Kad bih se na te alpske vrhove barem trenom popeo

Meni je najgore , nitko nezna moje uzburkane nemire,
nitko sushu na mojim usnama nevidi, dusa mi izblijedi
nitko u srcu mi samocu ne osjeti, srce skoro raspolovi
nitko nemoze na dusi drhtaje zemljotresa da primjeti.

Samo vide kako oronulo, tiho topim se propadam,
bezbroj suza gledajuc u pucinu samoce promatram.
I dok ova sjeta izjeda ljubav moga zivota,fali mi, .
fali mi da praznine samoce, sjetu i mrakove rasprsi.

Vojim te ljubavi, svako jutro zelim joj sve ovo izreci.
Eto samo su krenuli stihovi,od nekud iz coska duse su procurili,                                                kao kad se mojoj ljubi otvore sinusi, kada tijelo joj progovori

I dok kopam tunele pod alpama trazec osmijeh najljepsih usana,
pokusavajuc tragove njenih pozuda da sto prije pronadjem,
da se nekako barem muvicom sjecanja ustinem, boze,fali mi
predaleko je ovih trenova, devet kontinenata je medju nama.

Oronula pjesnicka dusa paucinom sjecanja se prekrila pa zudi,                                                uzdise, po koju sjetnu suzu prebrise nema je, ljubavi jedine
bas daleko je, cini se izvan galaksije, izvan bilo kakvih mogucih dodira,
al nedam se, ljubav ova sve prekriva kako tako se nadoknadjuje.

Jednostavno pokusavam na neki nacin da se trenom primirim
da svu ovu daljinu zaboravim , da je drskoscu ignoriram,
da joj ponovo te vrele usne savrseno vatreno slatko osjecam.

Nedaju tih alpa snjegovi, kao da sam ispod ledenih jezera zalutao,                                             svaku rastopljenu pahuljicu bih pitao, dal znaju dal su te vidjeli                                                 dal su miris tvojih usnana od tuge i samoce mozda saprali.
I tako beskrajni vodopad samoce samo promatram oteglo se
kao kometa repatica prolijece, dusom grubo bolno beskrajna.

Kad bih se na te alpske vrhove barem trenom popeo,                                                                 siguran sam istog momenta tragove tvoje bih pronasao,                                                           nakon toga bi lakse bilo mi, vodili bi me tvoje tragovi,                                                                       a ovako iza svih planina mogucih iza jezera nepremostivih,                                                           ocean tuzne sjetne samoce me okruzuje ljubavi falis mi trebam te,                                                     jadno je samo reci koliko volim te.
Ovo nije samo sjecanje,postalo si cisto nepresuno obozavanje
boze koji stihovi, sam na sebe sam ponosan,nesvjestan s
to boravi u meni,ocigledno je ova ljubav izmedju nas falila
da bi sve ove stihove probudila, nepovratno zasukala.

Evo sunce Vancouvera izbija, lice obasjava, neki signal mi pokazuje                                               da osjetis koliko ljubavi ima, koliko zestoko posesivno volim te.

Budi strpljiva , znam da si trenutno okruzena ledenim alpama,                                                     al ova ljubav je strpljiva, neumoljiva dok se nebudes budila na ovim usnama.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,28.04.2016 u 09:25 minuta

Puno mi znaci ova nasa bajka, prepuna nadanja

Vojim te zbIlja, nezadrziva Iljushka srece si postala.
Puno mi znaci ova nasa bajka, prepuna nadanja
bez ovoga neznam u sto bi me ovo sivilo pretvorilo
suze mi oci,pa im put uzdahom bezbolniji pronalazim.

Mozda se nekad zapitam,kuda krecemo kako postojim..
Znam bez razloga na mene bi se naljutila, kad bi otkrila
kao da se u stihovima nekim ne pronalazis, jednostavno osjetis.
Jednostavno bez pitanja bi ledja okrenula sve za sobom srusila.

Ali moras me shvatiti, nije bila nikada neka losa namjera
u ovoj glavi postoje neki strahovi, misli,sumnje koje kolaju
pa po neki cudan stih , nepodobnu rijec izaberu, zaguzvaju.

Ako samo dublje u to srce zaviris, nemozes da ga prevaris.
ono ima svoje nepogrijesive senzore da najbolje odabere.
Srce vristi zeli da dokaze koliko volim te, moja boginjo.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouvr,28.04.2016 u 07:21 minuta

DA LI SMO PROKLETI

Greskom , ma ne greskom, hinjski sam se ponio, razocarao.
Kad sam ljubavi najvise trebao,bizarno se ponio i tesko ranio.
Razocarana nijema plakala, nije vjerovala, njena ljubav najveca
ledja joj tako lako bas tada okrece,za sve baksuze u zivotu optuzuje.

I onda je samo pismo pristiglo i sve je jedno drugom pokazalo….
Kroz suze citah ga, dusa mi se parala, bas sam se zlocesto ponio.

Draga daleka moja Ljubavi,dok ovom pisem, daj boze da prezivim.
Dali sam ti ipak prokleta…dali i tebi i sebi baksuz donosim….
odluci razmisli….nisi zasluzio uz mene sve ovo patiti…
dovoljno svojih problema te prati da bi se sa mojima borio….

Dovoljno tezak zivot si imao…toliko ljudi bi ti vrata sirom otvorilo….
toliko ljudi te voli i zeli, priziva…napokon zasluzujes biti sretan…
dusa ti je bekonacno velika, toliko dobra ucinila i bog ti to mora vratiti….
mislila sam da ces samnom srecu i mir napokon beskrajno pronaci.

Toliko bila sretna sam kad bih srecu u tvojim ocima vidjela
kad bi osjetila da sam unijela mir i ljubav svojim dolaskom …
dobro razmisli….vidis da u svakoj drzavi imas ljude koji bi ti pomogli
ljude koji te vole, zato sto si toliko velik…..ne dopusti da ti moj zivot remeti
taj dusevni mir koji imas, nedopusti da ti ja bol i tugu donosim.

Da u ocima suze nosis, da ti taj caroban osmijeh radi mene nestane….
Volim te, jednom u zivotu takva ljubav se dozivi,jednom sansu pokloni…
i volit cu dok je kapi krvi u meni, dok god ovo srce kucat ne prestane….
to sto si meni, nikad nitko vise nemoze i nece biti ….to zapamti…..
Sto god odlucis sa tvojom odlukom cu se bez rijeci sloziti….
ali znaj i nikad ne trazi da te prestanem voljeti il da te taboravim
jer to nikad necu i ne zelim….i dalje me tvoja recenica prati
da se sve uz nekog razloga desava…iskreno nevidim koji je razlog ovolikoj tuzi
zasto ovolika bol u grudima zasto…..

Ti si nesto najdivnije sto mi je zivot dao….ti si mi osmijeh vratio smisao zivotu doneso
Vjecno cu biti tvoja muvica tvoja gundalica…zivotsvoj ti prepustam.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouvr,26.04.2016 u 23:11 minuta

MJERNA JEDINICA ZA KAJANJE,BESKRAJNA JE

Nesto jako ruzno , zlobno sam voljenoj napravio.

