I još uvijek kao da tepa mi, samo me zagrli…

jesen zima 

Život prije nje bijaše slika nadanja

Hladna rijeka surovih uvala i obala.

Sve u trku kolotečine se drsko krčilo.

Neke bezvezne ciljeve smo proganjali.

 

Trka bez cilja, praznina maštanja.

Dok se na usne nije slatko nacalila.

Otiske nepovratno tiho gravirala.

Sa njom sve je u smisao uronilo.

 

I onog dana kad je skršena krenula.

Istinu o ovim suznim očima je tražila.

Sve znala je, duboko u sebi osjećala

Ljubav među nama trenom oživjela.

 

Oboje istim trenom posesivno razmišljali.

Sigurni jedno uz drugo sigurno bi opstali.

Plačuć kao da riječi neke smo iščekivali.

Jedno drugo suzama u očima zadržavali.

 

Da smo mogli na glas bi tim trenutkom vrištali,

Jedno drugom u zagrljaj nepovratno se vratili.

Očima suznim slomljena zborila, priđi , zagrli me.

Zadrži me, nedaj da me odvedu od tvojih usana.

 

Nisam se niti snašao, vlak u suzama je nestao.

I onako skršen i poguren, korak sam pružio.

Da se što prije udaljim, onu tugu zaboravim.

Dok su suze lice iskrivljeno tugom sapirale.

 

Da se nismo upoznali nebi ovako patili

nebi ovako suludo žudili maštali

bilo bi sve isto svakodnevno sivilo

nebi srce i dušu samoćom lomilo

jer smo na sivilo i tugu bili oguglali.

 

Želim uspomenu najljepših usana da uokvirim.

Kad god oči zatvorim kad god trenom pomislim.

Te oči, te usne na svojim osjetim, požudno izludim.

I još uvijek kao da tepa mi, samo me zagrli…zagrli

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26.07.2015 u 19:37 minuta

Divljakušu i romantika sudbina spojila

na mostu razuma 

Sve pregršte trenutaka što je podarila.

U cijelo sazviježđe nebi trunke sabila.

Vir je u kojem suludo maštanje stanuje.

Vjetar divljine među krošnjama stihova.

 

A kao najveću tajnu što stonoga prikriva

Slatko skrivena duboko u srcu i grudima.

Žudnje plod nakon toliko godina čekanja.

Istina duše plastom opsesije drsko prekrila.

 

Nedostižna mnogima kroz maštu i stihove.

Sa usana niti trenutka neodmiče caruje.

Prikrivena sumnja savršeno neobjašnjiva.

Svakim danom i trenom u svemu odzvanja.

 

Karta u jednom smjeru neizbježnog nadanja.

Bezglasni eho trepereć zaljubljenim grudima.

Vodopadima ljubav iz srca u dušu se preljeva.

Niti mrvicu blizu lijepa i draga kada se odsanja.

 

A kad su usne proždrljivošću napokon nahranile.

Toliko savršenim nevidljivim nitima su satkale.

Još uvijek tu je, u svakom kutku zove i odzvanja.

Kažu da buncam da ne postoji…kako slijepci su.

 

Prazni su da im trebaju stotine nepreglednih stoljeća

Da bi ih samo tračkom ove ljubavi draž osvojila.

Možda bi tek onda shvatili da u tišini tajne stanuju.

Ovako prazni i jadni su potonuli u samoće čemeru.

 

Ovu ljubav dva srca nezaustavljivo su stvorila.

Medenu divljakušu i romantika sudbina spojila.

Pružila zrno ogrizaka usnama požude da polože.

Od tada u njima mirisom mirnoće žudnja putuje.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.07.2015 u 04:40 minuta

Imam osjećaj sreća od nas se prikriva

ljubav na kisi 

Cvrči  vrelina koru sa drveća otapa.

A ledenjak škripi samotnim grudima.

Nesnosna vrućina zidove upalila.

A u srcu ispucalo sjećanja kestenje.

 

Nema je, predaleko gnjezdo svila je.

Istrgnuto dugim godinama nadanje,

Tumarajuć stranicama bludnih pisama.

Kao titanik što se nasadio, potonuo.

 

Imam osjećaj sreća od nas se prikriva.

Na kapaljku malo ljubavi nam dozira.

Nas dvoje užasno nezasitno proždrljivi.

Ma koliko dobili uvijek želja bi imali.

 

A ona kao prestupna godina naleti.

Osmijeh na lice mi drsko nacali.

Nedam da se pokrene ili odmakne.

Fali mi uz svo duševno prelamanje.

 

I sva ljetnja vrelina što se sasula

Srce pored toga slomljeno prikriva.

Tuga se privila, u sred dana ponoć

Krakovima samoće tamu nadvila.

 

Nekako kao vrtlog neki očaj okreće.

Iste misli nazaustavljivo navrće.

Pored sebe opet bih je ljubiti volio

Zračak trunkicama usana bih žario.

 

Doduše dušu tako po nekad prosijavam

lakše bude mi odagnam negativne talase.

sebe još uvijek na tanane prelistavam

i svakodnevno nove tajne o sebi otkrijem

zar toliko ljubavi u meni prikriveno stanuje.

 

U početku sam te riječi nekako prezirao

nista mi nisu značile reći nekom volim te.

Divno stvorenje zvijer je ljubavi otkrila

i sada to svakodnevno sebi ponavljam

 obiljem stihova svakodnevno prosljeđujem.

 

Molim Boga da bude darežljiv da razumije

možda nam to jednog dana ljubav i  uspije.

Razlog je savršeno jednostavan, obilan.

ne da me obožava mislim da njena ljubav je

jača i proždrljivija nego crna rupa svemira.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22.07.2015 04:49 minuta

Djevojčica a već starica

 djevojčica a starica

 

Do jučer bijaše djevojčica nadanja.

U brak se naivno, prebrzo zaletila.

Sva se izbrazdala i većinom razočarala.

Kad bi u dušu joj zavirili, skamenjeni bi ostali.

 

Sve je spreženo, života trunke nebi pronašli.

Godinama kad bi dušom joj divljački jahali.

Samo pepeo i paljevinu bi nepreglednu susreli.

Kosa plisnava,pramenovima tuge sljepljena..

 

Usta presušena vječnošću joj zanijemila.

Kao zdenac je sušom i prašinom zatrpan.

Usne ispucali asvalt, grozotom jada zijevaju.

Koža starački izborala,a jadnica tek 33 napunila.

 

Sva je u nekim strahovima poodavno zaglavila.

Svega plaši se, postala je totalno nepovjerljiva.

Na leđima brazde od krute životne kandžije.

O bože što sve je užasnuto jedva pregrmila.

 

Sve ukupno pejzaž trulošću nekako oronuo.

Dojke kao u starice,odavno sasvim ispuhale.

Nitko nebi rekao niti blizu barem pogodio

da mladost barem trunkciom u njoj postoji.

 

Potpuno je propala, od života baš odustala.

Niti punih desetak godina bila je udata.

A beskraj patnje i razočarenja doživjela.

Svakodnevno deranje, mozga ispiranje.

Glavu bi sagnula i djecu drhteć prigrlila.

 

Rijetko glas bi pustila, samo plač i jecanje.

Takvu je svatko u susjedstvu tihu poznaje.

Svi je na neki način krišom sažaljevaju.

Prišli bi, možda ruku pomoći nekad pružili.

 

Preponosno sve bi glatko tiho odbijala.

Dok bi obroncima, ivicama patnje gazila.

A neprisutna sve protekle tužne godine.

Kao drvored tužnih breza jada i očaja.

 

Godine je polako na tanane ljuštile.

Iz kože djevojčice u staricu naborale.

Sumorna slika sažaljenja bi stenjala.

Posljednju kapljicu nade u život sahranila.

 

Od prije kao vragolanku je poznaju.

U skoku potok bi olako preskakala.

Kosa je blještila, oči životom caklile.

Kao vjetar život žuborio u nogama.

 

Na jednom mjestu teško bi se smirila.

Lavinu života u sebi bi ponosno nosila.

A sada skelet užasa,sva se jadom skršila

Na zamke podlosti hijena naivno naletjela.

 

I svima je loš primjer, sviju sad opominje.

Da se klone prokletstva te krvave obitelji.

Koji su to čedo na prevaru hinjski doveli

Da im pokoljenje  zdravo napokon produži.

 

Bez nje svi bi zamrli poroda nebi imali.

Zato su jednu mladost iskrenu sahranili.

A ona trpi da bi ih najbolje odhranila.

Dobrotu svoga srca duše nebi li im usadila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.07.2015 u 22:40 minuta

Pristiglo pismo po tko zna koji put prelistavam

DSC00331 

Pristiglo pismo po tko zna koji put prelistavam.

Toliko toga je izustila, iz dubine duše sasula.

Iskrenost momentima njenim srcem je harala.

Što više reći željela, usnama davno preostalo.

 

I uzhićen, na daljinu njenom požudom se opijam.

I vatrom strasti povezanost u srce drsko zarijem.

