Stoljetni lokot čekanja

 

Čaroban osjećaj kako sam nju netremice upoznao

kao da sam stoljetni lokot čekanja ljubavi skinuo.

Kada bih Vam ispričao kako se sve to dešavalo,
rekli bi da sam pukao,sve slatkim lažima prekrivao.

 

I zato plašim se da Vam više detalja ne otkrijem.

Intimu i život niti trunke joj ne razorim il povrijedim.

A našu slatku tajnu obroncima neznanja zagradim.

Da se do nje nemože niti zračnim putem doprijeti.

 

I stalno je promatraju, u ponašanju nešto otkrivaju.

Al neznaju tajne kanale duše i srca koje mi imamo.

Bez iti jedne riječi mislima izobiljem požude tepamo.

Zajedno trenutke nezaborava savršeno kratko dijelimo.

 

Nju će možda neki, samo možda mrvicom shvatiti.

Ako su ikad poljubac takvih usana bez daha imali.

Ako bi ih jeza cijelo vrijeme tog poljubca njihala.

Tek onda bi početak najslađeg dešavanja pokrenuli.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,31.03.2015 u 15:50 minuta

Tebi odoljeti..uhhhh

 

Čim se opustim oči zatvorim izbezumljen zaustim.

eto me u nekoj čarobnoj galaksiji na tvojim grudima.

Raširim kišobran da nas sunce ne dohvati I probudi.

Da nam ove momente strasti ne rastjera il razrijedi.

 

Spavaj srećo, pred jutro te san zgrabio pa ne osjetiš

kako usne ti rosom požude lagano kapljicama prekrivam

kako ti grudi strašću sočnim drhtajima prelistavam

kako ti tijelo u zagrljaju žudnje na tanane prokrećem

da me osjetiš u tim snovima dok se nemirno prevrćeš.

 

I onda tako usnula buncajuć pozivaš, tepajuć progovaraš.

Ostani uz mene ljubavi, molim te ovaj tren ne odlazi.

I kako te riječi osluškujem, izgubljen bez teksta ostajem.

Što da radim, da ljubim te i nastavim i možda probudim.

 

Oh Bože dragi dal se to nama stvarno čarolija događa.

il me opet mašta paučinom nepredvidljive nade zgrabila.

Pa se vrtim između svijeta mašte i samotnog nadanja.

PRE vrijedi svaka kapljica mmm usana u divnim snovima.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.03.2015 u 06:32 minuta

 

Ah tko zna kad će da naleti

 

Koliko puta jedno te isto pitanje

i uvijek želi da čuje taj odgovor .

Da slab na nju sam totalno postao

dok vrelinu tih usana sam točio.

 

Da se dodiru jedni za drugim slagali

a ona bi u očima gledala moj odgovor

na usnama bi joj stizale nijeme poruke

da Volim je , al uvijek malo je, malo je.

 

Stalno i stalno bih trebao da ponavljam

kao papagaj da volim te eto propjevam…

A zna jako dobro me patnjom iscijedila

Sve na dlanu je imala, suzama kamčila.

 

I sada kako protutnjaše samotne godine

voli da čuje ono VOLIM TE, u suznim očima.

Tako neodoljiva, tako slobodu mi preotima.

Vrijedi čekati, ah tko zna kad će da naleti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,29.03.2015 u 22:52 minuta

 

Ista si jer želiš da se ljubav i dogodi

 

Bože koliko puta bi upitala dal volim je.

Ma pusti bona bezvrijedno razglabanje.

Pustimo tijela, usne neka tišinom govore.

Riječi među nama samo obilato smetaju.

 

Samo pratimo uzdahe, prepustimo valove.
kad nam je Bog sve ovo podario, dozvolio.

Čemu izmišljati prepreke, i neke razloge.

Sam nekoliko trenutaka smo razmijenili.

 

Sve jednoglasno milion puta baš potvrdili.

Da ovo nije maštarija neke djece igrarija.

Ovo je nešto duboko snažno obilatije.

Obožavam te a ista si želiš da se ovo i dogodi.

 

Pre pre blizu jedno drugog smo se nježili.

skrivećki očima šiframa se razumijevali.

Uz stepenice slučajno dirali, štipkali.

I sve nestade pre pre brzo tako nestade.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,29.03.2015 u 20:43 minuta

 

Ima li što ljepše

 

Ima li što ljepše, nego vatrena želja u grudima.

