Neosvojiva sibirka!!!

 

 

Daleko na obalama sibirskih uvala, sjevernim morem okupanim orkanskim krilima nemirnih vjetrova, najljepša bijaše jedna neobična  slađana ruskinja. Gđica Irbina jedinica grofa,  kralja od crkvenih do gradskih Zvona,  najdraža mezimica. Sa koljena na koljeno sa očeve strane imali su tajnu od čega se crkvena zvona salijevaše. Ljubav prema njoj su na daleko svi gajili, tako posebna, bez dlake na jeziku ona bi svakom odbrusila, sve prema zasluzi. Biti u njenom društvu san je mnogih protutnjalih vitezova koji koplja na njenom pragu maštanja polomiše. Nitko nikada to prekrasno srce nije uspio sa svojim sjediniti. Eto i mene je u čaroliju svojih maštanja upecala i sada danima i noćima lutam od nemila do nedraga , između kopna i morskih hridi , pješčane plaže kojom bi šetala.

Svakim danom gledah je, neshvatljivo sretna i vedra osoba. Svaki dio njenog mladog tijela nakostriješen srećom se šepurio. Iz njenih očiju, obrva, svaka dlaka na glavi bila je posebno neke magične energije napunjena. Nekako sav njen život se iz nje prsio, ta nasmiješenost iskrenog osmjeha izobilje pozitivne energije oko sebe je besplatno a tako ponosno širila. Pored nje kada stojite, ritam njenog srca se osluškuje, to su simfonije izobiljem violina i harfi skladane. Kao da svu energiju pozitive svemira u sebe upija. Pored nje nema tmurnih oblaka, sva se vedrinom presijava. Poput lepršavog leptira smjerove u trenu promijeni, živošću sreće okolinu obasipa, i kome takva dobrica tople duše nebi bila neprihvatljiva. Iz nje ljubavi vodopadi žubore, preko svih dijelova tijela i duše šapatom tišine na sve strane posebnošću odjekuje. Svi njeni pokreti, prirodna rješenja svih problema savršenost njenog bistrog uma kao posebna simbolika poput slatkih gestova svima prijemčljiva.

Svi koji to osjete il prepoznaju  zavist slađana ih poškaklji  nešto u njima progovori da se nešto posebno u njenom srcu dešava, nekome ona je dar od Boga iskrenom ljubavlju pristigla. I bilo tko pored nje da naiđe il mrvicu zastane ma koliko teško bilo mu il su mu sve lađe potonule energija njenog postojanja, pozitivnih misli i želja  u trenu te face razvedri, sve olakša im. Kao plima preko pješčanih plaža kada plazi sve nezaustavljivo tišinom miline prekriva. Pa takve osobe trenom se njene energiju napiju, nesvjesne što su trenom dobile, budućnost vedru su osjetile.

Kao neki super dresirani ker sam njušio njenog prolaska tragove, da me preostali trag uštine, vjetrom dlaka kose ispala na moje požudne usne da se nasloni. Jednom sam eto slučajno, a kažu ništa nije slučajno na njenu najdražu knjigu na plaži naletio, u toj knjizi i korice svježe ispisanih stihova. Bijah oduševljen i ona je pisala stihove, kratke priče iz susreta sa proscima. Htjeli su je mlađanu udati, u bogatu familiju spremiti, a ona duša nemirna nešto posebno je kao mnoge iz knjiga sanjala da će na njen prag iznenada sletjeti. I tako njene tajne sam otkrio nesvjestan da sam šansu jedinstvenu na svijetu dobio da joj ruku dodirnem dok joj budem njene tajne vraćao. Morao sam to od njenih skrivati da ne saznaju da njene tajne postoje. Dugo sam planirao kako prići joj, i pokloniti sve njeno najdraže što joj pripada.

I gle slučajnosti jedno rano jutro sam na njenu plažu prije zore banu, kao da me nešto pozivalo. Sjedeći na kamenu bacah kamenčiće i ponavljah neke njene stihove. Ona se pored mene stvorila, Skamenjen ostah još se niti zora  potpunošću nije pojavila, ona je izgubljena lutala tragajuć za svojim izgubljenim zapisanim tajnama. Kada je čula da izgovaram njene stihove strah je obuzeo misleći da će je pustinjak kao ja odati. Tako sam poskočio, rekao da mi oprostišto otvarah čarobne korice njenog maštanja. Da ne treba da brine sve njene tajne ostaju duboko u mojim grudima i tako je i ostalo. Iznenadni zagrlja, poljubac sočni na usne mi položila, i onda se provalila. Plakala je i sve mi ispričala, zašto je tužna mada je cijelo područje i još daje jednostavno obožava. Od tada postašmo nerazdvojni prijatelji. Često na plaži maštanja nalazili, svoje priče i stihove razmjenjivali.

A tko je mogao biti sretniji od mene pustinjaka, u duši povučenog nikada proglašenog viteza. Klečao bih kad bi se pojavljivala, posebnu čast svojim društvom što bi meni ukazala. I tako smo nesvjesni jedno drugo do u detalje najskrivenije tajne otkrivali. Kao brata rođenog me smatrala, a to me je bolilo jer sam sve više vremenom neodoljivu strast prema toj neviđenoj toploj duši osjećao. Nešto kao da je osjećala, slatko bi me za ruku uhvatila i rekla bi da joj samnom najljepši trenutci života prolaze, da sam jedina osoba koja njeno ranjeno srce razumije i uvijek znam jednini spontano osmjeh na njeno lice navući kada je nerazumne suze razuzmu.

Znam tek je na vidiku proljeće a ona se u hladno more kao prava ruskinja prije povratka ptica sa juga u ledenom moru sa sestrom okupala. Uvijek, svake sezone svijetli primjer jake čvrste osobe ona bila je. Narod bi se na plaži skupio i njeno hrabro srce bodrio, policija bi nijema ostala kada bi tu prekrasnu mladost vidjela kako u prehladno more sa radošću ulazi i osmijeh sa lica ne nestaje. Samo njene stakleno sjajne okice gledati posebna poslastica bila je. Blago onome tko je njene usne ljubio , savršeno mlado tijelo kao mladu brezu savijao, u svakom trenu njenu strast i požudu ispijao. Toliko je često puta bila dio mog skrivenog maštanja, žudnje kako bi predivno bila kad bi meni pripala, pa makar to bilo jednim trenom samo da miris tog tijela osjetim, mekoću usana da me zapali. I tako bih skriveno pratio njeno kretanje da ne ispadnem primjetan, sreća nije me skužila, svakim trenom čigra je igrala u njenim grudima. Osmijeh na svakom koraku je dijelila, savršena žena za svakog bi postala. Pjesma je uvijek sa njenih usna odzvanjala, kao da je tepala, mio glas me jezom razvaljivao. Toliko sam slatko patio svjestan da je ne moguće da meni pripadne.

 

Zato sam imao prekrasno maštanje u kojim nije bilo granica  niti limita. Sva je moja na najljepše načine postala. Večere uz svijeće samnom je često provodila, dugo bi do kasno u noć pričali, onako zagrljeni u poljubcima nježnosti uživali. Bila je jednostavno savršena u svakom pogledu mi je odgovarala. Onda bi zagrljeni po kiši koračali, dok je zanijemila noć onako ispod oka nas pratila. Kišobran nismo imali, jer smo oboje voljeli da kisnemo i da se smijuć divlje ljubimo. Onda bi nas noć trenom mimoišla svoje straže bi razišla. Jutro bi nas zateklo , krmeljavih očiju da se budimo, al ona ne haje nikakve pozive ne prihvata, dok se ja užurbano oblačih da nas svjedoci ne uhvate. Nije radi mene nego njenog cijenjenog statusa dame ispod pješčane uvale. A nebesko plavetnilo se šepurilo , kao da je posebnošću htjelo da nas oduševi. Po negdje , veo nekog oblačića se skrivao neki zaljubljeni par bi pod nekom krošnjom maskirao. Onda bi tako krenuo ostavljajuć da se prekrasno biće još naspava. Nos bih joj poljubio da me ne zaboravi neka je još malo na mene sanjara podsjeća. Onda bih svoj libar iz torbice vadio da zapišem nabujale stihove što bi iz mene vrvili da opišu osjećanja što u meni burljaju , analiziraju što nam se sinoć desilo. Kroz šume il parkove bih stopu po stopu usporeno koračao i više puta zastao da sve što navire stignem složiti, barem u najkraćim crtama opisati što taj moment osjećam. Prolazih i kroz neka naselja, kao da je ispred mene pustinja, žive duše nema napolju, svi prozori i vrata pod lokotom. Ispadoh kao pustinjak, neshvatajuć gdje sam došao kojim gradom i ulicama prolazim. Samo i dalje koračao sve zapisaivao što je iz glave sipalo opisujući najljepšu noć sa mojom nedokučivom princezom  Irbinom ruskinjom.

Na moment sam bio siguran da sam ispred svoje kućice kamene prošao, u njoj sam se danima skrivao čekao da ona naiđe. Kapija bijaše širom raskriljena i nekakva koverta na vratima polu ubačena. U tom momentu nekako i noć se privukla a ja kao izgubljen i dalje lutao, sve zapisivao dok se burna noća na leđa izvrtala. Kiša samo što nije grunula, nebo kao trudnica je stenjalo, kao da zbog nekog razloga za nečim očajava. Al nisam imao vremena o tome misliti i dalje sam lutao i pisao kada bih pod neku svijetiljku stigao, onda bih zastao i dugo pisao da ne zaboravim.

Izgleda i ova noć je za moje maštanje rezervirana. I onda bih se gubio između nekih svijetova , sad ispred svoje kućice, sad odjednom nepoznata ulica. O Bože što mi je ljubav premo mojoj ruskinji radila. Toliko opsesivan sam postao, iz mašte je ispuštao nisam smio niti pomisliti. Ako bi ona nestala tko zna kako bi sve oko mene završilo, dal bih u more sinje se zavalio i sa hobotnicama tugu dijelio a one bi svojom tintom sve prikrivale da me nikad više ne pronađu.

 

Pa se moje lutanje na obali neke velike, široke rijeke probudilo. Čudne neke sjenke se priviđale, obroncima šume su hučile sa hukom rijeke se sve stapalo. Skoro kao tišina al je posebnošću te tišine brujalo. I nikako neku svijetlost da ugledam.

Samo sam zabezeknut tako šetao, blok odavno u džebu sam zavalio jer me tmina već duže vrijeme pratila. Sve u sebi sam ponavljao.

U meni je žižak posebne čežnje prema najljepšoj ženi vatru potmulu prikrivao.

I onda prenuh se, shvatih da vrijeme je da izađem iz tog suludog maštanja.

Kakva je to moja sudbina da samo žudim za nedokučivim usnama, taj plamen u meni stajao i dim iz njega me gušio nikako iz mene da izađe, eksplodira. Kao neki bijednik sam taj moment osjećao, bolja bi smrt bila dragana kako me ta tuga skrhala, jer ne mogoh je imati, biće mojih maštanja.

I nebo na mojoj strani tugovanja se javljalo, sve se sručilo, iz njega krenula kiša olujna , beskrajna. Plakah , jecah što sam mogao glasnije jer me nitko taj moment nečuje. Munje mi ritam davale, imah nesnosne grčeve, pa bih na momente punim šprintom trčao nebi li me grom strefio jer mi ne može pripasti, jedino biće što mi je na daljinski srce slomilo svojom posebnom dragošću. Nisam se mogao kontrolirati, niti shvatiti kakvo je to u meni buđenje, što me to čudnim osjećajima razuzme, smisao svog tog dešavanja totalno bio mi nejasan. A kišna noć se ne zaustavljivo valjala , super bilo je, mogao sam hropteći nezasitno plakati. Miješali se od nekud glasovi al je ritam kiše sve zvukove o zemlju rastapao , sve je nestajalo u napučenim lokvama.

            U momentu zastadoh kao da srce stalo mi, strah kroz mene prostruji, neka toplina onako pokislog me opet oblila. Opet začuh neke glasove kako se otkidaju , nerazgovjetno pričaju. I odjednom sve je utihnulo, njen mio glas me prenuo, onaj žižak u meni se opet razbuktio, čežnja neumoljiva se po meni razlila.

A kroz tu crnu noć opet me hučanje vjetra krikovima čudnim ošamutilo. Iz stanja u stanje sam ulijećao. Noć prepuna crnila, kao da je po tko zna koji put najtamnijom bojom prelivena. Niti sam neznam koliko sati sam kroz tu tminu lutao, ali nigdje nisam zapeo, kao da sam svaki kamenčić na toj stazi poznavao. Potpuno bijah siguran kuda i kojim putem poznatim prolazim a da nemam pojma gdje se taj moment nalazim.

I onda u osvit novog dana nježne usne na čelu osjetih, šapat njenog koraka se kreveljio, na jedrenje naše bi trebali krenuti. Bila bi to naša tajna skrivena da se ne dozna kako rugoba i ljepotica planiraju negdje daleko nestati. Putovanje , jedrenjakom bez cilja i planova ponijela je želja vjetrometina. Okruženi okeanom prekrasnog sreće osmijeha, iz mene su suknuli stihovi, ona ih melodijom svojih usana stezala, dok su nas tako preplanule zapljuskivali dražesni valovi.

Riječi su iz mene plazile, olovka jedva stizala u red ih redala da se ne guraju. Osjećaj posebno poseban, savršeno radostan, jer pored mene bila je. A u daljini smo vidjeli kako večer obalu svojim kandžama obavija dok nas je čuvala pučina. I ptice su nekako ušutjele, samo su treptaji krila odjekivali jer su se u gnjezda svojim kućama vraćali. Na krilu mi je sjedila, nježno pjevušila i po nekad u nosić poljubila. Nisam mogao ništa tim momentim izreći samo suze radosnice osjetih kako mi spreženo lice umivaju. Slinavi nos bi rijetkošću kihnuo, a ona bi nos slatko majicom svojom brisala iz koje se bradavice pojavljivaše. Savršensto njenog tijela i svih ostalih karakteristika je moje mašte bila čarobna formula.

I kako sunce zašlo je, lanac sidra se začuo, jedrenjak je sam upravljao da se ne trošimo na te bezvezne stvari. Noć nas već uvelike obavila, na palubi polu goli smo ležali, nemam pojma o čemu smo pričali i maštali, jednostavno je bilo prelijepo i svim bićem smo u detalje uživali.

Ona, moja duša slasne poljubce mi dijelila, srčanu manu mi smirivala, samo kada nju osjetim. U glavi mi se neke svijetlosti prelamale mada je mrkla noć na pučini i mirnom moru zavladala. U sjedišti moje mašte ona je napokon kao moja boravila. Bijaše to vrhunac svijeta osvojen, a čudo kako nisam bio mentalno od slatke panike rastrojen.

 

I tako zagrljeni na prekrasnoj palubi, omamljeni, pomamno jedno drugo trošili. Jutarnje zrake od mora se odbijale najslađe ljubavnike razbuđivale. U toj svijetlosti kao da je bilo stanište zaljubljenih leptira što ih je neko treperenje jedno s drugim miješalo.

Samo me nastavila nezasitno ljubiti, kao da nisu tri noći i tri dana protutnjala. Po meni je padalo drago kamenje, duša se zapalila, a srce neznam na kojoj planeti je ostalo  da ga reanimiraju jer mu se ritam u bubnjanje pretvorio.

A ja kao suhi list sam lelulajuć po njenom tijelu treperio, usnama sve po tko zna koji put pretraživao, Kao da su neki magneti na tim mojim usnama nikako od nje da se odlijepim. Iz mene neko ludilo i radost se razgoropadila, posebna srećica iz mene iskače a radost pučinom odjekuje. Kao da se vodopad iz mene stropoštao, kanonada sreće me obuzela, takvu na pučini nikada nitko nije doživio.

I onda prenuh se, sav preznojen, opet prevaren kao dijete ljubavlju zadojen nisam shvatao od kuda sam došao i sa kim sam divne trenutke probdio.

I tako oznojen ispred moje kamene kućice, šumski hlad od nekud je pirkao. Borovi intenzivni miris me probudio, al su mi usne nesnosno bridile. Nikako se nisam mogao probuditi , shvatiti dal je sada ovo što se samo dešava dio snivanja a boravak na njenom tijelu i usnama je istina koja me trenom od nje odnijela.

Željeh ponovo da se na njene usne vratim , sjećajuć se mladog mjeseca skrivenog krajičkom zalutalog oblaka. Željeh da me vječni osmjeh sreće više nikada ne napusti jer ga je samo ona na licu mome nanijela.

Svježina me neka sustigla, rosa od nekud na preskoke se dovukla, zaboravih da je tek proljeće pa mi se trenom oko nogu i tijela obavije, valjda se cijelu noć po krošnjama skrivala. Prožimaše čudne čarolije, neko neobjašnjivo šaptanje. Ljubav se u meni skrasila, oko svih puteljaka duše se obavila, svježinom na usnama podsjeća.

 I onda se ona pojavila, u rukama buket ruža imala, kaže da odlazi, da smo najljepše snove ostvarili životu ćaroliju poklonili. Taj bol neosnovanog rastanka pratila čudna srca panika. Sve mi je tako jutros vedro i prekrasno tim dolaskom postalo tmurno i sumorno. Pogled mi se ukočio, ništa nisam shvatao što sam sanjao, što doživio. Imah osjećaj da se oko mene sve sasušilo. Taj odvratno rezak bol rastanka, grč na usnama, bez riječi moći pričati, nijemi glumac postati nikad me do tada nije tako srušio. Sebe nisam prepoznao, grčevito sam pokušavao usta da otvorim nešto odgovorim, al nije vrijedilo. Sve u meni se zamrzlo. Ljubav sa žudnjom , strašću, maštanjem i sjećanjem čudne slike je mutilo, sa obale na obalu snova i jave me bacalo. Moje romantično srce bilo je slomljeno, na kamenu stijenu zaborava bačeno, krvarih nepovratno, život mi se gasio, osjetih da sam jecao jecao, i svijest na kraju izgubio. Pjesničko srce je izgorilo.

Onda sam svoje tjelo vidio, ništa nisam shvatao, kakva je sada ovo čarolija, a ona je pokraj mene u suzama stajala.

Pružah ruke, toliko se derao, al me nečuje, nad mojim tijelo oplakuje.

 

Koja nemoć u tom momentu samnom je vladala, shvatih, kako je život najljepša čarolija koja momentom nestane, samo njene usne i tijelo samnom putuje. Moje maštanje, i pisanje da nikada ne prestane.

I onda je zagrmilo, udar vjetra vrata je otvorio, onako bunovan, sretno presretan što to bijaše najgori san rastanka.

Ne daj Bože da me bez nje ostaviš. Molim te da mi je dozvoliš da moja vječnošću postane.

Jedno bez drugog smo kao oko bez suza i usana. Pruži nam šansu da se spojimo, svojim putem sreće krenemo jer nas je život do sada toliko puta tratio, većinom najtežim bolovima čeličio, i zar sada nije vrijeme da nam malo dopustiš da se beskonačno volimo sve dok ti dragi Bože dozvoliš.

Beskrajno hvala ti, ma kako bio odlučio, tvoja odluka će se poštivati !!!

A moja ne dosanjana ruskinja tko zna dal sada sibirom počiva, stiže joj proljeće malo kasnije, al sve na vrijeme sustigne, moje želje ona već osjeća.

Čekam na plaži gdje me u najljepšim slikama jezicima sjećanja ona po često uzimala, za ruku vodila, snove zajedničke dijelili. Nadam se da će uskoro trčeći svratiti čim ugleda na stijeni moj barjak zavijoreni.

 

Jer kada sa njom ste snovi Vas ne napuštaju, nikome šanse nećete dati da Vam snove pokušaju ukrasti, sve planove da Vam razvale jer se dobro sjećate kako tuge praznine duše zabole, i u bezdan pritisnu. E ona Vas čudesnom energijom podigne, osmjeh njenih usnana pozitivom razdire, cijelo vrijeme bi pored nje stajali samo neka Vas barem trenom njene sreće obdari. Sa njom i njenim mislima  sva prostranstva poljskih cvijetova svojim sjajem životne radosti putuju i sve Vam besplatno udjeljuju.

Možete ih u nedogled gledati savršenstvom pirodne ljepote uživati. Ne dozvolite da Vam dušu zahvati nemira promaja, da Vam emocije ne posustanu razočarenje zavlada, iz tog stanja se teško izvući, no samo se sjetite što Vam je ona svojim osmjehom i kratkim prisustvom podarila. I neka Vam se u glavi stalno vrte pozitivne misli i njena energija, vaš je život najljepši dar na poklon stigao, kako ste ga organizirali il drugome sve prepustili tako Vam se i bumerang događa.

Vaš život neka bude samo vaša škrinja u koju rijetko da netko može kandže da zarije.

Ako Vas ona, srećom svojom opije, istu formulu kroz život koristite, ne lutajte, toplu vodu ne pronalazite kada je već na dlanu života Vam spremljena.

 

Eto takvu sreću sam upoznao i doživo, u njenom krilu se tješio, na njenim usnama tišinom sve iz sebe istresao, svega me prepoznala sve i trunku duše mi preporodila i sada smo vječnošću spojeni.  Nema veze ako smo razdvojeni al smo najljepše tajne razmijenili i sada to između nas šuruje i dok spavamo naše energije pričaju, podle slatke planove dogovaraju. I zato posesivno zavoljeh je, mada nije moja niti trunkicu, zajedno doživješmo čarobnu magiju a naši susreti kroz maštanje nikoga ne povrijede, tragove ne ostavljaju samo naša srca i duše beskrajnom ljubavlju opijaju.

O bože Hvala ti što si je tako savršenu stvorio svu svoju ljubav u nju ukracao i ona dijeli je, očima osmjehom ma sve što dodirne, savršenstvo ljepote života trenom dožive.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.03.2013

ponoć procurila po tko zna koji put  04 i 44 minut

 

PRISTIŽE VOLJENA

 

Samo zbog nje, meni jedinstvene, svakom trenu posebne.

Noći pretvaram u trenutke svjetlosne, žudeć propupalim usnama.

Nikako ne spavam, o njoj razmišljam dal postoji il lažna je.

Za jezik se ugrizam da me podsjeti, u čaroliji dal boravim.

 

Gledam je kao djevojčica skakuće, glavu trzajem okrene

Osmijeh mi podari, očima najljepšom tišinom progovori.

Sa njom ljubav u detalje upoznao, život potpunošću doživio.

I nije žao mi, s čarobnim razlogom posebno dragi ljudi je meni poslali.

 

I priznajem, vatreno zaljubljen, san životni napokon ostvaren.

Kotrljam se osmijehom preko cijelog obraza, škiljeći očima.

Ona je biće posebne namjene, nezasitnom maštom se stopila.

I zbog nje ne mislim spavati, svaku sekundu usnama ploviti.

 

Opčinjenost, zadivljenost, čarolija neshvatljiva u glavu se uvalila,

Riječi sve manje se koriste, samo suze poteknu, slikama sažvaću

i bace nas u posesivno sjećanje, da se album mašte ne izbriše.

Samo da možemo trenutak tog maštanja oživjeti, trenutcima točiti.

 

Sekundama u zanosnom zagrljaju tanga stopljeni ostati,

onda bi trenutkom zaspali kroz snove čarolijom vezani.

Očigledni sudbinski uvezali razlozi da mi je napokon približi.

I onako skromno naklonjen Bogu zahvaljujem da sve izdržim.

 

E zato volim je, mene odabrala, mladost čarobnjaku podarila.

Svi su primjetili, promjene u i na meni, al tragove ne prepoznaju.

I zato još slađe je, sve dok mi ne pristigne, vječnošću dodirne.

Do tada strpljiv sam, maštanje svakim danom na iskap ispijam.

 

Dane i mjesece slažeć najljepšim stihovima sjećanja obmotavam.

Ako moja postane, poseban album sa suzama čekanja dobija.

Tek onda shvatit će kolika je žrtva bila sa ove strane obale.

Razumjet će zašto sam presretan preživo svo tamno čekanje.

 

Evo sa mojih usana uzmite što zatreba, zrno duše, toplog poljubca.

Duše i srca istu krvnu grupu maštanja imaju pa se prirodno tješimo,

jedno u drugome tajno živimo, najljepše tonove dušom štimamo.

Pristižeš voljena, čekam na rubu životnog kamena, presretan.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 29.03.2013 ponoć prošla 00 i 15 minuta

 

BOKAL POŽUDE JOŠ UVIJEK NA ČEKANJU

Divna moja Gđice Irbina…

 

Žudih za Vašim bokalom požude, što bez taloga sva u medovini je plutala, obilnošću mirisa i okusa izazivala. Sebe uspjeti kontrolirati teška izolacija na paramparčad nemira me raskida.Koje kakve prepreke susretah, preko šuma i ravnica trke sam žurio. Kroz izmaglice bih pjevao da se ne izgubim osvitom jutra probudim. U daljini eho vašeg milog glasa me konstantnošću prizivao, ulje na vatrenu želju prema Vama neizmjerno dolijevao.Požude vješto prikrivah, strpljivost iz dubine duše me pratila. I ranom zorom kada ustajem i dok mi sunce u leđa udara ovo promrzlo jutro provodim na čarobnim Vašim požudnim usnama.

 

Znadoh da me slijedi ne zamisliva Vaših nedokučenih usana nagrada. Glad i ljubav prema Vama skrivao, facu vješto ulogama slagao. I kako sam iz jadnika ponosan postao bodrost me opila, radošću svijetlila. Za neke bijah tiranin, kao neki nasilnik, al su na kraju shvatili da me mudrost, snaga i ljepota ukoričila, stvorila, pravim čovjekom i veoma pronicljivim vrlinama ukrasila.

 

I dok mi sunce u leđa udara ovo promrzlo jutro provodim na čarobnim Vašim požudnim usnama.. kao da Vaše riječi svakim cikom zore odjekuju:

 

*O ljubaviiiiiiiiii..sanjala sam te, o neizmjerna srećo moga nemira,kad mi se javiš iman osječaj da mi tek tad krv krene strujati venama… osječaj neopisiv…*

 

Vi neznate da je to samo zrnce vjetrića koliki orkan se u meni razlijeva, osjećam svaki dio Vašeg nedirnutog tijela…..Vaš dah je na izgriženim usnama.

A da samo znate koliko suza sreće u očima jedva dočeka da se bar Vaš miris vjetrićem dogodi a sve ostalo maštom bez dodira začinim.

Od kako se upoznašmo samo najljepše uspomene slažemo, opijenost iz pehara Vaših mađija u meni se krvi jagnjadi i vukova izmješale.

Između nas čarolija oboje zanijemila, samo šutke na daljinu maštamo,dodire priželjkujemo.Očarani beskonačno što nas sve te krasote posjećuju, našu maštu škaklje i potpiruju u javnosti se smijuljimo, dok suština, svi tajni razlozi između nas se skrivaju neprekidno razmjenjuju.

Jedno za drugo živimo, svaki moment osluškujemo, korake pratimo. Ako netko slučajno u blatu života zaglavi, zapne drugo se trenom pojavi podršku izjavljuje da se izdrži, da u ljubav vječnu vjeruje. Ako nas možda uhvate slučajno ne objašnjivi strahovi, bez daha ostane, po nekad zamucne. Neka sigurnost, smirenost u nama snagu i vjeru neobičnošću i posebnošću zadržava. Jednostavnost nas ukrašava, uobraženost nije leglo u nama pronašla, oduševljeni živimo jednostavnošću skrojeni.

Velom tajne obavijeni od sviju okolo skriveni, samo nas osmijeh mjestimično otkriva ali tajni kod i šifra naše veze je nesalomljiva. Sve što drugi gledaju zamagljenim očima samo nas dvoje znamo koja sreća putuje raskalašenim dušama. I sve buke što drugima smetaju nama najljepšu simfoniju  sviraju.

Opčinjenost, zadivljenost, čarolija neshvatljiva se u glavu uvalila, riječi sve manje se koriste, samo suze poteknu, slikama sve sažvaću i bace nas u melakolnično sjećanje. Samo da možemo trenutak tog maštanja oživjeti, sekundu u tom zanosnom zagrljaju ostati, onda bi trenutkom zaspali kroz snove još čvršće vezani. Čovjek bi mogao da sve dvorce napusti iz tih ledenih zidova pobjegne i u straćari završi onako srećom zadivljen. Progledašmo jer smo shvatili da život ne čine prokleti krvavo ledeni zidovi u kojima samo novčanice ehom suludosti odjekuju. Mi smo ispred vatrice, u krilu zasjeli prošli način življenja zanemarili, al nam zato sva čula odjekuju, prošle tuge zamjenilo nasmiješeno iz srca cerekanje, u oblacima divljenje i maštanje.

Ne brinite, stijena ste na mojim grudima na kojoj svoju dušu sunčam Vašim poljubcima. Evo sa mojih usana uzmite što zatreba, zrno duše, toplog poljubca. Duše i srca nam istu krvnu grupu maštanja imaju pa se time prirodno tješimo, jedno u drugome tajno živimo.

Šaljem pitome vjetrove  Vaša leđa  da podrže, mentalnu snagu da Vam prošire, a nakon toga Masleničke bure sa orkanima neće trepavicu moći da Vam pomjere a osmjeh Vaš ih trenom otopi oštrice njihove huje otupi..

