LJUBAV ISKRENA MISTIČNA

jezerce

Kada čežnja u cijelosti komplet biće obuzima, nema pojma što se oko nje dešava.

Mozak pokipi  od požude, strasti se sekundom razmnože, jedno drugo ne poznaje.

Sve se u poglede pretvori, srce zatreperi, mislima kola miliun razuzdanih planova.

Opsjednutost opasna postaje,korjen srca nož sebičnosti fasuje, sazrijevanjem rovari.

 

Prava veza kad se uspostavi, vjenac od ljubavi jedno drugom se mislima umotava.

Ogrlica što na grudima nevidljiva podsjeća, u mraku svijetli, zimama podgrijava.

Pohota , dio crvenog tepiha, što podlo potkopava, nezaježljiva, budi se ljubomora.

Al kad dvoje vole se, sve trudne teške misli ispare, jednim osmjehom sve otklone.

 

U početku ljubav pod plastenikom je stihova, ranjiva i sazrijeva, vrtlogom vjetrova

Treba vremena da bi na prirodnu svjetlost izašla, bojeć se životnih otrovnih korova.

No ona putuje, kao voda kroz stijenovite krajeve, svakim trenom se pročišćava.

Na kraju bistra postaje, pitka, nevjerojatnošću osvježava, čistošću opija iskrena.

 

Zrelost se strpljivošću razbuktava, njihove snove u posebne sobe dodira razvrstava.

U takvoj vezi nema kajanja, svakim danom se Bogu zahvaljuje, što ih je spojila.

Svaki trenutak je slika posebna, akvarel, ili kiparska statua, dva zaljubljena goluba.

Iza njih trajni tragovi ostaju da drugima dokazuju da iskrena vatrena ljubav postoji.

 

Čarobna veza postaje mistika, dio magičarskih trikova, nemoguća doživljena misija.

Vatrena ljubav, barka na orkanskim valovima požude postaje, udarima nasrće.

Ljudska ljubav je savršenstvo bez granica, prirodna inteligencija sve pore zauzima.

Po nekad krhka je, vjetrovima napukne,od iskrenosti sazdana, vječnošću se održava.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.08.2012 u 20 i 47 minuta

MOŠT NJENIH USANA

28056124_1794893650580906_7495150324238535396_n

 O njoj samo maštao, kroz stihove požude provlačio, snovima neprestano vrtio.

Sve dok je moje usne ne dodirnu, vatru njenih grudi otkriju, ljubav rasplamsaju.

Dok joj u živo glas ne čujem, kako šapće dok ljubim je, nezasitno  grli me.

U meni će teško smiraj duše da se pronađe, lupanje srca njenim imenom prestane.

 

Ona je proljeće, najslađe voće na usnama,nebo je energija u tim  vrelim očima.

Ona, drvo života je, naslađe grane za mene se raširile, usne požudne  iščekuje.

Svakim danom njene grane prečešljavam, najsitnije trnje života iskorjenjavam.

Sve dok mi na grudi ne doleti, lupanje srca osjeti, vrelinu usana treptajem probudi.

 

Tek tada ću pravi život upoznati, svo čekanje će se strašću naplatiti, glad utažiti.

Jeseni duge i zime će dodirom nestati, zavijek će plamen ljubavi u meni probuditi.

U svim čarobnim snovima osnovne boje je činila, uvijek na isti izvor me dovlačila.

Mošt sa njenih usana, čarobna formula, mrtve duše u život dovlači, vrijedi čekati.

 

I AKO Vas sreća posluži da Vam je život ponudi, smiraj duše se više ne poznaje

Nezastina glad za njenom strašću ne prestaje, od srca se tu stvorila sve podarila.

I jednostavno ovisnik se postaje, u vašim očima vječno stanuje, stihovima caruje.

Jer Kada se nešto zavoli teško da se ostavi,preboli, zaboravi, iz misli zavijek očisti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.08.2012 u 12 i 01 minut

KORZOM JE SKAKUTALA

 Svaku večer ispod starog kestena iščekivah da naiđe, kikicama opet opije.

Kariranom suknjicom se šepurila, bijelim štramplama vitke nožice skrivala.

U duši vesela, prekrasna, nemirna, sa sjajem u očima u sekundi osvajala.

Po korzu preko reda hodala, ona je led probijala, plesni podij tako je osvajala.

 

Na kikicama još uvijek sanjam čarobne mašnice , kao cvijet u kosi su stajale.

Stizala je prva mada iz periferije, njenom koraku zavidjele gradske umišljenice.

Ona kada naiđe, svirka na gitarama prestane, uzdasi u trenu se zaustave.

Bila je požuda u većini momačkih maštanja, nedostupna kao Nada nedokučiva.

 

Tijesna suknjica, kariranih kockica, u pojam trenutkom nas ubijala, očaravala.

Kao balerina savitljiva, laganog koraka ulicom skakutala, izazovom odzvanjala.

Crveni kaiš oko struka je stezao, tijelo sireno pokazivao, znala je da nas opčinjava.

Ah te oči garave, sve one plave u trenu su nestale, balerina lepršava kada naiđe.

 

Hodala je uz brata bildera, nekoliko koraka iza…da je od naših požuda spašava.

No i pored toga mi bi poglede razmijenili, usnama tišinom sve šapnuli, shvatili.

Sutra dan bi pismo pristiglo, odgovor na moje pozive, bar na balkon da izađe.

A na balkonu bermude je nosila, a tek providna majica, najljepši pogled nudila.

 

I sve je na tome ostalo, ljubav našu nestrpljenjem i požudom hranilo, bez dodira.

O njenim usnama mogao sam sanjati, dodirnuti  njenu ruku… bio bih presretan.

Ona kad treba naići, mirisom vjetra sam saznao, tako se javljala, čupava..

Na tome je sve ostalo, njeno srce neosvojivo, za mene je odjednom nestalo.

 

Odjednom je prodata, za starog dripca se udala, zbog nekih papira odplovila.

Ostale su prazne ulice, crno oko je nestalo, vjeru u ljubav vječnu zabetoniralo.

I sada tražim je, nitko nezna na kontinetu kojem je, samo da nas razdvoje.

No ljubav iskrena, sve tajne otkriva, osjećam i znam da voli me, ljubav priziva.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.08.2012 u 21 i 14

BADNJA VEČER, ONA DOLAZI

Skupljen nekako na starom ležaju, pogledah zahrđalu vekericu što sreću konstantno donosi.

Svakog momenta očekivah njen poziv , potvrdu, dolazi… Badnju večer zajedno da proživim.

Otvorenim prozorom do pola se uvijala zavjesa, ulazila pa izlazila treperenjem vjetrova..

Svijećnjak prelivenim bojama po zidovima se igrao sjenkama, mašta nemirom raspirivala.

 

Poseban poklon na stolu za nju se spremio, upakirao, srebrenom trakom privezao.

Po nekoliko puta ponovo bih poželio da ga otvorim, možda sve prsložim, da je oduševim.

Dugo smo planirali ovo viđenje, naše prvo tajno druženje, u njenom gradu kraj jezera.

Moja učiteljica, za badnje večer se pripremala, posebnu haljinu  je odabrala, tako javila.

 

Neke kolače sam pripremio, sve na starom mermernom stolu posložio, slatko aranžirao.

Veče mora biti po svemu posebno, samo naše, u zraku strast nestrpljenja se ukazivala.

Srebrni escajg na svoje mjesto sam složio, čak i u ovo vrijeme grozd crnoga sačuvao.

Ljubav Moja treba u najljepšem svjetlu ovaj susret da upamti, da je sve oduševi.

Ona je posebna, samo je mrvica što bi sve od srca i duše dobila, momentom moja postane.

 

Kroz mećavu odzvanja, zvono staroga zvonika što se samo za Badnje veče oglašava.

Kroz prozor zagledah dal pristiže, kroz snježne pahuljice se probija, da bi ugodila.

A  noć , prava pred Božićna , idilična, zbrkom i igrom nemirnih pahuljica…ukrašena.

Samo jedan detalj nedostajao da se posloži, da zvonce na vratima zazvoni, ona pojavi.

 

Na usnama bih Božić dočikao, vatru života rasplamsavao…. Boga molim da se pojavi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27.08.2012 u 22 I 20  minuta

 

 

 

 

 

 

.

 

22 NAGAZILA

jutro

Obalom robusnog uznemirenog jezera, slomljena duša na kamenu jecala, grcala.

Sva suzama oblivena, kroz kanonadu jecaja, nešto mi zborila, očigledno slomljena.

Odavno tako teško na srcu mi nije se desilo, potocima bola se u meni nasukalo.

Držah je za krhke ručice, kao led ledene, okice sve su kazale, momentom  ispričale.

 

Ona ima 22… srce joj slomilo u duši ranilo, nagazila na odskočnu minu sudbine.

U njemu je sreću vidjela, pa se gorko nasukala, sve što je sanjala…potonulo.

Sada sama sa sobom bori se, preko trnja bosonoga strahove probire, izbjegava.

Sva je uplašena, kao lane u sebe skupljena, svega plaši se što kreće i dolazi.

 

U očima mladosti već se vide preuranjeni starosti tragovi, na duši joj trule snjegovi.

Životu se nadala, u zagrljaj mu trčala, a sada… iz živog pjeska prevara cvokoće.

Dal će da potone, tiho da se ugasi, il će čarobni princ da je čarolijom izbavi.

Tu u klopci sklupčana, u sebi nevidi nadanja, za nju je sve potonulo, kaznilo.

 

Nesvjesna noćima oplakuje, traži razlog životne tragedije, zašto je kaznilo.

ALlživot takav je kazni kada se najmanje nadamo neke cijene plaćamo.

Poklonih joj nekoliko sati i tepanja, da izdrži, život je lažna slika puna prevara..

Valjda će iz toga neku pouku izvući, prave poteze povući, iz blata boli izaći.

 

U kostur se istopila, nit jede nit pije, stalno bolove iz duše suzama rastjeruje.

AL teško je, daleko u tuđini, biti ranjen i ostavljen, bez razloga osuđen.

Čudna je ta sudbina, razvaljuje, ljubav iz srca otima, bez ičega ostavlja.

Koga polomi, u bolu se izgubi, vječno bez povratka potone, u trenu nestane.

 

A tako malo fali da se pokrene, iz njegovih ralja laži da pobjegne, slobodu osjeti.

Sve papire njene je spalio, tragove povratka kući snjegovima teškim prikrio.

U njoj mrvica djevojčica je ostala, al se nasukala, ranjena na vjetrometini ostala.

Čeka da se bure života primire, sunce da izroni, da životu se povrati… napokon.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 29.08.2012 u 21 i 31 minut

 

 

 

 

PROLJEĆE SJESENI PRISTIŽE

1 smile

Kažu vrijeme rane oporavlja, začaranim krugom raspršuje, tragove na duši izbriše.

Treba mi malo više vremena da je zaboravim iz glave izbacim, danak naplatim.

Sve je čista sudbina, sve naplaćuje, bez suđenja odreže presude, kazna pristigne.

Bio sam slomljen , nasukan na hridi životnih kretanja, rasparane duše u grudima.

 

Napušten slomljen, usamljen teturah se pješčanom plažom, tamo je mezimce šetala.

U prolazu je tugu u mojim očima prepoznala, laganim osmjehom nagradila, produžila.

Nakon toga svakim danom smo se susretali bez riječi pričali, pogledima sve izustili.

Shvatila  da duša sam ranjena, oprezan pristup je potreban, strpljenjem me čekala.

 

Polako u meni je budila proljeće, mada kasna jesen bila je, pamtim snažne valove.

Kišne kabanice su šuštale pod pljuskovima jesenjim , tada smo već zajedno šetali.

Čisto je bilo formalno druženje, bez i mrvice u mislima nakane, da se nešto naslućuje.

Jedno drugom smo bili najbolja terapija, šetnja plažom , uz kišu i pregršt vjetrova.

 

Onda jedno jutro čudo se dogodilo, srca nam otvorilo, svijetlost u dušu je naguralo.

Prepoznah miris dunje kad si zaljubljen,razdragan, tamni oblaci nestaše, poljubih je.

Zar je moguće da sam opet ja, slomljeni vitez zaljubljen, na pogled očiju zasljepljen.

Nesvjesno mi postade nezamjenljiva, svakodnevna potreba, da viđam je, uživam…

 

Poslije toga vrijeme za mene je nestalo, svakim trenutkom sam uživao, treperio.

Ona je proljeće  s jeseni u srcu razbuktala, nasukanog vuka, pjesnika razbudila.

Čarobna, prekrasna sudbina,sa nama se poigrava, testira, kažnjava, pa nagrada.

Tko sve to izdrži, na kamen zaljubljenih naleti, pa ga ošamuti, vrijedilo je trpiti.

 

I sada luđački zaljubljeni, istom plažom jezera il mora šećemo, gdje, to je nebitno.

Ljubav sjeseni pristigla, zrelo voće puno strasti i požude nam podarila, UŽIVAM.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 25.08.2012 u 14 i 14 minuta

 

 

 

 

TIŠINOM PRIČAJMO

Na kraju tunela si, nema povratka, kocku si bacila, posljednja odlučila… sudbina.