Sa njom na usnama, ljubav čarobna i potpuna.

Ta žena, to biće zaljubljenom čarolija ne odoljiva

 

Dobro bilo bi kad bi po željama sve se složilo.

Pa sve besane noći u pepeo zaborava spalilo.

I sve što se nije dovršilo, napokon se spojilo.

Sve one obećane šetnje uz obalu naplatit će.

 

Cijeli preostali život ima da nesebično poklanjam

Na rame neispavanu ljubeći strastveno naslanjam.

Toliko puta koliko fali mi da nanovo prepričavam.

Samo tako loše iz prošlost što prije će da zaboravi.

 

Napokon u ovom životu smo se vječnošću spojili.

Poslije toliko stoljeća zaljubljeni usamljeni lutali.

Oboje prosto nevjerojatno iste stvari obožavamo.

Jedno drugom grickajuć usne drsko tepamo.

 

I svaki dan gitaru da sviram joj, pišem stihove.

Neotplesane plesove u zagrljaju da pletemo.

I po tko zna koji put dok u oči gledam je

Pa vrišteći priznati koliko žarko volim je.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19.07.2015 u 20:46 minuta

 

Ovakvog me stvorila, začarala

 OBRVE 

Nikad mi nedaj bože na pamet nije palo

Da ruku na sebe podignem, sve prelomim.

Nikad ne bih takvu slabost sebi dozvolio.

Ipak smo čarobni  život sa razlogom dobili.

 

Neki odmah shvatili, neki cijeli život lutali.

Neki bi kad ih malo prignječi flašu potegli.

Neki do posljednjeg daha nadu sahranjivali.

Koja vrijednost neprocjenljiva, nezamjenjiva.

 

Nešto najvrijednije ista duša kad pristigne.

Kad ti strune srca i duše u tančine zategne.

Kad se osjećaš savršeno,na krilima neoborivo.

I svaki trenutak paleta njenih slika te otima.

 

I samo jedan pogled sa tobom kad podijeli.

Toliko žubora srcem i dušom zaori,prozbori.

Moglo bi se reći jezik tišine vas tako opija.

Tragovi uzhićenja žuboreć bride na usnama.

 

A tako jedno drugom, iznenadno grunuli.

Bez kompasa jedno pred drugo zasjeli.

Kao kad nekom na pamet neka ideja doleti.

Pa dva kontineta miljama daleko zalijepi.

 

E ona je u okrilje ovog maštanja baš banula.

Sva krila istim trenom vječnošću posijekla.

Od tada više ne letim na prste se izdižem.

U naručju najdraže ljubavi sreću odišem.

 

Prije bih neprospavanim noćima jezdio.

Jezerima tinte pisma čekanja izricavao.

A sada na istu nepoznatu adresu odlazim.

Tamo usne joj obilato posesivno iskoristim.

 

I ona se nebuni, čak što više požudno gora je.

Više nikad iz naručja Ona me nebi pustila.

Niti trenutka bez mene Ona nebi provodila.

Samo da vidi me, osjeća, trunčicu dodiruje.

 

Ona zna i kad oči zatvori, ništa ne progovori.

Koja majica na meni tog momenta treperi se.

Koje misli po glavi mi se neprekidno motaju.

Srca i duša sve poruke neprekidno primaju.

 

Kad se daleko od nje u zvijezde zagledam.

Kada beskonačnim prostranstvom zalutam.

Kada u dubini tišine tako daleko zaglibim

I tamo u trenu me pronađe,jezom probudi.

 

Toliko puta iz beznađa me olako iščupala.

Toliko puta svijetlošću u nemiru zablještila.

Kao kazaljka sve loše misli trenom poklopila.

Da bi na put ka njenim usnama me vratila.

 

Ćak i kad bi samo mislima korak krenuo.

Na ivici ponora bi me nasmiješena čekala.

Kao malo dijete za ruku nade iščupala

bezvidnom bezrječju tiho nježno prozborila.

 

Da ona postoji,ma kud da se pokrenem.

Ma koliko puta usne grizuć da prekrižim.

Uvijek tim trenom prste pucketajuć osjetim.

Tu iza leđa,il je u meni il na potiljku prozbori.

 

Ovakvog me stvorila, kao sretnika začarala….

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19.07.2015 u 16:40 minuta

 

 

Životna epizoda u trećem činu zakuhava

love_letter

Nekako sebe od sebe drskošću udaljih.

Misli u neku čudnu galaksiju smjestih.

Prognanik raskolačenih očiju iščekuje.

Sve što se okolo događa maglovito  je .

 

Korovom zapostavljeno obraslo sjećanje.

Pored duše skršene neprimjetno prolazi.

Daljinom zveckaju prolupali ljudski damari.

Na licu i tijelu niti tračak se ne primjeti.

 

Postadoh za okolicu  bezosjećajna ljuštura.

Nitko mi više ne treba pa ih neprimjećujem.

Srce na drugoj strani galaksije preživljava.

Tamo je smisao života,nada prepuna nadanja.

 

Kada me sa strane, čudeć se promatraju

Nikako karte da poslože uhvate logiku.

Kao da sam sva svjetla života utrnuo.

Životarim, bez nekih razloga obitavam.

 

U očima odlutalost na daleko se primjećuje.

Kao da sam sam sebi za nešto presudio.

Kao da bih volio da se sve okolo obruši.

Da se ovaj život na neki način završio.

 

Životna epizoda u trećem činu zakuhava.

Sva svjetla se ugasila,koraci zanijemili

Prognanik u svojoj duši daljinom prozivan.

Drugu stranicu života napokon preokreće.

 

Navlači lik ,odijelo neke sasvim druge osobe.

Lice se zažarilo, osmijeh bore tuge izbrisao.

Vedrina zacaklila u suznim dragim očima.

Odjednom pismo čita treskavim rukama.

 

Piše da uz njega je, da željno ga iščekuje.

Da ljubav samo na njegovim usnama stanuje.

Jedno jedino pismo godinama suzno pisano.

Ljušturu oživilo,u suncookret nade pretvorilo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19.07.2015 u 11:08 minuta

Spontana nježna se dogodila stihija

tango

Zbog tebe bih rekao i što nisam mislio.

Pred rudu jezik prije svega bi trčao.

Samo da bi nešto nedorečeno pokazao.

Teško bih ovu ljubav skrivao i prešutio..

 

Tako ponosan što imah te na grudima.

Što si tajne dugih noći širom mi otvorila.

Što sam u pogledu sve tišinom shvatao.

Najljepšu ženu sretnički potpuno osvojio.

 

I niti trena ne stidim se, ne postoji kajanje.

Bože oprosti mi to nekontrolirano nadanje.

Sve granice bez razmišljanja smo krčili.

Da bi uzajamno opijeni slašću žuborili.

 

Zbog tebe ženo možda sam štošta pogriješio.

Razumi me, sa tobom u naručju sam izludio.

Možda grube ruke su bile na tvojim bedrima

Možda sam grizao posesivno kratko usnama.

 

Sve bilo je bez neke kontrole i planiranja.

Samo spontana nježna se dogodila stihija.

Još uvijek pramenu na lica ti objašnjavam.

Onu strastvenu žudnju posesivno prikrivam.

 

I na kraju dok smo iscrpljeni šutili, shvatili.

Da smo najljepši dar krišom eto razmijenili.

I sve nedorečeno tišinom uzdaha je vrištalo.

Podli žubor usnama tiho drsko je odzvanjao

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18.07.2015 u 21:04 minuta

 

Što bolje prikri sve tragove

 čekam te 

Hej ti tamo malo blijeda,

malo kao preplanula ljubavi.

eto me užurbano pristižem,

na plaži tajnoj čekaj me,

što bolje prikri sve tragove.

 

Da tu paučinu na usnama razorim

da te usne strašću podmažem

na te grudi se goropadno zavalim

ovu vrelinu nasukanog nestrpljenja

sa tvojim da drskošću pomnožim.

 

Da zajedno dubinom onih osjećaja

savrešnom tišinom jezdimo,ronimo

jedno drugo posesivno nezasitno

napokon imajmo, nikako nestajmo.

 

Zamolit ću plimu i oseku da prekriju tragove.

Da se naše strasi i požude nevide uvale.

Da sve morska pjena na tanane ispere.

Samo u srcima da ostane, koliko volim te.

 

Volim te i tako jasno kroz misli iskorištavam

slabosti ti neke nove presretan pronalazim.

Sitne tvoje željice da uzdasima prehranim.

Kad me uz tebe ne bude, da slatko sjetiš se.

 

Tako bih rado da ti poklonim neko sjećanje.

Kad me poželiš da majicu na sebe nabaciš

Ovih požudnih usana se slatko prisjetiš

Il kad veš vani želiš da osušiš, sjeti se

Vjetar će kroz kose da ti ispriča, trebam te.

 

Toni ljubiša Božić, BUGOJNO,18.07.2015 u 12: 34 minuta

 

Opet čežnja razara

DSC00335

Sve iz duše što od mene zatraži

Želje krotko stihovima preobrazim.

