dvoje u toj idili tišine i milovanja dok ciča zime ne jenjava svoje poslove vani odrađuje, sve treba da se posmrzava da bi na proljeće krenulo očišćeno i zdravije.

A onda kao pristignu proljeće i krenuše poljski radovi uz njenu suknju sam se vrtio. Voljela je rad u vrtu i kaže da tamo priča i tepa biljkama. Pa bi mi ljubomoru probudila, zašto meni nebi po nekad tepala, no samnom je većinom šutnjom kroz dodire pričala i toliko toga bi izrekla i sve u detalje svaki poljubac il dodir njenih usana bi mi toliko toga predočio da sam svakim trenutkom sa tom princezom presretan uživao.Miris svježine njenog tijela je bio poseban, nezaježljivo istraživah ga i samo me dražio da se od nje ne odvajam.

Onda bi zajedno saksije punili, toliko slatko se smijali i naravno beskonačeno nezasitno svaki moment se ljubili.  Voljeh svaki njen pokret, svaki cvijet u saksiji, kao da mi nešto želi reći i kroz njega govori.

Rado vadih vodu iz bunara, da bih joj želju ispunio da bi ona to sve lijepo zalila a gledah neprocjenjivi sjaj u tim boje datule očima. Samo ona je takve oči imala, koliko joj poklonih stihova, koliko poljubaca sam tim vrelim usnama pružio da bih kilometre staza mogao da napravim. A po nekad usne od te zemlje su bile musave,slatko izazovne. Limunadu bih joj na tacni donio, par šnita sa puterom i medom slijepljenih , tako slatko bi to kljucala, po nekad tim musavim slađanim usnama ljubila i naravno ne bunih se.Bijah proždrljivac njenih ponuda nikad dosta usana i dodira. Ljubav sa njom i svaki potez je bila čarolija. Naši provodi kad bi netko sa strane gledao bi divnu predstavu sa dva lika imao. Ljubavna idila seoskih zaljubljenih dudova.Naši monolozi, tišinom bi pokazivali kuda vode rijeke požude i kuda sve to dovede. Naši osmjesi sreće i zadovoljstva bi sve tužne face trenom u život povratile i one bi shvatile da je život prekrasan i samo ga treba skromno iskreno potpuno uživati. Stalno bih pratio, kako je bila čistunica, stalno bi nešto prala i čistila,zavjese bi bijelila ono kao štirkala pola života bi na higijenu posvećivala, pa bih joj prigovorio da meni previše malo posvećuje vremena i da sam osnovnih ponuda njenog srca i bića zakinut. Voljeh malo da bocnem je, al lopuža znala je da se poigravam no dobro bi ljutnju odglumila, da bi kasnije na mojim žednim usnama završila.

I sve to što bi oprala onim zimskim noćima dok bi se kamin ložio u par dana bi se sve na isto vratilo žutilo sa dimom posložilo i opet isto sve bi radila da bi nam naša ljubavna idila , medenog mjeseca od godinu dana što ljepše u uspomeni ostala.

Sve sam više razmišljao da tu za stalno ostanemo i seoskim skromnim al potpunim životom živimo. No ona mlada znam da je grad i druženje voljela, priču sa prijateljicama nije nikada propuštala, i nisam mogao da joj to oduzmem.

I ta godina, neopisiva, sami nas dvoje većinom smo provodili, po nekad društvo dugim zimskim noćima  bi pozvali uz gitaru recitacije i pjesme proživljavali.

I dođe vrijeme dok smo trepnuli da se u okrutnu zbilju i trku života vratimo. Teško se uklopišmo, u stari gradski monotoni brzinski ritam. Al nam je svetinja ostala i postala, seansa odlaska u krevet ledeni, opet bi se kladili, slatko smijali i obavezno vatrenu ljubav vodili da bi u jutro kao perce ustali i svatko svojim puttem obaveza bi krenuo. Mjeseci su nestajali al naša ljubav je bila i ostala savršeni primjer , kao dio nemogućih maštanja.

O Bože hvala ti što mi je takvu medenu, savršenu pokloni i da voli me i da joj svu svoju duboku iskrenu ljubav mogu svakim danom dokazivati. A što mi je više potrebno.. A drugi neka torokaju, za milionima trče i jedno od drugog odvajaju. Mi ostašmo još čvršće vezani, još vatrenije zaljubljeni i nema novaca kojim tu sreću mogu kupiti.

O Bože dragi koliko puta hvala Ti što nam taj jednogodišnji medeni mjesec dozvoli, da nam se srca još više približe, u jedno sjedinjuju i neka tako doživotno i ostanu!!!!

O Bože svemogući hvala ti !!!

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.10.2013 u 20 i 22 minuta

Ljubav protutnjala

ako te voli

Ljubav protutnjala

Prorijedila javljanja,

presahnuli stihovi

Jesen se uvalila.

 

Krezavi stihovi

Izlapila sjećanja

Preskaču obroke

Duševnog nadanja.

 

Pisama nestalo

Slike izblijeđuju

Osjećaji otupljuju

Ljubav zapekla.

 

I da su mi pričali

ne bih vjerovao

da može da prestane

okus ljubavi čarobne.

 

Ah daljino prokleta

Što si je odvela

O satovi dosadni

Želim je u sebi.

Životom da podsjeća.

iris

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.10.2013 u 11 i 21 minut

 

SAMICA SAMOĆE

samica samoće 

Kako si otišla, samica samoće turobno dominira.

Sve me jeza, treskavica, podlošću resko obuzima.

Nešto se polomilo, ne popušta boli ne prestaje.

Eh samo da mi je onih vatrenih žednih usana

Čarnih nasmiješenih očiju, kanonadom dodira.

 

Previše smo vatru zapalili, dimove raspršili

Prekrasan san ostvarili, strahovima nismo razmišljali.

Jedno od drugog nismo odustali, požudu opijali.

I onda se nekako sve u trenu dogodilo, i nestalo.

 

Spustile se tuge željezne kapije, katanci pritegli

kiša u duši pljuskovima zavladala, ponornice izaziva.

Samo razmišljam, sa drugom po nekad eto uporedim

Pa se nasmiješim, niti do malog prsta nisu ti dorasle.

Ono što skrivaš u grudima, miliun nema sazvježđa.

 

Oni žele da mi zabrane da se tvoja slika il ime spominje

Eto im neka se najedu, al u dušu moju nemogu da zagrebu.

Tamo čuvam te, u samici samoće samnom žaluješ, ljubav spominješ.

I svakim danom svratim ti, stihove poklonim da me ne zaboraviš.

 

Kad ti suze ugledam, jecaje u sebi ne mogu da savladam,

ridam kao da me milion zgromilo gromova, sve rastura.

I džaba je, ime nemogu da ti zaboravim, stihovima da zabranim.

Ne žalim, niti jedne trunke ne kajem, zato bar mogu da te spominjem.

 

Nemogu me slomiti, sve jači sam, jer o ljubavi maštam i razmišljam.

Samo da suze ti ne doživljavam, znam da ljubavlju uspjet ću

Sve podvale i bolove savladat ću, makar me slamali i godine.