Pa ogavni crv razocarenja neda da sebi oprostim

Da jednostavno grozno ucinjenu gresku zaboravim.

 

Znam to jako dobro,zato me neoprostivo izjeda, raskida.

neoprostivi hinjski postupak gdnjide  koji se nezaboravlja.

Covjek  je tako  krhka slamcica,razlomi se u stotinki sekunde 

nepovratno na hiljade sitnih duboko bolnih komadica .

 

Vojim te jubavi, ako ti te izlizane rijeci nesto dokazuju

Da te iz duse i srca ispustim jednostavno bi da poludim

Neee to je nemoguca misija, ti temeljna si srca molekula.

Dusa se rastapa uzavrele stihove  neprepoznatljivo dotjera.

 

Medjusobno stoljecima postoje DNKa neizbrisivi povezani tragovi.

Zato smo se napokon susreli, to nemoze da se izbrise il zaboravi

Jednostavno krv se privlaci, tijelom carobna energija prostrijeli

A u nama se jasno ljubav nepresusna nezasitna strascu  ukaze.

 

Jedno drugom nemoze da prestane ljubav iskazivati

na sve moguce nacine ushicenoscu i srecom pokazivati.

voljeti je toliko velika i cisto dar bozija, savrseno neodoljiva

obozavam I volim te je cista trenutcima prikazana simbolika 

koliko je nepresusne zajednicke srece suspregnuto u nama.

 

I zato mjerna jedinica za kajanje, prebolno beskrajna je.

Jednostavno ljubavi bez tebe sve tako jadno i mizerno je.

Zelim da ti sve propusteno nezaboravno nadoknadjivam.

Da kaznu ucinjenu dozivotno usnama ljubavi uzvracam.

 

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,26.04.2016 u 11:51 minuta

Oprosti mi sto sam te trenutkom gluposti razocaran napustio

Oprosti mi sto sam te trenutkom gluposti razocaran napustio.

Oprosti mi sto sam nekom cudnom razocarenju podlegao.

Oprosti mi sto se u meni razocarenje raskolacenim ocima uvalilo,

oprosti mi sto sam na trenutak glavom u zid BUKVALNO tukao.

 

Ja neki glumeci snazan  savjetnik, umisljeni jadni nesretnik,

ledja kad je najteze najvoljenijoj samo na trenutak okrenuo.

Bukvalno u zivi pijesak izgubljenosti neobjasnjivo potonuo.

Umjesto istog trena da te zagrlim, stisnem, tiho suze razmijenim.

 

Oprosti mi sto si tim trenutcima jos vise nepotrebno patila

sto si najgoru ogavnu sebicnu kaznu od mene dozivjela.

Molim te oprosti mi sto sam slabic mizerni umisljeni ispao.

Kako nisam kao pravi voljeni muskarac voljenuo zadrzao.

 

Kako nisam po neku malu greskicu smijehom tolerirao.

A ja kao najveci kreten, ledja ti okrenem, srce ti razderem

Molim te oprosti mi, ovo nikada vise nesmije da se ponovi.

Ma sto uradila, pogrijesila ljubav si bila i nezadrzivo ostala.

 

Tu sam za tebe beskrajno, nikad ti se za ovo nemogu iskupiti.

nikada te gorke nepotrebno prolivene suze nemogu vratiti.

Da mogu zemlju i solarni sistem unazad bih trke vratio.

Sam da se trenutak razocarenja u tebi nikad vise ne dogodi.

 

Klecim, u parku pustog Vancuvera, prikriven krosnjava parkova

Onako jadno mizeran,u sebe totalno neoprostivo razocaran.

Kroz suze molim se, da ces mozda shvatiti tu glupost oprostiti.

Molim da mi vrata svoga srca opet sirom otvoris, sve zaboravis.

 

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,Kanada,25.04.2016 u 12:12 minuta

 

Slijepim ulicama zivotnog labirinta sam lutao

 

Kada vam zivot na pola horizonta pristigne.

Kada nakon jednog carobnog susreta

carolija u grudi zam zaludjeno zasjedne.

Shvatite zivotom ste do tada bukvalno lutali.

 

Orijentir totalno zasljepljeni pogresan imali, 

Slijepim ulicama zivotnog labirinta ste tabali.

U proklete zamke naivno nesvjesno upadali.

Toliko dragocjenog zivota na nista potrosili.

 

Nemjerljivo ste toliko toga toplog iskrenog propustili.

vrhovima ivica samoce nesvjesno izgubljeni koracali.

Fakticki nista niste dozivjeli niti potpuno vidjeli.

Sve to bijahu lazne slike obmana, propalih lutanja.

 

Al kad vam se carolija jednog susreta iznenada

od nikud , onako neplanirano dogodi, iznenadi.

Shvatite sve do tada ste u zivotu prokockali.

To vrijeme nemozete vratiti, ali morate shvatiti.

Novu sansu.novi zivotni put vam se otvorio.

 

Samo zajedno vas dvoje ima potpuni smisao.

Nemojte trenutka vise usamljeni provoditi.

Jedno drugo trebate potpuno iskreno voljeti.

Svaki tren je dragocjen valja ga iskoristiti.

 

I slobodno otvorena srca na glas priznajte.

Nemojte da se nikada kajete, jer volite.

Ta osoba vas obozava, nepreglednu ljubav 

vam izobiljem iskreno potpuno poklanja.

 

Ako treba svaki moment moguci kleknite 

iz dubine srca priznajte, bukvalno vristite

svu srecu njenim prisustvom pokazujte.

Vjerujte miliun puta ce vam se vratiti.

 

Punim prepunim srcem obozavati i voljeti

jeste od Boga dragog poklonjena rijetka carolija.

Zagrljei tepajte, pjevajte plesite, sve dijelite.

I kad vas osamare zivota stresovi izdrzite.

samo zajedno to bez problema mozete.

 

Srce kao kompas vas nikada nece izdati.

Srodne duse uvijek ce na isti put navoditi.

I tek onda se ljubav ona potpuna dogadja.

Neobjasnjiva , al savrseno dusu popunjava.

 

Andjela svog zivota ste tada napokon upoznali

tek tada ste shvatili, sto ste nesvjesno dobili.

I cuvajte, od sebe niti trenutka neudaljavajte.

Druge sanse su rijetke i tesko se ponavljaju.

 

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,25.04.2016 u 09:22 minuta

Duboko razmisljajuc, setam izmedju teskih odluka

Toliko puta tuge suzama sa njom sam prosijavao

Toliko puta zagrljene jecaje u dusi iscrpljen ispracao.

Toliko zajednickih samotnih udaljenih noci probdio.

Mislih da sve to izdrzim, da podignem je,  oporavim.

Nevjerovah kakva iskusenja i uzase smo prebrodili

dok smo daljinom neobjasnjivo tiho komunicirali.

Imah osjecaj da istog momenta i trena mislimo.

Da nekako isti plimni val ljubavi trenom dobijamo.