Žuriti tamo gdje nam se iskreno potiho raduju.

Potpunu strastvenu ljubav i strast pružaju.

Onim osmijehom što u očima ljubavlju odvaljuju.

 

Za nju bih sve na svijetu stvorio, srce rasporio.

Ispred nje bih klekao, suzama ljubav točio.

I onda onaj zagrljaj zajedno kad nas zarobi.

Kanonadu uzbuđenja i strasti zazvoni u utrobi.

 

Ima li što ljepše, na ovom svijetu lažnih trki i nadanja

Iskrena potpuna strastvena ljubav smisao je izgubila.

Al ona, što pod svoje okrilje dolazak moj očekuje

Svakom dodiru, poljubcu, osmijehu se izluđuje.

 

Žena je, sudbina je nekoliko trenutaka podarila.

Nekoliko čarobnih dana zajedno se pretrovali.

Strast požudu žudnju do zadnje kapi cijedili.

A sada kao pustinjak stojim samoćom izvaran.

 

Tamo je, daleko daleko od svih mojih dodira.

Daleko od ovih požudno ispucalih mekih usana.

No nadam se, tako sam siguran, polako dobijam.

Dobijam što sam stoljećima težio i napokon doživio.

 

Ima li što ljepše, nego vatrena želja u grudima.

Žuriti tamo gdje nam se iskreno potiho raduju.

Potpunu strastvenu ljubav i strast pružaju.

Onim osmijehom što u očima ljubavlju odvaljuju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.03.2015 u 14:02 minuta

 

 

Ljubav u međuvremenu se zagubila

Pukim slučajem se eto otvorila

Tajne duboko skrivene iznjela.

Sve ono što sam tužno doznao

Neopisivo sažaljenje sam doživio.

 

Ona je udata, nesretna a trajno udata.

Ljubav ne postoji u njenim grudima.

Svo blago ima, sve na tacni joj servira.

No ljubav u međuvremenu se zagubila.

 

Njoj su potrebne tople usne tepanja.

Njoj su potrebni osmjesi u očima.

Strastvena požudna ljubav je oživljava.

Ništa joj ne znače auta,kuće,kupovanja.

 

Ona je željna da je krpicu po krpicu otkriva.

Obožava da mu stanuje na obodima usana.

Presretna kad je potpuno strastveno uzima.

Najslađim voćem božije darove mu uzvraća.

 

I onda tako slušajuć suze me neke obliju.

Zašto mene nije takva princeza zapala.

Zašto se nije za mene takva eto rodila.

Al tko zna vrijeme prolazi a život donosi.

 

Stadoh u red čekanja, pregledam filmove nadanja.

Možda me obraduje i usreći takvom sudbina.

Koja bi se tada strast i požuda dijelila.

Uh …nesmijem niti da pomislim..mmmmm.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.03.2015 u 11:52 minuta

 

NE UZBUĐUJU MENE…

 

Ne uzbuđuju mene nikada

njene čipke, niti grudnjaci.

Nego odsjaj mene blještavi

što u njenim očima boravi.

 

Ne uzbuđuju mene nikada

nekakvi pokloni il ponude.

Dovoljan je dodir vrelih usana.

Što prenosi milijarde poruka.

 

Sadržaj je što ljubav poprima.

Čarolija što srce ne napušta.

Izazov knjige što se ne ostavlja.

Najljepša bajka nježnosti i dodira.

 

Ne uzbuđuju mene nikada

njene čipke, izazovni striptizi.

Nego kad proždrljivo prostrijeli.

U krilo mi se zapaljena uvali.

 

A na tim usnama izobilje žudnje.

Što su godinama samotno čekale.

Da savršenog princa pronađu.

I da se nikad više ne razdvajaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.03.2015 u 05:33 minuta

 

 

 

Tko zna možda je sljedeća moja godina

 

Ova žudnja debelo neistražena.

Žubor dugih noćnih nespavanja.

Remen oko duše mi nemirne

vrč vina usana kraj uzglavlja.

 

Kad bi mi se trenom približila.

Toliko izobilja ljubavi bi ostvarila.

Nakon devet mjeseci glas bi stigao.

Sin se rodio, na oca bi vjerojatno ličio.

 

A sada vrčeve prepune samoće ispijam.