Neka bolovi razdiru, nema oprosti mi, to više ne ide i ne pali, polovi se razdvojili.

Podignute glave, nasmiješen odlazim, sve rane zaboravljam, od srca ti opraštam

Kukanjem nema efekta, rana je bolnija, odlazim iz života Ti,teško je  prihvatit.

 

Nemoj natrag da pozivaš, iste zamke podlo u trnju života da mi  postavljaš.

Na usne više neću nasjesti, dodiri tvoga tijele neće me luditi, bez pameti ostavljati.

Naša izložba je prestala, tako si odlučila , ljubav je bolna postala..pođimo pognuti.

Nisam vjerovao da se to može dogoditi, al tako je… kad se najmanje nadaš desi se.

 

Ipak si premlada za mene, nemogu da trpim tvoje hirove, starac sam dosadni.

Na mojim grudima postaješ nemirna, stalno i prečesto svađu tražiš bez razloga.

Ovako je najbolje, svatko na svoju stranu brodove nek pokrene, bez povratka nestane.

Oboje u posljednje vrijeme pričamo u suzama, dovoljno razloga da dođe do razlaza.

 

Mlada si , budeš svoju sreću pronašla,jako brzo bit ću slika izblijedjela, i nestala.

Čak se i usana nećeš sjećati, kako smo vatrene kočije otkrivali, jer to se dešava.

Bio sam ti slatka pričica, dobila si bezbroj stihova, mladošću očarala pjesnika.

Neka tako i ostane, prijatelji opet postati, ljubav nemoguću izgubili, KRIVI SMO.

 

Kada bi analizirali zašto smo sve dozvolili, da jednostavno nestane, rane da rovare.

Nebi razlog mogli pronaći, slijepci smo bili u najljepšoj ulici dok smo ljubavlju trajali.

Bit ćeš mi jako draga djevojčica, probudila u meni starog viteza , srčanog ratnika.

Od mene si mnogo naučila, ljubavi tonama otkrila, dugim noćima do dna ispijala.

 

Zaplešimo posljednji ples, pod starom lampom susreta,uspomene gladnim usnama.

Nemojmo pričati, pomirenje il razloge tražiti, zagrljajem govorimo, tišinom pričajmo.

Nakon toga ruke pružimo, posljednje suze razmjenimo, bilo je prekrasno te ljubiti.

Mlada si , budeš ubrzo sreću pronašla, treptajem postajem slika izblijedjela, nestala..

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.08.2012 u 21 i 11 minuta

 

 

SEBE OBMANJUJEM

 

Kažem da je ne volim,da prošlost je, a samog sebe obmanjujem kada to govorim.

Da je bila tu, u tom momentu, pred koljena bih klekao i zrno strasti molio.

Znao bih kako je opet privoljeti, mladost svoju da mi podari,krv mi zatruje.

Jednostavno je neizbrisiva, nema gumice koja bi to uspjela,moja je sudbina.

 

O Bože ovako ostarih a još uvijek naivan, u ljubav vjerujem, koja luda zabluda.

Sve te laži pas sa maslom ne bi pojeo na te varke stihova nasjeo i pamet zaludio.

Sviram i pišem tekstove, planiram u romanima da se pokušam pronaći… možda uspijem.

Naravno ljubavne teme su dio moga maštanja, lutanja, skitanja, prevara i laganja.

 

Zbog ljubavi nestanu tragovi ponosa, taština se istopi, bajkama dajemo prednosti.

Kako te ljubavi iz maštanja postanu najljepše bajke u srcu i grudima…pa razvaljuju.

Glazbenici , muzičari, romantičari pjesnici, slikari, umjetnici, glumci i ostali prevaranti

Izmišljotine pretvaraju u realne stvarnosti a slijepi pored očiju ih ne prepoznaju.

 

Ljubav je kao krhka trstika, kada je u snopu tada je nesalomljiva, život produžava.

Iz te naše veze mogla bi nastati poduža meksička serija sa previše zapleta i maštanja

Na svoj način svakako budemo prezentirali Romea i Juliju, sve budemo preokrenuli, završili.

Naravno nećemo se trovati jer glupo je na tuđe laži nasjedati,nego samo za sebe ćemo uživati.

 

Na vjernost možemo a nije potrebno posebne zakletve potpisati, zašto biti robovi.

Ako ide nek se uživa , ako ne nek prolazi… neka to bude najljepša ljubavna uloga.

Poslije toga ću pisati stihove a ti možeš preći u slikare, razmjenjumo svoje darove.

Pomisao je baš naivna, veoma ranjiva, zanijela i zbunila nas srca romantičnog aria.

 

Čak Orefeju nije uspjelo, da ljubav održi, Euridiku na kraju predao, bez borbe odustao.

A nekako još uvijek pamtim mističnu Anu Karenjinu, al se njena sudbina zapetljala.

I zato želim TRENUTCIMA da uživam, dok ide da sam nasmijan, i svakim trenom opijam.

A kada ta mašta nestane, udarac u glavu nas probudi, neka se dragi bože tada sve bezbolno dogodi.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22.08.2012 u 15 i 51 minuta

ĆORAVA POSLA MANI SE

10

Kada sve sagledam, sa suzama u očima prebiram, gdje sam možda pogriješio.

Stalno zagledam, vraćam filmove, pregledam otiske i na duši  trajne tragove.

Prošlost prekrasna u bokal suza se skupila, bocu sa posljednjim pismom poslala.

Niz Ural je spustio tko zna kada će do Francuskih plaža pristići, dal je pronaći.

 

Možda u drugom životu ću je strefiti, nikad se nezna… nepredvidiva  sudbina.

 A sa njom sam obarao sve rekorde, ljubio usne bez prekida danima… noćima.

Sa njom sam mogao bukvalno sve, maštanjem ljubav voditi u rano rosno  svitanje.

Nikad joj nisam rekao osim jednom što sam izletio, jezik sebi pregrizao, da volim je.

 

Uvijek u riječi je sumnjala, u ljubav nije vjerovala, glumčina sam… tako je govorila.

Kaže da me je voljela, rad me imala, kao mezimca na uzdi vodila, kad joj zatreba.

I onda sam se zalijepio, pamet izgubio, stih za stihom sam pisao, u duši cvijetao.

Jednostavno sam lebdio, srcu sam sve dozvoljavao, u ničem nisam zakidao.

 

Pustio neka se sudbina događa, ona premlada, loto je premija, pusto maštanje.

Tako mi je godilo, u nju sam svu NADU položio, njen poziv svakodnevno iščekivao.

Bila je meni posebna, neshvatljivo kako me za srce ugrizla, i to mi sve godilo.

I onda je jednostavno sva vrata zatvorila, čudnu odluku donijela… tako je najbolje.

 

Samo rekla je: Mi se možemo samo kao frendovi voljeti, ne viđati, nije potrebno…

Ako nešto zatreba tada razgovarati, da se ne primjeti, sve granice smo prekoračili.

I sada tu konačnu odluku implementiram, preko bolnih rana mukom prelazim.

Kako ću i dal ću izdržati, poslije toliko godina čekanja i nadanja, sve se srušilo.

 

Samo se javila, uznemirena bez gledanja u oči pismo mi uručila i beztraga nestala.

*Više ne zovi me, poezijom kroz stihove ;((((((((( pusti me sada mi je najteže, odlazim.

Treba vremena da smirim se, prebolim ako uopće to uspijem, molim te nikada…

Ne traži me *…čitajuć riječi koje je drhtavom rukom napisala, bez poljubca poslala.

 

Suzama sam čita, slova preskako  nevjerujuć da je mene za sve okrivila….

Al tako je, takve su dame Francuske, dok vole iscjede, pa ohlade i bolno zaborave.

Odrasla na hladnom zapadu, iskrenu ljubav u potrošnu robu pretvorila, pa rasporila.

A ti Bosančino pati se, neka ti srce prepukne, ćorava posla mani se… uozbilji se.

Za nju više ne postojiš, prošlost  si …u povijesti kao zrnce pijeska možda postojiš

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.08.2012 u 19 i 18 minuta

 

JEDNO BEZ DRUGOG NE POSTOJE

duo

 Sablasno je, jedno bez drugog očigledno ne postoje

sve se nekako u suzu pretvorilo duša rida ne jenjava

do kada bude trajala ova srce parajuća  kuknjava

do kada se jeza samoće bude dušom prostirala

predaleko je ostala nedodirljiva usnama postala

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.08.2012 u 20 i 20 minuta

 

 

 

 

SVITANJE OTEGLO

 Svitanje jutarnje, oteglo, cijelu noć iščekujem u duši izgaram, o njoj razmišljam.

Prikriveno, poskokom na prozor bih privirio, nebi li je ugledao, dal dolazi.

U ogledalu se pogledah…sablasno izgledam, zar je bol ljubavi tako vidljiva.

Tamo gdje je trebala ležati , stoji svilena marama, oko njenog vrata je stajala.

 

Nekako se baš ova noć otegla, zrna snova nema na očima, kapci se rastvorili.

Pucketanje prstima, uzduž i poprijeko ugazah svaki dio tepiha, prepun nemira.

Koliko se samo puta spremih da po nju krenem, pred njenim vratima zakukam.

Al neda mi muška sujeta, da klečim i molim bez razloga, ona sve je izazvala.

 

O moj Bože, zašto sam je pustio, na prevaru je otišla, neku priču mi složila.

Dal će mi oprostiti, što gazda sam pokušao postati, silom sebe naturati.

Nema razloga , sve naše najljepše maštanje, druženje, da tek tako izbriše.

Ako preko noći sve to može da nestane, onda sve bila je laž gorko prokleta.

 

Svo naše trčanje plažama, vođenje ljubavi do sunčevih jutarnjih proziva.

Držanja za ruku, buradi prolivenih suza… sreće zbog neprospavanih noći i dodira.

Tko to može zaboravit, tek tako ledom pokopati da se nikada više ne pojavi.

Onda je taj od kamena, trunke u sebi ljubavi nema nit je imao, jadan je.

 

A ispred nas je bila SKORO BIBLIJA, da se vječno uveže… želja kroz maštanja.

No ne ide, odbijen zahtjev od sudbine, nema šanse da se spojimo, sa razlogom.

Ona je njegova, bila i ostala, nema tu mjesta i treba bježati iz LUDIH PLANOVA.

No moja glava glupava, zabranjenom jabukom se poigrava, nešto je očekivala.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.08.2012 u 10 i 31 sati

 

 

SRETNICA

 Tko je nebi pamtio, kad stanuje u svim izlozima prirode,osmjehom podsjeća.

Nosila je zeleni a jelek bijaše svileni, uz oči garave  se slagalo, vatre izbijalo.

Nošnju je od majke nasljedila, svadbu joj posvetila, mada sa njom nema je.

Križ od majke na lančiću, sa slikom njenog privjeska, vječnošću podsjeća.

 

O kakvi to bijahu svatovi, bila je presretna, pravog upoznala, majke se sjećala.

Glazba je cijelu noć svirala, srca opijenih duša osvajala, ona je ćutala, nesvjesna.

Narukvice od kašmira po nekad sa bijelih ruku je skidala, znoj uznemirena brisala.

Prsluk prekriven nevidljivim tajnama, uvezan svilenim koncima, majčina uspomena.

 

Sva je blistala, svima prekrasno izgledala, sreću nije skrivala, napokon doživjela.

Na momente je izgledala sluđena od uzbuđenja sobom nije vladala, samo smijuljila.

Na nosiću slatko pirgava, šminku nije stavljala, prirodno prelijepa djevojka.

Njemu je suđena, nakon dugih godina čekanja, u njegovo gnijezdo je pristigla.

 

Nakon bolnog djetinjstva kada je najdraže bestragom izgubila, kroz mladost patila.

Sve na svoje se vratilo, sreći joj svjetlo se otvorilo., mračne strane života nestale.

I sada presretna godišnjice proslavlja, majka na svijetu je najbolja, ljubav uzvraća.

Sve što ona nije imala na svoju djecu sada prenosi , da je zapamte kao najbolju.

 

I sada je lijepo susresti , u krilu svoga dragana, sretnica životom potpuno uživa.

Skoro se bila okliznula, ali je sudbina prirodnu inteligenciju probudila, vratila.

Htjela je preko kruha pogače, iz kolotečine ljubavi da iskače, na vrijeme se povukla.

Sada još jača je, srce potajno kanjonima mašte putuje, uzdiše… SRETNICA JE.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.08.2012 u 21 i 31 minuta

ŽIVOT JE VRISAK BOLI IL USPJEHA

Život je vrisak boli il uspjeha, nestane u parmparčad, istope se ljubavi zalihe.

Pod žućkastom lampom na Željezničkoj postaji, tutnjaju vlakovi, draga lica odnose.

Sve se nekako kao kroz snove provlači, događa, pamti i u trenu većinom zaboravlja.

Uragani dešavanja praćeni grmljavinom i bljeskom strahova, ostatci nekih likova.

 

Snopovi sjećanja vrve u grudima, zalihe bolova i tuge srcem se napučilo, raspuklo.

