All my poetry is private, if some one recognizes oneself in the verses, it is a coincidence.. SVA MOJA POEZIJA JE PRIVATNA I AKO SE NETKO PREPOZNAJE SLIČNOST JE SLUČAJNA. SVE SE ODIGRAVA SAMO U PJESNIČKIM MAŠTAMA
Em Am Baš mi se ova noć u beskraj pretvorila C B Čekajuć da mi se javiš I da li si krenulaEm Am A sati ko godine duge negdje zaštopali C B nebi mi otkrili tragove pa duši olakšali. … C B EmJa bih sebi da te vratim bonaC D EmČekam poziv sve me jeza hvataAm EmBar još jednom da ti usne ljubimB EmDa te volim njima iz inata.
Em Am A mećava ovu noć ko luda navalile C B Smetovi prekrili pruge I zima podivljala Em Am Nadam se nije ti hladno bar griju te vlakove C B Mislima ti šaljem ljubav baš tužno je bez tebe … C B EmJa bih sebi da te vratim bonaC D EmČekam poziv sve me jeza hvataAm EmBar još jednom da ti usne ljubimB EmDa te volim njima iz inata.……………….Toni Ljubisa Bozic, London,20.01.2022
Am Em Baš često jutrom u 7 Am Em Gledam kroz prozor svoj F C I sjetim svakoga jutra Dm E Kad divljački bijah tvoj. … Am Em A onda me suze krenu Am Em I ridam na sav glas F C Boli sve prošlo tvoje Dm E Jer mislim stalno na nas.
Am Em Ti nikada saznati nećeš Am Em Koliko si u srcu mom F C A ja u zabludi živim Dm E Maštajuć da sam tvoj .. Am Em A onda me suze krenu Am Em I ridam na sav glas F C Boli sve prošlo tvoje Dm E Jer mislim stalno na nas.
Nikome niti blizu ne dozvoljam, ime tvoje ne daj bože da otkrivam
Ne, nisi ti svjesna koliko u meni stanuješ. Koliko u meni si prisutna,koliko putuješ mojom maštom i posesivnim strasnim mislima. Kao konstanta već deset godina opstaješ ,sa drugima se jednostavno ne upoređuješ jer te nisu dostojne.
Druge su bile mlađe slađe zgodnije, ali sa trona te nisu mogle niti blizu dotaknuti.
Sam vrh svih mojih težnji , žudnji i strasti si osvojila,čarobni trag kao na tvojim usnama više se ne susreće.
Rovariš mi snovima, jutrima ti osmjeh začujem miris tvojih usana osjetim čisto da poludim.
Kažu mi da sam zbog tebe prolupao, nisam sam se žalio samo sam šutke u mislima te čuvao. Nikome niti blizu ne dozvoljam, ime tvoje ne daj bože da otkrivam.
Tajna misterija njima si postala.koje kakve nabrajaju, slike tvoje pretražuju a ja hladan kao led u sebi vrijem ali te ne otkrivam našu slatku tajnu prikrivam jer nisu zaslužila mada si me ranila da te otkriju i podlost da ti naprave .
Da te možda otkriju i tvoj iskreni preljub ismijavaju, ponižavaju,da ti se zavidne neobjašnjivo osvećuju, ne ti to nisi zaslužila.
Za svo to naše kratko vrijeme srce si mi više nego dovoljno ljubavlju napunila.jeste da se sada zabludom sažaljevam, naivno te svakodnevno odsanjam.
Samo sam iskren jer prokleto želim te, da se vratiš barem u mašti i snovima na te divne momente.
Tako doživim smiraje kada sretan sam kad sam na tvojim usnama makar to bila i lažna zabluda.
Hinja i zlobnika je previše koji tuđim sudbinama hrane se. E baš nedam im niti blizu imenati da dospiju da tvoj lik mjesto stanovanja otkriju.
Zato im lažna mjesta i adrese navodim, slike tuđe podmećem, ali ako čitaš po nekad stihove shvatit ćeš da se naše ljubavi ipak nikada ne odričem.
Podsvijest ne kontroliram, sve si okupirala,nalaziš se usvim maštama željama i požudama.nikada mi dosta nije tvojih usana, obožavam da ležim ti na onim divnim trojkama grudima, da ti bradavice izljubim da ovaj nespokoj u sebi nekako nahranim.
Nitko kao ti me nije tako strasno ljubio i zapalio.
