To mi ljubav nikad nebi oprostila

 

Predugo se ovo između nas dešava.

Predugo strastvena ljubav iskorištava.

Samoća i mašta osnovna prehrana.

Stihovi,suze i puka daleka nadanja.

 

Nekad jednostavno puknem, ne izdržim.

Usamljenički povučem i čašu tuge natočim.

I nakon nekoliko sati ispijanja očaja.

primjetim isti baksuze oko mene zasjeli.

 

Svi su bokale jada i čemera nalili, patili.

Iste more nas kršile, suze suzom ridale.

Po koja čaša vina se na prevaru popila.

Al na žalost ništa nije pomogla, gore je.

 

Opet sam nekako shrvan tugom i umoran.

Rekla je da će me čekati, godinama pisati.
al u posljednje vrijeme to se prorijedilo.

Po nekad bi mirisno pismo pristiglo.

 

Stalno bi se kunila da samo meni pripada.

A ja na sve načine razoren, sebe oplakujem.

Zašto moram silne godine da iščekujem.

Dal ću do tada normalan ikako ostati.

 

I tako imam je srcem i dušom moja je.

A na drugom kraju galaksije ja sirotan.

Nekud bih i krenuo nešto možda potražio.

Al njoj sam srce i dušu vječno predao..

 

I tako kao da živim , mogu da uživam

istovremeno sveto obećanje obaram.

Ispadam lažov i licemjer bez riječi.

A ne to mi ne treba, neću niti da pomislim.

to mi ljubav moja nikad nebi oprostila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,30.05.2015 u 19:47 minuta

 

OPROŠTAJNO ME LJUBILA

 

Tako smo prekrasno se sjedinili

U svakom dijelu života prepoznali.

Savršeno sve je u bobu pružala.

Vulkan je ledeniji od njenih usana.

 

Nebrojeno puta rekoh: Bože hvala ti.

Slike budućnosti sa njom sam vidio.

Od puta strasti i požude nebih odustao.

Bila i ostala u svemu magična vodilja.

 

I onda , kao iz vedra neba je nestala.

Sve neobješnjivo teških krahom srušilo.

Samo zbog nje, zbog neke njezine odluke.

Padoh nesvjesno u druge ruke nemile.

 

I samo je jednog dana, iznenada javila.

Ogromno dugo pismo suzama pisala.

Ne traži me, život na mene ne protraćaj.

Ne zaslužujem te, nisam ti bila iskrena.

 

Čitajuć suze su oblile  neke riječi razmrljale.

A tako mi je bila ritam slatkog nemira

tako me držala gordim u ovim grudima.

I još je napisala da nije nezamjenljiva.

 

Da se malo više oko sebe trenom okrenem.

Da daleko bolju i mlađu od nje zaslužujem.

Jer dok je samnom ljubav strasno dijelila.

Sve oko mene je promatrala i procjenjivala.

 

I sjetih se kako me posljednji put ljubila.

Nešto je posebno duboko nezadrživo pružala.

Napokon  svatih da oproštajno me ljubila.

Davno prije toga je odluku odlaska donijela.

 

I dan danas još uvijek nadu cijedim u grudima.

Ne želim da me samoća satre dugim noćima.

No sve poslije nje što sam nekako probao.

Jendostavno nikako ni u čemu nije štimalo.

 

Njen lik bi uvijek ispred mene vedro stajao

dok bi neku drugu imao barem pokušavao.

I sve se razočarenjem završilo, nebih mogao.

samo skršen izvinuo, oprostite al OVO NE IDE.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,30.05 u 12:46 minuta

 

Karte dvoje zaljubljenih noćas se otkrivaju

Ljubavi,stisni me, požudno priljubi uz sebe,

znam,rado bi to bez razmišljanja uradila.

Zagrljeni plešemo, glava ti na mom ramenu

osjećam suze u očima, nešto bi priznala

.

Kroz čuperke glavom pokušavam  do usana

drhtaji otkrivaju,tome se požudno i nadala.

 

A balada nas stisnute raznježila

jedno uz drugo pripojila, jedno smo.

VT…. tišinom se uzdah prolama.

Grudi trepere tako čvrsto ih osjećam

koliko ŽT.. osjetiš požudu na usnama.

 

Butine o butine savršeno u ritmu se njihaju,

oni dole neovisno od nas nešto dogovaraju.

Ovog trena tako čvrsto te, strastveno osjećam,

ledjima šaraš noktima, nježna si pa ne brinem.

 

Ako te malo snažnije ovog trena zagrlim,

shvataš želim nešto da ti napokon izrazim

podižem ti glavu, nestrpljivost poljubca izluđuje.

 

Osjećaš me predivno, zrelo, nestrpljivo, zanosno.

Hitro te podižem, zagrljaj tako poseban.

Usne se ne odvajaju, srca toliko se raduju.

Ljubiš me, tako sočno da disanje prekidaš

tako podignutu na zid te požudno naslanjam.

 

Osjecam topline, melodiju ovog tepanja

i dalje smo sve stisnutiji,upaljeniji vatreniji

izluđuješ me, vriješ,kugla vatrenu si  postala.

 

O bože kuda vodi ovo noćašnje druženje

VT.. tijela se otkrivaju, ŽT..  sve si dozvoljavaju

Karte dvoje zaljubljenih noćas se otkrivaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,30.05 u 04:34 minuta

 

Samo fali kap tvojih usana da bi kandilo upalila

 

Mila,dušu ti savršeno na daljinu osjećam.

Svaku večer kandilo sjećanja pripaljivam.

Sjene zidom tvojim likom šaraju, podsjećaju.

I osmijeh ti gromoglasno začujem, ludujem.

 

A niti kapi vina crnog nisam uzeo, maštao.

Tako zoru sjenama razigran budan dočekam.

Na trepavice jutarnja rosa sa zorom pristigla.

Lik ti još više u duši nasmiješen izoštrila.

 

Onda me pitaju odakle toliki stihovi izviru.

Iz najljepših vatrenih neobjašnjivih očiju

sa najmekših medenih obronaka  usana..

Trenom je bila strast iz prekratkog nadanja.

 

Ispod kandila kožna futrola ispisanih  stihova.

Tisuće priča ti si očarala, svojim imenom nazvala.

I sada kao svilene niti leprša ju sjećanja.

Samo fali kap tvojih usana da bi kandilo upalila.

 

Čak i tvoja riječ momentom tišine je dovoljna

da bi slike stare probudila iz zaborava vratila.

I onda čujem nezaustavljive uzdahe, tepanje.

O bože još uvijek želiš i voli š me, tako falim ti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,29.05.2015 u 22:05

 

Ne dozvoli da me zaboravom tiho napustiš

 

 

Zašto u posljednje vrijeme strijepim.

Zašto čudne predosjećaje priviđam.

Neki nemir iznutra me upozorava.

Nešto skriveno iza leđa se događa.

 

Valjda joj nisam dosadio, dal odlazi.

Čak i u njenom govoru nešto odzvanja.

Osjećam da se promijenila, nije iskrena.

Duboko u njedrima jedva suze suzdržavam.

 

A što je najgore, čudne snove sam imao.

Sa njim je ispod ruke nasmijana šetala.

prvi, baš prvi put ljubomora me pojela.

Izludim, neznam kako da se ponašam.

 

Neka mi obje noge istovremeno polome.

Samo neka mi njene usne i zagrljaj

nikad nitko ne oduzme il slamku zakine.

Time sva povijest poezije bi se završila.

 

Možda bih postao tuge snuždeno strašilo

svi oko mene bi me izbjegavali, žalili.

Kako je ljubav onaj osmijeh i sjaj u očima.

Jednom pogrešnom odlukom zauvijek sahranila.

 

Molim te ne dozvoli da ti u srcu izblijedim.

Ne dozvoli da me zaboravom tiho napustiš.

Dobro razmisli, daj nam neko vrijeme čekanja.

Možda se opet ljubav bude iznenada probudila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,29.05 u 20:00 minuta

 

 

 

Do kada ćemo ovim mislima jezditi

 

Do kada ćemo ljubavi praznim mislima jezditi.

Do kada samo žudnjom jedno drugo imati.

Predugo mi ovo traje , predugo sve se oteže.

Kao da netko vrijeme susreta nam potkrada.

 

Ovisnost blizine i medenih nezasitnih usana.

Jako teška i bolna je dok para ovim grudima.

U početku smo možda kriomice pokušavali.

Iz zasjede požude i strasti čežnjive pobjeći.

 

No sada kasno je, niti srca se vječno uvezale.

I ako se komadić razdvoji il kratko sakrije.

Srece hoće da iskoči da se tugom raskine.

I onda čežnja, prodorna neumoljiva, otkida.

 

I sada živimo u dvije odvojene galaksije.

Jedno do drugog niti mislima  ne može.

Pa se suludim lutanjima nešto pokušava.

Da se tijelu vrati ona vatra prepoznatljiva.

 

A kako bi se sve lako riješilo, kad bi spojilo.

Kad bi dvije duše nestrpljivošću  dodirnule.

Sve bi u savršenu kolotečinu strasti vratile.

Beskraj te ljubavi sve bi srećom zažario.

 

Do kada ćemo ljubavi praznim mislima jezditi.

Do kada samo žudnjom jedno drugo imati.

Predugo mi ovo traje , predugo sve se oteže.

Kao da netko vrijeme susreta nam potkrada.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,29.05 u 11:16 minuta

 

 

 

 

Trenom gluposti gotovu sreću spiskali

Stalno pokušavaju da nas zavade.

Priče izmišljaju, laži užasne proširuju.

I odjednom ona se ohladila,promijenila.

Kaža da nemože više, da zauvijek odlazi.

 

To je za oboje ipak najmanje bolna solucija.

Samo kratko pismom u suzama proslijedila

Ne shvata da tim potezom oboje vječno ubija

Ostat ću okružen samotnim blijedim sjećanjem.

 

I pitam je, duga pisma u suzama prosljeđujem.

Čemu,zašto ovaj život tako slomljen živjeti.

Srce nemože da izdrži niti da trenutkom preboli.

Jer više nema smisla da bilo kome otkucava.

 

Shvataš li,sve planove i nade si time srušila.

Svo naše maštanje i silni planovi su propali.

Barem glavu okreni da ti suze u očima upitam.

Bez i jedne riječi sve bi mi jecanjem priznale.

 

Oboje na rastanku pretvaramo se u pustinju.

Duša bijaše oaza sreće i nezasitnog nadanja.

Srce iskra vulkana kojeg si usnama budila.

I u što smo se pretvorili, u ljušture razvalili.

 

I sada negdja sama i pusta si vječno ostala.

Oboje nas najgora nesreća eto jadom strefila.

A oboje znamo, oboje u srcu požudom žudimo.

Istog trena bi da se jedno drugom vratimo.