 

Voljeh i voljet ću, u inat njima izdržat ću, neka pate me

samoća samice prži, kida i sve otima, tišinom te dozivam

ljubav prema tebi bila i ostala neuništiva tvrđava…

Romeo i Julia naša je sudbina, topi vrijeme slatko nas prikriva.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.10.2013 u 21 i 10 minuta

 

 

Ljubav se njenim imenom zove

oko svemira 

Sve ove godine Hvala dragom Bogu lijepo je rodilo i baš slatko, preslatko sazrilo. Krošnje prekrcate se povile, darove svoje pripremile da ih gladna usta saberu pa na skrivena mjesta polože da se dugim zimama može kap po kap uživati u božijim darovima uz njene usne guštati.Sve je to nekako posebno i čarobno a meni pogotovo jer znam da ste negdje tamo samo za mene skriveni malo krhki al vatreni da bi jednim poljubcem sve bure u juga pretvorili. Sva mora onako uzavrela od silnih sjevernih udara vašim dolaskom u maestral se pretvore, ušute. Sve se u ogledalo prekrasnih preslika pretvori srce i dušu trenom opije i odmori.

A na mojim leđima jedno slovo u tetovažu sa nekoliko točaka se šepuri i nitko nemože da pogodi njegovo značenje.

*I…* pa odlučih tek onako spontano nakon tetovaže koja se preko noći dogodila da se i eto zbirka stihova nazove:

Ljubav se zove imenom njenim *I…*

Toliko je bilo komentara: *I* dal je to što poslije ljubavi, ili *I* imaginarno se dešava. Ma sve su bila samo prazna lupetanja, nikome na pamet nije palo da je to Vašeg čarobnog imena. Svi su smatrali da je ljubav mog života sa slovom B ili S, al dugo,duboko su se prepirali, a ja šutke onako slatko podsmijavao u sebi sreću na tanke šnite cijepao, pa se oblizivao jer bila i ostala tajna moja je, tajna svih inspiracija i stihova, daleko od mojih dodira i usana, al mašti, snovima svakog trena izobiljem i daleko više nego je potrebno dostupna.

 

I onda se ranim jutrima probudim sa razigranim leptirima prepirem, kako taj jedan dan živote upotrijebe, kako ga provedu kada su tako veseli.

I onda shvatih da i naš život je samo jedan dan leta leptira. Samo se rasparčao u užasno kratke godine i sve odjednom proleti i svo vrijeme nestane.A mi se u tim godinama bezveznim stvarima bavimo, nerviramo , svađamo, glupostima bavimo umjesto da ljubav bude osnova svih dešavanja.Pola života prospavamo, a leptir niti ok ne sklopi, svaki tren maksimalno iskoristi. Trčanje za lovom i nekim vilama, kao nekim dobrostojećim statusom pogrešna je taktika jer odlaskom sve to netko će u trenu prodati za što smo život potrošili a ljubav niti sekunde one prave potpune nismo upoznali niti doživjeli.

Kada taj moment pristigne tada kasno je ili ako ih zdravlje izda i zalegnu nepokretni u postelju onda će Boga moliti da im oprosti što bijahu prokleto grimzivi, samo sebi su sve vukli a o drugima nisu marili. Nemogu oni sretni biti ako samo oni imaju a svi oko njih su jadno siromašni osnovnog kruha pregladnjeli, no su sretniji i veseliji.

A Vi ste u  svim mojim mogućim i nemogućim porama, DNKa vašeg imena se rastopio i sa tijelom mi pripitomio. Jedino što nas daljina eto privremeno razdvaja, al ta čarobna ljubav neobjašnjiva sve u sekundi zamjeni, samoću otjera, u komadiće rasturi, pa mi se osmjeh trenom navalja, krenem pisati stihove i sav sam presretan,i jednog dana samo, al ono samo Vaš i dostupan.

Ma koliko me na komade rezali,krv mi puštali, Vi iz mene nemožete iskrvariti, što mi više krv puštaju našu ljubav jačaju, nemaju pojma koja je među nama kemija i što se više trude i razaraju sve ljepšu i snažniju ljubav imamo.Nas dvoje kao dva zaljubljena slatka klovnića, igraju se svojih ludorija, i naša romansa valja se ma što oni spriječavali. Mislima smo vezanio makar se godinama ne vidjeli. Imamo naše sazvježđe u kojem važe samo zaljubljenih parova pravila, ljubomornim i zavidnim sva vrata su pritvorena i ma koliko zlata imali tamo im je sve tik ispred nosa al nedostupno i čak niti u mislima dodirljivo.Čudno je i to mi je stalno u mislima, neprekidno smo vezani rukama, šapućemo tišinom i dodirom prstima, a usne po nekad sve to ovjere, pečat vječnosti polože.I sve što mi napravite ma kako il koliko me nehotično uvrijedite, sve Vam opraštam. Jer sretnik sam što Vas imam kao čarobnu lampaćku, kojoj svake noći tepam  razigranim sjenama kao svjedocima da ovoliku ljubav izjavljujem. Možete mi bilo što reći il uraditi, sve vene rasparati, nož u grlo zabiti, jezik odgristi, al ljubav ostaje, ništa nemože da satre il uguši požudne dosadne neprekidne stihove. San o Vama u meni vječno stoji i postoji, svoje dane odbrojava, kad će il dal će da se desi ta ljubav magična.

Nas dvoje kao čergari, uvijek nasmijani i veseli, neopterećeni glupim zlatom i svim parama, ljubav vrije, kovrdža se u nama. Obrve se nakostriješile, osmjeh ukrašavaju skrivena požuda iz nezasitnog nam maštanja.

Sijećate se kako sam Vam naručio kočije, da putujemo kroz ljubavi sazvježđe. Koliko smo jutara izlazak života dočekivali, a zalaske na platno kistovima vaših uvojaka crtali.Neznam dal postoji cijena kojom bih samo mrvicu dodira vaših usana platio. Slatko krivi ste, za sve Vas optužujem što srce sa dušom ratuje. Vama sebe davno sam cjelovito, potpuno i neizbrisivo poklonio, život čekanju sam posvetio a u međuvremenu tu iskonsku ljubav oštrim i testiram kroz korita stihova gdje se valjam nepredvidivim obalama maštanja. Osnovni biljeg od Vas mi ostao, osmijeh sretnika na licu zabetonirao.Ma što me lomilo il bolilo, ma kako me u pojam ubijali, osmjeh nemogu skloniti, samo suzama mogu jecati al osmjeh ostaje sujetnim kosti da raspara da ih izjede ljubomora što sreće oni nemaju pa se drugima u živote petljaju..

Biti sa Vama, pokoljenja stvarati, u iskricama vaših očiju uživati, da zaspete Vas slatko ljubiti i tepati…o Bože kako su neki sretnici a neki slijepi pored očiju, ne vide koju sreću pored sebe imaju al su zbog nečeg prokleti i ona im ništa ne predstavlja, čak što više svađa im stanuje bez razloga u grudima kao proklestvo Bogova.

Osjećam, ma potpuno sam siguran, sve dok ste u čarima mojih stihova, ljubav je postojanija i nema šanse da prestane, to me još više potpiruje, da maštam pišem danima, sakriven duboko u svojim rimama nakrcanim grudima.

