Sjedih na balkonu , prekrasne brvnare pod krošnjama bukove šume obrasle, još uvijek sjećam se.
Pejzaž jezera ispred mene se pružio, okupan šarenim oblacima i sunčevim pjegama. Napokon se dosadna zima istopila, proljeće uvelike miriše, signale prepoznajem. Dosadne magle i niski tvrdoglavo dosadni oblaci nestaju, dani se produžili.
Više od 8 mjeseci zima me vezala, nisam mrdnuo samo ribu sam lovio, ognjište palio. Bijaše mi stalno u mislima, kako se sada osjeća, dal me zaboravila, nisam se javljao. Dobro planirah, pod krovom brvnare još je dovoljno ostalo hrastovih i bukovih panjeva. Da je samnom ostala vatra bi se duže održavala, bila je krhka, nježna moja pepeljuga. Pored kamina sam volio po nekad da nabacim borove iglice mirisom sobu da zasite,osvoje. Nakon toga zaspem tik pored kamina na podu i krznu starog medvjeda, ujakova ostavština. Nekoliko dana vatra me patila , imadoh posla oko dimnjaka stara cigla je napukla, dimilo. Napokon sam uspio, ilovaču u podrumu sam imao za svaki slučaj da kamin nekada oblijepim. Ona je tipična nježna zimogrižljiva pepeljuga, providne face i prodornih na vrh glave slatkih očiju. Rado je u glinenim loncima neke pokuse sa hranom pravila, mojoj proždrljivosti udovoljavala. Bila je milo stvorenje što se samo pogledom pod kožu zavlači, tragove u duši ispisuje. A ponekad bi me iz takta izbacila, nepodnošljivo dosađivala staro gunđalo čangrizavo probudila. Al ubrzo bi se opet poljubili jedno drugom smijali, zakocenili.. svađa bez razloga, bi nestala. Onda bi na čisti zrak izašli pod krošnjama bukava se skrivali, punim plućima mirom uživali.
Ona je slike svoje u toj prirodi inspiracijom stvarala, po cijele dane pred platnom provodila.
Na večer bi samo moja postala, leđa su od silnog stajanja boljela, imao sam je potpuno.
Od kada smo u vezi moj život je prepun romantike postao, kao da se u nekoj bajci nalazim. Živješmo daleko od svih razmišljanja, glupih obaveza samo smo jedno drugo imali, i uživali. Po nekad sam bio drvosječa, sakupljač prirodnih jestivih plodova, za zimu se zimnica spremala. No iskreno teško sam svoje stare navike iskorjenjivao, rano sam ustajao, nju slučajno budio. Volio sam rano pored jezera trčanje, da se kao mazga preznojim i onda u hladnom jezeru okupam. Sva se ježila kad bi me gledala, nije joj jasna bila moja vizija, al kasnije u vrelini moga tijela bi uživala. Rado smo po kiši šetali pod kabanicama prikriveni za ruke se držali, ludovali. Jeza bi je hvatala kada bi čopor divljih veprova u blizini skužila, da nas ne napadnu i povrijede. Tako daleko kako bi se spasili ako nam se nešto dogodi jer smo sve telefone isključili a mobilne nikada nismo u brvnaru nosili. Iskreno po nekad mi zafali među ljudima događanja, ophođenja, čisto formalnog druženja bez ikakvih titularnih predstavljanja, čisto obični jednostavni bez protokola nasmijani veseli ljudski humori.
AL nekako brzo se svih tih događaja zasitim, u svoju tišinu volim da uputim, svojim mislima i mašti stihova posvetim dok ona svoje slike temperama il vodenim bojicama završava. Onda bi zajedno kraj kamina zasjeli ručali, večerali il neki uz put obrok uz pregršt poljubaca dijelili. Između nas se poseban osjećaj sigurnosti osjećao, brvnaru ispunjavao, bila je vrijednija od svih vila i stanova što smo tamo negdje imali, sve smo to prodali u divljinu se zaputili sa sitnicama zadovoljili.
Malodušnost njena bi totalno nestala kad bi u brvnari samo par dana ostala, toliko bi baterije napunila da bi je godina poslije teško slomila…..