 

Razmisli… vrijedi li ovaj život jadom zakopati…

da nas korov,trave i šaš zaboravom prekriju.

Kada se vjetrovi našim dušama budu smijali.

Kako trenom gluposti  gotovu sreću smo spiskali

 

Toni Ljubiša Božić, izlazak sunca, Bugojno,28.05 u 15:26 minuta

 

 

Bit ću tvoja a ti moja sreće i ljubavi skrivena amajlija

 

Bit ću tvoja a ti moja sreće i ljubavi skrivena amajlija

 

Rano jutro,5:25, ćiza, kazaljke se slizale

mislim na nju na usne,što bi radile.

Vjerojatno u krilo slatko bi zasjela.

kao bebče se šćućurila i kamčila.

 

Da tepam joj, usne ispucale zacjeljivam.

Da prstima kroz kosu ljubav prosijavam

da je slatka jeza obuzme dok pjevušim

sanak očima umornim neprimjetno nabacim.

 

Onda tako slatku i uspavanu više bih stisnuo

da joj slatke snove ne odagnam il pomjerim

Da joj se niti u snu barem ničim ne zamjerim.

Jer prevrijedna je, suvenir  svih mojih nadanja.

 

I dok se sunce punim sjajem iza Kalina pojavilo

pišem joj ovako uspavanoj stihove, da još malo izdrži

dok ne postane dio maštajuće, nadajuće budućnosti.

I tako na kratko dok je usnula, dan se probudio.

 

Istim momentom se prenula, oči blještavo raskolačila.

I reče:o bože kako sam u naručju trenom ti usnula.

I tebe sam ljubavi čarobno sanjala, pjevušeć tepaš mi.

Recituješ prekrasne stihove da voliš i želiš me.

Da postanem što prije tvoja vječna životna pratilja.

 

I onda sav taj prekrasan dan sunce nam ovjerilo.

Svojim blještavim sjajem prekrasan dan najavilo.

Ako je po izlasku sunca suditi čeka sjajna sudbina.

Bit ću tvoja a ti moja sreće i ljubavi skrivena amajlija.

 

Toni Ljubiša Božić, izlazak sunca, Bugojno,28.05 u 05:50 minuta

 

Uvijek prisutna

 

Kad god se slatko nasmiješim

u srcu jezu sjećanja pozdravim.

Gnjezdo si tamo odavno savila

Strašću i požudom zauvijek zarazila.

 

Il kad korak kroz kišnicu osjetim.

Svu tugu i sjetu trenom zaboravim.

Znam vrele usne će da me umiruju.

veze između nas se magijom ostvaruju.

 

I dok lišće šušti ispod dragih stopala.

Put nade sjeseni ljubavlju si ukazala.

I oluci prepuni dragih sjetnih sjećanja.

Pronose suze dušom prepune nadanja.

 

Uvijek prisutna, bljeskom oblike izmjeniš.

Zvonike srca i duše trenom vriska razjariš.

Kad zatreba osmijeh uzdahom dovlačiš.

Sve umukne prostiruć ti crvene tepihe.

 

I dok jedva skrivećki ulazim na prstima.

Osjećam ritam tvojih usana u grudima.

I korak opružim da koju sekundu ne okasnim.

Bez tebe i sekunde gubiti se nemože platiti.

 

Toni ljubiša Božić, Bugojno,27.05.2015 u 16:55 minuta

Prvi susret očima

 

Kao onda prvog susreta slika podsjeća.

Njen dolazak i vrpoljenje u grudima.

Dal ću otvoreno prići, navaliti usnama.

No razum srce ukroti, rukohvatom završi.

 

Prvi susret očima, jeza cijelim bićem prožima.

Nekako sve nam se tim trenutcima spojilo.

U jedno biće požude i strasti nas zamotalo.

A na pravi moment samo žarko smo žudili.

 

Nismo odmah priliku imali, samo žudili, žudili.

Pa dodir usana, svaka bora na licu je blještila.

Slasti i strasti oboje predugo žudeć presahnuli.

I orkan je dodirom usana nježnošću zaplovio.

 

Od tog momenta pogled se uzajamno nije skidao,

svaki korak se pomno požudno nezasitno pratio.

Nova usamljena prilika svakog momenta se vrebala.

Da bi se tek ustoličena ljubav strašću požudno gostila.

 

I da smo još godinama zajedno ostali opet bi žudili.

Jednostavno jedno u drugo od prvog momenta se stopilo.

Napajala se sve one mašte i požude prije prvog susreta.

Glad i žeđ tek se mrvicom malom maleckom napojila.

 

I nakon užasno brzog rastanka, tek onda rana žežila.

Tražih mislima, vraćah sjećanja da bi rana osušila.

Al ne ide najbolji melem bijaše na njenim usnama.

I sada dok bure sa sjevera kroz samoću razdiru.

 

Nikako sunce da grane da se duša napokon ugrije.

Jer se ovisnošću naviknuh da pored mene uzdiše.

Da svakog jutra na ovim požudnim usnama osvane.

I još uvijek žeže prvi pogled… bljesak  dragim očima.

 

Toni ljubiša Božić, Bugojno,27.05.2015 u 15:11 minuta

 

Da sam te prije tvog vječnanja upoznao

 

 

Da sam te prije tvog vječnanja upoznao

a ovolike prekrasne stvari sa tobom doživo.

Svi moji snovi bi se užasnim bolom razorili.

Dok bi vjenčani vjenac na glavu ti stavljali.

 …

Bez objašnjenja pred oltarom sa njim bi stajala.

Niti okom nebi trepnula, na mene pažnju obratila.

Zar je njegovo blago od ovolike ljubavi vrijednije.

Vjerojatno hladan znoj tuge bi me oblijevao.

 ….

Suze nezaustavljivo bih rukavom sakoa brisao.

U lažnoj nadiživio odluku ćeš možda promijeniti.

Iz bijele haljine u ovaj čežnjivi zagrljaj skočiti.

Svima mahnuti, okrenuti glavu i strasno me ljubiti.

 ….

Neznam kako bih ti nakon vjenčanja prišao.

Kurtoazno usne na obraz ti prislonio, čestitao.

Noge bi užasom klecale, grlo pustinjski presušilo.

Nebi se u oči gledali jer bi suzama sve razotkrili.

 ….

Samo bi hladnoća našim tijelima prostrujila.

Uzdahom bez i riječi bi sve trenutkom priznala.

No bilo bi totalno kasno, greškom si potpisala.

Vječno njegova postala,mene zaboravom izbrisala.

 ….

Možda bih i tebe i njega kunio, što izgubih te.

Možda bih prije svoj kukavičluk užasni prokleo.

Zašto nakon okusa usana i tijela sam te pustio.

Kad u zagrljaju te imadoh, kratkog li uživanja.

 ….

Dobro da te nisam prije tvog vjenčanja upoznao.

Svu ovu strast i požudu sa tobom podijelio.

Nema teorije da bih te na oltar niti blizu pustio.

Večer prije bi nestala, od sreće bih te ukrao.

 ….

I nikad se nebi kajao, jer prvi put bi hrabrost skupio

pravi potez u svome životu u pravo vrijeme postupio.

Ljubav kao od prvog dodira dubinama bi sve zborila.

Volio bih te, ono je mrvica što si onomad od mene imala…

 ….

Toni ljubiša Božić, Bugojno,27.05.2015 u 11:28 minuta

 

 

Ako me do sada nije strašću upoznala

 

Ako me do sada nije strašću upoznala.

neznam kolika bi ljubav bila prihvatljiva.

Što bih sve trebao da učinim, da poludim.

Toliko mi znači, toliko je važna i potrebna.

 

Nedokučivo je izobilje strastvenog nadanja.

Sa njom u trenu godina u samoći proleti.

Niti momenat usamljen i slomljen se osjetim.

Jednostavno u meni na sve strane se uselila.

 

Srcem putuje, dušom vriscima sreće odzvanja.

Zar je ovako prekrasna i ljubav nedokučiva.

Eto sreće sam hvala ti bože mrvicu imao.

Trenutke žudnje, strasti sreće i nade dobio.

 

I sada mogu da probdijem usamljen tolike godine

samo da nam se opet trunkicu ljubav dogodi.

Volim je i sve mogu da joj nemilice oprostim.

Sve dajem jer jednostavno ne mogu da odolim.

 

Za sada samo stihovima mogu da se izjašnjavam.

Na neki način samoću popunjavam i ne ranjavam.

i kad mi na usne se prisloni tek onda će da ono

bas ono savršeno iskreno strastveno  da osjeti.

 

Toni ljubiša Božić, Bugojno,26.05.2015 u 21:49 minuta

 

Kad god dušu u rijeku sjećanja umočim

 

Kad god dušu u rijeku sjećanja umočim.

Stihove narogušene čežnjom jezom zahvatim.

Oni me raspolove, doslovce u trans bacaju.

Nesvjestan kuda dušom pronalazim prolaze.

 

O bože od kuda ova zaljubljenička inspiracija.

Koja to žena ovo srce i dušu nemirom obuzima.

Nesmijem ime njeno niti mislima da spomenem.

Da ovu vječnu sreću i ljubav mrvice ne ureknem.

 

Zbunjen dal slike dobijam il iz duše progovaram.

Suze oči slapovima natope,srce nemilicom rastvore.

A vrijeme nekako sa tim osjećajima se posloži.

Nemir srce i dušu lupanjem i jezom probada.

 

A sve zato ispara ova praznina u samotnim grudima…

fale mi oni dani, ona jutra okupana njenom požudom,

sretničkim osmijesima, dodirima i uzdasima tepanja.

Pa se ušutim i klečeć bogu dragom za sve zahvalim.

 

Barem na kratko snove i maštu usnama prooživio.

Nezasitnim grudima,trenutcima nezaborava rovario.

Pa se tako počesto tih sjećanja krvnički  dovežem.

Prazninu iz grudi lažnim osmjehom noćima sapirem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26.05.2015 u 12:06 minuta

 

Obalom jezera uzavrelih maštanja

  

Kad bih ovaj tren,hrabrosti skupio.

Mrvicu smio pod pazuh duše

tiho lopovski,da ti se uvalim.

Pod plahtu dodira  nježno zavalim,

budeć  te obroncima medenih usana

da prenesem  silne želje i čežnju

 ovih presahnulih čekanja i nadanja.

 

Sigurno bi shvatila koliko bi mi značila..

Pre često razmišljam bez veze razloge izmišljam

da ti se što češće zaljubljenički približavam

kao da ti godišnjicu naše  obljube čestitam.

 

Ti neopisiva ,raspupala ružo

 što lelujaš obalom jezera

nezasitnih  uzavrelih maštanja…

 

Svakim trenom slatko podsjećaš

zaljubljene duše obroncima dalekih

Bosanskih romantičnih vrtova.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26.05.2015 u 09:16 minuta

Zašto čemer uvijek suzu goni

 

Zašto čemer uvijek suzu goni,

zašto tuga duši grane previja.

