KRAJ STAROG PANJA KESTENA

Sjeti se našeg proplanka, kućice među brezama, iskrivljeni obruč oluka od udara vjetrova, proziva.

Stari panj kestena na kojem si rado sjedila, mene ljubila, strastima usne listala, jesenjim krošnjama prikrivala.

Kroz jesen nekako skriveno plutali, po suhom lišću poskakivali, mladost budili.

sve kao bajka se vrtila, priča što vrvi u  nama, još uvijek , tu je ,negdje proziva u grudima

Kaži… otvori se…piši mi što što kod tebe pobuđuje glazba i okolni prizori  prirode

Žarko osjećam, željno iščekujem  tvoje stihove da se mojima pridruže.

Neka riječima izroni poljeće , kad procuri tvojim grudima ,postaješ djevojčica nemirna ,

željna ludovanja,  žudnje preklapanjem riječima,otvorimo izvore naših maštanja.

Sve je samo energija koja te obuzima prepoznaj je u sebi i neka te zarobi.

Želim da se opustiš i zavučeš u svoje duboke kratere tamo skrivaš prignječene stihove

znam da čekaju da se pojave, sve se u redove guraju, da ih pustiš napolje.

 

Tako sam siguran riječi  vriju u tebi,osjećam ih osjećam, plašiš se, opasni su to krateri.

Vjeruj u sebe …samo otvori se, zaplivaj zracima čarobnog maštanja….

Plašiš se u podsvjesti vatrenih plodova, zatežeš uzde, dal  predaleko si otišla ?

Jer pod kontrolom želiš držati svoja duboka, strastvena skrivena strujanja.

Umaraš se  bezveznim stvarima, umjetnost traži lutanja u nepoznate predjele.

Sjeti se kako se otkineš u transu slikanja, imaš tu žicu umjetničkog stvaranja.

Želim da zajedno stvorimo tako jasne, slikovite stihove koji jako puno govore.

Znam… osjećaš da polako, polako uvlačim te u stihove, jednom nogom zagaziš,

a ja, uporan naravno , na starome panju , mjestu našeg sretanja… čekam iznova.

 

Vidim te …gaziš, laganim korakom prolaziš tunelom  visećih krošanja,

Nošena strašću prošlih događanja, vatra u mislima , izvlači stihove

bliže se i zajedno stvaraju vrtloge, treseš se , bojiš se tragova .

Nestrpljivo izletim…vičem na tebe, ubit ću te…opusti se

stihove prepusti neka rovare, neka putanje stvaraju da se nama ne umaraju

 

Fališ mi, zrnce fališ mi, da zaveslaš, uhvatiš riječi , raspustiš misli i maštanje

niz rijeku pustiš ih neka zaplove …svoje igre igraju, proljeća razotkrivaju.

Plašiš se prepuštanja, dal si u sigurnim rukama…pjesnika romantika.

Imaš moju riječ …riječ strastvenog pjesnika, vodit ću te na ivice slapova tvojih stremljenja

da upoznaš se i kako si ranjiva, kroz behare da putuješ, novu strast riječima upoznaješ.

Sjećam se tvojih riječi i prvog sastanka, u sebi  se pitala:

Kad  budeš pored rijeke šetala, na mjestu gdje smo se mimoišli one večeri

Žudnja u tebi tražila pitanje…hoću li opet svratiti  da te potražim, kratko ćeš zastati,

na kratko slušati, žubor rijeke upijati dok čekaš me, na panju starog kestena.

 

Žudim za momentom da opet svratiš kod kestena, nadu podariš,stidljivo osmjehom pozdraviš

Osjećam strah ti u grudima, prišla bi, možda me poljubila ljuljaju strahovi , dal da pobjegneš,

pa se pitaš u sebi, dal si to uopće trebala , da svratiš tu kod panja starog kestena.

