U JUTRO PRED ZORU , SPALI SVE NAŠE PORUKE

iljasss

Prosila si  da te obasipam strastima, obećanjima , voljela laži u pismima.
Nisi marila što su sve to fikcije, mašta,  ne zasitne igrarije, vode u provalije.

Sve kratke momente što smo profućkali,  opet rado bi vratili,  uživali.

Znam da nije žao ti, sve što uložila si, dio srca prepoznala, nisi ni sanjala.

Raspirivala žudnju si igrama, po mome tijelu što čeka te u rosi maštanja.

Neka prsti zamjene uloge sa riječima, pređi na djela tvojim usnama…tražila si.

Rastrošno prokockali obilje vremena, da se igra rasplamsava, bez granica poigrava.

Sjeti se večeri kad si se najmanje nadala na mojim grudima si zaspala.

Kroz kosu voljela si prstiće, usne na vratu, što raspale iskrice, tvoje požude.

Dosta je bilo stihova , praznih maštanja, često si govorila,da ponudim razmjenu.

U strasti nema mucanja ili jesi il nisi ,sva u strasnim dubinama tjelesnih upijanja.

Stvoreni smo za ovaj tren, da otkrijemo dal je laž u maštama i pjesmama.

Kao da si osjećala da stiže potjera, lovci na glave obećanih nevjesta, su krenuli.

Svo ovo nismo planirali, požar izazvali, teško ga kontrolirati, opekline vrebaju.

Dal je pametno još dublje se zavlačiti, u duši se pretraživati, nasukati.

Zato možda bolje je samo trenutke zapisati, duboko ih zakopati… prikriti.

Jer ako nam otkriju prevare, poslat će potjere, teško im se sakriti.

 

Pometi brezovom metlom preostale tragove, da nas psi ne otkriju.

Svo lišće na kojem smo ležali, spali, neka kroz pepeo nestane,tragove rasprše.

Za tobom će biti potjera jer su te drugom čuvali, a meni si ljubav dijelila.

Mi se ne smijemo viđati, u strasti sve više tonuti, nećemo izaći, vrelo je.

 

U jutro pred zoru , spali sve naše poruke, prikrij preostale tragove.

Sva tinta nek nestane, prebaci se u maštanje, nek strast se prikrije.

Neka zatrpaju snjegovi sve naše travnjake, gdje smo se ljubili

Ako te budu tražili , mećavu ću naručiti, vjetrove zamoliti, da ih zamrzne.

Speri sve obale na kojim smo sanjali, bujicom mulja natopi ih,  da nestanu.

Svim pticama što su svjedočile, dok smo se spajali, na jug pošalji ih.

Zametni sve moguće tragove na koje naiđeš, u podrum zaborava spremi ih.

Tko zna čime nas mogu povezati, DNKa pretraživati, pokušaju dokazati.

A onda kroz maštu možeš me potražiti, u stihovima šifre otkriti, otključati.

Kada se smire  svi potresi, nestane bura vjetrova, oblaci zagube planinama.

Možda opet me pronađeš, poruku pošalješ, a ja kao dijete se radujem

Što ću te opet vidjeti, prositi , da me uzmeš strastveno, da ne zaboravim.

Umjetničke duše nemaju mira, sa vjetrovima dolete… u magli se istope

Bojama duge sastave…pa rasprše… sve bez texta ostave.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.11.2011 u 16 i 30 minuta

JAKO TEŠKO JE MENE VOLJETI

 

Sjećaš li se našeg upoznavanja, slučajno zalutala si rijekom stihova.

Bila si obala, a ja rijeka, milujem te, osjetiš…bez traga na tvojim usnama.

Pa u vjetru se prikrijem, zakovitlam kose ti, nestanem, prestanem šumiti.

A  ti… još htjela bi, prizivaš me mislima, naručuješ još kovitlaca dodira.

 

Teško je mene imati,  a još teže zavoljeti, jer isparim kada oči otvoriš.

Haram tvojim mislima, primamljive snove dovlačim,u grudima razgorim.