Na neke prošle slike se nanovo naslanjam.

Suze proždirem, protiv sebe navirem.

Koji grozan svršetak i rastanak se dogodi.

 

U grudima ledenica u srce zarila.

Bezbroj slika nekog nejasnog kajanja.

Ja sam je toliko iskreno potpuno želio.

I samo trunkicom , mrvicom dobio.

 

A što bi tek bilo kad bi moja postala.

Svi moji pogledi očaja bi nestali.

Vjeru u nadu i sretni život probudili.

Jer sa njom sve ima savršenog smila.

 

I sada kao da ovdje vidim je, miriše.

Sjeda u krilo mi kao požudno nadanje.

Grize usne mi, po leđima šaranje.

Gornja je, tamo se najbolje osjeća

Previše dokaza, vatrenog krštenja.

 

Ona je dražesno biće željno tepanja.

Ona je suvenir duše strasti i požuda.

Ona samo želi da iskreno bude ljubljena.

Sve ima na ovim žarko požudnim usnama

 

I kad pomislim bolje da je otišla.

Na miru mi srce i dušu pustila.

Njemu za sada privremeno pripada.

Tko zna možda je sljedeća moja godina.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.03.2015 u 04:54 minuta

 

 

 

Ova žudnja debelo neistražena.

Žubor dugih noćnih nespavanja.

Remen oko duše mi nemirne

vrč vina usana kraj uzglavlja.

 

Kad bi mi se trenom približila.

Toliko izobilja ljubavi bi ostvarila.

Nakon devet mjeseci glas bi stigao.

Sin se rodio, na oca bi vjerojatno ličio.

 

A sada vrčeve prepune samoće ispijam.

Na neke prošle slike se nanovo naslanjam.

Suze proždirem, protiv sebe navirem.

Koji grozan svršetak i rastanak se dogodi.

 

U grudima ledenica u srce zarila.

Bezbroj slika nekog nejasnog kajanja.

Ja sam je toliko iskreno potpuno želio.

I samo trunkicom , mrvicom dobio.

 

A što bi tek bilo kad bi moja postala.

Svi moji pogledi očaja bi nestali.

Vjeru u nadu i sretni život probudili.

Jer sa njom sve ima savršenog smila.

 

I sada kao da ovdje vidim je, miriše.

Sjeda u krilo mi kao požudno nadanje.

Grize usne mi, po leđima šaranje.

Gornja je, tamo se najbolje osjeća

Previše dokaza, vatrenog krštenja.

 

I kad pomislim bolje da je otišla.

Na miru mi srce i dušu pustila.

Njemu za sada privremeno pripada.

Tko zna možda je sljedeća moja godina.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.03.2015 u 04:54 minuta

 

Al srcu i duši teško dokazati

 

Poslije njenih drhtavih  usana

sve ostalo je pusta promaja.

Duša putuje, krči bez razloga.

Srce lupa da se napokon prelomi.

 

Pokušavam, bolu se opirem.

Gledam prolaz ispranih lica.

Ispod oka me odmjeravaju.

Pogled sažaljenja upućuju.

 

Nasvjestan da grozno izgledam.

U čudu gledam ih, dal su puknuli.

Pa pružim korak da se udaljim.

U grudima ridajuć ne govorim.

 

A osmijeh u sebi krijeć prosijavam.

Znajuć kako sa tugom da odigravam.

Koje poteze da povlačim da ne izgorim.

Gotovo je, nema je, njemu se vratila.

 

Sve ću valjda nekako preboljeti.

Možda stari sjaj u oči vratiti.

Al srcu i duši teško dokazati.

Nije za nas bila stvorena..sudbina.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27.03.2015 u 15:14 minuta

 

Bez nje tuga u očima bi parala

Da violinu znam svirati, sonata nestrpljenja bih posvetio.

Kišne kapi usamljene duše bih  olucima tuge skupljao.

Nebih očevidno plakao, ali u duši bih sigurno ridao.

Tišinu krhotina srca mi, samo tuga u očima bi parala.

 

Samo bih je čekao, na prstima uznemiren poskakivao.

Slušao kako užurbani korak prepoznatljivo odzvanja.

A miris vrelog pečenog kestenja očima suznim bi žario.

Dok bih je nakostriješen svakog momenta očekivao.

 

I ako bi po nekad skoro cijeli sat sa razlogom kasnila.