Čekaonica u meni  razvaljuje, osjećam tvoje vatrene tragove, kroz lišće  opijaju,

navode da sve priznam ti, dovoljno bi bilo za početak , samo ruke da spojimo,

onako kao prva ljubav da se kroz priču upoznamo, gledamo sjaj u očima što sve u detalje otkriva.

Al sve je u tebi , tako si plašljiva, ranjiva , nešto te guši u grudima, plašiš se svojih slabosti,

a tako rado bi svratila , tu kraj mene vrijeme potrošila osmjesima slabost prikrivala.

Ne nisi ti slučajno zalutala,  tvoja unutarnja želja što noćima te proganjala, te dovela

Na svaki način si tražila razloge da se vratiš do našeg izvora, strahovi …strahovi u tvojim grudima.

Ne možeš u grudima vječno skrivati, oni moraju poteći, u slapove da se pretovre,

poderu svo kamenje u prolazu, do mirne uvale u duši… rijeku riječi navode.

Izbjegavaš  da se mašti prepustiš, malo ti fali da osvojiš vrhove, upoznaješ svoje temelje

onda nema kraja tvojim slikama ,iz tih slika praskom dolijeću vulkanski stihovi,

tinjaju u tebi, umjetnost ne poznaje suzdržavanje, od srca je otkidanje….zakidanje.

Bolno odrastaš, Fikciju i maštu doživljavaš, plašiš u javi da se pojave, ukažu tragovi.

Nemoj  o tome da razmišljaš, ako treba da se desi lavina svojim putem će  valjati sve što zahvati,

ali kad se ohladi ostaje  samo kamenje, iz kojeg teško da niknut će korjenje

Plašiš se strasti među nama, da se ne probudi …jer zacrtali smo granice  i to ostaje ,

Ako  želimo da stvorimo ZAJEDNO stihove, onda je to ludinica max prepuštanje

otkrivanje svih svojih željica, snova, skrivenih igrica, možda strastvenih dodira.

Samo zavuci se u svoje maštanje pa kuda nas odvede to pjesničko lutanje

Kroz stihove otkrivas skrivene namjere koje na kraju svedeš u zadate granice kad se sve zavrsi

samo na taj način pjesma će jaka ispasti, prepuna naboja,a kvalitet na kraju …bez daha ostavlja.

29.12.2011

17 i 17 hrs

UMJETNIČKA DUŠA SI

Umjetnička duša si, slikanje te uzdiže pa preporodi, dušu na platno prenosiš.

Sva maštanja  u trenutku pretočiš, kao što mene nose stihovi, umjetnički darovi.

Voliš da se zadubiš, krstariš svojim maštama, prepričaš slikama, otključaš kofere

U kojim skrivaš svoja stremljenja, požude, razmišljanja, greške prohujalih lutanja.

 

Hvala medena hvala ti, često su tepali, predražesna si, srcu velika nagrada.

Neka te preuzmu topli vjetrovi da razbiješ strahove u sebi, neprestano te tješili,

Da kreneš putem što zaslužuješ, svakim djelićem krasnog bića u tebi, što ne miruje.

Da zaboraviš teške dane poniranja, propadanja, neka se u snovima zagube.

Ti bolji život zaslužuješ, mada su te bez razloga kažnjavali, dušu ti lomoli.

 

Rođena si da nose te na rukama, ljeta i zime uzburkaš, ljubavlju što prenosiš.

Sve preživljavaš, žilava krila si jastreba, što vrtlogu vjetrova odoljeva, prkosi visinama.

Biti na tvojim grudima, povlastica sretnika  kojeg će srce odabrati, zaluditi.

Puzat će ti pod nogama jer si ga odabrala, život mu prevrnula, dušu nagradila.

Sirena bila i ostala, glasom duše što opija, žednog do izvora navodi, da ne poludi.

 

Stobom preživjet samo jedno lutanje, možda snovima moguća misija, maštanje.

U redu za tebe je čekanje, samo njegovo srce  kod tebe prolazi, duga iščekivanja.