Srce tvoje ne razumije me, ne dozvoljavam bliske kontakte, da ne izgore.

Lažov sam, pobjegnem tik ispred tragova, zametem ih igrom vjetrova, pa izgubim.

 

Samo zračak možda me osjetiš, u kapi kiše tragove ugledaš, prebrzo isparim.

Znam i srce da zaledim, bolove na duši da urežem, zato žurno nestajem.

Ne pokušavaj da me zadržiš, sa rijekom života odlazim, obala si što promatra,

Kako curim oko tvojih zidova, pomilujem te i zaboravim, u kanjonu rijeka izgubim.

 

Nemoguće je samnom se hrvati, kad si najsigurnija, da imaš me… zaronim.

Skrivam se ispod kamenja, tvoje duše grumenja, samo da me ne zarobiš.

Prevrtljiv sam  kao vodena bujica, što sve ispred sebe razara, obale obrušava.

Nemoj nikada u dušu me pustiti, na srce da zrno ti položim, odagnaj me.

 

Teško je mene voljeti, samo u trenutcima riječnog  prolaza možeš uživati.

Ljubavnu riječ  ne poznajem, samo koritom plutam, prolazim, obale milujem.

I kada sa talasima nestanem, ostat će samo sličice, tvoga maštanja produkti.

Nemoj u zvijezde me dizati jer to nikako ne zaslužujem, drži se čvrste obale.

 

Prolijećem svim godišnjim dobima, ne pokušavaj shvatiti, vodenjaci ne miruju.

Lažnim slikama u momentu opčinim, ostavim tragove na usnama, pa izblijedim.

Koristi me po potrebi , da ti osmjeh povratim srce razigram, kad tužna si.

Sjeti se da postoji, bljesak u tvojim očima, što svijetli ti noćima, navodi.

Bit će mi drago ako sam uspio da ti tuge otjeram, makar maštom govora.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.11-2011  u 17 i 37 minuta

 

 

Kroz iglene uši me provlačiš

Kroz iglene uši me zavlačiš, na slamku dohranjuješ, da preživim.

Poznaješ svaku moju karkiku, sve na srcu što leži mi, raštimava.

Kao inje si, dušu mi ne popušta, sljepljena, duboko urezuješ tragove.

Na svakoj grani duše mi, mrazom i maglom prikrivena si, ne odlaziš.

 

Znaš  duša mi  ranjiva, dopireš do najsitnijeg korjenja, srčanih korita.

Ne želiš da se odmrznem, da u mene sunce dopire, u život povrati.

Ako ga doživim, shvatit ću istine, snaga tvojih laži prestat će.

Pravi smisao života doživjet ću kroz poljubce, a ne tvoje gušenje.

 

Zato na sve načine, za sebe me smrzavaš, u ledenicu pretvaraš.

Svaka kapljica radosti što na usne doleti, ti je zamrzneš, da je ne osjetim.

Život sa tobom mi postaje robija, kaznena uloga, teško mi pripada.

Shvati , naša veza ne postoji, silom me nećeš zadržati, samo izgubiti.

 

Tvoje su kandže razlog mojih ranjavanja, rasporena duša krvari iznutra.

Ne možeš me u kavezu držati, po potrebi  dio mene uzeti, samljeti.

Hladnim osmjehom sve moje tuge prikrivaš, dok drugi gledaju,u duši se raspadam.

Samo je pitanje momenta, kad će sunce me rastopiti, leptir ću postati.

 

U jednom danu ću cijeli život da provaljam , sa omjehom i strašću da odigram.

Ako je suđeno da život proteče mi u jednodnevnom letu leptira, potpisujem.

Znam, taj dan ću u duši odnijeti , sve tvoje ledenice će prsnuti, jer odlazim.

Nikada nemoj me tražiti, iz čahure ledene izlazim, tragedija života će nestati.

 

O Bože hvala ti, što oči mi otvori, bar na trenutak da se radujem, u beharu probudim.