I gitara zaječi toliko fali, spominje.

Glas u grudma nemir razgoropadi.

 

Svaki put u škrinju nade kad zavirim.

Raznježen u galaksiju neku upadnem.

Čujem kako šapatom ime moje doziva.

Priziva, dok toliko tajni u srcu prikriva.

 

Gonjen požudnim slatkim nadanjem.

Koji put usne uspijem da joj uštinem.

A ona kao raža duplo se nakostriješi

Draž  srcu treperivo čežnjom prelije.

 

Dal je ovo barem mrvicu normalno

Od dodira savršenih usana strefilo.

I kad se možda trenom probudim

Od neprospavane noći se otrijeznim.

 

Vidim da ama baš nigdje nisam bio.

Da bi se najrađe opet u san vratio.

Tamo sve što muči me barem ublažim.

Toliko toga minutom snova doživim.

 

I opet zadovoljan što sam te eto imao.

Makar preostali dio života maštao.

Za tim osmjehom, sjajem u očima

Stoljećima vjekovno žudeć lutao.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,16.07.2015 u 05:45 minuta

Eh kad bih mogao biti čuvar tvoje ulice

 

Eh kad bih mogao biti čuvar tvoje ulice

čistač parking placeva, nosač tereta

samo da prođem kraj tebe, procunjam

 da me smaragdnim očima prostrijeliš

osmjehom bisernim zadiviš , pa oboriš.

 

Vjerojatno bi za trenutak to bilo dovoljno

dok sljedeće mašte i požude nebi nagrnule

preskočio bih sve prepreke i ograde, i eto me 

u naručje dugo čekano da uskočim,zaplovim

sočnih usana nagrcam onom strašću zapalim.

 

Na svaki uvjet il ucjenu bez razmišljanja pristao.

Čudno je što si mi uradila, onog trena, momenta

Kad si vrtlog tih usana, bespoštedno prislonila.

Bez zraka oboje  predugo smo ostali, ne zaboravi.

Razlog je od tada ne mogu i neželim da te izgubim.

 

I sve ove uzalud samoćom potrošene godine

Tvoj savršeni topli poljubac trenutkom pobriše.

I dok se na moru možda sada kuhaš i prevrćeš

Čim u postelju pristigneš onako gola me poželiš.

A meni samo mrvica je dovoljna da kupiš me.

 

Samo zbog tebe bih gore došao i možda se cvrljio

jer bi nagrada dugo čekana i te kako vrijedila.

U prošli suludi susret bi nas požudno zavrtila.

A tako malo fali nam da se stihije bez kontrole

Dubinom naših požuda i strasti napokon dogode.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14.07.2015 u 22:31 minuta

 

 

Čežnja kao skela na drugu obalu zove, odvlači

ljubav na kisi

Dal vi uopće shvaćate koliko srcu mi je prirasla.

Pomisao na nju, kišu suza duše bi tiho prizvala.

Gegajuć teturam se zaokupljen tepanjima usana.

Dok biciklo uz sebe naslonjeno jedva održavam.

 

Darmar u meni ta sjećanja razbucajuć naprave.

Toliko puta zrno po zrno ove duše nekako raskine.

Kišna kabanica preko pola lica mokra se oconjila.

Prosijede kratke čuperke od vjetrometine prikriva.

 

Biciklo gurajuć uz brdo otpuhujem,jedva izdržavam.

Krošnje na svoja leđa listove mokre sažvakale.

Pa ih težina vlage vjetrovima po nekad preokrene.

Jedna kao bokal puna svega drsko me okupala.

 

A sve što me prelije, njenim likom slatko pristigne.

Tako sjećanjem okupan koračajuć nasmiješen .

Drhteć svakog trena zagrljaja njenog prisjećam.

I sve to pognute nasmiješene glave izdržavam.

 

Stijeg ljubavne pobjede na srcu gordo viori se,

Vrijeme se osukalo, pružam korak kroz stihove.

I sve se bliže i bliže vrelina usana njenih osjeća.

Čeka me žena okorjelih snova mašte i nadanja.

 

Čežnja kao skela na drugu obalu zove, odvlači.

A tamo, uvijek zagrljeni i zajedno, bridi sjećanje.

Hajde pruži korak glas prepoznatljiv odjekuje.

Dođi ove usne da utješiš, požudu da sagoriš.

I onda vesela po pljusku u naručje zaskoči.

Promrzle usne savršenom strašću optače.

I tako friško okupani zaluđeno se stišćemo.

Dugo čekanom čežnjom napokon plovimo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14.07.2015 u 16:31 minuta

 

Žeđ na usnama jednostavno tebe neutaživa

 IMG_0991 

Ljubavi draga, čekam da javiš se.

 Ne pišem negdje je tuga zapela 

nemas poštara telefoni ne rade.

Nikako da pristupim do tebe.

 

Znam da si na odmore krenula.

Tko zna u koje uvale se zavalila.

Al eto kad ti ovo pismo pristigne

Nek te onako sretnu nasmješenu

Onom nepreglednom radošću zatekne.

 

Iskreno rađe bih da se krišom približim,

da te nakon dugo vremena opet zagrlim 

da te usne požudom dugo čekanom 

strasno izobiljem ljubavi napokon natopim

 

Da nedam te, nedam posesivno nikom nedam

Sada nekako bih bez i jedne riječi prišao,

samo za ruku te poveo, bespućem naših želja vodio

iz očiju ti svu ljubav popio iz tog tijela sve zgrčeno

napokon poljubcima godinama skupljanim opustio.

 

Da ti osmijeh nikad više sa tog lica ne nestane

da stojiš i ostaneš uz mene dok život ne rastavi.

vojim te jubavi, vojim čudnovato nekako posebno

i nikako normalno praznim riječima objašnjivo.

 

Zvijerski posesivan sam postao da bih te trenutkom

Onako nježno potpuno strastveno zaljubljenički imao.

I ta glad je nekako proždrljiva, non stop pregladnjela.

Žeđ na ovim usnama jednostavno tebe neutaživa.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14.07.2015 u 14:42 minuta

 

Kada bi prozori znali da pričaju

 sve si u ovom životu 

Kada bi prozori znali da pričaju.

Jeziik za zubima nebi držali.

Sve bi kao žene torokajuć otkrili.

Od njih se ništa nebi moglo sakriti.

 

Svaki korak što samoća je gazila

sve fleke od suza dok duša bi patila.

Sve nesanice i vrisci lažljivog nadanja.

Na podu kao skrivena tajna bi ostala.

 

Brdo bačenih zgužvanih požutjelih listova.

Mnoštvo ispisanih neposlanih pisama.

Razbijenih boca vina, tragovi koškanja.

Delirijum propuštenih šansi i laganja.

 

Kada bi prozori znali da pričaju, i jadaju.

Pa srce barem nekoliko trenutaka otvorili

možda koju  riječ na kratko slučajno dobili.

Mjesece bi vam zarobili, samo bi šutili

nebi ste vjerovali što se tu dešavalo.

 

Stratište ljubavnih nesporazuma bi opisali.

Zašto daljina sazvježđem svezane razdvaja.

Zašto im nisu ljubav razumjeli niti dozvolili.

Tek onda bi shvatili što je ljubav pretrpila.

 

Na više jezika kriomice mogu komunicirati

jedno drugo čak i tišinom najbolje razumjeti

Čak i suze kad se pokrenu dušu uštinu

Njih dvoje prostranstvom bezrječja putuju.

 

Eh kada bi prozori znali da pričaju…

 

Kod mene jutros Bugojno, BIH pržilo bilo 34

a sada oblačno pljusak samo što nije grunuo

A tamo negdje daleko a tako blizu nekoga

orkanska oluja davno prije drsko je pljusnula.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,13.07.2015 u 16:11 minuta

 

 

Tražeć kapljicu prikrivenog uzdaha

IMG_0983 

Od kako je uplakana otišla

sve oko mene se sklupčalo

nebo grmljavinom prošaralo

u duši suze majdan iskopale.

 

A što nebih ovog trena učinio.

Nema koje pustinje pregazio

nema otrova koje nebih popio

samo, samo zeru da je osjetim.

 

Samo usne uzdahom da priljepim

Da jezu požudnog tijela obnovim.

Na koljena bih izluđen klekao.

Sve obećao da nikad ne odlazi.

 

Jer ovako oboje samoćom satkani.

Lutamo kroz izgubljeno sazvježđe

trošimo stoljeća i sumorne vjekove.

Tražeć kapljicu prikrivenog uzdaha

 

A protutnji snovima kao zvjezdana prašina.

Ostavi toliko dovoljno nezaboravnih tragova.

Da je do sljedećeg svjetlosne godine upamtim

nikad ne zaboravim koliko mi je značila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,13.07.2015 u 14:36 minuta

Kako su nas prevarili, predrsko razdvojili

DSC00331

 

Među nama ljubav čežnjom se odužila.

Sve na nekoj ivici beskrajnog nadanja.

Sve je tu, na dlanu al bez vrelih usana.