Jer sada kada okrenemo stranice, ugledamo dvije totalno različite sreće sličice. Jedne životne baksuze lažna sreća obuzela u stalnoj trci su, sve zaposjeli, bijes i oluje im dušama haraju, u sebi od nečega proždrljivog sagorijevaju. Smiju se kiselim facama tuga ih izjeda , malo im još bi nečega zaposjeli imanja raširili. Takvi u Boga ne vjeruju samo svoje proždrljive nagone potpiruju za sve objašnjenje imaju.

Dok su drugi skromni, povučeni, bojažljivo stidljivi, nježnim glasom  sa Vama komuniciraju, niti mrava nebi zgazili. No nedaj Bože da zatreba u njima se probudi životinja, sve za Vas bi učinili, vrelim žarom hodali u bujice uskakali, samo da izvuku Vas jer Vas poštivaju u Vama iskreno ljudsko biće prepoznaju.

Naši putovi su definitivno spojeni, autoput nam nije potreban kozijom stazom za ručice idemo da osvajamo životne najslađe vrhove u njima je smisao življenja a ne propast novca i blaga što duše od srca otkida.

Čekam Vas, željno čekam Vas, po tko zna koji put ruke ljubim Milostiva !!!

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 28.03.2013 22 i 32 minuta

 

Sreća uz Božiju pomoć u nama uvijek stanuje

Milostiva Gđice Irbina…Nadam se da će nam sreća biti uz Božiju pomoć naklonjena !!!

 

Što se više sputavam u klupko nemira se nemirom zamotavam, žarite me. A kako bez Vas, Vaša rosna majica, mirisom ispod jastuka podsjeća. I onda u sebe se zavlačim, zaboravljena mjesta na prstima obilazim. Po tko zna koji put slike budućeg susreta dovlačim, ništa ne izostavljam, u detalje sve slažem i planiram.Sve roletnama prekrivam, ne želim da bilo tko suze mi ugleda. Tako skriven ispod stotine pećina pokušavam i od misli prema Vama otimam. Što sve dublje zalazim,šume pećina.. zidovi, kontrola izmiče, sve slabije se  snalazim, postajete prenametljiva, sjajite žešće u očima, nemoguće Vas izbrisati. Sve što kroz maštu smo dodirnuli  kao na tacni života se pojavilo, silinom slika sve zapanjilo. Zajedno smo posebna čarolija, sve što dodirne procvijeta, i prije ranog proljeća. Od čega su ovi naši suludi snovi satkani, u svakom momentu posebnošću probrani. Čežnjom iz posebnih staklenki smo nasjeli, pritajenim nitima se spojili, vječnost slatku predugovorom vezali, usnama pečat zapečatili. Ovo naše dešavanje il maštanje, ne znam koje ime da nadijem koje bi najbolje pasalo ako ga pronađemo možda budemo shvatili kako su nas meteorski vjetrovi sjedinili, mlječnim putevima pristigli.

U pravom trenu i sve na vrijeme kako treba se dešava, ništa nije slučajno sve je skuhala sudbina. Ispred nas se ljeto kroz proljeće privlači, hoće sve naše ljubavne tragove da sprži i prikrije. A vjetrovi se udružili, huče, nagovaraju oblake da zasjenče sve tunele kud smo se skrivali. Polja poljskog cvijeća našim suzama strasti se zarazila sve se lančano ljubav među cvijetovima odigravava.

Zrijenje se poljima ubrzalo da bi nam ljeto proletilo jer septembar je davno zakazan.

Ako nam nešto ne podvale i sve planove pokvare, naše vino čekanja će da uskisne i propadne. I ta nemirna požuda me toliko puta nagnala, toliko toga obećala, prekrasnih sokova nemirom nacijedila, ali slasti, daljinom slasti se sa usana izgube.

Na kraju to ispadne mulj i talog iz boca našeg maštanja jer tamo si me željela i skrivala. O domu smo zajedničkom snivali,zajedno bi ga sticali. Samoća me ubija i Vi kao i ja samo za dvoje stvoreni. Sva naša pisma i poruke što ste složili u škrinje i poderane kofere, posebna bdijenja curit će noćima, dok istovremeno opada lišće ispod probušenih oluka. Sve se to dešava zbog vjetrova što dušu prodaše, lišće se od straha prevrće kakve zamke sve spremaju. Ipak je jedino drveće sve tajne sačuvalo toliko puta zbog naših usana krošnje savijalo.

Nekako glas kada Vam začujem, dušu mi posebnost osvoji, odasvud neko slatkasto brujanje , nešto govori, nešto spominje.

Toliko sebe u maštanje unijeli, doprinos nemjerljiv bez dokaza uložili i samo naša tajna je što se već godinama razlaže, prošlim ljetima putuje. Kako jedno smo postali, saznanja nam postadoše magičnošću drugačija jedno u drugom duša se presijava, pozornošću se na licima presladak osmjeh očitava. Po svemu poseban, savršeno radostan sa toliko posesivne stisnutih željica da se po nekad polomi kontrola njihovih prolaza. Pa nam oči iskričavo zasuze, : * Eh da ste kraj mene ali bih Vas…ljubio, imao, tepao, tješio za ruku vodio* i tako beskraj slikama podlih podvaljivanja.

 

Doživljaj našeg zagrljaja ravnodušnost u savršenstvo požude pretvara,obgrljeni jedno drugo ne puštamo. Toliko lažljivom maštom često puta trgujemo da se čarobne kapije otvore i da nam dozvole berem jednu uru prljavog plesa tako beskrajnim usnama začinjen.

I nekako se posebno tim trenutcima osjećamo, sve ostalo oko nas je u nekoj zatvorenoj kugli ostalo, a mi nerazdvojni putujemo. Sletovi ptičijih igara spremljeni, ispred nas po našim željama prekrasne prave likove dok pored prolijeću. Al ta uzajamna žeđ ne prestaje, baca u bescijenje samo da se jedno drugog dokopamo. U nama drvo života se probudilo, mlado raširilo korjenje, straže čuvamo da ih glodavci ne nanjuše pa u trenu progutaju, svu strast i požudu što tajišmo u prošlost osušenih korjenja strpaju.

Briga i oprez nas ne napušta, miran san ne dozvoljava, stalno se oko sebe okrećemo, da nešto ne ugledamo što bi moglo svo to maštanje da ugrozi, tko zna što spremaju.

Ljubav nemjerljivo nov novcata, ispod čekića dva srca se izlegla, i tu primirena trenutno kao da počiva, samo je oči sklopila da dušmane zavara.Pa nas ta odvojenost samoćom razara, noćima iznad mora poljubac se prelama, na njene prozore vjetrovima poruke prenosi, da se probudi, na terasu izađe i osjeti da grlim je prostranošću svemira. I dok je okupana na obali morskih pjenušavih bukova mene ravnica kroz planine zamela, pustinju u grudima razapela kao šator najveći u kojem se često sam od sebe zagubim. Buljim u neke točke na stubovima gdje ste kroz maštu počesto sjedili. Vidim osmjeh nemira, doziva , bukvalno doziva,dodiriva. I onda se svo nebo sručilo, pljuskovima nekakav nemir unijelo, krupne kapi se uskomešale, olucima razvaljuju turobni zvukovi. Suze sam skupio, sve šakama oči zaklapam da ne iskoče, svi okolo mene shvatit će koliko sam slabić postao, al razlog ne mogu da prokuže.

Kažu da sve imamo, svi nam zavide,da rijetki smo sretnici do sreće prispjeli. No lažna slika ne otkriva šapat u našim grudima što prati, poziva, dozira. U duši prostranstvo razdvojenosti tuge, nesmiju i ne trebaju da osjete niti ugledaju il nedaj bože vide. Ta samoća, nedostatak neponovljivih toplo nježnih dodira kao kiša dosadna nemirnim morem se razdigne, da bi meni se sručila, zapljusnula srca kanjonima planine. Svaku kap što mi je poslala, duša na milione puta je prevrnula da što duže miris Vašeg tijela i usana osjeti, do maksimuma iskoristi.

I sve te ogromne pljuskove što sa mora šalju se sve to razdvojene ljubavi razmjenjuju. Al svatko svoje kapljice dobija,veže ih posebna  neobjašnjiva energija. To su pisma bez slova i riječi u njima, u kapljicama suza sve se sažima. I onda tako svakodnevno tajnim stazama preko oblaka, vjetrova naša veza se održava. I prije nego što zora svane, sve tragove  magla prebriše, rosnim kapljicama potkupi lažljvo korjenje da nas ne otkrije jer je brbljivo u sebi teško tajne zadržava. Ulice kojima smo hodali sunce sjajnim izlaskom zabljesne i okrene da više neznaju, i sve što se desilo noćima zaborave. Tijela nam se privremeno razdvoje samo duše vječnošću svezane , mlječnim nitima opstaju da nam danima nemirom haraju. I kad se oči otvore samoća usamljene na postelji zatekne, grašci hladnog znoja  jedini preostali snova tragovi nikome objašnjivi prvim umivanjem nestanu jer se u ogledalu opet osmjesi sastanu, na dogovorenom mjestu jedva dočekali da šuruju.

I tako iz dana u dan našu srećicu skrivamo, pred drugima glumimo da blještimo, al istina jedino u nama savršenošću bez dodira mašti najljepše darove poklanja. Tu samoću na svakakve načine varamo, suzama, osmjehom, jecajima i kricima varamo.

U našim dušama osmjeh beskrajno valjamo. A on tako besplatan a baslosnovno vrijedan, u nama projekciju čarolije  raspršio. Znajući tko nam ga prosljeđuje izobiljem sreće licima  obznanjuje no samo njima razumljivo ostaje.

 Samo iskrena, potpuna ljubav bljeskovima nemira se dovukla, bogatašima nas prozvala i to nam je jedina karta sreće prispjela. I da jedemo života kamenje, žilavo samoće korjenje sigurnost luke i čekanja u nama posebnošću preživljava. Zato nama sreće izobilje na duši stanuje, nitko nemože da je ukrade il oduzme.

 

Radošću nasmiješen sjetim se skrivenog plana trenutkom maženja u skrivenom liftu čekanja. I tek kada smo ga pronašli puni pregorjele strasti uletjeli i taman spremni u zagrljaj da skočimo slika ispred nas blokirala, LIFT POTPUNO STAKLENI I PROVIDNI našu požudu trenom je ugasio. Al je osmjeh beskrajni, osmijeh liftom ječao koliko smo od sreće se smijali propuštenu šansu izgubili. I to je trenutak poseban, jer se srca iskreno raduju, ljubav se nije mogla sakriti. I onda tako zamotani slatkim osmjehom na ledeni vjetar istrčali, kratkih rukava ljudske face blokirali. Prolaznici čudom gledaše, pitaše se što je ovoj mladosti, sve poludi a vani skoro da je snježilo, u nama kratkih rukava krv ja plamtila. Na njoj svijetlo zelena čupava majica, o Bože kako je prekrasna, čovjek nemože da odoli da pogled sa te bebaste face odvoji. Onda mi je tepala , što bi samnom sve željela,  a ja u sebi presretan, ludio  i sve se u džepu štipao dal se to stvarno nama događa. Sati kao sekunde odletjele, nisu nam dozvolili da se ponovo stopimo, ah taj lift plan nam pokvario. A kako sam planirao da Vas čvrsto zagrlim , za medene guze uhvatim i da je ljubim onako stežući u zidove lifta što je skripao..

Osjećam, znam da bi uživali, moj je poljubac bi obožavali, na usnama duboke tragove ugriza gravirali. A ja jadnik trpio što ću kad joj sve popuštam. I dok smo se avionom vraćali, čvrsto za mene ste se pripili, ruku niste puštali, milovala i naslonjena na rame potiho nešto u sebi maštali. A suze ugledah zapanjen, kako je popustila,tišinom  jecaja noć je rezala, dokaz da se stvarno i previše volimo.

U grlu steglo me, suze sam na otvoreno polje pustio, i bio ponosan da to pokažem  jednostavno se tome nemože oduprijeti. Rado se sjećamo, strastvenog poljubca, u krilo ste skočili, noge oko mene obmotali  a poljubac tako strastveno brujao, da su usne od vatre pucale. Tako sam Vas želio imati, ali okolni zidovi sve su snimali, pravi trtenutak iščekivali da nas provale. Samo poseban osjećaj koji kroz vas prostruji , najljepše glasove najavi, pa Vas nekakav vjetar obuzme, ludački se smijete srce vam potpunošću  potopi i nista tog momenta nemože da vas izbaci il poludi. Ljubav se događa kada se najmanje nadamo, bez kucanja se u krilo uvali, da se čovjek svakog trenutka oduševljenjem  razbudi. I eto, to ludilo se među nas uvalilo, pamet nam izmješalo, u vtriću smo završili, neiscrpno smo presretni što smo na istu stazu, u isto vrijeme na isto mjesto zagazili. Putokazi nas doveli, i sada iz istog ranca usnama krademo, tijelima žudimo da se na najljepši vrh životne sreće penjemo. Među nama nema sumornih oblaka jer smo iz svjetlosti pristigli. Prošlim dijelovima života se patili za nečim trčali nesvjesni da nas znakovi navode. I kada razmislim potpuno je shvatljivo i samo nama dvoma razumljivo no bez ikakvih dokaza ponovljivo svo dešavanje koje se među nama dešava.

Osnovne principe života smo napokon shvatili da samo sretni smo kada se dijeli, neizmjerno davanje čovjeka toliko popuni da su zlatnici i dukati toliko mizerni i siromašni ako pored Vas prođu kao hladnog kamena i pljunu  dok Vas proklinju.  U nam se razvila najljepša životna filozofija koja daje i otima na nama je da je pratimo gdje nas uputi sa osmijehom da svratimo. A nas dvoje na daljinu se držimo za ručice tako smo zaista potpuni, srećicom slađanom potpuni.

I što sam češće razmišljao dal potpunu ljubav doživljavam, uvijek novi odgovor dobijem, samo srce to najbolje osjeća i ono je podložno  udarima nepoznatih uzroka.

Tko zna koliko puta kroz život sam ljubav očešao, al ne pamtim, tj nisam siguran da sam ovoliko volio, baš sretnošću okolo odašiljem. Znam da ljubav nosi dvije strane medalje, na jednoj su slike sreće i osmjeha u raju što se događa, al i ona druga se sjenom prikriva u paklu nemira počiva. I zato što nam je kroz život totalno neophodna, ljubav nas voda kao slijepce pored očiju da svoje greške ne vidimo, zaluđenošću srca trčimo a mozak je negdje u svlačionici ostavljen da ne zvoca dal smo pametno nešto učinili.

Ljubav je smisao i razlog postojanja i življenja sa voljenom napokon spojenom. I ne želim da sebi uskraćujem da kao otužna biljka lagano presušujem jer mi Vašu ljubav zabranjuju i ona nedostaje da smisao života pokrene.

Ljubav je najljepši plod što izaziva, ako nas trema savlada i žedne preko vode prevesla, ne osjetimo trunčicu ljubavnih plodova, zato jer nismo imali mrvicu hrabrosti tračak smjelosti da je bar pomirišemo, na njenim usnama osvanemo. I godinama smo lutali za njom skrivene tragove tražili, i taj interes nas do nje doveo jer je i ona naše tajne pretraživala da bi se napokon  potpuno dogodila. I riješih da isuvišna pitanja i bezvezna razmišljanja ukinem, da me ne obuzimaju sumnje i podli strahovi. E sve te strahove negdje maglom skloniti da se više nikad ne pojave, samo neka ljubav među nama otkačenim svoje raspiri vjetrove. I zato jednostavno zavoljeh i volim Vas, čekajuć da se sve karte poslože i sve sudbini prepustiti al ne samo čekati nego neprekidno za Vama žuditi da se ne istopi i nestane. Rijetko i teško je ponovo istu strastveno potpunu prekrcanu žudnjom ljubav pronaći.

Sva sreća sve je u našim rukama, kako nam grah sve zapadne tako se sve i dogodi. Fige smo zajedno stisnuli dok smo vatrenu strast razmijenjivali.

I jeste da je ZA SADA sve samo puka maštica, al u njoj sva budućnost je spremljena, da se uskoro možda do septembra i taj slatki okršaj tijela i usana dogodi. I dotle usne harmonike sviraju: *GOVORI TIŠE DA NAS ČUJU SAMO ZVIJEZDE *

 

Ruke pružamo, toliko puta na dan uzdahnemo jer smo potpuno sigurni da u tom trenu mislite na mene, sve se oko okrene Vaše tragove ukazuje.

Ne bojim se poraza koliko često sam puta pao na koljena. Al sada je nešto posebno, nikad srce nije ovako opominjalo, samnom se slagalo, zadrži je, da je plima ne odnese.

I tako nam je život iznenadne podijelio uloge da prvo maštamo, duga pisma pišemo, užasno duge razgovore telefonom vodimo, toliko planova u duši sručimo.

I kad Vašu sliku ugledam što na zidu posebno mjesto zauzima, duša mi prepuna, bez razmišljanja u podle mašte uskačem najljepši budućnost naručujem , sreću proričem. Vrijedi septembar čekati, do tada nasmiješen svakim danom skriveno žuditi.

Nadam se da će nam sreća biti uz Božiju pomoć naklonjena !!!
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.03.2013 rano jutro 04 i 54 minuta

 

 

TAKO BIH VOLIO OVAJ TREN MRVICE

Tako bih volio da si mi tu, mrvice žudnjom skrivena, srce doziva.

Ovaj moment, ovaj čudesni tren, usamljen, tako sam usamljen

Ovaj moment,ovaj tren, ovako ranjen, nekim uzrokom oslabljen

duševno prazan i uzbuđen, dok daleko si u snjegovima zapela.

 

Napuhana igrama smetova, sve linije na kratko zanijemile

Želim snove da ti osluškujem, dok te nemiri tišinom vrebaju

dok po tvojim snovima šare lice iskrivljuju, uzdasima tepaju

 Tako bih volio, tako bih možda, okus prošlosti sa usana popio

dašak vjetra iz kose ti ukrao, spremio u tajne sefove požude

 

Kada te tu ne bude,  da me tvoji mirisi i dalje predvode, pomiču.

Da, tako bih volio da si tu, ovaj tren ,baš ovaj tren, nedostaješ.

Debeli dosije sa tvojim slikama prelistavam, dok si odrastala .

Za mene si spremana, ali su te na prevaru iz sudbine  ukrali.

 

Jutrom dok oči otvaraš, nesvjesna da si me mislima probudila

Osmjehom otvaraš kapiju izvora, tužnom dječaku iz predgrađa.

Sunce si danu što nadolazi, izranja, iznova tanano pozdravlja.

Prepuna igrarija, hrana tvojih maštanja,trenom obuzima.

 

No ipak je mrvica, nadarena lavica, kolosalno grudima zasjela

Širokog srca, toplih energija, zracima nemira sve dozvolila.

Životna  bibliografija, o njemu skuplja sve zapise i stihove.

Kad voli ,uzima, nista slučaju ne prepušta, posesivna  ostala.

 

Ona uzima bez obzira, koji pušu vjetrovi, što joj se na putu dogodi.

U centru je stvorena ot toga je sazdana, jedino tako opstaje.

Gode joj tuđa maštarenja, jer je zavodljiva, u tome se oduzima.

Očima guta bez dodira, na daljinu nepovratno zarazno osvaja.

 

Mrvica, Lavica ranjena, gazi nagonom poriva, nepokolebljiva.

Mnogo će suza prošlosti da proguta, da bi ga vječnošću imala

Mnogo će priča pogrešnih da progura, da bi ga potpuno shvatila.

Hraneć se slabošću , slikama naivnog romantika, polovnog pjesnika.

 

Tako bih volio da si mi tu, mrvice žudnjom skrivena, srce doziva.

Ovaj moment, ovaj čudesni tren, usamljen, tako sam usamljen

Ovaj moment,ovaj tren, ovako ranjen, nekim uzrokom oslabljen

duševno prazan i uzbuđen, dok daleko si u snjegovima zapela.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 26.03.2013 u 17 i 17 minuta

 

MEĆAVA SLATKIH SJEĆANJA

 

Po često obožavam da me ona posjeti,pa krv trenom probudi

I kad oči otvorim shvatim da je nestala, bude krivo mi

Sjetim se čarobne kutije, duša čarobnošću njenom stanuje

Pa ukradem kockicu sjećanja, preplanulošću jutra sačikam.

 

I dok su jedni šetali, drugi slatkim snom su tiho odlepršali.

A mi…kontroli se oteli, tijelima pregladnjelim uzde strasti predali.

Šutnjom duboko zaronili, izobilje duši uspomena poklanjali.

Da ostane za dugo sjećanje, trčcima ljubavi slatko prevrtljive.

 

Skromno tišinom se prikrili, tragove uzdasima brisali, šumili.

A kandže se zarivale, šare po leđima slašću ratnom podsjećaju,

A na guzi tek što se desilo, dubinorez zadrtih kandži je ostao.

Da me na strast i nemir podsjeća, ljubav nedoživljena najslađa.

 

O Bože zar se tijela tako slatko zamotaju, odmah prepoznaju.

Tako čvrsto bi se stiskali, tišinom usnama strasno ljubili .

Pozadinom tajna pjesma podsjeća, sve se dešava iz razloga.

I opet se prenuh, sav preznojen, njenim poljubcima zadojen.

 

Kako se ta mašta srcem poigra, skoro pa stvarnost se dogodila.

I opet po tko zna koliko puta mi dnevna terapija, kockica sjećanja.

One me u svijet maštanja prenesu, najljepše slike pronađu.

I tako mi dani prolaze, njene usne ne odlaze, zauzećem tepaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.03.2013 u 21 i 44 minuta

 

Kad bih…

 

O Bože kad bi samo trunkicu sebe žderonji dozvolila,

na svoje pregladnjele rosne usne trenutkom naslonila.

Toliko toga bih rekao, tzunami riječi njima prenio

Možda bi shvatila koliko blizina pogleda strašću  obuzima.

 

Koliko će podla daljina da vremenom razdvaja, provjerava.

Komad po komad duše rastapa, temeljitošću  otkida.

Sumorno čekanje prikrivenim lažnim slikama obmanjuje.

Nekakva skrivena nada u grudima stanuje, izluđuje.

 

Osjećam, potpunošću mi pripada, nadu grudima dolijeva

Sve vjerujem,svakim trenom sve misli joj raspoređujem.

Iz začaranog kruga čekanja, na uzdi drži me noćima.

Rastura požudno slatko maštanje, beskrajno potpiruje.

 

Kad bi noćni  ples zaplesali, tijelima strastveno obmotali.

Ritam bi poput korjenja jedno uz drugo tijelima puzao.

A tako poseban bih zagrljaj koristio, sav se rastopio.

Dahtala, samo bi dahtala, kroz suze osmjeh ispuštala.

 

Sa njom bih klapske pjesme u duetu pjevao, suze sreće ljubio.

Grlio, svaki dio krhkog tijela stezao, iz zagrljaja ne bih puštao.

Valjda bi osjetila, ma sigurno bi napokon potpuno shvatila.

Da moja je, samo meni pripada,no sudbina još ne dozvoljava.

 

Kad bi me u potpunosti upoznala možda bi svatila, možda.

Jer ljubav nije  većinom što mislimo, niti su emocije.

Ona bi shvatila da zajedno isto  obuzima, dubinom obuzima.

Svijet bi na bolje pokrenuli zlobne i zavidne od nas otrgnuli.

 

Jer samo njena blizina tolikom snagom obuzima, podsjeća.

Neshvatljivu snagu i ljubav dobivam, osmijehom preživljavam.

Ljubav prejednostavna i čarobna, zato je totalno neshvatljiva.

Da čovjek toliko sretan može da se probudi, od sreće izludi.

 

Moja je sudbina  izgleda u čekaonici ljubavi da stanujem.

Njena pisma otvaram,mirišim,po tko zna koji put zaplačem

Suzama nemira podsjećam, mašti sve udovoljavam.

I nadam se… vlak njenih usna valjda će da pristigne.

Ako istinsku ljubav doživite taj osjećaj nikada ,

nemoguće iz glave da izbrišete, oči njene zaboravite

Putuje sa vama, vječnošću putuje, tišinom šapuće.

posebnom energijom potpunošću dohranjuje.

 

U svakom trenutku smjehuljak na vašem licu stanuje,

njenim usnama podsjeća, vrelinom, bez mrve dodira

Vaša bila je, trenutkom… čarobnim usnama, trepnula

zatvorenih očiju strastveno tepala, ljubav izjavljivala.

 

Do kad će lažljivo maštanje uzdama požude da vodi me…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.03.2013 NESANICA u 04 i 44 min

 

 

NE SHVATAJU ŠTO NAM SE DEŠAVA

 

Rekli su naše plakanje popraćeno slatkim osmjehom dođe i nestane  i da nikako ne razumiju u kakvom stanju većinom živimo.Bilo bura il teška južina sreća obje ručke nas stegnula, ne popušta. Jednostavno posebnošću zračimo i osjećamo, o nikakvim problemima ne želimo da razmišljamo, u nama čarolija pozitive zavladala. Ispucale usne svakog trena kvasimo jer ona tamo stanuje, stalno najslađe poljubce udjeljuje. I naša tuga je čarobna samo nama posebna, miliun puta vrijednija nego nekom sreća komplet darovana lažljiva i baksuzna. I sve suze što zajedno mijenjamo, uzdasima stenjemo, da svaki tračak bića u nama neopisivim trenutcima ushićenje i sreću izaziva. Oboje nas ista struja plime zavali, suze i osmjeh sastavi pa želimo da nas vječnošću svakodnevno obuzme i nikad taj divan osjećaj potpune pripadnosti da ne nestane. Kad se ta čarolija događa dušu i srce u detalje pročišćava, sve što guši nas nestane a ostaju najslađe tajne svakodnevno da se otkrivaju i u red postroje. I oboje kad plačemo sjajan primjer drugima dajemo, odašiljemo znakove potpune radosti da se za ovakve čarolije isplati čekati i doživjeti.

Shvatimo da sve što nas je gušilo mi smo krivci skrivenih patnji u nama. I ljubav potpuna sa srećom svoj trenutak iščekuje da joj se vrata potpunošću otvore a svim drugim zloćama i prokletstvima vječnošću zatvore.

Ljubav jednog čarobnog jutra kao kroz maglu i bunilo istovremeno preporučeno pismo dodira na grudi nam spustila. U njemu je stajao ugovor koji trebamo u tanane pročitati što nas čeka i što možemo očekivati. Jer do ljubavi prispjeti ima mnogo vidljivih i više nevidljivih prepreka. Na svim tim stazama strmine i klizišta podlošću vrebaju, svašta nam se može dogoditi ako na četvoro oči ne raspojasamo. Mnoge laži i obećanja na tom putu oko nas će zviždati, lebdjeti, lažnu sliku predstavljati. Ljubav samo takvom nježnošću može da progovori da joj se istog trena predate na posljedice ne razmišljate i ništa ne vidite.Jer ona se u buri sa okrutnog sjevera prikriva i kad se najmanje nadate slomi vas kao najteža fjakom prekrcana južina. Mene su učili da kad je najslađe najveće straže oko srca treba za svaki slučaj da postavim.

Ona iz krune sreće i ludila može da postane opekotina  vrela nesaglediva. Ljubav obuzima i najsitnije u duši rastinje, njihovo još majušnije korjenje, jednostavno dio vas postane u DNKa se sjedini. Ona može da vas uznosi, opija do iznemoglosti oduševljava a onda se nesto trenom prteokrene , sve u vama samelje, u nasitnije mrvice razdjeli pa vjetrovima rasprši. A to se sve dešava dok u sebi potpuno sve tajne svojih slabosti ne otkrijete i savladate E tek tada kada se baš upoznate sve o sebi dobro i loše saznate i kako sve na mjesto bez nekih turbulencija složiti.

Život  će smisla imati kad vas zajedničaka sreća sjedini. Otvorenog srca krećite, strahove niti u mašti ne prizivajte. Na godišnja doba ne gledajte i kada se najmanje nadate to će se možda desiti, nešto nesvakidašnje doživjeti kroz suze i osmjeh plakanjem sreću gutati. Vama će vladati stihija,bunilo nekakva čudna nepoznata slatko-kisela energija  neodoljiva… Ako budete sretnici samo ćete pipke posebne nježnosti i blagosti svakim trenom osjećati. Taj osjećaj uvijek prepoznate jer se u životu istinski rijetko dogodi.Ljubav ne možete zaključati duboko pod morem skrivati ona je nepotkupljiva ne salomljiva nitko ne može da je posjeduje. Ona sebi samoj je i više nego dovoljna. Ljubav prava samo sebe poklanja al isto tako samo sebe oduzima al toliku prazninu napravi u vama ako je olako prokockate pa vječnošću nestane. Kad Vas neopisiva sreće obuzme Zahvalite Bogu što Vas je u svoje srce pustio. Možete mnogo toga planirati, pripremati ali ona, ljubav prava ima svoja pravila uvijek ne predvidljiva kad se najmanje nadate sve vam oduzima.

 

Ljubav samo jednu želju ima  a to je da se nekome ispuni i potpunošću doživi i do kraja uživa. Ona Vam krila na leđa podari, u očima farove ugradi, riječnik vam enciklopedija postane, a kod drugog sve zanijemi pa tišinom osmjeha prikriveni putuju, svakom trenu zagrljeni se čudnovato magičnoj sreći raduju. Sve što imate il posjedujete izgubi sve svoje vrijednosti kada vas ona zaluđenošću osvoji.