Razlog nikad nije objašnjavala, i da je nebih je slušao.

Samo bih usne, oči, te kovrdže požudno i strasno gutao.

Sve bih joj oprostio kada one vrele usne na moje prisloni.

 

Sve u duši se tišinom zaori, suze radosnice prodiru.

Pitam se dal sam to sretnik zaljubljeni napokon postao.

Jer vihor je, krijesnica što zna kako srce da mi odškrine.

I tako sjedinjeni šapatom dodir tijela se razgoropadi.

 

Jer kad nije u mislima sjeta zaposjedne, tugom prodire.

I onda se kao posljednji vlak usamljen nanosima uputim.

Po koji put kroz samotnu noć jecajima samoće zazviždim.

Da u sebi od sve te tuge ne eksplodiram, možda izludim.

 

I tako usamljen u sobu tuge kada usamljeničkim upadnem.

Naliv pero grčeći slikama sjećanja na papir raspotegnem.

Sve me neke crne misli okupiraju, strahovi razaraju.

Užasno fali mi, rođena je u krilu da nasmješena sjedi mi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27.03.2015 u 05:33 minuta

Do kada ovako

 

Do kada ovako škrto da gladujem

da trenutkom tješiš me, ubjeđuješ.

Do kada ovako da jezdim nadama

istinska tajno daljinom prikrivena.

 

Eh da si uz mene sada, ovog trena.

sve bi bilo drugačije,a ne nećkanje.

Nebi postojalo lažno oklijevanje.

Žar usana bi trenom ovladao.

Iz krila te nebih uoće puštao.

Koliko dugo poljubac bi trajao.

 

Istinska žudnja jezom žubori.

U očima plamen tišinom prozbori.

A mi  posesivno požudni postali

Jedno drugo ljubavlju proždire.

 

I onda opet odletiš nedostižna.

Sva iz trenutka mašte satkana.

obodima ovih usana spržena.

Bridiš, usne sjećanjima nagrizam.

 

Ne želim bespovratnu kartu da uzimaš.

Želim što češće i gušće da navraćaš.

Neka slatkom paučinom drže me dodiri.

Dok u naručje žudnje iznenadno ne svratiš.

 

Sve misli nedovršenih djela onih dodira

non stop u zraku trepere podsjećajuć.

Da si moja, da ćeš biti moja… nekada.

Pa tako lažno siguran u snove zakoračim.

 

Pa u snovima kad me na prevaru zarobiš.

I posljednji atom snage  u meni razgoriš.

Slatko nezasitni umor u duboke snove zaroni.

Da bih ubrzo  opet nanovo usne i tijelo kamčio.

 

I tako usnama ivim gladnim nedostižna.

Rovariš noćima samoćom prelivena.

Jedino eho usana što cvrčeć podsjeća.

Bijaše ne tako davno slatka uspomena.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.03.2015 u o3:44 minuta

 

Tko je sretnica kojoj bih tisuću pjesama posvetio

 

Nekako ova siva poludnevnica na leđa se savila.

Oblaci na sve strane pritisli, a ti, ljubavi fališ mi.

Pokušavam da se primirim, knedla u grlu izgori.

Suze jedva suzdržavam, fališ mi, fališ mi ljubavi.

 

Ostati miran i prokleto suzdržan baš ne uspijevam.

Što dog da pokušam il zamislim, u priči opet si.

Dopusti mi ljubavi da te barem ovim trenutkom

na posebno škrto sebičan način onako položim.

 

Pa između naših galaksija srca putove porosim.

da se prikriju svi slatki tragovi, sjeti se ljubavi.

Neka nam Bog dragi putove susreta osvjetljava.

Samo tako žarka ljubav ima šanse da nas održava.

 

A emocije neka svojim čudnovatim putevima kolaju,

noćima kroz snove  mira nam neprestano nedaju.

Ljubavna romansa neka se svojom posebnošću odvija

.Između mašte, snova i izobilja romantičnih stihova.

 

Možda smo odvojenošću nezaobilazno kažnjeni.

Ali trenutci ove strasti i požude su tako otrovni.

Nama je i ovo malo nježnosti kroz maštanje dovoljno.

Da bi nam volju za budućim životom nade davalo.

 

I onda bi me neki pitali dal sam ikada stvarno volio.