Od tvog poljupca divljeg strasnog sve je krenulo.
Znam da nisi niti ćeš da sve to zaboraviš, vjerojatno ti na svoj način sve što smo imali slatko samo za sebe prikrivaš.
Osjetim kada me noću poželiš.na daljinu me uzbudiš.
Divno se osjećam kada sam ti u mislima.kada me poželiš da opet onako divljački a polako gladno posesivno imam te.
Fale mi one naše noći besane.
Ono nakon svega se sklupčaš u krilo mi pa te zagrlim ono kao stisnem da se sigurno voljeno osjetiš.
Onda se satima samo ljubimo, ono baš samo ljubimo milujemo dodirujemo i onda opet podivljamo tu požudu nahranimo pa na kratko zaspemo zagrljeni kao u jedno stopljeni.
Samo nakon tebe shvatih što je u stvari ljubav.
Tek nakon što sam te izgubio pameti sam došao, shvatio gdje sam griješio,mada si ti otišla niti jednom riječju nisi objasnila razlog odlaska.
Ali svaku odluku ti prihvatam, često o tome razmišljam jer imala si i više nego jake razloge da odeš od mene.
Ne zato što sam i dal sam nešto pogriješio.ipak sam shvatio bila je to velika ucjena, na tebe pritisak koji nisi izdržala.
Nebi me iznenadilo da si na duhovnim vježbama završila. Samo mi drago je jer ipak pomisliš na nas i na mene i to snagu da čekam te daje mi, i kažem si nikada nemoj od njene ljubavi odustati.
Zašto me nekim čudnim sumornim danima okrutna tuga obuzme.
Sve misli o njoj okupiraju, svaki trenutak koncentracije oduzimaju.
Mozak se zbunjuje jer srce na njegove naredbe ne reagira samo svojim putem nešto poduzima.
Rješenje te situacije baš ne nalazim u nekom zbunjujućem stanju danima prolazim, gledam a ne vidim,
Na ništa ne reagiram, u svom izgubljenom svijetu tamo negdje sa nekim komuniciram.
Eh da mi se tog stanja osloboditi o toj nezaboravnoj ženi ne razmišljati, te prokleto vrele usne gladno ne željeti.
I sa svim ostalim brigama taj teret ne mogu porediti jer sve nadilazi sve ostalo olako pored mene prolazi, ali ona, ona me iscijedi..
Da mi je svo to uzaludno razmišljanje zamoliti vjetrove da raznesu sve njene niti da niti praha od sijećanja ne ostane.
Da me napokon smiraj spopane,da mi se osmijeh na licu opet zaledi da je srce i duša zauvijek zaboravi.
Ek kad bih ja te sreće imao pa je barem nekoliko dana potpuno zaboravio.
Sreći nebi kraja se vidjelo, ali mene je sa nekim baksuzom povezalo i nju mi u srce i dušu betoniralo,armatura najjača je zadržava a to je ljubav moja nemjerljiva.
Nekako teško breme mi je postala, nesanicu je predugim noćima prodala.
Sekunde ne mogu da zažmirim a da je ne osjetim, tu na ispucalim usnama,tako jasno čujem je kao da stoji na vratima, smije se kao i uvijek izaziva, pali me, dal sam još uvijek onako divljački gladno posesivno željan je.
I gotovo je tu noć više nema spavanja stalno se vrti u mislima,pa suze naviru one bi svoju priču da ispričaju
Duša vrišti duboko unutra se prepolovila,srce se skršilo tko zna na koliko paramparčadi se raspalo.
A tako želim da se više za prošlošću ne osvrćem da joj ime više nikada ne spominjem, da je kao senilni starac više ne poznajem.
Al ne ide… što više trudim se ona je upornija, stalno uporno mi dodijava.
Kad bih mogao sve te misli ispod njene terase u morsku pjenu da razlijem da svo sjećanje potopim i ubijem, onda bih nestao pa neka se njoj taj pjena vraća i udara u obale neka moje ime njoj spominje.
Možda će shvatiti kako je ludo iskreno posesivno strastveno nekoga voljeti.
A još bolnije zauvijek nakon lažne ljubavi izgubiti.
Da ti princezo iz Senja… bezdan inspiracije otvorila si u meni. Pisati stihove meni je premalo da bih iskazao što u duši misleći na tebe osjećam.