Sve joj prepustite, al pamet kontrolirajte koliko je moguće , jer tim trenutcima ništa nije normalno, sve je čarobno i posebno. Bolove najljepšim načinom doživljavate, sve vam igra zadovoljstva postaje. Spremni ste da krv pustite samo da ljubav  svojim oblikom opstane. Svako jutro iz snova u zanosu nekom skačete, oko vas je vječno proljeće pa dragom Bogu zahvaljujete što vam dozvoli da vam se u srcu ona vječnošću ako je moguće sa stalnom adresom nastani. Onda vas neobuzdani zanosi raznose, najljepše životne slike donose, puni ste božije zahvalnosti i svakim danom prije nego otvorite il zatvorite oči kroz molitvu najdražem Bogu zahvalite. I sve se onda danju i noći osmjehom kroz suze nastavlja najljepša sreća posebnošću doživljava jer vas je napokon ona sustigla i ljubav vaše gživota na kućni prag dovela. A usne bride, bride svakim trenom njene očekuju , njima se raduju ludošću i požudom obuzimaju.

E baš to nas je strefilo, još uvijek  oblacima živimo, još se nismo sureli, a kamo li dodirnuli, Daleko je al u meni stanuje, već jako dugo stanuje. Skromna strpljiva duša sam, svoj trenutak sreće potpunosti očekujem, trenutno kroz pisma ljubav pravu ubjeđujem njene uvjete ispunjavam.

Jer sebe presretnog doživljavam,svakim trenom dubiozno preispitivam, pitanje postavljam:          Gdje je moja voljena, tko joj na usnama stanuje, sa kojim cvijećem želje razmjenjuje. U svakom cvijetu njene oči osjećam, sa vjetrovima se došaptavam. Kad je u dubokim snovima krišom i ja kroz snove je posjetim. A onda na posebno ukrašenom stolu gozbu posebnu ugledam , za moj dolazak sve je pripremila, srce u najljepšoj čaši otvorila da se njene ljubavi napijem sve njene strasti osjetim i zajedno doživim što nas prisvaja.

Pored stola i knjige bih ugledao u njima sve naša imena stanuju. Ljubav je svojim pečatom sve potvrdila naše maštanje za sada začarala da se još više želimo neprekidno žudimo da ne eksplodiramo do septembra kad mi ona na prag dolazi.

Sve do tada njen sam i moja je vječna pratilja, ista nam svakodnevna molitva. U istom hramu mašte ljubavlju molimo da nam se ljubav kroz snove ubaci, utočište najslađim mjestom proglasi. I da možmo svima bi preporučili kako se posebnošću iskrena potpuna ljubav doživljava mada nas još nije približila, ali samo što se nije dogodila. I bez direktnog kontakta potpuno nas omađijala, pamet na slamku hranimo jer svu enrgiju na maštu trošimo  kao kroz najljepšu dugu doživljavamo. Najljepšim krošnjama maštanja posebna sreća se odigrava, vječno smo na nekim čarobnim mjestima , pjevušeć na izletima, prekrasnim šumskim stazama vodopadima i pored jezera.. Na obale mora se dovlačimo, stalno nešto novo istražujemo nesvjesni da to u stvarnosti možda budemo u potpunosti jednog dana uskoro imali.

A tek poljubac, taj neostvareni poljubac vječni nedoživljeni osjećaj rastura, konstantnošću rastura tjera da se nešto konkretno poduzima. Al ne ide, sve dok se ona ne pojavi i septembar pristigne da se vrhunac istinske ljubavi postigne. Taj će čarobni poljubac točku na strastvenu ljubav da postavi. Ljubav se pretače usnama, najljepše božanske tajne se dogode, srca se otvore čarolija nastane. A sve to prate uzdrmali uzdasi, kao kad se mladi život božijim darom dogodi. Ako nam se jednog dana ljubav potpuno dogodi ona je u nama svoga predstavnika poslala, sva njena pravila treba da budu pokora. Jer vrč što nam u dušu nacali toliko obilja ima u sebi da nam 100 života nemože da potroši. Taj slador darovanog života vječitog mladoženju unama zadržava, srce i dušom vječitom mladošću se poigrava.

 I mada moje ruke još ne grliše, usne ne osjetih al sve ostalo toliko čarobno doživjeh.I stalno do mene putuje sa vjetrovima povratne karte razmjenjuje da bi samnom maštala.

Kod mene frcaju stihove, priče, esejima se redaju, mira mi nedaju, noći u trenu prolete jer se sve i tren njoj i našim maštanjima posvete. Uzhićenost na svakom koraku caruje, tijelo i dušu preporođuje, nista hladno ne ostavlja vatru u svim pravcima raspršuje.

I zato ponašanje zaljubljenih nitko ne razumije, ne shvataju što se događa, vidljive znakove u nama ostavlja. Al samo onaj tko je ljubav potpuno otkrio sve u detalje bi odmah svatio samo se slatko nasmiješio i potpunu sreću kroz daljnji život zaljubljenim poželio.

Toni Ljubiša Božić , Bugojno, 21.03.2013 u 20 i 12 minuta

POMOZI ŠUTNJU DA ISPLAČEM

 

Čudne nemirne misli prečesto okupiraju, suze nemilice tjeraju

Da se duša rastvori, srce hoće da iskoči, ječi, rastura u meni.

Trenutcima Usamljenost osjećam, dok neopisiva sreća obuzima.

Plačem srećom neopisivom ne vjerujuć napokon ljubav doživljavam.

 

Ljubavlju u vrt nemilosti me navela, najslađim strastima zamotala.

Sve staze turobne, tegobne strmim vodile stazama, do tvojih usana.

I onda čudne sile dušu nestrpljenjem obgrle,sve moje brane popuste.

A mač strasti za obranu što sam čuvao, usnama tvojim se istopio.

 

Ljubav čarobno doživljavam posebnošću okusa podstiče, navodi.

U meni pregršt opreza, porukama stiže sa nahorozenog sjevera.

Plašim se da ista ljubav sto podstiče  krila beskarjem širi mi.

Da se o glavu ne obije, skreše rogove, na zamlju trenom razbije.

 

Ovog trena, ovog momenta najljepšu krunu sam tebi dodijelio

A , ona, ljubav me razapinje hoće cijelog nepovratno da raskine.

Jer si u korjenju najsitnije dijelove duše nepovratno zavladala.

Izdanci sreće nezaustavljivo izbijaju najljepši plod naprasno najavljuju.

 

Tko zna što iz te ljubavi ispadne, najljepše sokove usnama podari.

Nakon toga mir i zadovoljstvo sve će da zagrli,nesvjesni što ste dobili.

Pomozi tišinom da progovorim, dok u krilu sjediš mi, usnama štiti me.

Kada suza sreće obuzme, trebam zagrljaj što me tvojim podsjeća.

A onda suze i smijeh neka podivljaju, mojom napokon si postala.

Pomozi šutnju da isplačem, najljepše trenutke sreće najavljujem.

Toni Ljubiša Božič, Bugojno, 21.03.2013 u 15 i 55 minuta

 

Zraci sreće opsjednošću trljaju

 

Sve do nedavno na rubu nekom sam klackao,

vjetrovi  života pljuskali, naprijed il nazad gurali.

Sudbinom golog preživljavanja rješenja tražio.

Dok mi se treptaj jednog oka u oku nije složio.

 

Pravilni otkucaji srca su trenom prestali,zašumili.

Uzdasi  posesivnošću se miješali, potpunost tražili.

Duša se rastegla galaksiju odavno obimom pretekla.

Svemirom zaljubljenošću parovi krivudaju, luduju.

 

Čim smo se sastali, nade hrpama stvarnošću  doživjeli.

Želje u nama nasrnule, sve bi do u detalje istraživale.

Ljubav je početkom žuborila, veselošću  poskakivala.

Da bi se jako brzo uskočoperila, oduševljenjem prsila.

 

Pamet u drugu galaksiju prebacila, turbo osjećaje uključila.

Sve oko nas savršenošću miline se kretalo i doživljavalo.

Toliko prekrasne simbolike titralo u zadojenim grudima.

Sve ih u detalje prepoznavali, što su poručivali, navodili.

 

I onda smo shvatili, srca jedno drugo su trenom prepoznali.

Kako se spojiše, ljubavni vrč svakodnevno nam nudiše.

I širokog osmjeha, sladunjavo iz vrča sreće se častimo.

Bogu zahvaljujemo što nas ovako sretne vodi i održava.

 

Naše misli su postale bajke pretrpane proždrljivim željama.

Praznine što su naas gušile, maglomi baš trenom nestale.

Svaki tren smo maksimalno sretno živjeli , ne se iživljavali.

I nekako sve na naš mlin je krenulo, napokon ljubav živimo

 

I onda smo shvatili da su nas naša mašta i snovi u svemu vodili.

Nismo odustajali, pravi trenutak iščekivali, osjećali da dolazi.

I eto on se desio, trenutak našeg maštanja jutrom nas probudio.

Naša dva požudjela strastvena srca se blagoslovom desila.

 

I sada se pazimo da nam naše snove i maštu ne provale

Možda sreću ukradu nam, jer ljudi su pakosni, podvaljuju.

Stazica našeg ljubavnog približavanja mjesecima se otima.

Septembar samo što nije stigao, njen dolazak se priprema.

 

A do tada mašta i požuda svakodnevno nas varakaju.

Osmjehe i srećicu na licu zadržavaju, bukvalno se volimo.

Na daljinu planove kujemo, poljskim livadama med točimo.

I naša tajna ljubav, čarobna škrinja sve zapise prikriva.

To smo srca smjestili da ih ne dodirnu, čaroliju ureknu.

 

Od prvog dana shvatišmo, ljubavna tajna u nama stanuje

Sami si kujemo sudbine, osvjetljavamo  sreće putove.

I sve doka vjera u tajanstvenu ljubav vodopadima preživljava.

Zraci sreće opsjednošću trljaju, niti trena nas ne napuštaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.03.2013 u 20 i 40 minuta

 

ONI TUŽNI A MI SRETNICI

Nesanica mjesecima od sreće nemirčekom uznemirava,

Stalno vrtim je pred očima, doživljavam halucinacije.

Kažu staklene oči ugradio, i po danu magično sjevaju.

Osmijeh čaroban licem nakićen, klimoglavom salutira.

 

I kako hodam pretrpanim ulicama, tražeći iste sretnike.

Prašnjavi pločnici odjekuju, uzalud vrijeme traćiš čovječe !!!.

Prvi par zaljubljenih barem pod ruku vode se , kisele face imaju.

Ljubav očigledno izlapila, ne postoji niti zrno u grudima.

 

Onda istraživanje vodilo, do obližnjih nakrcanih parkova.

Svi kao zaljubljeni, šetaju, al na facama hijeroglife imaju.

Nekakav otužni osmjeh se razmjenjuje, tuga u njima stanuje.

Ljubav očigledno izlapila, strasti, žara niti iskrica u grudima.

 

Onda protutnjaše skupa luksuzna grofovska limuzina iz snova.

Na zadnjem sjedalu dvoje razdvojeni potokom u suzama.

Očigledno sve što je ljubavi postojalo je bestraga iščezlo.

Ljubav očigledno sagnjila, požude ni kapljica na usnama.

 

Istraživanje nastavim velikim shoping centrima, razočaran istražujem.

Razočarenje ponovo potpuno doživljavam, svi su snosem snuždeni.

Kao sretnie face su, što traume trošenjem u nedogled tuge ispiru.

Ljubav očigledno ne postoji, spuštenih brada u grudima zvocaju.

 

Pa onda razmišljam većina, ma ogroman broj ljudi okolo propada.

Životni smisao niti trunke sreće ne dobiva, tugom sablasno obavijeni.

Živi mrtvaci šminkom  lažne sreće se trackaju da sretnički izgledaju.

Čemu je život posvećen, ako je čarobni kod ljubavi u dušio nestao .

 

Svi su postali magacin tuge, bola, razočarenja i turobnog užasa.

Fasade okolnih zgrada pokislim facama utopljenika se zgražaju.

A mi, čarobno presretni, u svemu  različiti, jednostavno sjajimo.

Ljubav  kipti svakim trenom i detaljima, strašću srce i dušu hranimo

Niti zrno tuge, razočarenja u grudima, iskrenu ljubav smo upoznali.

Ljubav očigledno postoji, da im se ukaže, kako je mrvica dovoljno.

http://www.youtube.com/watch?v=3LrDJEQ8IWk&feature=youtu.be

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20-03.2013  rano rano jutro 04 i 04 minuta

DRUGA ŠANSA MAGIČNA MOŽDA POSTOJI

Toliko dugo bili smo skučeni, u nekom stiješnjenom životu stegnuti, na jedvite jade disali.Toliko godina u skoro pa ništa procurilo, trunčicu ljubavi na slamčicu poluzačepljenu doživjeli, ne svjesni da smo u stvari patili,ugrušcima života se gušili,  preživljavali

Sve na nos nam nabijali, jedna glava sto jezika po cijele dane bi cjepidlačila. I samo se trenutak očekivao da se nešto čarobno dogodi, ne pojmljivo za ovo životno shvatanje, zračak svjetlosti iz magične galaksije. Nakon svog tužno usamljeničkog čekanja druga šansa na tacni sudbine nam se servirala. Istovremeno, oboje, neraskidivo obje ručke uhvatili ,ruku na ruci  vječnošću sklopili.

Jedno Drugo početkom pogledima mjerili, energiju blaženu razmjenjivali, nesvjesni da smo sudbinom spojeni. Još od prošlih loših iskustava kočnice u srcima škripale nisu otvorenoj ljubavi dozvolile da se potpuno uvali, sivila tmurnih oblaka prošlosti bez traga da rasprši. Uvijek postoji neki razlog zašto se neka rezerva, sigurnosni izlaz ostavlja.

I opet se stare izreke dokazuju, da bi se nešto stvorilo  prije toga se nešto na sva zvona grmljavinom nemogućom razorilo. Sve prošlosti smo pospremili da nas više ne umaraju kuknjavom na povratak nagovaraju. Svoju šansu su imale nisu iskoristile i te prošle prohujale bolne prošlosti neka sa sobom se zabave , i svoj novi put dožive. Nama je bilo i više nego dovoljno srca gušenja su jedva trpila, na ivica lomova preživljavala. Previše dugo nas strvine žderale, krv oštrim stijenama cijedile da što duže patimo a nemoćni bilo što da činimo.Bijašmo u kandžama kažnjeni iz nekog prošlog životnog osuđivanja dugim godinama patili.

Mmmmmm  osjećam noćas zvijezde su naklonjene, mlječnim putom nepoznata svjetlost pristiže, savršenošću odiše, koga potrefi u komade od sreće ima da se razleti, jako rijetka je pojava, prava ljubav se jednom u miliun godina dešava. Na dva kontineta dvije duše istovremeno molile, potpuno istu želju imale iste sekunde žudile.  Željeli da im se druga šansa u raju dogodi barem trenutkom magičnim.

I svoj komad mira pronašli, potpunošću dušu najslađim mirom uspavali. Napokon je zaslužila da se svakim danom osmjehom napija isuviše godina u suzama je ridala.

I sada vide ih jednom godišnje sekundom prolete, preko pučine zagrljajem turbulencije naprave, pa se uskovitlaju, topli ljubavni vjetrovi proljeće u zaljubljenim dušama rastvore da se njihove strastvena ljubav sekundom napije. Tek opet za godinu ako ih sreća posluži na njihovom putu kretanja da se zadese možda ih sreća opet pogodi pa će cijelu godinu biti zaljubljenošću presretni.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.03.2013 u 03 i 17 minuta

Kada previše zavoliš, pristižu strahovi

Kada čovjek nešto i previše zavoli , toliko veže se da krenu neki ne objašnjivi strahovi testiraju, noćima izluđuju. Čovjek se uznervozi kao da neke loše stvari predosjeti. AL Osnovno je iz glave loše misli izbacivati, jer ono što razmišljaš tako se i osjećaš.

A meni se baš prije neki dan tako nešto bez kucanja u glavu uvalilo, samo je jutrom osvanulo. Svakim mometnom koncentraciju razvaljivalo. Žena koja mi srce osvojila svega me u dječaka pretvorila, sretnika u grudi uvalila,koji nikad u meni nije imao cjelodnevni boravak. Ta neopisiva stanja sreće, halucinacija, suludih planova i maštanja izobiljem najljepših bajki kroz srce i dušu je protutnjalo. Na dlanu njeno srce mi serviralo.I ta sreća meni ne objašnjiva odjednom toliko slatka posesivno postala, da se eto i ti nepoželjni strahovi sa svojim kočnicama pojaviše.

Odjednom u glavi mi ona, moja mašta, moje srce i sve što poželim polako nestaje sa obzora strastvenih maštanja iz svih fatamorgana dragih slika i dodira.Sve ono što sa njom sam najljepše dijelio, njene osmjehe, lebdjenje mlječnim stazama , romantičnim prostorima toliko prekrasnim mislima.Nekako se pošlo gubiti, iz duše mi te datoteke brisati.

Strahovah da će moja bajka, moj tračak nadanja iz čarolije meni prispjela tek tako nestati. Lancima sam vezao, vjetrovima dirigirao da zauzdaju, preuzmu kontrolu vrtlozima životnih hodnika i prolaza od uvijek najslađi zalogaj presušjelih požudnih usana.Htio sam potpunu kontrolu sreće u rukama da vječnošću zadržim. Pa me mislima valjalo, možda sam preveliki zalogaj na dušu si navalio nekog romantičnog pjesnika glumio. Zahvaljujući njenim mladim detaljima plovila je kroz stihove, kao gajde kad dušom obuzme.Sa njom sam nepojmljive izazove prošao, između jave i maštanja ludovao, svake noći nemirima trčala kroz snove pa stihove.

Imam li pravo u tuđi vagon uskakati, good bye na vrijeme doživjeti, jer ako nas plamen iz mašte javom zahvati, tko će tu silinu vatre kanjonima duše kontrolirati.

I sada se utrpali prokleti strahovi, ruju , potkopavaju, sebi nešto naštimavaju , al ne mogu da ih na djelu pohvatam za konkretne stvari optužim i tako vječnošću rasturim.

Onda sa sobom razglabam iskreno poštena pitanja sebi postavljam. Dal sam normalan zašto nešto konkretno ne poduzimam, u kakve ne povratne jame živog blata se zavlačim.I onda kao želim da joj oprostim jer ona odlazi, poslije dugo razmišljanja kao ona je shvatila da meni nemože da pripada.

Zahvaljuje na svakom tračku pokonjenog maštanja, enciklopediji nepreglednih stihova sa koricama njenih nezasitnih usana.Kao i ona strahuje, nekih ružnih vjetrova boji se i to sve prešlo na oboje.Ne dorečeno savršenstvo mojih požudnih stihova, nikad zasjela na mojim od tuge propalim usnama od predugog čekanja. A toliko toga smo najljepšeg međusobno proživjeli, maštali sastanke zakazivali da se susret napokon dogodi.

Nikada ne grudima nije mi zaspala, bajka mi  ne ostvarljiva. A toliko puta se izljubili, kroz ogledalo doživljavali skoro, eto skoro dodirnuli.Cijelo vrijeme kroz stihove je zadržavao, vjetrovima nisam dozvoljavao da joj pre često kroz kose tutnjaju našu sreću ne ureknu.

I želja mi ne prestaje da srcem rovari, da me napuste ti nepotrebni strahovi. Želim i dalje da je valjam čarobnim riječima, omađijan do ludosti njenim strastima. A tek njeno slatkorječivo laskanje , kad obuzme treperim ne popravljivo sve kroz maštanje.

Jer kako god sagledam, do kraja slomljen sam,na njen osmjeh , dodir, svaku riječ što izgovori sve obrane u meni polomi,svim željama neotkrivenim ona trenom zavlada. I onda ono posesivno sebično, samo za sebe je pridržavam lancima ljubomore kaveze priklješćujem. Plašeć se da neki princ na bijelom konju dolazi , ranom zorom pristiže, kada svi budu na spavanju zajedno će da odjezde. Bez pozdrava il oproštajnog pisma na jastuku.

Dal sam ja normalan, sebična duša postao, jer plašim se da je izgubim, prepustim nekom nepoznatom vitezu vjetrova da  mi je zavede na prevaru konjicom iz tvrđave nestane.

A onda se iz sna prenuh, sav prestravljen, u goloj vodi probuđen, u šakama nekakvo željezo, kako je tu dospjelo, tko zna. Možda sam mjesečar postao , nesvjestan noćima lutao tražio način, oružje da se odbranim od nekih tamo sačuvam. Jer kako će onda moje noći zgledati ako me napusti , kome ću neprestano šaptati, obilje stihova uvezivati. I kako najljepša bajka da nestane pored tolike ljubavi nedozvoljene koja se korjenito među oboje razgranala, mlade listove uvelike pustila.

Sa njom sam gejzire doživljavao, klobuke toplotnih bičeva izobiljem karmatičnih tragova  slatkim snovima snivao.Jednostavno ponuda rajska izobiljem na sve strane ne odoljiva. Zabranjena galaksija, nedavno otkrivena, totalno ne osvojiva. Al svim svojim čarima maštu mi raspiruje u najdublje skrivene tračke duše dobacuje, pa tako rastura, putuje pečatom svojih usana markira stihove.U njenom hramu preko stotine planina sudbina me poslala, da razbijem zmajeve pod kaznom je godinama svezanu do pola u suzama držali. Toliko je suza ridala da je do pasa sebe zaglibila. A eto meni se tračkom sunca javila kada je do nje slučajno jutarnjom zorom u oko upala. Sve je u trenu pročitala, poziv za pomoć meni na srce spustila. I kako se meni svratila nekad ponizna zaključana slomljena robinja sva otupjela. U sebi je toliko tuge sklupčala najljepše voče svojih usana zanemarila , skoro pa presušilo. Usne se sasušile, nabrekle , bolovima bore iznjedrile. Predugo je bila kažnjena sjećanje totalno izgubila.

Njeno voće toliko na sebi osušilo plodove, da više nije imalo smisla da na njenim usnama stanuje.A onda sam prijatelja leptira poslao, na najviši prozor tvrđave je uzletio, na slatki otužni nos moje poruke i plan bijega prenio.

Pa je zarazio mislima, poruke prosljeđivala preko leptira maštanja. I onda mi javila da se osmjeh ponovo zrncem na njeno lice pojavljuje. O meni dugim noćima razmišlja kad joj je najteže, kad je totalno nesretna, u pojam ubijena i skoro slomljena. Onda je počela po neku riječ da šapuće, osjetih da sam na dlanu duše joj ranjene, savršeno kristalne, u mene nadu je položila da štitim je kao čarobna , spasonosna amajlija. I onda smo krenuli još žešće da kujemo planove jer snagom stihova što leptir joj donosiše snaga joj se čudima povratila. I onda je krenula i simpatija među nama da se pojavljuje, nabujale riječi su sukljale poplavu sreće izazivale. Shvatila je planove, kako se prikriti, koje trikove i krikove za bijeg da koristi. I kada se sve u detalje složil, izvršismo skidanje lanaca, lažnu lutku smo sašili njene haljine na nju nabacili da se zmaj prevari kad pred zoru i pred spavanje strahom se pojavi.. I onda u pola noći mjesečina nam trenutcima osvjtljavala, dok je zmaj smoren dubokim snom spavao,Sve smo uspjeli, prevara  iskrene ljubavi je uspjela, dvoje spojila romantika, što ih vezaše sudbina. Molim te obećaj mi da ćeš vječno uz mene ostati, nemoj mi ove stresove priređivati niti kroz misli, snove il maštanje. Neka sve to crnilo u podrumu  zauvijek nestane,a nas grižnja savjesti kroz crne misli više nikada ne obuzme.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno, 20.03.2013… IZA ponoći 01 i 24 minuta

 

Reći da suze nemam u očima, bila bi laž prokleto velika

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Reći da suze nemam u očima bila bi laž prokleto velika,u grlu spekla, struna zapeta, zanijemih… ljubav se dogodila. Ššššššš ništa ne govori, samo zagrli, da te potpunošću osjetim tako ću sve, baš sve opekotine godinama do pepela spaljene napokon magičnošću sreće izobiljem da opijem pa obnovim.Svaki put kad mi suza niz lice proleti znam u srcu ti postojim.Zajedno na daljinu stisnuti, darovima neba u duši svatovi.Hvala ti na svakoj divnoj riječi ,na svakom divnom stihu… hvala ti što si tu kad se sve obale sručiše, klizišta provališe tako jadno je bez tebe.

Violina pozdravlja, srca požudom razvaljuje, jer mojim putevim nemira pristižeš i potpuno postaješ.Svaka ali baš svaka rupica u tvome srcu bit će ispunjena ovom čarolijom što nam se događa…

Uhhhhhhh kako prečesto u posljednje vrijeme dok sa tobom misli razmjenjujem bez daha na tren ostanem, osjetim žice se telefona zaplaše od slatke jeze što obuzme.

Ispod svake suze sa tvojim imenom toliko žara me podržava, tišinom sreće vladamo , da sve to ne ureknem , ne daj bože izgubim, naša melodija razvaljuje u sve se stopila.

Svaku večer i svako jutro Bogu zahvaljujem što dozvoli da se ovo događa,molim da mi to nikad ne uzme. Praznine tuge bi zavladale, a melodija razvaljuje, podsjeća, duboko govori, šapuće, naše osmjehe imitira skoro poput govora..

Osječam u svakoj vlasi kose kao da ruke ti kroz tijelo mi prolaze…sve je u posesivnim  glavama, ugnjezdilo u grudima, ove momente sa nama proživljava, da shvatimo da ljubav čarobna u stvari je u nama.Samo je trebalo čarobnim ključem dva srca spojena napokon usnama složiti, s Božijom pomoći i doživjeti.

 

Strpljenje sada sve kontrolira, plan i projekt osmišljava,analizira, investicije obrađuje investitore ubjeđuje da se ta ljubav uvijek neprocjenljivo isplati.

Ako čovjek ovako neopisivošću totalno tišinom kroz suze sreće i osmjeha istovremeno doživljava, onda ne znam koliko snaga tek stoji u požudnim srcima i skoro naprslim grudima.

Suze i smijeh su neopisiva kombinacija kada se nemir sa srećom poigrava, a mi ludimo, nesvjesni da smo u zamku upali nismo se bunili namjerno u nju smo zakoračili. 

Na buvljaku ljubavi slučajno sam svratio srce me vodilo, na još jedno polovno dosta ranjeno srce otuđenosam naletio. Za cijenu nisam pitao, sve sam osjetio, jedno u drugo se upilo čarobno stopilo, i nedaju nedaju da se razdvoje.

 I kažu da ljubav se može glumiti, lažu, prokleto lažu, nemaju pojma kako se prava istinska sreća doživi. Suze su sastavni dio disanja sa usana uzimanja … 

Čovjek je presretno zaljubljen kada se sekundom iz halucinacije opsesivnosti u suzama sreće završi,frcaju znakovi, nema teorije da se prikriju, neka ih kaznjavaju al ne vrijedi , nitko to zaustavit ne može.

A kada dvoje ugledas kako cmizdre , plaču kao pekmezi, jecaju i priđeš da im pomogneš, a oni se okrenu u trenu od smijeha zakocenu pa bez teksta ostaneš, Bože što im se to događa. Kada malo bolje sagledaš možda, možda mrvicu shvatit ćeš da si svjedok slučajno postao jedne posebne čarolije koju samo rijetki potpunošću dožive. U tebi će zavist sklatka da se probudi, i ti bi takav kolač života naručio, samo ti fale čarobni sastojci.

A onda njih dvoje u zagrljaju onako sapranih lica suzama slatko smijuljeć se ljubili i nestali da nisi imamo vremena da shvatiš da se ispred tebe dogodila čarolija

Možda ćeš pokušat da ih sustigneš, za čarobnu formulu upitaš, ali već kasno je, oni su vjetrom sreće odjezdili drugome sretniku isto da ponude.

Onda preostaje ti samo do fontane sreće da odletiš jednu jedinu želju bez zlatne ribice da poželiš, tko zna možda, možda te nešto i zadesi. 

Čovjek bi danima mogao da ih promatra , guču, tepaju,jedno drugom oko vrata usnama tragaju.

I onda se u sebi sve priče isprepliću, gdje smo pogriješili da ljubav potpunu , al ono baš potpunu nismo doživjeli. Krasotica , ključ svih  ključeva sve najdraže što nas trenom obuzima.Jer kad se ona dogodi pa se njene oči pojave, zjenicom uznemirenog oka zabljesne, zalazak sunca i njegova čarolija u magli nestane. Među njima se posebnost odražava. Mreža srca slomljenog na leđima im šare tetovirala, za uspomenu na duga sjećanja. Ona postaje, osjećam, u nama su špilje njenih osmjeha i dodira i stalno se u njima skrivamo, dragulje čarobnih usana otkopavanjem zrnce po topimo. 

Kao da uz neku stijenu se penjemo , takmičimo tko će više ljubavi da iskaže, da se prvi na vrh strasti osvajački popenje. Učim druge da polako i lagano duboko dišu a ti sve pojavom isisaš, suze radosnice donosiš, poskakujem jer se radosti života posvećujem.