Za tebe… mrvica sreće je važnija, veća…nego brdo blaga u podrumu što izbija.

Tvoja ljepota je glad u očima što proganja iznova, žeđ izaziva…grudima trganje.

 

A kada se nasmiješ, sva svjetla pale se, svi znaju da dolaziš, bez tebe ništa ne ide.

Po nekad sumnjaš u svoje odluke, dal dovoljno jaka si, da zaploviš u nove nemire.

Treba ti samo mala podrška, jedna riječ da sve posloži, potvrdi tvoje razmišljanje.

E onda… sve otvoreno je, zaori najdubljim brazdama,uživaj letom punim plućima.

 

Pričaj nam svojim slikama, otvori najdublje čarolije, maštu nam ponukaj, razigraj.

Shvati da si jedinstvena rođena, možeš biti djevica il vodolija, ista je nagrada.

Biti kraj tebe , kad se otvoriš, karte raširiš, ježić u srcu si ostala, hvala ti.

Hvala medena hvala ti, često su ti tepali, drvo života neka se raširi,zaslužila si.

 

Umjetnička duša si, takva si rođena, odozgo poslana, da raznosiš poruke.

Slikanje te uzdiže preporodi, dušu na platno prenosiš, predstave započinješ.

Sva maštanja  u trenutku pretočiš, kao nekog stihovi, umjetnički darovi.

Ruka ti što dotakne, svijetlošću zabljesne, Božiji darovi, nastavi, samo nastavi.

 

Hvala ti medena hvala ti, vodolija il blizanac ostani, samo nastavi da nas raduješ.

 

25.12.2012

19 i 21 hrs

 

 

 

NA IZVORU SJEĆANJA

Na izvoru sjećanja, dugo je ćućala, čekala vjetrove poruka.

Tu kraj izvora, što se u jezero pretvarao, o njemu je maštala

U misli prizivala , da navrati, do njenih dvorova da se prebaci.

Iz ponora ponovo podigne, osmjeh na lice povrati, dušu razgali.

 
Princeza ranjena, kraj SALZBURŠKOG izvora, licem okrenutim vodi, sjedila, nemirna.

Slušala žubor vode, mislima poruke nudila, da ih ponesu do njega.

I dok je prilazio, onako ranjenoj, u očima suze skupile lanac nemira,

na njegova pleća da  naslone ,rastvore želje za njega čuvane, dugo skrivane.

 

Njen vrat, božanstven, tanan, kao pahulja snjega vjetrovima podložan,

jednim pramenom se obavio, prikriva mladež njene razigrane mladosti ,

prohujale tragovima što podsjeća, priča odmaglila, duboko urezana.

A tako malo zrnce fali da se razbudi, izvorom  strast  rasprši, sve zarazi.

 

Okrenula se, bljesnula vragolastim okicama, probudila  slijepog putnika u grudima.

Spušta do srca, prekrivenog ranama, začepljeno… bolnih  uspomena kamenje

sa kojim se do izvora dodeturala, tražeći način da se tereta opere, otpusti.

Na ruci bijaše narukvica, davno davno poklonjena, njegovo ime unutra je ćućalo,

na slatku prošlost podsjećalo, dok mu je na grudima šarala, svu ljubav svijeta upijala.

 

I tako žubor vode okolne ptice je prozivao, u sebi je plutala, zamišljena,

odlutala nesvjesna da se izgubila, između dva svijeta zaglavila, bez kompasa ostala.

Blagi uzdah  njegovih usana u njoj probudio stara dešavanja, pretrčavanje livada,

cvijeće u kosi nikad se ne zaboravlja, najsretnije razdoblje njenog odrastanja.

 

Nježno je uhvati za ruku, pogledom ga prozrela, iskra u očima se probudila.
Voljela je okus njegovih usana, slatka jeza konstantno je obuzima,

jer želi ga,  istinski svakim dijelićem svoga treperenja, ovisna terapija.