Zašto sva moja sretna ljubav

u samo nekoliko prebrzih dana

može uokvirena osmjehom da stane.

 

I sve nekako kao istinite priče ispadne.

Toliko poljubaca u kriglu veću natočim.

I kad je u trenu ispijem pa se opijem

Godinama od sjećanja tiho preživljavam.

 

Pa kad me zapitaju od kuda izlaze ti stihovi.

Dal to neka žena i ljubav u njima boravi.

Od kuda tolika strast, požuda i čežnja.

Od kuda toliko suza i jecaja i ridanja.

 

Oni nikad nebi shvatili što smo prekratko

do đavola u prekratko vrijeme imali

razmijenili uživali, patili i doživjeli.

Da bi usamljeni na peronu čekanja ostali..

 

Imah je, a nemam je sdrugim otplovila.

Na srcu mi sijećanjem tugu tetovirala.

I sada kao mrazom grane stegnute

skučen sam sa sobom progovaram.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,25.05.2015 u 22:23 minuta

Zub vremena sjećanje satire

Zub vremena sjećanje gorčinom satire

slike sve rijeđe i mutnije od nekud izlaze.

Srce gubi osjećaj slavljeničkog nadanja.

Već dugo vremena nije se ljubav javila.

 

Nije jasno mi gdje je tako daleko zalutala.

Njeno pismo možda jednom godišnje pristigne.

Poštari se više puta sproljećem izmjenjali.

A nema je,staze sjećanja zaboravom obrasle.

 

Nema više tragova kud je bosonoga hodala.

Istrulila koliba gdje bi me očajnički ljubila.

Ispucale prozore mahovina jezom smotala.

Komadići stakla zamagljeni po malo proviruju.

 

A rosa jutrom kad zablješti, nadu otkriva.

I panj gdje je rado samo očima mi pričala.

Rado mi je u krilu onomad vesela pjevušila.

Dok bi u zagrljaju nade stisnuta odsjedala.

 

A fali mi, nema je,u sebi sve više oplakivam.

Nešto bih da saznam, uzalud sve analiziram.

Ne razumijem kud je strast onolika nestala.

Gdje su suzama pisana  pisma vatre potpalila.

Gdje je pepeo strasne ljubavi vjetrom završio.

 

Pa me tuge cvileć sjećanjem bolnim razuzmu.

Na koljena klecajuć uzdignutih ruku zajecam.

Ljubavi oprosti mi..kad bi mi samo razlog javila.

A ne samo jaukom tišine bez riječi si nestala.

 

I onda tako tužne pjesme u ovim grudima razdiru.

Jad me neki razori,krčeć srce i dušu prepolovi.

A suze, teške, jadne, kao bolno uzaludno sjećanje.

Teku pržeć bore na licu odavno zamrlog osmijeha.

Neponovljivo, duboko ljubavlju shrvano i dirljivo.

Sve ono što smo iz srca izgubili, što su nam iščupali

slušanjem iz duše jecaje  sve rane davno zaliječene

jednostavno se rastvore i suze grcajuć nezaustavljivo

bolne  slike probude,i šutke oslobođeni vrišteć ridamo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,25.05.2015 u 20:46 minuta

Bilo je kratko bilo je brzo ali je vrijedilo

 

Uvijek tako isto zareže,zaboli

uvijek me isto podmuklo pogađa

suviše bolno i daleko sada si

I mada na papiru si njegova

od prvog trenutka i dodira

srce i dušu vječno si mi podarila.

 

I ništa, ama baš ništa se tu nemože.

izgleda da svi imamo neke u duši

skrivene neprežaljene ćoškove

gdje tajne duboko dušom skrivamo.

 

Samo nećemo da sebi priznamo

a pogotovo nedaj bože drugima.

drugi baš i ne trebaju da saznaju

da im srce tuga i bol jadom ne razori.

 

Zato imam toliko toga da stihom iskažem

Dok nam se riječi bore koja će brže što izreći .

Koja će posebnošću sve proživljeno prepričati

kroz pjesme i stihove slikama  naših susreta.

 

Bljeskom trenutka sve glavom prostruji

i kao da nismo svoji, kao da tog momenta

nekom drugom dimenzijom  zajedno jezdimo

Drugom galaksijom , zasebnim sazviježđem

gdje samo prava ljubav  stanuje ti i ja….

 

Onda nas brzinom svijetlosti nešto baci unatrag

 u surovu stvarnost onako zbunjeni polusvijesni.

 Oči otvorimo,kratko razočarenjem uzdahnemo

Zar smo se nanovo tako brzo u realnost vratili.

 

Ruku na srce stavimo srce ubrzano tuce, odzvanja

hoce da iskoci..da nas napusti i nešto da poruči.

Nasmijemo se i svatimo….srce i ja zajedno

bili smo tamo,upravo tamo gdje i pripadamo.

 

Bilo je kratko, bilo je brzo, ali vrijedilo je

trag na srcu je ostao do nekog novog polaska

do naseg novog susreta eto samo da znas

da si štambilj na ovo srce zaparala…

Zbog toga doživotno cekam i volim te…

 

Toni Ljubiša Božić, 24.05.2015 u 19:51 minuta

 

Užasno malo vremena za sve smo imali

 

Žudim, čežnja uzdasima otkucava.

Volim da imam je slatkim maštama.

Niti ljubavi uzburkane vrškovi sapleli.

Strašću i požudom odavno zaživjeli..

 

Znam da sjećaš se mila tih dodira.

Kako si trke u zagrljaj uskakala.

Srca poteze povlačila, pamet kočila.

A mi tijelima prepusitli pa uživali.

 

Isti otkucaji nemira u jedan ritam se spajali.

Slatko deblji kraj smo šutke krišom izvlačili.

Iza nas su nezaboravne slike svega ostale.

Da bi nas kad god zatreba ljubavi podsjećale.

 

I sada dok nas daljina održavajuć spriječava.

Pratimo znakove kroz život što podsjećaju.

Istog trena shvaćamo, međusobno prostrujimo.

Češće suze samoće sve to klizeć poprate.

 

Užasno malo vremena za sve smo imali

pre,pre, prekratko jedno drugo doživjeli.

Ti trenutci strasti i savršene požude

temelj su sadašnje čežnje kad obuzme.

 

I molim te sljedeći susret ništa ne planiraj.

Neka se sve spontano i najljepše dogodi.

Sjeti se zadnji susret tako savršen smo imali.

Jer ništa od svih planova nismo poduzimali.

 

Neka tako i sljedeći susret neplaniran protekne,

al ne bih kraće od jedne godine da potraje

da te u krilu zadržavam ljubav isprobavam

Vrcajuć iz strasti i požude čežnje najljepše.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24.05.2015 u 11:20 minuta

 

 

Sa tobom u meni sve tako lako je

 

Kad se ranim jutrom probudim,

iz snova nejasno oteško izbavim.

Usne ti mljackajuć uvijek vrebaju

na grudima uzdah ti osjetim.

I ako je bura vanka jezom zavrtila

u duši bonaca smirajem ovladala.

 

Pa bih se istog trena,trke nanovo

u krevet zavalio, maštom ušuškao.

Da me ponovo imaš i raznježiš

tako najljepše buđenje začinim.

 

I cijeli dan smijuljeć se pokrećem.

Životne prepreke olako preskačem

problemi kao i da ne postoje

sa tobom u meni sve tako lako je.

 

Tvoje pisma za laku noć maštu raspiriju

volim te… mada okrutno daleko je…

ipak imam te, tako snažno skoro potpuno

moja si, da nemožeš shvatiti da nešto takvo postoji.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24.05.2015 u 07:44 minuta

Nije nam suđeno, čežnjivo maštajmo

 

Kako bi divno bilo sada, iznenada

u tvoju sobu da kriomice navratim,

iznenađena niti riječi nebi prozborila

očima bi mi iskrama vriskom tepala

u tvom naručju u trenu bih završio

gladnim zagrljajem cijelu noć opijao.

 

Usne pučile usne i međusobno nježno šaptale,

muvico moja.. od milja bi mi slatko tepala,

Ljubav povjerenjem prehranjivali

Okolo nas bezdušnici ogovaraju
Manu jedno drugom eto pronalaze.
na svaki način bezvezni razlog
uzaludno pokušavaju da pronađu.

Nebi li nas zavadili, ljubav razorili.
Čak se i neki svjedoci pojavljuju
toliko su u lažima podlim okrojeli.
Ali niti mrvice nisu ljubav razorili.

Ova ljubav totalno je neuništiva.
Na iskrenoj ljubavi u srcu i duši
najljepša mjesta okorjelo zauzima.
I zato godinama evo daljinom opstaje.

Daljinom nas pokušavaju da zavade.
U grudima sumnju i ljubomoru probude.
Al toliko smiješno na kraju sve ispadne.
Jer žudnje postaju strasnije i požudnije.

I na kraju su odustali jer su shvatili.
Nema smisla, nikakve šanse nemaju,
da nam podriju sreće i ljubavi temelje.
Ljubav i podlom daljinom ipak opstaje.

A nas dvoje ljubav povjerenjem prehranjivali.
Na tuđe laži i obmane nikad nismo nasjedali.
Samo bi se oči kroz oči skenirale i shvatile.
Da vrijedi i nekoliko stoljeća da se opet sačeka.
Da život nas sudbonski sastavi i nikad ne rastavi.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23.05.2015 u 18:26 minuta

Ne želim da spomenar popunjavaš

 

Poput ledenog sjevera

neka tuga me smoždila.

Onako snužden i usmaljen.

Prolazeć nekim sjećanjima.

 

Jedva da sam disao

u stalnom grču jecao

kao u nekom sljepilu

tražih tebe… jedinu.

 

Sve bliže do tebe stizao

zadnjim trenom trag gubio.

Dno pod nogama gubio.

Strahom čudnim zarobljen.

 

Nedaj me daleka ljubavi.

Snage daj mi da izdržim.

Što se košmarom dešava.

Ne želim patnju i sjećanja.

 

Ne želim da spomenar popunjavaš

Želim u srcu i duši da odzvanjaš

Želim da budeš vječna vodilja

ovom srcu nezaistnom ne odvojiva.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23.05.2015 06:51 minuta

Slika si koja nikad ne blijedi ne iščezava

Tvojim stopama i kroz snove protrčavam
svih naših prekrasnih susreta prisjećam.
Uvijek uz mene si, uvijek bili smo zajedno.
Nedaš da suza sustigne da ne potonem.

Tuge uzastopno uspomenama zacijeljivaš.
Sa dna ponora samoće trenom izvlačiš.
Na ove usne i ovo lice osmijeh navlačiš.
Zaštitni znak si romantičnih ovih stihova.