Volim te imati kraj sebe u svim oblicima, makar sjena labuda bila, oko u ogledalu, miris u vjetru, oko kad mi suza nagriza i tu si zasjela i volim takvu da te osjetim,kiselo slatko a ne odoljiva.

 

Nekako mitska slika tvojih crta se u meni usadila, zaljubljenu ludu probudila, ulicom kreveljen skakućem, obrazi od crvenila pucaju nešto govore al ništa ne otkrivaju. Kažu mi na Vama se primjeti proljeće, sve u Vama se užari, kud god krenete plamen iz vaših očiju otapa snježne nanose.A nisu svjesni da svakog momenta od tebe toliko pristiže nježnosti da srce nemože da odoli. Prasak svanuća poput treptaja pjesmom slavuja  kroz krošnje behara se najavljuje. Jer kada na tebe pomislim bespućima krstarim, najljepšim pregrštom usnama na leđima zanosim.

Krišku života zajedno načeli, namaz od suza sreće spravili, proljetne behare cijedimo, rojeve pčela debelo plaćamo da se nektar posebne strasti  nacjedi.

 

I onda kada zasjednem nektar na suze kapljicama položim, toliko magična pristigne čarolija, veza nam bajka postala, i samo pogled ukočim , zabezeknem bez i jedne riječi ostanem. To se samo jedinstvenošću trenutka doživljava.Nakon toga samoća nestaje, tame osmijeh razori, dan sa noćima se dogovori da samo po narudžbi pristignu samo ako odmor nam zatreba između ljubavnih obroka.I možda jedne godine , možda trenutkom klonemo, pa se u dnevnik prošlih sjećanja zavučemo, albume prelistamo i tako u grču kroz suze sjećamo kako bili smo i uvijek bit ćemo vječnošću sretnici. Tajna smo jedno drugom iz prikrajka što posebnim zvonom između srca prepoznatljivošću odzvanja. I niti trenutka ne žalim što si me na prevaru do svoje plaže usana navela, a toliko godina si posebno mrežom pletenom vrebala. Ruka ti drhtala dok si srce mi nasukala, na kapljicu požude održavala da me pučine života plimom opet ne povrate.. Srpanj života otupio, otkose uzdasima sve teže obara a jalovo snoplje  tugom iza nas strvinama ljubavnih kostura mrvice ostavlja.

Na rubu ukalupljenih dešavanja, duboko pametnih razmišljanja najveću vrijednost što imamo pod pazuhom skrivenu  zadržavamo. Zato ljubavi kao što jesi, hrabra i ostani, slutnje crnih misli od kada smo zajedno u nama su sagorjele a toliko toga su planirale da nas razvale.Razočarenje im se o glavu obilo, uvijek iza nas korak je kasnilo, a dugo su nas pratile, korakom šuštanja svoje planove otkrivale. Na kraju su svi zašutili, napokon shvatili da je postojanost među nama za njihov stomak sujete nesvarljiva, da smo im preotrovna kombinacija. Jer oni žive od tuđih slabosti tame i podlosti. U nama nisu mogli raširiti zlobe korjenje , strast što u nama je žuborila sve je niz pješčane dine rijetkim kišama isprala.

I sada su u pustinji zavidni i zločesti ostali, osjećaji ljudskosti u njima nestali il otupjeli, a mi, mi se njima u facu kao najljepša fatamorgana kreveljili, dok sušnih usta ispucalih usana su kapljicu naše ljubavi vječne molili.

Neka to bude svim drugim pouka, al nema koristi jer sve druge generacije nikako da nauče na opeklinama prošle sudbine. Svi su prokletošću tvrdoglavi tragovima što sustignu ništa ne razumiju koja je poruka. Oni se moraju na tanak led nasukati, dušu i srce spržiti da se cijeli život više ne oporave.Pa ih nemiri čitav život sumornim slikama bolnih iskustava progone što ih po tko zna koji put potiskivaše sa željom da ih što prije zaborave.

A nas dvoje dobili nove životom išarane uloge. Meni s licem tek obrijanog po prvi put dječaka, a iskustvom muškarca što životnu školu je svario a stara navika među prstima mu ostala bio i ostao lopov, slomljenih srca utjeha. A ona se priljepila, sigurnošću njegove priče iz  stihova što je izvukoše na obalu dok se tugom bespuća gušila.I kako su srca međusobno oteli, krvne grupe izmjenjali sve međusobno zapetljali, izgubljeni ne posustaju, šapuću, tepaju, suzama ljubav izjavljuju. Takvoj srceparajućoj životnoj podvali il nagradi teško se oduprijeti.

Krhke misli trepere noćima, požuda jako salomljiva al raskošna titra između dvije duše postolja. Teško može riječ da izgovara jer se rubom osmjeha sve odigrava.Omamljeno namamljeni spoznaju, vremenom međusobnu ovisnost otkrivaju, lebde između snova i maštanja, nesvjesni da im se povlašteno najljepša stvar na svijetu događa. Ljubav čista, ovisno posesivna ih zarobila slatkim bezbrojnim šumovima namamila.

Slatki lopovi svakodnevno postaju, vrijeme od sebe momentima potkradaju da se u među svijet na tren uvale, jedno drugo potpuno osjete kao da su baš na usnama nakon dugo vremena sletjeli. I sad se nadaju da će vječnošću osječajima potpunošću  da vladaju i svakim trenom nezaistno uživaju.Vrijeme strastvene ljubavi se dešava, raskošnim bedrima nemira dok usne pedalj po pedalj slasno zalogaje ubiru, kao strune našpanovani tišinom uzdasi odzvanjaju. 

Njih je sudbina na križanju putova spojila. Ona se životom u rikverc vozila nije gledala sve niz nemirno more pustila. A on presretan nitko se nebi nadao u rikverc da netko dolazi, i trenom, bljeskom se oči stopile, razmjenu duša izvršile, energije prepoznale i od tada uvezale, posesivno sebičnošću uvezale.I tako su na naslovnu stranicu najslađeg zaljubljenog para dospijeli, svi su ih tražili , snimali, intervjue tražili, ali njih dvoje vjetrom bi nestali, vidljivi a prikriveni u svojim čarobnim trenutcima uživali.Za njih svako godišnje doba ljeto sa proljećem se izmiješalo, vrelinom u svaki dio tijela se uguralo.

I još uvijek skriveno presretni putuju, vjetrovima njihovi uzdasi plažama odjekuju,

Sve noćne svjetiljka žarom zaljubljenih očiju se napajaju, zaljubljene parove šetnjama podsjećaju , da najljepše stvari čistom ljubavlju kad prispiju preslatko dušom i srcem odzvanjaju.

I sada i opet i uvijek reći će da suze nemaju u očima te bila bi laž prokleto velika,u grlu spekla, struna zapeta, zanijemih… ljubav se strastvena suštinski potpunošću dogodila.

I kad ih vidite i ako uplakani neka ne stvara zabunu , u duši se prekrasno podsmijavaju sreću na svoj način potpune iskrene zaljubljenosti iskorištavaju.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.03.2013 rano jutro oko 04 i 24 minuta.

 

SMISAO LJUBAVI POSTOJI

 

Mnoge pokušaje imadoh , ljubav čarobnu maštao, noćima očekivao.

Strepih,kad  će srce da zaigra, bez daha ostat ću, puko maštanje.

Zalaske sunca bezbroj puta ispraćao, novčiće sreće u fontanu ubacivao.

Noćima usnama usne joj snivao, začarani trenutak strasti iščekivao.

 

Nekako u srcu nepoderivu nadu imao, čarobnošću ubijeđen dolazi.

Ona, moja ljubav iz mašte pristiže, vječnošću životom da prigrli.

Iz tajnih vrtova njena sjena mi pristigla, kao prvi glas iščekivanja.

Život se ozario, danima i noćima treperio, a samo sjenu joj doživio.

 

Onda sebi tišinom objašnjavao, uvjeravao, što će tek biti kad pristigne.

Nastupit će čarolije,na licu osmjeh  vječno će ostati, zajednica rođena.

Dal to postoji, pa naravno, samo što nije pristigla, čak se i javila.

U svakom cvijetu proljeća, njenom usnom posebnošću rado podsjeća.

 

Čekam ljubavi, čekam te,tako sam siguran iz daljine si krenula.

Ne brini, na molu iščekivanja i dalje zalazak sunca ispraćam.

Samo jedan poljubac, zagrljaj tvoj da doživim, poslije nevažno.

Sve ćemo shvatiti, dal smisao nas postoji i zašto nas dovodi.

 

Budi strpljiva, jer postojimo razdvojeni paučinom i maglama.

Tako prolazimo iskrenosti i stvarne ljubavi testove, izdrži…

Svaki pokušaj ima svoje razloge,pravi trenutak polako izranja.

Budi moja vječnošću na usnama, tebi poklanjajuć stihove.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.03.2013 u 06 i 55 minuta

 

 

VATRENO LJUBAVNA

Ako se naša kroz život ljubav čarobna dogodi, napitak duše me osvoji, srcem će da putuje , svakodnevno sjajem u očima da otkrije da smo jedno za drugo stvoreni. Al me plaše trenutci posesivnosti i požude, preveliku ljubav prema meni otkrivaš da nedaš pticama  da me za zdravlje upitaju. Plašim se da me u krletku svoje ljubavi ne zatvoriš il u škrinju pod 14 ključeva zabraviš. Pa ću možda samo možda po nekad zraka moći da udahnem, slobodnog pogleda poželim vidim što se okolo nas događa. Plaši me tvoja posesivna ljubomora dah na trenutke oduzima.Ljubavi imamo samo za naše provode drugi nam ne trebaju. Ljubav među nama ako je iskrena je nepotrošiva.Na sve ove riječi ona bi se slatko nasmijala i dodala da će ipak biti zraka dovoljno, da će se prozori krletke il škrinje po nekad po potrebi otvoriti, jer moj pogled osim u nju i njene oči ne smije nigdje drugo zuriti.Uh bio bih presretan da me i ti što češći  trenutci zapadnu, da zgrabim te, onako nježno i požudno, pa se ljubav valja noćima danima strastveno neizdrživo. Hranu i vodu na trenutke ćalabrknemo između tuširamo da se što manje trenutaka razdvajanja među nama posadi.

Bit ću igračkica tvojih slatkih zahtjeva što me po potrebi upotrebljava a onda u skriveni kutak škrinje il kaveze sakrije, ostavi usana svojih mrvica da kljucam ih bez dodira dok mi se opet željna ne pojaviš.Vatreno ljubavna enciklopedija najljepše sastojke sadržava, na svakoj stranici od početka korica požuda strašću sve riječi natopila posesivnošću ispisala.

Daaaaa samo za mene slatke tajne recepte kombinirala, slabosti mi otkrivala pa pisala,nočima recepte slagala nešto posebno mi izradila da budem unika njenih  usana. Ako me bilo što prepadne teško na duši zaore,uvijek pronađem najslađi odgovor, na sve što muči me, što nedostaje, spremila posebnim receptom najslađe odgovore za mene.

Ona će me maziti, paziti, ljubiti,  grliti,gristi, stiskati,njen u krletki da ostanem. Mmmmmmmm privlačno, nividljivošću mirišljivo, na usnama požudnim preopojno i tko tu doživotnu kaznu ne bi služio, evo samo da razmislim možda i ugovor potpišem. Ona samnom nebi pričala sve bi usnama prenosila, očima potpaljivala da bi me slatko na prevaru u krletci imala. Sreće osmjeh njen odjekuje, razlijeva boje nemira kroz zidove.

Hahaahhaah slatko moje najslađe………joj nemaš pojma koliko mi je stalo do tebe…..W… velikim , najvećim slovima odjekuje.Mala slova su nestala, odlukom srca i duše se izbrisala, previše malo mogu reći i ništa ne govore.

Svaka pomisao svaka riječ i eto bez dodira najljepšu bajku u nama raspiriva. Tako idilične se stvari događaju u sekundama izmjenjuju, slatkim osmjehom dokazuju da vrijedi, vrijedi za te trenutke najljepšeg zajedništva postojati.

  STVARNO ZA TO VRIJEDI ŽIVITI…..

Vatreno ljubavna čarolija između čarobnih usana što čekaju vlak da ih sastavi na peronu idilične maštarske ljubavi, dok neka nervoza šapuće na usnama… Kad je veza potpuna..ne znamo  što više Volimo ……gledati ……..slušati……. čitati….. a tek ovo ostalo što slijedi…..bojimo se i zamišljati….samo se tada tišinom uzdiše i moli nikada iz duše i srca treperenje da ne nestane.

Ako bi  taj Nedaj Bože osječaj nestao, potpuno nestao prazni pustinjski bi ostali ali totalno prazne duše lutali  jer u nama život  samo zbog ove čarobne veze i postoji.Ne razmišljajmo nego svakim trenom poklonjenim uživajmo sa razlogom je na tacni sudbine poslužen

O tako crnim stvarima ne treba dumati, kad okolo vrte se, lete filmovi ljubavi i nekog ludila koji kola žilama,ovisnost se razvila,dio toga smo postali….. nadajmo se viječnošću i uživat….

Sve je u Božijim rukama, na ovaj svijet smo sa razlogom poslani dal kao cvijetovi, slatki majmuni il slomljene duše da se pronađu iz crnila i sivila prošlog života izađu i napokon krenu sa potpunom ljubavi da se pokreću valjda to zaslužuju. Mislim da se svakih 5 minuta presaberem i upitam dal se to meni godađa il je to pjesničko neko sanjaraenje, al čim se okrenem opet si pred očima savršeno prekrasna.Uvijek sa strahom se okrećeš, plašim se da te ne uhvati promaja od silnih okreta i stresova, idi bježi sa promaje da ti se vrat ne ukoči. Al bitno je zbog ljubavi da možemo samo očima micati sve tišinom ispričati

Strastvena ljubav postala i nije više sanjarenje, ona se osječa, svaki sekund poseban osječaj da noču čujem požude disanje, ruke na vrelim tijelima,ma kao da u živo sve se odigrava…

Često bi zašutili, požudno buncali i kada se kraj razgovora primakne,najgore jer najslađe sa usana skidaju a taman nešto trebali da još mrvicu da dodamo kažemo. Al uvijek vršcima usana neki slatki okus proziva traženjem  osječa.I kad želimo nesto dodati samo nas medeni osjećaj obuzme i tišina zavlada bez teksta treperimo,ludimo ne možemo guknuti

Tada roletne spustimo neka jezici utihnu, prebacimo duše na drugu frekvenciju a tijela će da se bez problema dogovore.Zato sam se razvezao da bi obje duše uvezao dok ti si usnama mimikom sve prenijela. Želimo se istog trena još od početka protutnjale lanjske veljače.

Isti tren jedno prema drugom bi krenuli, sve prošlosti izbrisali i nestali, nikada se više vraćali tamo gdje nam ljubav nisu pokazali od nas je skrivali.Pa se po nekad plašimo da sve ovo ne nestane jer još uvijek nemamo pravo se vezati, istinski vezati, Al naš stav je dosljedan može nas imati samo srcu odabran

Dok se mi zločesti vatrenim jezicima igramo, trunom sreće što nam se potkrala, izobiljem nedoživljene ljubavi ugostila, ona vidrica slatkica stalno se usnama poželjno piograva.Jednostavno jedno drugo toliko trebamo, jako jako prejako žudimo. A možda , možda kadsa se vidimo, sve tajne izmjenjamo, kao će se kasnija strast odvijati.Možda manje budemo ljubavi gladnice strašni proždrljivci. Energija u srcu joj čudesna, od kada srela me ponovo rođena i radosna, I SADA SE MEĐU NAMA SVE SAMO OD SEBE NAŠTIMAVA.

Uvijek kad žurno odlazi, razgovor prekida na uhu njenom sam sve njene riječi bajke ću da ponavljam dok je ne uspavam. Prečesto smo maštali da nam se u toj bajci probuditi……ali kraj sebe imati….. oči se nakupe suzama… provalija.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17.03.2013 u 23  i 11 minuta

 

 

RANO JUTARNJE TEPANJE

O Irbina, molim Vas javite se, isprekidane linije.

Tu sam, prikrivena, vjetrovi žice pretresaju.

Sve naše poruke čitaju, netko ih podgovorio.

Kada se sve razvedri, poželi me,osvanut ću u tebi.

 

O Bože kada mislima javiš se,OSJETIM TE

Isti tren, isti tren osmjehom razbudiš.

uskoprcaju s četri lista djeteline, sve pjevaju

sva uzavrela srca livada lelujanjem polude.

 

Miliun mravi mislima utrči, nemirom se vodopad rasprši,

kiselinu strasti dušom ubace, srce nepovratno zalude

Nešto ća se  čoviku najlipše može desit, se dešava

Osjećati više nego da si kraj mene, prekrasno popunjava.

 

Srce zabušava,iskočit od sriće neprekidno pokušava

Pa onda bježimo da nas ne uhvati potkupljena južina

Slatki uzdah navuče promajom na cvrkutavim usnama.

Iskričavim signalima očiju, tijela ne zaustavljivo progovaraju.

 

Mogao bih pisati danima da ne spavam,na sebi hranu zakidam

Samo da  kapljicu mašte sa tvojih usana posesivnošću uzimam,

Čisto da iz duše ne odmagliš, da te ne zagubim,nedaj Bože  poludim .

I sve tako danima dok te jedno jutro zbunjenošću ne ugledam,  

usnulu na pregladnjelim požudnim iscrpljenim grudima .

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.03.2013 u 10 i 01 minuta

 

ŠKRINJA MAŠTANJA U KROŠNJAMA DEŠAVANJA

Ljubav dvoje zaljubljenih, zaslijepljenih, posesivnošću zadojenih neobične pojave  i transformacije vremenom je doživljavala.Ona premlada izrasla na obroncima krševitih planina dok se more ispod šepurilo u svoje naručje prizivalo. Tako mlada i strastvena a već ciganka vatrena postala. Ključa života se premlada dočepala pa krišom , često krišom u škrinju mašte zavlačila.Svakim danom, svaki moment slobodni čarolije doživljavala, u krilo sanjara ubacivala  da bi u škrinju maštanja trčala,nezasitno  kamčila još vatrenog dešavanja.

On postade osnovni razlog njenog obitavanja, sav život tim trenutcima je podredila i skroz na skroz od okoline polako otiđivala.Ljubav se raspirivala, bilo je lupanja vratima, u trenutcima neobješnjive ljutnje i bjesnila.Da bi strastvena ljubav klečanjem i zagrljajem opet razum pobijedila Kajanje se javljalo jedno drugom se izvinjavalo, i kroz suze ljubilo.Pa se tako njihova ljubav u svome koferu kovrdžala, sve se događale iznenadno i bez logike i posebnih trauma.

Prekrasno ih bilo gledati, kako opijeni za njih prekratkim noćima pisma škrabaju.

Uvijek bi na posljednjoj stranici pismima požude i maštanja kao pečat dokazima gravirali.U detalje preko pisama se upoznali, sve taje razmjenjivali, na momente izluđivali. I tako zaljubljeni svojom galaksijom lutaše mada su iz različite dvije prispjeli.

Sa velikim razlogom se susreli pa spojili i tako najslađe ludice galaksije ponosno do iznemoglosti od srećice vrištali.Izazivali polarne mećave, mlječne putove šarali, sjevernim polom bljeskove odašiljali da shvate bijednici kako je ljubav posebna čarolija koja iz duše svemirom upravlja. Njihovo putovanje se nepredvidljivošću nastavlja, jedno drugo ne napušta, a škrinja maštanja, beskonačno polje što njihovim željama izgara.

Njen body guard od prvog dana susreta je postao, Kroz snove i sva maštanja niti trenutka je iz misli ne ostavlja.Kad su zajedno sve je obostrano jedinstveno, posebno, čarobno, ništa im ne treba, zadovoljni bogatstvom što stanuje u raspaljenim grudima. Svakim trenom Bogu zahvaljuju što dozvoli da se barem mrvicu približe, trenutak potpune sreće dožive.On zavolje je potpuno kako muški znaju da se totalno predaju, bilo što da ona učini u njemu sve razvali, stope ljubi joj,  slijepo guta svaku njenu riječ što sa čarobnih usana pristižu… sramota je reći da čovjek od sreće plače , krokodilske suze nagrnule dok glazba njihova najdraža razvaljuje. *KAD ČOVJEK VOLI ŽENU* a riječi iz srca odvaljuju tišinom na daleko prepoznatljivom odjekuju:

* Kada ti osmjeh ugledam, sigurno znam još uvijek ti potpunošću pripadam*

 U stvari su presretni, emocije moraju na neki način izbacit iz sebe pa se cijeli se dan cerekaju i tako jedno drugom mislima duše posjećuju.

Imena na srca tetoviraju, vječnošću zaklinju samo da budu blizu jedno drugoga. Najslađi osmjeh iz njih provaljuje, vrišti, najžešćom tišinom vriskove strijelom zaljubljenih odapinje. Bez daha često prečesto ostaju jer se od želje izgube pa prečvrsto stiskaju.

 

 

Dok drugim zavidnim njihov otvoreni osmjeh nervozu izaziva, ljubavna reakcija njima je ne shvatljiva,a zaljubljene srce probada… guše se, suze radosnice frcaju.

Svoje posebne noći skrivaju, snove i maštanja pod ključem posebnim stražama čuvaju. Da se nešto slučajno ne pojavi, razotkrije tragove, romantike maštanje.Al škrinja maštanja, čarobna škrinja ludovanja ima užasno slatke nus pojave.

Premlada je, treću deceniju okončava, između njih sa razlogom desetine razloga prikriva, desetina brava i kapije ih odvaja. Strpljenje im najslabija karika, požuda ih trenom posesivnom savlada.

Pa sebe često u laži uhvate da nemogu izdržati od prejake požude, prečesto žudno maštaju.Da je samo trunčica poriva…da se opiju, zaključani škrinjom maštanja.

Nakon toga bi opet slagali da će baciti škrinje ključeve, na dno morskog grebena, neka školjke je zarobe, algama sjećanja prekriju, neka se ribe prehranjuju, tišinom dubini bez valova njihove ljubavi sjećaju

Al ubrzo opet neutaživa žeđ ih obuzme,rasturi ,pa svoju savjest opet varaju jedno drugo požudno izrabljuju.Jedno drugo okrivljuje da popušta na pozive, da se previše blizu dotaknu, automatski škrinju maštanja otvore i opet planirano strašću nepopustljivom zarobe.Jer kada školje njihovog maštanja otvore, izvori prekrasnog strujanja obuzmu, postaju strasti robovi pa ih noćima ne popušta. Lance sa srca i duše ne skidaju jer ta bol ih uzdiže pa se nasmiješeni ranom zorom probude i sjete slatkog tepanja… vatrena ciganska posla u njima.

Da bi po nekad smirili, vjetrove bi naručili,  pa ih miješaju kroz hladne valove, da se u njima strast zaledi, u ledenjak prošlosti pretvori.

Oboje krivi su, jedno drugom vatru sputava i raspiruje, hrane na slamčicu da plamenom trenom ne izgore, u prah i pepeo zaborava pretvore.

I sada i kada bi htjeli da sve zaborave i prestanu, nema teorije da ljubav nestane.Možeš ih mučiti, tražiti da sve zaborave , al ne ide, u krvi je začeta magija, tijelo slatkim trnjem opija, nagoni na uzburkane valove, a vjetrovi pod svojom kapom sve kontroliraju, ispiraju strpljivost kroz stihove.

Ma koliko na sebe ledenice stavljali, plamičci ostaju, ta vatra se nikada ne gase.        U mašti počasno mjesto zasjeli, javno kao prijatelji postali.Pjesme riječima požude plutaju, zaboravi  prizivaju,ne vole previše dokaza, makar i mašta je.

A tako strasno su uživali, leđa slatko palio, ljubio …ljubio , osjetio varnice  obostranih strujanja.Iste snove su imali, kroz zube jedva priznavali, žudili , iščekivali dodire, a onda i san… nestane, prekine dešavanje, sve se u magli mraka rasprši, izbriše konekcija.

Nakon samo jednog samo jednog dana poznavanja lampa prepoznavanja srcu drage osobe se užarila, signalizirala da se nipošto prilika ne propušta, Od kada se vodi statistika ta se lapma nikad nije niti upalila a kamo li užarila. Signal više nego jasan i dovoljan da se nešto konkretno poduzme, adrese razmjene telefoni izmijenjaju. I od tada konekcija među njima se užarila. Para se Pismnoše namlatitli, obogatili, koliko od njih su naplaćivali da sve pod velom stroge tajne se odvija i tako vječno ostane. Ljubav ne smije tragovima otkrivati. Koriste sve moguće vjetrove njihove zamke i ponude, plime i oseke zadužili da sve nakon prekida konekcije tragove mulj debeli prekrije.

Jedno drugom su neprekidno tepali slatkim lažicama po nekad, samo po nekad služili da bi se kasnije sve to u strastvenu vezu pretvorilo, samo istinskom strašću se dojilo i ona ljubav njihova bujala posesivnošću  bez zrna strpljenja na prevaru navlačila. Jednostavno potpuno uživali, kretali slatkom ivicom maštanja bez laganja vezani sigurnosnim konopcem da se ne okliznu u plamen vreli ne upadnu , ostat će opekline previše bi dokazivale svo planiranje bi potopile. Jedno drugo su rado dozivali nikada ponuđen poljubac odbijali, slatki osmjeh ih otkrivao kako su uživali.Između je postojala posebna  vrsta unutarnjeg pražnjenja, maštanja, često vrijednija nego na djelima.Trenutak je falio da se u živo dogodi ali ta paučina maštanja uvijek u zadnjem trenu taman bi se umiješala da se usne zalijepe pa ih  razdoviji.

Guze su od slatkoće štipkali, dok bi se strasno najstrasnije ljubili,neprekidna žudnja obuzima.

Zato se čuvaju tajne škrinjaiz podmorja,u njima su neoborivi dokazi  igri bez granica , makar i puka maštanja.Uzajamno  su unutarnja, umjetnička, skrivena maštarska riznica, infuzija međusobnim maštanjem ne prestaje. Nije niti čudo da nakon tolikih silnih emocija i žudnjom kroz maštanje , izviru pjesme romantične, traže put kroz stijene i kamenje …iz duše što izvire. Nesvjesnošću zaslijepljeni  istovremeno ogromne ostavljaju jasno vidljive tragove na platno il presušjelim tintama tragove kroz bilješke. I sve će jednog dana, baš posebnog dana kad se šifre škrinje i tajnih kodova provale da pokažu i dokažu Romeo i Julia sretne završetke imaju da se snovi, maštanja nikada ne zaborave.

Ljubav iskrena dok traje svakim djelićem obuzima, slatkošću razum otima, postajemo čarobnjaci dubokog mrklog kretnja, oslijepili, kontrolu očiju izgubili nasukani slikama magičnih škrinja stihova.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.03.2013 u 05 i 44 minuta

 

 

ČEKANJE ISPRED VAŠEG PROZORA… SLOMILO

Milostiva Gđice Irbina!!!

Ne imah snage ovo u lice sa osmjehom Vam prenijeti. Jači sam na distanci , bez dodatnih pritisaka vaših očiju te panično atraktivnih usana. Onaj tjedan kad se nismo dopisivali niti telefonom čuli. Rekoh Vam da moram na put neke ne odložne stvari završavati. A u stvari krišom sam  ispred vašeg doma stigao, obiljem zelenila se oduševio. Dva dana avionom sam putovao i na pola puta razmišljao da vratim se , i po tko zna koji put u životu bih odustao.Jer dok sam putovao neki me san izvaljao, preznojen probudih se treptajima srca skoro do srčanog udara. Snove zaboravih al znam da su duboko izazvali nemire.

 A onda iznenada čitav san ispred mene se otvorio. Kao da sam neki film pustio, u detalje svega se sjetio.

 

Nasukani hridinama zadebljalih tekstova, u tišini gurašmo snovima… između nakrcano grumenje dodira.Čudotvorna slika se bljeskom pojavila.

Panorama plodova stihova  zrno čarobnih pećina… budućih događanja

koje čuva i skriva romantična uvala, na pregrštu  praznih ne otkrivenih listova.

 

E baš ti listovi na sebi su čudne zapise imali, samo kada bih ja gledao čitav tekst bi se ukazivao. Kao da me neka magija čuvala, preko listova i drveća poruke prosljeđivala, kuda i gdje da krenem iz te oaze zelenila pustog ostrva se izgubim..

U duši zarivene kandže romantike, trgaju dušu nemirom, lutajuć između mašte i dodira.

 

Čekajući  dolazak…Vašu  pojavu, listovima dnevnika žuboriše uzdasi sa proplanka.Južno i sparno vrijeme tu na ivici  prašume  i obilja morskih uvala.

     

Nadah se, iznenadna Vaša pojava uzburkat  će stranice nemira… salvama dodira.

Zavaravah se moćnim mislima, ludost prebacuje preko obala, grickamVas skoro pa u živo, osjećam boravim na Vašim usnama.