A on , lopov osjeti da je zadrhtala, nježno po vratu, krenulo privlačenje polova.

 

Odjednom je ustala, žurno zagubila ,da se ne zavuče previše u njene odaje

da joj san  ne raskine, da cijelu noć vrti slike u očima, podočnjake dobije.

Možda bolje je u bajke se zavlačiti, dušu prehranjivati, mrvicama dodira.

Tako će biti mirnija, manje ranjiva, uživati u snovima i kad ga ne bude.

 

24.12.2011

10 i 30 hrs

 

 

MOMCI … PIŠITE LJUBAVNE STIHOVE

Obožavam da pišem stihove kada me vjetrovi probude, u njenim očima izvirem.

Divno se osjećam, slikama se omamljujem, savršeno u dušu zalazim, putujem.

Svaki put jedan treptaj me probudi, jedan šapat izludi, jedna poruka ponuka.

A onda… sebi na grudi se navalim, otvorim maštanja stranice, penjem uz litice.

 

Hodam pješčanim plažama tražeći zaboravljene tragove, zalaske sunca ispraćam.

U šišarkama zamotljaje ljubavi pretražujem, tu je ključ ona skrivala, sanjarila.

Saksofon me uvijek pratio, davao snagu da izdržim, sa srnama planine prelazim.

Uvijek je bila tu… na grudima, vodopadom me napajala, privlačila zrnicma sjećanja.

 

Njeno ime na kori breze sam usjecao, da je podsjeti kad naiđe, što na duši guši me.

Znam da sada s drugim je, krišom javi se , pa nestane, da se ne zarazi vatre iz pećine.

Želim joj dugo… jako dugo sretna lutanja , ne želim da joj nanosim negativna strujanja.

Sve što je odlučila , njena je sudbina i ništa se ne dešava bez razloga, piše u zvijezdama.

 

Mnoge su maštale… sebe u pjesmama pronašle, rane stare su načele, vole da  krvare.

Ta rana ih vrati u neka prošla lutanja, kada su sretne bile sa mrvičkom ljubavnih davanja.

A sada ih guši kolotečina kućnih dešavanja, bez osmjeha, bez stiha il dodira, okrutna istina.

Zato u duši maštaju , požele da im se pjesme posvete, tako malo im nedostaje.

 

Prekrasno je pisati  ljubavne stihove, zatvorite oči…prepustite maštanje neka nagrne

Probudite zemljotres u dušama, iz tog će krenuti lavina, koja ne prestaje da se izljeva.

A kad bukne lavina,što dugo je mirovala , malo će biti vremena, sklupčati strasti u pjesmama…

Ljubite , ljubite svoje pepeljuge, podarite najslađe otrove, da se ne probude danima.

Nećete sebe prepoznati da u vama je toliko ostalo, nikad ne otkrivenih izvora.

U tome je draž maštanja, otkrivati u sebi izvore da izrone njoj se poklone…NEPROCJENLJIVO.

 

18.12.2011

22 i 22 hrs

 

DALEKO SMO OD BLISKOG SUSRETA

Džaba se trudite da je upoznate

da o njoj što više priča saznate

nemate pojma koliko mi važna je

i zato pažljivo uporno skrivam je.

…

svu moju moguću ljubav zaslužuje

jednostavno savršeno posebna je

pogledajte taj vulkan u očima

zar ne osjetite vatru na tim usnama.

…

e ona je mene nekada davno ljubila

sve svoje boli noćima otkrivala

razlog da život nastavim podarila

i zato je svu moju ljubav zaslužila

…

17.12.2011,Bugojno

SVIJEĆOM SJEĆANJA

STIDLJIVA, POVUČENA, ONA TRNORUŽICA

Stidljiva, povučena, trnoružica u bašti se šepuri ,usamljena daleko od svih cvijetova,

plaši se da je ne uvrijede , rane il možda slučajno u prolazu očešu…

U stvari bodljama krvoločno rane nanosi… ne oprašta, izljeve sirovih poziva.