Jedno za drugo Bogom smo evo stvoreni.
Ljubav zajedno usnama smo razmijenili.
I očigledno vječnost sretna nam je suđena.
Moramo izdržati da se potrefe vozni redovi.

Jer nije normalno da se tako slučajno sretnemo.
Dodirom, samo dodirom usnama sasvim predamo.
Bez daha tim trenutcima u zagrljaju jezdimo.
I sada kad daleko si, sve se nanovo događa.

Sada te konstantno prizivam i dodirujem.
Na tvojim usnama ljeta i proljeća dočekujem.
Onaj tvoj pogled , žudnja tvojih usana.
Slika si koja nikad ne blijedi ne iščezava.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno22.05.2015 u 21:20 minuta

Jer jedno bez drugo prazno je i nepostoji

 

Nedaj bože da me zaboraviš

il možda jednog dana zasitiš.

Duša bi stoljećima krvarila

jer tone soli bi na ranu salila.

 

Čak i ptice na grani prepoznaju

strast i ljubav u srcima stanuju.

Kad se dvoje zaljubljenih pojavi

vedrinu licima razočaranih oporavi.

 

Nedaj bože da nešto ne štima,

da se međusobno bolno tratimo.

Grijeh bi bio neoprostivo potpuni

da se ljubav priguši il zaboravi.

 

Jedno bez drugog bi užasno patilo.

Dani se osukali, samoća razvalila

Pamet oboje izgubili tugom spaljeni.

Patnja se nezaustavljivo gomilala..

 

Sve bi se zaustavilo, život usporilo.

Ništa smisla nebi imalo, al bi patili.

uzajamno tišinom mislima tepali.

Da se nanovo ljubavlju spojimo.

 

Možda bi na početku snagu glumili.

Možda iz inata trunke nebi popustili.

Inat bi pamet i razum tada nadjačao..

Al nakon samotnih inatnih dešavanja.

 

Ljubav na vrata srca bi ubrzo kucala.

Sve bi se žudilo da se oprost dogodi.

Glupi inat i tvrdoglavost detaljno razori.

Jer jedno bez drugo prazno je i nepostoji.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno22.05.2015 u 19:06 minuta

 

 

Rasparana požuda

Ćulim, dragu milu čekam ,
samo što se nije vratila.
Neke stvari za feštu kupila.
Neznajuć skriven je očekujem.

I ulazi onako prokisla
hektolitar kapljica
na glavi uvojke složilo.

Iskočih vedro nasmijan.
Ruke joj se odsjekle
sve vrećice su ispale.

Skok u vreli zagrljaj
na krevetu se krčio.
Usnama tišinu razvalio.

Krpica po kripica
rasparala požuda
čežnja uzavrela
slatko ne izdrživa..

Ima me, imam je
koje li božije čarolije.
U nastavku dahtanje.

I evo gledam je
slatko je usnula,
krv uzavrelu
mrvicu nahranila.

I meni se oči sklapaju
malo bih zadrijemao.
Neda mira… tepa mi.

Toni ljubiša Božić, Bugojno,22.05.2015 u12:15 minuta

Nikad više razdvojeni

 

Nikad više ljubavi tuzi dozvoliti,

da se podla bol među nas uvali,

sumnja samoćom hinjski dovlači,

da nam srca nebi jadom oslijepila.

 

Nikad više nesporazum među nama

nikad više glupi inat tišinom tjerati.

Da se kasnije gorko ne kajemo

što smo dane razdvojeni traćili.

 

Nikad više ovo nesmije izblijediti

ma koliko nam ratove izazivali.

ma koliko puta izobilje laži širili.

Tebi vjerujem i život posvećujem.

 

I sada ova ljubav baš neraskidiva

dva je srca strašću u jedno skrojila.

Iz pepela propale veze smo se podigli.

da bi strast bajnu, neobjašnjivo imali.

 

Hvala ti, što si vjerovala i bila strpljiva.

Jer si napokon usnama vrelim potvrdila

da među nama ono posebno postoji

što veže nas i nikad neda da razdvoji.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,21.05.2015 u 20:04 minuta

 

 

 

Kažu ljubavne sretne stihove nitko nije napisao

Kažu ljubavne sretne stihove nitko nije napisao.
Vremenom se skršio, totalno ljubavlju razočarao.
Meni se sreća izgleda potiho na široko osmjehuje.
Papirno njegova no srcem i dušom meni pripada .

Mislim da će moji ljubavni stihovi vječno trajati.
Da ćemo jedno drugo mada razdvojeni ipak imati.
Hraneć se dugim pismima, krošnjama stihova.
Ljubav je posebna i daljinom čekanjem neuništiva.

Mogu da nam podmeću, lažu i sve iskreću.
Mogu da nas daljinom i godinama razdvoje.
Al ono što se među nama usnama prepoznalo.
U srcu i duši nepovratno vječnošću ostalo.

I zato kažem i tako ovom ljubavlju siguran.
Da me samoća nikada neće mrvu salomiti.
Voljeh i uvijek ću je požudno noćima tražiti.
I kad se duge noći meni drage tiho primaknu.

Ona u zagrljaju onako zaljubljenički osvane.
Usne i tijelo po meni nezasitnom strašću prelije.
I cijele noći sve dok me snovi lažima navode.
Ova se ljubav slatko strašću i požudom opije.

I zato jutrom kada oči od nemirnih snova otvorim.
Pero i papir u ruke slikama snova zarobim, opišem.
Jeza trenutcima slatko sve poprati, i suza se dogodi.
Jednostavno volim je, fali mi i živi u mojim snovima

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,21.05.2015 u 18:57 minuta

Ne volim jecaje i rastanke

 

Ah mila ne spominji

nikako ne mogu

da te zaboravim.

prošla sjećanja

nikako ne blijede

 

Sjećam se

kad bih te

u krilo zavalio

posesivno stisnuo

plašim se

nikad te više

nikad nebi pustio

 

Sjetim se odlaska

bolonog rastanka

jezera u meni

i pljuscima jecaja.

 

Dugo mi je trebalo

suze da suzdržavam

jer daleku ljubav

prečesto oplakivam.

 

Ne volim jecaje

oproštajne rastanke

toliko me razore

treba mi godina

da mi duša progleda

i opet stih ti zapjeva

 

Toni Ljubiša Božić Bugojno,20.05.2015 u 22:23 minuta

 

Želim noćas da te utješim

Želim noćas
da te utješim‏
da utrobu tuge
hitro rasporim
da iza nas vječnošću
zauvijek nestane.

Želim svakog dana
barem mislima
da ti prosljeđujem
čežnjive stihove

U svakoj strofi
svakom slogu
bit će skirivena
tajna poruka.

Kad je usne
strasno izgovore
istog trena
onako dražesno
shvatitć će
od koga dolaze
i što žele da poruče.

Znam da znaš
i da to pre pre
duboko osjećaš
da toliko
trebam te
da volim te…..
i da užasno, užasno
fališ mi…fališ mi..fališ mi…

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20.05.2015 u 21:17 minuta

Usne strašću rasparaj

 

Dođi zanosna

vlažna kovrdžo

u krilo zasjedni.

 

Usne dohvati

kao što znaš

onom strašću

podlo rasparaj.

Da se poslije

dugim godinama

onako usamljen

slatko zanosno

strasti prisjećam.

 

Nek ti prsti putuju

prosijedim kosama

pa podlosti šapuću

dok svilena marama

vezanim očima

dodire strašću

podlo začinjava.

 

Nakon toga

prepusti se

usne će tijelu

tišinom žuboriti.

 

Uzdasi će tepajuć

otvarati podrume

a nas dvoje

zagriženi jezdimo

tišinom miline

vječno spojeni…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20.05.2015 u 21:07 minuta

 

 

 

 

Tvoj sam ako poželiš dušu i tijelo da nahraniš

Mila moja želim što prije
nesporazum da izbrišem.
Sve loše trenutke zaboravim
samo uzdah opet da ti osjetim.

Ne želim više da jeza samoće
noćima nemirom me prosijava.
Da srce raskida poput maljeva.
Jer bez tebe bukvaln nestajem.

Kako možeš onu ljabav da zaboraviš.
kako smo trenutkom stranci postali.
Kao da smo u sobi duše zalutali.
Udahni, osjeti, u tebi uvijek stanujem.

Mada bi drugi pričali protiv nas.
Imamo tajni slatki doživotni dogovor.
Kad se opet uskoro nadam se vidimo.
Strasnu ljubav uzdasima hranimo.

Nakon toga svatko na svoju stranu odleti.
Sve slike i uspomene u duši uokviri.
I kad nas samoća opet tugom obuzme.
Zavirimo u škrinje duše prikrivene.

Pa se na slamčicu kap po kap hranimo
do sljedećeg nezasitno vatrenog pražnjenja.
I sve tako dok ova požudna ljubav vrije u nama.
Tvoj sam ako poželiš dušu i tijelo da nahraniš.

A do tih susreta prihvatimo teške okove.
neka se ne primjeti koliko žudeć patimo.
Jer uskoro novim susretom trenom pristižem
svu ljubav ćemo da vatrom tijela vratimo

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.05.2015 u 21:43 minuta

Gdje se karta za ljubav kupuje

Zašto si tišinom se primirila
Sa jugom dolazit si prestala.
A nadam ti se svakog proljeća.
Tako si me zarazila i naučila.

Progovori, vjetrovima prozbori.
Javi se kišnim uplakanim kapima.
Svugdje te ima sve si pristuna.
A u srcu mi praznina otima.

Krenuo bih da te pronađem.
Letio da te možda ugledam.
Sve planove eto analiziram.
dok samoća okrutno priteže

Što prije te moram draga vidjeti.
znam uvijek što ću od tebe dobiti.
smiraj ovoj duši se neda opisati
sa tobom strast i požudu dijeliti.

Možda za drugu galaksiju krenuti.
Gdje se karta za ljubav kupuje.
Gdje se put za tvoje srce pronalazi.
Samo kaži, koji signal pošalji mi.

Nadam se da me nećeš izbrisati.
da nećeš vrata nadanja zatvoriti.
Da ćeš ovo stanje zaljubljenosti
duboko u svom srcu shvatiti.

I nekako radije se u noć zavlačim
uvijek te imam i slatko pronalazim.
A to se baš u posljednje vrijeme
isuviše često događa, snove opija.

Shvataš i tako sve jasno je
u srcu imaš mjesto neodoljivo.
Tvoj je kutak u kome stanuješ.
Samo vrati se žudno čekam te.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19.05.2015 u 19:35 minuta

Najslađi grijeh ljubavlju nas je spojio

Još uvijek osjećam jezu njenih usana.
Baz daha uvijek u nebo bi me podigla.
Jjubav naša se izgleda tiho raspada.
Samo praškasti ostaju požude tragovi.