26.12.2012 oko 21 sat
NASTAVAK SLIJEDI SA INSPIRACIJOM
28.12.
Jednom u tri mjeseca skoknuli bi do udaljenog sela nekih 4 sata vožnje. Tamo je bila baza nadopunjavanja kućnih potrepština.Ona bi se tome kao dijete radovala, nije znala na koju policu bi zasjela. Satima bi uzela pa potrepštine vraćala, šerene kutije spremala. Tipično za žene da u kupovini sate provode. Ali je ipak najbitnije bilo da su njene boje za slikanje iz Pariza direktno pristigle. Zbog njih smo najviše i dolazili toliki put prevaljivali. Njena kratka ljetnja haljina gola leđa je mršava koštunjava otkrivala. Lopatice za rebra se zalijepile, srebrna boja je krasila jer je cijele dane u krošnjama bukava provodila crtajući pejzaže jezera i okolna priroda.
Njene prekrasne duge nožice mladost i vatru su otkrivale, kao princeza je na prstima nečujno hodala da nebi leptira probudila.Voljeh da je neprestano cjelivam, guzu preslatku dodirivam, štipkam u prolazu, šapćem slatke riječi strastvenih poziva. Kao jegulja bi se umiljavala, tijelo oke mene savijala, O bože kako smo ljubav dugo dugo vodili, nekako poljubcima opijali.Jedno drugo smo totalno dopopunjavali, dugim razgovorima jedno drugom prstima kroz kosu se igrali. Vraški slatko se ljubila, ma sve je imala, sve moje damare u sekundi je prepoznavala, zavodila usporavala na vrhunac privodila kada je to njoj najviše odgovaralo. Zajedno stvoreni, zajedno kao da vjekovima postojimo i od tada neprekidno zajedno živimo i ljubav strasnu vodimo.
Plaših se da će doći trenutak zasićenja, nešto da se dogodi, vezu maštanja razori. Sve te negativne misli sam odmah što prije izbacivao iz svoga razmišljanja, zle duhove nisam htio prizivati. I njoj boravak u brvnari inspiraciju slikanja neprekidnim slikama se dokazivao. Ruka joj po platnu u jednom potezu plovila, savršene izvajane pejzaže stvarala, pastelnim bojama dušu na platno polagala, osjećaje ispoljavala. Oboje bijašmo sasvim obični ni po čemu posebni niti različiti, samo u svoj svijet skriveni. I dok je crtala možda sam pisao prozu il stihove, al to samo na moment se kod mene slike pojave i nestanu. Pa sam što prije želio na papir sjećanje slika zapisati da mi ne izblijedi.
Često bi kod zalaska sunca na terasi brvnare stajali, tada bi na platno boje u trenu što nestaju kistom hvatala sve mi objašnjavala.Uživao sam da je promatram svaki dio njenog tijela da maštom odmah osvajam kao da je prvi put u moje dvorište svratila. Strast svakim danom među nama je totalnu kontrolu pruzimala. Nismo se branili jednostavno bi tijela pustili da se dogovaraju i odmaraju kako im se prohtije. A mi bi uživali …danonoćno uživali.