Sjećam se njenog starog kofera kojeg je od majke naslijedila, neprocjenljiva kolekcija.

U njemu  tajne je prikrivala, nikom pokazivala, da nebi njena slabost izronila.

 

Koliko puta mi sjevnula njena kratka majica u očima, mišlju  vrata otvarala.

Osmjeh iskreni… rastapao se od potkrovlja do podruma njenih duševnih tragova

Slika, Džemper preko ramena , šetajuć alejom žalosnih vrbi kraj Salzburškog jezera

Gardasee ispred Salzburga, njena česta destinacija, u kojem je baterije napajala.

 

Na požutjelom lišću je presrtena ležala, u sebi pjevušila, toplu energiju prenosila.

Po zidiću  skakutala, kao djevojčica tek u život ušetala, a utrošila preko 33 proljeća.

Jesen u njenoj duši nije postojala, vječno proljeće njenih pupova, nije skrivala.

Divno je uvijek bilo vidjeti, nasmijanu  ružu iz rajskih vrtova, po malo bodljikava.

 

Sunčane naočale u džepu držala , ako zatreba onako za svaki slučaj…stara navika.

Doletjela sa labuđeg  jezera, bježeć od  prezrelih jabuka što jesen je sustigla.

Zrije , napučena izazovna ponuda, teško je odoljeti, od čarobnih plodova.

Čovjek poželi onako zrelu kao dunju na policu da ostavi, misirom da opija.

 

Onda je ugledam Mostarskim ružama  se pridružila, bodljama nozdrve pokazivala

Sikće na sve sirove ponude u prolazu, jer mrzi kad je  gledaju gladnim očima.

U momentu plane , sa osmjehom na usnama jer takva je rođena, izgledom da zavara.

A tako je lomljiva, galami da bi otjerala strahove, da ne uvide kako su njene tajne ranjive.

 

Moja jaranica, prava… iskrena, što se iz vrtova preseljava, sretnica je rođena…

 

13.12.11

22 i 50 hrs

ŽENA …JEDNOSTAVNO NE ODOLJIVA

 

nemoj molim te pogled da spuštaš kad ti srce baš širom otvaram, 

Trebam te, čekaonica u duši ne miruje, nadu potpiruje, možda dolaziš.

Nekako i vjetrovi oko mene što kolutaju, zavrću ruke raskinutim granama.

Treperenje stakala na oknima otvorenih, zaboravljenih prozora, klepeće,

Još veću buku raspršuje da se mješaju zvukovi nemira, čekanje ubija…

 

Ženo hvala ti.

 

15.12.2011

20 i 10 hrs

 

ŽELIM TE NOĆAS NA USNAMA DA JEZDIŠ

Želim te noćas na usnama da jezdiš, uzda zatežeš, i niti trunke ne popuštaš…

niti trenutka da se odvajaš, dok u krilu  mi …snove slatke prevrćeš.

Tako uspavanu čuvat ću te do izlaska sunca da mi te ne ukradu.

Muvice… u snu si  tepala: EKAVSKI GOVORILA… KAO DA SI NEKA DRUGA OSOBA POSTALA. 

Budi uz mene, zagrli me, čuvaj me …kao da sam ti jedina u srcu izrasla,  ljubiću te do svitanja…a onda se povući u odaje…ključ tebi… ostavljam,nemoj ga izgubiti,,, moja duša ti poklanja.. biti ću tu kad god poželis da udješ u odaje svih mojih nadanja, ljubavi, očekivanja, potreba, želja……….uz tebe strahovi jednostavno nestaju, slabosti tope se ,  želja postaje beskrajna, ljubav ne izmerna. Toplota tvoga tela i nežnost tvojih reči sve pretvara u proleće prepuno virova.  Uz tebe sam ono što jesam, maske padaju, uz tebe ŽELJENA postajem drugačija…strastvenija

Ljubim te nebom i kišom ovih predela, ljubim te zvezdama što vode do tebe noćima,,,

Preuzmi me i imaj me kao prvi put…..pripadam ti i volim kad me osvajaš, pamet mi izluđuješ

 Svidja mi se, Obožavam u nesavršenosti biti savršeni kolut romantičnih kretanja… 

Usne ti razorne, nežan grubijan si…od srca se predajem uživam ….. bez kajanja.