Mada u meni još skrivena je i boravi.
Dal nam se snovi rasuše… što ostaje.
Sa njom tužno nestaje nježno sjećanje.
Između nas se podižu okrutni zidovi.

Led na usne podlo i rušilački se uvlači.
Nestaje sjaj one ljubavi, beskraj čekanja.
Samo blijedo jedva primjetno nadanje.
Koje po nekad slike vrati, suzom uštine.

Kažu kad se nešto prespava tad i preboli.
Al ja ne želim da je zaboravim il izgubim.
Ne želim leđa i glavu da toj ženi okrećem.
Želim opet na grudi da je strasno polažem.

Želim da se onako pokajnički isplačem.
Za oprost da je zamolim da razmisli.
Neka sve slike u tančine ponovo pregleda.
Valjda shvatić će da ova ljubav ima izgleda.

U svim mojim pričama vodilja je i anđeo.
Najslađi grijeh što  ljubavlju nas je spojio.
I sada kad se povukla sve u meni zaledila.
Pokušavam na tisuće načina sve objasniti.

Da je isuviše glupo sve ove maštarske godine.
Da u jednom trenu u dubine mora sklonimo.
Da se ta ljubav u tim dubinama raspadne.
Nikad ne željeh niti dozvolih da me napusti.

I zato pišem, jadam se, šaljem silne poruke.
Da ovu krizu malu izdrži da nas ne zaboravi.
Nema apsolutno ama baš nikakvog razloga.
Da bi se ova čarobna veza ugušila i nestala.

Toni Ljubiša Božić, BUGOJNO,19.05.2015 u 09:10 minuta

Zašto smo u ovom životu od ljubavi prokleti

Na njegov prsten je davno pristala
dal je pogriješila, tko zna nebi priznala.
Da je mene prije toga možda upoznala
odluku bi sigurno istog trena promijenila.

Gnjezdo snjim je na neki način skrasila.
Kakav takav život porodični ustoličila.
Na neki način snovi joj se ostvarili.
Djecu dobili, na žalost sreće nismo imali.

I sada kriomice kad je škiljeć promatram
priznajem uživam ali me tuga razdire.
Zašto mene ta sreće nije napokon zapala.
Zašto na mojim usnama nije ona ostala.

Čak i prijatelji su na meni primjetili
neke stvari su me u dubini skršile.
Naše tajne skrivene duboko su ostale.
Neznaju da je bila na ovim usnama

Nisam imao snage i mrvu hrabrosti
da se za njenu ljubav potpuno izborim.
I sada kasno je,nema šanse povratku.
Trebam da se nadam u drugom stoljeću.

Al poraz ne priznajem, niti se predajem.
Plačem, priznajem na neki način slomljen sam.
Al sam tako siguran, da će ipak moja postati.
neznam od kuda i kako ti signali dolaze.

Samo jeza neka prostrijeli i dušu raspori.
Ne želim da joj pravim probleme il nevolje.
Posesivno želim opet na usnama da boravim.
Ne imadoh snage da se za ljubav izborim.

Možda ću nekoga pronaći da nju zamijeni
al strah me obuzima crnim mislima
da sam je zauvijek nepovratno izgubio.
Molim boga da me nikad više ne zaboravi.

A godine ovom samoćom umotane prolijeću
u meni samo požuda i čežnja eto stanuju.
Fali mi, volim i želim je onako iz sjećanja.
A neka sumaglica na oči se navlačila.

Borim se i nedam da njeno ime izblijedi.
Vežu nas toliko jaka neuništiva sjećanja.
U mom zagrljaju tišinom je sve priznala.
I sada šutke nokte nervozno nagrizam.

Sa njom niti jedna nemože da se poredi.
Niti jedna nemože te usne da zamijeni.
Niti jedna nemože iz očiju da mi sve osjeti.
Zašto smo u ovom životu od ljubavi prokleti

Sulude greške i želje su nas skoro sahranile.
I sada gorak okus imam na ispucalim usnama
prekratko je na njima uživala, pre pre kratko.
Tako rado bih vratio filmove al jednostavno ne ide.
I sada teške muke puštam je, neka otplovi.

A ja valjda preživjet ću, sjećanjima plutat ću.
Čežnja će da mi pisma strasti i požude ispisuje.
Da je na nju svakim trenom barem tako podsjeća.
Bila je i ostala ljubav što se rijetko kome događa.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18.05.2015 u 21:08 minuta

Čemu vodi ova nepresušna čežnja

O bože,zašto sam kao neki klinac se zaljubio.
O bože zašto sam u srce njen lik nemira uvalio.
Zašto i čemu bože kad je nemogu nikako imati.
Bože,zašto suludo patiti maštom lažnom hraniti.

Volim je, do bola volim tako neopisivo.
toliko srca i duše previše sam podario.
I što dobivam, samo rane iscjeljivam.
Ne mogu je nikako imati, samo maštati.

Netko kao ona je o Bože kao čista lutrija.
Svakim trenom me podsjeća, obuzima.
Svaki njen pramen, čuperak poznajem.
Znam kad u grlu joj tuga jadom zastane.

Znam svaki put kad ime mi spomene.
Jednostavno nešto nas slatko uštine.
Na usnama tragova više nego pokazuje.
Znam kad pismo mi kroz suze ispisuje.

A nemam je, niti trunke nemam je.
Kroz suze pišem eseje i stihove.
Sebe i nju samo još više ranjavam.
Neku vezu pretražujem eto pokušavam.

Tuđa i daleko je na žalost njemu pripada.
Sudbina u ovom životu nam mrvice udijelila.
Izgaram, mene i nju praznina razvaljuje.
Čemu vodi ova bolna nepresušna čežnja.

Po nekad osmijeh sasvim u rijetko razvalim
samo kad je u blizini barem mislima osjetim.
A još pismo kad mi pristigne toliko vedro je.
A onda opet razmislim , bože predaleko je.

O bože,zašto sam kao neki klinac se zaljubio.
O bože zašto sam u srce njen lik nemira uvalio.
Zašto i čemu bože kad je nemogu nikako imati.
Bože,zašto suludo patiti maštom lažnom hraniti.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18.05.2015 u 18:51 minuta

Zove se Laura, Mura rijeka je donijela.

Princeza je, prekrasna i neobjašnjiva.
Zove se Laura, rijeka Mura je donijela.
Vrijedi svih Murinih nebrojenih uvala.
svakog zrna pijeska kojim je gazila,
svake kapljice što je kišom isprala.

Ljubav njena je neobjašnjiva i beskrajna
A njen princ na konju se privremeno prikrio,
strah od nje mu se ukazao prelijepa je i prejaka.
Bog je na njenoj strani i samo tako nek nastavi
jednog dana i nadam se uskoro što prije
čarobna njena ljubav mora da se bljeskom dogodi.!!!

I sad dok pišem ove stihove dušu joj osjećam
U grudima ridam, nešto me bolovima podsjeća
kako ljubav zna biti bolna teško okrutna.
Po nekad je pogrešno iskrenih karata igrati.
Ljubav otvoreno i cijelim bićem priznati
to zna da se o glavu obije toliko suza se prolije.

Laura, samo si moment prekrasnog života doživjela,
ispred tebe su poljane strasti i požude, pronađi cvjetove.
Jedan će biti poseban i za tebe vjerovatno neobičan.
Neka te prati tvoja Mura neka ti kao uvijek šapuće.
Znam da si sa njom toliko tajni zajedno podijelila
Ona je jedina koja bi te tim momentima razumjela.

Kada bosonoga kroz Muru zagaziš milinu osjetiš.
Posebna veza sa njom tim trenom se uspostavlja.
Postaješ njena a ona tvoja životna strasna vodilja.
Na Muri ti zavidim jer imas sa kime da sve podijeliš.

Putuj životom ne svoje obje noge se oslanjaj
na klizavo kamenje ne idi svakako izbjegavaj.
Rođena si da životom kroz osmijeh uživaš.
Neka te prate zvijezde pratilje, toliko od mene!!!

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18.05.2015 u ¸16:02 minuta

KOLIKO SAM LUD I KOLIKO JE OBOŽAVAM

Kad na nju nedostižnu pomislim
čupavu strast olako probudim
slatka sjećanja hitro okupiraju
na leđa strasti slatke zasjednu
dušu i srce nemirom zaposjednu.

Sve kao o njoj ne bih mislio
a jedva dočikao da javi se
mig okicama medenim pošalje
daj joj onaj osmijeh začuje
jer ona posebna i divna je

U posljednje vrijeme stalno se uvaljuje
stihove mi vraški podlo uznemirava.
Bez mog pitanja para mi grudima
i kad god poželi u srce mi uskoči.

Koliko sam lud i koliko je obožavam
istog trena njeno ime bih napisao
na giljotinju iste sekunde zasjeo
AL kad je ljubav u pitanju ne biram.

Srce i dušu otvorih joj i poklanjam.
Kad bi je samo uspoznali, te oči vidjeli
Njenim osmjehom bi se zaludili.
Zato je i prikrivam tajnu strogu sakrivam.

Može se neki hajduk pronaći
pa mi je preko noći zauvijek oteti.
E to mi na pamet ne pada
neka ostane moja tajna najdivnija.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.05.2015 u 22:15 minuta

Sumnjičava

 

Noćas sanjam je iz blata tuge izvlačim

Slike u uplakanim očima pogodim

Kao mačka sva se nakostriješila.

Strah je neki neobjašnjiv obuzima.

 

Uvijek je u nekom tihom grču

prepuna nepotrebnih strahova

Skoro uvijek u ljubav sumnja

dal postoji, dal je potpuno iskrena

i cijelim bićem njoj namjenjena.

 

Tko zna kako i čime su je prije varali.

Tko zna kako ljubav i strast pokazali.

Od tada sva u nekom grču je, voli me.

Tako to iskreno osjećam i želim je.

 

Ma koliko puta da sam klekao

ma koliko puta strašću iznjedrio.

Ma koliko romana i stihova ispisao

Džaba je,ranjena i sumnjičava je.

 

Uvijek kad mi usne zanosno osjeti.

kad ono strasno a nježno zagrli

onda se djelomično mrvicu opusti.

I koju riječ tišinom drhtajima ispusti.

 

Da volim me, ljubomoru da joj oprostim

previše značim joj, bez mene bi izludila

previše dušom i srcem se meni predala.

I bilo kakva laž il nevjera bi je skršila.

 

Iz tog pada teško da bi se ikad vratila.

I kaže tko zna kome pišem ove stihove.

Svaka žena u njima mrvicu se uhvati.

Možda se neka u potpunosti pronađe.

 

Previše sam nasmiješen, previše ljubazan

žene su drugačije, to ih opije i začara.

A ja sam ipak prepoznatljiva vodolija.