U sebi bih uzdah praznine jezom nemira progutao.

Tko je sretnica kojoj bih tisuću pjesama posvetio.

Niti zrno iz srca nebih otkrio, koliko je još preostalo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno25.03.2015 u 20:00 minuta

 

Eh kad bi se opet samo uzdahom bez riječi javila

 

 

Na žalost garavuša je zauvijek otišla.

Samo tračak usana trenom poklonila.

Kovrdžave kose kroz suze okrenula.

Posljednje toplu čokoladu eto platila.

 

Cigareta se pušile, kroz suze jecale.

I sad kad pomislim svega me razori.

Sve se na paramparčad raskida

Još uvijek bruji dodir vrelih usana.

 

Ostaje da nas podsjeća prevrtljiva veljača.

Da je 22 u srce mi koplje nepovratno zarila.

I svaka kap, svaka suza koja nekad procuri.

Njenim imenom kroz dušu se jezom zaori.

 

Ma koliko se trudio da je zauvijek izbrišem.

Preostala prašina požude i strasti podigne

suze mi razljuti, jecaji kricima ridaju.

Voljeh je, no eto tuđa je i tamo ostaje.

 

I toliko me razljutila bolno neoprostivo ranila..

A tako slab na te čarobne usne sam postao.

Samo da javi se,znam opet bi sve joj oprostio.

U isti zagrljaj prepun nestrpljenja bih skočio.

 

Opet bi postala moja jedina i neopisivo voljena.

Kažu ma ne brini, sve to prođe i sve se zaboravi.

Al oni neznaju što se među nama zbivalo.

Kojom čarolijom srca i duše nam zarobilo.

 

A znam između nas se šunjaju podli dušmani.

Nebi li trag naše tajne ljubavi barem malo otkrili.

I ako je vatra bez dima među nam tako vidljiva.

Slijepim pored očiju je nestvarna i neshvatljiva.

 

Eh kad bi se opet samo uzdahom bez riječi javila.

Na isti trag požude i strasti za njenim usnama,

ponovo bi nemirne noći i snove u meni probudila.

A do tada ostaje uzaludno samotno bolno nadanje.

 

Toni Ljubiša božić, Bugojno,25.03.2015 u 10:42 minuta

 

 

NE DOZVOLI NIKAD IZMEĐU NAS DA ZAVLADA TIŠINA

 

Ne dozvoli  nikad mila ljubavi,

između nas da zavlada tišina.

Da nedorečenost paučinom zaplete,

Tminom tuge i prohujalih sjećanja.

 

Želim vječna glad da se osjeti.

Da jedno bez drugog ne postoji.

Da i kad smo daljinom skriveni

jedno u drugom silinom boravi.

 

Želim kao i do sada bol kad savlada

da osjetiš da patim i ridam u suzama.

Kao što smo jedno drugo daljinom misli

jasno i čitko osjećali, uzajamno dozivali.

 

Ova naša ljubav daljinom skrivena

posebna, savršenom tišinom šutljiva.

Sonatama dodira obuzima, jezdi…

Kao molitve nade da se uslišuju.

 

Uzajamno na usnama i mislima stanuju.

Laž se među nama nikad nije skrasila.

Ova žarka, strast i požuda je odnjela.

Kao svjetionik što žari u našim očima.

 

Ovo nitko nemože da raskine il pomuti.

Među nas kost da ubaci il da nas zavadi.

Beskrajno povjerenje strijelama odapinje.

Volim je i voli me…tako slatko i divno je.

 

Čistoća ove savršene iskrene ljubavi

sve u nedogled nadjačava, obećava.

Srce u srcu kao uvajani sjedinjeni kipovi.

Od prvog poljubca, dodira neraskidivo boravi.

 

Zakletva bez iti jedne riječi tišinom se položila.

I evo nakon nekoliko godina razdvojenosti postoji.

Nadom, povjerenjem svakodnevno se prehranjuje.

A vapimo, tako bolno jedno za drugim vapimo.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23.03.2015 u 21:12 minuta

Koliko je naša ljubav jaka

Koliko je naša ljubav jaka, dal je ovo mjerilo

sama pomisao otkriva ludnicu titraja u meni.

Koliko je naša ljubav jaka, dal je ovo mjerilo
što uzastopno dolazak i prvi poljubac osjetim.
I uvijek i nanovo onako je savršenu ugledam.
Njen osmijeh kroz prozor vlaka kojim pristiže.
I savršeni govor usana čarolijama naših dodira.