Nekako sve sto joj se dogadja,uspijevah da isplacem.

Nekakvu neobjasnjivu energiju smiraja da podjelim.

Da sam tu pored nje tisinom prisutan, da me osjeti.

Zivot bez nje nikako nije postojao,tako sam razmisljao.

Po nekad bih tako klonuo, da bih ruke od svega dignuo.

Ona nekako kao da je prokleta, stalno je prati baksuz

neka kao priljepak nevolja, sto bi pocela bi srozala.

I tada u podsvjesti me preuzese neobjasnjivi strahovi.

Jer to prokletstvo se nakrcalo djelomicno u meni.

Skupih snage da u sebi sve preslozim, da razmislim.

Teske odluke u meni se prelamale, navaljivale.

Shvatih nije jadnica kriva, u pogresnoj okolini boravi.

Na dusi bih prokletstvo nosio , sto sam je napustio.

Osjecam nesrece mi ledja drsko paraju, borim se.

Ne odustajem, ruku cvrsto drzim joj, da izdrzi.

Al jadno je sto daleko vidim i sve predosjecam.

U leglu sotona gnjezdo obitelji je nesvjesno savila.

I sada ovako daljinom Kanadskog  divnog Vancouvera.

Duboko razmisljajuc, setam izmedju teskih odluka.

Dal da nastavim i budem joj zivotna vodilja i podrska.

Sve sto muci je i razara iskreno samnom uvijek podijeli.

Svjesna je da sama nemoze sa njima da se izbori.

U ocima joj jecaje vidim i osjecam, pomoc potrazuje,

A sto je najvaznije jednostavno obozavam i volim je.

Bas sada kad joj je nateze nesmijem trena odustati

Nije joj tamo najsjajnije, sotonska igra je okruzuje.

Dize glavu koliko moze bori se, samoj jako tesko je.

Nesmijem dozvoliti da je zivi pjesak nepovratno proguta.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver, Kanada, 25.04.2016 u 07>23 minuta

 

I samotno tutnjaju desetljeća

Zima osjećaja drsko zavladala.

Sjećanje zameli teški smetovi.

Još uvijek krajičkom je u meni.

Usne tako snažno joj osjećam.

 

Ono što smo prekratko imali

Savršeno smo se razumjeli.

Da bi sve nastavilo kroz stihove.

I svakim danom ogranak savije.

 

I samotno tutnjaju desetljeća

Ostane po koji behar proljeća.

Kiše natopljene suzama pričaju

Na leđa nade ogranke savijaju.

 

Tako fali, onaj čarobni osmijeh.

Jednostavno nebi prozborila

No sve bi očima punih suza

Jasno ljubav duboku natopila.

 

Nekako nam zajedničko plakanje

Dođe kao na daljinu tepanje.

Očima valjamo snove i nadanje

Nebi li nas iz tame daljine izvele.

 

Kad god pomislim uzdahnem

Smjenjuju se tuge i kiše

Burini i sunčani vjetrovi.

Erupcijom stihova nagrnem

 

Kako da je tako savršenu

Ne obožavam i nevolim.

Suzama toliko puta žudio

Nezasitne stihove pečatio.

 

Blješte dragih sjećanja tragovi

Usne prečesto požudno spominju.

Tajna samo za nas spremana

Toliko godina skrivena je ostala.

 

A kiše sa nama bi noćima ridale.

Toliko donešenih odluka presjecale.

Da bi uvijek istim načinom završavale.

Požude nikad dosta kao i nadanje.

 

Pjesme ostaju da povješću svjedoče.

Kad se budemo u starosti grlili.

Jedno drugom nanovo ljubav dijelili.

A snove stihovima dočarali i zaspali.

 

Jednom nekada davno sigurno

Među nama ovo se definitivno desilo.

Nakon toliko stoljeća opet nas spojilo.

Jedan je život više nego dovoljan

i kad se u pravi moment ugrabi.

Onda se bajka čarolija nezasitno dogodi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.04.2016 u 22:02 minuta

 

 

Ipak

Kud god da se okrenem,zasuzim.

Obližnjim plakatama lik joj proviri

Priupitam se,dal sam pukao, il ludim

Zar tolika suluda zasljepljenost postoji.

 

Kao neki vrtlozi da me olako prevrću

Sa zemljopisnih karata blijedeć izbrišu

Nestaju svi moji oronuli rijetki tragovi

Skoro da mrvicu žuborim al nepostojim.

 

Prostruje odnekud nepoznati strahovi.

Analiziram, ipak sam ludo zaljubljen

Srcem i dušom totalno beskrajno otuđen.

Zbog posebnog jedinstvenog bića odljepio.

 

Iz srca direktno nešto dražesno prošaputalo.

Sa izvora najljepših usana krišom pristiglo.

I ona se isto zaluđeno osjeća, poput proljeća.

Pa mi čuperak preko grudi nabaci, izludi.

 

Zatvorenih očiju u praznoj sobi tako je osjećam.

Nezasitno ljubeć grudi u kaput požude uvlačim.

Želim da svaki put posebno jedinstveno osjeti.

Koliko se trebamo, koliko jedno drugom falimo.

 

Tako se gordo i spokojno osjećam, dok navraćam

Svaki slobodni moment na usnama joj uzdišem.
Ljubavi uvijek i zauvijek strpljenje njenim likom

svakodnevno susrećem,žudnju s nemirom popijem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.04.2016 u 21:28 minuta

 

Što se ovo noćas događa

Što se ovo noćas događa

Sjećanja tugom drsko šibaju

Rastancima stalno podsjećaju.

Nikako da se otmem iz naručja.

 

Riječi grlom natopljene suzama zapele.

Nemogu više da slome me i uvrijede.

Mreža se noćas sjetom tajno saplela.

Na parčad me iskasapila, borim se.

 

A vrijeme odvratno, situaciju neshvaća.

Pravac svoj nenapušta, protiče, ubi me.

Dok jecam osjećam tihošću zamuckujem.

Nemoguć ovu samoću bolnu da prikrijem.

 

Godišnja doba sekundama sjetno prolijeću.

Na prste se prijestupne godine prodignem.

Da slučajno što ne ugledam, primjetim.

Možda ove godine dolazi, nada podvaljuje.

 

Ograda oko duše sva od čičaka se saplela.

Za svakog usamljenog putnika se zaljepila.

Da ponese uspomenu,sjećanje duše slomljene.

Pustite me noćas da sjećanje tuge isplačem.

 

Nikad nikog ovako nisam želio, ovoliko patio.

Ubi ova daljina, sve u duši i srcu razlama.

Jednom i nikad više ovakva ljubav se događa.

I zato vrijedi svake trunke i momenta nadanja.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.04.2016 u 20:07 minuta

 

Na tavanu duše noćas sam zaglavio

 

Na tavanu duše noćas sam zaglavio.

Preturam, kutije svih pisama prevrćem.

Želeć sebi nešto prošlošću da dokažem.

Pa nehotice, baš neplanirajuć naletim.