Ulazim u krv i nesvjesno podlo opijam

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.05.2015 u 05:53 minuta

 

Na toliko stihova sam te naučio

Ženo, slabosti svih mojih osjećaja,
cijelo jutro sam ti stihovima posvetio
i samo uzdahom koji tren primirio.
Čisto da kapke umorne priljepim.

Ljubavi mila na toliko stihova
sam te naučio, apetit otvorio
da kada malo oči zatvorim
da se krišom odmorim .

Ti kao da osjetiš javljaš se,
pisma i poruke prosljeđuješ.
zašto te opet zapuštam
zašto poruke ne vidiš
il zašto ne pristižu.

A znaj da bih te ovog časa,
sada tako daleko ukrao
i vječnošću nepovratno odveo
Nikad se nikome više nebi javljali
u našem svijetu natovareni strašću
bi plutali ,jedra života visoko raširili.

Ljubio bih te u svakom trenu
i kad bih za kap vode pauzu uzeo
odmah bi na tvojim usnama je podijelio,
da ne bih tajnu tvojih usana izgubio.
da se tvog tijela prežderavam
jednostavno toliko želim te.

Fališ mi
mada si isuviše kratko
sve svoje tajne podijelila,
skoro me u džepu
na svoj put povratka
skriveći ubacila.

A suze,
tim su odlaskom
u grudima toliko toga
neizrečenog zadržale
danima su me razdirale
zašto nisam bio jači
i mrvicu jednu snažniji
i sve ti predložio
plan svoj ispričao.

No sada očito isuviše kasno je
za prevelike donositi odluke
u svojoj luci si teško sidro
nadam se privremeno bacila,
dok se oluja u tvojim grudima
napokon vremenom nebi primirila.

I onda jedra raširi
kreni na naše tajno ostrvo
tame te išečekujem
već godinama samoćom i sjetom
na komadiće tuge isjeckan.

V O L I M TEEEEEEEEEEEEEE

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.05.2015 u 20:20 minuta

Zar ne osjećaš sve rime i prizvuke stihova

Zaštitni znak si svih ovih stihova.
Kišnica nježnosti kroz duše oluka.
Vrelina krova nestrpljivog nadanja..
Ponornica što srcu rane razotkriva.

Shvataš li da si nepregledno voljena.
Shvataš li da si u ovom životu jedina.
Shvataš bez dodira usana dah prestaje.
Šuti, šutke mi noćima na prstima prilazi.

Volim u svakom trenu da te onako osjetim.
Volim sa tobom da se sreći krišom pomolim.
Obožavam u zagrljaj da ti slatko navratim.
Dodir tvojih usana nezaboravljiva čarolija.

Zar ne osjećaš sve rime i prizvuke stihova.
Sačinjava strast i požuda tvoga obronka.
Sjeta i dugotrajno lažljivo daleko nadanje.
Sve samo zbog tebe, zbog blizine maštanja.

Znaš i te kako osjećaš da si posebno voljena.
Da si sa srcem ovim dogovor vječnošću sklopila.
Nisu potrebni nikakvi ugovori il potpisi.
Jednostavno osjećaš da samo moja si.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.05.2015 u 20:09 minuta

Ne želim sve da spominjem i tebi tako je

Od kako doselih iz Samobora.
Sve se nešto u zraku obmotava.
Vrelo je i sparno, omorina pritisla.
Ljudi bježe, u hlad usporeno zavlače,
da trenom usniju, na škrge uzdišu.

Kod nas ovih par dana kao oblačno
kapi kiše nema nije nit je mrvicu oblilo
A zemlja poput požudnih usana presahla
fališ mi, fališ kao i gnjezdo onih dodira.

Vojim te medena meni nedostižna ženice.
Ćekam kraj oronule ušuškane vodenice
gdje si rado vodu iz prgršta usana gutala.
Gdje si kako kažeš strast i požudu probudila.

Mmm, uh da mi je tvoju vrelinu sada pomirisati
jezom se onom kao slon do kraja prežderati
usnama dušu nezasitnu ludilom zakovitlati.
Milje i milje gladan i žedan bih trenom prešao.

Ajme u tri dana bi me pojela, samo bih stenjao.
Možda koju nekontroliranu riječ ispustio
od mene bi samo dašak kao sjena blijeda ostala
al žao mi nebi bilo niti trena, ljubav bi me dojila.

Barem za sada užasno daleka si i nedokučiva.
Stalno nešto radim sebi posla pronalazim.
da me ova užasna samoća ne poždere
jer istog trena pomislim na tebe,na nas.

I onda ugledam silne podmukle godine
kako su pustinju ispred nas nagruhale
da nas zaboravom i tišinom razdvoje.
Ne želim sve da spominjem i tebi tako je.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17.05.2015 u 07:18 minuta

Pogled,zbir želja i dugih rečenica

Slika djelo Marice Kolak, Bugojno:
Jedva čekam da te nanovo zagrlim.
Sve stihove tog momente zaboravim
U tvoj zagrljaj nezasitno se ubacujem.
Strašću i požudom tvojom da trgujem.

Tišina među nama će da pregovara.
Drhtaj tijela trenutcima da upozorava.
Pogled će biti zbir želja i dugih rečenica.
Vatra na usnama pokazatelj granica.

Ljubi me kao prošli put kad si zanijemila.
Kad si krvnički nokte u misli mi zarila.
Kad je vrijeme prosto neuhvatljivo tutnjalo.
Kad nam je tako malo, samo malo falilo.

Imah te, o bože koja nedosanjiva čarolija.
Toliko toga si planirala, pa igra propala.
Sve spontano što se dogodilo, je vrijedilo.
Prehranjujuć se ogriscima… oh sjećanja.

Kada te poželim kao da zamuckivam.
Bez daha ostajem pa se analiziram.
Zar je moguće da si me toliko opčinila.
U svakom uglu duše si strašću prenoćila.

I sada kad si miljama daleko skrivena.
Brujiš na usnama zvonom dragog imena.
Zamišljam iza leđa me grliš i namamljuješ
a ja jedva dočekah da te strasno prigrlim
u krilo požudno zavalim, oh kako želim te…

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17.05.2015 u 05:54 minuta

Da nije tebe

Da nije naše savršene ljubavi
da nije tvojih vatrenih dodira
i uzajamnog ljubavnog opijanja
da nije medenih onih usana
kapljica ovih stihova nebi iscurila.

Živim i na jedvite preživljavam
prazninu u grudima prigušivam
hranim se mrvicama dragih sjećanja
kad si u naručju tepajuć bila mi
kad si potpuno na dlanu me imala.

Da nije tebo srećice moja daleka.
Ovaj život bi postao oblak sivila.
U meni bi rijeka tuge buknula.
Zemljotres samoće bi me sasuo.
Slomljene duše kao krhotina hodao.

Neznam dal bi se tad kontrolirao.
Jer čemu život kad izgori nadanje.
čemu stihovi bola i neizmjerne tuge
kad bi ostao kao bez ploda ogranci,
Kad bi u srcu zakržljali sreće obronci.

Da nije tebe daleka nedostižna ljubavi
Tragovi u meni bi dušu i srce rasparali.
Al nedam se, nedam da me sagore podvale.
Bila si i bit ćeš smisao života, slatko nadanje.
Zato svakog jutra osmijehom misli uštini me.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,16.05.2015 u 08:41 minuta

Previše dugih godina sjeta nas je varala.

Nešto bih te ovog trena pitao.
Na usne požudne bih svratio.
Šuti,ništa molim te ne pitaj.
Ljubav i strast mi poklanjaj.

Noćas želim da te promatram.
U svakom čuperku da uživam.
Bore na usnama da ispeglam.
Jezu nemira još više razdrmam.

Sve stare rane će trenom nestati.
Samo želim ove momente uživati.
Prepusti se,draži tijela otkrivaj.
Noć je našeg ponovnog susreta.

Oči sklopi i molim te ne otvaraj,
obroncima usana nezasitno uživaj.
Večeras su momenti naplate dugova.
Previše dugih godina sjeta nas je varala.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15.05.2015 u 19:56 minuta

Zime zauvijek prestale jer napokon imam je

Nakon dugo godina maštanja i sanjanja
Ona sa onim vrelim usnama je prispjela.
Mada sve predugo je bolno bilo daleko.
Svo turobno čekanje napokon se isplatilo.

Pristiglo i svako jutro sviće nam proljeće.
Sve što sam do tada joj neprekidno pisao.
Sada u živo na usnama ispucalim dobijam.
Tišinu grudima vriscima sreće razvaljivam.

I sada najljepše stihove kroz glazbu poklanjam.
Sav u ljubavnu nezasitnu serenadu se pretvaram.
Sam sebe ne prepoznajem, jeseni su nestale.
Zime zauvijek prestale jer napokon imam je.
I prije nego oči zatvorim Bogu dragom zahvalim.
Što je napokon ovako savršenu napokon podario.
Što je svo moje odricanje tužnim čekanjem nagradio.
Što je shvatio da smo ipak jedno za drugo stvoreni.

Posadit ću visoke čemprese da nas podsjećaju
Koliko smo jedno za drugim neprekidno žudili.
Koliko smo usamljeno ucviljeni godinama patili.
Kako su nas vezale ove usne žedne i opojne.

Sada nas dijele iste sudbine, zajedno dišemo.
Nove tajne ove savršene ljubavi otkrivamo.
I nikada jedno za drugim ne prestaje gledati.
Osmijehom i tragom u očima sve se može otkriti.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.05.2015 u 17:42 minuta

Ipak moja si ma koliko ovu ljubav krila si..

Hajde ljubavi sjedi, dobro razmisli.
Dal si ikad bol od mene doživjela..
Dal si ikad ovakve usne izgrizla.
Dal si zagrljaj ikad ovakav imala.

Hajde ljubavi u oči ravno pogledaj.
Sve slike što vidiš tišinom prepričaj.
Jer znaj sam tobom sam zauvijek
i kad te bolilo il kad te srećom oblilo.

No daljina nam sve podlošću rovari.
Da može što prije drsko da nas rastavi.
Na ovim usnama sve si doživjela.
Na ovim grudima sve si odsanjala.

Ne želim uspomenama da gladujem.
Želim strašću i požudom da te oblivam.
Svakog trenutka poljubcima budim
svakog trenutka ljubav ovu dokazivam.

Jer ovako, bez tebe prazninom odjekujem.
Kod god krenem il se mrvicu okrenem.
Na slike ti naletim, jasno te doživim.
Pa se neki put zamislim kud to odlazim.

I sve se pitam dal sam te uopće zaslužio.
Krišom u sebi bih klekao i tišinom molio.
Da sam koju godinu ranije možda susreo.
Srce za tebe bih vječnošću beskrajnom vezao.

A sada preostaje samo magično nadanje.
Da ćeš mu možda jednog dana dosaditi.
Da će na ulicu možda te mržnjom izbaciti.
I tad ja nastupam, ljubavlju ti uzvraćam.