I kada ustanem, ranom zorom u pola četri osvanem
zato je jer je u snovima neprestano na stanici dočikam
na istoj stanici grizeć usne onaj magični susret zamišljam
jer znam koje savršenstvo ću doživjeti, tim usnama jezditi.

Shvatih da ljubavi prošle sam pogrešno doživljavao.
da prazan lažnim slikama zanesen sam lutao.
Jer ovo što se među nama trenutkom desilo.
Sve je staro razbucalo, u tom poljubcu se izreklo.

I tim trenom, tim susretom i poljubcem sve sam shvatio.
Jednostavno u njenim očima sam zaljubljen stanovao.
E toliko i još nemjerljivo ljubav među nama je žarila.
Jar tim trenutkom susreta i poljubca se u srce uselila.

Tim trenutkom cijeli moj život i budućnost je preobratila.
i sada samo koju godinu je odsutna, još uvijek ista je.
Ista je i naša ljubav potpunija tim susretom podsjeća.
A znam , 100% sam siguran da moja bila je i ostala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22.03.2015 u 03:37 minuta

 

Zadovoljstvo viđenja

 

Kriomice dok se tmina širinom šepurila,

uđoh  na prstima samo muvicu da provirim, 

onaj dašak tvojih strastvenih snova da osjetim, 

pa te dekicom mojih vrelih požuda prekrijem.

 

Ti se onako razgališ, kao da me osjetiš,

još više dekicom gladnih strasti pokriješ.

I tako imadoh samo desetak sekundi

da te savršenu zarumenjelu promatram.

 

I onda opet lagano da se ne primjeti ,

da psi tragači slučajno ne zalaju

teške odluke da moram  krenuti

da te tako usamljenu i usnulu ostavim.

 

Onako zakocenut,sa suzama u očima

tu sliku duboko u srce sebi usadim

jer tko zna kada i dal ću ikada opet

imati privilegiju da te vidim i posjetim.

 

Bacih pogled na svaku stopu

koju sam drhteći od želje ispisao.

Pamtih sve drhtaje što su tim momentima

u meni gušeć šarali, ne tebe podsjećali.

 

I sada dok se put samoće na leđa navalio

ispred mene opet daljinom ispružio.

Zadovoljstvvo skrivenog susreta i viđenja

suzama ridanja pokušavah da prikrijem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.02.2015 u 07:33 minuta

 

Ovo usamljeno srce na put vrelih grudi nasukaj

 

U posljednje vrijeme sudbinu preispitivam.

Dal se to u ovoj glavi gubim, dal zaboravljam.

Svo vrijeme nada mi utjehu širom nudila.

Al je nekako otupila, neću je valjda izgubiti.

 

Crne misli od sebe odagnavam, da ne zadrijemam.

Rastrzan između jave i maštanja, pucam u grudima.

Samo da je ne zaboravim, nedaj bože izgubim.

Čemu bih se onda nadao, kome bih stihove pisao.

 

I onda nad nesanicom bdijem, sve je nagovaram.

ne idi nesanice, neka oči otvorene zjapeć zbore.

Nanovo želim da imam je, čekam, žudim i nadam se.

Bez nje sve bi se raspalo,ironijom sve bi se prebojilo.

 

O bože nedaj da nestane, iz mašte nedaj da odluta.

Sve bih otrove čemerom tuge ispijao, nadu smrskao.

Sve te uzburkane i nemirne noći bih pretakao.

Samo mrvicu nje da pronađem, nikada odustanem.

 

Plašim se samoće i surovih crnih misli da me obuzmu.

Užasno plašim da  u meni slapovi tuge ne zabuncaju.

Svo vrijeme bih kroz suze jecajuć klečao, Boga molio.

Da vrati je, ona samo meni pripada, za mene je rođena.

 

Pa djetinjstvo bosonogo promrzlih stopala prošlost podsjeća.

Od tih ranih dana u meni je stanovala, na put navodila.

Sve se nekako kroz maglu i duge odvijalo i stapalo.

Za ruku bih je dječački držao, bez i jedne rječi tepao.

 

Niti u duši nas vezale, iz prošlosti u budućnost lutale.