Dar je to od Boga što mi dade da i kad Vas nemam mogu kroz maštu da Vas dokučim, sve svoje slatke strasti i požude kroz sstihove da podijelim, i a to vječno kao neoborivi dokaz moje ljubavi prema Vama neizbirsivo ostane.

Bit će to silne zbirke stihova sa naslovom:

Ljubav se zove *I…* broj I pa dok nebude zbirka tko zna koja.

 

Ne želim niti da pomislim da Vas iz rime i stihova izbrišem da svu tu ljubav zaboravim il napustim.Smisao života bi nestao, čemu bih neprospavane noći posvećivao, kako bih osmjeh na licu zadržao. Ne želim da me kapci tuge poklope, da suze nemilice danonoćno navale, da se gušim i grcam od bolnih jecaja jer me iz Vašeg srca sudbina izbacila. Katastrofa bi se to nazvala, kakav tzunami il neka druga nesreća. To bi za moje slomljeno srce bio ponor nepovrata, ulazak u tunel najmračnijih nemira. Onda bih kao najveći sirotan onako kao pravo zapušteno strašilo hodao. Na licu bih tragove slame od spavanja u parku imao, šešir il kapa na glavi od kiše bi se cijedila da što bolje suze slomljenog srca mi prikriva. Sve suvenire i poklone bih popio, prokockao, da me ništa više na Vas ne podsjeća, tuga bi me satrla. Svirač, pjevač, pjesnik, ljudsko biće iz mene bi nestalo, samo bi kostur sažvakani vremenom noćima tumarao, zaljubljene parove u parkovima plašio. U praskozorje ću Vas potajno uvijek na našem mjestu čekati, jer tu nadu nemogu ubiti u meni. Dvije čaše u džepu mog maštanja stalno stanuju, na Vaše usne iščekuju da se Vaš dolazak iznenadni al vječni proslavi, da se ljubav dva srca jednog dana sjedini. Čaše natočene žudnjom, ljubavlju, strašću, i obiljem nadanja i čekanja čeka da osvane na vašim grudima.

 

 

Vječno Vaš !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.10.2013 u 13 i 51 minut

skup osmijeha

ONA NESMIJE SAZNATI

sat otkucava

Ona nesmije za bolove mi saznati

Koliko pustinje sabrano je u meni

Da svaku pjesmu,stih joj poklanjam

Tugom, bolom godinama odzvanjam.

 

Odlaskom je svojim, sve rasparčala

Izvore sreće u srcu mi suzama pomutila

dim se tuge oko duše zapetljao, guši

otvorio bih prozore, vjetru je prepustio.

 

Možda će protutnjati i stoljeća

Da se njena ljubav zaboravom zalijeva.

Al se plašim, strahovi me ganjaju

U srce mi njene usne,

dodirima vraćaju.

 

U svakoj pjesmi glavni mol je postala.

Sve se note vrte oko njenih usana.

Neće da me napusti, i na miru ostavi

Da mi život krene i sve da zaboravim.

 

Kazna me je stoljetna, opet surovo strefila

Treba da je zaboravim, opet me otrovala

Svakim trenom ušla je u bolna sjećanja.

Džaba suze, molitve, ljubav nikako ne prestaje.

 

Ona nesmije nikad saznati

Koliko pustinje je utrnulo u meni

Svaku pjesmu,stih joj poklanjam

Tugom, bolom godinama odzvanjam.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.10.2013 u 09 i 15 minuta

NE ŠUTIH, SVE SAM JOJ PRIZNAO

LJETO STIGLO

Ne šutih, sve sam joj priznao,

u sebi ljubav, strast i požudu nisam suzdržao.

Dal sam pogriješio što sam klekao

ispred nje bokal krupnih suza prolio,

za topli zagrljaj molio da shvati me

da sam pukao, jedinstvenu ljubav sam doživio.

 

Njene košnice medovinom čarobne požude satkane

Na mojim usnama obiljem dodira osvanule

Cure, oblivaju, najljepši tragovi na duši ostaju.

 

A njen ugriz melem je svih dugih maštanja

Ogledalo je prohujalih samotnih čekanja.

I sad u krilu mi caruje, sve što osjećam

Najljepšim  osjećajima doživljavam, sve upijam

Pa trenom na svoje rosne grudi me položi.

 

Pokušava iz tišine mi riječi da procjedi

Mada istom tišinom neprimjetno odgovara

Dok ručicama drhtavim zagrljaji plaze stidljivo.

Sve nedostajalo u škrinji požude se čuvalo.

Napokon na svijetlost dana osvanulo, obje duše začaralo.

 

Ne šutih, sve sam joj priznao,

u sebi ljubav, strast i požudu nisam suzdržao.

Dal sam pogriješio što sam klekao

ispred nje bokal krupnih suza prolio,

za topli zagrljaj molio da shvati me

da sam pukao, jedinstvenu ljubav sam doživio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 10.10.2013 u 18 i 42 minuta

 

 

SVE ŠTO NEMAH…ONA JE

angel of love

Sve što nemah ona je popunila, rane i boli dodirom raspršila

Kako je prekrasno dok klacka se prevrtljivim snovima.

U srcu osnovni ritam maštanja, glavni vokal čekanja.

Glas joj klapski prekrasan, ženskim žarom obojen.

Samo razbucanoj duši tajnim kodovima poklonjen.

 

Od kada je sustigoh, prateći vokal nemira postadoh

Sa njom se tako lijepo sve razvija, simfonija dodira.

U njoj su početci  i krajevi sazdani, samo zame postoji.

Pristigla iz sazviježđa nadanja, zvijezda noćnih skrivanja.

 

Dok je na mojim grudima savršena bajka se prelijeva.

A kad nestane, varka je, prevara, opsjena sumorna.

Plašim se da nemam je, bez nje sve tako prazno je.

A toliko bih joj tepao, dvorac od stihova sazidao

Najljepšim kočijama dodira usne vječnošću zaprosio.

 

Mada je samo plod moje mašta postala, pa odlutam

Kapije dodira i usana katancima daljine pritvorila.

Sve je tako varljivo i nestvarno prazno postalo.

Nikad joj neću priznati koliko fali, da patim noćima.

 

Neka bude uvjerena da sretan sam i opet nasmijan

Od njene ljubavi i dodira vječno daljinom samoće izoliran.

Jer kad ona sretna je i misli da sve u normalu se vratilo

Neka takva slika i ostane, makar srce i duša se tugom raspukne.

 

Zla kob se sudbini dodvorila svoja vrata joj širom otvorila

Nemam pravo njenu sreću tamo negdje da rasturam

U njenu svetinju kandže svoje požude da zabijam

Život me na sporedni kolosjek njene ljubavi poslao

Da me paučina i šiblje zaboravom nepovratno prekrije.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 10.10.2013 u 17 i 12 minuta

 

 

 

 

NJENO SLATKO LAGANJE

SUDAR ENERGIJA 

Ma koliko me željela i voljela, i sve to priznala

Uvijek je svoje tajne vješto od mene skrivala.

Bila je ekspert u slatkom laganju, tepanju i maženju.

Nježna kao paučina sa primjesom sado-mazo žubora.

 

Sve njene najdublje tajne vješto je tajila, skrivala.

Vješto na moja pitanja izvrdavala, teme mijenjala.

Više je najboljoj prijateljici vjerovala, siguran sam.