Jad se nekako sam sa sobom prepričava, osjetljiv poput na pištolju laganog oroza.

Na momente neka snage obuzme preko duga da se preskače, u luku spasa dosokče.

Brodovi, jahte , vlakovi i šleperi teško da mogu mrvu uzeti, koliko na duši se skučilo.

 

Kao u zatvoru, na peronu života ostavljen, zamrznut,nepomičan… slike da ispraća.

Nezna kako se zove , kome njegovo srce pripada, dal je slobodan, ima li poroda.

Lud je za njom, no samo je mašta preostala, zamrznuta duša nema više tragova.

Sve se zaledilo, hladnoću na lice napučilo, jeza ga gledati, tuga iz njega se razljeva.

 

Bez suze, kamen se šepuri, hrabar želi da ostane, da boli ga i pati ne želi da pokaže.

U njoj je tražio i pronašao partnera, super prijatelja, možda ljubav neka prikrivena.

Njih dvoje kao dvije divlje kupine ne odustaju od tvrdoglave planinske čahure.

A tako su se voljeli, jedno drugom u krilu tepali, i onda ledenjaci trenom postali.

 

List života se okrenuo, inat se u grudima raširio, glavom kroz zidove prolaze.

Samo sitan groš, franak je falio da sve na svoje mjesto se posloži, i doživi.

Al razmažena grofinja, neće da klekne njemu na koljena, želi da ona dominira.

Plave krvi je rođena, od malena gojena da hladna srca kroz život kao ledenica putuje.

 

Zbog nje je učio konje sedlati, učio jahati, kandžijom mahati, želje Grofinji da ispuni.

On je mogao postati njena zvijezda vodilja, u njega se zaljubila, tajne plave loze otvorila.

Al hladnoća plave krvi na kraju se pokazala, svu ljubav je u nepovrat vjetrom raspršila.

I sada kao izlizane dvije duše na dva kontineta tuguju, s vragovima nemira ratuju.

 

Sudbina ima planove, kada se srca zavole, ona rastrga i najače, kada se najmanje nadaju.

Statistika je opet pogodila, Grofovska loza i sirotinja na žalost nije dobitna kombinacija.

Osedlani strahovi na njihovim leđima ostaše da ih noćima trzaju, podsjećaju.što izgubiše.

Vrpca životnog filma, jedne ljubavi se istrošila , kolut se ostao vrtiti bez glavnih likova.

 

Sad svi što su im zavišću se smijali, nož u leđa neprekidno skriveno zabijali, smijulje se.

A tako je malo falilo, jedno sa drugim sjedinilo, višnja je bila na njegovim usnama.

Na tronu je počasnom stajala, kanonada stihova i romana se zbog te ljubavi napisala.

Deja vu se eto događa, na trosjedu knjiga, spomenar je ostala, album slika dešavanja.

 

Ako taj album sretnete, na autoputu ljubavi nesretne, neka vas te slike poduče.

Ispod svake slike kredom je strast pisana, direktno uzeta sa  zaljubljenih usana.

Budite oprezni, da vam srce ne otkaže, moždani možda zadesi što se njima dogodi.

Tko je krivac, nema dokaza, zakuhana  čorba iz drugih kuhinja, očigledno uspjela.

 

Klatno u ritmu se dešava, akorde dešavanja uštimava, vrijeme zaborava otkucava.

Kiše polako ispiru, duge preko brda sjećanja prebacuju, sve polako da izblijedi.

Bijeli prah u očima iz duše što je preostalo otima sve da se što hitnije zaboravi.

Požutjela  Čitulja samo spominje,bez imena mislima neostvarena ljubav se prevrće.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 16.08.2012 u 20 i 08 minuta

 

NEDOKUČIVA SIMPATIJA

Pritajeno, nasmješen , srcem razigran ćulih na klupi , uglu susreta.

Možda po malo opasno je sjediti u aleji Jablanova visokih, magičnih.

Ako zagrmi može biti jako rizično da me u živo  munja zapali, isparim.

Kiša rominjala, sunčani ljetnji dan ispirala da nestane dosadna prašina.

 

Uhvatih sebe stranog pogleda, preduboko odlutao mislima al presretan.

Spazih , uhvatih se sa suzama u očima, sreća se potiho otkrivala.

Napokon slobodan, bez nekih obaveza da me pritišću, na kosti sjedaju.

Odmjereno i smireno, u meni se glazba širila, naravno tišina Beethovena.

 

Okolo ljudi su zujali, preplašeni da ne pokisnu, navuku zdravo kihanje.

U njima se mogao vidjeti odraz panike, zaluđenost zujanjem bez razloga.

Kao zombi su hodali, u sebi gunđali nezadovoljno i snuždeno koračali.

Preko puta u bašti prekrivenoj neki su sjedili, čudno me mjerili, zamišljali.

 

U sebi su mislili da sam pukao , kisnem pod visokim jablanom, presretan.

A oni , ispijenih faca u dno čaša su buljili, nesvjesni  svoje propasti.

Na vrata kuca im, samo što na postelju smrt ih nije položila, žive u lažima.

Pored mene naišla mlada djevojka, imenom oslovila, osmjehom izgubila.

 

A grad nekako sablasan, iz duša ljudi kaljave misli su iscurile… valjda.

Gradske ulice prelile, nekakva težina ih sve uzela, kao izašli iz rovova.

U očima većine što prolazi, odraz nezadovoljstva se prepoznavao, curio.

Oni pojma nemaju da su sami kažnjeni, jer ljubav u njima ne postoji.

 

Po krovovima zveckali oluci, kapljicama skupljenim potok tuge propuštali.

Jata ptica kroz kišno rominjanje praviše vratolomije, razvedravanje dolazi.

I tako sklopljenih očiju, miris suhe pokisnute trave osjetih, susjedi ogovaraju.

Miris i zvukovi pucektanja asfalta,zvona crkve potiho treperiše u daljinama.

 

Sklopljenih očiju, svi prirodni zvukovi, dušu mi odmarali, ljetni pljusak je.

U meni sreća je treperila, ona samo što nije pristigla, u zagrljaj se uvukla.

I ako kišan i onako dan sumoran, u duši pjevušim , opušten i presretan.

Princeza dolazi, zbog nje sve sam zapustio , probleme iz glave protjerao.

 

I opet bi, na kiši pod jablanom mislima da sklopljenih očiju putujem.

Njen dolazak iščekujem, zagrljaj topli ljudski da doživim, neprocijenljivo.

Oslobođen od svih na duši okova, čista srca i sebično za sebe doživljavam.

Samo je sekundu svratila, zagrljaj kroz uzdah poklonila, osmjehom se udaljila.

 

Ah nedokučiva simpatija, jednom tjedno zagrljaj dozvoljava, mrvicu poklanja.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.08.2012 u 15 i 01 minuta

ŽIVOTNA ŠKOLA

 

Život…početna škola, stalno se vraćamo, rane od opeklina iskustava ližemo.

No kada smo u nešto sigurni da to ima logiku, nema povlačenja…vuče nas istina

Pokušah da budem Vjerodostojan, svima primjeran ,prepoznatljiv bez odustajanja.

Poštovanje prema drugima gradih nakon silnih naturanih pokušaja da ih promjenim.

 

Mudrost u srcu se razvila,prestala je duša da bude ranjiva,pamet se razbistrila.

Sva teška razmišljanja što umom su valjala, uzroka teških dana izazivala, su nestala.

Tako je mudrost srca školu završila u duši napokon iskrenog prijatelja pronašla.

 

Jednostavnost upoznah kroz životna rješenja što me pratiše, prestah vrijeme traćiti.

Prirodnim ritmom i ljubavlju što radih,nepregledne bašte  ljepote života upoznah.

Srce puno i veselo, duša napojena, osmjeh na licu otkrivenje uspjeha, sreća podarena

Jedno po jedno i po redu sve se samo slaže, bez velikih projekata i razmišljanja.

 

Ljubav prema sebi učila me priroda, shvatih razlog življenja,bez podlosti i otrova.

Prestadoh biti sebičan, egoističan, prirodna inteligencija me šopala, krvlju se širila.

Onda Skromnost u meni se širila, postadoh, uživah… sitna mala neprimjetna jedinka,.

Ništa Nisam naturao,kratko bih objasnio, tko shvati sretan je, besplatno dobija savjete.

Diplomama i titulama se prestao hvaliti, skromno u gnijezdu života se ostao valjati.

 

Zrelost sam upoznao kada sam se najmanje nadao, na stepenicu života se nasukao.

Svakodnevno razvijanje, sazrijevanje, odrastanje , nestajanje žudnje i požude.

Samopouzdanje sagradih pregledom albuma životnog događanja,traženja.

Bijah igrom slučaja na pravom mjestu svakodnevnih okruženja i događanja.

 

Ispunjenje doživjeh tragovima prošlosti, prestadoh brinuti što će donijeti budućnosti.

Svakim danom ispunjen, sa osmjehom kroz život putujem, darovima života zaslađujem.

 

 

Život je životna škola, puna bolova i osmjeha kroz suze uspjeha i padova, koja lavina.

Galaksijom tutnjaju mnoge planete i komete se lupaju, al iz toga novi život nastane.

Tako je ljubav i mene osvajala, trvila, na sve i svašta navodila, po nekad izludila.

Sada pred odlaskom SKORO SVE SAM SHVATIO, na posljednji vlak na vrijeme uskočio.

 

MOŽDA I VALJDA.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.08.2012 u 15 i 22 minuta

DANAS JE 13

 Primjetih  čudne znakove u njenim očima,treperenje života se nekako prikrilo.

Dok sam je grlio, čudnovat ritam srca do mene dospijevao, nešto se dešavalo.

Osjećah da nešto želi da kaže mi al je stušilo u grudima, nešto mi priprema.

Dal se to rastanak primiče, nisam više dio njene životne priče, ljubav iscurila.

 

Slutnja se u misli uvalila, grudi naježila, poremećaj se neki podlo dešavao.

Samo sam šutio, nešto očekivao, kad će se otvoriti, u lice mi sve sasuti.

Odlazi, ona odlazi, sve svoje stvari posprema, osjećam duboko u grudima.

Ledenice me neke sasule, bez teksta u duši zatekle, iskreno bojim se…

 

Nakupina, lavina suza se spremila, samo provala što nije iz duše krenula.

 A kiša se nekako dogovorila, u ovaj moment da se salije, preko lica ispire.

Tako zagrljenu držah je, sekundom misli dotukle… prostrujale nesnosne,bolne.

Iz njenih očiju suza je kanula, potok pokrenula, uz mene se grčem privila.

 

*Oprosti mi*…samo je izrekla, ušutila… suza suze prelijeva, crnem misli navodi.

Nisam mogao izdržati, odmaknuh je grubo rukama, *Što se dešava…kaži mi *

Samo je plakala , riječ jednu nije izustila knedla u grlu ja zagušila, ne spominje.

Kaži mi, O Bože Ljubavi kaži mi , otvori se, oluja i mećava u nama se dešava.

 

Nakon godinu čekanja, ona je pristala, da bude moja i ničija, u sebi je to kuhala.

Počela ljubiti, lice rukama grliti, uz sebe najslađim zagrljajem stisnuti, u suzama.

*Da , da tvoju ponudu od srca prihvatam, da putujemi ostanem tvoja pratilja.*

O Bože zašto me ovako iscjedila, zar je bila potrebna ta gromada suza u nama.

 

Nemoj mi više nikada take , teške sumorne face slagati , suze u očima skupljati.

Zbog tebe sam skoro odrapio, neznam koliko bih dana plakao, da si otišla.

Hvala ti, hvala što si pristala, da budeš dio moga lutanja, koritima stihova.

A sada neka se sve događa, kako je sudbina složila, napokon sve uvezala.

 

Onda sam kleknuo, prsten iz malog džepa iskoprcao, odabranica moja je postala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.08.2012 u 17 i 00 minuta

 

 

24 SATA PREOSTALA

 Još jedan, samo jedan dan preostao, do njenog dolaska svijet se nakrivio.

Prelistavam albume sa slikama, zamišljam kako u živo ona izleda, magija.

A noć se neka tiha spustila, magla svježinu spustila, pod lampom sjenama.

Po neka duša promigolji, nešto valja u grudima, na balkonu skriven promatram..

 

Stara lampa oko sebe na stotine mušica skupila ,neke priče im prepričava.

Vrtoglavo misli i planovi dolaze, zapričavaju, sam sa sobom govorim, analiziram.

Riješenja  najbolja pronalazim, kako da je najslađe iznenadim, oduševim.

Samom sebe uhvatim, nasmiješen, presretan, moja buduća sutra napokon dolazi.

 

U neko doba kaskajući kroz maglu se vukla kočija , mladi par je negdje vozila.

Čuli se njihovi žamori, i oni su sreću upoznali, u sitne sate koje kuda krenuli.

Isti moment njena slika me zapljusnula, čarobne usne magija nasukala,dovukla..

Još jedan ,samo još jedan dan je preostao, do njenog dolaska sati na brojanju.