Često bi na grudi joj legao, šum krvi u njenom srcu bih slušao, udisaje plitke a kratke brojao. Nešto bi pričala, prstima po mojoj glavi nešto pretraživala, il neke na leđima tragove istraživala.Ti bi razgovori trajali satima, bez ikakvog medija mobitela il bilo kojeg javljanja. Totalno samo s prirodom spojeni u svakom dašku vjetra i cvrkutu zalutale ptice uživali. Ali taj šum vjetra kroz bukove krošnje je poseban, ljetno pirkanje rashlađivanje…
OČI BUKTINJE, ,28.12.2012 u 17 i 37 minuta
Jednog proljeća sam u brvnari ostadoh. Previše posla me zaokupilo, svježe rastinje je mirisalo, izazivalo vani da se izlazi , a svi poslovi kroz igru se svršavaše.Jednog momenta slučajno okrenuh se , osjetih da me netko promatra. Ugledah Oči buktinje, najljepše raslinje, pod kožu se zavlače, neprimjetno na tanane razdire.Predivno mlado garavo nasmiješeno stvorenje kod mene je svratilo il zalutalo.Slučajno, sasvim slučajno u avliju svratila, slatko se nasmiješila, očima sve ispričala. Nijemo sam je promatrao svakim dijelićem tijela gutao nisamo treptao. Preko lagane trokutaste majice kožnu jaknu je imala, nešto me pitala al ničeg se ne sijećam. Riječi sa njom su suvišne, na usnama izazovne tragove prkosne, đavolski zanosne. Nekako sam na tren zastao a činilo mi se da je prošla godina. Razboritostošću jedva ugarcima buktinje prkosno odoljevam,slabosti kontroliram. Zar ja da bez teksta ostanem, prekrasna mlada jednostavno dah oduzela. Neke podle ludosti u sebi zamišljah, kako je na mline svoje dovesti, jelek raskopčati. Divljak sam u trenu postao. U garavim buktinjama toliko skupljenih tajni da se otkriva, tko zna koliko godina. Jako mlada , na njoj se život tek vidio. A tek je navršile 20 i neke, životom je valjale tmurne nabujale nepregledne rijeke. Razmišljah kako započeti razgovor. I eto sada tu ispred mene se nacalila, šuti niti jedne ne progovara ali očima razara. U meni onu vrelu seljački krv je probudila, vuka oslobodila, gutam je, baš gutam. Oduševljenje u sebi jedva suzdržavam, misli na jedvite jade kontroliram, želim je. A smireno tijelo joj skeniram, na svakoj mrvici zadržavam, izgladnjelo zamišljam. O posljedicama nemogu da razmišljam, krv se zakolala, hoću da eksplodiram.
Sjekirom sam nesto kresao ,zauzet se prikazivao a ispod oka svu uz duž i poprijeko je premjerio. Ona bi mi pasala. Nedam se, smirenog osmjeha neprimjetno pored nje prolazim, klimoglav poklanjam. Onako škiljeć me promatrala, ispod oka mi toliko toga prenijela, možda dolazi. Napokon kroz zube izustih glupo pitanje , od kuda ona u ovim dalekim bukovim šumama daleko od svega satima. Samo je rekla da je zalutala jer je od kuće pobjegla, nedavno se udala i razočarenje doživjela i ne sjeća se kako je od kuće izbjegla. Prebrzo mi je svoj život ispričala al od te silne ljepote i gledanja njenog mladanačko tijela više od pola sam zaboravio i nisam dalje njenu priču pratio. Valjda je sve to pjesničko romantično maštanje, zaraženo kroz garave nemirne kovrdže.
O bože kako se ljudi u jednom prolazu prepoznaju, bez dodira samo mislima dodiruju .
Hvala ti Bože što si oči garave buktinje poslao do moje avlije, da mi je pokažeš, I takve posebne ruže na svijetu postoje, trenom u život nam uskoče, pamet razore. I sada mi samo mašta preostaje, jer ona drugom nekom je obećana, prstenom vezana. No meni pjesniku dovoljna jedna sličica, da me kroz stihove na garave buktinje podsjeća.
VJENČANJE NA POMOLU… 29.12.2012 u 23 i 24 minuta
Već duže vremena zajedno smo živjeli, dugo planirali kako i dal se zvanično vezati i vrijeme se cijedilo a naša veza nečujno u srcu se rasporedila, najslađe kutke nemira zarazila.I onda jednoga dana spontano sve se dešavalo, kao u filmu sve odigravalo.Ona… za mene se spremala, posebnu od bake haljinu za vjenčanje je čuvala . Jako je nervozna u posljednje vrijeme postala a ništa mi nije govorila. Znao sam da se tu nešto priprema al eto pustih vremenu da se dogodi. U posljednji mjesec nikako nije spavala, garave oči nemirnim mislima zatrpavala. Slučajno sasvim slučajno sam u sobu njene bake upao bez teksta ostao što sam tamo vidio. Njena sofa na kojoj je najrađe sjedila, za vjenčanje ruho spremala, heklala.Bila je puna njenih ručnih radova i dosta drugih od majke darova, sve je spremila.No ni tada meni na pamet nije padalo da se sve to za naše vjenčanje spremalo, o kako sam bio naivan. Njena soba uvijek je bila posebna, napučena, prepuna lisnatnih cvijetova i obiljem saksija, sve složeno kao iz nekih za prirodu listova. O svadbi je maštala.