Na mojim rukama je spavati držeć ih obožavala.

 

Kada neko vrijeme nestanem, sa razlogom odletim

u mojim majicama je kriomice preplašena spavala.

Grčevito bi ih stiskala, na taj način me prizivala

Požude i strasti mislima na daljinu mi prenosila.

 

Nikad mi nije priznala sa koliko ih je spavala

A moje veze onako nezainteresirano ispitivala.

Prije nego smo ljubav vodili godinama smo maštali.

Vatru susreta pripremali, savršenstvo doživjeli.

 

Sa prošlim vezama kriomice uvijek me uspoređivala

Na sve moje savršenosti vješto smješkom laskala.

Ljubav među nama se toliko zapalila, apetit nestao.

Vječno bi se mazili, tepali, vrijeme sekundama proletilo.

 

Sve što bi rekla, uradila, slatko bi vatru u meni širila.

Samo za mene se sređivala, najslađe slatkiše nudila.

Željela da mi bude vječno najdraža i žestoko privlačna.

Da je se nikada ne zasitim,tu nebjašnjivu ljubav ugasim.

 

Malo sam njenih tajni saznao, a sve moje vješto je otkrila.

Nikad ništa nije prigovarala il branila, sve stoički gutala.

Jakom se prodavala, toliku neizmjernu ljubav mi je nudila.

Jezero suza je procijedila, samo da bi ljubav opstala.

 

Teško bi mi muvicu svojih tuga na jedvite jade priznala,

znao sam duplo više je plakala i patila, volim je, obožavam.

Nemam pravo da je uvrijedim nedaj bože trenom izgubim.

Znala je da je volim iz temelja, i da ljubav ta je posebna.

 

Svaki dan sam joj to morao na tisuće puta pokazati

Gricnuti, tepati, ljubiti, neprekidno prljavštine slatke  gukati.

Samo bi se slatko cerila, cijelim tijelom bi me zarobila

I dan bi jednostavno nestao u ranu zoru bih se otrijeznio.

 

Ljubomoru kod mene je tražila, po nekad bi je izazivala

da provjeri koliko mogu podnijeti dal će me raniti.

Samo  smijah se njenim slatkim dječijim igrama .

Znadoh moja je i meni pripada, ljubomora nije postojala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,09.10.2013 u 11 i 30 minuta

HOĆU ODMAH,NEMA ČEKANJA

POD KIŠOBRANOM 

Sva neprekidna dano-noćna čekanja

U sebi su skrivala tajne nade požude.

Znali smo da sve zbog nas žubori i postoji.

Nitko nebi trebao da nas dira il  razdvoji.

 

Sve ove prohujale godine imaju razloge

Trebao sam da čekam te, znam da postojiš.

Svake noći si kroz snove i maštu stizala.

Razlog maštanju si davala, dušom vijorila.

 

Zastava potpune ljubavi napokon se raširila

Vjetrovima čekanja i samoće se oštrila i žestila.

I sada se šepuri, hoće da se sretnom pokaže.

Volim te užasno muvice…svakodnevno tepanje.

 

Hoću odmah, nema čekanja, vreline tvojih usana.

Pukao sam više od silnog nadanja,grohotne samoće

Dugih noći i kroničnog nespavanja,ljubavnog čekanja.

Želim da slušam harfe sa vrelih popucalih usana.

 

Želim da doživljavam sve one snove i maštanja

Želim da naplatim svaku sekundu sumornog čekanja.
Želim da nestanu bolovi u krvi mi čekanjem sleđeni

pripadam samo tebi, druge bajke više  ne postoje.

 

Ne želim da se u mraku čekanja o snove spotičem.

Da sve neke sumnje naričem, sudbinu izazivam.

Hoću odmah, nema čekanja, vreline tvojih usana.

Hoću da se ljubav srećom opija, savršena stvorena.

 

Naša baklja se zapalila, tunelom samoće zavladala.

Nema više one tmine i ledenog čekanja, voli me.

Voli me toliko da ti utrne usne od mojih požuda.

Neka se tijelo zapali, sve prošlosti razori i izbriše.

 

Hoću odmah, nema čekanja, vreline tvojih usana…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.10.2013 u 10 i 48 minuta

 

 

 

PROKOCKANA LJUBAV

 

 

Onako poguren, od tereta života iskrivljen 

Razočaran što je pogrešne poteze povlačio

Svu sreću i ljubav života prokockao pa izgubio.

Studen ga neka obuzela, na leđa duboko zarila.

Od svega je odustao I samotnjačkom životu prepustio.

 

Koji je smisao kad se srce rastopi u ledu zaledi.

Kada duša iscjeđena od dugonoćnih ridanja

Postane providna i jadna  bez trunke nadanja.

Jednostavno je potonuo, oči u jednom pravcu ukočio.

 

Svi ga se plaše kada naiđe, jeza i sažaljenje se osjeća.

Onako divna , vedra osoba odjednom grozno potonula.

Jezik zavezao, usne smolom tuge zalijepio I samo uzdiše.

Samo uzdiše, nešto u sebi mrmlja i gunđa bez prekida.

 

Živi pod šatorom sjećanja, gunjem tuge se obmotava.

Na nogama čizme do koljena da ne potone u suzama.

Prokockana ljubav jednim pogrešnim potezom je nestala.

Na licu bore duboke izgravirala, oči poluzatvorene grcaju.

 

Cijeli život, nade i planiranja, pješčana mrtva dina su postali.

Kapi vode u njoj nema, život se ugasio, sve praskom nestalo.

Samo gušteri i zmije pustinje sjećanja grizu ga bez prestanka.

Kazna ga sustigla a ne zna, što je skrivio, gdje je pogriješio.

 

Ništa više ne planira i ne pokušava, sve mu puca u rukama.

Svaka pomisao il želja se u magli izgubi i  srce sve više rasturi.

Paukovi vezu mrežu samoće na njegovim usnama, tuga šutljiva.

Kako fali mu svoj kutak negdje ponovo imati, sve je potonulo.

 

Bez nje nema smisla, duša cvili kao golo drveće bez listova.

Huka nesanice, ječi dubinom tijela rastura, gorčina ga ubija.

Od trenutka praska i njenog nestanka, nestalo blještavilo očiju.

Sve se nekako razlile, boju tuge i samoće u sebe sivilom ulile.

 

Sumorni točak ostavljene napuknute duše pritišće i valja ga,

Neumorno se savija, sve kazne prihvata, sa nikim ne razgovara.

Tama  u njemu se nakrcala, po poderanom odijelu se prolijeva.

Sreću je bolom zamijenio, drugu bolnu stranicu života upoznao.

 

Zatvorio srce, nece vise lažima da nasjeda iskrenost ga uvijek prodala.

Cijelim životom je platio, do vijeka sebe ranio,a lijeka na žalost nema….

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.10.2013 u 22 i 10 minuta

 

 

 

Z

Moja Milostiva !!!

vječna žudnja

Gđice ako smijem reći moja milostiva, srži maštanja do neba hvala Vam, djelo ste čarobnih savršenih maštarskih lutanja.