 

San na oči se neda dovući, ona se uvukla u tikvu blentavu, zaljubljenu, smušenu.

O bože kao da student sam nemirni, što prvu pravu ljubav treba da osjeti i doživi.

Svježina maglom me polaka smrzavala, na počinak pogurala, da malo odmorim.

Odjenom u trenu trznuh se, čudan trenutak osjetih, kao da je pored mene stajala.

 

O snovi, snovi, skoro pa realni, opet me nasukali, lažnim slikama naveli da postoji.

Bijaše 5 i 35, vrijeme kada je vlakom krenula, taj moment iz sna me probudila.

Ništa nije slučajno, toliko smo se uvezali , mislima rovarimo grudima, jeza obuzima.

12 sati do mene će putovati, na peronu, sa buketom ruža, sretnik dušu će čekati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.08.2012 u 14 i 07 sati

 

 

 

OVOG TRENA

Ovog trena , negdje , u nečijoj duši žubore slike sjećanja, osjećaj ljubavi obuzima.

Ovog trena mogu kiše padati, da isperu sve bolne prošlosti, ona stigla je, čeka ih.

Ovog trena, u jednom sazvježđu ona se probudila na put ka novoj sreći uputila.

Ovog trena, jednom divnom paru ona je oči otvorila, sa duša grumenje skinula.

 

Ovog trena, novo se začelo, jednosmjernim stazama na put bez putokaza krenulo.

Ovog trena,nova galaksija se iscrtava, granice uokviruje, blješteći dokazuje.

Ovog trena, svi koferi prošlosti u crnoj rupi svemira zavijek su nestali,izgubili.

Ovog trena sve suze strahova i bolova su nestale, samo kipeće suze sreće ostale.

 

Ovog trena, svaki moment, njihove usne treba da budu spojene,trakavicom zaražene.

Ovog trena, ONA…  LJUBAV svoje leglo je pronašla, dva srca prepoznala, spojila.

Ovog trena, napokon se mašta istopila, u prekrasnu idiličnu javu uvalila.

Ovog trena oni vole se, jedno drugom tepaju, to zaslužuju i nikada nek ne prestaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.08.2012 u 09 i 45 sati 

NEDAJ DA SLOME TE

 danak

Gledam te…glave spuštene hodaš i ne vidiš kako tope se proljeća.

Bila si cvijet što svakog opčinjava, zbog tebe su padale opklade.

Tebi su slali poklone, samo da ti se dodvore, tvoje strasti napiju.

Bila si simbol dražesne kneginje, primjer  žene…ljubavi strastvene.

 

Dok se u tebi nije kula potopila, u ponor te povukla, podla prevara.

Nema te … zavučena u svojoj duši si i drobiš se, srce u prašinu pretvaraš.

Otvori prozore duše ti ranjene, nek iscure bolovi podlosti, bez jecaja.

Moraš podnijeti lomove što su te pratili, na ponoru si stajala…vagala.

 

Na noge osloni se, jedino preostalo, uzdignute glave prsi se, nek polude.

Stijena si Galaktička od koje se sve razbija, u tome je snaga ti najveća.

Nikad nemoj dozvoliti , da opet gaze te, sujetom hrane se u ne dogled.

Suviše rana u tebi se prikriva, treba ti svjetlosna godina , da ih istjeraš

 

Na moje rame osloni se, bit ću ti desna ruka, mislima, snovima, noćima…

Uvijek u meni ćeš imati, što mnogi mogu sanjati, prijatelja u nevolji, neprocjenljivo.

Bit ću karika koja te pokreće, iz blata , gliba, gdje su te gnječili… zavidni.

U meni možeš pronaći, suzu u oku što treba ti, od bola kad presušiš..

 

Samo da izdržiš, ako treba zajedno ćemo plakati, da se oporaviš.

Molim Boga …da pomogne ti, da snažna si, pronađeš u tunelu svjetlosti.

Signale prati, što život šalje ti, neki na mene podsjećaju, svijeće ću paliti…

Moraš da nastaviš, dovoljno snažna si, sjeti se… sunce na kraju čeka te.

 

Znam da ćeš izdržati, u mislima ću moliti,snagu ti davati… jer moja si, nadam se.

A onda… ako ti budem trebao, slobodno potraži me, starim mjestima prošetaj.

Uvijek ćeš u proljeće pronaći… cvijetnjak sa tvojim ružama dražesnim.

Za tebe sam, uvijek ih zalijevao, nadao… da ćeš možda… u meni se pronaći.

 

Ako osjetiš da sam ti potreban, potraži me …kao dašak proljeća oživi me.

Moja si pepeljuga za koju sam vezao tepihe iz mojih stihova, u trenu rađana.

Za tebe vrijedi čekati, da prođe svjetlosna godina, da se spojimo… miliun razloga.

Čarima vezan za tebe, iz prošlih života su pozivi, tko zna iz kojeg stoljeća.

 

Osjećam …vrijeme nas razdvaja, no to je pitanje momenta, na vrata kuca sudbina.

Nadam se… da će nas spojiti, u oblake ponijeti…da se volimo iznova..čarolija priziva.

To daje snagu mi ,da jutrima te dočikam , izlaskom sunca  pretražujem sjećanja

Poručujem preko letećih konvoja, lastama da te upozore, u gnjezdu da čekam te.

 

Samo mrvica, mrvica fali da progledaš , iz tvoje duše ranjene da isploviš

Oči otvoriš, u zagrljaj mi poletiš, da ljubim te, nadoknadim sve što je protutnjalo

Zar ne vrijedi za to živjeti, nadati se, odricati, vjerujem… osjećam da dolaziš.

Sa mnom ćeš zaboravit bolove, upoznat ćeš samo osmjehe, za tebe čuvane.

 

Na dlanu ću ljubav ti nuditi, da rane ti iscjelim da sve zaboraviš, nek nestane.

Prestat ću pisati stihove , jer si se u meni stvorila iz moje mašte izronila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,

IMAM LI PRAVO

Imam  li pravo, bar mrvicu da te poželim, možda mislima dotaknem da me osjetiš.

Bio bi to dodir zrnom mrvica, okus usana, vjetrovima požuda, nestrpljenjem uzdaha.

Bilo bi to klasično bojažljivo, prikriveno, iz duše i srca iskreno ljubavno zavodljivo.

Neka se dodir  dogodi spontano, kada se najmanje nadamo, bit će sigurno vatreno.

 

Dal će se to dogoditi uz proljeće kada je srce najžešće, bude se prikrivene iskrice.

U ljetu bi možda izgorjeli zbog vreline ljeta previše očekivali, pa se razočarali.

A u jesen kada sve sazrije možda se među nama sve otkrije ljubav na tanane ispije.

A zima , ona je nekako primamljiva, hladne glave će držati, mada će tijela luditi.

 

Imam li pravo da sve to poželim…u inat zavidnim ću da prkosim, ljubav da ti izjavim.

Kažu premlada si za mene, zar su važne godine, imam li pravo da te poželim…

Ako se budemo voljeli, u duši čekaju stihovi, srce hoće da progovori …uzmi me .

Dušama smo davno se susreli, jedno drugo prepoznali, jezgro nemira probudili.

 

U svakom smislu se slažemo, duga pisma vezu su probudile, na ovaj korak dovele.

Imam li pravo, ako dozvoliš usnama mojim da napojim, na izvor požude privolim.

Često smo kroz snove to činili, pisma pečatom usana prosljeđivali, vezu zaluđivali.

Imam li pravo da sve to poželim, tako bih da vrisak sreće ti poklonim i doživim.

 

Imam li pravo da poželim , naš svijet skriveni u kojem ćemo sanjati, neprekidno  ljubiti.

Da budemo u prostoru bez podlosti, sujete, zavidnih i zločestih tamo gdje ljubav postoji.

Imam li pravo sve to poželjeti, mada se nismo ni susreli, ni poljubili, snovima maštali.

Ako sebe u tom svijetu pronalaziš , tajnim kanalima pismo pošalji mi, dokaz treba mi.

 

Toni Ljubiša BOŽIĆ, Bugojno, 11.08.2012 u 20 i 26 minuta

 

 

 

ŽIVOTNA ŠKOLA

Život…početna škola, stalno se vraćamo, rane od opeklina iskustava ližemo.

No kada smo u nešto sigurni da to ima logiku, nema povlačenja…vuče nas istina

Pokušah da budem Vjerodostojan, svima primjeran ,prepoznatljiv bez odustajanja.

Poštovanje prema drugima gradih nakon silnih naturanih pokušaja da ih promjenim.

 

Zrelost sam upoznao kada sam se najmanje nadao, na stepenicu života se nasukao.

Svakodnevno razvijanje, sazrijevanje, odrastanje , nestajanje žudnje i požude.

Samopouzdanje sagradih pregledom albuma životnog dešavanja,traženja.

Bijah igrom slučaja na pravom mjestu svakodnevnih okruženja i događanja.

 

Jednostavnost upoznah kroz životna rješenja što me pratiše, prestah vrijeme traćiti.

Prirodnim ritmom i ljubavlju što radih,nepregledne bašte  ljepote života upoznah.

Srce puno i veselo, duša napojena, osmjeh na licu otkrivenje uspjeha, sreća podarena

Jedno po jedno i po redu sve se samo slaže, bez velikih projekata i razmišljanja.

 

Ljubav prema sebi učila me priroda, shvatih razlog življenja,bez podlosti i otrova.

Prestadoh biti sebičan, egoističan, prirodna inteligencija me šopala, krvlju se širila.

Onda Skromnost u meni se širila, postadoh, uživah… sitna mala neprimjetna jedinka,.

Ništa Nisam naturao,kratko bih objasnio, tko shvati sretan je, besplatno dobija savjete.

Diplomama i titulama se prestao hvaliti, skromno u gnijezdu života se ostao valjati.

 

Zrelost sam upoznao kada sam se najmanje nadao, na stepenicu života se nasukao.

Svakodnevno razvijanje, sazrijevanje, odrastanje , nestajanje žudnje i požude.

Samopouzdanje sagradih pregledom albuma životnog događanja,traženja.

Bijah igrom slučaja na pravom mjestu svakodnevnih okruženja i događanja.

 

Ispunjenje doživjeh tragovima prošlosti, prestadoh brinuti što će donijeti budućnosti.

Svakim danom ispunjen, sa osmjehom kroz život putujem, darovima života zaslađujem.

 

Mudrost u srcu se razvila,prestala je duša da bude ranjiva,pamet se razbistrila.

Sva teška razmišljanja što umom su valjala, uzroka teških dana izazivala, su nestala.

Tako je mudrost srca školu završila u duši napokon iskrenog prijatelja pronašla.

 

Život je životna škola, puna bolova i osmjeha kroz suze uspjeha i padova, koja lavina.

Galaksijom tutnjaju mnoge planete i komete se lupaju, al iz toga novi život nastane.

Tako je ljubav i mene osvajala, trvila, na sve i svašta navodila, po nekad izludila.

Sada pred odlaskom SKORO SVE SAM SHVATIO, posljednji vlak na vrijeme stigao

 

MOŽDA I VALJDA.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.08.2012 u 16 i 40 minuta

ZAROBLJENI U MOMENTU VREMENA

 

Zarobljeni u momentu vremena, dozvolila nam sudbina, tjemena spojiti.

Razabrali smo kockice, uštimali dijelove, iskricama kroz dušu se spojili.

Kockice ljubavi, strasti i požude na isti izvor ovisnika lažnim slikama zavodili.

Mi smo se predali, za trenutak užitka na kocku bez kajanja savjest poslali.

 

Opila nas ubitačna trakavica maštanja,tvoja i moja želja vjernost prokockala.

Čudo se događa ove večeri, nesvjesni, totalno opijeni, niz rijeku splavove pustili.

Dobro se maskirali, da nebi prstom na nas upirali, prijevaru vjernika otkrili.

Ove noći i Bog dragi je sa nama, vatru raspršio u grudima, iskreno bit će kajanje.

 

Za samo trenutak nestvarnog dešavanja, čokolade na tuđim usnama, varamo.

 Neviđena želja nas spojila, most između duša ugradila, da strast se dogodi.

A most …krhka građevina,  temeljem od prevare zidana, provalama podložna.

No tako smo odlučili, svjesno kao kockari karte podijelili, rezultat čekamo…

 

No kada bolje pogledam most je od mašte, papira, želja i prevare sazidan.

Upitan je rok trajanja, možda dok iscuri prevara, odnese ga vjetar maštanja.

Možda u tom mostu postoji plamičak osjećaja, obojen trakama doživljaja.

A kajanje, bože kako bez veze suza bacanje dušu lomimo, srce ranjavamo

 

A žudih… onako samo mrvicu da osjetim dal me još i malkice strastveno poželiš.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 09.08.2012 u 22 i 44 minuta

 

 

 

 

 

NE POSTOJIM, MAŠTA SAM

 

Vjeruj, uopće ne postojim, produkt sam mašte, požude i lažnih stihova.

Sve što misliš i znaš a po nekad i sigurna, mojih  je riječi sumorna podvala.

Mamac sam za ranjene duše, slomljenih srca, strasti sam slatka prašina.