 

Jednostavno sve se samo od nekud otvori.

Zamirišu odavno skrivene koverte, sjećanja.

Svako za sebe mirisom govori, tako osjećam.

Kao da jučer je pristiglo, svu je prikazalo.

 

Godišnjica našeg susreta svaki dan se događa.

Imam je drsko vatrenu pregladnu žubori usnama.

A još me čekaju neotvoreni prašnjavi koferi.

Godinama smo se dopisivali, toliko toga dijelili.

 

Rekao sam, obećanje dato još uvijek izvršavam.

Sve te kofere i pisma više ne diram i neotvaram.

Jednog dana, a znam da je definitivno uskoro.

Noćima pred spavanje uz kamin budemo ih čitati.

 

Te sitnice toliko nam znače ovu ljubav održavaju.

I dok se pepeo u plamenu kamina bude nakupljao.

Zagrljeni jedno drugom ćemo zaluđeni tepati.

Osmijeh zagrljaj kao nagrada naiskap ispijati.

 

Teško je riječima tako tečno i strasno prepričati.

Stihovima maštu na kratko požudno raspalti.

Al kad se to od prvog momenta svakog  dana

Nezasitno traži i traži i tako sočno doživljava.

 

Na tavanu duše noćas sam neplanirano zaglavio.

Potok neplaniranih suza nezaustavljivo ispratio.

Fali, treba, želim je,bože obožavam i ludo volim je.

I sve što brže zatvorim, da ovako usamljen ne izludim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.04.2016 u 19:41 minuta

 

 

 

 

 

 

 

 

Kadulja na svakom koraku

Kako god je promatram, jednostavno izluđivam.

Stoji joj, čuperke kad zavrti, po nekad izravna ih.

AL mene to nervira, nekako čupava je najslađa.

Tako pali me, priziva, ne opisivo požudno izaziva.

 

I kad se tišinom na daleko jasno sporazumjevamo.

Možda se baš nekako ne vidljivom tišinom deremo.

Naša frekvencija se ne gasi, i kad usniju svi mjeseci.

Kad se zora kremljavih očiju jedva nekako dovali.

 

I dok jedva gledajuć zagrljeni još uvijek drijemamo.

Prekratki doživljeni trenutak još cijeđeć ispijamo.

Tako bi rado da sve to zauvijek napokon potraje.

Da nam nikad više strah ne uhvati za vratove.

 

Da se nikad više jedno za drugim trena ne okreće.

Da se ljubav svakodnevno bez kompasa ispije.

Od oka već sve tajne kutke i kampove poznamo.

Zatvorenih očiju tamo zagrljeni zaluđeni odšetamo.

 

Čini mi se svaki kamen sigurno na pamet poznajem.

Dok je iščekujem sa njima nade i sjetu izmjenjujem.

A Kadulja na svakom koraku mirisom sve prikriva.

Da se znojna tijela nepoželjnim slučajno ne otkriju.

 

I kad ponoć prebrzo iskoči, zvonik javlja, upozori.

Teško se tada odvajati, strast i požudu kontrolirati.

Zagrljaj, stisak, nezasitni poljubac, u duši oslonac.

Pa kroz suze oproštajni suzni pogledi, bože izludi….

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.04.2016 u 19:17 minuta

 

 

Trebala bi

Trebala bi da si ne ovog trena uz njega.

Trebala bi konačno napokon da odlučiš.

Gdje srcem i dušom se potpuna osjetiš.

Prati svoj osmijeh gdje i kad se ponavlja.

 

Prati suze radosnice kad drhtajem procure .

Kad se najsretnija tada neopisivo osjetiš.

Trebala bi da se barem strahova oslobodiš.

Životnu odluku da prelomiš,konačno odlučiš.

 

Trebala bi, sve naše godine razdvojenosti

Da najljepšim uzdasima sjećanje uokviriš.

Trebala bi da u dušu što dublje zaroniš

Uz put srcu na tanane odluku da predočiš.

 

Onda u kalendaru zaokruži svo to sjećanje.

Neka se naša veljača okupa dražima proljeća.

Neka mu izusti koliko smo predugo se čekali.

Protresti ugazanih godina tepihe, da uzdahne.

 

Policijski sat se među nama vječnošću uvodi

Jedno bez drugog nemože i nesmije da odlazi.

Svakog sata će bronzano zvono da odzvanja

Na našu ljubav i obećanje zauvijek da podsjeća.

 

Trebala bi što godinama u sebi nedokučivo čuvamo.

NA stol budućnosti da položimo, sve razradimo.

Jer ovako više baš neide, otmite nas, gutamo bolove.

Ljubav je nezadrživa, predugo se stoljećima nadala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.04.2016 u 18:54 minuta

 

Usne nestrpljive

 

Život sažeti potocima i kroz stihove.

Iz prošlosti izvući zalutale tragove

Nebi li se probudile usne nestrpljive

na neki način ove samoće sažaljive.

 

Cvokoće pretrnulo izgubljeno nadanje,

Ispraćajuć protutnjale razlivene godine.

Po nekad na bradu strpljenja se nasloni,

U trenu usamljene duše tihošću pripoji.

 

Spokoj se pod kožu pršteć tiho zažubori.

Usne se drsko međusobno sočno šamaraju .

Jedno drugom slast naizmjenično preotimaju.

Vrhunac se kočoperi,jezicima bruji sve sapliće.

 

Dugo čekana strast nezasitno nagrnula.

Preljubnike u tunel bezbrižnosti navela.

Preko noktiju priče s leđima prepredaju.

Uzdasima preostalo vrijeme nestrpljivo izjedaju.

 

Usne nestrpljive strast izobiljem preplavila.

Dvije duše smirajem slatko dugo nasukala.

Sidro bacilo, pod krošnju  se napokon uvalilo.

Pustite da se prejedaju, napokon šansu imaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.04.2016 u 18:41 minuta

 

 

 

 

U korjenju čežnje, tajnovitost zaluđena se prikriva

  

Barem malčice ti pomažem da se smiriš, opustiš,

Osmijehom lice sapereš i snovima drsko zaploviš

Bure sulude strasti bonacu trenom bi razvalile.

Iz zimskog sna  naprečac izbezumljeno probudile.

 

U korjenju čežnje, tajnovitost zaluđena se prikriva.

Uskačemo zaljubljenički zaluđeni u tijesne kočije.

Obilazimo sve prikrivene ljubavničke kampove.

Da strast ne zastina, posesivna nanovo uštine.

 

I dok bi se usne uzajamno požudno prejedale,

Na drugoj strani tijela se rosom strasti opijale,

I sve to da se tragovi tajne ljubavi možda otkriju.

Da nam svjetlost tamom zavidnosti ne prekriju.

 

A nas dvoje kao razarač,lomimo sjete ledove

Krčimo prašume, roneć plivamo ušćima korita.

Čaroliju trajno posesivnu ne zasitno pitamo.

čaroliju ljubavi skrivenu što dulje da održimo.

 

Kad smo zajedno ne postoji okrutna nostalgija.