Neka se pupoljcima istinska ljubav proširi , da ih vjetrovi pčelicama ponude,rasprše

Tragične veze da se nikome ne dogode, da ljudi osjete vatrene strasti  ljubavne.

Da se nikome ne dogode ljubavni ratovi, što bolove nasukaju u kući, na grudima.

 

Zato prije nego te nasukaju u životnom kavezu, pažljivo pozive prelistati.

Koje se igre iza tih čahura skrivaju, kakve sve zamke u njima se spremaju.

Igra povjerenja je davno ispuhala, ljudi su postali prevara, u očima laži prskaju

I onda poslije svih prelijepih ponuda, kad se otvori čahura, nastane  PROVALIJA.

Poslije  toga… teška su dizanja, iz provalije što prevarama MREŽA je satkana.

slatka obećanja, IZBLIJEDE, zaborave , nestanu nadanja, nego utonemo u hladne stijene, kratera previranja.

 

 

20.11.2011

12 i12 hrs

U BRLOGU MOJIH STIHOVA

^E3B233C6A76CC555265A6EB5D96B9E02534DCBC05717F4AC4C^pimgpsh_fullsize_distrSkrivam te  u brlogu mojih STIHOVA, ostatci požutjelih tragova u grudima.

Uživaš… položen sam na tvojoj obrvi, svaku tvoju suzu od sreće najavljujem,

svaki uzdah tvoj primjećujem, za mene si vezana, davna obećanja pristigla…

Pa  sada unakrsno TRAŽIMO, na koju planetu da sletimo, usidrimo.

Na usne pusu ti polažem, kao dašak da te uspava… da vodi te noćima.

Pod borovima da se strast  raspiriva, opijeni  požudama govora…

Nema granica,nema kraja,nema vremena….samo se dojimo bludnim mislima,

skroz i potpuno, mada odurna daljina rovari među nama… daljinom nas prikriva.

Leptirići ili što već ,utrobe zakida iznutra…osjećam da želiš me…da mazim te i uživaš u igrama.

Kao u fatamorgani stvarnim olujama  do jutarnjih buđenja… virtualnih uživanja…igra riječima.

Očaravaš svojim slatkim notama, to mi je potreba, ovaj moment,svaki tren …neponovljen.

Često si govorila da slatkorječiv, seksipilan sam…..da čudo je da me  neka u blizini već nije ukrala.

Al da sam tu, bio bi tvoj, isti tren, svezan tvojim strastima, zatrpan poljubcima.

Uvijek prije spavanja poželjela si  da te uzmem i povedem u svojim…našim snovima….

Tako maštarim  imati te, jedan tren , moment bljeska… al  bez bez žurbe i čekanja.

Putovima ne poznatim vodiš me,skriveno od tuđih pogleda….nema kajanja, još veća uzbuna.

Da imaš me… želiš, da ti svaki djelić tijela pripadne, vuče te, da osjetiš bar mrvicu u stvarnosti,

kako lijepo bilo bi da osjetiš istinski, zar je moguće da ovakva slika  može da postoji.

Uvijek si sanjala da ljubim te  i da budiš se u naručju posle dugih lutanja noćima,

da treperimo nemirom… rovarenje usnama… tvojim atomima dodira

Sjećanje vragolastih poruka…dobro je da osjetiš,  poodavno sam skriven u tebi,

Tvoji uzdasi nagrađuju , još snage pronalazim, pa zaronim tvojim ćupovima skrivenim,

dok te snaga ne iznevjeri, tek onda ću na jastuk te položiti, zavoditi, klečati i moliti.

Jedinstvena si… vatrena kugla u meni žarena, nagrada zaslužena pristigla.

Laku noć želim ti pepeljugo, medena si u svim svojim oblicima, na duši…  u grudima

Idem… gasim sve… odlazim… otrovna si, izluđuješ … sve ću ti poslati što poželiš…

Zamisli i  pošalji mi… cijelo svoje biće na dijelove, jar želim te, za sebe na kockice …

a onda… mrvicu po mrvicu slagat  ću ti poljubcima  dijelove… dok se u žar ne pretvoriš.