Nikada Vam draga Gđice milostiva neću moći zahvaliti il vratiti sve ono što ste mi pružili, što ste u život mi preporod i renesasnu nagrnuli. Što sam postao najbogatija osoba ovog svemira, u kojem je na milijarde sazvježđa. Moja razbuđena mašta vašim tajanstvenim noćnim vlakovima tepanja iza koje se prikrivena grmljavina osjećaja skrivala. Sav muk i jad iz moje duše je vašim dolaskom nestao, opijen u sazvježđu južnih metropola potpun i presretan uživam na tom putu svatkom koga ljubav na oblacima sreće prenosi. Postoje putokazi, vjetrokazi, čarobni viseći mostovi očaranom svjetlošću vašeg savršenog osmijeha sve nedaće i nevolje potonule u tunelima i suknima mrakova. Vi ste sve zaleđene zime na godišnji duži poslali da se pozdrave sa najbližim rodom poput dosadnih mrazeva, inja i svih jezovitih uzroka treskavica kod čovjeka.

Sve ste to lijepim proljećem zamijenili, tople fenove uključili iz pozitivnih duša sve naručili. Jer kada bi svi ljudi tako lijepo i pozitivno razmišljali raj u ovom sazviježđu bi vladao. Vodopadi sretnih kapljica na lica naviru svi jedno drugom slično izgledaju, sreća njihovih lica se nemože isprati. O hvala Vam što mi vrata ovog savršenog svijeta otvorište iz kojeg pozitivna energija klokoće nagrnula vodopadima nezaustavljiva. Sve je nekom bistrinom zasjalo, jedne uz druge zbližilo i nemože se jadni svijet u kojem sam živio niti kroz maštu uporediti jer me drugi nebi dolje shvatili kako su na prevaru svega navedeni.

Nisu svjesni da je kod njih mrak zavladao, da je zima osjećaja svima u kosti  se uvukla. Oni su dimom prokletstva pritisnuti da jedva na škrge udahnu. Dockan, baš je dockan za mnoge nastupio, datum bježanja iz tog sivila je prošao, druge šanse neće imati jer su ljubav iskrenu , potpunu savršenu propustili. Nisi pratili znakove koji su ih pokušavali spojiti. Neke druge nebitne stvari su ih okupirale i sada kaju se, al dockan, isuviše vremena i šansi procurilo je…kasno je.

A Vi kako u svijet čarobnih meteora me dovedošte, lebdim između sazvježđa i zvijezdanih mijena dok na obrvama se skuplja paučina sretno zaljubljenih likova. Sve je čarobno i prekrasno kao poljane lelujavih žita i presretnog klasja okupanog sunčevim pjegama. Zvoni u glavi neka romantična sonata nakrcana zanosnim požudnim snažnim željama. Toliko čudnovato prekrasnih drvoreda zaljubljenim parovima sazviježđa po neka čarobna ulična petrolejka na svoj poseban način lelujavom svjetlošću ukrašava rukovoditelje, mlade zaljubljene parove. Sve je okupano magijom, neshvatljivom, dražesnom valjda zanos iz opijenih duša se i na okolinu prenosi. A nebo kao azurna obala i još tisuću puta savršenija  večeri čini romantičnije , nekako bliskije da se jedno uz drugo tako snažno a opet prepuno nježnosti stiskaju. Nebom po nekad zaparaju svjetlucavi pržeći meteorski glečeri, sve to nekako djeluje kao spontani vatromet kojim eto i te savršene ljubavne veze ljudi mislima naruče a božiji dar im to i ponudi.

I svi imaju neke čarobne kućice, brvnare u kojima ama baš ništa ne nedostaje. Imah osjećaj kao kad nešto zaželite u nekoj fijoci to istog trena pronađete i kao da se one našim željama popunjuju. Dimnjaci pjesmom pjevaju, iz njih tonovi zaljubljenih uzdaha sa vatrom sukljaju.Nigdje niti mrvice čađi il tragova teškog dima il olova, nema onih mračnih teških noći i dana kada se nemože kretati. Kad su sutoni prepuni sivih oblaka teško kroz njih prodire svijetlost čarobna sunčeva. Ovdje toga nema niti u tragovima maštanja. Sve je idealno složena partitura tepanja. Nema hitnih službi, uzbuna, panike il tračeva sve je simbioza ljudske ljubavi, strasti i požuda. Svi iste misli razdjeljuju i tako na savršeni ton sazvježđa djeluju.

Nikada Vam draga milostiva Gđice Irbina neću zaboraviti jer sa Vama prolazim nezamislive ljepote , zar je moguće da to i u mašti postoji.Nekako neobjašnjivo svuda u nekim lađicama lebdimo, i po nekad dole u sivilo svratimo da neke drage osobe barem iz daleko vidimo. I onda shvatimo kako su jadni i prokleti dole ostali u dolini bez svetionika i osmjeha gdje samo tužne osojne face jedna pored druge tumaraju. Nigdje nećete sresti da se dvoje za ruke drže i pjevaju, jedno drugom u krilo poskoče jer su sretni barem na moment života im darovanog. Stalno su pod nekim stresovima, grmljavina iznad posivjelih krovova se deruć razlaže da im strah u kosti u momentu utjera. Nemaju uopće putokaza, sve je nekako u anarhičnom položaju, jad i bijeda u svakom pogledu među dolje ostavljenim je zavladala. Imaju samo voštane svijeće da na par minuta noću upale ako ožedne i cijele noć ih ledeni mrak obavija. Nema trunke ljubavi i vlada apatija. Kreću se jadnici katakombama prepunim ranjenih duša krvlju oblivenih. U nekakvom čudnom blatu borave, teško kreću se a nekakvi orkanski vjetrovi ih neprekidno kao za kaznu šibaju. Baš su zaglibili jer života pravila nisu poštovali.

A nas dvoje zahvaljujuć Vama divna , predivna Gđice Irbina u počasnim ložama sreće se ljuljamo, maštom u trenu sazviježđa mijenjamo. Obilazimo prastare luke svemirskih zaleđa, svijetionike nepoznatih planeta i orkanskih visova. Često se štipnemo da shvatimo dal sve ovo sanjamo il zar nas je Bog dragi toliko zavolio da nam je sve ovo dozvolio da gutamo očima i bez uzdaha savršenom ljepotom plovimo.

Zato je nebitno što ti NE LJUDI GOVORE, imamo svoje dvorove, svoja carstva i tamo na svoj način uživajmo, bez daha ih osmjehom sreće zarobimo.

Ljubav sa Vama osjetih a dođe mi kao vrutak, čuperak vrele lave što u meni zaljubljenu zvijerku doziva prehranjuć je vašim sočnim usnama. Na vašim grudima grickam najljepše zakuske, toplim puterom maštanja premažem vaše slatke uštipke. Krv nam se strašću i požudom godinama natopila u njoj ima milione nedokučivih čarolija. Sve iskrice i varnice prohujalih meteora po našu kap ljubavi drugima proslijede da se barem slikovnicama nadoje. Lutke nismo nego od krvi i mesa, božija stvorenja smo, na njegov lik stvorena da uživamo ovima poklonjenim čarolijama. U nama je sijaset visećih mostova, čarolija i magičnih lukova. I sve to stanuje u našim ljubavlju očaranim glavama iz njih se puši kao iz parobroda na pučini uzburkanih mora. Harfe prate sve osjećaje nemira nekakvi gorostasi se raspucali u nama. Sve gaze da se ljubavni žamori osjete jedne na druge usne zalijepe i najljepšim čarobnim osjetima ponove.