Ipak moja si ma koliko ovu ljubav krila si…

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,15.05.2015 u 16:45 minuta

Žudim ko izvor kapljicama sjete

 

U škrinju sam krišom pohranio tajne

da prikrijem tuge, bar na neko vrijeme.

Prigušilo vrijeme sa okusom samoće

pa žudim ko izvor kapljicama sjete.

 

Noćas će mi duša srcem da isplače.

Cijepaju se slike, dijele se na dvoje.

Mrak svira sonatu pobjedničkog plesa.

Duplaju tuge, razaraju krhkom boli.

 

Ova naša ljubav raskvasila krila.

Obara iz leta, prizemljuje nadu.

Ispucale usne od upijanja suza.

ispraćajuć vriskom odlazak vira.

 

Na jastuku usnuh kako vrištiš jube.

Uguravam slabosti sve u škrinju tuge.

Samoća prah ko neprimjetan uzdah

kako boli sirotinjsko bez ljubavi srce.

 

Imaš me u zamci srca što te zove.

Rasjeckani nemir čaprka tišinom.

Udvojimo ljubav kao što je bila

da se lanci sjete raskidaju silom.

 

I kad te tuga prozove na ples tišine.

Okreni joj glavu, prozovi smjehom.

Da ti opet budem suncokret miline.

Pa zajedno opet jezdimo u dvoje.

 

Toni Ljubisa Božić, Bugojno,13.05.2015. u 14:07 minuta

Mirno spavaj, u krilo pusti me

Mirno spavaj, u krilo pusti me
da čuperke slasno otpetljavam
po koju slatku riječ na usne položim
otrova strasti na grudi natočim.

 

I dok me željama obljubljuješ
prepusti mi vatreno maštanje
i bit ce više nego dovoljno
da ti tijelom zagospodarim.

 

Siguran sam dok se tuširaš
strašću me oholo prizivaš
da niotkud trčeć doletim
na usne se zanosno zaletim.

 

Na ništa nebi tada mislila
požuda i strast bi gospodarila
ah takvu priliku kad bi imali
možda bi se stidjeli il otezali.

Nekih strahova se možda plašili
tko zna,na riječima smo lavovi
a na terenu topljive pahuljice.

Jedan ugriz očima vlast preotima.

 

A možda jednostavno nisi sazrela
da bi strasnu ljubav samnom vodila
možda su to ipak pokušaji da se opravda
zasto se ova neobjašnjiva ljubav događa.

Ako nas opet vrijeme sastavi
predajem se od prvog dodira
a želja je obostrana i tako vidljiva
na licima i sjaj u očima sve otkriva.

Nemoj da kvariš ove na daljinu dodire
imali smo ljubav nek nas to ne brine.

Sjećaš li se da si prije spavanja
u krilo požudno mi zasjela
u oči mi zurila dok usne si grickala.
Voljela si me sebi požudno ukrasti
strastveno ljubav skriveno voditi.

 

Samo nastavi, u svim snovima boravi.

U sve stihove proviri svojim osmijehom.

Jer bez tebe sam izgubljena pustinja.

Bez tebe sam kostur preostao vranama.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12.05.2015 u 23:06 minuta

Tračak nade na prstima izviruje

 

U sebi skučeno tišinom samotan,

bolovima sjećanja kruto sazidan.

Nema je, PREdaleko je nestala.

Odluku na žalost nije promijenila.

 

I sada je kao kroz maglu pomatram.

Rijetko pismo po nekad mi proslijedi.

Škrto riječi se njenim usnama naklone.

Kao da venem, nečujno dušu rasipam.

 

Latice tajne nade venuć smežurale.

Toliko ispražnjen da neznam što želim.

Nema motiva, nema zrna vjere i nadanja.

Ljubav žene daljinom se okrutno zagubila.

 

I sve sebe ubjeđujem, da će opet prispjeti.

A godine toliko toga satrle, slike izblijedile.

Mećava samoće stežuć dah mi zamrzla.

Pokidani konci na vjetru tuge se lelujaju.

 

Strah me već predugo nostalgijom obuzima.

Zašto je plima nije onako sretnu donijela.

Stranci sve više međusobno postajemo.

Ravnodušno uz malo jeke oplakujemo.

 

Onako prestravljeni što nam se ovo događa.

Zašto se onolika ljubav jezom skoro satrla.

Pljusak neprekidno u grudima podsjeća.

Bijaše to ljubav što damarima obuzima.

 

Pa se gordo nedam, ne želim da je izgubim.

Ne želim zasut suzama da je zaboravim.

Mada suze u ledenice odavno su preselile.

Toliko puta obraze jecajima tuge izbrazdile.

 

I svu nadu što sam sijao, klice se nisu primile.

Sjena nadanja iza leđa se skoro zagubila.

Lažnim riječima smisao je prosto prodala.

Paletu života sam izgleda potrošio, presušila.

 

A toliko boja sa njenih usana mi je davala.

Toliko nijansi sreće sa tog osmijeha nudila.

Koliko puta trebamo umrijeti, pa doživjeti.

Da se tolika ljubav opet životom dogodi.

 

Duševno bespuće, mrkli mrak sunce ušutkava.

Ova priča mi se nikako ne prekida i zatvara.

Gdje koji tračak nade na prstima izviruje.

Možda me vatra onih usana iznenada ugrije.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12.05.2015 u 21:08 minuta

Divan je osjećaj sa tobom kroz maštu šetati

Mila, daljinom dal možeš sada da zamiliš
da nanovo na ovim požudnim usnama boraviš.
Uvijek i uvijek znam da bi na to pristala.
Jer znala si koliko usnama svega si dobivala..

Molim te samo šuti, niti jedne ne progovaraj
u zagrljaju kroz ples me doživljavaj.
Dok se butine stisnuto spajaju.
Očima toliko toga mašte dogovaraju.
Opet će noćas snovi da nas zavode.

Dopusti ovaj ples nadanja da nas uštine.
Nanovo u ono naše vrijeme slatko zavede.
Kad si me potpuno i svega strastveno imala.
Kad si se svega plašila a na sve skoro pristala.

Divan je osjećaj sa tobom kroz maštu šetati.
Predivno nezasitno na tvojim grudima tepati.
A usne medene toliko toga tišinom prenijele.
Uh obožavam da sa tobom ove uloge odigravam.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,11.05.2015 u 22:10 minuta

A ŠTO NAM PREOSTAJE

U njoj je ogromno kajanje, grijehove neučinjene nemože da prežali.
Sama je kriva što nije uzela na dlanu od srca strasno pruženo.
Ama baš se kroz te snove ništa nije niti mrve mrvice desilo.
A da se vrijeme samo trenom u rikverc skriveno ubaci.

Al bi duboko u noć zaglibili, nebi više usamljeni maštali.
Strast i požuda na molekule nestrpljenja bi se cjepala.
Na čistac bi sva ta ljubav nedoumice neke izbacila.
Ljubav u pravom svijetu bi se napokon strasno prikazala.

Jer nema više vraćanja, zajednički brlog bi pravili.
Sve iza sebe bi zaboravom sahranili, oni bi ostali.
Dal se velike žrtve i odricanja isplate, nek razmisle.
Dal ta ljubav vrijedi nakon toliko suza žudnje i nadanja.

Sve je u njihovim rukama, i opet bi sve isto učinili.
Krišom jedno drugom strast i požude razjarili.
Pa nek se svi šatori čekanja zapale,ne važno je.
Bitna je ta energija što se među njima prepoznala.
Neka čuvaju i paze je, ona je dokaz ljubavnog  imanja.

Toni Ljubiša Božić, Samobor,10.05.23:14 minuta

Pišem što treperi i što trenom osjećam

Kada pišem pjesme jednoj skrivenoj
često puta ih kroz suze popratim.
Sve žuljeve na srcu uzdahom iscijedim.
A duša natopljena sjetom i željama.
Po koji uzdah vriskom pročišćava.

Samo pišem što treperi i trenom osjećam
i nemam namjeru nikoga da povrijedim
samo ovu dušu onako prepunu sjećanja
barem riječima prosijanu još malo procijedim.

Tako jasno gledam je, u krilo mi zasjela.
Usne  svoje zube na mojim bi oštrila.
Grize, voli da grize i leđa mi raspara.
da bi se sjećanja što duže vidjela.
Da sve na nju uzastopno podsjeća.

Toni Ljubiša Božić, Samobor,10.05.2015 u 22:37 minuta

Ovom dušom zaljubljenom ona planduje

Kad me netko začuđen priupita,
tko mi sjaj u oku prehranjuje,
tko mi osmijeh valovima potpiruje,
Pa se slatko jezom nakostriješim,
obrve sretnički gordo razdignem.
Ona ovom dušom zaljubljenom planduje.

I kad se tišina samoćom uspavanih šuma
dubinom ovog srca razlama, ona čavrlja,
na svašta me nagovara,u krilu sjedeć mi.
I svo vrijeme iz dubina mora huči,poručuje.

Mada malkice prikrivena ustoličena vječnošću
nahranjena nadanjem godinama cjeđenim.
Svugdje i svakog trena očaravajuće prisutna.
Mislima istovremeno beskonačno povezana.

Bilo sunčevo blještavilo il mračno nevidljivo.
Ona je neotuđiva, kandže u srce slatko zarila.
Vatru u meni raspirivati ni trunke ne prestaje.
Drhtavica i prepoznatljiv napad je sjećanja.

I kad me na momente promrzla sjeta raspara.
Tu je, već je sretnički nasmijana pristigla.
Slatka kob je i slabost svih mojih bitaka.
Jednostavno uz mene vezana i neraskidiva.

I tko joj nebi tepao, u tim očima stanovao.
Gordo skrivena kao tajna u meni boravi.
I kao tišina slatko se mukom nemira obruši.
PA jezdim vrelim usnama nezasitnog nemira.

Mada je ne vidim tako jasno je medeno osjetih.
Te usne, te ruke , to tijelo što stalno priziva.
Ona je jedina prava ljubav, samo meni stvorena.
Mrena što u duši datira od njenog odlaska.

Toni Ljubiša Božić,Samobor,10.05.2015, u 20:56 minuta

Ljubavi i nadanje već godinama čavrljaju

Vidim da ne spavaš valjda te nesanica okupirala.

Vrućina u zidove se zarila, daha momentima nestaje.

A ja uranih, sitni sati i jednosatvno drsko naspavan.

Ne mogu više da se izležavam, pismo nanovo pišem ti.

 

Godine, proklete daleke godine, duge sumorne kandže

paučine samoćom raširile, grčem nestrpljenja nas spanđale.

Valja do tada da ostanemo barem djelomično normalni,

neskrešeni, neranjeni, neispražnjeni, nerazočarani

a ipak toliko PREjako zaljubljeni,očaranošću,otkačeni,

ljubavlju savršenosti do u posljednju nit izluđeni.