Jer kada se probudiš, svoje tijelo nećeš prepoznati, svu ću te preporoditi, zasladiti

Poslije toga , iz brloga mojih pjesama teško da ćeš nestati. Razmisli…

19.11.2011

16 i 31 HRS

ŠTO SE TO SA MNOM DOGAĐA

Pitaju me što se to sa mnom događa,

kako u meni stalno žubori veselo proljeće.

Sve  ne stvarno je…  mašta  slikama premotava,

iza svega nešto orginalno se  prikriva…možda…

Blago…vrijednije od svih kristalnih rudnika.

 

Od kud meni svo to žuborenje, sva ta proljeća ,

Kanonada , hrljenje stihova i njihovih rađanja.

Što to u meni takvu žudnju priziva, navlači.

Kako  vlakovi iz snjegova , donose igre parova.

Često je tema mojih dumanja, izazivanja.

 

Jednostavno ne znam od kuda te riječi izviru

One nisu dio mog životnog govora

Kao da se netko u mene prikrio, na uho šapće mi.

Pa me slike obuzmu, njenim osmjehom razuzmu.

Još kad me njena strela pogodi, vulkane zapali…

E onda nema više razmišljanja, krenu potoci…

Prepuni  njene kose, mirisa, uzdaha, šaptanja.

 

Vidim je u koferu duše skučenu, suzama oblivenu.

Živo je blato za mene, sva me obuzme, potopi…

Onda mi dođe kao pepeljuga, u drugim slikama.

Ona je moja zabranjena jabuka, što priziva, namamljuje.

 

Prečesto klečah ispred njenih dvorova, vrećama pjesama

Kotrljajući osmjeh bi mi poslala, u srce strelom bocnula.

U kreletku me zatvorila da osjetim njene bolove…

Ona… moja je kazna, moj nemir,  moj san… beskrajan.

 

Ona je posebna , ona je bistri smaragd  prirode.

Njoj sam poklanjao stihove, virtualno varanje…

Rovari mojim mislima, titanik  postaje moga maštanja

Ona plave je krvi čarolija, iz starih dinastija iznikla.

 

Ona… melem za dušu je, guše je vrata kamena.

Na vrhu tornja zmajeva, čeka dolazak viteza…vezana.

Princeza je planinskih izvora,pod sretnom zvijezdom rođena.

Iz kiše kroz maštu stvorena…pupove na mojoj duši zaljeva

 

Dolazi iz osme  dimenzije, već dugo , dugo prizvana.

Iz mahovine da izvuče me, na svoj jedrenjak nasuka.

Zato me pitaju… što se to sa mnom događa,

kako u meni stalno žubori proljeće,

jer bez nje… samo pustinja ostaje   da pravi lomove.

ZAKLJUČANA DJEVOJČICA U DUŠI JE

PREPUŠTA KORMILO BEZ TRUNKE KAJANJA

 

…ONA JE RAZLOG  RENESANSE U MENE

 

18.11.2011

16 i 47 hrs

 

IZ MAHOVINE …IZVUCI ME

^4A145AABDD2E29B08C35ADC768D57A374F3899CA6CD4A288DA^pimgpsh_fullsize_distrHvala ti… bila uz mene si kad me pritiskalo, gušilo,surovo životno korjenje.

Duša mi nekako u beznađe zalutala, mahovinom  natovarena, priklještena.

Puno mi znači tvoje prigušeno tepanje, bolove  izvlačiš…na slamku srce doziraš.

Tako malo fali mi, iz mahovine IZVUCI me, na tvoj način… energiju potpali mi.

 

Da se vratim , romantičnim pjesmama, okupanih iskricama tvoga pogleda.

Ljubim te u oko… razigrano, što žudi na hrpi čekanja, strasti i slatkih laganja.

Idi… lagano u snove ponesi me, na rame dovuci, privuci … da tišinom uspavljuje.

Samo tako ćeš opet u moje grudi se zavući, svoje tajne mi prenijeti,vatru zapaliti.