 

A dragi Bog se slatko podsmjehuje kako se u nama strast i požuda kao nagrađenim razapinje. Pa na momente glumim silovitog viteza, što klanja se svojoj princezi, saginje glavu, u njene oči nesmije da pogleda. Za nju bih vječne straže noćima promrzlim čuvao, uz njen uzglavak bi godinama stihove ponavljao, na malu žlicu sve svoje strasti udijelio. Da ne žuri, nego onako potpuno uživa da se svaki milimetar njenog prekrasnog tijela sam od sebe otima.

Po tko zna koji put hvala Vam princezo moga nedokučivog maštanja. Kad ste uz mene poroci nestanu , ne postoje. Laži između nas i u tom sazvježđu su nepoznata kategorija jer je isuviše glupo sve to bogom dato čarobno carstvo jednom lažju izgubiti.Volim da sijećam se šetnji pored vjetrenjača, mi onako presretni, skakutavi svim drugima čudni i nerazumljivi jer su oni pokisli onako skršeni, jedva vuku se po utabanim sivim stazama. A pored vjetrenjanjače mlin skoro se srušio, kamene zidine se raspučile od silnih udara vjetrova i tko zna koje kakvih godinama nasukanih nevera. A sa sjeverne strane bršljen se raširio , razgoropadio, samo svoju teritoriju pokriva da se zna da je on car sjevernih strana vjetrova i snježnih udara. Obožavam  i nemogu Vaš prvi udjeljen poljubac da zaboravim u staroj crkvici kao maloj katedrali u onoj šumi nađiđanoj svim vrstama zimzelenih jelika i borova iz kojih smola i njen miris šire se.Svaka borova iglica svoje planove isplanirala kako se do najboljeg pogleda popeti, do prorijeđenih zraka suna dovući, pa su sve iz petnih žila zapele nebi li se nanajviši vrh popele. I ono saliveno brončano duplo zvono što na daleko cijepa mir tišine prirode svojoj pjesmom gudeć svakog sata iznova.

 

Neznam dal i Vi sve ove ljepote preživljavate ali očigledno da smo zasluženo spojeni i u ovaj raj dovedeni da se vječnost polako razlistava dok u nama previru čarobna dešavanja.Zahvaljujuć Vama behar u kosi i očima mi stanuje, cvatu ljubavi cvijetovi a oni jadnici paučinom samoće zameteni,a što im možemo tako su izabrali. Noge su im nestale, pretvorili se u puževe, plaze blijedoliki , bez i kap krvi u njima, zombiji će na kraju postati. Samo divljim otrovnim gljivama svoj jad utaže, pa sve im gore je , al izgleda to im odgovara.

Svatko je kovač svoje sudbine. Fala Bogu dragom taj udar vjetra nas na vrijeme zaobiđe , ušetašmo u raj nebeski zaljubljeni do ušiju.

I dok drugi da bi sretni bili prave gozbe, peku se krda bikova, janjadi i svinjskih leševa. No sve im gore je, duša sve praznija, pojela ih rakija isrcpljena srca ostala od gozbi bez kraja i mjera u njima. Na kraju se po neki vješaju , nemogu više taj jad da izdrže. Jer mi kada na kometama protunjamo, tek se tada prisjete u kojem blatu su ostali, tamo ih razara i guli kožu, stvara opekotine ispražnjenih srdaca.

 

A samo dlaka dijeli naše svijetove, u našem krilu sonate cvrčaka jedni druge dozivaju, a ja vašeg tijela ne mogu da se napijem, žeđ drhtava ne popušta, još bih , bar na trenutak na usne se naslonio i sve opet pokrenuo. I tako u nedogled, kao da mi je tek 18-ta nastupila. Dah vrelog mladog ženskog mirišljavog svježinom tijela tek ispod ledenog tuša izašlog. Krv joj šiklja 100 na sat i spremna je svaki moment da  sve zapali.

Dal se sjećate kad ste mi govorili kako sam Vam bio predalek i premoćan, da isuviše lako djelujem na Vas al ste se jedva suzdržavali. A ja sam mislio da nista između nas nemože da se dogodi, jednostavno smo drugačije formule građeni.

No kad nam se prvi zagrljaj dogodio , sve je ritmove uskladio, krenule su nekontrolirane varnice, siktanje, uzdasi, stezanje ruku , primicanje tijela uz tijelo da bi se sve skokom oko struka završilo sa jezicima spletenim. Mislih to je samo prolazni vatromet, nove boje i nijanse se složile, al srca se uplela, duše zadojila i gotovo, nema povratka. Evo sada smo u ovom raju gdje ljubav nema granica i svakim novim trenutkom je vatrenija i bezobraznija. Koliko ste mi puta govorili da nikome ama baš nikome ne vjerujem i toga sam se držao, dok se nije led između nas trenom rastopio i sve je nekontrolirano krenulo, da nismo niti poželjeti mogli a  kamo li isplanirati. Spontanost nas je vodila na najljepše izvore nakog dugog čekanja i suzdržavanja.

Palim svijeću svaku večer pred spavanje ispred naše ikone da Bogu zahvalim što nas je spojio, naše molbe uslišio. Nema više suludog u prazno lutanja, pod sazviježđem imamo najljepše darove, sve nam je po taman. Samo vaših usana nikako da se zasitim, tijelo od sebe da odlijepim, sve sam grozniji, nezasitniji, dovoljno je samo ruku da vam dodirujem il stopalo stopalom milujem. Nekako se primirim dok opet ne zaskočim il na vaše učestale pozive nježnosti istom mjerom ili još žešće odgovorim.

 

A onda nakon žestoke ljubavi na terasu sjednemo u tišini lahora zadovoljni naslonjeni jedno na drugo uzdišemo. A u daljini svo vrijeme se razlistava, njegova nepregledna pučina. Šume sekunde, klapaju minute a satovi zvekeću.

Sve ostalo je stalo, zanijemilo, kao da se slika događanja zamrzla sa visine našeg pogleda. More se ispod zemlje podvuklo a zemlja iznad mora sva strši, sve se maslenici naherili. Čamci i lučice neprepoznatljive, ledenicama vremena uštopale sve se u jednu čudnovatu sliku pretvorilo. I onda se sve u normalu vratilo, nas na usnama uhvatilo, opet nismo izdržali niti pola minute da se ne ljubimo, to nam je uvijek drago i uvijek bi još po malo falilo. To slatko nezasitno ljubakanje, tepanje…ah što volim da budem uz Vas predivna Gđice Irbina.

 

Neznam gdje nam je ljepše i ugodnije, uz uzburkane valovite obale gdje vjetrovi ne miruju sa našim željama šuruju. Il je možda u planini  u našoj kolibi nekako najslađe i najintimnije. Šuma svojom svirkom opija, apetit pogurava. Em bi se mazili a istovremeno nezasitnu glad spriječavali. Sve na stolu bi u sekundi planulo, jedno drugom bi zalogaj kišom usnama iskamčilo.

Neznam mogao bih danima da Vam opisujem što maštam i priželjkujem, i kada vas u zagrljaju osjetim nekako se sav od dragosti primirim, i tom tišinom sve objasnim koliko mi sve to znači  i fali mi.

