Kada čežnja u cijelosti komplet biće obuzima, nema pojma što se oko nje dešava.
Mozak pokipi od požude, strasti se sekundom razmnože, jedno drugo ne poznaje.
Sve se u poglede pretvori, srce zatreperi, mislima kola miliun razuzdanih planova.
Opsjednutost opasna postaje,korjen srca nož sebičnosti fasuje, sazrijevanjem rovari.
Prava veza kad se uspostavi, vjenac od ljubavi jedno drugom se mislima umotava.
Ogrlica što na grudima nevidljiva podsjeća, u mraku svijetli, zimama podgrijava.
Pohota , dio crvenog tepiha, što podlo potkopava, nezaježljiva, budi se ljubomora.
Al kad dvoje vole se, sve trudne teške misli ispare, jednim osmjehom sve otklone.
U početku ljubav pod plastenikom je stihova, ranjiva i sazrijeva, vrtlogom vjetrova
Treba vremena da bi na prirodnu svjetlost izašla, bojeć se životnih otrovnih korova.
No ona putuje, kao voda kroz stijenovite krajeve, svakim trenom se pročišćava.
Na kraju bistra postaje, pitka, nevjerojatnošću osvježava, čistošću opija iskrena.
Zrelost se strpljivošću razbuktava, njihove snove u posebne sobe dodira razvrstava.
U takvoj vezi nema kajanja, svakim danom se Bogu zahvaljuje, što ih je spojila.
Svaki trenutak je slika posebna, akvarel, ili kiparska statua, dva zaljubljena goluba.
Iza njih trajni tragovi ostaju da drugima dokazuju da iskrena vatrena ljubav postoji.
Čarobna veza postaje mistika, dio magičarskih trikova, nemoguća doživljena misija.
Vatrena ljubav, barka na orkanskim valovima požude postaje, udarima nasrće.
Ljudska ljubav je savršenstvo bez granica, prirodna inteligencija sve pore zauzima.
Po nekad krhka je, vjetrovima napukne,od iskrenosti sazdana, vječnošću se održava.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.08.2012 u 20 i 47 minuta