 

Stvorena si da iz tuge pretvoriš proljeće, povratiš uvenule listove,razbudiš pupove.

Divno je tebe u duši imati, i ako daleko  si prikrivena…previše svjetlosnih godina.

Nekako stalno te imam u očima, postala si stvarnost, svako dnevnog uživanja.

S tobom …prelijepo je…jutrom se buditi, na počinak krenuti, kristal si u mislima .

 

Zašto je tuđe najljepše, nama ne dodirljivo, daleko, a u našim očima neprocjenljivo.

U tuđim baštama kažu najslađe voće se šepuri, slašću izaziva, skriveno tajnama.

I tako slijepi pored očiju, pokušavamo preskočiti plotove, okušati zabranjene jabuke.

I kada utalimo žeđi skapale, otkrijemo da slađe je il ne …prošlo lutanje, ostaju zablude…

 

Pa se po nekad upitam, dal to maštom predaleko odlutam, u krošnje zavirujem.

Sve su jabuke na krošnji prizivale, svojim mirisom, osmjehom navodile do sebe.

I kada im poklekneš, u soku se izgubiš, trenutcima oduševljavaš, uspio si, voćku probati.

A onda, ubrzo, nakon nekoliko lutanja, probudi te il osvoji zabluda, sve je u našim glavama.

 

Al ti …drugačija si od svih ostalih plodova, škiljeći iz krošnje si prizivala, rumenim usnama.

I još uvijek sanjam te, da si posebna, u duši prebogata , bezgraničnih izvora ponuda.

Da… svaka tvoja riječ ljekovita rijeka što protiče, sve rane i bolove u trenu otpuhne.

Od posebnih melema si satkana, prepuna šumskih plodova, koji sam sretnik…

jer si me zapala, makar u maštama al dovoljno je,  bar tračak iz strastvenog podruma.

Zadrži me u mislima da ti osmjeh potpirujem na usnama, da podsjeća te na mene.

 

16.11.2011

15 i 47 hrs

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAKLJUČANA DJEVOJČICA U DUŠI SI

strepnja na usnama

Odlaziš na duševne terapije, svoje tijelo ne prepoznaješ, tinejdžerski zaljubljuješ.

 Strasti kroz snove i košmare izjavljuješ, kažeš da fali ti  toplih riječi i tepanja .

Da veza ti … bez vezna postaje a tek ti je 25, sama sebe ne prepoznaješ…

Teško se stobom boriti, tvoje ponude odagnati, sve je samo fikcija u tvojim mislima.

 

Kažeš da bila si frigidna a sada osjećaš da postaješ vatrena i to želiš da isprobaš.

Uleti u svoje  slabosti, razoružaj ih , ne daj da postoje, briši ih  da nestanu.

Pokušavaj u sebe doprijeti, shvatiti što te obuzima, ta borba je najteža.

Mijenjaš mišljenje u sekundama, remeti te udar sunčevih energija.

 

Na tebe utječu sve druge dimenzije, anarhija duše te preuzme, luduješ.

A toliko si jaka, tvrdoglavošću se prikrivaš, slabosti protjeruješ.

Krivnju na drugu galaksiju svaljivaš… razmisli, razlozi plutaju u tebi…  prikriveni.

Tvoj svijet bi postojao samo kad bi se uspjela smiriti, na zemlju spustiti.

 

Htjela bi da ti se klanjaju, puze pod nogama… a koja je tvoja uloga…

Što ti daješ , koliko poklanjaš duše i srca , što u ledu prikriveno žude ti.

Koje su tvoje ponude, samo postoje ucjene, gaziš preko utabane ljubavi.

Samo sebe gledaš da zadovoljiš, a drugi nek se snalaze, potonu…

 

Tebi su najvažniji tvoji snovi i maštanja, potrebe, mangupiranja, dječija igra iznova.

Odrasti, budi prava žena …kad govoriš … ne spuštaj glavu pogledom.

A kada jača  postaneš …doživjet ćeš LJUBAV VOLJENIH,što si odbijala.