Kad si najsigurnija da imaš me, u ogledalu provjeri, dal kao duh postojim.

 

Kavkine priče su mrvica i nestvarne, ne puštaj me unutar hodnika  istine.

Samo sam obična asocijacija, kroz maštu slabašne… obuzimam lažima.

Mrežasto tkanje se provlači kroz krivične stihove, lome srca, stvaraju traume.

Dio smo nebeskog beskraja, lavina požude misli nam nemirom razvalila.

 

Mliječnim putem si me prepoznala, na grudi sputila, sreći se nadala.

Al neznaš što je zvijezdana prašina,slike razmuti u zaljubljenim očima.

Ako te zahvati, nisi svjesna svojih poteza, pravit ćeš greške bez povratka.

Al to cijena je podlog maštanja, sve ti oduzima, rane na grudima ostavlja.

 

 

Ne čekaj me, dolazim prikriven maglama, lažnu nadu šaljem varljivim dugama.

Ako te kiša oblije, neka te mrvicom podsjeti… bilo je prekrasno maštanje.

Nedaj srcu da tuguje, duša to lakše preboli, osmjehom najbolje brišu se traume.

No voljeh te, nije lažno uvlačenje, nedokučivo bilo je razmišljanje , planiranje.

 

Vjeruj, uopće ne postojim, produkt sam mašte, požude i lažima stihova.

Sve što misliš i znaš a po nekad i sigurna, mojih  je riječi sumorna podvala.

Mamac sam za ranjene duše, slomljenih srca, strasti sam slatka prašina.

Kad si najsigurnija da imaš me, u ogledalu provjeri, dal kao duh postojim.

 

Ovo nisu tvoje pjesme zapamti… tvoje srce od sreće je beskrajne satkano,

sačekaj, budi strpljiva , samo što nije na vrata duše ti sreća zakucala.

A mene iz mašte što prije mani se… nemoj da se gubiš u ovoj zabludi

što prije se iz tih snova ako možeš što manje ranjena probudi se.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.08.2012 u 20 i 00 minuta

dream

ilja 5

 

 

 

DAL BI POŽELJELA

w

 Dal bi poželjela da ponesem te poput jastreba, plavetnilom nebeskih rajeva.

Dal bi poželjela da iskoristiš prijatelja, da ljubav se skrivena doživi, osjeti.

Neka se trunčice strunama duše dogovore, na najslađi počinak isprate.

Što će se dogoditi , bolje ne planirati, neka se dogodi spontano i potpuno.

 

Dal si pomislila, svjetionik moje požude da postaneš, mrklim noćima navodiš.

Dal si pomislila delfine u pratnju da mi pošalješ , do luke skrivene  da navode.

Poznat ću gdje si skrivena, pod lijanama strasti… cvijetovima žara prekrivena.

Prići ću na prstima, zamke postavljene staklenim zvonima, ljubav zabranjena.

 

Nedozvoljena ljubav legenda bi postala, romeo i julija naših prostora, prepoznatljiva.

Takve ljubavi nikada ne umiru, od usta do usta putuju, kroz romane i stihove opstaju.

Pa kada se uzbune valovi, pjene će šaptati, vječno podsjećati kuda smo šetali.

Dal si poželja da je sve  istina, sve to doživjela a ne samo podlom maštom opijala.

 

Al nikad ne zaboravi voljeh te, podlošću materijaliste, samo maštao, gledao u tebe

Možda me nisi shvatala , ozbiljno srca  znakove prepoznavala… dušo iskrena.

Postat ćeš vječnost stihova, Julia srca ranjena, Nedaj se Ines moja drugima.

Volim te bez obzira što mislila, postadoh sebičnjak u grudima, na to si me navukla.

 

Dal si poželjela da ponesem te poput jastreba, plavetnilom nebeskih rajeva.

Dal si poželjela da iskoristiš prijatelja, da ljubav se skrivena doživi, osjeti.

Neka se trunčice strunama duše dogovore, na najslađi počinak isprate.

Što će se dogoditi , bolje ne planirati, neka se ostvari… spontano i potpuno.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 09.08.2012 u 19 i 27 minuta

ZAŠTO ???

 Zašto , Zašto,  jedno drugom smo tepali… bezgranične ljubavi izjavljivali.

Zašto  sve duboko, prikriveno u kanjonima naših duša smo skrivali i uživali.

Neprekidno od prvog dana jedno drugom podlo i slatko u snove se uvaljivali.

Nikada jedno u drugo nisamo sumnjali, samo tepali, gugukali,totalno uživali.

 

Pakt smo sklopili da ne spominjemo stare rane i ljubavi , srce to ne zaslužuje.

Nikad ništa uspoređivali, strastveno sve najsitnije detalje  duše prekopavali.

Suze su potpuno nestale , iz srca i duše se izbrisale, osmjeh je vladao.

Svake noći kockastom ulicom  u aleji breza šetali, poskakivali, cupkali…

 

Mislima smo hodali, sve lokve na duši preskakivali da zacijele, ne podsjete.

Zajedno smo rančeve pakirali za naše izlete spremali, usnama mezili.

Zašto tijelo uz tijelo smo stapali, po cijelu noć sljepljeni,nadoknađivali.

Zašto, većinom šaptom smo pričali, tišinu koristili, VOLIM TE… izjavjivali.

 

Dal je sve bilo iskreno, il samo u brašno zavaljano, uljem otrova namazano.

Neka Tango ostane, na trenutke prošle da podsjeća, ritam u srcima prisjeća.

Zašto smo nestali, jedno drugom leđa okrenuli, kao da sve bilo u je maštama.

Neka tako i ostane, najljepšim stihovima putuje, putokaz iskrene ljubavi pokaže.

 

 

Toni Ljubiša Božić Toni, Bugojno, 09.08.2012 u 18 i 14 minuta

 

 

 

 

O MOJA BEZIMENA

Evo ga stiglo je, u duši se probudilo proljeće, u njenim očima milion znakova putuje.

Proljeće  svojom napučenom raskoši na njenom tijelu ispisuje, usnama potpisuje.

Što sobom činiti, za njom stepom požude ću juriti, mrvicu usana kukanjem kamčiti.

Tko njeno oko u oku ugleda, nema više svoga pogleda, život postaje nova čarolija..

 

Upoznah je slučajno, virila kroz okno hotelskog prozora, zavjesu je skupljala.

Veza neplanirano bljesnula, međusobno putokaze prepoznala, stihovima uvezala.

I dok je sve to radila prekrasna pjesma sa njenih usana se rasprišla, opijala.

Jednostavno to se moralo dogoditi, dvije romantičarske duše spojiti, uvezati.

 

Uskoro zajedno smo trčali, bjegunci iz realnosti postali, jedno drugom pretraživali.

Damari u nabreklim venama, otkrivaše poruke iznutra, dal će se dogoditi iznuda.

Postadošmo grabljivice, lešinari poljubaca , strastvenih zagrljaja i dodira, noćima.

Sve i jednu kapljicu, halapljivo ispijašmo sa usana,da ljubav nebi presušila.

 

Nakon toga, ravnodušno bi zaspala, buncanjem u snovima pričala, još tražila.

Po nekad bi jecala, neko ime dozivala, mrmljala, mene u momentu razbudila.

Strastvenije sam je ljubio, tijelom  plovio, da smiri se , u snove opet potone.

Jer kad se volimo atomima strasti komuniciramo, molekule usklađujemo.

 

Jezgro svih dragih stihova je postala, slatko kemijsko jedinjenje nemirnim mislima.

Pa tako atomima šćućureni u kolibi , grebemo kandžama, u zanosu brloga.

NADO svih budućih dešavanja, ne odlazi… iz glave ne izlazi… O moja bezimena…

Trajnost nepotrošiva, zbog sušne ljubavi, hektolitre strasti čeka u tvojim grudima.

 

Rekla je da je ranjiva, zbog svih prošlih bolnih iskustava, teško se oslobađa.

Od sada ću je zvati, ako odobri, moja draga ljubavi, nju ću imati i sanjati.

Svima ću objaviti da je moja postala, kandže sreće u srce mi zarila, treperi.

Bunari mojih suza će nestati, osjećaje neću spriječavati, neka svi izlude.

 

Kofere duše otpakirati, sve stare tuge i terete na smetljište prošlosti prosuti.

Okrećem nove stranice, simbol je svih razloga, ljubimica iz skrivenog brloga.

Tango ćemo plesati prije vođenja ljubavi, da se u nama sve zapali, zamisli.

A onda, kakve vatre ćemo otkriti, u tišini jecaja prekriveni, plahtom požude uživati.

 

Toni Ljubiša Božić Toni, Bugojno, 09.08.2012 u 15 i 57 minuta

 

 

SREĆE TRAGOVI

CARICAAAAA

Volio bih znati koja je tvoja životna filozofija, što i kako te privlači…opija.

Znam hrabra si, voliš snivati, podlu maštu krikovima noći dozivati, testirati

Dal ti je poznata požuda, njeno značenje, katastrofalne nus pojave u grudima.

U srcu ti ne stanuje  škrtica, na sebi ne zakidaš, ljubav zrnima ne prosijavaš.

 

Koliko si stara i koliko imaš godina, ne znači da si pamet u srce i dušu spustila.

Horoskop ti pokazuje da voliš da putuješ granicama rizika, adrenalinska groznica.

Život za tebe  treptaj je, zanosna pustolovina, zbog ljubavi si budala u tuđim očima.

Iz koje galaksije nestrpljenja si pristigla, kristali ljubavi su dio tvoga folklora.

 

Što veća je bol ti u grudima, osmjeh se razvlači… neizmjernom srećom si ispunjena.

Strahove ne poznaješ, razočarenjima srce jačaš, nadograđuješ, jer si posebna.

Toliko si stamena da vladaš svim bolima, bez skrivanja, treptaja il ublažavanja.

A kad se raduješ, tišinom spominješ… na licu ti skriveno netko stanuje…uživaš.

 

Na usnama napučena ekstaze poplava, pred njom se brana požude urušava.

Znakove upozorenja ne priznaješ,srce osluškuješ,u ljubavi granice ne poznaješ.

Ne zanimaju te tuđe istine, gaziš travnjakom mašte i samo vatrenom srcu vjeruješ.

Uvijek si iskrena, pravo u oči pogledaš, ispijaš, snagom strasti druge opijaš.

 

Ne poznaješ riječ izdaja, kada daješ se, to te obuzima, neka drugi laži preuzima.

Ljepota tijela ti je nebitna, onu najljepšu prikrivenu  zadržavaš kanjonima u grudima.

Nadanhuta svakim trenom si, u tebi krčka vječno proljeće, nemogu da te nevole.

Tragovi neuspjeha u tebi nepostoje, jer srce ti uvijek iskreno nastupa, druge očara.

 

Kad si presretna, hodaš rubovima stjenovitog jezera, plažom Francuske do Jadrana.

Na sav glas , nasmješena Bogu zahvaljuješ jer si sretna rođena,da takva putuješ.

Uvijek si zaljubljena pod obroncima sjene i plavetnila mjeseca, što druge ubija.

Na tebe ne utječe plima i oseka, tzunami si što ljubav valovima šetačima podari.

 

Tko svoj val od tebe uhvati u trenu se preporodi, sve tuge i boli iz života zaboravi.

Tuge drugih i očaji, za tebe su bačeni života treptaji, bez veze na to se trošiti.

Jednostavno sretna vedrica, ne poznaješ bolove u kostima, nikad robom i umorna.

Onaj koga izabereš, jedrima ti stanuje i putuje,nesvjestan da zlatna si ribica.

 

Na duši ti nema tragova rušenja, obilje ljubavnih cvijetova, bašta  rajskih si vrtova.

I kada sa sobom sama si ,i kada te obuzme praznina, znaš da on sigurno dolazi.

Preko praga te presretan prenosi, zlatnoj ribici ON želje ispunjava, dodvorava.

Pod sretnom zvijezdom si rođena, iskrenom ljudskom toplom ljubavlju zaslužila.

Osobna iskustva su na licu sreće tragovi,na prekrasne uspomene navode, dar Božiji.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.08.2012 u 12 i 32 minuta

 

 

 

 

 

 

 

 

BESPRAVNO DUŠU ROMANTIKA OKUPIRALA

Dok hodam kroz naše parkove, stisnutih palčeva mislim na tebe, gdje stanuješ.

U dubini duše i razmišljanja horovi nestrpljenja ogradu oko srca heklaju,uvezuju.

Onako klečeći, sklopljenih očiju kod panja starog kestena, isporučih požudu mislima.

Bože, čuvaj je, mada nije u mojim dvorima, ona zaslužuje NAPOKON da život mazi je.

 

Svakog dana  satima, kada crkvena zvona vremenom zazvone, njeno ime spomenem.

Položim buket najljepših želja mislima, maštom do nje doputuje, osmjesi govore.

Kada je ona u požudnim mislima, sve želje obojene, valjaju se krakovima kistova.

Prestvarna postaje, da se kroz stihove dovlači, nove riječi iz grudi žuborom izvlači.