Kao da se potezi čudne igre povlače.

 

Tko će koga više željeti sve ovo izdržati.

A nas dvoje puki promatrači,žudimo.

Svaki potez drugih pratimo, nemoćni.

A tako bi se trenom vječno sjedinili.

 

Nebi trunke puku nedoumicu dovlačili.

A ovako kako su je od mene odveli

miljama pješčanih dina tragove prekrili.

Samo da je ne pronađem i da zaboravim.

 

Igra nemira predaleko je srca odvela.

Ponore samoće ispred duše otvorila.

Noći drsko produžile, zvijezde nestale.

Potpuni mrak, sjeta sazvježđa ugasila.

 

Kako su nas prevarili, predrsko razdvojili.

Kontinente morima okružili da nebi plivali.

Al nisu mogli plavetnilo ovog neba da ugase

njime struje misli  nade što život nam donose.

 

I nastavljam, pisma svakodnevno da prosljeđujem

stihove kitim za mene okrutno drskim očima

u njima stanuje sva ljubav, tu dušu olakšavam

U sobičku nade uzdahe ti prejasno doživljavam.

 

Činjenica neoboriva je da silno neopisivo volim te,

ne što si mlada što si užasno neodoljiva,vatrena

nemjerljivom energijom , magijom osvojila smirila

dala neku dozu samokontrole i drskog nadanja

da postoji netko ko ovom srcu i duši pripada

 

Vojim te oprosti mi na ovoj drskosti !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,13.07.2015 u 10:08 minuta

Strpljivost budemo lažima tješili

IMG_0981

Svi su na izgled sretni, pjevaju

oko nas razdragani svi luduju.

Ljubav se njima izgleda dogodila

pamet i dušu napokon pokorila.

 

A nas dvoje daljinom bolno zderani

u grudima teškim suzama satkani.

Ne da bi tišinom skršeni jecali,

nego da svi čiju bolom bi vrištali.

 

Ljudi volim je, a šanse da je dobijem

toliko dalekih je svjetlosnih godina

u istom kavezu drhteć ona isplakuje.

Ljubav tako snažna a neostvarljiva je.

 

Dal je netko među nama važniji

sve bi trenom bez riječi predali

u jednom zajedničkom pravcu

napokon trečeći u zagrljaj krenuli.

 

No tako je kako je teška kazna je.

Strpljivost budemo lažima tješili.

Suze kišnicom nade prikrivali

budućnosti previše obećavali.

 

Sad nam je preostalo krišom tješit se.

Moliti zvijezde noćima, vječnosti brojati

kad se sve ukupno preostalo sagleda.

Trebat će srce poput granita nepoderiva.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12.07.2015 u 19:38 minuta

 

Ljubavnu sudbinu sami smo skrojili

stari sat 

Ovo što imamo što životom se dešava

naša je sudbina sami smo je skrojili.

Uvijek smo odluke za ovo danas donijeli.

I nema povratka, nema uzaludnog kajanja.

 

Al nama se posebna ljubav trenom desila.

Postaše vizir dalekog nepreglednog nadanja.

Iz tišine grudi stihovima nezaustavljivo navire.

Dok se tišina oko mene sva u stihove zarije.

 

I tajanstvena tajna ljepota vidljiva postaje.

Žudnja kao vječni putnik između srca i duše

nezaustavljivo posesivno strastveno putuje.

Istinska ljubav tako jasno i potpuno osvaja.

 

I mada daleka rekli bi nedostižno skrivena.

Krug vatre je u sanjivim sretničkim grudima.

Mladost vječnu cijelim tijelom uzavrelo unijela.

Svakodnevno ljubavne strijele u srce odapinje.

 

Kad bi se srce otvoreno raspričalo, pa otkrilo.

Svoje tajne na dlan da nam suzama položi.

Vodopadi bi lijevali koliko bi toga ispričali.

A poljubac sve poplave bi trenutkom smirio.

 

Njim se otvaraju godinama zavarene kapije.

Poljubcu sve iste sekunde čarobno uspije.

I sva priviđenja godinama maštom satkana.

Kroz taj poljubac u stvarnost bi se stvorila.

 

I sve što su nam snovi noćima gospodarili.

Što su nam bubrege pod ljubav prodavali.

Što su lažnim nadama prevrtljivo odgajali.

Na kraju tašitna i sjeta kolo bi vrišteć vodila.

 

Nije da ne postoji, ona je bila na mojim usnama.

Ona se nije tek tako u mašti i snovima zavalila.

Od tog poljubca na srcu katanac je zavarila.

I mene ovako sretničkog nasmijanog stvorila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12.07.2015 u 04:45 minuta

 

Skoro  u isto vrijeme bi se probudili

sve si u ovom životu 

Skoro  u isto vrijeme bi se probudili

valjda smo cijelu noć nešto čavrljali

bit će toga još, tako proriče sudbina

nadam se dragi Bogo o tome razmišlja.

 

Da ove trenutke opsesivno strastvene požude

njegovom dozvolom za sada kriomice topimo.

Na daljinu izluđeni da bi lakše trenutke samoće

tek tako neokrznuti izbjegavali laganini prošetali.

 

Ssvakog trena u nekom pravcu provirujemo,

željno nestrpljivo tenutak posljednjeg dodira

očekujuć duboko u nama tako jasno osjećamo

da se ova čarolija u nama što tajnovito primiri.

 

Svakodnevno u nedogled tu prazninu varamo

onim divnim slikama našeg sjećanja popunimo

da bi noć uzavrela zanesene tišinom dojila, jer sutra dan

čeka svakodnevna užasna ispražnjena kolotečina.

 

Crkvena zvona odjekuju 6 sati na kazaljkama zasjelo

zaljubljene doziva , neka se ljubav u srcima razdvojenih 

potihom skrivajućom tajnovitom vatrom nadanja održava.

 

Dok tebi sunce izlaskom na moru želja poruke ocrtava

kod mene lik ti iza vrhova planina kroz nakićene krošnje

lahorom vjetrića dotrčava, usne nedaju da presuše.

kad se ti likovi sjedine, toplo nježno vrhuncem srca uštine

znamo , tako jasno osjećamo to se naša ljubav poigrava

nestrpljiva i nestašna potporom prirodnih pejzaža satkana.

 

Volim te da niti jedna laž to nemože sustići da to izbriše

tragove prikrije,od onih trenutaka savršeno stisnuto se predali.

Maštar, pjesnik, ljubavnik dok me pored sebe ne nacališ

i nepopustljivo samo kako ti znaš ionako strastveno zagrliš,

do tada zamišljeni mužić na klackalici nestrpljivog nadanja.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,11.07.2015 u 09:04 minuta

Gledam iz kog pravca dolaziš

zajedno

 

Gledam iz kog pravca dolaziš

sigran sam tim putem uskoro 

na ove usne osmijeh navlačiš

uskomešale se na srcu kapije.

 

Ispod tuša kao da si tek izašla

Onako čupava srce prostrijelila.

A tko te takvu nebi uhhh poželio

Tko tim usnama i tijelu bi odolio..

 

Sjećam se dolazka opsesije i sureta.

Razmišljanja kako poljubac dodijeliti.

Kako topli požudni zagrljaj pokloniti.

I sve je savršeno neplanirano ispalo.

 

Ma da smo u detalje predugo  planirali

nebi ovako savršeno uloge doživjeli.

Nebi se međusobna posesivnost otkrila

nebi se ono divno doživjelo na usnama

 

Idi spremaj se, noćas te trena nepuštam

kroz snove ću da te strastveno proganjam

sve i pedalj tijela da nezasitno nadgledam.

Sutra moraš nova novcata ispod čekića

ovih požudnih nezasitnih usana da izađeš.

 

Kad oči otvoriš u ogledalu trag ćeš da pronađeš

Moje ime će na njemu stajati smijeh ti dozivati.

Znat ćeš i biti sigruna skim si noćas probdjela.

Dovoljno da ti sutra dan osmijehom prokrstari.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,10.07.2015 u 23:11 minuta

 

Čekam te noćas na starom mjestu ugazanog nadanja

čekam te 

Dal si još uvijek onako dražesno lijepa.

Dal te osmijeh kao vodopad sreće obliva.

Dal se često sjetiš naših zapaljenih usana.

Dal te po nekad slike sjete uzdasima zavale.

 

Znam da sjetiš se, energiju čarobnu prosljeđuješ.

Prepoznatljivom jezom drage duše pristigneš.

Ako se dan ne javiš nestrpljenje uzburkaš.

u stomaku krečni kamen kiselinom zavariš.

 

Pet minuta na tim usnama kao sa nekim godine.

Nikad nemogu tako slasno požudno usne da utrne.

Dal si falila, dal si vremena imala u dušu mi zavirila,

Dal si u oku trag suza primjetila, ne nisi pristigla.

 

Sve dok te nije bilo,toliko toga se izdešavalo.

U jednu knjigu nebi mrvicu toga  opisalo,ukazalo.

Pa tješih se,tvoje obaveze tebe užurbano tjeraju.