Odjednom vidjet ćeš da žele i vole te… da su ti tepali, ugađali.

 

No ti u oblacima si lutala, njihovu ljubav nisi primjećivala, jer si sanjala.

Jer predugo… bila si , zaključana djevojčica u duši ti … što ne želi se probuditi.

Probudi se čeka te REALNOST, osmjeh, i tepanje tom se najmanje nadala,

Najdraže koje si skoro otpisala, u tvojim očima će se pozlatiti.

 

Smijat ćeš se svojim igrama, kako si sporo odrastala , jer si preskočila

Svoje odrastanje mladosti, to je što te gušilo , premlada si odlutala.

Mislila da na lancu si , pa te noćima gušilo, dal ti je sve to trebalo.

Al sada… kada si prošla sve te slabosti,  logiku urezala si.

 

Sve ti se čini prelijepo, na momente  ćeš se gubiti , dal snovi su.

Shvati …nisi svjesna u kojem raju postojiš , otvori oči, probudi se…

Vrijediš svakog RUBINA što u tebi sazrijeva, al si na momente ne umoljiva.

Odrasti, prestani biti djevojčica , prerano si odrasla, možda udala…razmisli.

 

Kada uspiješ sve slabosti da pobijediš, svi lomovi će nestati, izmagliti.

Presretna ćeš postati, smijuć  se djevojčici u sebi, željne tepanja i dodira.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.11.2011 u 13 i 47 hrs

PREPUŠTAŠ KORMILO BEZ TRUNKE KAJANJA

Sjedeć na terasi naših zbližavanja, ponijela me melodija starih hitova

*DO you need or love me * dušom mi odzvanjala, melodija starih džu boxova.

Ne svjestan tonova, paleta  tekstova na pamet mi padala, u tvoje dvorište vodila.

Na moje grudi spustaš se kao pahulja vjetrom strasti nošena, dah ti nestaje,najavljuje.

Totalna predaja, dok žmarci putuju, nesvjesni vrelih potoka…tihog brujanja dva izvora.

 

Šapćeš… žudiš u mom zagrljaju biti ušuškana, treperiš, osjećaš , strast te obuzima,

Svaki dio tvoj meni pripada, ljubim te i želim, usne  nijeme, žedne  usana….
Nestajemo  noćima  kao jedinka,požuda razara, ogromna strast, igra prevelikih uloga.
Vrtlog ljubavi je beskrajan……tvoja sam , odvedi me…u transu  si šaptala.

 

Reći da volim te pre skromna formula, zarovala si preduboko  u tajne mojih podruma.
Vrtiš me ringišpilom vatrenih kočija ,  u trenu razbuktaš stihove, kao slijepca vodiš me.

Vidim ti u očima…osjetim , da bi me željela, ovaj moment ovaj tren, hvata panika.

Gdje bi nas dovela igra dva slijepa putnika, na brodu zakinutih ljubavnika.

 

Znam fali ti toplih riječi romantičnog udvaranja, tepanja u svakom trenu.

Fali ti dodira u svakoj sekundi tvoga bivanja, osjećaš ne stiže te nagrada.

Zato olako ulazim u tvoje dvorove, prstima kroz kosu šaljem ti poruke. 

A ti…prepustila kormilo bez trunke kajanja, opijena ehom mojih stihova.

 

Toliko je dobro što postoji  iluzija , strah nas hvata od stvarnosti…dal to je istina.

Ne zbog tebe,niti mene , nego plamena  vulkanom što se roguši, erupciju priziva.

U mom  liku princeza češ biti i ostati ,savršeno zadovoljno osjećati….

 

Drago mi  da bar mogu te na ovaj način na tron dignuti , svime zaslužuješ,

A kad nudiš se…cijelim srcem i dušom daruješ, otvaraš sve teške kapije.

U tome si van galaktička jedinka, poslana da pronađeš zajedničkog putnika do vječnosti. Sretno ti, a sa moje strane kormilo broda za putovanje uvijek pružam ti.

 

06.11.2011

15 i 05 hrs