Kao meduza uz mene se slijepila, iz glave ne izlazi

Niti trunke ne popušta, a tako divno žarko se ljubila.

Na uzglavlju strasnih požuda sve bi potajno nudila.

 

I sada daljinom spojeni mislima uzajamno hitamo.

Misao druge strane u trenu dahom vjetra spazimo.

I sve nekim neznanim poluvidljivim stazamo lutamo.

Jedno drugo svakog trenutka da bane čekamo.

 

Pa se u tim mislima zagubim, od kuda sam krenuo.

Kojim putom sam stigao, dal sam možda zalutao.

A paučina nitima samoće niz lice se oblila, ne pušta.

Putovanje zateže, ne dozvoljava do usana da pristignem.

 

Noći tamne me pristignu, čudnim lampama zveckaju.

Nespokoj jezom savlada, srljam u nepoznate predjele.

Oh ljubavi, signal trunom proslijedi mi, bljeskom zatitraj.
Ovo usamljeno srce na put do uzavrelih grudi nasukaj.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18.03.2015  u 19:11 minuta

Oči i usne snene uz mene su privijene

 

Dosta kroz život sam se štedio, na ljubavi zakidao.

Od kada usne vatrene prepuna nemira okusih.

Na sve oko sebe zaboravih, samo ona važna je.

I slijedim je, ljubav koju sam stoljećima tražio.

 

A toliko kanjona sam prošao, strmih litica nagledao.

Sada kao da postadoh orao, sve olako prelijećem.

Nigdje kroz život ne zapinjem, savršeno se osjećam.

Jednostavno sve joj vjerujem, u grudima joj stanujem.

 

U meni glas joj kao da grmeć odzvanja, svega razdrma.

Jeza propinje kao kad osjetim sjeverca iglice bodljikave.

Ta ljubav neobjašnjivo podiže a istovremeno i razapinje.

Dubinom i širinom sitnog korjenja duše i srca je satkana.

 

Svugdje je ima, svakim djelićem nemira u meni je nizana.

Jedva tračak ljubavi stao bi u sve žita nanizane snopove.

Toliko toga pružila a kaže tek je otvorila duše mi maštanje.

Sve u meni što se dešava gnječe i motaju draga sjećanja.

 

Trenutak na tim vrelim usnama, oganj  vulakna svih vrhova.

Sa njom jezdim galaksijom osmijeha, svjetlećim očima.

Ta ljubav upečatljiva je praznina što je šutila stoljeća.

I sve se ljubavlju složilo, tugu i bolove nepovratno odnjelo.

 

Toliko nas uzdignuto podiže savršenim mirom ispunjava.

Kao vodopad žuboreć preko kamenja života prepričava.

Svakim jutrom zahvaljujem što na tim usnama osvanem.

Što te oči i usne uz mene pripijene nestvarne su i snene.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19.03.2014 u 20:45 minuta

 

 

Niti jedna jedina se molba nije uslišila

 

Toliko dugo samoćom sam je dočikao.

Toliko neizdržljivih bolova suzama cijedio.

A vrijeme se neprimjetno nestankom cijedilo

budućnost bi na prstima iznenadno pristigla.

 

Svo to prohujalo vrijeme, nebrojene godine.

Skupljah kroz tuge , čemera i jada stihove.

Samo te usne sam maštao, dodir nemira.

Da u krilo se napokon strastveno zavali.

 

I onda eto kao da ništa nije niti postojalo.

Sve se u rukavicama bez i dodira skrivalo.

Niti poljubac niti zagrljaj se nije desio.

Svu onu nadu sam u nepovrat zakopao.

 

Srce praznina rasparala, prestalo da voli.

Ništa se nije dogodilo, sve je propalo.

Samoća opet bez daha i snage sahranila.

Konci strasti i požude nepovratno rasparali.

 

Što se to među nama netremice dogodi,

ovako to nisam zamišljao da će sve nestati.

I onda sijevnu jedan , samo jedan poljubac.

U njemu se sve iskazalo, sve tišinom izreklo.

 

Nakon toga samo prsti su razgovarali

kad bi trenutke spajanja doživjeli.

Hladno, previše hladno ispod kape pravila.

Niti jedna jedina molba se nije uslišila.

 

I pustih je da vlakom prvim odleti

u magli se njen procijeđeni osmijeh izgubi.

Pucketah prstima, nervoza me spopala.