Ljubav niti trena ne dozvoljava da se možda ušulja.

Poljupci ne prestaju, dodiri neprekidno razmjenjuju

A oči sve prate kao farovi nas strašću osvjetljavaju.

 

I u sebi stalno ponavljam, zar se ljubavi ne sjećaš.

A onu požudnu jezu svakog trena obiljem ne osjećaš.

Ne zaboravi, ovaj život samo od našeg susreta postoji.

Ne dozvil da se virus samoće nama udaljenim raširi.

 

Toni Ljubiša Božić, Canada,Vancouver, 13.04.2016 u 11:54 minuta

Ljubav u nama oni nemogu da ubiju

 

Ljubav u nama oni nemogu da ubiju

Niti u mislima jedno slovo da izbrišu.

Okrutne bolove nemogu da izmisle

Da nam napakoste, da nas unište.

 

I razdvojeni uspomenama se hranimo.

Uzajamno na slamku žudnjom imamo.

Neznam dal itko ovoliko može obožavati.

Beskrajnu ljubav u sebi gordo  skupljati.

 

Mogu prigovarati godine nam mogu smetati.

Ludost ovakvu nikad nisu susreli, doživjeli.

Dlaku u jajetu ove ljubavi su pretraživali.

Lažima i obmanama uzaludno ubjeđivali.

 

Nismo jedno za drugo uzaludno su lagali.
Jadnici neshvataju, strast ovakvu nepoznaju.

Zajedničke momente sreće nikad nisu imali.

Nikad noć sa danom nisu totalno pomiješali.

 

Podlošću od ljubavi ucjenom su je ukrali.

Ali glupani nikad nisu shvatili,doživjeli.

Sve buduće godine što samotno prolaze.

Samo nas sve više približavaju,spajaju.

 

Ljubav u nama oni nemogu da ubiju.

Niti trunke sumnje, ljubomorom da ubace.

Nemogu zabranit voljenje, žudeć maštanje.

Zajedničke trenutke uzdah kroz stihove.

 

Ovo bogatstvo svakim danom savršeno brusimo.

I kad trenutak pristigne,shvatić će, da kasno je.

Onaj tko je ima nema je, vječnošću moja je.

Njemu se neće vratiti, samo skršen će sanjati.

 

Bugojno, Toni Ljubiša Božić,12.04.2016 u 22:32 minuta

 

 

Ljubav bez roka trajanja

Grašci suza kotrljaju, oči prekrivaju.

Toliko suza radosnica nisam susreo.

Obilje jeze beskrajno opijeno doživio.

Dok sam joj usne na vodopad navodio.

 

A tog dana, jutro posebno osvanulo.

Istuširan,obrijan nestrpljivo dočekivao.

Kada pristiže, nekim avionom spušta se.

Buket nestrpljenja na usnama zabrazdio.

 

Pjeneć kao uzburkana oluja duž obala.

Doživjeh poljubac žene drhtavog nadanja.

U tko zna što se tim momentima pretvarao.

Zatvorenih očiju savršeni poljubac doživio.

 

Duša zalutala mislima kao neka krivulja.

Savršeni krug strasti i požude drhteć spojio.

Nakon stoljeća tuge i nepreglednih lutanja.

Na ove ispucale usne napokon je osvanula.

 

Ljubav savršena, neobjašnjiva, bez roka trajanja.

Lahorom sudbine, leptirovim letom prispjela.

Vrisak nepregledni u grudima tišinom provalila.

Volim te,obožavam, ljubavlju je žudila i sanjala.

 

Tada smo se tajno na neki način obećali.

Na neko vrijeme čisto tjelesno trunku rastali.

Al smo uporni i niti trena u ljubavi poklekli.

Sve što smo obećali nekako smo i izdržali.

 

I više lažima i obmanama ne nasjedam.

Isto kao nakon prvog poljubca obožavam.

Lažnim prijateljima trunke više nevjerujem.

Na njihove spletke i ljubomoru ne trepnem.

 

Ljubav bez roka trajanja, vječno korjenje pustila.

Krošnju beskrajne ljubavi dušom i srcem raširila.

Što je više ispijam, beskraj ljubavi doživljavam.

Pa škrto kroz stihove prosljeđujem srca poruke

 

Bugojno, Toni Ljubiša Božić,12.04.2016 u 19:48 minuta

 

Dolaska tako potajno sam se strašio,šutio

 

U sobu je usplahirena na moment uletila.

A oči žare, blistavi osmijeh strašću prostiru.

Onako krilo joj otvorim, tu je nekako poželim.

A ona jedva dočeka zagrljajem me opsjeda.

 

Dok se poljubac beskrajno tišinom prostire.

Nešto želi da prozbori, od usana se neodvaja.

Nešto bi progovorila,koliko treba me i nespava.

Koliko se ljubav u čaroliju beskraja pretvorila.

 

Ne reci ništa, samo želim da te ovako promatram.

U te uvojke kovrdžave uvlačim, miris ti osjetim.

A tvog dolaska tako potajno sam se strašio,šutio.

Sumnju bez veze od nekud duboko u sebe uvalio.

 

Dal ću sočno da je poljubim, da se neprovalim.

I kad bi godinu kasnila opet bi mi malo vremena

Onako na kapljicu poklonila da se baš pripremim.

Da je u svakom pogledu oduševim, baš izludim.

 

Ne samo da je želim razmaziti, nego potpuno

Ono u svakom dijeliću duše i srca luđački imati.

Da joj ništa nefali, da me kako ona zna obljubi.

Jer ovo što se događa, bajka je savršeno neopisiva.

 

Onako žuboreć tijelom savršeno popunjena

Sretnički blješti osmjehom i suznim očima.

Prava, neumoljiva, beskrajno mudra i strpljiva.

Bez trunke bora na zaluđenim ovim srcima.

 

Bugojno, Toni Ljubiša Božić,12.04.2016 u 18:50 minuta

 

Sudbina iz jazbine čekanja škrgeć proviruje

 

Sudbina iz jazbine čekanja škrgeć proviruje

Kanale između duša kao voda tiho pronalazi.

Samoća drsko promukla i podmukla, razdire

Suvereno pedalj po pedalj pamet razlučuje.

 

Teško je sve usamljen skršen nekako izdržati.

Pamet sa srcem uvezati, sve nekako smiriti.

Dostojanstvo priziva, hladne glave odlučivati.

Samo mudro odluke tiho iza zavjese rastakati.

 

Hrabro korak kroz život uzdignute glave pružiti.

Budućnosti sva vrata otvoriti, izvore ne mutiti.

Zaboraviti što prije padove i gorke prošle poraze.

Mudrost na leđa navaliti, ljubavlju se hraniti.

 

Prošlost loših sjećanja što prije daleko zatrpati.

Neka se od danas svjetlost kroz povijest provlači.

Sve slike što bolno podsjećaju treba da nestanu.

Istresti džepove,i posljednji tračak tuge isprati.

 

Neka nas najdraži po strasnoj ljubavi upamte.