NEKA KLJUČ NA MOJIM GRUDIMA STANUJE, do mog srca će prenositi tvoje treptaje, što ih u grudima svojim prikrivaš …i čuvaš za mene.

A ja kažem:

Volim kada svoja krila rastvoriš, pod skute se zavlačim, miris tijela tvog strastveno osjetim,

pa se obrušim nesvjestan koliko si dražesna, nema ti kraja u mislima.

Uživam u svakom milimetru nepresušnog izvora, volim da imam te onako na tanane sve do doručka, dok nas snaga ne napusti , kapke skoro zatvori…al ipak… bit će mjesta za brdo poljubaca. 

 U snu si Muvice opet buncala :

Poljubaca i svega ostalog, želim te i nemir si grudima moje ženstvenosti.

krila mi napregneš  u visine vineš me, gde imam te i uživam dubokim brazdama.

Kao neka zaraza, iznova, dovlači me tvoja magija, pa vraćam se na mesto naših prevara.

i ne bih ga napuštala… jer sam na tom mestu posebna, samo tebi darežljiva.

 I dalje kroz san najavljuješ:…

Pesma iz naših lutanja.. TRUJE ME …mazi me i miluj prstima, ljubi usnama,,,,

otići predaleko je, voditi ljubav s tobom najlepša igra bez granica u mojoj mašti,skrivena je

s tobom sam i devojčica i žena i ljubavnica…..inspiracije tog čina su mi mnogo više nego što izgovorim, il napišem.

……bože mili, takvu predaju nikad nisam ni sanjala da mogu da doživim, da takva vatrena žena u meni postoji. 

I kad odem,vraćam se, više želje u grudima, neumorno želim te u sebi,

u našim skrivenim mislima…tvoj dah i šapat , svaku reč želim zapisati da se nikad ne izbriše…..

A ja velim ti:

Na bradavice dražesne pusa ti , do jutra pij sa usana… ne želim ih puštati hoću da im poklanjam najdraže grumenje što iz moje strasti izvire.

 IMAO SAM TE , IMAO SAM TE TAKO BLIZU TAKO NJEŽNO, NE ZAMISLIVO ,

ZAR LAŽ MOŽE BITI TAKO STVARNA I POSTOJANA

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.11.2011 u 20 i 20 hrs

 

DAL SJEĆAŠ SE…

dal sjećaš se… mladalačkih rolanja, ludovanja, igre bez granica.

Brzine kojim smo trenutke trošili, u rizične igre zavlačili.

Naša viđenja okolnih pravila činila se kao zatvorska udruga.

Od koje bježašmo čak i u mislima, da trenutke nam ne razori.

 

Dal Sjećaš  se  slatkih plodova…svih naših događanja, uživanja.

U svakom trenutku bili obdareni osmjehom na usnama.

Dal sjećaš  se svijećnjaka, recitacije pjesama, nagorjela zavjesa…

Nepregledna livada slatkih igrica, pune duše, srčanog nemira… lupanja.

 

Koliko je samo snova protutnjalo našim maštama, tisuće brodova.

Bezbroj luka, u koje smo prečesto svraćali, delfine prozivali.

Svakodnevno sjajne ideje izvirale u nama, znali smo, veza je prekratka.

Zato  sladore ubrzano smo trošili, bez vremenskih zona putovali.

 

Od trenutka do trenutka Živjeli  , beskonačnim noćima izazova.

Tračali za ruke vezani, indijanskim trakama, krv zaljubljenih miješali.