Kakve rane nakon tebe u srcu preduboke primjećivam. Nekako pošto si leđa okrenula pokušah napisati stihove tvojih grijehova, no problem je što nemaš ih u mojim očima.
Princeza ljubav moga života si ostala.pa rekoh barem esej da ti onako osrednji ne predugi darujem.
U stihovima bih te obasuo ružama, pa sjetih se da ih nisi voljela.
Pišući ti stihove ruke sam jedva kontrolirao,tresle se kad bih sliku ti zamišljao.
Toliko sa tobom u glavi sam zaglibio.
Sa tobom je svo pisanje stihova obilnije krenulo,nismo se niti upoznali ali u srcu sve smo osjećali.
I onda nakon prvog susreta I tvojih usana pokrenula se osjećaja ludosti lavina.
Najsretnijeg čovjeka si u galaksiji upoznala.
Ti znala si pokrenuti sve preduboko u meni. One umorne sive emocije u sunset si pretborila,jutarnje zore sa tobom sam dočikao danima normalno nisam spavao samo da bih te što duže u zagrljaju imao, ljubio gledao, maštao.
Vjerovah da smo srca uzajamno dijelili na ljubavi nismo trena štedjeli, nije bilo glume sve se iz dubine duše odvijalo.
A sada se pitam dal smo za tu vezu ipak bili sazrijeli. Nešto mi tu ne štima kako se mogla olako da izgubi da se čovjek odljubi.
Sam moje strane to se nije deseilo, sve je istog zaluđenog tipa ostavilo
Izgleda da sam previse od svega naivno očekivao, svemu sa tobom uzalud se radovao ne znajući niti trena osjećajući da će sve prestati I nestati sa tvoje strane.
Sve riječi što se razmjenjivače sve izrečene zakletve sa tvoje strane na kraju laži su ispale.
Sada bih najrađe od sviju se sklonio, negdje na daleko mjesto zauvijek bih zalutao.
Možda duboko ispod kamenog Velebita gdje me niti tunelska mašina nebi otkopala, ili pood morem u bisernu školjku da se uvali I svu tu bol nakon negog vremena da odbolim.
No moram priznati uživah u svakom trenu sa tobom u svim tvojim slatkim riječima pa kada bi mi tepala da voliš me da život ne postoji bez mene.
Nosim na leđima duboke tvojih kandži tragove, kako si grizla usne još uvijek bole me.
I nakon svih ovih godina ta samoća na neki način me djelomično otrijeznila da bi mi pamet napokon barem malo shvatila da sve bilo je sa moje strane zabluda.
Idealne ljubavi ne postoje to sve mašta i pusta želja naivnih zaluđenih ljudi je.
No opet moram ti zahvaliti jer uvidjeh kako istinski iz dubine srca znadoh zavoljeti, tin a žalost kada sve sagledam moju ljubav nisi zaslužila, razmisli ipak si tin a kraju najviše izgubila.
Ali na tebi kaon a meni se ne primjećuje.
Kažu da još mlađa si da cvjetaš od ljubavi, a ja u sebi starca izmorenog razočaranog sam pronašao. Od svega sam ruke digao, nemam motiva da se pokrenem.
Po nekad napišem teške tužne stihove koji stanje duše srca mi otkrivaju.
Na kraju sav sam osjedio, bore na licu već dugo primjećivam ali ne brinu me o tome ne razmišljam.
Samo brine me i nakon desetak godina kako nastaviti bez tebe.
A morat ću… tebe silom nekako preboljet ću.
Za sada to lako baš i ne ide jer ubi me divno sjećanje. Naše lijepe trenutke ne mogu iz sjećanja da izbacim i kako onda da te zaboravim.
Kako na jezik da prošla ljubav si položim.
I tako se borim sa zaboravom, sjećaanje ga uvijk nadvladava, u meni si izgleda kako stanje stoji zauvijek ostala.
No ipak svu sreću svijeta želim ti.
Ljubav vječna nedostupna ćeš meni ostati.
Mogao bih toliko toga na ovaj papir na navalim da sve što osjećam preduboko opišem.
No moram da pustim te, da sve što smo imali polako vremenaom ohladi I nestane.
Tvoje ime nikada neće u Senju saznati,jer će vječno samo u srcu mi ostati.
Zato razna imena u stihovima spominjem… portrete slicne tebi iscrtavam da tragove do tebe zavaram
Neka sreća u tvom životu ipak prati te, jer kako da mrzim te ako tako ludo baš zavoljeh te.