I kako da ne volim te i ne čekam skoro buduće stoljeće.

vrijediš, svake sijede vlasi koja se za to vrijeme kočoperi,

Pa se ljubav bude na duši rasula obroncima srca raspršila.

ogrlicu sjete beskrajnu srcem bude na tanane nanizala.

 

Ljubavi i nadanje u ovim grudima godinama skupljane

već predugo samo u prazno čavrljaju, jedno drugo ubjeđuju.

da dolaziš, sigurno dolaziš, treba, samo treba sve izdržati.

A to sve samo zbog tvoje potpune, savršene, pružene ljubavi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,09.05.2015 u 06:16 minuta

Što to nas veže i pamet nam oduzima

Pokušavam da shvatim koja je kemija.

Što nas to veže i pamet ovako oduzima.

Olako podigneš nos i tek tako se naljutiš.

A onda u trenu na srce opet svratiš mi.

 

Na tebe ma koliko se momentom razljutio.

Ubrzo nakon toga bih zvao i jadom patio.

Ono kao ne želimo pričati, ljutinu glumiti.

A onda u isti moment mislima se zovemo.

 

Jedno drugome se kajemo.. izobiljem tepamo.

Da sa tobom ne pričam, samoća bi me ugasila.

Nedaj bože da te izgubim, očaj bi dušom zavladao.

Na paramparčad srce i dušu bi nama samljeo.

 

I stalno pitam se, ovu ljubav u detalje analiziram.

Budućnost savršenu nam sigurnu prognoziram.

Jednostavno nevidim nekog razloga da ne uspije.

Da se ova čarobna ljubav u srcima vječno razlije.

 

Volim te ženo, previše volim i zato sve opraštam.

Ne želim pronađenu sreću da na koljenu prelamam.

Kad smo se eto napokon pronašli. ljubav prepoznali.

Ne trošimo uzalud ovu savršenu ljubav u grudima.

 

Nemogu da ti ne pišem stihove, brujiš u grudima.

A ti dok ih budeš čitala kroz suze cijedila,shvatit ćeš .

U životu se ništa ne dešava bez nekog razloga.

Ljubav se nama dogodila , čekajmo da se uzdigne.

 

A za to nam trebaju proklete samotne godine čekanja

da što prije svoje vrijeme iscjede, da se spojimo.

Da napokon sve one zasotatke i samoću naplatimo.

Volim te i znam da isto osjećaš ljubav je zavrijedila.

 

Toni ljubiša Božić, Bugojno, 08.05.2015 u 21:34 minuta

 

 

Znam da istim mislima ovog trena jezdimo

 

Toliko toga pismeno stihovima smo izrekli

tišinom pogledima toliku nadu prenijeli.

Usnama i više nego dovoljno sve priznali

Da sada bilo što dodati PREmalo bi iskazalo.

 

Možda bi sve na neki način jadno izbrisalo.

I onda bolje je, samo tišinom zadihan jezditi.

U grudima sjećanja nanovo slike one vrtiti.

Jer nemoguće je što prošlo je nanovo vratiti.

 

I sada daljina okrutnošću nas prizemljuje.

Naše šanse ubrzano udaljuje, blijedimo.

Al nedam iz duše da mi trenom nestane.

Nedam samoći trunku ljubavi da raskine.

 

I kao da tu je, kao da onim okama promatra.

Kao da onaj osmijeh je nemirom poprati.

Zašto se tako sve brzo moralo potrošiti.

Fali mi, jednostavno fali mi, jer nemam je.

 

I sada muk tišine zidove čekanjem obliva.

Niz leđa klize jezom prohujala sjećanja.

U krilu mi zasjela, posesivno usne grize mi.

O bože kako fali nekoliko dana naših dodira..

 

U meni bespuće, riječi ugruhane tugom iskaču.

Vidim je u suzama, istog trena bi se vratila.

Još žešće i strastvenije ljubav žestoku dokazala..

Eto vrijeme otkucava, vidim je uplakanu nadama.

 

Eh kad bi se prikrivene mašte trunkciom ostvarile.

Istim trenom bi plan ostvarile susret isprovocirale.

A onda bi zagrljaj tišinom uvezan sve stisnuo..

Suze bez i jedne riječi niz obraze bi očima pričale.

 

 

Nebih joj dao niti jednu da progovori, nek ušuti.

Samo tijelima bi vlast predali, pa što se dogodi.

ono što smo imali neće nestati niti da se zaboravi.

Bože ljubavi, osjećam istim mislima trenutno jezdimo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.05.2015 u 22:41 minuta

I mjesec kad je ugleda kočopereć se zasjaji

Gdje god se pojavi  žamor oko nje se provali.
Oči zacakle svim ukočeno promatrajućim očima.
Uši nacale tračare da uhvate nepostojećih dokaza.
A ona, gorda, visoko uzdignute glave pjevuši.

Svakome iskren osmijeh podari,ruku meku ispruži.
Tepihe ispred nje polažu jer žele bosih stopa otiske
da saliju orginalne kaalupe što će na nju da podsjećaju.
Da barem trag njenog koraka kao suvenir za dušu imaju.

I gdje god stane, cvrkut ptica u sonate ona pretvara
srce vam strasna požudna proždrljivost obuzima.
Svi bi da je imaju, u svoj kavez tajni da zatvore i skrivaju.
Tko god je zavoli virus ljubomore odmah u srce uvali.

Sva žutim cvijetovima obasuta nepregledna livada
postaje gola monotona pustinja kada nema nje.
Fali zračak žuborećeg cvijeta savršenog osmijeha
trenom daje smisao svemu , trenom sve oživljava.

Kada bosom nogom u potok zagazi, voda se razbistri.
Kada ruke podigne kao da oblake uzdahom rasturi.
Sunce bljesne jedva njenu savšenu pojavu dočeka.
Jer i mjesec kad je ugleda kočopereć se zasjaji.
Da svima šepureć ukaže da ona istina je  i da postoji.

Tajna je moja daleko duboko nevidljiva i skrivena.
Žena je ovih neobjašnjivih snova mašte i nadanja.
Razlog da ustanem i snove u stihove posložim.
Cijelim danom na tim nedodirljivim usnama boravim

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.05.2015 u06:58 minuta

Gunđalica, ljutica

Mada po nekad na mene iz ljubavi se naljuti
čim jutro svane na grudi se navrati, cvrkuće.
Sve što je bolno ranjivo nezadrživo sinoć izrekla
u jutro kroz osmijeh bi rado izvinjenjem vratila. 

Ona je bila i ostala, jedinstvena i srcu probirljiva.
Ma koliko me uvrijedila bezveznim riječima ranila.
Ne mogu da se na nju toliko jako naljutim, zaboravim
Jedva čekam da se u jutro onako cereći navrati.

U krevet se kao rosa nježno neprimjetno jezom uvlači.
Kroz kosu prste zaplete mi, na grudi usne vrele položi.
Taj osjećaj samo sa tim usnama savršeno doživim.
I onda se opet ljubav posesivna sijelim jutrom događa.

Tad me slatko grleć izljubi i strast nam je nekako snažnija.
Toliko dobivam sa čarobnih usana.. nema to u knjigama.
prelazimo strasti i požude neslućene bezgranične granice.
I sve nas tako u jednom trenu magijom slatko obuzme.

Toni Ljubiša Božić, Samobor,02.05.2015 u 21:17 minuta

 

DA JE ZABORAVIM BIO BIH PRESRETAN

Znaš kada nekoga voliš neobjašnjivo.
Toliko svakog trena izobiljem fali ti.
Znaš da drugom vječnošću pripada.
A bio bih najsretniji kad bi nestala.

Kad bi se u njegov zagrljaj vratila.
A mene neka na miru napokon ostavi.
Jednostavno ovako suludo izgaram.
Dane prebrojavam, kad će pristići.

Opet usne i tijelo strastveno nuditi.
Život mi trenutcima sjećanja sazdala.
Kao kora kruha uz mene se vezala
sredinom srca sidro nezaborava bacila..

Pa se opirem, jedva požude suzdržavam.
Uvijek na istu njenu priču nasjednem.
Đubre jedno slatko bi očima tepala.
Opet na isti put strasti i požude navela.

Lik joj kao brazda dušom mi zaorala.
Sjemena sjećanja duboko duboko unijela.
I sada plodovi izviru, sjećanja naviru.
Izgaram, grizem te usne neponovljive.

Bradavice ovim usnama slatko prijemčive.
A tijelo priziva,na iste strasti navađa.
O kako bih presretan možda ostao.
Kada bih jednostavno sječanje izbrisao.

Nikada više na njena pisama odgovarao.
Nikada više u škrinju stihova slike joj
niti jednih trenutkom tamo vraćao.
Jednostavno lakše bih sve prebolio.

Da je zaboravim bio bih presretan
možda koju godinu skršen i sablasan
al kasnije vrijeme bi svoje učinilo.
Sve sjećanje sahranilo ljubav izbrisalo.

Ostaje da nadam se, samo puko nadam se.
Da će shvatiti đubre jedno slatko neumoljivo
Da je za oboje najbolje da sve nestane.
Da sve što je bilo zaboravom tiho utrne.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01.05.2015 u 21:24 minuta.

Ona je plima i oseka ljubavne sreće i nadanja

 

 

 

Dolazi nedokučiva, eno je
topot u nemirnim grudima
Onako djetinjasto presretna
kosa čuperaka vrtoglavih
izvorski slatko prepuna.

Stadoh na sekundu
da priupitam
dal je vizija istina
dal je možda usnivam.

Onako kroz zube jedva oslušno
pustih tiho neprimjetno pitanje:
Da do njenih slatkih ušiju ne vrisne.
Nego eto samo daškom podsjeti.

Gdje tu boju za oči nabavljaš
kojim melemom od cvijeća
mladalačko lice prelijevaš,
iz kojeg rudnika za blještavi osmijeh
čarobnu rudu ljepote potkradaš.

A tek usne medom topljene
dal su sa višanja skidane.
Na tom tijelu strasti i nemira
dal morska pjena čarima uzdiše.

Smješkajuć se vragolanski okrenula.
Pitanje  u trenu je slatkorječivo popila.
Majka me ovakvu sretnu na svijet donjela.
Jednu divnu ljudsku dušu sam upoznala.
I shvatila  djetelinu  s 4 lista napokon sam pronašla.

Ona obožava more i s valovima pjevanje.
Život joj se na leđa strastima navalio.
Sve što joj savršeno treba i poklonio.
Pustimo je kao ribicu neka brćkajuć uživa !!!
Ona je plima i oseka ljubavne sreće i nadanja.

 

Toni Ljubiša Božić, Samobor,01.05.2015 u 16:22 minuta