Sa Vama sam u nekom posebnom deliriju, vidim valove, zvonike, galebe, jedrenjake, modre špilje, maslenike i rumene jabuke.Sve je blistavo i sve se odsjaji poigravaju. Mlazovi nemira u grudima šapuću, mojim i Vašim tijelom diktiraju. Tresem opalo lišće sa vaših ramena a hrpa kerova oko nas se poigrava, lavež kao smijeh se daleko raspršuje. A nas dvoje više šutimo, po muvicu tepamo, cijedimo pokoju rijetku riječ iz hitne potrebe. Pod krošnjom sjedeć osluškujemo bat crva kako se vesele plodnoj godini što ih ovaj put zapade. Iz košnica medovina navalila, pčele u pretile radilice pretvorila. Svima je ove godine krenulo, sve u božijoj bašti je izobiljem rodilo. Med od maslačka, lipe il bagrema, poljskog cvijeća il dudova. Grozdovi prezreli osmama gnjezdo postali, uvlače se u hordama , nemogu sladila prestati žderati. Travari skupljaju ljekovite bilje dok pjesma jesenjim idiličnim slikama odjekuje. A naša mala kapela svaki sat odzvanja, vrijedne radnike pozdravlja koja ura je pristigla. Vijugave poljske ceste vjetar prašinom podigne pa opet tragove pokrije, niz serpentine kišne kapi udružene male potoke pravile sebi poseban put izrovarrile da uspomena iza njih ostane da pokaže koja snaga u malim kapima posotji. Tako i ljudi kada su složni mogu brda da odvaljuju, rijeke uspavljuju, cijeli svemir zavisi od ljudskih poriva, dal je mržnja il ljubav u njima.

No eto sa Vama sam najdraža Gđice Irbina u raj nebeski dospio, doživljavam nešto što nisam niti sanjao. Volim Vas i cijeli život ću ljubavlju iskrenom da Vam uzvraćam, dokaz će biti meteori što vatru naših poljubaca prosljeđuju.

 

Vaš Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.10.2013 u 16 i 15 minuta

iris

 

 

AKO BUDETE SREĆE IMALI

 NADANJE

Ako budete sreće imali pa vas ljubav zarobi

Sve prozore sreće i radosti širom vam otvori

Sunce ne treba više da izlazi, da se napati.

Ona će sve da zamijeni, život žarom vam ožari.

 

Zaboravljate sve duševne ranjene ponore

Bit će vaša vodilja, svijetiljka smisla življenja

I kad vam se svjetla života sva pogase, utrnu

od muke, tuge i jada sebe žalite i neosjećate.

 

Dovoljan je pogled njen, lahor vrckavih usana

Zakovitla obilje nježnosti, u trenu sve preporodi

Pamet razbistri, snagu obdari, nesvjesno lebdite.

Njene rane su medene, skoro muvicu pa savršene.

 

Njena milostinja savršenošću razara, osmijeh dovalja

Nježnošću skockana, sado-mazo trunkicu prikrivena.

Sa njom nema ratova, vrijeme je vrelih primirja.

Ozarenošću pogleda sve muke u trenu savlada.

 

Prijatelj najbolji i najžešći postaje, sve je ostalo nebitno.

U svakom trenu na nju se karte ulažu, nadu nadograđuju.

Sa njom viseći most savršene ljubavi se poigrava.

Sretni nesvjesni kolika nas dopade Božija nagrada

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.10.2013 u 06 i 44 minuta

NEDAJ BOŽE DA VAM SE ZLO DOGODI

smrznuto proljeće

 

Nedaj Bože da Vam se to zlo dogodi

Da Vam ispod prstiju ljubav izmigolji.

Da u trenu sve najljepše što imate nestane

Da vas tuga s jecaj obuzme, da ridate.

 

U Vam ostaje samo smrznuta ljuštura

Kao trešnja Japana oštricom leda skršena

Iznenadnom ledenom kišom stegnuta

I sve u vama umire, na tanane nestaje.

 

Nedaj Bože da Vam se to zlo dogodi

Da sve što ste maštali nepovratno potone.

Ne tražite razloge, sve se sa razlogom dešava.

Pristiglo vrijeme oluja vaše sudbine u grudima.

 

Pokušajte što manje da patite, za njom žudite.

Nema koristi ona se neće nikada vratiti

Jer da je htjela ona bi ostala, nebi otišla.

Razne poslove radite sebe okupirajte

brže će boli izblijediti, na sebi trebate raditi.

 

Nedaj Bože da Vam se to zlo dogodi…

Bolje da Vam svi novci i zlato propadnu

Sve vile i kuće nepovratno u plamenu nestanu.

AL ljubav, ona potpuna vatrena ako Vas napusti…

Nedaj Bože da Vam se to zlo dogodi…

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.10.2013 u 05 i 16 minuta

 

 

 

 

 

BAŠ JE VRIJEDILO

SUDAR ENERGIJA 

Mladosti izvor nezasitno mi poklonila.

Sve najljepše dane u krilu mi potrošila.

Sa njom je sve imalo smisla i nadanje.

Bezbrižnost i svijetla budućnost, čekanje.

 

Al onda godine sustigle, ljubav rastegle.

Ona mladica tek u život krenula, otkida

A mene bore savladale, kosti pokrivile

Još malo na škrge udišem, odlazim.

 

I pustih je da krene niz rijeku prčkanja.

Ljubav je sebi pronašla, po nekad mahnula.

I sada rado sjetim se, mlađanih usana

Vrele krvi, uzastopnih poljubaca i zagrljaja.

 

U meni se neka tuga sa srećom pomiješala

Mladost u meni izgorila,a nju bih ljubio.

Želje me okupiraju, al bolovi satrše, nemože.

Ispunjen sjetom, pješčanim satom, iglicama čekanja.

 

Samo su snovi ostali, koji slatko rovare

Osmijeh navuku na guste obrve, oči zakrve.

Toliko stihova  zbog muvice se oživilo

na svakom slovu Muvica duše joj se nastanila.

 

Al neka je, neka životom nasmiješena putuje

I mene njena sreća sada raduje, sretan sam

Nema veze što izgubih je, vrijeme je, neka je.

Ljubav među nama nikada ne prestaje i neće .

 

Pa ponekad gitaru sa rajom zasviram

Njene stihove krkljajuć zamutiram

Al kapljicom vina sa njenih usana

Sva tuge isti tren raspršim,

ljubav sa njom doživim pa nestane.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.10.2013 u 07 i 36 minuta

 

 

PRATIM JE

fališ muvice 

Sunčani prljci u oko zabadaju,

suze krmeljave prozivaju da izrone.

Možda ona u parku na klupi iščekuje,

mobilni promrzlim prstićima prebire.

Poruke prosljeđuje, zašto kasnim, što mi je.

Nije svjesna da svaki korak pratim je,

Eto bez razloga, moja gluparija

Ovaj tren mi ta igra odgovara

 

Interesantna igra postala,

pa se pola sata prije uputim.

Pred njena vrata prikrijem,

njen izlazak skrivećki očekujem.

 

I onda iz ulice u ulicu pratim njeno češljanje,

uređivanje samo za zaljubljenog mene.