Neka nikad nezaborave, samo sa ljubavlju

Imaju šanse da sve prebrode i olako prežive.

Samo tako svi će teške jauke i tugu da zaborave.

 

Nikad više niz leđa da nam šetaju jeze pauci.

Sva pokolonja neka se po nama orijentiraju.

Neka ako treba svaki korak ove ljubavi kopiraju.

Samo tako život će postati slatki potpuni smisao.

 

Neka se sve pomrčine sa duše i srca razvedre.

Neka napokon kao nas ova ljubav drzne i zaore.

Samo tako jedino neke šanse imaju da uspiju.

Bez ljubavi, patnja samoće užasom ih dočekuje.

 

Bugojno, Toni Ljubiša Božić,12.04.2016 u 16:38 minuta

 

 

 

Krenula su proljeća u duši, napokon

 

Krenula su proljeća u duši, napokon.

Dušom vrvi nabujala strast i požuda.

Sa pola koplja podigle se zastave.

Pokrenuše se nezaustavljivo lavine.

 

Nestaše vremena tame jeze i umiranja.

Jad i čemer ljudstva nepovratno ispario.

A zadah neljudi vrišti od propadanja.

Isteklo vrijeme lažova, lopova i varanja.

 

Žubore izvori, cvrkut jata zaljubljenih duša.

Napokon zajednički u ljubavi su suvereni.

Nikad više ostavljeni, zaboravljeni, razoreni.

U jednom tijelu dušom i srcem satavljeni.

 

A pod tušem dvoje jeza nemilosrdna prolazi.

Zgrće i nagrće sve što može nezasitno dovući.

Dok se prsti čupercima onako vlažnim igraju

Leđima ogrebotine na nečije usne podsjećaju.

 

A ona tiho jezom uđe u zgrčene korice stihova

Uzdasima ispiše mirisne prepoznatljive tragove.

Tek onako neprimjetno nešto zapiše i spomene

Da osjetim, da nikad za nikad je nezaboravim.

 

A usne su toliko puta tišinom pregršt nemira otkrile.

Ona u sebi za druge ogromnu snagu vješto prikrije.

Na svoje slaba,krhka i za njenu galamu nitko nehaje.

Pa od dragih nekad za pomoć neprimjetno priupita.

 

I kad uspije ta slatka zaljubljena uspjela zavjera.

Onda čovjek poželi u taj zagrljaj da se tiho uvali.

I onako tišinom svu samoću duše da rasporedi.

Tim trenutcima svijet je tako savršen i drugačiji.

 

Žestina prikriveno sabijene neizmjerne ljubavi

u ovom srcu jedva u sjeni uzdasima izdržava

da se vriskom sreće ne prodere i tajnu otkrije…

da planove nakon godina pritajenosti i šutnje

žestinom nestrpljenjem suviše glupo neraskine..

 

I onda iz duše nezaustavljivo žubore riječi

proljeće beharom lopovski obiljem prikriva…

VOLIM TE LJUBAVI DALEKA SKRIVENA I JEDINA..

VOJIMMMM od dna podmorja do najviših vrhova.

 

Kao da gledam je tiho bi uzdahnula, kroz suze prozborila.

Što bih ja bez tvog osmijeha ljubavi….bez medenih usana…

bez tvog čarobnog dodira….izblijedjela sjena od žene bi postala.

duša oronula pustinja, lice bez osmijeha, ledenica beskraja.

 

Jednostavno želim, trebam, moram te beskrajno voljeti.

 

Bugojno, Toni Ljubiša Božić,12.04.2016 u 07:03 minuta

Samo jedan dan

Da mi je samo jedan dan tom dušom da ti boravim.

U danu pod kožu ući ti sve da prebrodim pretovarim

Jednim danom glavom tvojom lutati i razmišljati

prema pojedinim stvarima totalno hladna ostati….

 

Da u  danu konačno svatim što su to nebitne stvari…

A tog dana da mi je ljubomoru neupoznati, osjetiti

neznati uopće te riječi značenje, da me ne uštine

Da u jednom najdužem danu budem toliko čvrsta

odlučna samouvijerena, poput tebe onako stamena

i prozborim, ljubomora je nebitna stvar idemo dalje.

 

Želim jedan dan tvojom beskrajnom dušom zaploviti

Želim uživo jedrenjakom te savršene ljubavi jedriti…

Želim očima tvojim gledati,umom misliti,dušom i srcem voljeti

Želim sebe u tebi upoznati,želim osjetiti,vidjeti kako vidiš me.

 

Da osjetim vrelinu, nemir u grudima suzu što radost doziva

A putovanju kraj kad pristigne, i konačno u ovo tijelo vratim se

Želim te vidjeti,zagrliti u krilo ti skočiti i neprestano ljubiti….

Želim tim momentima dokazati koliko je ljubav moja snažnija

 

E nakon toga ljubavi više ne želim 1dan stobom provesti

pravila ljubavi tad se neminovno mijenjaju, strasti igraju.

želim cijelu vječnost ti pokloniti, svakim trenom to dokazivati

želim te neobjašnjivo i magično, želim te SHVATI zauvijek.

 

Direktno iz srca prozboreno by…muvica

 

I moram da joj odgovorim u svemu podržim ipak smo nedjeljivi.

 

Mila moja najdraža muvica neshvata,da je jača od svih nasrtaja,

da ona sudbinu kroji i kontrolira, treba joj još muvicu vremena,

što bijaše, jučer se davno desilo,samo iskustvom može nam pomoći.

 

Ali ono što nas čeka u budućnosti,danas samo danas, najdalje sutra

mi ćemo određivati i servirati na neki način budućnost slatku iščekivati.

 

Budućnosti samo da znaš, na nas treba da navikneš i pripremaš.

Budućnosti tebi smo sve podredili,vojim pravilima i principima prilagodili

Nema razloga da nam zamke podmećeš,da podlom ljubomorom razdireš,

da nepotrebne strahove nam prosljeđuješ,da u nama sumnju probudiš

i toliko puta ljubav provjeriš dal je iskrena potpuna i direktno iz srca odaslana.

 

A ljubomora, stanje je kad energije sumnje zavladaju

Pa svoja pravila glupa postave, mozak i srce izlude.

 

Toni Ljubiša Božić i Muvica,06.04.2016 u ranim jutarnjim satima.

 

Knjiga sudbine neminovno okreće listove

 

Noćas duša beskrajno cvili, skršena.

Nešto,negdje se tužno sigurno događa.

Nikad me ovakva karma nije pratila.

Definitivno nepoznato me zabrinjava.

 

Tuga  dušom beskonačno pučinu raširila.

Suza suzu dokučiva, obrazima se prelijeva.

Ovih momenata samo tišina mi odgovara.

Nešto se tamo daleko kod nje dešava.

 

Nedaj bože da joj se nešto loše dogodi.

Oko nje svrirepi bezdušni šatore raširili.

Najrađe bi da je kamilama podlo pregaze.

A tragove života dinama vjetar prebriše.

 

Osjećam, usamljena sa bolovima razglaba.