Al sliku moju sjećanjem na srce ti silom naguraju.

 

Kad si u mislima hodam gordo našom galaksijom.

Na grudima mi sjećanja orednje, brinem za tebe..

A sve druge ma što radile il pokušavale, nudile

tvojim usnama su niti blizu niti tračkom uporedive.

 

Znam da sad kofere pripremaš, vrijeme protrčava.

A ti nisi toliko toga uradila, panika kuca na vratima.

Polako, nasmij se, čekam te u hodniku nadanja.

Doći će i naši trenutci slatke tišine kroz tepanja..

 

Kako bih te sada u krilo zasjeo, te čuperko razljutio.

Na usne toliko toga nježnošću šapatom istetovirao.

Čekam te noćas na starom mjestu ugazanog nadanja.

Da ti poželim sretan put, dok se srcu budeš privlačia.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,10.07.2015 u 21:55 minuta

 

 

Laku noć divljači najslađa,

uzdah 

Od sebe si me spasila,

putokaze krivo navodila 

Na distanci konce strasti

jedva da si održavala.

 

Sve osjećaje prepustio

kao divljač raspustio

Samo su nam trenutci

samoće malo duže trebali

da nas nebi u krivolovu

nepoželjni gosti ulovili.

 

Laku noć divljači najslađa,

jesen mašte pristigla.

popadali požutjeli listovi,

pršću, šušte lopovski koraci.

 

Na leđima iscrpljen nosim

ljubavno iscrpljeno ordenje.

Svaka ima posebne zasluge

ljubavni nepregledni dokazi.

 

Šanse za nas i dalje postoje

nikome nedamo da prilaze

da nam nešto ne zamute

slučajno nas ne razdvoje.

 

Uskoro kad te susretnem, iznenadim.

Ne zaboravljaš,ječi okus usana

dušu dubokim sjećenjem pohara.

Žubor je ovih požudnih nadanja

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,09.07.2015 u 20:30 minuta

 

Jesen preko veze red prepustila

jesen zima 

Neki dan od mene je krišom otišla.

Suzama kratere tiho jecajima orale

dušom i srcem svo nadanje rasparale.

Zbunjen pa tugom starinski izborann.

 

Zašto je jesen preko veze red prepustila

tromjesečni termin zimi nadodala.

Bit će dupla zima ove sablasne godine

skršit će duše srušiti sve  kao domine.

 

Inje s maglom raspršilo jeze krakove.

Bit će tuge i jada previše ove godine.

Samo nas dvoje još se nedamo,žudimo.

Dok vatru čežnjom sjećanja održavamo.

 

A bura grunula, sa sibira ljuta pristigla.

Čak su i ribe mrijestit se silom prestale.

Nešto neuobičajeno valovima doznale

Čudna ova godina, rukave zasukala.

 

Zamrzlo lišće iznenađeno na krošnjama.

Paleta slikarice bi ih razmrljane prikazala.

Masa preplašenih duša kao neka stihija.

Svatko dušom u njedra drhteć se privija.

 

I rijetki koji korak smrznutih suza puštaju.

Kao usporeni film kruto sablasno izgledaju.

Zašto je jesen preko veze red prepustila.

Zar razlog je,da bi se njihova ljubav ohladila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,09.07.2015 u 19:52 minuta

 

Kad bi ste trenutkom zavirili

DSC00297

 

Kad bi ste trenutkom zavirili

kad bi mrvicu ljubavi pomirisali

koje prostranstvo strasti i požude

među nama postoji,podlo izaziva.

 

Kad bi poglede među nama

samo iskricom razumjeli.

Kad bi tišinu u ovim grudima

onako na prepad preispitali.

 

Trunku bi ljubavi tajne otkrili.

tko će znati kako bi to razumjeli.

Možda izvukli zaključak pogrešan

Ako pogrešne prozore tajne se otvore.

 

Naša ljubav je tišina, nema tragova.

Ona vjetar je u kosi prepunog nadanja.

Ona sunčanica je kao drska glavobolja.

Svjetionik je jahti i zalutalih brodova.

 

A usne, magneti oni savršenih polova.

duboke kratere strasti u duši ostavlja.

Kad ljubim je oči kao oduzet zatvorim.

Otiscima vrelih usana drsko prepustim.

 

Vi nikad nebi ste shvatili, što su nokti radili.

kako su kratere ljubavi njene prenosili

kako bi se tim trenutcima izluđena gubila.

Da bi zajedno najljepšim trenutcima udovoljila

 

Eh kad bi ste trenutkom snovima zavirili.

Nikad tu galaksiju nebi trenom napustili.

Začarani sa jedne na drugu zvijedu bi jezdili.

I opet nebi shvatili kakvu ljubav smo imali.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.07.2015 u 22:10 minuta

 

 

 

Prazan i lud bez nje da ostanem

 uzdah

Prazan i lud bez nje da ostanem

ispala bi tužna priča standardna.

No problem je što me opčinila

previše toga otvorila i začinila.

 

Pokušavam da više ne mislim

skrećem misli nešto se zaposlim.

A ona kao u inat slatko priviri.

Suzama nadolazi,nemirom začini.

 

Usnama istim trenom vatrom zaori

poželim je još više i strasnije

i kotač nemira san mi razbije.

Opet noćas poker prije spavanja.

 

Možemo na jedno vrijeme se razići.

Ipak smo totalno nekako suprotni.

Hajde i nekolike godine, al poslije

Što će biti kasnije kad srce otkrije.

 

Tako se nakon nekoliko godina i desilo.

Jedno drugo je suviše duboko zarilo.

Nema grijeha, nema trunke kajanja.

Iskrena strast i požuda osvojila.

 

Koliko puta smo poželjeli da odemo

kad god bih poželio dan bih pokvario.
na pamet više ne pada da dignem ograde

da je čak u mislima udaljim od sebe.

 

Pa se jedno drugom krišom uvlačimo noćima.

Tijela bi se sljepila, uzajamno dodvorila.

Oboma se tako zarazno maštati svidjelo

a kako i nebi kad je uvijek bilo vatreno.

 

Nemiri osjećaje zadirkivali, strastveno opili.

Stid,sram i skriveno kajanje bi nestalo.

Tim trenutcima iskreno bi ljubav dijelilo.

Brojevi do iscrpljenosti bi se redom nizali.

 

Na kraju onako iscrpljeni iskreno shvatili.

Sa razlogom smo godinama ovo iščekali.

Da bi momente uzajamne podjele imali.

I opet i opet i opet bi bez kajanja ponovili.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.07.2015 u 17:17 minuta

 

Tako pogriješih naivno što pusti te

OBRVE

Kad malo bolje, trezvenije razmislim

malo dublje u dešavanja zavirim.

Nekako iznenada smo se desili.

očigledno nismo previše planirali.

 

I gle sada, kad se ljubav probudila.

Kao kazna da nas je okrutno strefila.

Žudimo, jedno drugo mislima tražimo.

Usamljeni skršeni uzajamno patimo.

 

Koji je smisao napokon nađene ljubavi

Dal ova okrutna samoća neizvjesnosti.

Dal ću jednog jutra pismo il glas primiti.

Da na žalost ovako razdvojeni ne ide.

 

Taj jad beznađa, bespomoćnosti ubija.

Nemoć da se nešto pokrene il poduzima.

Slabost, užasno sljepilo, u glavi ludilo.

Imat je, savršenu onako meni posebnu.

 

Osjećam kad želi me, od tijela mi otkida.

Zarobi snovima,pregladnjelim maštama.

Usne tako jasno bistro potpuno osjećam.

Poljubce one savršene nježne doživljavam.

 

Jeza, nemir,sjeta, požuda sve moguće prožima.

Osjećaj da u meni je duboko žubori grudima.

A do jučer prekratko, bijaše na mojim njedrima.

Očito kazna je što me prekratko mrvicom imala.

 

I sada ovako skršeni razdvojeni patimo.

Život se nekako mizerno jadno otaljava.

Samoća guši, razvaljuje sjeta u grudima.

Tako pogriješih naivno što sam te pustio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.07.2015 u 12:57 minuta

 

Jedva čekam kroz snove da uskočiš

TVOJA 

Onako jedva mrvicu tijelom preplanula,

predugo sunce zabranjeno izbjegavala

na moru si, gledam slatko brćkaš se,

usnama me prizivaš, jezom prislanjaš.

 

Borih se, o bože pa mi smo frendovi

nemoj da  ljubav sve razori,zavadi.

slab sam na te usne i oči nemirne

slab kad jeza strasti tobom pristigne.

 

Pokušavam oči da ti otvorim upozorim

da prelazimo rizične frendovske granice

guram te od sebe,boga molim da nastaviš

bradavice kroz majicu me izluđuju,poručuju,

 

Blento što čekaš o čemu toliko razmišljaš.

Borim se, lavovski sebe nemirom isrcpljujem

da tako olako na prvu ponudu ne padnem.

Da se ovako pregladnio tek tako predajem.

 

U plićaku na stomaku,do pola suha,dok more udara

prizivaš vrelim iskolačenim požudnim dragim okama.