Zašto, zbog čega se ljubav nije dogodila.

 

I onda cvrkut nemirnih jutarnjih čvoraka.

Znoj na čelu me hladnoćom probudila.

O bože , sve sam samo otužno sanjao.

Da sam je stvarno zauvijek eto izgubio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17.03.2015 u 07:01 minuta

 

 

 

Ljubav je svoje trenutke naplatila

 

Zborovi vrelih žednih usana.

u duši kanonada nemira.

Tišina zbori igrom dodira.

sjenke na zidu došaptavaju.

 

Opčinjeni, cjelovima šuškaju.

Zatvorenih očiju toliko osjećaju.

Trenom stapaju energije galaksije.

Galaktički Cjelina se napokon spojila.

 

Niti zrno u njima protivljenja.

Huči žudnja podno lavina.

strast se razgolitila, ne bira.

Želja sa željom se sparila.

 

Kroz poljubce omađijani

izljevi toliko dugog čekanja

obuzdavanje zrncima nemira.

Jezdi kolutavim očima sazdana.

 

I onda se sjenke umiriše

slika na zidu se ukipila

samo uzdasi vreli preostali.

Jedva do daha se dolazi.

 

I nakon toga eto ubrzo.

Sklopljene oči nešto šaraju.

Glava na grudima usnula.

Ljubav je svoje trenutke naplatila

 

Toni ljubiša Božić, Bugojno,07.03.2015 u 07:14 minuta

Jutro radosti moja

Evo se magla nad gradom navukla,

kandžama samoće se udružila,

al zrake sunca u ovim grudima nedaju,

da mi ove suze sreće trunkicu pobrkaju.

Uz tebe sam najslađe biće ovog svemira

uz tebe strepim do konačnog spajanja

Vojim te i to nikada ne zaboravi,

neka ti ovaj savršeni osjećaj ljubavi,

stalno i uvijek i zauvijek u osmijehu boravi.

Pjesnik kojeg samo tvoja ljubav

izobiljem inspiriše i jedina sretnički održava.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.03.2015 u 07:22 minuta

Dodirom usana osjeti koliko važna si

 

Premladi smo da bi smo ushićenja plamen shvatili.

koliko duboko u srcima strasti krotko smo zaglibili

Božija slika savršenstva usnama vragolasto zarudila

rukotvorina požudnih maštanja napokon prispjela.

 

Nadahnjuje oštricama nemira grudi željnih dodira

Stihovi osmjehom sjećanja, strijele podlo razapinju.

Dok požuda nitima nemira  paučinu nemira isprepliće.

Za mene skoro moja si, a žuboriš nemirom  beskraja.

 

Besmrtna je žudnja za usnama dragog sjećanja.

Dok slikama mašta strašću paletu nade pobuđuje.

Čekam jutarnje na tvojim usnama slatko buđenje.

Zadrži dah , što duže onako tajanstveno nosi me.

 

Uz tebe se bude neprepoznatljivi požudni nagoni

Svaki neotkriveni damar svojoj sonatom progovori.

Budi potrebu da ti bez iti jedne riječi iskažem.

I kroz dodir usana potpuno osjetiš koliko važna si.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14.02.2015 u 16:11 minuta

Koliko dugo još strpljivost treba da treniram

 

Koliko dugo još strpljivost  treba da treniram.

Koliko puta usnama nokte treba da prebiram.

Koliko suza i stihova treba tugom da ispratim.

Do trenutka na tragove tvojih usana da naletim.

 

Niti sam sebe ne prepoznajem, koliko izdržavam.

Samotnim noćima utješen nadom stalno dozivam.

Ljubavi, toliko žudim i onoga mmm dodira iščekujem.

Želim te opet onako trenom poljubcem što se desilo.

 

Želim te jer se na taj način sve priznalo i otkrilo.

Od prvog trena u tebi stanujem, osjetih usnama.

Nemoraš da skrivaš što u tebi se žarko događa.

Tvoj sam i moja si jednog dana možda sudbina.

 

Pa se pitam, dal ja to ludujem, sva si neponovljiva.

Taj trenutak vrelih usana ovim srcem eto caruje.

Ona slatka jeza, grčevi tijela kao slatki zborovi.

Dopusti da se što prije ta skrivena ljubav dogodi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.03.2015 u 18:54 minuta