Jadi je neki spopali, tužni trenutci zagušili.

Kad bih samo mogao signal da joj pošaljem.

Od nje nikad za nikad trunke neodustajem.

 

Možda bi lakše sve to sama prebrodila.

Zlobnim neviđenim silama na kraju uspjela.

Možda iskreni stisnuti zagrljaj bi joj pomogao.

Duboki uzad trenutcima tuge najbolje bi došao.

 

Knjiga sudbine neminovno okreće listove.

Privremeno nagurala tuge i bola stranica.

Ali osjećam,uskoro možda ovog momenta

Osmijen na lice je obiljem sreće vratila.

 

Poruke mislima joj prenosim, da izdrži.

Neka se kreće smireno i na prstima.

Neka korak niti moment ne usporava

A mjesta podlih svakako nek izbjegava.

 

Ako je moguće neljudi nek izbjegava tragove.

Na žalost oke nje se baš ti štakori namnožili.

Na dušu i srce prokletstvo tuge joj nagurali.

Jedva sama snjima izdržava,ljubav daleka.

 

Tako sam siguran,toliko gordo snažna je.

Jednostavno biljka je neoboriva, nepoderiva.

Kroz život se grabi nema trunke stajanja.

Sreća na sljedećem uglu osmijeh priprema.

 

I molim te daleka ljubavi, mila moja, nebrini,

tu pored tebe nevidljiva stamena duša postoji.

Da imaš gdje da se nasloniš, da suze ispratiš

Loše iz sebe odagnaš i bespovratno raspustiš.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,05.04.2016 u 23:08 minuta

 

U meni ženu si probudio, ljubav dokazao

 

Onako proljetno sunce se uzvrtilo,

na plažu nas zagrljene izmamilo

Ispod njene terase se sklupčali,

pljuscima valova blagosivani.

 

Slike mi požudom prosljeđuješ

pa stihovima putove određuješ

Duši,srcu nemilosrdno naređuješ.

Čežnja neodoljiva,ljubav čarobna.

 

Onda bih je iznenadno priupitao.

Zašto si  mlađeg školovanog

Po funkciji poznatog ministra

Zbog prosjedog neznanca si

Naprasno, zauvijek prekrižila.

 

Sa njim si sve dobila, puna kuća

Život snobovski, prepuni ambari.

Djeca izrasla, ipak si ga voljela.

Zašto mene si zapikirala, opila.

 

I tek tako olako život prepustila

Srcu i dušu mi do dna otvorila.

Potpuno povjerenje mi ukazala.

Zašto, što se to sa tobom desilo.

 

Samo je suzu pustila i prozborila.

Ne bijaše to puštanje il nepuštanje.

Jednostavno srce je sve odredilo.

Prvim poljubcem obilje pridobilo.

Mir u dušu si donio, nasmiješio.

 

Srce si mi beskrajem nade ispunio

Toliko toga prenio i čudima naučio.

Ljubav sa tobom napokon doživjela.

Čarolija  jedinstvena i neponovljiva

 

Savršena noć bijaše više nego dovoljna

Savršena noć srcu beskraj je pokazala

Savršena noć kad sam ti sve podarila.

U meni ženu si probudio ljubav dokazao.

 

Sada te prosto neobjašnjivo obožavam

Iz naručja posesivno više nepuštam.

To je ono što sam u romanima čitala

U romansama imaginarno susretala.

 

Suze ne upjeh da zaustavim, i prozborim

Otvorih srce grunuše, potekoše potoci.

Činjenica jeste da te više nego obožavam,

ludim i jedva našu razdvojenost izdržavam.

 

Ljubav prema tebi nemogu da iskažem i pokažem

koliko toga bih ti sačuvanog skrivenog poklonio.

Ipak su me sustigle neki kažu sumorne godine

Samo što se na leđa nisu natovarile, pritisle.

 

Kako ćeš ovakvog starog iscrpljenog, potrošenog

pored sebe procvala ružo promatrati,dugo trpiti.

Ako moja vječno postaneš iz srca ti obećajem

najbolji prijatelj suprug ljubavnik  postajem.

 

Tebe obožavati ljepše je nego najljepše snove i maštu imati,

opijajuća si čarolija svaki trenutak pameću treperi i otima

samo tebe bi da gledaju, ljube i tvojom strašću se opijaju

 

Po nekad crv sumnje iskreno u meni zaluta, ipak si ti lavica,

one se olako u trenu zasite i jednostavno smjer života promjene

i bukvalno nestanu da nikad više za njih ne čuju ili bilo što saznaju.

 

Samo je uzdahnula iz sebe potok iskrenih zaljubljenih suza sručila.

Da mi je netko rekao da će mi se ovo ikada desiti, da ću ludjeti.

Da ću čovjeka prosjedih kosa jednostavno posesivno obožavati.

Rekla bi na pogrešnu adresu ste pristigli, mene zamjenili.

 

A sada u neizrecivoj strasti i ljubavi beskrajno uživam.

Svaki trenutak ti mislima na daljinu kad te nema poklanjam.

Moj si najbolji jaran,ljubavnik, srcu mome životni suputnik.

Do kraja života za svoju ženu uzmi me,i neodustajuć čuvaj me.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,05.04.2016 u 14:07 minuta

 

 

 

Odbrojavanje je krenulo

 

Iskrene ljubavi nije me stid,trena nepomišljam.

Čak što više ponos gordošću slatko odzvanja.

Nikada odustao, muvicu klonuo il posumnjao.

Plod je godina sumornog čekanja, nadanja.

 

Zazidane tajne golišavih maštanja, otkrila sudbina.

Nema vraćanja, nema povratka, maskirana vatrama.

Tu u grudima, duboko negdje ljubav se odigrava.

Jedva se kontroliram, savršenim čarima odoljevam.

 

Obalom bosonog namjerno ostavljam tragove

Dok plima za koji sat ne pristigne, sve prikrije.

Ona će u međuvremeni pristići, sve razumjeti.

Na svoj način njenim tragovima odgovoriti.

 

A more pjenušavo udara,stijene nekako usitnjava.

Ljetnje veče najljepši susret noćaš nam priprema.

Beskonačna pučina, s povjetarcem se poigrava.

Noćas se ljubav iskonska,strasna eto dešava.

 

A preko plaže gdje je rado zanosno maštala.

Ostaše poruka skrivena,samo njoj razumljiva.

Drugi mogu sto godina tuda da nanovo prolaze.

Ništa nebi skužili, ljubavne poruke primjetili.

 

Godinama smo maštali i sigurni bili da dolazi,

Da će se napokon sve ovo sigurno tiho desiti.

Sjećanja kroz maštanje,zvonici najavljuju.

Sve u zraku mirisom neke svježine podsjeća.

 

A kad se napokon spojimo,zajedno u dubinu kročimo.

Nema povratka, nema tragova , samo ćemo nestati.

Negdje skriveni na tajnom mjestu i napokon živjeti.