Noć kritično dugačka, izdržavam udare valova čekanja, Vaša jahta pristiže, izlazak sunca srcu mi najavljuje.Kao da bježite nemirnim morima,želite, bojite se priznati. Bijeg od slatko preslatkog bola je zamka vječita. Vaša kazna i grijeh požude od prvog pisma Vas slatkom ludošću razvaljuje…neda Vam mira noćima, bojite se sidra u mojim grudima. Bolje pobjeći, nego komadiće srca obroncima duše skupljati, svakodnevno se ranjavati.

No ne svjesni da sam Vam bio tako blizu, skoro na dometu Vašeg uzdaha.

 

Ah dobro što sam sam sebe tolikom nadom opijao al tako duboko Vas osjećao da ste nesvjesno lovina pjesnika postali.

 

24 sata dnevno ste njegove stihove gutali, u slikama sve prelamali, suze su Vas od radosti toliko puta slatkošću sreće preplavile, da bi ste se na najveći vrh u trenu popeli i vrištali, jecajem sreće vrištali , pjevajući u duši tog prekrasnog osjećaja što Vas nezaustavljivo nasmiješenu ostavlja.Samo bi ponavljali: O dragi Bože  zar je moguće da se to čovjeku stvarno u životu i dešava, hvala ti što mi već kroz maštu taj osjećaj pokloni.

I svo vrijeme ste njegova pisma očekivali, telefon da zazvoni, pronalazili se u svakoj strofi stihova, sve Vaše razmijenjene riječi dugim noćima. Jednostavno san sa javom se toliko izmješao, da se razlika između njih već otvoreno potrošila, pa ste kad god zatreba uskakali tamo gdje Vas je srce usmjeri. A oko Vas su tutnjali brodi sivih faca iz pepela sivila. Niste zrno prašine na njih obraćali samo su bitne, barem i Vama ostale te emocije nezaustavljive koje tako energiju čarobnu od nekud crpe i donose.

Pronalazili ste svoj osmjeh kroz stihove, cjedili na slamku da brzo ne prolete, po tko zna koji put na sva pisma požudno sa suzama u očima vraćali.

A stihovi , pisma , njegov glas na koje kakve načine Vama pristigli cijelinom Vašeg bića nezaustavljivo su magično plutali, sreću već davno otkrivenu iz Vas isijavali. Sve prispjele poruke i stihove , pisma ste shvatili  da su iscurili iz čudesnih kanjonskih izvora, stvoreni dugim noćnim lutanjima kroz prostranstva mašte i nadanja. I kad god Vam zatreba na tren bi tajne brave magičnim ključem na grudima otvarali, od prevelike ovisnosti i posesivnosti  u podrum uskakali.Po nekad bi jednostavno uletjeli, pa sve poredane saksije stihova što ga je Vaša zajednička ljubav prehranjivala Vi bi ste tom cvijeću tepali, nezaustavljivo tepali. I svo to dešavanje se nekako duginim bojama i lepršavo odvijalo i tako jutarnje svitanje bi nasmiješeno dočekivali.

Onda bi se trznuli, probudili, sjetili da morate sve tragove skloniti, sve što ste dodirnuli, usnama ljubili. Jer u prašumi okruženim zvijerima svaka mrvica je opasno dokazljiva dok ste Vašom prekrasnom prašumom maštom gazali,šetali poskakujuć sreću iskazivali.Krilima leptira ste se prikrivali. Al svjesno ste i bez i trunke otpora postali pjesnika , sanjara lovina dok ste se prehranjivali ljekovitim travkama stihova njegovih riječi i tepanja. Niste pratili koliko ste hektolitara suza zajedno mišlju razmjenili, nesvjesni siline tih otrovnih amorovih strelica.Miris kose Vas otkrivao, pa ste krilima planinskih orlova u visine odletjeli da Vam stari prijatelji   orkanski vjetrovi kosu isperu, sve tragov izbrišu.I dok ste tako visinama lebdjeli, pa pikirali Vaš nezaustavljivi osmjeh srće se praumom viorio, krošnje divljih plodova napajao, nezaustavljivo ehom kroz prostranstva odjekivao svima na vidljivo NE VIDLJIV način govorio, da Vas je ljubav osvojila svu Vas razotkrila.Postašte lovina što sredinom srca i duše trenom ovlada.

E sve ovo što ste Vi gore osjećali, iste , ama baš potpuno iste osjećaje istovremeno sam iz Vašeg srca primao, svaki Vaš trenutak oduševljenja doživljavao, i tada shvatim da jednostavno moram , moram pred vrata Vam sustići da vidim il barem u živo osjetim u Vašim očima i kroz osmjeh da se to Vama događa il je to samo plod moga suludog maštanja, bježanja iz sivila okrutnog življenja.

Eh i da ne zaboravim taj san se i dalje valjao a slike se bezglavo vrtile, film sam gutao, sjaj u očima  iskakao šireći osmjeh slatkog čuđenja da se događa.

 

 

Gradili smo snove , vodili ratove ,poljubcima zatrpavali rovove, u blato spuštali sjekire.Ljubav u  proljeće, danima u beharu prelistavali, a s prvim kišama, izrone neka  klizišta uraganom  gromova.U trnju tuđih zavisti i podvala veza nam odrastala, prepuna bolnih rezova, ogrebotina dubokih bezdana, provalija.Na kraju, strast sve izbriše, usnama nasukani nekatari u sekundi promijene sve odraze.

 

Rovare, čaprkaju, skriveni u grudima,romantični porivi, kada se približe, tragove otkriju. Svemir se otvara ,galaksija nastaje, našom iskrenom ljubavlju stvorena, iskrica krenula pregrštom maštanja.

Divno je svemirom lutati, na srodnu dušu naletjeti… teška utopija, al toliko nas vezala, i zato sam morao , jednostavno morao do vašeg prozora skoknuti sve strahove u sebi prelomiti da si dokažem da se nemam čega bojati.

Princeza mrvica, osmjeh mi podarila, preko palube, pronalazim se u žednim očima.I onda se svjetlo upalilo. Kroz gustu zavjesu osjetih Vaše tijelo se približava, prozor ste otvorili , duboko uzdahnuli istog trena na meni posmislili i poželjeli:

O bože kad bi ga ovaj tren meni poslao , samo dašak usana da osjetim…

 

Šaptali  nesvjesni mog prisustva, da želite me imati …predivno, bez daha ostajem…jeza prožima , gubim se od vreline udara kojem se nisam nadao kao viteza stihova,povedi me proplancima maštanja neka obuzme  strast spontana.

Vatra je probila …sve šavove spalila, pucaju karike čekanja, u nama lavina.
eksplozija u grudima… nemirko svo vrijeme otima, ukrašava.

Al maknuti ne mogu maknuti… guknuti.

Mislima sam Vam poručivao:Ne, ne brinite…tu sam na Vašim usnama, držim dlanove na grudima…šapćem im,neka mi dozvole malo nježnosti , da im pokažem tragove požude…da izlude.

 

 

Sav pretrnuo,zaledio, tik ispod Vašeg  prozora u gustom žbunju oduzetošću šutio, nemogoh mrdnuti, jednu riječ da izustim, prst da pomaknem. Toliko ste bili prekrasni da pomislih ako me ugledate biti će Vam razočarenje da baš i ne izgledam kako se slatkim lažljivim stihovima predstavljam.

 

Čudna tišina posebnom tišinom hukanja ukrašavala uzdahe, sve žuboreći iz tajnih vatrenih skrovišta,pedalj po pedalj  nestrpljenja krčkalo, ne dozvoljava zrnce pauze.

Skrivena priče , izobilje stihova, ćule u grudima do sljedećeg buđenja.

 

Izazovi olako vatru upale ,plamen raspire… a što ako nas uhvate???

Otvorit ćemo prozore, ljubav se u trenu događa, postaje uvala skrivenih brodova, grotlo nemirnih vjetrova, gruhaju kroz maštarske stihove , raznose poruke.

I sve gore što taj moment doživjeh ispod Vašeg prozora iste ama baš iste osjećaje smo sa željama pomiješali. Kukavica opet ispadoh, pokunjen u brlog vratih se, no cijelo vrijeme osjećah Vas u grudima, da bih kasnije shvatio da ste se prikrili, da Vas nebi otkrili da među nama definitivno magija postoji.

 

 

I evo pišem Vam. Da željno, pre željno sada Vaš dolazak očekujem, da Vas napokon potpuno dodirom usana osjetim, čudnovato dugim posesivno požudnim toplim zagrljajem osjetim pa istopim, sav u nejljepši doživljaj pretvorim ,jer plašim se da nam sve to ne zabrane i nepovratno oduzmu.

 

Sve sam ovo morao sa Vama podijeliti, ništa od Vas ne mogu niti želim skrivati.

Do sljedećeg požudnog kukanja, prosjačkog kamčenja za Vašim usnama željno Vaše pismo očekujem , al naš utorak za telefonski razgovor tradicija bila i ostaje. Oko ponoći dok svi spavaju najtoplijim vibracijama ćemo se razmjenjivati da nas sljedeći tjedan održava.

 

Toni Ljubiša Božić, 16.03.2013  u 08 i 08 minuta koja simbolika

 

 

ULAZ ZA VJENČANJE

 

 

 

 

Krečući se skoro  nečujno  na prstima da ne probudim ukućane, ugledah u uglu sobe na stolici za ljuljanje njenu baku, staricu koja je prstima prebirala po tek započetim vezovima na svečanoj haljini, skoro kao vjenčanici. Baka je bila zamotane glave i dva upečatljiva crna, garava oka prekrivala su cijelu sobu kaminom zagrijanu. Sanak se na oči navlačio čim bi sjeli na sofu koja se upijala u zavaljena leđa.

Na drugoj strani sobe kontra ulaza, nalazila se ručno izrađena vještim rukama izrezbarena drvena polica, napunjena sobnim lisnatim cvijećem koje se prelijevalo sa svih krajeva police.

Baka pjesmu pjevušila, dopunjavala ljepotu stare gostinske sobe, zatrpane masivnim namještajem za sjedenje.

Svijetlo dana jedva je probijalo guste zavjese na velikim drvenim prozorima sa vanjske strane ukrašene željeznim  ukrasima, što bi rekli demirima.

Očekivao sam svaki trenutak da se pojavi ona, moja simpatija, moja slabost, moja noćna mora, moj behar što dušu napaja nemirom rastresenu.

Stara vrata zaškripaše i osjetih njenim korakom napravljenu promaju. Blistala je.

Na lepršavoj u više nijansi svilenoj haljini presijavale su se izvezene šljokice u obliku zvijezda padalica. Djelovala je kao uvijek, nestvarno.

Na njenom izduženom, snježnom vratu zlatni nakit se stapao u jednu cjelinu.

Svo to blještavilo je ukrašavala njena gusta, valovita  djelomično preko lijeve strane lica prebačena, mrka kosa. Treperio sam od uzbuđenja. Da li sam ja taj sretnik kome će vječno pripasti ona, ljepotica, krasotica, samo moja.?

 

–Bože, kako li će tek izgledati u vjenčanici, pomislio sam.

 

Njena pojava je krasila kao princezu sa najljepših dvora, samo još krunu na glavu da stavi i svi bi ostali bez daha.

Baka mi je uzele misao i riječi iz usta i reče:

­

— Zar ne izgleda kao mlada kraljica na putu ka kruni života.?

 

 Naše vjenčanje smo na neki način skrivali od javnosti jer nismo bili sigurni tko i što nam sve radi oko nas. Ljudi su bili zavidni i oholi na naš uspjeh i imanje, mada su to na neki način pokušavali skrivati. No, to smo svi mogli da osjetimo.

Razmišljali smo kako da izvedemo to tajno vjenčanje, svi su nas očekivali da prođemo na glavna, stara izrezbarena vrata.

Dogovor je bio da se odvojeno, sutra dan, u svitanje zore, nađemo na brdu Gorica u staroj kamenoj kapelici svetog Ivana. Kapelica je bila nakićena borovim vrhovima i teško da se mogla primjetiti ako niste znali da se tu negdje nalazi.

Stari prašnjavi put je ukazivao da vodi negdje u borovu šumu. Bilo je to inače mjesto na koje sam često jahao s njom u ljetnjim i jesenjim zalascima sunca.

 

Noć mi se činila neprekidno duga. Minuti kao sati, nikako da se pomjere.

O spavanju niti govora. Strepnja u mojim grudima razarala me nemirom. Nije mi izlazila iz glave njezina pojava.

 

Jutro je svanulo, maglovito, da se jedva vidi griva konja na kojem jašeš. Vrijeme kao stvoreno za skrivanje i prikrivanje koje nam je bilo neophodno.

 

Odjahao sam na svom miljeniku  Astoru, garonji, dok su još svi vjerojatno slatko spavali. Tijelom me je drmala nekakva drhtavica , vjerojatno od rose iz guste magle kroz koju je Astor protutnjao na stotine puta. Kroz misli su mi kolale razne kombinacije i strahovi da ni sam nisam bio svjestan otkuda toliki strah u meni.

Nekako nisam bio siguran dal treba da se radujem il veselim, osjećao sam nekakav strah ili neku bol da doživljavam. Nešto me je stezalo u grudima.

Sišao sam sa konja, nekako klecavih nogu i cupkao okolo. Čekao sam po dogovoru. Ledena tišina, proljetnom pjesmom  ptica odjednom ugašena, život se osjetio u zraku.

Tek sam kad se magla malo razišla prvi put skužio da su u stvari bagremovi i žalosne vrbe činile aleju koja je vodila ka kapelice okruženu borovima.

 

Vrata kapelice, stara, željezom okovana bila su zaključana. Kapelan je trebao doći svakog časa. Dogovoreno je da se unutra dan prije sve uredi u tajnosti, naravno samo za nas dvoje i naše svjedoke kao i starog kućnog prijatelja našeg mjesnog Biskupa Fra Mirka svećenika.

 

Odjednom sam u daljini čuo topot kopita koja su bila sve snažnija i približavala se   na moje nestrpljenje veoma sporo. Nisam znao tko bi to mogao biti.

 

NA moje razočarenje bijaše to kapelan, sav mokar od maglene rose. Sišao je sa konja tiho me pozdravio i krenuo direktno da otključa kapelicu.

Uhvatila me topla nervoza, ruke su mi najednom postale vrele, zaboravio sam na hladnoću jutra i krenuo za njim u kapelicu.

Bilo je dosta tamno. Kapelan je upalio svijeće,  na stotine svjetala su pruhujale mojom glavom. Zamišljao sam je kako zajedno se krećemo ka oltaru.

Dal ću do tada izdržati, mene viteza od Bune prvi put je savladala nekontrola.

 

Ubrzo se pojavio i Biskup Fra Mirko, nisam ni čuo kad je došao i pozdravio nas.

Još je trebala da stigne ona i prijatelji svjedoci, svečanog čina.

Gledajući sve te upaljene svijeće, razne sjene su u meni budile maštu pa su mi se pričinjavale koje kakve gluposti i strahovi. Drhtao sam od unutarnjeg nemira i iščekivanja na njen skorašnji dolazak.

 

— Evo ih dolaze, promrlja Kapelan.

–Kako znaš da su to oni, ne vjerujući svojim očima, upitao sam.

 

Bio je u pravu.

Dva konjanika su je dopratila, pomogli su joj da siđe sa konja, noseći njenu zlatom ukrašenu haljinu da se ne vuče po zemlji. Korak joj je bio tako mekan i nježan da sam mislio da hoda po magli.

Stigla je moja princeza, pomislio sam u sebi.

Točno na ulazu kapele uzeo sam je za ruku i poveo ka oltaru, u tom momentu meni nekako dalekom.

Osjetio sam da i ona treperi.

 

Krajičkom oka sam pogledao nebi li ugledao njene smaragdne oči kroz veo preko lica prebačen, bljesnuo je njen osmjeh i unjeo mir u moje tijelo. Bio sam sretan.

Naši koraci su odjednom odjekivali po kamenim pločama male a tako velike kapele.

Sve je odisalo tišinom i mirom među ljudima.

Oltar, drveni, prepun svijećnjaka, nakićen, pozlaćen u mojim očima.

 

Biskup Fra Mirko, širokih zjenica i podignutih obrva poželio nam dobrodošlicu. Ukras, kapica na njegovoj glavi, simbol mudrosti, snage i ljepote bila je nestvarna.

Tišina pripremanja, razlamala se u mojoj duši. U tom čekanju, nisam čuo niti jednu riječ Biskupa, gledao sam u njega a misli su mi odlutale daleko na konjima lepršavih griva što ih vjetrovi nose.

Osjetio sam njen lakat na mojim rebrima i vratio se u stvarnost. Gledao sam nijemo, izgubljen u Biskupa.

— Da li ti viteže od Bune uzimaš za svoju …

 

Nisam mogao vjerovati da se to meni događa. Kako ću da odgovorim, kojim tonom glasa, dal da malo sačekam, dal je ovo isuviše rano za mene…? –kolala su pitanja kroz moju napučenu glavu.

 

— Da, da, da  odjednom su iscurile riječi iz neznam kojeg dijela  moga tijela.

 

Pogledao sam je i njen osmjeh je žario, palio, podizao me u nebo.

 

Biskup je postavljao isto pitanje mojoj kraljici, čitavo vrijeme sam je promatrao.

Ugledao sam graške znoja na njenom blijedom plemićkom licu. Gledala je u Biskupa kao u najvišeg graditelja svih svjetova.

Da ja to hoću ! – odzvonile su njene riječi u kapeli skrivenoj, nakićenoj.

 

Poljubac, dug, sočan, iskren, nemiran, zagrljaj skoro u gušenje pretvorio.

 Pogledašmo se tako iz dubine duše, sa ozarenim osmjehom na licu.

Sad nas nitko rastaviti neće.

 

Čestitke Biskupa i malobrojnih u kapeli nazdravišmo iz bukare vina. Osjetilo se zadovoljstvo u malom društvu skrivenom u kapeli, krošnjama borova prikrivenom.

 

Sjeli smo na naša dva konja i krenuli po već visoko podignutom suncu kroz aleju bagremova  pa kroz šumu i putiće do naših dvora, da objavimo da smo mi to uradili bez ičije suglasnosti te zbog ljubavi nama zabranjene.

 Ništa nam nisu mogli, putevi života pred nama se otvoriše, krenušmo u životne bitke vjerujući čeka nas budućnost razgovorljiva.

 

Ljubav je pobjedila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno

 

 

Vaša poetična izražavanja Gđice Irbina oduševljavaju!!!

 

 

Milostiva Gđice Irbina !!!

Nedavno pričah u nekom društvu i tema onako bez razloga se svima nametnula i svidjela. Mene je zapalo da objasnim što je ljubav , dal postoji i dal se događa:

Dal ste ikada al ono baš ikada pravu iskrenu ljubav užasno ovisnu barem jednim danom doživjeli. Misli Vam samo na jednu stranu svijeta odlaze, pod njenim prozorom skrivene i čekaju, sirotinjski čekaju da se pojavi možda ručicom zamahne, il koju slatku progovori. I to Vas može onda mjesecima grijati, na životu održavati. I stalno , ono stalno, ubitačno slatko dosadno sve konce normalnog života pomrsi. I zbog nje ste po cičoj zimi u sablasnom redu čekanja da bi Vas u rezidenciju svoju možda, možda samo primila. Ako Vam se posreći možda Vas i zagrljaj posebošću najtopliji na svijetu i zadesi.

Ako baš sretnik ste pa joj najljepši cvijetak proljeća zamrsite podivljalim kosama. I onda tim momentom ovisni ste postali, tada bi i poljubac poželjeli. Sigurno bi ste kleknuli i zamolili da samo trenutak utihne, niti jednu više ne progovori, jer vas to očarava , potpuno izluđuje. Ako Vam i to dozvoli pa se i poljubac onako iznenada dogodi.

Sve riječi će da utihnu, sa svih poligona nestanu, potpuno zamrznu jer najljepši poljubac se događa , zar je moguće poljubac se događa, sa maštom što vas godinama iscrpljenošću ganjala.

Onda će poljubci Vama pripasti, jer su satima natapani ljubavlju u čekaonici predugog čekanja i maštanja. Prosjak iz Vas će sigurno iskočiti, protiv sebe počinjete najteže ratove voditi. A Vani dok se strastveno ljubite, snježna mećava taj trenutak posebnim pahuljama označava. U svakoj pahulji njen se lik nacalio da bi Vas obavijao i dok sami ulicama šećete zaluđeni i nesvjeseni dal ste maštali il se to stvarno dogodilo.

I tako presretni na pola snježnom mećavom zameteni, riječi nagrnu, same bez vaše dozvole izašle, za dozvolu nisu pitale.

Poseban moment u Vama se događa, posebnu sreću raspiriva, na najdraže usne podsjećaju, u Vama su tetovaže duboko slašću ugravirale.Oduševljenje naprasno na sve strane iz tijela izbija,i svaka vlas na glavi bi srećom sjajila, dokazivala,u svakoj pahulji srce žarko zaljubljenošću postoji.

Pa tišinom šapuće kad na usne kao perjanica doleti.Koliko ljubavi samo za nju tamo negdje skučeno postoji,kada s vama vezu uspostavi kao da u tebi vječnošću boravi. Svaki treptaj usana tijelom protrnulim prostruji, a to proziva lavine pa iz Vas buknu bezbrojne riječi skupine. Vulkan se otvori,iz takvih vulkana posebne riječi skromnošću naviru, niti mrvicu ne mogu da poklone koliko još za nju nedorečeno ostaje.

Pa joj tepate:

Moj najdraži otrovu, pusti me,sekundu na miru ostavi , zraka treba mi da duboko udahnem ,iz lažnog sna ledenim tušem probudim ,nemoguće da ovakav sretnik u galaksiji postoji.

 

 

 

Milostiva Gđice Irbina, nekako postajem možda previše slobodan pa Vam se kroz pisma obraćam komotnije i opuštenije.U Vama osjećam žar ljubavi se uvelike među nama raspiruje.Evo najmanje godina ljubav se nama dogodila, no moja još niste postali. Oboje pismima, telefonskim razgovorima vezani, daljina nas rastavlja al platonska nebeska ljubav među nama jača i jača, žešća postaje i bez problema se održava i sve slađa postaje. Sa Vama kao da već više godina svaki dan sate sam provodio, razne teme razglabali, po nekad život tračali, ali ukusne norme nismo prelazili.U prošlom pismu spominjah da sam bio od čudnih sila polomljen, ali odmah u jutro kad sam Vaše pismo primio, sve zaboravih, istim trenom sve loše stvari zaboravih jer me Vaš osmjeh iz svega povrati.

Rado sjećam se našeg posljednjeg telefonskog razgovora .Zaljubljenost neprekidnošću smo razmjenjivali

Irbina govori: ŠTO DA RADIM NE MOGU TE VIDIT ,NE MOGU TI PISATI, NE MOGU TE POLJUBITI,NE MOGU TE GLEDATI …

PA ŠTO POBOGU MOGU…..ZNAŠ ŠTO MOGU MOGU ONO ŠTO MNOGI NEČE MOČI NIKAD U SVOM ŽIVOTU…..MOGU BEZ I JEDNE RIJEČI OPISATI ,POSLATI I PRIMITI LJUBAV….

Ja: Poslije takvih riječi tišinom upalimo svjetiljke koje bljeskom očiju komuniciraju. U meni miliun pitanja: Ma ne ovo se nama ne događa, u glavi nam promaja, ovo magični snjegovi opet sa veljačom nešto muljaju.. u srcu najslabiju kariku diraju

Irbina Odgovara:

VELJAČA JE DRAGI MOJ DAVNO IZA NAS OSTALA ,NEKI DRUGI MJESEC NAM SE PODSMIJAVA,S NAMA KROZ OVE ČAROLIJE MAŠTANJA PUTUJE,NE MOŽE DA VJERUJE DA OVAKVE LUDE POSTOJE,A MI KO DVI BENE SE SMIJEMO RAZLOG ZA BRIGU NEMAMO,SVIJET NEKA PRIČEKA OVO JE NEKA POSEBNA LJUBAVNA GALAKSIJA….

A ja:: Prekrasno i u Vama se sedlo stihova skrasilo

Irbina:  TVOJA ENERGIJA KOLA MOJIM ŽILAMA,MJEŠAVINA S KRVI JE POSTALA KOJA JE KRVNA GRUPA NASTALA POSTAT ČE NAUČNA FANTASTIKA…NARAVNO SAMO MEDICINARIMA HAHAHAHA

JA: Tajna je u formuli, dva srca posebna mješavinom burovitih vjetrova prašak je poseban stvorila

Irbina:   BAŠ KAO DA SE ZA USKRS PRIPREMA NEKE NJEŽNE BOJE PROŽIMA,

TAJNE UKRASE PO NAMA POSTAVLJA,SVI IH GLEDAJU ALI POANTU PRIČE NEZNAJU….TAJNE SU TU VELIKE ALI ONI SAMI ZA SEBE GOVORE

SAMO IH SRETNICI PROKUŽE…..I TAKO KOD MOG PJESNIKA OPET OLUJNO NEVRIME ZAVLADA

I SVE PAPIRE PO STOLU RAZBACA….ALI ON KO ON BRZO SVE POKUPI

U JEDAN SVEZAK SVE POSLOŽI ,  NASTAVI PISATI , OSMIJEH NA LICE RAZVALJUJE A JUGO….NARAVNO POVUČE SE JER POSLJE SVAKE NEVERE ,SUNCE OSMIJEH TOPLINE RAZVIJE….

Ja: U Vama se žica poezije probudila , pa i duboke rane nanosi..ohoj ode moja poezija,nova nada je pristigla

Irbina: MA NI DO KOLJENA

Ja: e sada zamislite za sve što je srce iz sebe izbacilo stihova, priča romana maštanja…samo je jedna iglica u okeanu što dušom mi nemirom razara

Irbina:    S TOBOM SE NE MOGU STIHOVIMA BORITI….TU SI KO RIBA U VODI A JA TEK NEŠTO POKUŠAVAM KO DITE MALO KAD PRVO SLOVO IZGOVARA…ALI OSJEČAM TE ISTOOOO I POTPUNO.

JA: A Vi onako nasmijana plićakom se prćkate, izazivate, usana poklone lažljive mrvicom dijelite.

Irbina:    SVE ŠTO KAŽEM I POKAŽEM ISTINA JE, NIJE SAMO PUKO MAŠTANJE…..

JA: Imam Vas, potpuno imam, mada nikad usne ne osjetih, al ni trenutka ne požalih, toliko života u meni ste začeli, izvore rijeka presušila da bi mi maštu napila

Irbina:   SVAKI PUT KAD KAŽE *LOVE ME* KRV U ŽILAMA MI SE ZALEDI…

JA: A stihovi , za kosu vuku me, probudi se, na meni je red

Irbina:  A SVAKI STIH JE PUN LJUBOMORE I POSESIVNOSTI BAŠ ME ZANIMA OD KUD TO SVE DOLAZI,KO JE TAJ KLICONOŠA TIH POSESIVNIH VIRUSA…. TI MENE OSVAJANJEM POSEBNIM, POČASTVOVANIM UBIJAŠ…

JA: Jedna izvorna, predugo čuvana, toliko sudbinom od mene sklanjana da bi napokon prispjela bas proljećem prispjela.A  kada zaspeš onda ću skupit sve saonice, da se zabijem u smetove stihova. kopat ću cijelu noć da izvučem te zarobljenu vrelinom usana.

Irbina:  Ne želim da se druge oko tebe motaju, sigurnost mi poljuljaju, da se razbolim, od nedostaka ljubavi razbolim. Između nas tajne više ne postoje, srce jedno drugo bez i jedne riječi razumije. Više smo mislima dok smo jedno drugom telefonom govorili sve iz duša upijali, shvatili i razumjeli. Posesivno sam se razbolila, kad sam za druge čula i nešto vidjela, ali prošlosti su nebitne, život nas šalje na put da nam se duše i srca susretne.Radosti tome ne prestaju, jer Vas svakim djelićem obožavam a i meni neće sve jedno se opušteno ponašati dok sva iznutra izgaram.

JA:Šššššššššš one bi Vas pojele, boljku, komplekse Vam tražile, ugled da Vam naruše, da Vas hinjski nasmiješene raskrinkaju da bi se meni prodale. Bože kako sam presretan, šarmantno ozbiljno zaljubljen hehehehehe…nezasitno prekrasno

Irbina:  Tipično za tebe, sve osjećam ne trebaš pričati u očima sve govori

I onda kada sve naše riječi pažljivo pregledam svaku riječ posebno  gutljaj po gutljaj progutam, jeza me prekrasnog maštanja obuzme. Shvatim da jedno za drugo potpuno smo stvoreni. Nadam se da ovo moju tvrdnju potkrepljuje što i Vas kao imene osobno izluđuje.

BAŠ  SMO GOLUBOVI POSTALI !!!

Prije skoro 5 sati ponoć je protutnjala i sada razbuđen širokih iskolačenih očiju Vam se dopisujem A evo zora samo što nije prve zrake sunca u krilo pustila,sjenke kuća i drveća se polako ukazuju, snove sam davno prevario i budan cijelu noć o Vama i nama požudne planove kovao.Dolazak mene il Vas kod mene nekako kako bliži se sve mi dalji i teže postaje. Neka panika bez razloga svoje ciljeve na meni ostvaruje. Čaprka mi po mislima prepuna lažljivog nemira. Pokušavam pribran ostati,o preostalom vremenu ne razmišljati, al iskreno, moram Vam priznati pokleknem, suzu pustim radosnicu nevjerica u grudima podlostima ukucava. Izmišljam, bez veze poslove sebi naturam da vrijeme proleti  da se na usnama Vašim predugo ne zadržim.