Nešto bih tim trenutcima kao pametno blebetao, izrekao…

Šuti ne progovaraj zatvori oči stisni me,ne razmišljaj.

 

Dugo smo ovo maštali, na ove trenutke kao pripremali.

bože olako predah se,zastavu strpljenja jeftino predao

što više imam te sve više blijedi,bukvalno nestaje kajanje.

 

Čitaš mi u očima da bih te tako rado u tom plićaku

strastveno mirno požudno na tanane tiho obljubio

možemo to nazvati dugo čekano noćno kupanje

da se prezrela voćka strasti uzdasima ubere, otkine.

 

Na leđa me nestrpljivo obaraš dvobojem strasti izazivaš

gutam te, neznam od kuda bih krenuo, kuda zaplovio.

Prizivam žar tih usana, prizivam pjenu da uzadahe priguši

istim trenom kao prvi put savršeno te uznemirenu osjetim.

 

Jeza, nemir sa vrelog tijela se prenosi,strahovi razuzeli

i opet bi isto milion puta ponovili kad bi nas priupitali

Ne zbori, pusti tijela neka šapuću, osjećaje prevrću.

Po filmovima možda smo ovo gledali al nismo doživjeli.

 

Tijela su termin vatrometa odredila, eksploziju pripremila

uzajamno iskre požude napokon fitiljem čekanja zapalila.

dok gornja si usne ti ispijam, voliš da potpuno nadgledaš

Rukom dole potpaljujem,izluđeno stisneš se,očima zavrćeš.

 

Kontrolu smo izgubili,uzdasima, usnama tijela dražimo

Onako stopljeni morskom pjenom poluprekriveni

želim da ovaj susret nikada iz srca i duše ne izbaciš

vatromet je završio, iscrpljena tijela u valove se stopila.

 

A usne nezasitne nebi se odvajale,toliko toga skrivale

uzajamno tišinom vodopade nepresušne čežnje prenijele

Očiju zatvorenih još uvijek dubinama zapaljenih tijela jezdimo,

po neki zaostali grč zatreperi i onako još više dušu opije.

 

O bože kako je divno imat te, dok pjena od grijehova sapire.

Na leđa zalegli,u vedro nebo odlutali ,istovremeno očima susreli

i istim trenom isti plamen istu vatru nezaustavljivo pokrenuli.

Voli me,uzmi me,ne prekidaj, samo kratko uzdahom bi prozborila.

 

Bože sa tobom voditi ljubav kroz maštanje

najljepša predigra za strastveno izluđivanje

Ako nam se ovaj susret napokon dogodi,

stare će slike pamet sjećanjem da izludi

trenutno usne zalijepe, nema vraćanja

dok se posljednja kap izvora ne popije.

 

Radujem se što ću biti kao bokal strasti ispražnjen ,

nije žao mi,beskrajnom požudnom ljubavlju ispunjen ostajem.

Ljubav mogu voditi samo oni dušom i srcem zasljepljeni.

Godinama samoće samo maštom i žudnjom pripremani.

 

Iz pjene onako pjeskom polupokrivena iskačeš, bježiš

i samo glavu okreneš pa mi smo samo frendovi

ovo nije smjelo da se dogodi, pamet naivno nasukali.

a unutar bića oboje toliko strasno baš to smo i željeli.

 

Možda nešto duboko između nas skriveno položeno je ostalo,

nešto što bi nas vječno vezalo, treptajem slatkih očiju tepalo.

i de se iznenađenje dogodi netkome bi srce polomili

mnogi bi nas zamrzili vrata nam zatvorili, od nas otuđili.

 

I kad slike iznenađenja pristignu, pošalješ ljubavi tragove

pokažeš,tvoja kosa, moje oke, tvoja mudrost i tvrdoglavost

moj inat i strastvena nedokazna nepregledna romantika.

Podsjećanje da se negdje na plaži izgubljena pamet dogodila.

 

Laku noć medena divljakušo, barem mogu da imam te

kad god poželim kroz požutjele slike i oronule stihove

kad si mi i zadnji atom ukrala, kostur od mene izbacila, odlaziš

kad si poljane naših suncokreta ka tvojim usnama okrenula.

 

to mogu samo suze sreće da poprate

ovoj ljubav neobjašnjivoj da dodvore.

Jedva čekam kroz snove da uskočiš.

Može na planinia al nek bude mećava….

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.07.2015 u 06:37 minuta

Još uvijek je osjećam,mirišem u svemu

 ljeto

Kažu ljubav pusta mašta je.

Slabo koga to sunce da ugrije.

Većinom se na kraju zamagli.

Dušu i srce raspadom salomi.

 

Među nama ovo nije stereotip.

Nije davno napisano pravilo.

Posebna vrsta što srce oblaže.

izutetak  ludilom ne prestaje.

 

Nije siluta, zamršeno sjećanje.

Onako plaha uzdasima opija.

Imašmo je kratko al rapidno.

Skromno, skoro neponovljivo.

 

Nakon toga sve može nestati.

Sjećanje u nama proživljava.

Slatkim slikama rado navraća.

Istim zagrljajima oboje zavrti.

 

Preživljavamo trunkama maštanja.

Dopunjava beskrajno nadanje.

Onim dodirima sreća je oživjela.

Nema trunke učinjenom kajanja.

 

Med njenih usana usnama odiše.

I sada kako prohujaše godine.

Mirisi joj pčele na meni bi poznale.

Prozirnim nitima požude protkane.

 

Duga pisma, odgovori kroz stihove.

Otkrivaju po neke preostale tragove.

I još uvijek žubori baš svugdje odiše

još uvijek osjećam, u svemu mirišem..

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,06.07.2015 u 16:02 minuta

Trebao sam

DSC00297

Trebao sam kušnjom dražesnih usana

da međusobno razmjeni se amajlija.

Pola u srcima pola da lebde sjećanja.

Da se uskoro usne sastave, život ujedine.

 

Sve treba postati tajna nevidljiva amajlija.

Suviše daleko bliski neizmjerno bili smo.

trepereć Između raspršenih galaksija.

Između zamagljenih sazvježđa maštanja.

 

Noćima najbolje duge konekcije smo imali.

Čežnjom putove samoće čistili, smetove gazili.

Da bi se jutrima iscrpljeni podbuli budili.

Dok bi cijelu noć samozatajno Sklupčani šutili.

 

Na momente bi samoća na prevaru prevladala.

Druga strana bi neobuzdano susret priželjkivala.

I na isti cilj usamljeni slomljenog srca bi pristigli.

Jedno drugom objašnjavali il možda opravdavali.

 

Trebao sam lančić sa pola nade da joj poklonim.

Drugu polovicu na svoje srce bi položio,stavio.

Taako bi nas nevidljive niti čvršće tiho vezale.

Na isti cilj, različitim putevima napokon doveli.

 

Postala bi moja, neprikosnovena, srcu prijemčljiva.

Tek onda bi se strast i požuda dokazala,vjerojatno.

Nekoliko prekratkih dana isuviše malo je nudilo.

Da bi karte ljubavi duboke u njedrima olako otkrilo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,06.07.2015 u 00:04 minuta

Fali dio mene, što na nju sretničkim životom podsjeća

IMA SMISAO LJUBAVI

Kroz suze mi se tiho izjadala.

Suza suzu jecajima ridala.

Kaže da je pažljivo saslušam

da šutim, ništa ne priupitivam.

 

Ovo između nas što se desilo.

Ljubav neobjašnjivu je stvorilo.

No vrijeme je svoje tiho učinilo.

Na zemlju oboje polako spustilo.

 

Previše dugo smo šutnjom patili.

Previše vremena sa sobom pričali.

Daljina samoćom izobiljem oblila.

Samotnjake u duši tiho začarala.

 

I pisma sve tanja i kraća su stizala.

Po nekad po mirisu sam mogao saznati.

Što u pismu rekla je i što sve govori.

Miris je bio gorči, nekako drugačiji.

 

Znam i po koja suza u pismo bi kanula.

Tragove na požutjelom listu zatamnila.

Uzdasi iz pisma kao vjetar bi iskočili.

Toliko toga bez i jedne riječi iskazali.

 

Pa bih uzeo knjigu snova da analiziram.

Nebi li neke konce možda mrvu povezao.

Što se između nas događa možda shvatio.

Nevolja je,između snova i jave sam zapeo.

 

Nema koristi sada da patim se i razglabam.

Sve se prebrzo, olako i suviše oštro izreklo.

Znam da je jednom i drugom srce rasparalo.

Izleda da je najbolje, zakopati sve u podmorje.

 

Previše vremena zajedno smo imali, spiskali.

Kalvariju ljubavi izgleda do kraja eto doveli.

Slike joj ne promatram, uz stihove ne postavljam.

Tvrdoglavim suludim izjavama sve je izbrisala.

 

Tumaram, tragam izgubljenu sreću da pronađem.

Srodnu dušu, blisku srcu mi,samoću da utješim.