A do tada mjeseci preostali, odbrojavanje je krenulo.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.04.2016 u 21:02 minuta

 

 

 

NEMOJ NA LJUBAVI DA ZAKIDAŠ

 

Od prvog trena, onog zagrljaja,

Volim te, tako iz srca si prozborila.

I toliko puta neizmjerno potvrdila.

Toliko puta strašću sve dokazala.

 

Nakon toga viši stadij ljubavi došao.

Bijaše bukvalno neobuzdano obožavanje

Za svaki slobodni tren, zagrljaj otimanje.

Jedno bez drugo bi bukvalno nestali.

 

I svaki danom naši osjećaji su pupali

Na sve strane pupoljke nezaustavljivo

Cijelim bićem jedno drugo obožavali.

Napokon smiraj u sebe lavinom nanijeli.

 

I sad odjednom nakon godina obožavanja

Ti bi meni škrto prozborila, samo  volim te.

E nemože,lago lažljiva, nevoliš ti mene

Od uvijek me obožavaš, previše si puta

Posesivnu požudnu ljubav  POTVRDILA

 i nemoj tu čaroliju sada da ublažavaš.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.04.2016 u 12:16 minuta

 

Škrta na riječima a ljubavlju darežljiva

 

Ranom zorom poštar na zvono se navali, ne popušta

Stigne najdraža prepoznatljiva koverta, otvorim..

U njoj tako škrto štednja na mstilu se dogodi

I samo piše  …. Volim teee

Želim te ovaj sec pored sebe da me ljubiš i miluješ.

da maziš me i stisneš uz sebe,nedostaje mi tvoja blizina.

 

Isti moment odgovor mi mislima nezaustavljivo doleti.

BLIZINA…će biti prekomjerna kad ti se vječno na kosti navalim

i nikad više nedozvolim da bez mene u hladnu postelju zalegneš

kada nikad bez mene i i ovih posesivnih zagrljaja ne osvaneš.

 

 Blizina će sve samoće da razvali u korjenu nepovratno uništi

o bože kako ta muvica nedostaje da se kockice poslože

da se ljubav onako potpuna na široko strastveno dogodi.

Da se prostranstvo ljubavi i strasti napokon i ostvari.

 

Muvice oprosti mi ali to nikada više neću dozvoliti

da se među nas zlobnici, zavidni prokletnici utrpaju

i nekim lažima i podmetanjima pokušaju ovo da razbiju

no ja sam siguran ovo što nam se događa plod je sudbine

i nekoliko stoljeća odurnog bolnog samotnog čekanja.

 

Blizina se među nama od prvog poljubca tiho uvalila.

Samo treba smireno , mudro i pametno da se dozira.

Da od postanka tajna bude i tako skriveno ostala.

A evo proljeće već na pragu je pristiglo, sve pokazalo.

 

Gledam, čitam gutam škrto nekoliko napisanih riječi.

I kada se zadubim, toliko prostora ljubavi otvorim.

Škrta na riječima a osjećajima, ljubavlju darežljiva .

Njima si sve zahtijeve vječne ljubavi odavno ispunila.

 

Eto kad mi u grudima zapjevaš, nepopuštaš

teško se tebe braniti tvojoj ljubavi odoljevati

jer si tako strastveno potpuna i beskrajno iskrena.

Hvala ti Bože hvala što nas je spojila sudbina.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.04.2016 u 07:26 minuta

 

 

 

Koliko god zatreba čekam je

Znam nije lako joj, toliko u sebi prelama.

Kroz teška sumorna razdoblja prolazi

Nedoumica  u trenu je polomi i razori.

No ona zna , srcem  sve okolo promatra

i jako dobro se osjeća jer stalno pratim je.

 

Od prvog poljubca definitivno je suđena

I nema teorije, napamet mi trena nepada

Nedaj bože da je ostavim ili zaboravim

bila bi to moja najveća životna pogreška

totalni promašaj, život uzalud prokockan.

 

Zaklinjem se jedina neizmjerna ljubavi

Svetu knjigu bibliju il kuran na stol postavi

Ruku i srce tog trena stobom ću da položim

Dok te u oči direktno bez treptaja promatram

Tog momenta ti se vječnošću obećavam.

 

Koliko god zatreba muvice prikriveno čekam te.

Čekam da nam se napokon skople sudbine.

Strpljivost će biti glavni obrok za nadanje,

Dok svako jutro zamišljem uz tebe buđenje

 

Čakat ću mila, čekati sve buduće godine

Dok se magla ljubavne samoće ne raskine

Dok se sunce našeg vječnog susreta ne ukaže.

Kad uz sebe budem siguran da imam te.

 

Zapamti neizmjerno obožavam i volim te

Čekam te na stanici dogovorenog susreta.

Nije važno koje godišnje doba će ispasti

Važno je da ćeš vječno moja ženica postati.

 

Kad bih odletio,malo oko trenom ubio

opsesivno na tvojim usnama bih završio

moram što prije, moram jednostavno

da te zagrlim, nemogu od ljubavi izgori.

 

Bože kad si sada ovakva daleka vatrena i požudna

jadan ja kad ti svakog dana šaka potpuno dopadnem

ima za mjesec dana kao suncokret presušim i uvenem.

Nadam se da ljubav nikog nije slašću i strašću ugušila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.04.2016 u 22:24 minuta

 

 

Cestom sudbine skliznuli pa se upoznali

 

Jutarnje buđenje bez tebe podsjeća

Praznina  žudnju pogura, toliko poželim.

Da ti srce po tko zna koji put otvorim

Samo bih očima nježno toliko poručio.

 

Neznam koju bih riječ upotrebio

samo bih te zagrlio očaran stisnuo

tako slatko medeno čvrsto sljepio

da pokažem i duboko duboko osjetiš.

koliko u meni trebaš i koliko postojiš.

 

I onda bi tako jasno primjetila, osjetila

Sa tobom zajedno jednostavno savršen

Neranjiv , odlučan i nikada izgubljen .

Al da te nedaj bože samo danom izgubim

Nitko me nebi toliko slomio i tugu uvalio

napravio potpuno izgubljenim i nesretnim.

 

Sve oko sebe što imamo, prazno je promatram.

Zašto smo se od svega kao slomljeni ohladili

Jednino kad se povežemo telepatski  mislima

Odmah bi shvatili, jedno bez drugog bi nestali.

 

I tek sada se uvjeravam, dok srce prosijavam

tek sada uviđamo kakav prazan smo život živjeli

kako smo maštali da smo zaljubljeni postojali

dok nismo cestom sudbine skliznuli pa se upoznali.

 

Neobjašnjivu strast i požudu neprestano bi doživljavali.

I ona godinama ne jenjava, čak što više pojačava.

Kao oktopad kad svoj plijen nepopustljivo zadržava.

Ta čarolija nam ukazuje, prava čista ljubav se događa.

 

Jjubavi shvati, nije ovo zezanje i prvo aprilska šala

ljubav se nama već godinama pod krošnjom dešava

jeste prikrivena duboko u sjeni i sjetno u grudima

pravi moment iščekuje dolaze naše zajedničke godine.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01.04.2016 u 08:16  minuta