 

Mudrica je, svjesna  da je jednostavno posebna, poput  neodoljivog otrova ubija.

Sa njom kovati planove, 11 osiguranja nemože da pokrije, misli izlude..

Krik je oduševljenja, krčka iz duše korjenje, svim srcem se  vrtoglavo naštimava.

Portret njenog usmjeha  tetoviran u zjenicama pjesnika, umjetnika, robusnih kipara.

 

Ogledalu duše ocrtava,granična polja mašte ukoričava, sve do vrhova grudima.

Pijavica je što sve boli i otrove iz duše isisava, u život vraća najljepšim maštama.

Kuharica strastvenih recepata, što moja snoviđenja razvrstava, kanonadom dodira.

Kada u sobu pristigne, sve zvukove tišinom zakine, aria u prvom činu života postane.

 

A ja, sakati prosjek požudu kamčim kroz stihove, rane duše beznađem sačekujem.

Pa svake noći osnova je pjesničke trpeze, osnovni vitamini, minerali sačekuše.

Plomba je na srcu u ranoj mladosti skrpljena, ćuli, godinama ehom osjećaja čuvana.

Bespravno dušu romantika okupirala, lažnim ugovorom doživotnog obećanja vezala.

 

Dok hodam kroz naše parkove, stisnutih palčeva mislim na tebe, gdje stanuješ.

U dubini duše i razmišljanja horovi… nestrpljenja ogradu oko srca štrikaju,uvezuju.

Onako klečeći, sklopljenih očiju kod panja starog kestena, isporučih požudu mislima

Molih se da mi oprostiš, što sam prijateljstvo u ljubav pretvorio, vatru raspirio, zavolio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.08.2012 u 11 i 17 minuta

NEIZMJERNA NADA SI

Moja si, za sada samo maštanjem, ka srcu ti potajno putujem, prozore pronalazim.

Moja NADA si, moja određena sudbina, dugo ranjena na kamenu ljubavi čekala.

Moja si POŽUDA, buktinja mašte kroz jezgro stihova, orkanski visovi dodira.

Odgovor si na sva noćna pitanja, nedoumice kraterima čekanja, odabrana poruka.

 

Produkt si tihe skrivene u duši molitve, da jednog dana se pojaviš, mjesto zauzmeš.

Početak si svih romana, njihovih kuhinja, završnica ljubavnih strasti i dodira.

Karakteristična , posebnošću dugog klečanja, u mojim grudima si čuvana.

Tvoj duh u meni ne umire, vječnošću mašte putuje, kroz stihove se pojavljuje.

 

Iskrica si u svim čulima, svaki dan počinje sa tvojih usana, nadovezan suzama.

Plačem jer sam te dobio, smisao življenja na najljepši način otkrio, doživio.

I kada bi sutra na počinak života krenuo, bila bi sa pjesmom na usnama.

Zahvaljujuć tebi i što si mi podarila, vrijedilo je svih životnih slatkih uloga..

 

Hvala ti, do neba hvala ti, što si me pustila, da ljubim ti stopla, kuda si hodala.

Jer kada sve potone, jedino NADA neizbrisiva ostaje, u duši snagom da podupire.

Tebe samo upoznati vrijednije je nego nekima 30 života proživjeti, jer si posebna.

Samo šapat usana upijati, suze sretnice sa medenih očiju brisati, neprocjenljivo.

 

Postala si ličinka, ogrozd svih požudnih stihova, nesvjestan da si me opila.

Kao mušica si u grudima dosadna, bockaš me, ovladala  fatamorganom dodira.

Samo pomisao da bi moja mogla postati, zapljusnu me slapovi magičnih dodira.

Molim te uzmi me, uzmi me barem u razmatranje, kada god odluka sustigne.

Bit ću presretan , isplatilo se dugo, neizmjerno, MILA MOJA na tebe čekanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.08.2012. u 09 i 40 minuta

 

 

 

 

MOZAK MI ISPIRE

U posljednje vrijeme samnom riječima ratuje, nešto pokušava da dokaže.

Svoje razmišljanje mojim naziva i podmeće, na tanak led podle riječi umeće.

U 24 sata 110 puta me otpiše, izbriše, pa kamči i moli da joj oprostim, sve zaboravim

Da vratim je na listu čekanja, teškim riječima ranjava , umara, nije normalna.

 

Al šutnja se znak odobravanja, biti lažov samom sebi je najveća izdaja.

Izvrtanje tuđih riječi osobina je zločestih, nazivaju je provaljena filozofija.

Kada iz ničega veliko nevidljivo napraviš, i slijepce pored očiju ubijediš.

Osobne procjene mogu biti optička varka, jer u ogledalu ne postoje.

 

Al ona je borac za svoje mišljenje, nema veze što nema logike, mlada je…

Nekome život proteče a ne vidi i ne skuži da je prohujao, pred očima tragovi.

Životna škola je čudo od logike, ako je ne skužiš, slijepom ulicom izludiš.

U krug stalno vrtiš se, kompas ti ne pokazuje, znakove života ne prepoznaješ.

 

Njena  istina se mijenja sekundama, nije joj stalo do tuđeg mišljenja.

Njeno je najbolje i najrealnije, nema veze što tu nema zrna realnosti i istine.

Istina je oštrija i najbolnija, sve laži u paramparčad raskida, lažove otkrije.

Stotinjak  pravih riječi 100 romana ispiše, velom tajni sve prikrije, probudi maštanje.

 

Prirodna inteligencija svakome od Boga je spremljena, u srcu i duši skrivena.

Toliko puta kroz život poklekneš i pitaš se u čemu je tvoja prokletinja.

Ako te glupani zalude, za led slažu te i kažu da para je, izgubljen putuješ.

Probudi se, život je logike čarolija, jednostavna matematika, izvrsna osnova.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.08.2012 u 19 i 17 minuta

 

 

 

 

NA DLANU PREDSKAZANJE

 

Često su govorili da sve je zapisano u sudbini , da se moramo čuvati…

Zvučalo mi kao neka magija, nevidljiva vračarska podvala, naivnim prodata.

Život nam protrči, ostanu samo sjećanja, koja valjamo noćima, dušu opija.

Al od uspomena nema koristi,sjete donosi, valja se pokrenuti,naprijed gledati.

 

Onda se ona desila  očima me pretresla, dlanovima svu želju prenijela.

Čupavo stvorenje mene je zapalo, garavim očima prostrijelilo, očaralo.

Nešto je u mene udahnula, preko ramena sreća se osmjehnula, i šapnula.

Svu je kuglu obrnula, u suprotan pravac kretanja me okrenula, zaludila.

 

Skoro povjerovah da je sve istina, da ona postoji, imadoh karmin na usnama.

U ogledalu iza mene je stajala, zagrljajem stezala, mašta me omamila.

Doživjeh maštarsko sljepilo, mladenačko ludilo, u drugu galaksiju me dovela.

Sve na dlanu  je vidjela, pročitala, predskazanje pred gotov čin dovela.

 

Sumnjah da sudbina postoji, imaginarne priče djedova sa planinskih vrhova.

Vlasnica moga gnijezda je postala, sve stihove sladorom suza je dojila.

I još dan danas je moja sudbina, predskazanje na dlanu je prepoznala.

Ništa nije slučajno, ipak naša je sudbina, pravi trenutak skužila…priskočila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.08.2012 u 20 i 20 minuta

 

 

 

Vajar duše

 Koji osjećaj kada te ona obuzima, dušu i tijelo vajarski oporavlja.

Sve tragove na duši zakrpi, nesvjesno izvorima svojim zavodi

Usne najdublje osjeća, svaki trag po njima preplavlja, podsjeća.

Uživaš da te prekopava, na policu sreće postavlja, ljubav  iskrena.

Slatko, prikriveno se namještaš  leđima usnama da te prebira.

 

Prste kroz kosu kad provlači, žuborima vjetrova ispisuje tragove.

Navaljuje poput valova, snovima poigrava,sreću osmjehom zadržava.

Shvatiš da vječnost je beskrajna, bez obzira na izobilje tragova.

Vajarski Dušom mi postavlja izobilje kipova, da na nju podsjeća.

 

I kad pleše sa štiklama, meni je posebna, pati se, jer je presretna.

Nakon toga tri dana kukanje, tvrdoglavost njena po nekad je preslatka.

Dal ljubav je, il me vajarski osvojila, maštu svojim rukama vodila.

Njenih ruku sam djelo postao, dušu otvorio, u brdo stihova složio.

 

Umjetnica, vajarka, slikarica,pisac stihova, sve stanuje u njenim grudima.

I tko je nebi volio, u svoju mašu ugurao, kroz noći maštama provodio.

Jednostavno neodoljiva, i kad ljuti me, na svoj način ljubav pokazuje.

Zato sam presretan, na mojim grudima stanuje,tajni kod srca provaljuje.

 

I kad kažu da sam pukao zbog usana se nasukao, sve je istina…

Drage volje sam prisato da budem eksponat njenih slika i kipova.

Svaki dio mog tijela prepoznaje, čarobnim prstima prebire,osvaja.

Vraćam joj kroz stihove, nikada doživljene, maštom začinjene.

 

Nikada se više ne budite sa kajanjem…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.08.2012 u 09 i 12 minuta

SRETNO OSTAVLJEN

 Bolno je biti ostavljen, napušten, ranjen, na pljusku lažnih dodira sahranjen.

Kao da se zemaljska zloba pred tvoja vrata istresla, grudi krhotinama rasparala.

Gubiš osjećaj vrijednosti, u duši rascjepi, na srcu krateri,nemožeš da govoriš.

Bukvalno sve riječi nestanu, glasnice presuše, poput paklene pustinje nestaješ.

 

Vraćaš u nazad filmove, tražiš opravdanje, mrvicu, razloge da disati lakše je.

Al jednostavno ne ide, izbrisana ljubav nema logike, bez razloga zastranjuje.

Realnost bolna je, ne shvataš da si prestao biti vrijedonost nečija, propala.

Pa se duboko u sebe zavlačiš, od svijetlosti života prikrivaš,a sve bez razloga.

 

Turobno bolno je biti ostavljen ,siroče na blatu napušten, tugom potopljen.

Dobiješ nadimak baksuza i nevolje, sa tobom na tvojoj duši biljeg počiva.

Dva stupa ljubavnih mostova u potopu različitosti nestanu, stupovi popuste.

Svo dojučerašnje sjećanje, na duši pritišće, morem boli podlo hinjski rovari.

 

Kada se odjednom osvijestiš poslije godina duševnih lutanja, svoga pretraživanja

Svatiš da greška nije bila u tebi, ona te ne zaslužuje, nesvjesno šansu ti pružila

Kada kreneš bez okreta, slabosti srca ne otkrivaj, glumi ponos…tugom nasmijan.

Više će nju boljeti, kasno shvatiti da nije te dostojna, i to je istina, tvoja je pobjeda.

 

A kada druga vrata ljubavi se dogode, sjeti se, ona je gubitnik, no kasno je.

Uvijek ćeš se sjećati, ipak je bila posebna , njene crte podlo tražiti u drugima.

Nemoj da te to prevari, jednostavno sve fajlove sa njenim imenom izbriši.

Ona je baksuzna, veza za tebe bila pogrešna, iz njenih kandži sreća te ukrala.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.08.2012 u 23 i 04 minuta

 

SVAKOG PRIJESTUPNOG STOLJEĆA

 Svakog  prijestupnog stoljeća Love story se nama dešava,upozorava

Ne plašimo se naše ljubavi, nego kazne  što sa njom na tacni dolazi.

Kako je moguće da svaki mladež na njenom tijelu poznajem, znakovi…

Kojim Vlakom voli da putuje, koju knjigu trenutno prelistava.

Tko je glavni lik u njenim snovima, tko joj usne neprekidno cjeliva.

 

Osjećam kada tužna je, kada je valjaju smjehovi, u grudima bolovi.

Jednostavno kao da stanuje tu pred vratima, svakim trenom doziva.

Njenim mlađanim licem sjevaju tanke obrve, krik tajne skrivene.

Mada tepa mi, po nekad i stihove pošalje, dok ljutnja njom razdire.

 

Naše upoznavanje se desilo plamenom vjetrova, mjeri se sekundama.

U tim sekundama sve mi je otkrila, čitava vječnost kroz mene prostrujila.

Tada sam shvatio, ona se vratila, samo da bi se javila, grudima žuborila.

Zakletvu je položila, drugim je vezana, za mene daleka i nedodirljiva.

 

Ljubavna priča, nemoguća misija, distnacom strujanje održava, da ne plane.

I Kako svaki mladež na njenom tijelu poznajem, znakove duše prepoznajem…

Zato što ona je, ljubav proteklih stoljeća,svakih 100 godina se nanovo događa.

Ne plašim se ljubavi, u nama je…vječno postoji i žaluje, stoljećima potražuje.

 

Totalno je poznajem mada stoljećem iščekujem , da bljeskom osvane.

I uvijek kad se pojavi tajnim signalom me pozdravi, ugrizom usnama.

A onda prođu godine da se do susreti dogode, uspomene vraćamo.