Izgleda da ću potrošiti godine možda i koje stoljeće

Da me opet onaj savršeni ugriz usana jezom uštine.

 

I baš čudna je i nepredvidiva i sumorna sudbina.

Možda se magična ljubav života tu negdje prikriva.

Možda blok dalje je, pola ulice nas možda razdvaja.

Možda čak i skupa odrastali, vremenom razdvojili.

 

Pa se u ogledalo pogledam, samog sebe isprepadam.

Od kako sve puklo je, kako je naprasno nestala.

Ne patim što nemam je, što mi usne ne nagriza.

Fali dio mene, što na nju sretničkim životom podsjeća.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.07.2015 u 23:00 minuta

 

 

U srcu strankinja

kud vodi

U posljednje vrijeme snovima strahove doživljavam.

Nekim nepoznatim predjelima čudnim obitavam.

Uz mene je, veza među nama strana i neobjašnjiva.

Dal ljubav je il eto neka oštrokondža neprepoznatljiva.

 

Pitam se gdje smo, galaksija totalno drugačije izgleda.

Nije to ljubav što srcem je žarila, netko u nju se uselio.

Nekako više na distanci se bajka čudnovato odigrava.

Mislim ovako nemožemo opstati, nešto mora puknuti.

 

Lik ne mogu da joj ugledam, iza čuperaka se prikriva.

To nije ona, čudna kao totalno nepoznata strankinja.

Kad je nešto uhvati, snagu privremeno izgubi, oduzme.

piše, pisma šalje, kroz snove i maštu  jeca,poziva me.

 

A onda čim ozdravi odmah se osili bezveze ucjenjuje .

Uvijek posljednjim trenom čudnim glasom bi odgovarala.

Kao diareja il neka boljka je iscrpila, kao slomila.

Rukopis mi je čudan postao, nešto govorio upozoravao.

Da obratim pažnju , da je analiziram, puno ispitivam.

 

Zna da me tako nekim svojim hladnim izjavama zaledi.

Sve mislim da se šalila, vrijednost ljubavi provjeravala.

Nije važno joj tim momentima što se u grudima dešava.

Samo njoj kad se prohtije želi pažnju izobiljem da dobija..

 

Briše  po tko zna koji put sve naše veze i nadanje

konačno me napušta i zauvijek iz galaksije odlazi.

A sve pokušavam lik da joj barem trenom uhvatim.

I uvijek na vrijeme facu zamagljenu uspije da prikrije.

 

Samo mi je ruku pružila, neka ledena jeza protresla.

Ne nije to ljubav moga nadanja, od kuda taj lik dolazi.

Od kuda ovim snovima i maštom podlostima rovari.

Neka ide , neka što prije nestane, o bože nosi je…

 

Pa opravdanje pokušavam da pronađem, sebi objasnim.

Predugo jedno bez drugog daljinom sumornom sklonjeni.

Osjećali malo ohladili, možda čak više i strast otupjeli.

I sada kao strankinja potpuna vršlja po mojim knjigama.

 

I onda kad je na vlak sjedala glavu je hinjski okrenula.

Uh dušu i srce mi olakšala, bijaše to nepoznata strankinja.

Možda me samo testirala,koliko ljubav ova je izdržljiva.

Bože ovih čudnih snova i strahova oslobodi me, hvala ti…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,05.07.2015 u 22:14 minuta

LJUBAV GORDO  ODIŠE

 

Ovo gordo srce, što se žudno propinje

dio tračak priče je, dio magične galaksije.

Neizostavni dio purpurnog sazvježđa.

Bruji, huči poput jeka svjetlosnih godina.

 

U njemu kriomice strelice se odašilju,

da ljubav zli duhovi možda ne proklinju.

I bezglasna jeka tišinom šireg sazvježđa

blještavilo posuđenih od zvijezda otima.

 

Tako se jeka udara valova pjenušavo rasipa.

Žamor iz duše ne miruje, vriscima se potpiruje.

Plima daleko češće nego oseka srce obuzima.

Pamet i zdravi razum nekako olako razuzima.

 

I kad se suton negdje na pola puta zaglavi.

Ispod ledenog tuša prikriven je zagrlim.

da joj  temperaturu preko usana iscrpim

na ledeni brijeg zaborava vječno ostavim.

 

I mada suviše daleko je, dok vrućine vrebaju.

U meni nemir nestrpljenjem je priziva.

da se malkice primiri, oči medene zatvori.

I prepusti da je ovo srce strašću zarobi.

 

Vrijeme na onim usnama prebrzo je proteklo.

Sirotana preglednjelog  žar poljubca prehranio.

Niti tada niti sada nisam trunke odolio.

Dok bi me strasno slatko nervozno ljubila

 

Sreća pa mi je prići do usana dozvolila.

da bi se duše ćuleća strast i požuda

potocima prolila, tim trenom je shvatila

Između srca magična ljubav se rodila.

 

Pokazah joj koliko volim i užasno želim je.

Da ovim usnama žudnja njenim imenom

od prvih susreta ćući i željeti ne prestaje.

Očigledno ljubav gordošću slatko odiše.

 

 Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.07.2015 u 20:46 minuta

Priznaj da sve sam ti… da ljubav ovo je

 strast

Neprestano sanjamo, zajedno maštamo .

Nekakvih sureta i gozbi, nešto slavimo.

Najčešće s jeseni, mirišu pečeni kesteni.

Garave usne još uvijek garav oblizujem.

 

Zemlja božije donijela, puna sofra plodova.

Domaće mirisne ispucale krušne pogače.

orasi, lješnjaci, i smokve slatko sušene.

Vraćaju snagu, požudu u kosti sastrugane.

 

Nekako tradiciju neprimjetno smo stvorili.

Družnje, gitara osmijesi nepregledne radosti.

Imam osjećaj kao da naša svadba je.

Uvijek s jeseni sofra plodovima se prelomi.

 

Pa iskričavih djevojačkih očiju u krilo zasjedne.

Sve konje svijeta u taj poljubac slatko upregne.

Pa jezdimo vrancima makadamima sjećanja.

Tijelo uz tijelo dahće bez trunke kajanja.

Kao da smo oduzeti slatko bolno  pripiti.

 

Riječi ne postoje,munje dogovore paraju.

Saldo na kraju igre zaljubljeni zbrajaju.

Uvezaše sudbina, obroncima nadanja.

Takve šanse se nikad ne propuštaju.

 

Tek smo dinju slatkih šansi mrvicu načeli.

Sokom obliveni žudno strastveno zaronili.

Želja za željom jedna drugu trkom pretiče.

Crveno vino u bokalu strpljivošću šapuće.

 

Strast među nama najljepše djelo heklano.

Nitima predugog čeknja injem satkano.

Porculanska vaza, kristalne čaše prelijevaju.

Toliko požude i strasti čekanjem ispiraju.

 

I baš kad nešto slatko pomislim,ona zna

misli čita mi pa pretekne, vriscima uzvikne.

Volim te ljubavi,nek ti se jezik ne spotiče.

Priznaj da sve sam ti… da ljubav ovo je.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.07.2015 u 13:29 minuta

 

Neobuzdano sjećanje

tango

Čim nema je, obuzme, nagriza sjećanje.

Vrtoglavo užurbano trenom odlutam,

žicama gitare uzdasima prelistavam.

Nekom sjetom blaženom se popunim.

 

U sobi je, uz mene se tangom privija.

Bezbroj slatkih požudnih riječi izgovara.

Beskonačno slatko uzdisanje se otegne.

Tišina se stisnuta ušutila,ona bi da uživa.

 

Pa se iz tog samotnog ludila probudim.

Šal na ramenu tugom stegnut osjetim.

Jedva udišem, hladan znoj me probija.

Opet laž podla na svoj mlin nasukala.

 

I opet, i nanovo kad se noć tiho privije.

U snove zavučem se ljubavi pregladnio.

Svjetla tišine se ugase, barem priguše.

Neobuzdano sjećanje za rukav poteže.

 

Jeftino  nagovorljiv uvijek nasjednem.

Čar onih usana požudno drsko poželim.

Opet bi na njima da koji dan prebolim.

Da mi svakog trena drhtajima tepaju.

 

Krojim stihove nitima vragolastih usana.

Tek se enciklopedija trenutcima napunila.

A čuperke i ovog trena na usnema osjećam.

Tako slatko strastveno posebno se ljubila.

 

I nemogu žeđ za njima da mrvicu utažim.

Ostadoh prekomjerno nadanjima okružen.

Sam sa sobom u ranjenoj duši nastanjen.

Samo žubor i tiho neobuzdano sjećanje..

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.07.2015 u 11:22 minuta

 

U ovim godinama zaljubim se, ma nemoguće

DSC00297 DSC00296 

Koliko sam puta sebe slagao

Srce onako naivno iskreno otvorio

pa se užasno nepovratno spržio

nepregledno  razočarenje doživo.

 

I sebi uvijek kažem koja si naivčina

ženska srca su nepregledna pećina

u početku zadive pa na pod obore.

Kao psića na lancu požudom podvode.