Po nekad sanak na oči bi je savladao al bi se u trenu trznula, mene je očekivala. Kroz guste zavjese svijetlost vedrog dana jedva se provlačila, lice joj obasjavala.Bila je preslatka ma kako se uspavala dal plakala il se smijala u mome srce posebnu draž je imala. Sa njom je vrijeme nestalo u sekundu se sve pretvorilo.
U Bakinoj kući je stanovala, nasljeđe od više stoljeća aristokratska tradicija se tu od uvijek održavala. Jako im je bilo važno da se sve to poštiva, svaki detalj je dio ritualnih razloga .Nikada nisam pomislio da će mena taka obitelj zapasti da ću sa plavom krvi se vezati, Ja dijete seljačkih al poštenih manira vrele krvi i željan srčanih toplih vatrenih dodira dođoh u sredinu gdje su se morale kontrolirati strasti, bar na javnom mjestu hladiti. Strau kuću tj dvorac teško je sa malo riječi opisati. Vila sa jako puno velikih prozora a pola se nije vidjelo od deset vrsta zavjesa.
Stari , veliki, široki drveni prozori iz vana demirima od kovanog željeza stegnuti.S vanjske strane su puzali puzavci preko cijele godine se zelenjeli. Obilje cvijeća na prozoru svijetlost je prelamalo, mirisnim izazovima opijalo.Svaka soba je imala po 3 para prozora visokih stropova i u svakoj sobi kaljava peć za grijanje od posebne keramike pravljene. Svaka soba je svoju sobu imala po tome se i nazivala. U dosta njih ona nikada skoro nije niti otišla. I onda možete moju facu zamislit kako sam se svemu čudio il divio dok sam nekoliko tjedana sve obilazio da bih na kraju možda 10 % od svega zapamtio.
Jednog dana su mi rekli da u predvorju sačekam, da mirujem i nista ne komentiram samo da promatram i uživam što će se desiti..Nisu mi bile jasne te njihove stalne po kući zmjene al valjda tako sve se odigrava u bogatim aristokrtskim kućama, a ona bijaše jedinica koja se u mene nesretnika strasno zaljubila.
Zaškripaše stara ulazna vrata, srce zatreperilo, njezin lagani korak nisam očekivao al sam intuitivno osjetio. Savakog trena u njenim nemirnim očima vidjeh toliki sjaj ko da je sa druge planete pristigla, poznadoh je po tim divnim garavim očima. Odjednom samo je prišla, kleknula u ruku me poljubila i zvaničnusvoju ruku ponudila, podarila. UZMI ME ZA SVOJU ŽENU ZVANIČNO ***
Odjekivali su stari zidovi kako je to nježno jedva samo za nas u užem krugu izrečeno. Bijah tog momenta totalno izgubljen. Nisam znao što je dio sljedećeg ponašanja , dal je i tu protokol il da pratim i pustim svoje spontane reakcije neka se dogode. Bijaše prekrasna..moja nježna ljepotica. Postala je moj opijum maštanja, željna je bila mojih toplih medenih usana, ruku stezanja. Postade jedina simpatija, potpuna slabost, noćna slatka mora, behar što dušu opija. Duša već duže vrijeme nemirom rastresena, na srcu uvelike ostavila lupanja tragove. Uslišene njene molitve su, pored nje klekoh, blijedu ručicu stegoh, poljubih, prsten položih.
Blistala je, bijaše u svilenoj svijetlo krem haljini,šljokicama kao zvijezde padalice.Njen blijedi izduženi vrat medene usne je osjetio, na uho joj šapuh.Udaj se za mene, budi moja dok je u nama proljeća,izlazaka sunca nemira.Njena gusta valovita kosa, stopila se kroz to blještavilo, ushićena je plakala.