Ispijanje usnama suza radosnica, koliko samo ne zaboravnih razloga.

Teško u jednu kutiju sabiti, sklupčati, sva dražesna duševna preklapanja.

 

Sada, kad sklopimo oči, naviru slatka sjećanja, protutnjalih godina.

Baš jučer dok bili smo mladi, toliko ispjevanih pjesama, miliun razloga.

Toliko divnih melodija duša je popila, toliko divnih trenutaka sjećanja.

Nedostatak vremena, ne dirnutih obećanja na policama ostalo… previše  .

 

Bilo je rana i bolova,  što ih bujicom sudbina na dušu nanosila, pritiskala.

Pa se upitamo koja je svrha bila življenja, lutanja, bolovanja i smijanja.

Čini mi se da svakog momenta mogu da vratim osmjeh u tvojim očima

Kojeg na mene si prenosila, noćima sjajila, vatrena strast se otkrivala.

 

Srastvena ljubav preplavljena arogancijom mladosti se šepurila, puna prkosnog ponosa.

Plamenovi pržiše trenutcima, dovodili do ludila, zanosili iznova.

A sad samo uspomene ostale,  slike prijatelja nestaju požutjele

No trenutci  naše opsesne zaraze ….zauvijek u duši rovarit će uz osmjehe.

 

I opet bi, al da može , da sigurno opet bi zajedno šumama lutali

Odvojeni od ljudske pakosti, prepušteni sebi i ne procjenljivoj prirodi.

Još jednom Hvala ti, sjećaš li se …nismo uzalud bezvrijedno vrijeme potrošili.

U nama je… na momente slike povrati, dok mrdnemo kapcima, ono se dogodi.

 

10.12.2011

13 i48 hrs

 

Predstava končanih lutaka

Žurno jutrima odzvanjaju priče, u slikama prikriven odgovor

Teške riječi zagušujem, da se vrata straha oborila ne bi .

Slučajnosti rješavaju zamke, kada se najmanje sluti.

Pa rasterete škripeće brane na grudima, što vrište.

 

Pismima nesvjesno otkrivamo karte, gubeći najvrijednije blago.

Šamari sudbine kaznama napučene, tek onda nas možda probude.

U sobi duše… zadimljena stvarnost se prevrće, tražeći odgovor…

A tako je ne bitno tko je u pravu, jer sujetom tonemo odavno.

 

Pečeno kestenje vrtim među prstima, na usnama vrelina požuda

Bademovim uljem podmazujem laži, maskiram, da ne posumnja.

Ranjen ćulim…doji me požuda, kajanje naručujem, ne izvjesna uloga.

Tuga me nekako shrvala, pritišće, sve je trebalo biti samo igrarija.

 

Velom tkanim prekriva me… njena mreža pauka, u sve moje porive zariva.

Savija me …u uglove pritišće, bez daha ostavlja da se probudi kajanje.

Toliko me pritisla, procurila istina, za nekoga bolna, za nekoga maštanja.

Teško mi priznati poraze, da sve bilo je …. igranje, bezobzirno krivudanje.

 

Predstava končanih lutaka , likove smo klackali, lažima zavodili.

Svezanih ruku, nevidljiva prevara, kroz maštu putuje, iskra krstarenja.

Sve fikcija, u mašti … razvaljene ograde, bez karika, obala popušta…

Samo slike ostale, na duši da zavare, u albume pretvore, požutjele listove.

 

A kad albume otkriju, zavuku se u naše uvale…  životnim strastima proputuju

Konce neće povezati, jer smo u prošlim životima bili vjetrovi, omamljeni vrhovi.

Možda sve to u film pretvore, scenario drugih galaksija, na platno prebace.

Po nama će se neke igre igrati, uloge nemirnih romantičara… netko zavoljeti.

 

09.12.2011

22 i 18 hrs

 

 

 

 

 

 

 

ČUDNE SU ISKRE