Zato je moguće da svaku točkicu i mladeže na njenim grudima BAŠ poznajem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.07. 2012 u 19 i 22 minuta

 

 

 

 

 

 

 

STARO PERO I STIHOVI

1.loveOd kako je nestala, prečesto vraćam se u sobu gdje je spavala…peru stihova.

Sva tinta iz njenih očiju ga punila, osmjehom dozirala, suzama kočila.

Po nekad bi neko slovo procurilo, zadebljalo, svjedočenjem istinu dokazalo.

A uljana lampa, svijetionik svih maštanja peru je maštu potpirivala.

 

I onda se tromim korakom izvučem iz tamne komore… tamo je stanovala.

Prošećem do našeg izvora , na starom panju je sjedila, rado sjećam se.

Obljepljen krilima leptira skriven u duševnoj bašti cvijetova nju sačekujem.

Pirkajući povjetarac plazeći preko našeg potoka mirisom je otkriva, dolazi.

 

Sreća u meni se poigrava, suncem toplina strasti raspirila, mirisom usana.

Tišinom osmjeh joj odjekuje, daljinom se spustila, hoda rubovima požuda.

Podlo sam je uvijek sanjao , želio da uzme me, stavi u svojih usana okove.

Sočnim, požudnim, vatrenim poljupcem sve dileme bi otklonila, raspršila.

 

Anđeo  u poniznim maštama Nježnost nadimak usana Dirljiva i neosvojiva.

Povremeno neukrotiva, što bliže smo više šutimo…jedrimo pogledima.

Nemani smo zbog ljubavi postali, kroz ogledala se u strasti spajali,zalutali.

I sada kada je iz moga života nestala, po nekad nazove i priupita kako sam.

 

A ja…ciničnim osmjehom kroz stihove se provlačim, lažnu sliku sreće navlačim.

Pokušavam u svijetu gdje je ona nastala ,moj  svetionik nadanja i stihova,

Da se nekako u realnost povratim, uspostavim kontrolu poslije tragičnih  lomova.

Što sam se više derao, glas mi se daljinom gubio, samo me očima gutala.

 

Ništa nije razumjela, ali je u srcu osjećala, od prvog dana mislima smo pričali.

Pokušavao sam izvući zaključak, definiciju ljubavi pošasti duše i lomova.

Ako ste voljeli , onda još volite i vjerojatno nikada nećete prestati voljeti.

Neće srce moći šutjeti, samo u sebi će se kruniti, grcati, preskakati iz ljubavi.

 

Samo pero dragih stihova, obliveno osušenim tragovima suza i ridanja, svjedoči.

U njemu je sva sabijena memorija događanja, prijeloma duše i predviđanja.

Većinom sam tim perom pisao stihove u sitnim satima pokraj lampe uljane.

Nekako ta atmosfera sa njenom dušom me spajala, unutar čarobnog svijeta skrivala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05,07.2012 u 16 i 18 minuta.

 

 

 

 

LJUDSKE POTRESNE SUDBINE

Jedan dan bez riječi dobih da kroz najgore ljudske sudbine provirim.

U blatu su bili sklupčani, vatrom sprženi, jadnim bolesnim su se rugali.

Pružaše ruka da im kap vode na usne prolijem, nisam se smio mješati.

Samo su metar ispred sebe vidjeli, gluhi postali, žive rane na grudima.

 

Sve lijepe uspomene Iz sjećanja im izbrisali, razdirući, najgori bolovi ostali.

Crvi im preko rana hodali, još više rane širilii, očigledno su zaslužili.

Najgora prokletstva ih sustigla, sirotinja i bolesni u pakao ih prokleli.

Sami sebe sažaljevaju, proklinju, traže oprost, samo da im rane zacijele..

 

Al tako ne ide, Božija kazna uvijek sustigne, na izdisaju izriču presude.

Tuđe otimali, silovali, dvorce za sebe gradili, nesvjesni time se osudili.

Tuđim suzama se ismijavali, srca lomili, gladnima iz usta otimali.

Sada kasno je, pomilovanje ne postoji, žalbe ne priznaju,još gore dolazi.

 

Svakim danom hektolitre suza puštali , pomilovanju samo sanjali,nadali.

Boga su molili da se mrvicu smiluje,da im dozvoli da što prije izdahnu.

Pokušah na izlazu saznati kako su ih osudili,kroz život su kazne prikupljali.

Jedna tuđa  suza  godinom muka se naplaćivala, nemogu nikada umrijeti.

 

Jednostavno vječno su prokleti, za njih više nikakva šansa ne postoji.

Na izlazu shvatih kako smo ranjivi, nesvjesno kroz život sebi sami sudimo.

Kad bi čovjek samo sekundu mogao vidjeti, užase što ih mogu strefiti.

Raj na zemlji bi cvijetao, no Bog dragi zna zašto je sve tako rasporedio.

 

Toni ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2012 u 21 i 51 minut

 

NA PRSTENU JUPITERA

 

 

Krišom pokušah u njene vrtove  da zavirim, al me dočekala zaključana kapija.

Pokušavam da budem otvorena srca avlija, u koju svaka dobra duša rado će da svrati.

Želim da se tamo najljepše osjećaju, samo osmjesima pričaju, bez tračka suza u grudima.

AL teško je, zvuči kao sjediti na prstenu jupitera, al kada samnom je MISIJA je  moguća.

 

Ljudima je samo malo potrebno, ako imaju sreće na ludi kamen da nagaze.

Sve se drugačije postavi, u srcu se nova pravila izgrade , izvor tople energije putuje.

Ruka ruku miluje, božiji zakoni se sprovode, nema mržnje niti sumnje ni podvale.

Nije nam važno dal dolaze sa mjeseca, druge galaksije il drugog sazvježđa.

 

Nikakvi profiti nas ne zanimaju, ljubav se prenosi mislima,diplome ne postoje.

Sve je zakon prirode, istine,krvne grupe se mješaju maštama, javnost razumljiva.

Ona kada samonom je,činimo novo sazvježđe, našim srcima sreća putuje.

Postajemo dio galaktičke avlije, tamo se svatko zaljubjuje, bez trunke mržnje putuje.

 

Postanimo društvo jedne avlije, gdje nam mržnju ne mogu i ne smiju da nature.

Kupe nam za sitne novce prodate duše, koji nam se našom krivicom na leđa natovare.

Dok je ona samnom kroz život putuje, na te idiote nemam vremena da razbacujem

Bit ću i ostati otvorena avlija, dobre ljudske duše što dočika, iskreno pozdravlja.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2012 u 18 i 28 minuta

 

 

 

 

DAL PO NEKAD POMISLIŠ

dragana

 Dal po nekad pomisliš da u istinu sve ovo postoji, da smo se dodirnuli.

Trubaduri uzdaha mandolinama nas opijali, na vodopade požude naveli.

Sve je nekako stvarno , idilično, detaljno i strasno bez greške poprilično.

Kad god bi na grudima zaspala, uzdahom si me hranila, da želim te.

 

Kao da su nas mućkale galaksije, dobitne brojeve izvukle, pa spojile.

Na pustom ostrvu mašte osvanuli, da bi se upoznali, kratko uživali.

O Bože kako si mi ugađala, sve damare usnama budila, izludila.

U tih nekoliko dana surfanja, upoznah nepoznate predjele, svoje istine.

 

Dal po nekad pomisliš da u istinu sve ovo postoji, da smo se zavoljeli.

Od svog milog dešavanja java sa maštom se smućkala, konce pobrkala.

Tako zaljubljeni šetašmo zvijezdanim stazama, pod okriljem maštanja.

Mašta se ipak ostvarila, javu sa maštom je spojila, meni te dovela.

 

Znam da si me zavoljela i beskrajno željela, vlasnica srca si postala.

U našem gnijezdu si nepromišljeno uživala, sebi se čudila, pa gubila.

A onda trenutkom me razbudila, stakla ranjene duše suzama izbrisala.

Sve slike su nestale da podsjećaju, samo ostatci kroz stihove dolaze i putuju.

 

Dal po nekad pomisliš da u istinu sve ovo postoji, da nam se dogodilo.

Sačuvajmo naše maštanje, da nam ne ukradu sjećanje, darova kroz stihove.

Hvala ti što si u san me dovela, na grudi čedne , vrele položila, probudila.

Bilo je kratko , al sjećanje ostaje, poput slapova kroz dušu da putuje.

 

Dal još uvijek po nekad pomisliš …

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2012 u 17 i 44 minuta

 

 

 

VIOLINSKI KLJUČ STRASTI

jesnjenja idila

 Kada si tijelo podarila, violinski ključ strasti smotali, sonatu otvorili.

Kao bršljen uz požude  se penjala, sve i kap moje strasti si ispijala.

Da bi me u ćošak čarolije dovukla, medovinom obilja nenadno zasladila.

Nakon toga svi tragovi sjećanja prošlosti u trenu su nestali, vjetrom zagubili.

 

Ona… misli mašte je čitala, želje iz požude mi izvlačila, usnama upoznavala.

A tek je nedavno odrasla, prvi put korice svoje knjige života otvorila,naučila.

Krasotica osmjeha poput Ljiljana,razigrana energijom južnih toplih vjetrova  .

Mene je izabrala, svoje tajne poklonila, prćastim nosićem usne izazivala.

 

Sunčanim pjegicama skrivala svoje godine, mladalačo lice jedne gospođe.

Onako nakinđurena tijelom sirene , jednostavno svega me osvajala, šutila.

Poslije smo dogovor sklopili, da nam se duša i srce sjedini, protokol potpisali.

No nije čitala malim slovima na dnu teksta što sam sve prikrio, moja je postala.

 

I dan danas, kad me se poželi, svrati do čarobne postelje, dovlači  stihove .

Kišne tmurne dane …trenom preko usana vrelinom  strasti lavova… rastjera.

Tako smo najdraži položaj ljubavi…zvijezdom violinskog ključa prozvali.

Zato je naša sonata, duševna amajlija, klarinetom i flautom opija preko usana.

 

Onaj tko je poznaje tu je neprepoznaje…ova idila duboko negdje dugo se skrivala

da bi se čudom ukazala, samo posebnom udovoljila, sve svoje grijehe isprala.

Hvala ti Bože što si nam sklopio kazaljke da nam se mašte ostvare, i dogode.

Sada , kad mi je najteže otvorim korice, tamo je… sa violinskim ključem stanuje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2013 u 17 i 17 minuta

ŠEŠI

 

 

DAL ŽENE POZNAJEM!!!

 Dal imam pravo o ženama pisati, dal će moje priče objektivnost imati ?

O njima se toliko pisalo, stihova i suza prolilo, romana naslagalo…

Simboli tragedija i ljubavi na slikama, putuju kamenim skulpturama.

Zaštini znak su i promocija najboljih auta, hotela i glazbenih hitova.

 

Živo blato su gdje naivni u sekundi se zaglibe, nikada ne izrone.

Ženska ćud i priroda je nevidljiva ograda propasti i uspjeha, što sačika.

Kao najgora vrsta droge je u vama, na kratko djeluje, al na duže ubija.

Njihova ciljevi su najviši vrhovi, toliko srca se do njih polomi, nikada ne vrati.

 

Najžešće vulkane hladnoćom duše ONA  ugasi, u trenu iz ljubavi vas ne podnosi.

Još počesto zbog bogatsva sve mostove poruši , preko živih leševa nagazi.

Njeni principi, inati, sve normalne granice prelaze, tvrdoglavošću se prikrije.

Po nekad će reći da je po horoskopu ne riješiva, zbog toga ništa i ne poduzima.

 

Prečesto je hvata glavobolja, čisto bez razloga da bi vas izgurala, zanemarila.

Al kada ugleda koristi, sve u sekundi zaboravi, digitron u glavi uključi.

To su one najgore predstavnice nježnosti, tijelo izvajano se na burzi koristi.

Svaka usluga se debelo naplati, jer njena mladost i ljepota trenom se izgubi.

 

Al ako Vas sreća posluži pa na pravi čisti izvor vas nasuču sudbine tokovi.

Bit će Vam to najbolji životni potez i Božija nagrada, jer posebna vas zapala.

Čuvajte je na granici dodira, pišite stihove , vodite u duge šetnje i slušanje.

I najmanju sitnicu Debelo će Vam vratiti, iskreno ljubiti… sve rane cjelivati.

E tek tada ste sretnici rođeni…svakim danom Bogu zahvaljivati, HVALA TI…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2012 u 14 i 49 minuta

 

 

BUROM PRISTIGLA

Buru si na srce mi spuštala, odronima gromada duše zamke  namještala,

Bez razloga za sve me okrivljivala,a zrno nade nisi mi pružila, podvala.

Stvarnošću si podlo uvijeno u lijepi omot sortirala, osjećajima manipulirala.

Na postelji me lažno očekivala, moje usne priželjkivala, kako sam nasjedao.

 

Dok se nisam kasno probudio, bolnu istinu saznao, opeklinu sprženu doživio.

Nebo se na mene sručilo, gorčinu kiša kroz suze mi prolilo, poplavu izazvalo.

U kazanu života sam polomljen,tamo se slomljena sudbina odvija, da podsjeća.