Ceremonja se na dalje protokolom odigravala, ničeg ne sjećam, samo sam u svoj njenoj ljepoti uživao i Bogu zahvaljivao što me do njenih skuta doveo.
Već duže vremena zajedno smo živjeli, dugo planirali kako i dal se zvanično vezati i vrijeme se cijedilo a naša veza nečujno u srcu se rasporedila, najslađe kutke nemira zarazila.I onda jednoga dana spontano sve se dešavalo, kao u filmu sve odigravalo.Ona… za mene se spremala, posebnu od bake haljinu za vjenčanje je čuvala . Jako je nervozna u posljednje vrijeme postala a ništa mi nije govorila. Znao sam da se tu nešto priprema al eto pustih vremenu da se dogodi. U posljednji mjesec nikako nije spavala, garave oči nemirnim mislima zatrpavala. Slučajno sasvim slučajno sam u sobu njene bake upao bez teksta ostao što sam tamo vidio. Njena sofa na kojoj je najrađe sjedila, za vjenčanje ruho spremala, heklala.Bila je puna njenih ručnih radova i dosta drugih od majke darova, sve je spremila.No ni tada meni na pamet nije padalo da se sve to za naše vjenčanje spremalo, o kako sam bio naivan. Njena soba uvijek je bila posebna, napučena, prepuna lisnatnih cvijetova i obiljem saksija, sve složeno kao iz nekih za prirodu listova. O svadbi je maštala.
Po nekad sanak na oči bi je savladao al bi se u trenu trznula, mene je očekivala. Kroz guste zavjese svijetlost vedrog dana jedva se provlačila, lice joj obasjavala.Bila je preslatka ma kako se uspavala dal plakala il se smijala u mome srce posebnu draž je imala. Sa njom je vrijeme nestalo u sekundu se sve pretvorilo.
U Bakinoj kući je stanovala, nasljeđe od više stoljeća aristokratska tradicija se tu od uvijek održavala. Jako im je bilo važno da se sve to poštiva, svaki detalj je dio ritualnih razloga .Nikada nisam pomislio da će mena taka obitelj zapasti da ću sa plavom krvi se vezati, Ja dijete seljačkih al poštenih manira vrele krvi i željan srčanih toplih vatrenih dodira dođoh u sredinu gdje su se morale kontrolirati strasti, bar na javnom mjestu hladiti. Strau kuću tj dvorac teško je sa malo riječi opisati. Vila sa jako puno velikih prozora a pola se nije vidjelo od deset vrsta zavjesa.
Stari , veliki, široki drveni prozori iz vana demirima od kovanog željeza stegnuti.S vanjske strane su puzali puzavci preko cijele godine se zelenjeli. Obilje cvijeća na prozoru svijetlost je prelamalo, mirisnim izazovima opijalo.Svaka soba je imala po 3 para prozora visokih stropova i u svakoj sobi kaljava peć za grijanje od posebne keramike pravljene. Svaka soba je svoju sobu imala po tome se i nazivala. U dosta njih ona nikada skoro nije niti otišla. I onda možete moju facu zamislit kako sam se svemu čudio il divio dok sam nekoliko tjedana sve obilazio da bih na kraju možda 10 % od svega zapamtio.
Jednog dana su mi rekli da u predvorju sačekam, da mirujem i nista ne komentiram samo da promatram i uživam što će se desiti..Nisu mi bile jasne te njihove stalne po kući zmjene al valjda tako sve se odigrava u bogatim aristokrtskim kućama, a ona bijaše jedinica koja se u mene nesretnika strasno zaljubila.
Zaškripaše stara ulazna vrata, srce zatreperilo, njezin lagani korak nisam očekivao al sam intuitivno osjetio. Savakog trena u njenim nemirnim očima vidjeh toliki sjaj ko da je sa druge planete pristigla, poznadoh je po tim divnim garavim očima. Odjednom samo je prišla, kleknula u ruku me poljubila i zvaničnusvoju ruku ponudila, podarila. UZMI ME ZA SVOJU ŽENU ZVANIČNO ***
Odjekivali su stari zidovi kako je to nježno jedva samo za nas u užem krugu izrečeno. Bijah tog momenta totalno izgubljen. Nisam znao što je dio sljedećeg ponašanja , dal je i tu protokol il da pratim i pustim svoje spontane reakcije neka se dogode. Bijaše prekrasna..moja nježna ljepotica. Postala je moj opijum maštanja, željna je bila mojih toplih medenih usana, ruku stezanja. Postade jedina simpatija, potpuna slabost, noćna slatka mora, behar što dušu opija. Duša već duže vrijeme nemirom rastresena, na srcu uvelike ostavila lupanja tragove. Uslišene njene molitve su, pored nje klekoh, blijedu ručicu stegoh, poljubih, prsten položih.