Nisakim se nezadržava, il razgovara.

Korak produžava da ne zakasni.

Zna da to nikako nevolim.

 

I eto čujem list šušteć dok opada

Pokraj njenih usana prolijeće

Smijem se kako slatka je

Ljubimica , sreća moga maštanja.

Neprimjetna savršena Muvica

Što toliko znači i opčinjava.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.10.2013 u 06 i 24 minuta

 

 

UZ NJU SVITANJE NEMIRA TREPERENJE

angel of love

 

Ranom zorom taman kad se jutro zaholca

Iza brda prve zrake sunca u oči nam probada.

Kroz  otvoren prozor, blješti, brišem nos

Suze u očima umijavuju krmelje buđenja.

 

I onda se okrenem, nju na jastuku ugledam

Osmijeh goropadni razvežem, bogu zahvaljujem.

Moja je, ljubav moja najslađa, meni se događa.

Oči boje datule, škilje dok poljubce iščekuje.

 

Sva je medena ušušna muvica, majušna slatkica.

U krilo kad se uvali, srce razogoropadi, tambura.

Nitko od nas nije sretniji i do neba bezbrižniji.

Ljubav među nama se nasukala i ne popušta.

 

I nekako u trenu se probudim, pa je zagrlim

njenu ruku na grudima osjetim, pa odvažim

žustro primaknem da se uvjerim, dal je istina

da nije neka podla prevara nekih loših uroka.

 

Zar se to meni najljepša stvar na svijetu događa

Ljubav me cijelog osvojila, obraze  zarumenila.

i tako svako jutro sa njom dočikam svitanja

I kad padaju snjegovi , nanose smetove, u meni odjekuje.

VOLIM TE… VOLIM TE… VOLIM TE SLATKI MAMUNE.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.10.2013 u

Što bi ste uradili kad bi ste Romea i Juliju proživjeli

VITEZ I LJUBAVŠto bi ste vi uradili kad bi vam voljeti voljenu zabranili

Rijeke ljubavi zagradili, sve brane srcu pregradili, betonirali.

U kratko vrijeme od Vas bi ostala samo kukuruzna komuška.

Sva životna poispadala bi zrnevlja, kostur komuške bi tumarao.

 

Tek tada bi saznali da ste potpunu ljubav u rukama imali.

Al su vas spriječili, ucjenama i prijetnjama ugušili, zadavili.

U vas zombi se uvalio, ukočenog pogleda nijemih usana putuje.

Ledenog osmjeha Vas pozdravlja, jezu straha u Vama izaziva.

 

Samo ako pravu ljubav potpunu sa nekim osjetiš il doživiš.

Da svaki treptaj njen prostruji, da izludiš, noćima ne spavaš.

Svaki dio sebe srećom njenih usana trenom zavidaš.

Kada ti život bez nje prazninom ječi i bolovima odjekuje.

 

E taj san na njenim usnama stvarnost je potpunog življenja.

Tu sve se milisekundama razmjenjuje, dani i noći nestanu.

Nekakvo posebno stanje Vas opije, slatko usana čekanje.

Ta mašta Vas cijeloga obuzima, putujete čarobnim snovima.

 

Razuzmu Vas magične halucinacije, sve hodate na prstima.

Ma ne ipak više lebdite, to je neka druga čarobna galaksija.

Jer ako Vas sve to ne začara u Vama se ništa pravo ne događa.

Ta ljubav je promašaj, niti treptaj onoga što sretnici dožive.

 

 

 

Toni Ljubiša Božić, 01.07.2013 Bugojno,

 

 

 

O ljudski soju tvrdoglavi

životna kapija

Dugo, baš dugo smo se molili,

jedno drugo iščekivali pa odbijali,

bez razloga trenutcima planuli pa svađali,

Toliko puta suze bez objašnjena se prolile,

grcalo se u glas zajedno,urlali i ridali

nakon toga bi se suludo neprekidno cerekali,

toliko glasno smijali stomak nas je tjednima bolio,

pa se opet nešto iznenada dogodi sve razbuca.

 

Tada bi jedno drugo nestrpljivo iščekivali

da  jedno drugom kao nešto bezveze oprosti.

I kada smo kao shvatili,da jedno bez drugog

prazno i mrtvo je i nepostoji ništa važnije.

 

Onda smo se opet u zagrljaj vratili,

još žešće grlili, ljubili, jedno drugom tepali

strastvenu ljubav nepoznatih izvora probudili

da bi u trenu opet neobjašnjivo sve se to raspalo.

 

Oboje kao nešto ljutiti, duboko povrijeđeni

 glave tvrdoglavo bi nepovratno okrenuli

uvjereni da samo mi u pravu smo

pa negdje kao na bolje mjesto bi otišli,

al ranjeni, duboko u duši slomljeno ranjeni.

 

I nakon nekog vremena bi shvatili

koliko glupi smo bili i djetinjasto naivni ,

tuđim podvalama i namještaljkama nasjeli.

 Al nažalost isuviše kasno je za povratak,

srca su popucala od tuge

i tvrdoglavog nepopustljivog čekanja

da naša bude posljednja.

 

O ljudski soju tvrdoglavi

u što ovaj dragocjeni život prokockaš

kad ti je sve na dlanu složeno,servirano

i dato samo da potpunošću iskreno uživaš,

da osmijeh  bude svakodnevna prehrana.

 

Al neide, u ljudima nešto hinjski tvrdoglavo stanuje

Kad mu je najljepše, porazbija sve prozore

Pa poslije kaje se, moli za oproštaj

Takav je izgleda sudbinski događaj.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 03.10.2013 u 05 i 15 minut

Njen sam suncokret

IRBINA ČEKAJ ME

 

Njen sam suncokret, kud god bi se kretala

Svaki pokret bih joj gutao, čuperke brojao.

Svaki treptaj ili uzdah, propinjanjem bih tražio.

Glavom preko svih bih izvirivao, oči promatrao.

 

Znala je da je moje sunce, okvir svih maštanja.

Ponornica  u duši i srcu svih zaludjelih dešavanja.

U meni tisuće sjemenki, njenog srca znamenki.

Svaka sjemenka miliun njenih sočnih usana.

 

A ona je povjetarac što me nemilosrdno miluje.

Zrakama sunca najljepše laži mi udjeljuje.

A ja kao na usnulom jastuku, upijam njene poruke.

Iz podruma slatkih maštanja i prohujalih sjećanja.

 

Sa njom su kiše najljepše, umivaju sočnim usnama.

Ljubav  lelujava kao poljana suncokreta lepršava.

Volim i kada zagrmi, listove podvijem, sav nakostriješim

Takvoj potpunoj ljubavi ne mogu da odolim.

 

Razgovaram sa pčelama ona ih poslala, slatka vragolanka.

Svaka pčelica  u meni nešto pretražuje i sve poručuje.

Da između nas vatrena stihija postoji, neka ne izgori.

Volim ti biti suncokret u duši ti napravim sreće preokret.

 

I tako svakodnevno klizimo, jedno drugo plazimo.

Tišinu vjetar požude prelama, koracima sreće si prikrivena.

I tako se volimo sve do narandžasto čokoladne jeseni

Sazrijem samo za tebe, tisućama sjemenki ti poručujem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.10.2013 u 05 i 33 minuta