 

Pubertet me je davno trebao mimoići

al nešto je izgleda još zaostalo u meni.

Zaljubih se tako otvoreno i skroz naivno.

Što mi bi u ovim godinama da poludim.

 

Davno sam dvadeset i neku napustio

pregršt sijedi odavno sjećanjem prekrio.

Valjda mislih još plamena ima u meni.

Bojim se dim i pepeo je samo preostao.

 

U ovim godinama zaljubim se, ma nemoguće.

Zar još ima u ovoj duši duha za novo proljeće

zar će srce moći neprospavane noći da ispraća.

Dal će tijelo da se u trenu iscrpi, il preporodi.

 

Da se ne razočara kad me potpuno osjeti.

Možda još imam vremena da se izvlačim

Ugled nekog don žuana da ne poremetim.

O bože kako je moguće da se opet zaljubim.

 

Nisam više onaj isti, mlad i vatreno preplanuo.
možda bih je samo davio i uzalud mrljavio.

Pa se pokušavam na neki način lijepo izvući.

Da koze na broju ostanu a vuka ne razbucaju.

 

Al onda sebi gordo iz dubine srce poručim.

Još toliko toga imam i mogu da joj ponudim.

Osjetila je samo na kratko izvor ovih usana.

Eh još kad bi koju godinu samnom provela.

 

Rok trajanja strasti i ljubavi ne postoji.

ako se ovako ludo i strastveno zavoli.

U vlak sjedoh bez i trunke razmišljanja.

Nema grijeha,niti trunke zbog ljubavi kajanja.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.07.2015 u 20:46

Svakom drugom riječju ime vriskom očiju ti spominjem

nedovršena igra

Može bona frizure mijenjati, izbrijavati

odvratne naočale na facu stavljati

nebi li me ohladila možda udaljila.

A ja još gori postao,još više se svezao.

 

Ljepša si i skromnija, daleko pametnija

nego cijela obitelj dušmana na desetu.

Zato si srce mi dubinom duše  zaorala.

Od prvog tihog pogleda pamet zamutila.

 

Zbog tebe istog trena bih se na ćelavo ošišao.

da bih do znanja ti ukazao, da važna si..

Volim te,molim iz dubine duše da shvatiš me.

Iz dubine duše za sve grijehe se ispričavam.

 

Jednostavno moram u tvoje dvore da navraćam.

Moram taj pogled da me prostrijeli ,te osne opiju.

Ipak smo se eto skoro potpuno imali, zaboravili.

Razlog više da se češće viđamo, ljubav hranimo.

 

U među vremenu slobodno mi se možeš javiti.

u isplakanom natopljenom pismu dušu olakšati.

Prihvatam da budem posesivno rame za jadanje.

Kad te tuga i čemer razuzme. pozovi i prisloni se.

 

Zamisli da sam na kraći službeni put odlutao.

Nekoliko svjetlosnih godina kratko odlepršao.

Al vjeruj mi istog trena u zagrljaj bi se vratio.

Nešto se ovaj međugalaktički promet ugušćao.

 

Semafori im rade pa ne rade, čekanjem izlude.

Ovdje je neka zvjezdana prašina sve izludila.

Pamet i svu logiku u neku drugu galaksiju sasula.

Nitko nema zaljubljenu facu što se meni događa.

 

Svi ti vanzemljaci su skužili, ljubomorno pucali

vide da sjajim, sretničku energiju izobiljem odašiljem.

Svakom drugom riječju ime vriskom očiju ti spominjem.

Volim te velikim slovima od početka do kraja galaksije.

 

Mogao bih ti sada napisati miliun razloga da se opravdam.

Nije moja krivica što se nepojavljujem, po nekad ne pozovem.

A znas i kad bih te pozvao desetine godina bi proteklo

dok bi do tebe preko glaksija sve izrčeno pristiglo.

 

Dosta je, ruka mi utrnula koliko je slova na pritiskala.

Vojim te, ispričavam se što te posesivno užasno obožavam.

Toliko i previše razloga za iskrenu ljubav nabrajam.

A možda sam ovu ćelavicu u galaksiji previše zračio.

 

Ovo nijihovo sunce me osjetno spržilo, omamilo

Neka karika u dubine glavuše se napokon otkravila.

Ne mogu prestati ljubav objašnjavati, potpuno  dokazati.

I u ovoj galaksiji isto se izgovara, volim te volim te iznova…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,02.07.2015 u 21:54 minuta

 

 

Nikad je nije bilo briga što drugi o njoj tračaju

 

Nikad je nije bilo briga

što drugi o njoj tračaju.

U životu stalno podvaljaju.

Do kraja ostaje ustrajna.

 

Svojim principa nikad popustila.

Sve bi uradila što bi poželjela.

Nikad od sebe budalu nije pravila.

Čovjek divni nerazumljivi postala.

 

Nema kako joj nisu podapinjali.

Mljeveno staklo u misli stavljali.

Trnje podlosti pod stopala gurali.

Samo da bi njenu upornost skršili.

 

A ona još jača, nepokolebljivija.

Svoj pravac nije trunke mijenjala.

Žrtve podrugivanja ismijavanja trpila.

Da bi joj se na kraju hinjski klanjali.

 

Sve ih je ljudskim postupcima satrla.

Sve uredno izmirivala, dušu pokazivala.

Drugi bi govorili, glupa je i naivna

može da se obogati, zlato i biseri..

 

Nikad je nisu shvatili, jednostavno

van njene lige i galaksije oni su živjeli.

Divno ljudsko biće na planetu zalutalo

prevarantima karte laži razbucala.

 

Svojim srcem i dušom ljubav pokazala.

Što to znači kako ona istinski izgleda

bez ulizivanja lažnih riječi i obećavanja.

Ona za svoje postupke je uvijek ogovarala.

 

Reskim kratkim riječima bi prozborila.

Sve oko sebe istinom u trenu bi ušutkala.

Na kraju joj se divili na tron podizali.

Samo bi glavu okrenula i zahvalila.

 

OPET NISTE SHVATILI bi prozborila.

Čovjeka čini skromnost, skrušenost

čine ga istinska ljubav i davanja.

Što će milioni ako je oko vas sirotinja.

 

I još uvijek sjete se, o njoj legende kazuju.

Sva njena divna djela javno spominju.

No kasno je, usrećila je drugo naručje.

U njegovom naručju napokon uživa.

 

Potpunu strastvenu ljubav napokon ispija.

Srodnu dušu bogom određenu dobila.

Svakim jutrom usne topi joj čarolija.

Pustimo je na miru neka zasluženo uživa

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,02.07.2015 u 07:07 minuta

SUPUTNICI NAJLJEPŠIH KRATKO NOĆNIH MAŠTANJA

 

Eh kad se moja frendica i ja kroz maštu spojimo

nema tih bajki koje to mogu opisati, mrvicu dočarati

barem trunčicu stvarnosti na usne spustiti

i svaki dan na daljinu tajnim šiframa zvrčimo.

Al se noću mislima i dodirima ganjamo

jedno drugo kao da laktom mašte trznemo

hajde ustani zamijeni me, ljubav izražavaj 

beskonačne ljubavne poruke prosljeđivaj.

 

I tako krmeljavih očiju mislima pisma izričemo

pa ih dubokim noćima pod svijećom pišemo

ranim jutrom slomljeni, neispavani bauljali

ali u duši i srcu energiju ponosa natankali.

 

A oči preko dana malo vremena budu ukrale,

kriomice zadrijemale, dušu požudom nabrusile,

nebi li nespavanje i nesanicu danom prevarile.

I tako već duge godine tajno pišemo iskrene izjave

sve što nismo izrekli pismima nade bi dorekli.

 

A škrinja već požutjelih pisama, kada pokleknemo

neobjašnjivu snagu dolijeva da ljubav je posebna

na daleko daleko u svemu čudesna i neobjašnjiva.

Brus  za oštricu prekrasnih požudnih tepanja.

 

 

Vojim te pričalice noćnih kratkih snovitih susreta.

Poštaru moj najslađi koliko si se nahodala

da bi na srce mi izjave duboke ljubavi položila

tihi poljubac na usne ispucale suhim snovima

kao dodir leptira okusom rose nadanja nabacila.

 

Ti naši usreti mi ne smetaju, malo nesanice doguraju

al vrijedi svo to beskonačno galaktičko lutanje

kad sam tik uz tebe , zajedno krišom jezdimo

i onda zora pokuca i kaže, hajdemo zaljubljeni.

 

Što više čekate.jedno drugom snagu kao punite.

A onda preko dana ste nesanicom slomljeni

oči vas jutrima otkrivaju, krmelje tajnu dokazuju

opet ste jedno drugo požudno nezasitno imali.

 

Stigao vlak  na posljednja stanica noćnog maštanja

izlazite napolje samo na vas su lokomotive čekale.

dajte imo odmora,za novu noć maštanja da se pripreme

da bi vas opet beskonačno strašću nadanja ljuljale.

 

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,01.07.2015 u 06:32 minuta ĆIZA