Blistala je, bijaše u svilenoj svijetlo krem haljini,šljokicama kao zvijezde padalice.Njen blijedi izduženi vrat medene usne je osjetio, na uho joj šapuh.Udaj se za mene, budi moja dok je u nama proljeća,izlazaka sunca nemira.Njena gusta valovita kosa, stopila se kroz to blještavilo, ushićena je plakala.
Ceremonja se na dalje protokolom odigravala, ničeg ne sjećam, samo sam u svoj njenoj ljepoti uživao i Bogu zahvaljivao što me do njenih skuta doveo.
SUSTIGLE SLATKE GODINE
Kažu mi da mlađe izgledam nego što imam 54 godine, a iskreno tako se i osjećam , snažan pun energije, poletan, po cijeli dan nešto odrađujem a umora ne upoznajem. Sustigle slatke godine, jure se… sve bez granice, mladalačko trnovito ludovanje. Odgovor pronađe pitanje, vjećanje u meni razotkrilo nemire,izrodilo nove dimenzije. Dušom mi šaraju slike prošlosti, srcem se krikovi mladosti još uvijek proderu. Prikrivena mladost još u meni počiva, razigrana sve podstiče… ludošću razigrava. Mnoštvo albuma života iza nas počiva, miliune slika prelistava, slatko doživljava. Mnoge zaboravljene navike, u duši temelje salile, po nekad u grlu zavrište, zagrme. Ožiljaka prostrana pustinja, u svakom zrnu pijeska strašću i požudom podsjeća.Dal smo povlačili prave poteze, uvijek ostaje ne odgovoreno pitanje, stomakom prevrće. Koliko puta smo tugu licemjernim osmjehom obojali, da bi sliku lažne sreće prodali. Huje i podlosti smo stojički podnosili, ranjenog srca na kućnom pragu ridali. Sve dok nismo napokon sazrili… shvatili… da u nama najboljeg prijatelja imamo. Od onda smo posebne radosti otkrivali, od ludosti na momente nismo se prepoznavali. Pa nas starogradske pjesme u mladost često vraćale,klapske pjesme ponovo budile. Stare slike i sjećanja zavarivale,po koja suza sve je svjedočila, ljubav je postojala. Po neka sevdalinka svoje je damare sijala, srcu odraz ljubavi dahom prizivala. Dok nas zora rosom ne probudi, glavu na izvor pameti ponovo korakom stida uputi. I tako te slatke godine u sebi imaju posebne naboje, pune su i slađe od lude mladosti. Tek sada mogu starije razumjeti kada su govorili, pitat će starost gdje je bila mladost. Da mi nije ovih godina poskakivo bih kao dječarac iz mladih nepromišljenih ludorija. Tako se prekrasno osjećam, mladost neku potpunu i sretnu doživljavam , uživam. Hvala ti Bože na mladosti što iz duše ne nestaje, pa tražim drugi dio suđene polovine. U džepu naše zgrčene duše je, al nikako iz ropstva ćulenja teško je probuditi osloboditi. Da je na kamen sreće nasučemo i knjigu života pečatiranim osmjehom zatvorimo…Živote hvala ti …što me prosijedim slatkim otkrićima usreći, u skromnosti da postojim !!! Mene nije sustigla ona narodna: Pitat će starost gdje je bila mladost. Prekrasno sam je proživljavao a sada se daleko daleko bolje i poletnije osjećam. Na sve stvari totalno smirenije i relanije prilazim analiziram i doživljavama. U zid se ne zalijećem da mi se o glavu ne obije.
toni"s poetry 