Al ne ide, baš to lako i ne ide, najviše vremena potkrada i otkine. Ako sam do sada sve pretrpio, toliko Vaših divnih pisama se napio, kao da smo već stotine puta se susreli, što fali još koji mjesec do septembra izdržati.

Do sljedećeg pisma, žudno Vaš odgovor očekujem, usne preplanule od strastvenog oblizivanja spominjanjem Vašeg imena. Čudno, neshvatiljive reakcije tijelu se događaju, samo sebe ne razumije neke želje za sada neprihvatljive tijelo sirovim strastima priželjkuje. No neukusno je o tome pričati i oprostite ne želim Vas povrijediti, a nedaj bože poniziti il neke loše misli širiti. Sve ovo među nama što se prekrasnošću i jedinstvenošću događa trebamo dragom Bogu zahvaliti što naas je spojio i ove uloge podijelio. Scenario sami pišemo svakodnevno kroz pisma mijenjamo, dopisujemo.

Još jednom hvala Vam, od srca hvala Vam što ove najljepše maštarije dijelimo glavne uloge igramo za nas dugo čekani sastanak spremamo. Dal će sve ispasti kako smo planirali, teško je prognozirati, al ne bih se kladio da će bilo što od toga barem mrvicu da se dogode. Iskreno hvataju me strahovi dal ću Vam se u živo svidjeti. Možda su moje riječi slatko prevrtljive lako bravu duše provale. Al kada se ispred Vaših očiju postrojim, sve zvijezde ću da na tanane prebrojim , 100 puta da udahnem prije nego neku riječ ne izlanem. Strah, strah u meni se skvrčio najslabiji moment me dočekuje, da mi se na leđa natovari i svo naše maštanje mojom slabošću razori.

Zato Molim Vas razumite, samo malkicu me podržite, ruku dotaknite, il se nasmješite, snage malo mi dodajte da se pred vama ne izgubim, Jako do Vas mi stalo je.

Kad me upoznate  face to face gledate, uhhhhhhh Vaše oči su posebno magično iskustvo koje trebam preživjeti. Onda možete misliti ako usne , usne mi na tren spustite.

Ludim, ludim na samu pomisao da se to uskoro možda meni može desiti.

Velike riječi zadržavam da nešto ne uprskam, al sve ste shvatili i razumjeli.

Do sljedećeg pisma , mmmmm najljepši posesivni požudni pozdravi !!!

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.03.2013 u 04 i 44 minuta

 

13 ožujak martom se prikrio

 

Milostiva, najdraža Gđice Irbina !!!

Jučer bijaše dan sumorni , meni u duši pretežak, a ono 13 ožujak , i pogledam kalendar se nakrivio težina ga pritisla . A ja svakodnevno radostan, osmjeha preko leđa i šire, širokim pojasom navaljao.

Jeste me pritislo, al slatkošću milina neopisiva šapuće, svakim trenom na Vas podsjeća. Taj moment mene naljutiti iz teksta izbaciti, bila je nemoguća misija. Tako duboko i posebno samo za sebe skrivenu Vas osjećam.

I tako mi do pola dana sve prekrasno protiče, dok ni odkuda neki zli glasovi me obuzeše. Nemir se u grudi uvalio. Neka jeza obuze, pitah se što mi se događa, od kuda dolaze te ružne nepoželjene vibracije. I kako na tanane sve sagledah uzrok se sam pojavi, mržnju na licu izražajno tamo negdje nekom se zavari. Sijeva, sto jezika izbacilo, iz svih oružja vatru sasulo, krvni neprijatelji se tako ne razaraju.

Odlučih da je najbolje, tvojim osmjehom se zatrpati i na čisti zrak ubrzanim korakom gradom opustjelim šetati.

I dok me šetnja osvajala kroz glavu tutnjalo miliun planova, pitanja odgovora. Al sreća na svježem oštrom  zraku   sve se odvijalo i sve crne misli od mene odbijalo. Snagu sam smirenošću kontrolirao, al neko razočarenje obuzelo. Ma koliko čovjek sebe daje i pokušava, tamo neka druga strana zavidnošću sve podignute zidove srećice potkopava.

Onda čovjek normalan sve sebe preispitiva dal u njemu greška postoji, i kako god okrenem totalno u pravu sam, sa moje strane sve se na najljepši i ljudski način odvija.

No ta ista slika, to isto događanje je sasvim drugačije shvaćeno u nekim drugim u nas razočaranim, sa njihove tačke gledišta očima.

Oni bi da me totalno kotroliraju, mozak svakodnevno glupostima da ispiru. Da poteze kroz život povlačim samo onda kada to njihovim inetresnim sferama odgovara.

I ta šetnja se odvijala u to razglabanje, samim sobom razgovaranje. Kiša se baš sa svime uklopila, navalila, u grudima sa razočarenjem udružila.

Čak su i počele pahuljice, e one mi osmjeh donesoše, Kristali u njima puni bijahu Vašeg osmjeha. Jer svaka zima od prvog sastanka sa Vama kroz i na veljaču me podsjeća. Na moj rođendan smo se eto na neki način prošle godine upoznali, onako susreli. I tako me svi snjegovi bez obzira što ih hladnoća donosi, Uspomenom na  Vaš osmjeh podsjećaju.

 Više se i ne sjećam koliko dugo sam šetao, sa pahuljicama i kišom se smijao i svađao, rondao. U dom topli vratih se.

Tiho na prstima da se kućni ljubimci ne probude, do pisaće mašine dovukoh se.

Naravno bili ste u grudima, svaki korak mi pratište, savjete smirenjem dijelište i Hvala Vam što nas cijelo vrijeme niste napuštali. Možda ste tu večer tog 13 ožujka pojačano štucali ,bezbroj puta Vaše ime smo spomenuli,  moje ja i ja dok smo sinoć se prepirali.

Kada sa sobom razgovaram onda se *ja* i *moje ja* na dvije strane dijelimo i tako u nedogled pričamo, argumente izlažemo. Između dvojice se izrode priče , romani il stihovi, zavisi u kojem pravcu se tema razgovora započne i odvija. To savršena je čarolija.

Jer jedan dio mene govori da sam do ušiju se zaljubio u nešto imaginarno i što ne postoji, da se samo u mojoj glavi ta ljubav zarazno raširila, da me to otkida da se nenormalno smijem da me svi okolo čudno gledaju, podsmjehuju. Da nikom ne dozvoljavam , u riječ isti tren im upadam sve razgovore na tu temu prekidam. Da moram sjesti i sve iz analizirati, uzroke suludog maštanja otkriti, i da kranje vrijeme je da na zemlju spustim se da život sasvim druga realnost je.

A onda je krvava svađa nastupila, Bukvalno sam eksplodirao, rekao da zaveže da on nikad neće moj život određivati i da ću ako treba do vječnosti svojim najslađim osmjehom maštati jer ste VI draga ne doživljena Gđice Irebina svo vrijeme uzrok svih najstrastvenijih maštanja, stihova i požuda, Vi ste me u život vratili.

Prije Vas je bilo bljesaka , zaljubljenosti i izletjelih krupnih izjava. Al ovo, ovo što ste u dvorište duše najljepši voćnjak i cvijetnjak posadili, šator sa najljepšim glumcima binu života zaposjeli, samo, bukvalno samo se može sanjati.Sve ovo naše smisao života mi sačinjava. Kada krenem, duga slatkim nemirom duga pisma Vama pisati, čitav svijet moj postaje, u sobici sa našim osjećajima trgujem. Nikoga ne diram.

I sada netkome tamo iz životnog predgrđa   to neki njihov mir pogađa. Brinu me kao lanjski snjegovi koliko me to pogodi. Njihovo mišljenje me ne zanima ne dozvoljavam da se negativnosti zatruju da mi stihovi i duga pisma iz glave i duše nestanu.

I na tren eto baš to veče ti zli jezici , moj jezik su i dušu na tren uboli, bolno prebolno uboli.

I odlučih da više ništa ama baš ništa neću niti pisati niti maštati. Sve osjećaje naredbom u duši sam zaledio. Smrknutu facu na lice navukao. Šutio, dugo u noć šutio, neku preko radia utamicu slušao, ali ništa nisam primjetio.

Samo da taj 13 ožujak sa martom proleti.

I onda sve moje planove koje sam već odavno spremio da Vam se dugim mirisnim pismom opet najavim, ta nemirna noć da ne kažem baksuzna sve je zaledila.

Vani se pljusak ražestio, oluke štropotom i urlanjem razvaljivao. Krovni prozor do oluka se širom držao i ta kiša preko ponoći dubokim snom bez snivanja me na prevaru uspavala, do jutra donijela.

Kroz snove riječi me pratile gdje sam se zakunio:

Prestajem da pišem pjesme, pisma, eseje il stihove !!!

Onda jutro pristiglo, snježnom mećavom i pljuskom me probudilo. Onako bunovan do poštanskog sandučića progegam, raščupane kose i polu gol se vani ukazao. Da me netko vidio al bi se slatko smijao vidjevši kako raščupano al sretno izgledam.

I onda pismo, najdraže pismo ugledam, rukopis slatkošću poseban, svega me stresao, poznati nemir u mene se opet vratio. Pod skute sakrih ga, da ga orlušine zavidne iz ruke ne otmu. Samo moje , samo drago moje je.

I onda trčećki u skriveni kutak čitanja, šćućuren iza polica, pod jorganom u kutku kreveta. Poderah kovertu, miris usana zapljusnu, osmjehom oživih, OŽIVIH, u mene ste uskočili, taj tren po tko zna koji put naprasno oživjeli.

Prve riječi što ste napisali bilo je:

VANI RUŽNO PUŠE PADA,DA SI BAREM TU PA DA SE STISNEMO U KREVETU,NEBI CIJELI DAN NI IZLAZILA SAMO BI TE LJUBILA…

Šutke čitajuć,šutim i u suzi radosnici Vas osjećam, potpunošću pronosim i neopisivo doživljavam.

Kao da se vidimo, slike naših izludeljih ljubavlju osmjeha vide se. Kao da pišem Vam, kroz osmjeh odmah vaš odgovor  ugledam, tako živo i svjesno osjećam. Na svako moje pitanje slikama Vašeg osmjeha primam odgovor.

Nestvarno smo u gluhonijemom filmu uloge dobili pa se pismima preko ogledala gledamo i dopisujemo . Odgovore na licu vidimo, suze radosnice frcaju, slatkošću ih brišemo da nam opijene naše face iz ogledala ne nestanu Da se nestvarno događanje ne zagubi i da se ogledalo gluhonijemog filma ne zamagli i sva čarolije ne nestanu.

A vani klasična mećava, kako trenom ispod jorgana škiljeć pogledah da špijune neke ne ugledam.

Onda su me Vaše  riječi sasule:

SAMO MALO TVOJE TOPLINE DA OSJETIN…..SVE BI DALA NA OVON SVITU…

Ovaj moment, zadnjih 10 minuta baš tako se i osjećam u suzi sreće vaš  lik posesivnošću zadržavam…posesivnošću Vašom zadržavam .

Pa čujem glasno, kroz osmijeh čujem Vaš odgovor:

To ste me Vi zarazili da postanem sebična škrta, proždrljiva, ljubavna gladnica. A osjetih da ste  ZA TO VRIME SE PO KREVETU VALJALI I BOGA MOLILI DA SE POJAVIM PORED VAS BAREM NA SEKUNDU, POJAVIM…

 Tepam Vam, na glas tepam Vam..zagrižena nasmijana dušica i čujem Vaš požudni odgovor:

JESAM POSESIVNA I SEBIČNA KAD SI TI U PITANJU…SAMO BI TE ZA SEBE…..HAHAHAAH LUDA ALI NE MOGU SI POMOČI

EVO TI JUTARNJI IZVOR MOJE DUŠE ŠALJE ŠTO JOJ SE DOGAĐA

…………… ETO OVAKO SE JA OSJEČAM ,AJME ZA POLUDIT SE OSJEĆAN

Opet Vas opominjem  šššššššššššš zidovi prisluškuju..sve se zna, sve osjeća u suzi sve je skupljeno.

I onda je pjesma pljusnula jednostavno iz mene iscurila:

Suza srećice

Rijetko, od kada upoznah je, stigla je
Kad mi je najteže, kada slomljen sam
Kad me neopisiva sreće iz temelja opije.
Stigne suza posebna, njena suza,ogromna

Osmijeh u njoj stanuje, čarobnjaštvom podržava
Najljepše želje poručuje, da srećom uživam.
I zato čuvam je, za posebne prilike čarobne.
Za sve ostale situaciju koristim misli magične.

Al suza njenog lika sve ,baš sve
Tihim , nježnim glasom bez dodira
cijelim tijelom trepereć poručuje.
Tvoja sam i ostat ću , ma što se desilo !!!
Vjačnošću spremna samnom da putuje.

Kada Vas neizmjerna sreća obuzme.
Riječi silinom ljubavi totalno zamrznu.
Samo bi da tišinom dubokog zagrljaja šutite.
SHVATITE VI SRETNI STE, NEOPISIVO SRETNI STE

Ona me zarazila vječnošću njenog osmjeha
Postadoh posesivna zagrižena nasmijana dušica.
I drago, drago mi do neba , iznad prekrasne galaksije.
O BOŽE HVALA TI NEKA TAKO I OSTANE !!!

Daljinom su Vaše riječi odzvanjale pod jorganom mog maštanja srećom opijale.

MA NE MOGU ŠUTIT DOVOLJNO ME OVA DALJINA UBIJA ….PREDIVNA PJESMA JE.

Opet sam Vam tepao:TO JE SAMO VAŠA SUZICA….u kojoj srećom me čuvate.

Osjećaj sreće a bespomoćnosti neopisiv je, al oboje na zemlji smo i na najbolji način svega toga pameću koristimo.

Opet se javljate: SVAKI PUT SUZE KRENU KAD SI TI U BLIZINI ALI NE OD TUGE NEGO NEIZMJERNE SREČE NJEŽNOSTI,TVOJ GLAS KAD ČUJEM ŽILAMA MI PROSTRUJI MOGLA BI TE PO CIJELE DANE SAMO GLEDATI I SLUŠATI….DA U TOJ JEDNOJ KAPLJICI SAM JA CIJELA….JEDNOSTAVNO TO IZ MENE MORA IZAČI ….

KORISTIMO I UŽIVAMO….NEMOJ MI JOŠ OTIĆI  ŠŠŠŠŠŠŠ ZIDOVI NAS NA MOSTU SLABOSTI SAČEKUJU

…………..ZA POLUDIT

JER NEMAJU PAMETNIJEG POSLA NEGO MENE UJUTRO MALTRETIRAT I ČITAT ŠTO JA NAPIŠEN AAAAAAAAAAAAAAA

Oprostite,sinoć sam jednostavno pukao,sve korice stihova zaključao, i samo tišinom šutio a suze jedna drugu sustiže, a duša me upita kaže što se to događa a ja nasmijan sretno nasmijan samo šutim i kažem ovo se samo može doživjeti i opet osmjehom šutnje što više suza isporučujem jer u njima tvoj lik stanuje

a bio je 13 da taj 13 ožujak

Čujem ponovo čujem Vaš u ogledalu odgovor:TOČNO ZNAM TAJ OSJEČAJ…..DA SAM TE BAREM MOGLA VIDIT……

To moja suza sa Vašim likom. Usrećuje, U S R E Ć U J E …

Osmijeh  Vaš upitni vidim i osjećam: A SADA TKO JE TU NORMALAN ???

ALI RAĐE STAVI OSMIJEH I U KOM JA STANUJEM,A TOLIKO TI DOBRO STOJI,NE ŽELIM SUZE U TVOJIM MOJIM OČIMA DOVOLJNO IH JE KROZ ŽIVOT BILO,SAD SAMO RADOST I SMIJEH….

Kako sam predivno i sretno uzhićen dok ogledalo vjernu slike obostrane ljubavi magičnošću prenosi.

Kao da gledam Vas , iskrice u očima , pa kažete : Jutro Ljubiću željno čekam Vas.

I kako dan da mi ne uspije..trčeći nosim ovo pismo da Vam što prije pristigne.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.03.2013 u 06 i 44 minuta

 

 

Suzica sreće

 

Prekrasno, od kada upoznah je, stigla je

Kad je najteže, kada tugom slomljen sam

Kad neopisivošću sreća iz temelja opije.

Stigne suza, u oku mi posebna, suza,ogromna

Najljepšim osmjehom mrvice svezana.

 

Osmijeh u njoj stanuje, čarobnjaštvom podržava

Najljepše želje poručuje, da srećom uživam.

I zato čuvam je, za posebne prilike čarobne.

Za ostale situaciju koristim misli magične.

 

Al suza njenog lika  sve ,baš sve

Tihim , nježnim glasom bez dodira

cijelim tijelom trepereć poručuje.

Tvoja sam i ostat ću , ma što se desilo !!!

Vjačnošću spremna samnom da putuje.

 

Kada Vas neizmjerna sreća obuzme.

Riječi silinom ljubavi totalno zamrznu.

Samo bi da  tišinom dubokog zagrljaja šutite.

SHVATITE,VI SRETNI STE, NEOPISIVO SRETNI STE

 

Ona s razlogom vječnošću čarobnog osmjehazarazila

Postadoh posesivna zagrižena nasmijana dušica.

I drago, drago mi do neba , iznad prekrasne galaksije.

O BOŽE HVALA TI …NEKA VJEČNOŠĆU  TAKO I OSTANE !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.03.2013 u 06 i 44 minuta

NA DRUGOJ JE OBALI

Zašto, zašto si stalno ne tako daleko tamo na drugoj obali. Između nas rijeka je turobne prodorne temelje salila, ne zaustavljivo protiče, sve ispred sebe valjanjem odnosi, niti pedlja ne odmiče, na svaki način nas spriječava, da se barem deranjem nešto dogovara. Jer ako i krenemo ona zašumi sve nam glasove potopi, ništa se ne čuje, sve riječi bujicom mulja upije. A mi nijemošću i dalje žudimo ka drugoj obali plan smišljamo.Kako jedno drugom u krilo da se ugnjezdi, vječnošću zarobi. Rijeku opisati stresno je, duboka i mutna je, puna muljevitih prevara, sa nama ne želi da pregovara. Kao da netko je debelo platio da sve naše planove razara, osluškuje što se planira međusobno dogovara. A ja rado bih na drugu obalu da se prebacim njene usne da osjetim. No život mi protekao, nisu mi znanje usadili, nisu naučili životom plivati. I kako, kako da pređem do druge obale tamo gdje ona neizmjerno žudi i čeka me.Onda mi govore ma što je to tamo na drugoj obali posebno , nisi je najbolje vidio, sve je lažljiva slika puna prevara. Tu na svojoj obali imaš toliko divnog izbora. Al u meni neke su poruke osvanule, bljeskom njenih očiju u šiframa u srcu mi složene. I tako sam siguran, znam da sa njene obale dolaze, iz njenih očiju blicaju, danju i noću me podsjećaju. Da baš ona je samo za mene spremana i tamo strpljenjem se naoružala da bi naš susret godinama iščekivala. Kažu ako dovoljno pravih riječi ljubavi pronađeš da se ono u krasno pretvara kamenje, po kojim može se po nekad gaziti, bez obzira koje silne dubine su zavladale rijekama. Ako je ljubav potpuna, iskrena, sve te obale trenom spoje se, prave riječi kamene podloške na pravo mjesto postave.Kule niču ljubavne,spajaju se mostovi.

I onda rijeka se pripitomi, ljubav našu prihvati, tišinom svoga valjanja svima poručuje strpljenjem strast se isplati, sretnicima napokon i dogodi.

One riječne sumorne tmurne bujice u žubor se pretvore, duše preporode pa na njene obale, zaljubljeni pristižu, novčiće bacaju, želje da im ispuni, da se i njima druga obala dogodi. Zaljubljeni snivaju, snivaju ne prekidaju, mislima se dopisuju. I tako ljubav ih opijene navodi dok dušama vladaju spokoji. Na odmor i san ne pomišljaju, tek što oči zatvore jedno drugom usne razmjenjuju.Teret daljine druge obale ih još uvijek pritišće, nevolje ne prestaju, al nada ne umire.Lutaju, oni noćima lutaju prave riječi ljubavne smišljaju, da se i njima dogode čarobni mostovi riječima iskrene ljubavi.Istina kad se između njih ubaci posesivnošću sebičom zarazi, igra bez granica počinje. Počinje duše pjevanje, ljubav najljepšim tragovima srca im načinje.U oba srca sruče se želja galaksije, suzama sreće sve se opisuje. Onda ih rasprše vjetrovi čarobnim kanjonima i šumama.Izobilje suza svoje priče prepričava niz lice sretnika iz čekaonice lutanja.Samo njima prepoznatljivi zvuci sreće odjekuju, posebnim ehom mašne usana svezuju.Pa se njihova ljubav kroz behare najavljuje, procvalim granama najljepše priče prenose. U dušama sretnika glasovi odjekuju, buku orkansku u grudima srećicom raspiruju. Oni oči ne skalpaju, sjevernim polom ptice razbuđuju.

Stanovnike maglovitih predjela i ledova njihova ljubav zrakama iskrene ljubavi 6 mjeseci obasjava. I kad je grobna tišina tad se najviše njihov odraz primjećuje, polarnim prelamanjem boja dodiruje.I zato je njih dvoje najsretnije, srce im pjesma tišine duše prehranjuje. Nju nemožete kopirati, on se u vama probudi pa zajedno izmješaju i poslože tonove i samo između njih dvoje funkcionira i u svemu je posebna. Nevidljiva, za obične smrtnike nevidljiva a njih dubinom rastura, srećom, nepreglednom  oduševljava.

Tek zaljubljeni kad se prepoznaju, onda tonove dubinom i posebnošću prepoznaju.Ime tome se nemože naditi,samo doživjeti i posebnost je neprocjenljiva.

Sljepoća nas obuzme,a sve totalno sve klristalno jasno vidimo, al eto bez razloga ne želimo mnoge stvari ne želimo da vidimo na njih pažnju da obraćami i gledamo.Dar govora smo dobili da bi smo tajne iz kofera naše duše otvorili nekome najdražem ono što osjećamo iskrenošću tog trena  prenijeli. Možda će naša iskrenost riječima našeg jezika nekoga spržiti,uvrijediti, al tako je najmanje bolova nanijelo, jer kasnije kada se svi filmovi ponovo prelistaju pisma pročitaju shvati se da je ipak to sve bila istina, slatka neprocjenljiva istina ljubavi koja je postojala.I zbog te iskrenosti nemogu nas smatrati lažljivcima i lošim ljudima jer ljubav je iskrena i na tome počiva.

Bogatstvo duše, slike maštanja, galaksije lutanja kroz snove cerekanja, riječi ne mogu da opišu.Zato su baš sretnici kad im se potpuna ljubav dogodi, a oni uspavani zasljepljenošću materijalnih vrijednosti preškrti su da bi to od Boga ljubav  dobili i jedinstvenošću dvije duše spojeni doživjeli.

Zato se obroncima ludosti slike nade prelamaju,a da ih nema i da ne postoje tuga bi razuzela oboje i davno bi ruke od svega podigli, sasvim odustali.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.03.2013 u 12 i 12 minuta

 

 

 

DNEVNA NESANICA

Kada sve što radim , sve što pokušavam , od ruke ide mi.

Čudesno presretan, van svih nadanja, magičnošću radostan.

Srce više i ne osjećam, ritam simfonija čarobnjaštvom razuzima.

A disanje danima prestane, dolazak čuda svakog trena očekuje.

 

Tražim, pronalazim, raspitujem koje vradžbine upotrijebiti.

Kapci niti trepću niti razmišljaju da padnu i dole se obore.

Riječi u duši negdje zapele, dok se slike glavom raznose.

Tijelo perolaka kategorija postala, leprša i danima i noćima.

 

Neko stanje tipično, što bi rekli posebnoj vrsti isrcpljujuće groznice.

Ona se između sna i jave čarobnim pipcima  kroz krakove proteže..

Van je svih zakona, pod akata i paragrafa, fiziku na tanane  obara.

Kemijski neuhvatljivi rastvor u mozgu, srećom ludom pameću progovara.

 

Svakodnevna nesanica, dar nam je od Bogova, produkt lažnih nadanja.

Zgotitak nepostojećih magičnih lutrija i tombola, ako strefi, sreća nas ubola..

Zato kockari zbog magične priče blefiraju,srce i dušu ulažu, sobe prokocaju

Da ih možda , samo možda ona dijelićem zapadne, trenutkom galaksije preokrene.

 

E sada , dal možete zamisliti, što se nama srećom ozarenim dešava

Kad sve gore navedeno niti atom ne otkriva, ljubavi što se nama događa.

A zato smo totalno ušutili, riječi na sporedni kolosjek u vagone strpali.

I jezdimo, morima kroz uzburkane valove, pa nas bude zametene planine.

 

Kad Vam se to dogodi, javite, u klub svakodnevne nesanice se prijavite.

Ona i ja još uvijek tamo posebnošću smo skriveni i čekamo ….

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.03.2013 u 05 i 37 minuta

 

UZDASI JUTARNJEG BUĐENJA Gđice Irbin

 

 Milostiva ne dokučena Gđo Irbina  !!!

 

 Dal Vi uopće shvaćate što se trenutno ovih mjeseci događa, koliko ste Vi u meni prekrasnih stvari pokrenuli, da me je inspiracija takvim žarom opalila i spržila,da se rečenice provaljuju nema više reda nema nekog poštivanja, hoće vanka ,sve hoće vanka što prije da Vas oduševe.

Irbina: dobro jutro Anđele moj,iskobeljah se iz kreveta da ti razgovor najavim.

Antonio:  danas sam slobodan i cijeli dan na tvojim usnama hoću da boravim, još 10 mjeseci preostalo do našeg susreta, u meni se i ta zadnja godina rastapa. Cijelu noć jedno uz drugo se stiskamo, beskrajnošću požudno ludimo.

Irbina: Kako si ti tek mene za sebe svezao, iman osječaj da je ovisnost tolika da mi trebaš kao zrak…..bože toliko te osječam zamišljam svaki tren bi tila da si kraj mene da smo svaki dijelić sekunde zajedno,opet ono nešto strašno posesivnooo…..cijelu noć sam te zamišljala kako spavaš….baš bi te tila vidit,ali daa sam ja pored tebe samo bi te gledala i ljubila…..jojjjjj nikad se nisam sretnije budila,nikad ovoliku volju za životom imala….ali sve je to samo radi tebe….

Antonio:  udahni duboko, pod hladan tuš uvali se , možda ćeš doći do pameti sve shvatiti, i ja sam to probao, čak sam i šamare sebi pucao, al čini mi se da je još gora požuda.

Irbina:  Jednostavno to ne želim…..uživam cijelim tijelom…..samo kad bi mogli biti jedan kraj drugoga….

AKO SE OVO ZOVE LJUBAV ONDA JA DO SAD NIKAD NISAM VOLILA…..JER OVO JE NEKA ČAROLIJA…

Antonio: ni meni se ova dubina nikad nije ukazala.

Irbina:  da te mogu zagrlit pa da ti pokažem koliko je te energije u meni koliko je te čarobne ljubavi skriveno samo je valjda tebe čekalo….a osječaj….ne opisiv riječima. A ova pisma kao čarobni eseji što iz tebe izlaze oni su plod ljubavi naše neoprostive ….ne mogu ga prestat čitat.

Antonio:  osjeća se to i više nego osjeća kao što druga polovina je tamo negdje zbunjena ne razumiju što doživljavaš kakve magične čarolije prolaziš.Njima su to obične životne radosti reakcija a tobom hara nezaustavljiva eksplozija.

Irbina: Ma sad mi više nije niti bitno hoče li me ko razumit ili ne,to do drugih na taj način ne dopire, bitno mi je da me ti svačaš i da isto osječaš….

Antonio:  Evo po tko zna koji put sam se u pismo  udubio, odmah me zgrabilo i ne pušta da vidim što će se dogoditi kao da nesto novo očekujem,kao da ga nisam osobno pisao. Dok glazbu osluškujem kroz vjetrove tvoju pojavu oblacima očekujem, bukvalno svuda oko mene si nevidljivom ljepotom sve obasjala, samo te ljepote prepoznajemo i preko tih skrivenih znakova komuniciramo.

Irbina:  sve ali apsolutno sve s tobon mi je posebnoooooo

Antonio:  I dok na trenutak odlaziš na jarbolu strastvenog jedrenjaka maštanja za tebe stražu određujem, u svaku stopu korak prate ti da te ne odnesu grabljivci.

Irbina:  Osječam se tako sigurno jer znam da si uvik uz mene,ne brini niko me neče ukrasti,sve to samo tebi poklanjam….budi tu čekaj me brzo ču ti se vratiti…..

Antonio:  pusu šaljem ti

Irbina:  Uh tvoja je najslađa

Irbina:  Kiša ko miša me smočila, trčala san da što prije sve obavin da dođen na naše staro mijesto……sve me na tebe podsječa….uff koliko za tebe iman ljubavi…

Antonio:  preozbiljna dijagnoza

Irbina:  Hahhaah lječi me,hahaah liječi me samo ti to znaš…kako san sretna kad te vidin…

Antonio:  evo me,čitam taj esej tu ispovjest to jadanje zapomaganje kukanj predaju.