Rizik je veliki iskreno zavoljeti, tajne svoje duše na njene grudi položiti, otkriti.

 

To se zna zloupotrijebiti, ucjenjivati, najnižim strastima podvala etiketirati.

Imaš srce grabljivice, živo meso otkidaš, bolnim ožiljcima da podsjećaš.

Od tvojih podlih podvala tzunami u duši si proizvela, zemljetrese dozvala.

Ni pedlja nisi popuštala, namjerno na požude kratere me navela, nasukala.

 

Neizbrisiva tetovaža na srcu se stvorila, od nje miliun kompleksa i strahova.

Neznam što je to mene spopalo, volju za pisanje vedrih stihova slomilo, ubilo.

No nadam se  da je podla zabluda, da će nestati uskoro, zbog nečijih usana.

I opet ću budala ispasti svoju nadu , maštu, slabosti i vjeru na tacni joj pokloniti.

 

Jednostavno emotivna budala sam rođena, previše iskrena, često puta kažnjena.

Životna škola samnom pere podove, nikako da shvatim i naučim osnovne ljubavne slogove…REZERVNI  POLOŽAJ  UVIJEK  ZA  SVAKI  SLUČAJ  SE  MORA  IMATI.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2012 u 07 i 01 minuta

 

TELEGRAM

 

Molim te oprosti mi, sve krivica je moga maštanja… STOP

Previše slaba sam da bih te u grotlo duše pustila…STOP

Sve krivice na mene pretovari, moje opsesije i kajanje..STOP

Kad stignem, prvim pismom javljam se, pečatom usana…STOP

Sve  ću ti priznati, nemogu u oči te gledati, suzama ratujem…STOP

 

Kada se budem pred Bogom kajala, svu krivnju na dušu ću preuzeti…STOP

I ako opet ikada pozovem te, sva vrata svjetlosti zatvori mi…STOP

Bolno je tebe nevoljeti, na žalost pod kaznom u ovom životu  sam…STOP

Molim te nemoj me ružno pamtiti, srce sam ti iskreno podarila….STOP

 

Takva je sudbina, nedozvoljava…pamti  me kroz lijepa naša sjećanja…STOP

Zapamti, molim te zapamti , nikada ne zaboravi, iskrena bila je namjera…STOP

Znam ti ćeš me preboljeti, rane ću tvoje i svoje noćima maštom cjelivati…STOP

Putuj, poleti, svoja krila raširi, u oblacima rođen si da vječno postojiš…STOP

 

Hvala što si ime moje skrivao, zbog toga kritike preživljavao…STOP

Možda jednog dana kada se spoje kazaljke opet naletim na tebe…STOP

Vremena su da se sklonimo, za duže vrijeme pritajimo, NEČUJEMO…STOP.

VOLJEH, VOLIM TE  I FOREVER SI LJUBAV SULUDA NEPREŽALJENA…STOP

 

Neprežaljena simpatija sa druge galaksije repaticom poljubce prosljeđuje…STOP

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2012 u 13 i 14 minuta

 

U KLJUNU SREĆE

 Kada se u novom životu pojavi, energiju osjetim, sjetim se vreline najslađih usana.

U njenom čuperku stigne prepoznatljiva poruka, prati besanim nemirnim noćima.

Nekako  ridanja, grcanje mislima, u trenu bolove zaboravim, oživi naše parkove.

Tko zna koliko puta se u život umješala, samo rane nanijela , gorko sjećanje.

 

Voljela je uz gitaru pjevanje, nove stihove za nju skladane, zagrljaje beskrajne.

I tko je nebi volio, mlađanu, sa očima što u svakom pupoljku cvijeta podsjeća.

Grickanje noktiju kada je nervozna, čupanje trepavica ispred ogledala, brbljala.

Koliko puta sam rekao da joj NIKADA neću oprostiti, na prag duše da se pojavi.

 

Al kada se pojavi vrtlogom vjetrova, uz proljeće namiguje iz prvih tučaka cvijetova.

Onda je vidim u krošnji behara, slatko prikrivena al ipak podsjeća, srce provocira.

Ona je vječna reinkarnacija, sustiže, prati, na svakom koraku ljubav staru potražuje.

I uvijek , baš uvijek njene podvale progutam, kao dijete na šarene laže nasjedam.

 

Kao da smo kažnjeni, uvijek sretnemo, rane stare nakon strasne ljubavi razgulimo.

I onda umjesto napokon spojene ljubavi, razore nas ljubomore njene podli otrovi .

Nikada  nemože dijelit me sa drugima, posesivno sebična,  guši u srcu i grudima.

I uvijek u svakom životu ona je razlog gorkih suza i plakanja, bolnih razaranja.

 

Pa se glupan opeknem, naivno nasjednem, prejeftino tepanjima prodajem.

Al jednostavno je ovisna, u srcu i grudima DNK duboko je razlila, pa popuštam.

Kemijsko jedinjenje je protiv kojeg se teško boriti, sastavni je dio svih dešavanja.

Po tko zna koji put sam se zakleo da nikad više neće proći njena podla prevara.

 

No srce slabo je, ona je sjedinjenje mojih želja i maštanja, ćuli i čeka na grudima.

Uvijek uz proljeće , žudim kraj starog prozora, tamo je njena saksija, cvijet u grudima.

Uljana lampa, noću je palila, posebno vezena zavjesa, stari sat i slomljena kazaljka.

Na prozor bih hranu za ptice spuštao, čekao, da se u kljunu sreće ona opet pojavi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.08.2012 u 04 i 01 minuta

 

 

NASUKAN NA SPRUDOVE MAŠTANJA

 

Čovjek je jako ranjivo božije stvorenje, koje prolazi kroz stijene, zbog ljubavi.

Gazi po slomljenim staklima duše , srca nasukanog ranama… živim prevarama.

Preskače tarabe u treptaju, baca se niz najstrmije provalije, jer voli je.

Iskrenosti je sve manje na pomolu, cijena morala na niske grane se nasukala.

 

No , van toga podignute glave , pokunjen odlazim, zbog ljubavi i mira sklanjam se.

Zar mogu mladi ljudi takav mućak u duši da usade, gledaju u oči… laži govore.

Zaklinju se svojim najmilijim…O bože hvala ti na pameti, al srce mi ranjeno ostaje.

Da sjećam se, gdje sam pogriješio, po tko zna koji put na sprudove mašte nasukao.

 

Dozvolih preblizu da boravi,da dio moje energije odnosi, koju od srca poklanjah

Da bolove i sjećanja mijenjamo, iskrenom razmjenom u svakom trenu guštamo

A onda u sekundi mir duše mi poremeti, srce kasnilo, patilo pa se zagubilo.

Al izdržat će, bilo je i gorih vragova, noćnih buđenja, vrtoglavih nepromišljenih poteza

 

Životna škola dere papuče, dok se duša na nove navikne puno žuljeva pritišće.

Zaključak, bosonog je najljepše hodati, punim plućima proklestva ispirati

Kroz stopala energiju života i zemlje primati, ona je nezamjenljiva, a ne nasjedati

Lažnim naturenim običajima i razmišljanjima razmišljati, LOGIKU KORISTITI.

 

 

Uvijek u Hladnu vodu najbolje glavu ohladiti, ledeni prstenom obmotati,

 da zaledi sve one nemani, Iscure sve bajke na grudima, uzrok su podlih bolova.

I dalje nastavljam nasukan na duše sprudove gledajuć sahranu stihova što odlaze.

Prekrasna zbirka će ostati, kada sve prebolim da sjećam se da sam dugo i naivno živio u velikoj zabludi…misleći da je to baš ona , iz prošlih života me pronašla,

 i opet bolnu ranu na srce vratila.

 

I opet nezamjenljiva TIŠINA Beethovena , najviše govori, sve objasni, priču zatvori.

Pustite suze što  više i duže da rovare, neka se ranjena duše ispere,manje boljet će.

 A srcu pomozite, sa njim polako pričajte, osmjeh na lice navucite, vrijedit će.

Život je otvorena ponuda, švedski stol otrova najljepšeg voća i povrća…

 

dobar tek Vam želim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 03.08.2012 u 13 i 33 minuta

http://youtu.be/hPanrZ-b48k

 

 

 

HRABROST U DUŠI SE ZAGLAVILA

 

Prošlost je povijest nebitna, sadašnjost dražljiva, oporu budućnost priprema.

Kanonada sumnjivih požuda, vrvi u trbuhu podlih planiranja, da bude moja.

Slučajnost se desila, ruka na ruci uz dodir usana, hektolitri suza u grudima.

Poljubac se prikrio, milisekundu je falio, vječnost bi otvorio, ridanje pokrenuo.

 

Slabić sam totalni, totalno se izgubio dok sam te oči nemira gutao, sebi privlačio.

U sekundi je odjurila, i ona se dodira istine plašila, okolo bez razloga zujala.

Ispod oka me promatrala, požudno tražila, a tako jasno me željela, možda ukrala.

Plakao, prokleto teško tišinom sam u duši plakao, ridao sa osmjehom prikrivao.

 

Poslije toga je tekao protokol, nanosio nesnošljivi dubokorezni bol, da sve izdržim.

Poljubac za oproštaj sam očekivao, svaku sekundu analizirao, dal će mi dotrčati.

I onda… kad su se oči susrele duboko analizirale, usne tik na zrnce približile.

Ona je odustala, dugo obećani i željeni poljubac škrtarila, samo glavu okrenula.

 

Biti jednu noć, cijelu cjelcatu noć, sve tišinom prenijeti, ljubav voditi,ispunjen san.

Na dva srca se spustio, na duge staze ih zarobio, u igre bez granica ih naveo.

I samo je mašta nedorečena ostala, lažljiva java ih pokrala, scenario izmjenila.

Pa sada noćima pisma razmjenjuju, za propuštenim poljubcem žaluju.

 

Krivca je teško pronaći, druga strana se optužuje, ne nije bilo do mene, sjeti se…

Za nekoga je igranje  noćima voziti, samo jedan jedini poljubac poželjeti, doživjeti.

Kako su samo hrabri bili na riječima, tekla je poplava planiranih dodira i čekanja.

Da bi se sve raspršilo, u ponor prolaza nestalo, tešku ranu na srcu razvalilo.

 

Samo mrvica hrabrosti negdje se u duši zaglavila sve pokvarila, tugu prigrlila.

Svakoj pametnoj glavi proradit će logika, tu se skriva ljubav nemjerljiva, iskrena.

Jedina šansa je prohujala, još više požude i mašte raspirila, pa luduju.
Opet se prave planovi , da se susret što prije dogodi, i poljubac napokon doživi.

Ona, sve mlađa je… jedina utjeha možda će ih spojiti, 30 i nešto vatrenih vrtloga,.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.08.2012 u 00 i 33 minuta

 

IŠČEKUJEM DOLAZAK

 O tebi razmišljam,sigurno slušam Mozarta il Beethovena, skrivena prekrasna navika.

Dušom mi plove najljepše misli i dešavanja, sa tvojom energijom čuda doživljavam.

Bukvalno u svakoj pori čovjeka nekako šapućeš, svjetlost smirenja prosljeđuješ.

Nemoguće je osim osmjehom te otkrivati, leptirovskim prevrtanjima ludovati.

 

Pusti me da krišom tvoje energije se napijam, u tvojoj tuzi uživam, mada daleko si.

Neznam od kuda sve ove riječi naviru kada se samo tvoje ime spomene, zamisli.

U Sulude snove i stihove davno si razvile korjenje,refleksija dražesnog si spokoja.

Sestra si svih nemira, pokrovitelj mojih planova, odluka, nerviranja, događanja.

 

Bez izuzetaka si naslovna stranica, signal, uputa maštom zaluđenih stihova.

U mističnom svijetu pronalaženja savršenstva i maštanja, duša ti, maksima.

U tvojim očima, žubora riječima, obitavaju skrivene lozinke, mislima ovladavaš.

Sve pozive grčem osluškujem,plašim se tišine i tvog nejavljanja u luci čekanja

 

Sve izrode, zavidne, pakosne,životne upljuvke kroz oluke otpusne istjeravam

Ne dozvoljavam da našoj sreći se približe, niti zrno sumnje probude, nas uhvate.

Prevrijedna si medu, medena, kraljico vrtloga stihova, bunilom glavu razvaljivaš.

Skromno sve prikrivam, vjetrovima starim suhim lišćem tragove ušuškavam.

 

Tebi medena podastirem na milost i nemilost dušu i srce robusno, prkosno.

Kako te neviđam gubim ti sliku osmjeha, postaješ dio maglovitog sjećanja…

Za Božić il kasnije kada zima okrutna duše tragove zavije, dokaze prikrije

Možda ću usne da osjetim… ako me vozni redovi tvoga dolaska ne iznevjere.

 

O opet razmišljam, slušam Mozarta il Beethovena, skrivena prekrasna navika.

Dušom mi pristižu najljepše misli i dešavanja, u koricama stihova si usne položila.

Pa iščekujem tvoj dolazak, mrvicu nestrpljivog javljanja, da spremno je..dolaziš !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01.08.2012 u 18 i 38 sati