Irbina:  ma nije predaja ni kukanje to je nešto najlipše što postoji ….

Dođi da se stisnem uz tebe,onako jako jako jako.

Antonio:  Nemas pojma kako.. zašto se dopisujemo, tradiciju svakog utorka da se telefonom čujemo nebi trebalo prekidati,malo je vremena koliko god ispred nas da podastru, uvijek razgovori kratko potraju.

Posljednjih mjeseci ptice koje sam dohranjivao više tako često ne navraćaju. Od dragosti su sa moga dlana kljucale. Al od kada se ova ljubav probudila svu energiju si mi popila i za njih više niti mrvice ljubavi nije preostalo sve je za druge u meni presušilo.

Pričam im , toliko puta govorim da sve isto je, al one jednostavno sve u meni osjete.

A Vi onako sjeseni pokrali plodova mirise, kosa Vam oazom parfema prirodom miriše duboko očaravajuće  prodire.

Sa vama se vidici proširili, posebnošću osvojili,kroz zimu zavolješe strastveno maštanje. Sa Vama nemirne vidrice uskomešale, krv nam sa vatrom izmješale.

Al zima, prošla zima posebna ostaje, jer sam provaliju jednog prolaza  sa Vaše duše proreza osmjehom savladao. Toliko ste pomogli da ustanem, više nikad ne posustanem, za neponovljivu strastvenu ljubav da se izborim.

One što mi poslašte fotografije, svakodnevno u lijevom džepu zimske jakne mi  ostaju. Kada sam zamišljen vaše slike upijam, nekako u haljini ste prekrasno ženstveni.Obline vam u bobu poznajem, miris Vašeg tijela na daljinu osjetim.

Bez šampona ili bilo kakvih parfema Vašim tijelom prirodna svježina odiše, nježnošću  srne na planini. U hlačama cijela Vaša figura se šepuri, al iskreno haljina me više oduševi, nekako sliku o Vama i Vašem tijelu upotpuni.A često, prečesto pomišljam oko vrata kako ugledah lančić prekrasan vezeno srebrni i neka posebna jedinstvena ikona na njemu je stajala.

Postajem djelićem klon Vaše posesivnosti, uskogrudan i sebičan, a to me tjera u kavez da se zaključamo a ne želim ovaj osmjeh što nas hrani da gubimo.

Što se ovo sa mojom glavom događa, kupih na stotine posebnih koverti i mirišljivih pisama sa ciljem da Vam što više ljubavi pošaljem, da shvatite da se čudne neobjašnjive bajke dešavaju. Romeo i Julija, Pepeljuga , i sve druge o ljubavi bajke ne mogu trunku sa nama da porede..

“Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže je naći voljenog koji te voli.” Sreča nas je poslužila karte oboma otvorila i sada se čudo predigrom dopisivanjem dešava.

Nama se to sve događa, oboje u naslađe dodatke sreće pomiješa i bukvalno se još preko pisama jedno od drugog odvojiti ne želimo i rastanka bojimo. A što će biti za 10 mjeseci kada ona pristigne usne joj dodirnem. Kakve će biti unutarnje reakcije dal će sve prestati dok se budemo u toplom dubokom zagrljaju kroz suze sreće obmotali.

Posebne međusobne konekcije imamo, svakim trenom mislima razmjenjujemo neopisiv osjećaj kada sa druge strane potpunu vatrenu neopisivu opsjednutnost o požudu osjećaš, sve okolo postaje margina nebitnosti bitno je da tamo netko postoji i samo očekuje da se napokon možda povežu u jedinku strasti sastave.

Nikad nisam brinuo, strahovao da me neće sustići u dvorište duše mi šator razviti pa da se barjak naše dugo čekane ljubavi do vječnosti vjetrovima odupire. Isplatilo se čekati , teško, jako teško, me ne moguće te osjećaje prenijeti. Morate toliko sreče imati da se po svim loto kombinacijama ne može desiti, e ona je još bezborj puta nedokučljivija. I sad zamislite koja je sreća u Vama kada Vas jutrom iznenada zadesi, šutite , ne možete ničim opisati, samo šutite a osmjeh u bescjenje dajete jer što ga više dajete on se duplicira, ljubavlju što je tek pristigla i tako u nedogled.TAJ DOBITAK SE NE MOŽE SAKRITI, NEMA ZLATA NITI DOVOLJNO NOVČANICA  da bi se na vagi sa tom ljubalju svadilo a pogotovo mjerilo..

Kada su me učili da od ljubavi čovjek se podmladi, to je samo mrvica koja to može opisati. Dječarac se u Vama probudi, bukvalo izludi, i prekrasno svakog trena osjeća. U krvi se posebna kemija pretvori ,sve tuge razori a vi pjevate, beskrano sjajem u očima pjevate, zarom na licu otkidate a sa usana vam niti slovo ne izlazi.Tišinom sreće sve okolo ne razumijevanjem razvaljujete. Što Vas briga , u Vama je i neka tamo vječnošću žuborom kroz život nastavi.

Uhhhhhhhhhhhhhhhhh, ove riječi iz srca direktno izlaze i samo trunkicu govore kako se osjećam.

Irbina:  Ove tvoje riječi su valjda nošene mojim mislima jer iman osječaj da su mi misli svaki tren kraj tebe,uz tebe potpuno s tobon ….da guše me i ne mogu da ih zadržim, na usnama morala sam ih tebi prenesti….

Antonio:  Dođu mi neke gluposti da predložim PREDUGOVOR DA SE NEKI POTPIŠE DA MI IZ SNOVA NE NESTAJEŠ, DA ME UGRUDIMA ŠTO DUŽE ZADRŽIŠ, A KADA SE VRIJEME DOGOVORI DA NAS U POSEBNU OAZU SAKRIJEŠ.

Irbina:  Jojjj ma na sve bi s tobom pristala, pa makar glavu skroz izgubila ali osječaji me vode srce me stalno tebi vuče,vjerujem da me ne laže…..isti tren bi s tobon pobigla od svih briga i problema bi se sakrila u tvoje nježne ruke primi me i nedaj me nikomeeeeeeeee, ufffff tijelo če mi izgorit.

Antonio:  Sada sam ovaj tren shvatio da svaka ljubav jadna je ako je mašta ne opije začini, svojim vjetrovima raspiri, nepreglednošću ljubavi osvoji…treba sretnik biti da se to dogodi i potpunošću osjeti.

Irbina:  Ti i ja smo ti sretnici prepuni žarke ljubavi….ma ovo je slađe i ljepše od bilo čega na ovon svitu…

Antonio:  Moram izaći jer ću puknuti idem prošetati, idem se cijelim putem smijati jer sam presretan izobiljem sreče opijen.

Irbina:  Još samo da u tvoje krilo stisnem se, tolika želja mi da ti ne mogu opisat…..onda svit može statirati….

Antonio:   10 mjeseci sec proleti a 10 dana još brže.

Irbina:  Odi poljupce ču ti dahom poslati na obraz če ti se zaljepiti samo ga rukom prikri da ga niko ne skuži……

Antonio:   Bježim, ne rado bježim,dok glazba Angela oko mene se razlijeva…

Irbina:  Uhhhh odi idem i ja glavu malo ohladiti i ja jugo uskoro očekujem nadam se da ču ti se javiti.

Angeli osmijehe sreće sa nama razmijenjuju..

http://www.youtube.com/watch?v=V85DMOZKprg&list=PLfprKajzDDDgi3rfwnqXBUKxD0vYNRrws

 

Irbina:  Osjeti,moj osmijeh ti je pjesmu poslao…Obečaj mi da češ me voditi beskrajnim šetnjama …Bessa.

Antonio:  BESSA

Irbina:  Kako je život ljep :))NEOPISIVO LIJEP  O BOŽEEEEEEEE. BJEŽIMO DA NE DOĐE DO POTOPA..kako otići…..kako pustit nešto srcu tako jako drago….Ostavi to pero neka na moment tinte u duši ti nestane, neka se ova vatra nezasitnosti primiri do zraka da dođemo.

Antonio: Kako iz šetnje smirenja vratih se, do biblije nešto me povede i prvi citat se o ljubavi otvori i sve progovori:

 

“Kad bih sve jezike anđeoske i ljudske govorio  

a ljubavi ne bih imao

bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar proricanja

i znao sva otajstva

i sve spoznaje

i kad bih imao svu vjeru

da bih i gore premještao

a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

…

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje. (Pavao; I. Korinćanima 13)

 

Sada ovu sreću u grudima razumijem, ona sa razlogom se dobije, baš u pravo vrijeme prispije. Valjda Bog ljude kroz život testira, užasnim mukama maltretira pa se pitamo što smo zgriješili. Nakon silnih godina i lutanja, čuda se u meni stvorila, osjećam Gđice Irbina da je isto u vašim nježnim grudima. Neka nas sudbina vodi, što će se desiti ne treba forsirati, Život ima svoja pravila uspone i padove. Trebamo biti strpljivi znakove pratiti , već su nas jedno drugom doveli, Nadajmo se da nema roka trajanja ovih prekrasnih osjećaja i suludih posesivnih očekivanja.

 

Ljubav je toliko čarobna i posebna jedinstvenošću ovisna i nepokolebljiva, kao najljepše note dušu i slomljeno srce trenutkom naštima. Sve ovisnosti svijeta da se udruže ljubavi ništa ne može, ako je potpuno iskrena u sve pore bića se uvukla i komplet nas od pameti otima.

Mislih da sam ljubav toliko puta doživio suze ronio, klečao, al sve je lažljiva prevara Kad potpuna ljubav Vas obuzme i u detalje rasturi, srce više nemože da govori, duša više nema mjesta da je u sebi nakrcava, pucate krajevima svih šavova, al slatko nešto slatko Vas obuzima.

Kažu put oko svijeta je nedoživljena čarolija, svakim danom nešto novo Vas oduševi razdraganost zaboravljenu probudi, Svjetska čuda Vas bez teksta ostave što su i kako sve ljudi stoljećima radili.

Al potpunost , takvu potpunost , sitnim , najsitnij stvarima da Vas radost obuzima, da ste bukvalno na krilima,sve oko Vas se na neki način okreće.

Nikakvi problemi ne mogu da Vas izbace jer svoj svijet smirenja i potpunosti imate. E to se meni draga milostiva Gđice Irbina dešava. Uletjeh u svijet duševnog opijanja, požudom za vašim usnama ,a tek tijelo ako se jednog dana Vaša volja dogodi pa me i time očarate i svega me zarobi…Neznam kuda i kako , ma gdje će ta sreća u mene da se sabije kad je odavno sve u meni od sreće se prelilo. Sve uzdazima zagušila , oči mi sjevaju, misli  sa vašima se miješali i neprekidan je to protokol što ga sa Vama prikriveno bar za sada kroz maštu probirem i od slatke sreće nasmijan umirem..

 

Laku i mirnu noć Vam od srca prenosim uvijek najljepše želje poželim i čekam ti mjeseci da prolete u zagrljaj da me pustite.

 

Nadam se opet onaj utorak , bit će telefonski randevu sastanak, željno očekujem !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.03.2013 u 23 i 23 minut

 

 

 

 

Dopustite bar noćas milostiva Gđice Irbina !!!

 

Ljubim ruke Milostiva Gđice Irbina !!!

Pustite me noćas milostiva Gđice Irbina. Kad se sumrak približi nosit ću na koplju barjak bijelo obilježeni. Predajem se, potpuni poraz priznajem. Ova žudnja stanje duha ne razumije, tvrdoglavo na mene navaljuje, da Vas češće pozivam, pod prozore dolazim. Da Vam pišem stihove, pisma dugim neprospavanim noćima i sve što je potrebno  ako Vaša duša zatreba.

Žudnja sa lakoćom pripremi stare svijećnjake, upregnu se kočije lelujavih kandila. Pa se sjene miješaju dok se plamičci svijećnjaka igricama plamenova prepucavaju. Sve ću Vam priznati, kako sam kontrolu tako reći totalno nad sobom izgubio. Olako se predajem , da kontroliram požudu prema Vama odustajem. Moram Vam iskreno priznati da mi se to baš i ne isplati. Na sebi i svome tijelu zakidam, dušu i srce  krhotinama požudnih misli razlamam. Na sve strane varnice sijevaju, i eto morate me razumijeti, kako tu vatru, taj plamen požude pod kontrolom držati.

Znam strpljivost u svemu je potrebna a naročito u početnoj fazi naših približavanja. No eto moram Vam se jadati, svoje reakcije i ovakvu vrstu pisanja valjanim razlogom opravdati. Molim Vas nemojte se ljutiti, spreman sam sankcije i kazne stoički podnijeti samo da Vas ne izgubim tek onda bi nedaj Bože u meni nastali lomovi, sve karike i smisao života bi nestali samo Vas molim da se to ne desi. Jači ste od mene, uvijek mi napomenite kada granice požude sve granice i mjere prevrše. I znam osjećam ni vi niste od kamena, u Vama vrije stotinjak neotkrivenih podruma u kojima strka se neka najavljuje, al taj požar Vi znate kontrolirati.Nekako kada me blagost tananog sumraka sustigne, krila mi podigne, oči iskolačim, i trčeći ka stolu pisanja požurim da mi neka misao nebi protekla Vašim usnama ostala ne zapisana.

 A ti čarobni sumraci kao stvoreni da se kradom u Vaša njedra maštanja prikrijem. Snovi razuzmu, kroz maštanje pričaju, jedan drugog sustižu.A stari svijećnjaci kroz okna poluotvorenih prozora koju zraku svijetlosti rašire, dok vjetrovi pirkaju zavjesu oko ramena zalepršaju. Imam osjećaj da me Vaše kose miluju , osmjeh razvuče se previše slabosti mi otkriva. Onda se nad tim pismima zamislim tako u nekom zanosu satima ostanem nesvjestan da su sati iscurili.I dok soba se sjenama svijećnjaka poigrava Vi ovladali mojim požudnim mislima, ma ne mogu Vam opisati, možda bi Vas uvrijedilo saznanje da ste već odavno moja postali. Znam Vam svaki mladež prikriveni, sramota me da Vam govorim, jer bojim se bukvalno bojim se i ne želim ničim da Vas uvrijedim.Vrijeme sa Vama što provodim kao neka mala škola ljubavne pripreme obilježjima se otkriva.Osjećam da najljepši trenutci dolaze, samo da se kapija naših kočnica podigne, onda moramo biti razumljivi, ne kao pregladnjeli iscrpljeni vukovi u jednom zalogaju sve progutati, nakon toga oblizivati.

Sve ljepše i nevjerojatnije, sve draže i romantičnije noči će same za sebe pričati u dnevnik suzama sreće ispisivati.I dok svi drugi budu spavali, dubokim snom odlutali možda ćemo našim svijetom tek tada uživati.

Sve je sada u nama, tj u vašim rukama, do Vas je najbitnija odluka, jer bijela zastava moj nikakav karakter ocrtava, slab sam i gotovo, borbu strpljenja sa Vama sam nepovratno izgubio. Toga i ne stidim se, jer ovakve osjećaje prvi put u svome tijelu razaznajem, čudnim nepregledno ovisnim ljepotama upoznajem.

Tek sada uviđam da sam bio pustinja mrtvila i zato su svi moji prošli stihovi tugom i mrakom bili dojeni. A sada , žuborim, svakom najsitnijom riječju Vaše biće osjećam. Pokušavam u njega da na prevaru se dosučem i krivo mi što sam postao tako nasilan jer se kao takvoga ne poznajem. No krv sa Vama čudnu gustoću dobije, nekakvu posesivnost u meni razlije i eto  nemam, jednostavno kontrole svoga ludila ne posjedujem.

Sa Vama doživljam kolotečine, bujice, plime navalu,snaga ste srcu mi neodoljiva. Najljepše slike dobivam, stotine na sat razmišljam, za Vas posebno mjestu u svečanoj loži duše vječnošću rezervirano i neopisivom radošću uokvireno.

Kad smo zajedno makar i kroz dopisivanje neki nas oblak bezbrižni u svojim njedrima zadrži, nježnost nas neka opčinjava, slatke požude zadovoljava, sve nam nekako lagano i tanano protiče.A onda tako zagrljeni poneseni čarobnim mislima u ljubavnom zagrljaju jezdimo neopisivim prostranstvima što se samo maštom doživljava. U momentu su čarobni snježni vrhovi da bi nakon sekunde na plažama se grohotom smijali, bezbrojem poljubaca sladili.Iz prekrasne Afrike snjegovima Alpi mećava na zapljusne, a mi nasmijanošću presretni  što nas je čarolija spojila i jednu večer kroz izobilje čarolija propustila.Samo taj jedan trenutak , više nikada se nezaboravlja, duh i snagu godinama održava jer nam se prekrasne slike svakodnevno vraćaju na taj doivljaj posebnosti podsjećaju. Čini mi se da smo jedno za drugo stvoreni , jer ako u mašti ovako žudimo najljepše trenutke po statistici možemo da u budućnosti doživimo.

Neznam koji trenutak bih iz tog izobilja doživljaja izdvojio. Potok biserni kojim smo bosi trčali, jedno drugo onako popraskani žarkim poljubcima sladili.Rumenilo što sam cijelim maštanjem na Vašem licu pratio sreću i oduševljenje Vam nisu skrivali. Baklja ste vječitog maštanja, bez Vas mrak u grudima.Pa neznam gdje bih počeo il završio jer san se nekako obiljem ukrasio , milion detalja se doživjelo. Koraljni grebeni ispod palmi ljubakanje, pa odjednom na ledenjaku sjevera i bosonogo klizanje. Dlanovi su bridili, stopala žarila a Vi me ljubili, ljubili bez prestanka.Onda nas privukao zavičaj, na prstima se u sobu uvukošmo dok su Vaši spavali.Grančica trešnje Vam je u kosi ostala dok smo krošnjom se ganjali da Vas po tko zna koji put poljubim. I sada kada ovo pismo čitate vjerojatno se smijete, al duboko negdje u Vama istovremeno uvijek se slatko smiješimo, želje baš i poželimo da se što prije i dogode.I dok ovo pismo pišem Vam kad se trenom zavjesa vjetrom razmakne kroz otvoreno okno mjesečeva noć se ukrasila, svojim tragovima blještavim panoramu oblila.U daljini presijavaju se Smrznuti vrhovi i njihovi obronci, ledene gore ispod položena brda. A mjesec zavro, nekako svoje strune zapeo, nebi li što više ljepote pokazao, romantičnu noć zaljubljenim u poseban album sjećanja složio.

A nama sve draže i baš nam se omililo,skokom u neki park prikrio, miris poljskog cvijeća osvojio, maslačak iza uha kao na filmu poklonih ti. Koliko sreće u našim očima je tada sve govorilo. Jeza nama se uvalila kroz kosti cijuče, slatkim osjećajem još poručuje.

Dok druge južina iz kolosjeka nepovratno izbacuje, mi kao da smo na iglama , osmjeh sa lica ne silazi, leptirići cijelim tijelom se feštama prepucavaju.

Ne znam dal griješim al eto sve Vas želim pitati jer se to meni definitvno događa kada samo pomislim da blizu ste, da Vam usne samo daškom vjetra od mene su udaljene. Neka trema me razuzme, gubim se, dal se to i Vama događa jer ista leluja frekvencija.

Sada Vas molim da lagano iz glave mi odete jer Vaše prisustvo sve planove mi poremeti.Lažno je reći da ste svakog momenta sastavni dio plitkog disanja, bez te mješavine počelo bi gušenje.Nema trena kada se okrenem i bilo što da ugledam Vaš slatki osmjeh nešto pripovjeda.Reći da Vas obožavam je po malo simbolično, al nekako žudim da sa Vama na ti krenem da progovaram  jer mi se tako čini da sam nekako još uvijek na distanci i daleko od vaših usana udaljen. Ah da i limunada vaše ime je dobila: *Molim Mrs Irbinu bez šećera.*

Vječna ljubav meni nije potrebna, možda je prevaziđena  ali ako nas srca sastave teško da će se nekada oprostiti.Zar je moguće da se ovakva vrsta ljubavi negdje u fioci ostavi i zaboravi, Kako može nešto ovako vatreno da izblijedi. Jako dobro znate i sve moje vrline ste davno upoznali od Vas tražim posesivno vjernosti, obilje istine koju će srećicom da uzvrati i da se iskrenost na daleko prepoznaje.

Ne smijem niti da pomislim da oproštaj ovako zaljubljenih duša može da se dogodi. Kako bi grozno zvučale riječi iz vaših neodoljivih usana.

*Adio il zbogom jubavi,između nas sve se zaledilo.

Vrime je da me na miru ostaviš*** ajme kako bi me to slomilo..

Negativne misli odmah izolirati !!!

A u Vama sam toliko očaravajućih slika srca pronašao, mlađog osmjeha opijao. U neznanju ljubavnom sam kao slijepac živio. Takve usne niti kroz snove nisu me strefile i dogodile. Glas Vam neprekidno kroz prašume stihova odjekuje, ljekovitim biljem najcrnje misli odstranjuje.Sve do sada što sam volio  u stvari sam vjerojatno zaluđenošću sanjao. Valjda moja duša naivno slatkim riječima lako omamljiva, puno obećanja preozbiljno shvatala.

Možda Vam ove riječi vjetropira pokazuju, njegove slabosti detaljno otkrivaju.

No iskren sam, do kranje granice iskren sam, u Vašu slatku zamku  obećanja upadoh, karakter u bescjenje poklonih a ne prodadoh. Valjda te mlađane grudi zajedno sa usnama ubitačna je kombinacije slatkim pričama takozvanog pjesnika.

Pokušah iz dubine duše da sve svoje životinjsko- ljudske nagone na neki način prigušim , energiju na nebitne stvari potrošim, sve je to nekako u meni šaputalo, kao kap vode neprekidna što u jedno mjesto udara. Sve više ovisan postajao, i na kraju svim tim nagonima na neki način popuštao da bi se na kraju totalno slomio. Strast prema Vama je trenutno neumoljiva, prepuna skrivenih grijehova, slatko podlih planova, zamki ukradenih iz ljubavnih romana i filmova.

No sve su to dosadne igrice , niti tračak prave istine ne pokazuju što se u srcu previre i kakve ratne prepirke se događaju.Sva nedoživljena iskušenja razdiru, sredinom duše jednosmjernom ulicom odjekuju, najvećim vodopadom mi se kroz snove dopelaju i onda sav izmoren od borbe sa bujicama slapova sustigne me zora slomljenih srca zglobova. Al sve to slatko je. Što više pokušavam na Vas da utječem iz svoje kože iskačem otkrivajuć sve slabosti, jednostavno Vam dušu sopstvenu  uz bijelu zastavu predajem.

A pjesma u pozadini *Oh my darling, oh my love* odjekuje.Kada Vam se predajem ne vladam mislima, niti gorim plamenovima poludjelim strastima to je opet neka nepoznata očaravajuća prirodna energija što me uz vašu suglasnost spaljuje i opija.Vrline u vašem zagrljaju nestanu, postajem slatkorječiva životinja, samnom vladaju vjetrovi slatkih grijehova i kao da ih od nekoga pozajmljujem u svom tijelu ne stanujem. Iz mene čudan eho prostranstvom Vaših koraka odjekuje, odbija od Vaših usana vraćajuć meni u dno poludjelog trbuha.I kad se mašta sjedini, toliko me svega provali, iz tijela na prečac iskočim i sve to promatram u magičnom zagrljaju uživam.

I ako pokušam da u svemu neku logiku pohvatam  na svoje zamke se nasučem, moralne norme ispreskačem, jer sam očigledno dušu prodao da bih grijehove sa Vama barem kroz maštu doživio.

Molim Vas oprostite, iz svih ovih tekstova, nestabilnost pjesnika se otkriva, strast mu sve mostove razuma poruši kada dolaskom povjetarca vaše usne krajičkom nanjuši.

I živo biće sam što svojim manama se otkrije, pa propadne, no Vi ćete sve shvatiti i sve osmjehom oprostiti.Ocjenjujte ove skromne stihove i tekstove što direktno i očarane duše vašim postojanjem najdubljom iskrenošću i zaljubljenošću prema Vama izlaze

A kao da jučer bilo je, smješak spontani nas približio, čarobno prijateljstvo u malim dozama predosjećaja najavljivao.I sada kad god Vaš glas preko linije pristigne uvijek na istom mjestu srca se zarije.O vašem izgledu nikad nisam razmišljao jer pozivi iz vaše duše su gazili, magične energije razmjenjivali.

Kada ovo budete čitali možda budete napokon svatili, nemojte da Vas ova otvorenost preplaši.

Rekli bi ste da lijepo sam to napisao, možda bi Vas nagrizalo dal iskreno tolika ljubav prema Vama postoji, jer prateći sve ove riječi izobilje stihova bez ljubavi nebi postojala istina. Emocije me isuviše otkrivaju, skoro bolove i rane ostavljaju, pa se i plašite da ih po nekad čitate jer u svim tim riječima vidite potoke sreće i osmjeha. No vjerujte, sve je to Vaša zasluga, držeć me na uzici malog pekinezera il buldoga, patim i smijem se plamenom strasti koju prema Vama osjećam.

Prekrasno, prekrasno se osjećam i to se valjda u ogledalu pokislog asvalta na tren i ugleda al to je samo mrvica kolika se strast i požuda u tami asvalta  prikriva.

Laku noć Vam poželjeti , telefonski razgovor završiti jako jako bolno je , nekako previše baš taj moment još ostane nedorečenih želja i strahova.

U ovoj nedoživljenoj vezi toliko toga prekrasnog i lijepog se dešava, razmjena protrešenih nerava, naša volja je na prevaru uvedena, namjere su iskrene a skrivene da se nebi pogrešno razumjele. Ljuljamo se na granici istezanja rastegnutih maštarskih nerava, dok u pozadini cijuču, ostaju pucanja sporogorećih ćelija tragovi. Misli kao fol skrivamo a strasti neobuzdano na pučinu požude puštamo. Ova naša čarolije trenutno je iz dosta razloga više nego bezbjedna, San nas svakim momentom oduševljava, krv uzburkanošću na lice rumenilo istjerava. Cerekamo poput slatkih majmuna dok je pravi skriveni smisao duboko zario kandže u nama, i zato se strasti u snovima neprekidno valjaju, sve karike do beskraja obuzimaju i nema kajanja niti trunke nema kajanja iza kineskog zida je istina, nikoga nije briga što se tamo dešava.

Ono što nam se po glavi prelama fatamorgana je boja iz kataloga. Sve oko i iznad nas je postalo nedoživljena čarolija, ne dozvoljava da iz vlaka maštanja povučemo kočnice.

Život nam svakodnevno u glavu neke smjernice utukne i nekako na gotove stvari navikne.Ali sve ove ne doživljene nijanse događanja što ne prikosnoveno vladaju mislima, u našoj duši i spavaćim sobama , preko rijeka i mostova gola je istina.Jutarnja buđenja su posebna, mada u krmeljavim očima svjetlost nas zaslijepi, bez daha ostavi. Nekako svi porivi i mirisi, čudotvoran efekat posebnošću vaših usana imaju, nebo najljepšim tragovima žudnje šaraju.

I onda sve te kemije smiješaju, najljepši ne predvidivi lanac nus pojava istresaju, kao miliuni loptica kroz nas se kotrljaju i tko to nebi zavolio, divnim osjećanjima nepovratno zaluđen. I sada već mrvicu više razumijete od kuda prema vama žubore svi ovi iz dubine duše pisani stihovi. Svega me razgoliće svega otkriju. Sreća pa ne znaju kome je sve spremljeno, kome su noći nesanice dugim noćima kucane da bi eto malo iskrene ljubavi prema Vama pokazale.I da se možda u glazbene zbirke uključim tko zna kakve melodije bi Vam posvetio vjerojatno dušu bih obiljem suza zamotavao, ali ne od tuge nego od sreće što ste me na prag mrvicu blizu vašeg srca pustili i sve ovo dozvolili da se neobuzdanošću i spontano iz mene ispoljava.

Zato Vam duboko zahvaljujem i poklanjam odabrane Vaše stihove da sve ovo bez i jednog dokaza ne prođe.

U nekim knjigama izlaze tekstovi , Vodolije se analiziraju, kao Vodolije žensko tijelo obožavaju i nije im važno da li ste u vezi ili slobodni.Vatra u njima vječnošću postoji, oni vas žele odmah. Njima je divlja strast skrivenih pećina temelj kasnije veze i požuda. Njihova buntovna priroda traži avanturu koju mu vi morate pružiti. Kako biste ga zaveli morate originalno ulogu glume shvatiti, glumiti da ste „neosvojivi“. Tada će samo još više isplaženog jezika  trčati za vama.

Nemojte im sve vjerovati, jeste da su me na neki način pročitali , da ne kažem provalili.

Al shvatite ništa nema smisao da energiju između ne osjetite. Srce i dušu slušajte, valjda su oni na Vašoj strani i neće Vas izdati.

Kao da svjesni ste da me Vaša šutnja još više izaziva, oduševljava , želju požude raspiruje, iz daleke daljine smješkom izmješan vaš mio glas mi dopire. Oči me Vaše uprate ni trena ne napuštaju na koje kakve igrice podgovaraju.A poljubac je klasična ucjena kojom od početka mamite, na udici požude zadržavate.

A sve ovo između što se dešava klasična je najavljujuća mećava što se u dušama nemirima priprema. A kada sve to izroni pa se ujedine mećave i snjegovi bit ćemo u jednom tijelu složeni ispred kamina vatrom strasti i požude spaljeni.

Jako mi se dopada tišina Vaših usana, al osmjeh kad iz Vas neplanirano škrto iscuri svega me obori, nekako sve praznine prije toga popuni. Iz mene kolosalna energija izranja, sve Vam  u tim trenutcima što posjeduje bespovratno poklanja.

Svjestan sam da se mislima pratimo,vrijeme niti trenutka ne tratimo, uzajamnu podršku svakog trenutka imamo, samo što to javno skrivamo,osmjehom  sve nedaće i probleme oko nas u trenu brišemo.I često puta na telefonu bez teksta ostali, suze smo slušali kako klokoću niz obraze,  lupaju gore nego kroz oluke, i toliko toga tišinom izgovore da srce hoće da iskoči. Tu radost i doživljaj duboko duboko u najtvrđem sefu skrivamo a tajni ključ da se on otvori, naš poljubac je strašću spojeni.

A tako sam radostan, neopisivnom posesivnošću radostan što je to samo naša trenutna zaluđenošću predstava, jer bojim se, pakleno bojim se da sve postane istina.

I za ovu noć dosta je. Vrijeme je da se ovo predugačko pismo završi, da se od Vas barem do jutra odvojim, al vjerujte, najteži dio bio i ostao je naš rastanak dal razgovora il pisanje, uvijek baš uvijek tek tada se još više želje otkine da Vas barem još malo zadržim i jednostavno uživam i ne mogu tome da odolim.

Bljuju iz mene, bljuju rečenice, nedaju da skrenem sa kolosjeka maštanja.

Nedaj Bože da Vas na nešto prisiljavam al harmonija među nama je neumoljiva slabosti nam otkriva i njima uvezuje, slatko šapuće i trenom pamet prevrće i nema protesta. Velika je povlastica kada sebi možemo barem kroz maštanje za početak zrno doživljaja priuštiti. Kažu grijehovi su povlastica bogatih,a eto bar mi nismo dio tog snobovskog lažnog iživljavanja. Ljubav među nama je toliko korenje raširila da nema povratka. Sastanak sa Vama bit će poseban, na odabranom mjestu doživljen najljepšom glazbom duše popraćen, skromno daleko od svih promatračkih misija odsanjan.

Vjerujem da ste sve moje mane prokužili , da Vas neću razočarati

Bježim da se noć i ova nebi nesanicom zarazila pa me svojim kandžama ščepala.A onda mi nema spavanja jer sam u trenu ispod krošnje našeg maštanja..

Neka Vas i ovo pismo u najljepšem izdanju osmjeha dočeka jer vaša duša je smaragdno bogatošću jedistvena.

Još jednom oprostite, sirove misli na prevaru me navele, nadam se da nema ljutnje i da  sve razumijete !!!

 

Ljubim ruke milostiva Gđice Irbina !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12.03.2013 u  00 i 47 minuta

 

 

 

 

 

IPAK SVE SAMA SI USPJELA

 

 

Divno neopisiva slatkice, najslađa nedokučiva maštarska mrvice.

Svakim trenom gledam te, srceparajući osmjeh tijelom se razlama.

Potpuna sreća te polako okružuje, auru u sazviježđe ti pretvorila.

Kako slušaš skromne savjete, blještiš, ne mogu da gledaju u tebe.

 

Napokon svojim trudom si uspjela , otkačit zamke teških razmišljanja.

Tijelo ti cakli se, galaksiju imaš u čarobnjačkim očima, zavidni crkavaju.

A ti presretna , ponovo rođena, snagošću vjere u sebe sve savladala..

Prošlosti više ne poznaješ, svakodnevnicom nasmješenom se okružuješ.

 

Za budućnost već spremaš se, takve stvari još ne shvataš, mlada si.

Zapamti, zaboravi, iz glave sve izbriši, prošlost i sadašnjost se ne miješaju.

Ako ih u glavu upustiš, kreću ne zaustavljivi samim sobom ratovi.

Zato si sada preseretna, sve otrove u najdublje rudnike duše zakopala.

 

Sve prepirke za tebe više ne postoje, negativce pred pragom duše zaustavi.

Uvijek se prisjeti kako su te uvučenost u sebe i samoća do kraja doveli.

Sada si shvatila,sebi si najvažnija, sebe najviše trebaš voljeti, oživjeti.

Tek tada tvoje ljubavi mogu i drugi oko tebe da osjete, od sreće razlete.

 

Koristi me po potrebi, ako te nemir skakljivošću zasvrbi, ne brini, sve osjetim.

Nikad ne zaboravi, u nazad nema vraćanja, nikakvih kajanja il razmišljanja

Sve što je prohujalo ne može se vratiti, negativne misli iz jelovnika izostavi.

A ja čekam te, u svakom uglu, u svakoj krošnji, u svakom luckastom potoku.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.03.2013 u 11 i 38 minuta

Imam li pravo Gđice Irbina nešto predložiti !!!

 

Poštovana Milostiva Gđice Irbina !!!

 

Bijah slobodan da Vam opet stih poklonim jer bez toga ne postoji. Svakim trenom okupiran slatkim mislima i bezbroj nekih suldih planova od nekud iz konobe moje duše iskoči.Osjećam da sam kod Vas krenuo, karte u oba smjera kupio, a tako priželjkujem u jednom pravcu da odletim, samo nekim slatkim maštama da se posvetim. Pa neka traju berem nekoliko sati nezaborava, to bi bila nepojmljiva nedostižna nagrada samotnom pjesniku.

Ovo naše dopisivanje, pisama  pretrpane koverte, gdje se niti jedno sa jednim listom završi. Najmanje 4 stranice se napune i opet ne kažu zrno osjećanja što haraju kod mene.Neka uzme manija inspiriranim čarima. Kada krenem pisati jednostavno Vi ste svojom slikom ispred mene, al tako jarko i stvarno to izgleda, maštu potpiriva, čak sam skužio i neke riječi dobacujete, tekstove ispravljate u svemu aktivno učestvujete. Da me netko sa strane promatra , dijagnozu bi odmah skužili u neki sanatorij uputili. Rekli bi,sam sa sobom svađa se, smije i luduje, poljubce pismima prosljeđuje. U glavu mi neka buba uskočila , skakavca sa krilima uvalila.

No nikad se ljepše nisam osjećao, u svojoj školjci duše se smjestio, sa nikim ne komuniciram, samo maštom Vas rado posjećujem. Bit ću iskren i željno podrhtavam , potpuni poljubac od Vas doživljavam. Možda je isuviše prerano možda ću Vas uvrijediti, al jednostavno takav sam. Iskreno priznajem sa Vama često skrivećki ljubim se. Vaše ručice po kosi me miluju, osjećam stisak grudima, srce hoće na obje strane da iskoči. Vaša kratka kosica, toliko energije u sebi skupila, samo mislima kroz njih kad prolutam, mozak na sve strane buni se. Još jednom oprostite, već više godina usne moje paučina je nasukala, ispucale od sumornog  čekanja. Ne bas tako davno jedna mi poljubac obećala, i sve se razlilo iz strahova zbog sigurnosti je sve nestalo.

I poslije toga u sebe uvukoh se, samo pišem stihove u kojima glumim viteza savršenog ljubavnika,a u stvari mali ježić sam , bodljama se naoružao, frkće , viče, paniku izaziva na njega da se pažnja obrati.

U suštini sam duša krhka i ranjiva, suza me u trenu oblije, jecam , drečim, u grudima gustog kašlja bolovi, po nekad mislim od silnih suza mogu da se ugušim.

No od kada se ovo naše tepanje pojavilo, u meni sve se smirilo, ponovo u sebe vjerujem, na laži lako ne nasjedam, sigurnosne brave sam naručio i sve ugradio da bi me od nedaj Bože neplaniranih bolova i stresova spasile.

Oprostite što Vas mojim bolovima okupiram, no nekako sa Vama se opušteno i sigurno osjećam, kao da Vam sve mogu ispričati , neko olakšanje nakon toga obuzme i zaspim sa Vašim osmjehom uspavan.

I ovo Vam moram priznati prošli tjedan , nisam baš siguran jedan san je bio za mene novi događaj, to mi se rijetko desilo da se sav u nekom grču probudim nesvjestan što se događa. Da bih svatio da sam u snu Vas tako žestoko is trasno ljubio. Vaše prekrasna haljina je mojom krivicom se pomakla, i Vaše prekrasne grudi su bljesnule. Mislim da me to probudilo, ruku ste moju nježno na nešto najmekše što osjetih stavili. Prekrasni osjećaji mnome su gospodarili.

Interesantno tek nakon nekoliko dana cijelog, skoro cijelog sna sjetih se. Bilo drago mi da se to nakon dugo, predugo vremena meni dogodi.

Mogao bih Vam sve u detalje opisati, kako smo se spojili, kako u sjeniku pored časnih sestara kućice ljubih Vaše rumenkasto uzjapureno lice. I moram Vam priznati u tom snu baš sve je prijalo, niste se bunili, čak ste koliko sjećam se često stisak u tijelo tražili,. Vaš zagrljaj je tako poseban dubok i strašću opojan.I po tom sijenu se valjašmo, bezbroj poljubaca razmijenišmo. Do pasa ste golog me skinuli, grudi mi cjelivali, i te je bila posebna gozba iz našeg neplaniranog snovitog maštanja.

Onda smo se otvorili priče o životu i ljubavi započeli razglabati do u sitne detalje naše slatke željice istraživati..

Kazali ste da imate ogromne strahove, da Vas iskrena ljubav ne obuzme. A ja sam Vam tepao, pa zašto mrvice malena.

U nekakvom grču ste, sve pričali dok ste mi ruke stiskali, Znoj je hladan kroz dlanove izbijao. Puni ste bili nekih strahova to je trajalo još od djetinjstva. Pošto ste uz more rođeni a kišama planina dojeni. U vama je strahove i sunčeva svjetlost izazivala, Oseke vas u crne misli uvaljivale da bi uz plimu nemirno  u krevetu se nesanicom zagrcnuti valjali.

E zore su Vam nekako najviše prijale kada se sve probudi dok jarko sunce ne uprži, , i voljeli ste širokopojasnu pojavu proljeća, životom procvjeta u grudima, ali kad se iskrica ljubavi pojavi, sve vas zablokira nekako sve u sebi kočite.

I evo nudim Vam malu zakrpu za početak da Vam se pri ruci pronađe, ako nemognete zaspati, moje pismo iskreno na grudi stavite, osmjeh navucite i vjerute da će djelovati. Nama se žurba u dvorište duše još nije uvalila. Sve na tanane i polako treba da se odigrava. Pravo da Vam kažem i meni žurba nije nešto posebno prijemčljiva. I meni se isti strahovi pojavljuju kako bih se pred Vama snašao, dal bih Vas pravilno poljubio, dal je to bilo dovoljno iskreno dal bi Vas oduševilo il razočaralo. Neznam ni sam od kuda sve te gluposti po mojoj se valjaju glavurdi. I vjerujte da plašim se našeg prvog susreta, trebali bi se držati klasičnog moralnog protokola. Ljubim ruke milostiva, oborenih očiju bih Vam se klanjao, U vaše oči ne bih od straha gledao. Jer mogu misao iz glave izgubiti, zapeti da me obuzme mucanje. Jao bruke dal sada shvaćate da i mene je strah da Vam se približim. Ali ovako preko naših pisama , jači sam, mogu sve da ponovo pregledam prije nego Vam pismo uputim.

Mislim za početak da je i samo naše viđenje više nogo dovoljno, Možda ću Vam ruku cjelivati , naravno ako se Vi sa tim složite.Možda će to naše prve apetite maštanja zadovoljiti, poslije budemo vidjeli, kako se budemo snalazili. Volio bih Vas kroz parkove pored Salzburga provesti.

Oboje se nekako prvog susreta plašimo da nešto ne pogriješimo il omanemo.

Možda griješim il ne al prema Vama posebnu žarku želju osjećam , da se prepoznamo otvorenih karata igramo, i mene i Vas možda to neće u početku oduševiti jer Vas ugled prije svega želim sačuvati. Za mene i nije toliko bitno što će pričati, i ovako sam povučeni samotnik koji živi u posebnom svijetu povučen od najbliže obale ljudske pakosti. Sa tzv ljudima najmanje komuniciram jer sam toliko puta razočaran. I zato plašim se kako će na Vas svi ti tračevi da djeluju. Kad se sretnom molim Vas budite iskreni, sve mi recite, što Vam na srcu je smrznuto, da najkraćim putem Vam na prirodan način pomognem na to prekrasno rumeno lice osmijeh povratim. Mislim da su nam želje iste i potpune, energije se prepoznale. Želje su nam ogromno,silovito potpune, sve bi u jednom dahu proživjeli da se prošlost iza nas ostavi i zaboravi.

 

Naše želje nas obuzimaju, kroz maštu izlude, al se ipak držimo pravila da je možda preuranjeno u neke dublje prostore ljubavne zavirivati.

Mislim da ćemo daleko našom potpunom iskrenošću u ljubavi dosegnuti, jednostavno u to sam presiguran. Mada i neka velika iskustva u ljubavi da budem iskren i ne posjedujem. Nije me neka sreća služila možda zbog samotnjačkog ugleda i konstantnog od ljudi povlačenja.

Bilo bi prekrasno kada bi se napokon uvezali i jednog dana vjenčali, postali bi moja najdraža saputnica, moga srca izabranica. Kako bi to sve zvučalo, sve bi nam život naglavačke prevrnulo. To nemogu da zamislim prekrasnoj ljubavi sve ijednim dijelićem srca i duše bi se predali. Mada i svaka ljubav po nekad poklekne, na ježeve bodlje se nabije.Bez razloga čovjek u sebe zavuče se i potišti zbog glupih nedoumica koje život bujicama neplanirano donosi.

 

Neka nas ljubav i žudnja nepotrošiva u svakom trenu podržava i opija. Lakše će sve nedaće da se zaobiđu, najbezbolnija rješenja pronađu, jer kada smo zajedno i dugo nasmijani otvoreno pričamo nema razloga da nas te crne mislu obuzmu i pobijede.

Od kako smo se eto neplanirano slučajnošću susreli, o ramena očešali, u meni se brdo želja divljinom opijenih nekako pripitomilo. Neka suluda ideja po glavi mota se. Volio bih kad bi nekako u moju glavu mogli bar da trenom zavirite, sve slike jednim potezom snimite. Tamo bi ste sebe prepoznali, u zagrljaju proljeća na mojim usnama vidjeli. Vidjeli bi ste tamnu ćeliju u kojoj sve svoje želje pod ključem strasti zaključavam.

Dal bi ste nakon toga pristali da Vam budem desna ruka kroz život što nas sastavi i neku slatku budućnost obećava. Na svijetlost dana bi izašli tek kad bi ste srce strahova oslobodili, i zauvijek svu prošlost niz potok podivljali pustili. Neka ta divlja voda sve ispere Vaše strahove, razbijajuć o ošto planinsko kamenje.Ta planinska ledena voda od topljenih snjegova skupljena tako razbijene Vaše strahove bi samljela i na kraju ledenicama istopila.

Druga oslobođena i nasmijana duša bi se u Vas vratila, u skute bi Vas privio i vječnošću muža i žene neprekidno žarko cjelivao.

Molim Vas napišite dal se i sa jednom mojom suludom idejom slažete, sve je bilo spontano i iskreno jer znam da bi laži me uvijek na kraju otkrile u povjerenje bi izgubili. Budite, i bit ću pored Vas da sve raskrinkamo i raskinemo okove što nam strahovima ruke okaljenim željezom svezale.

 

Sada bih čelo približio, miris Vaših usana sjećanjem spomenuo, ljupkost neka slatkošću prepoznatljiva me obuzima dok Vaše čarobno nasmiješeno lice slatkim grimasicama usnulo počiva..

 

I dok se tako mojom tvrdoglavom tikvom koje kakve gluparije valjaju, Vi ste usnuli. Vani se smračilo i po malo zahladnilo, zatvaram prozore, nabacih lagani prekrivač na Vaše krhko skupljeno i zgrčeno tijelo. Iskoristih priliku da Vam prvi put direktno dodirnem , svilenkastu kožu osjetim. Slatko ste zaspali, čuperak se jedan uzjogunio pa stršio, i moram Vam priznati da sam ga usnama smirio, nekoliko puta ljubeći i moleći da me posluša te Vas na miru ostavi da se san poptunošću završi. Nije se bunio dok sam Vas kriomice i bez dozvole cjelivao.

Opet Vam moram priznati da svoju glavurdu počesto koristim pa se u duboke filozofske psihološke teme zaputim. Bezbroj puta mi se desilo da se u neki čorsokak nespretno uvalim, totalno izgubim, pa rješenje logičnog ne vidim.Unda sve analiziram, planove za sljedeće putovanje pripremam, jer moj život iz korjena se treba i mora probuditi najljepšim plodovima niknuti.

Ako budemo i krenemo zajedno, i srca se potpunošću dogovore. SVE ĆE GLATKO I SA OSMJEHOM DA IDE NAM POD RUKU. Kompromisi i tolerancija ljubav će nam izoštriti, sve prepreke i kočnice se izgubiti jer jednostavnošću ćemo štimati.

Jer sam eto po tko zna koliko puta u našu moguću vezu siguran, bit ću Vam osnovni , temeljni potporanj. Jer ljudi ako žive i ratuju međusobno kao divljaci i mostrumi zlo im se ubrzo dogodi, umiru kao rastavljena na dijelove raskasapljena čudovišta.

Između nas mudrost snaga i ljepota će igre voditi, mirnim vodama povjerenje temeljito obnavljati.

I onda pored toga nema strahova pred nama svijetla budućnost iščekuje.

Jer tko bi molim Vas zdrave pameti iz sve te ljepote da iskoči i sve rasturi radi nekih prosto da nekažem bezveznih razloga.

Ljudska smo bića kojima fali, jako puno toplih zagrljaja i vezanja, život nam ubrzano vrijeme življenja na prevaru otima. Ne bitnim glupim svađama ljude zabavi, mir u duši im rasturi i život u svađi i pakosti godinama se po ljudskim slomljenim dušama poteže.

I dok trepnu i jadnici se okrenu u ogledalu razočarane face imaju, nesvjesni da su najljepši dio života propustili da bi neke glupe principe i prevlast nekome pokazali i dokazali. Poslije kasno je, vrijeme se neda niti na prevaru vratiti , da bi se podmladili i život najljepšim načinom odživjeli.

Jedino Rimarchuk prirodnim metodama tko ih shvati i usvoji, u mladost ranu može energijom da se povrati, a znanje i iskustvo ostaje da ih kroz vraćenu mladost prekrasnim događajima nagradi.

Pišem Vam jer po godinama sam malo više stariji al u duši dječak sam nemirni. Sva pisma što od Vas mi pristižu, dječaka u meni raspiruju da se jedinstveno i prekrasno osjeća, i znam da Vam jako puno nejljepših trenutaka prije svega želim i hoću da poklonim, da se nešto najljepše doživi.

Nisam savršenu ljubav doživio , ma u stvari sam puki siromah što se tiče tih iskustava. Praksa mi je boljka skrivena, cjelivanja se bojim da se ne osramotim. Sviđaju mi se vaše slatke opaske i primjedbe al bez uvrede da mi napakostite nego onako slatko i od srca sa namjerom da sve to lijepo izađe.

Jednostavno ste prekrasni, tremu u meni na tanane spremate , strahove razarate, imate jači libido. Ma ja Vam sebe slabo kontroliram , lako odustajem i svoju čvrstinu i ne poznajem. No sa Vama sve na svoje polako pristiže.

 

Opet sam pismo otegnuo, jer dok ste spavali, ta mladost na vašim usnama me raspisala, sve sam to jasno u budućnosti sa Vama želio i vidio i sve Vam u pismu opisao.

 

Kada pismo od Vas pristigne, med iz Vaših prekrasnih riječi me kao jarca obuzme, divljina se u meni probudi, moram se suzdržati sve kontrolirati.

Ma tko sam i koja sam života lutalica, pa mi sve Vaše tanano izabrane riječi pristižu, obasipa nepoznata snježna mećava zagrljen sa Vama u njima.

Skidam kapu dole i padam na koljena, mene blud u glavi više obuzima, al V ste tako smireni , svaka Vaša riječ na mjestu je pravome. Vama se nemože dogoditi iz takta da Vas izbace. A ja vodolija vjetropir palim svijećice na najmanje iskrice vaših čarobnih mirišljivih pisama. Možda nas i sudbine privlače, različitosti nešto dovlače, pa se upoznavaju jedno sa drugim slatkim igricama riječi poigravaju.

Osobno se niti mrvicu ne kajem što sam u ovu čarobnu vezu se uvaljao.Romantična veza u ljubav se strasnu preobražava, zato nam se i sve ovo događa. Kako ćemo izdržati, dal ćemo tijela možda jednog dana nasloniti varnice me hvataju kada o tome misli preuzmu.

Neka se ovo sa pismima i slatkim željama pokreće, približava se proljeće, vjetar u leđa ljubavi obavezno baš na vrijeme pristigne, vrhunac u duši zaljubljenih dostigne.

Nada i vrijeme ispred nas sačekuje, znakove po nekad sa upozorenjem ostavi, neke smo vidjeli a neke propustili. Otvorimo oči, za ruke zajedno sve ćemo shvatiti, dopustite da Vam se ljubav u poptunosti dogodi

 

Do sljedećeg pisanja ostavljam trag na Vašim usnama, da Vam što dulje iz sjećanja ne izblijedim i nestanem.

 

Ruke cjelivam moja Milostiva Gđice Irbina.

 

Najljepše pozdrave primite,i najljepše želje samnom razmijenite.

Uz put Vam poklanjam ove skromne stihove.

 

POVRATNA KARTA

 

Šuti, zidovi se uzvrtili koliko strašću smo ih natopili

Riječi iz dubina cure, željnošću tvojih usana trepere.

Bježim dok se povratna karta nemirom u džepu skvrčila

Vidiš što na daljinu ispadne, naliv pera mahom izlude.

 

Zidovi između prepriječili, satove zbrkom poremetili.

Ludeć  se gubimo jedno za drugim neprekidno žudimo..

A ostalo totalno nepredvidivo, u najljepši celofan sreće umotano

kad bi mogla iz kože bi me izvukla….kapu strasti navukla.

 

Toliko sladilo iz tebe izbija,posesivnošću aludira, provocira

i previše, nešto me ipak vuklo…moja duša ti je zahvalana

sad je mir i spokoj pronašla uz tvoje srce se stisnula i odmara…

Uffffffffff, srce če iskočit sad, ovaj tren, obrambeni sustav razoren.

 

Najljepši osmjeh na svijetu osjećam, sebično svojim osjećam

Eto samo da dodirnem na tren osjetim zvrkom bih poletio,

Kao muha bez glave ludovao,moram temu skretati ovo izludi

A usne, u paketu samnom dolaze, ljubavi strasne da se napije…

 

Molim oprostite, pjesnički žar razumite

skromna duša Vaš Antonio !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.03.2013 u 01 i 44 minuta

Izdržite Gđice Irbina !!!

Ljubim ruke poštovana Gđice Irbina !!!

Čitajući vaše pismo posljednjeg jadanja , da još uvijek negdje duboko u Vašim ranjenim grudima po nekad tuga bolovima prekrcana nenajavljena izroni. Sve stare slike sjećanja na filmsku traku ponovo nabaci i cijelo vrijeme ispred Vaših najljepših očiju suze izazivaju pa potocima nagrnu. Ta prošlost što se u Vama na prevaru uvalila i zadržala neda Vam mira da se opustite, da na miru mislite samo o našem susretu i vrelim nedodirnutim usnama.Pokušajte,budite snažni jer to možete, zagrabite moje snage iz naše škrinje koliko zatreba, uzmite sve moguće riječi sa mojih požudnih usana. Samo tu prošlost, da je ne spominjem bacite morskim monstrumima, neka je u svoje dubine krakova zarobe, pa neka je vrijeme plimama i osekama zauvijek iz duše prekrasne napokon ispere.

Ne dozvolite da Vas duhovi prošlosti na prevaru prelome pa se u sadašnjost našu čarobno prekrasnu uvale. Između dva poludjela kompasa duša će Vam biti zbunjenošću sputana, i kako onda da potpuno uživamo u strasti i požudi naših izludjelih paučinom prekrivenih  usana.

Ne dozvolite da Vam se miješaju prošlost i naše sadašnje krstarenje, jer ćete se po nekad gubiti, suzama prelamati.Ono što danas sebi spremamo u budućnosti srećom treba da očekujemo da se najljepši plodovi uberu i dožive.I onda svakog dana, svakog trena sve moje poruke, iskrene iz duše stihove , sva naša razmjenjena pisma, svo telefonsko maštanje, koristite, koristite sve dok toj prošlosti ne zametnete tragove.

Na pragu duše vaše čekam Vas.

Svu moju podršku imate, još od početka veljačinih snježnih smetova, kad ste mi dušu otvorili, sve bolove i rane prošlosti pokazali.Sve je samo Vaša borba osobna, guši Vas lomi i melje u grudima jer Vi sve to dozvolili. Nametnika u sebe pustili da Vas bez razloga vašom slobodnom voljom rastura.

Jako dobro, kao da jučer bilo je, sjećam se Vašeg izgubljenog čarobnog osmjeha. Energija među nama se umiješala.Suze iz Vas su frcale, smijeh radosti napokon u vama se probudio, na stari put mladosti i sreće na mala vrata vratio.

Bijah presretan što ste sve sa mojom skromnom dušom podijelili. Odmah ste osjećajima moju ponudu shvatili, da baš iskreno želim da Vas probudim i poluzatrpanu iz životne kaljuže najbezbolnije izvadim. Ali da bih uspio vaša iskrena želja i volja da se dalje borite meni je potrebna. Zajedničkim snagama sve budemo prepreko sa osmjehom preskakali, držeči za ruke osmjehom putovali.

Ma kakva god bila Vaša odluka, svoju sudbinu držite čvrsto u tim čarobnim nježnim rukama. Vaše srce i duša sve treba da izdrži, i vjerujte da Vi to treptajem oka , u trenu sve možete. Samo mi ruku pružite ako zatreba, da Vas pridržim ako Vam se od svega u glavi zavrti.

No tu sam, na Vašem ramenu, u skrivenom džepu Vašeg maštanja. Dovoljno je samo moj osmijeh pred sebe da dovučete, i kao uvijek zajedno sve budemo bez problema riješili.

Nadam se da shvaćate, u Vaše probleme ne smijem da miješam se, al imate moju moralnu i svaku drugu podršku da se na konja sa osmjehom popnete i beskrajnim osmjehom životom da jezite. Sve uzde su u Vašim rukama. Biti džokej svoga života trka je nepredvidima, prepuna razočarenja i pobjeda, Sve do naših je snaga, volje i želje da sve se pobijedi i sva bol i prošlost nepotrebna zauvijek izbrisanošću zaboravi.

A znate da svakog trena ćulim, ćulim pred Vašim vratima, na onoj toploj prostirki od Vaših osmjeha i usana. Oka ne sklapam, treperim i svakog trena očekujem da se vrata Vašeg života otvore da iz prošlosti napokon iskočite, pa da krenemo novim stazama ka nepreglednoj škakljivoj budućnosti.Valjda smo to na neki način zaslužili.

Ono što se među nama događa, sve simptome strastvene buduće ljubavi pokazuje,a nju objašnjavati i dokazivati je gubljenje vremena i kome što dokazivati to je najveća prevara. Ljubav se dogodi i potpunošću preživljava. Jer on što se u zaljubljenim opijenim grudima ispisuje na fasadi zaluđenih lica drugima čudna slika je koprcavog osmijeha.

Od kako strastvena duga dopisivanja izobiljem smo popili, krv nemirom smo zadojili.Jedno drugom vjetar u leđa postašmo, kad nas zidovi okolnih tereta pritisnu, na leđa nasjednu, jedno drugog se sjetimo, osmjeh na lice navučemo i sami sebi smijemo kako sve nekao igrica postaje. Svi oni što su planirali da će nas slomiti, razočarenja doživljavaju naše nasmiješene reakcije ne razumiju. Govore da smo se totalno promijenili, za njih hladnu facu isprsili, a istina je duboko u nama ,s jaji izobiljem očima. Kad se okrenemo vedrina se raspuči, duša u sebi srećisom zapjeva, trčkareći oko razigranih duše stolova.Sve su to neki signali što nas sve više povezuju u jedan vlak sa jednom kabinom i jednim krevetom trpaju. Nama je tada najljepše, mada se to putovanje sekundom potroši, no naše je i najvrijednije što nas u ovom lažljivo okrutnom svijetu kratkim ali slatkim maštanjem oblije. Čuvajmo te slatke momente što je duže moguće jer takve terapije barem mojoj duši su nezamjenljive, i one se preporučuju u obilnim količinama ako dozvoli okolina nemirna.

Krenimo našu knjigu života najljepšim uspomenama da pišemo, samo radost da bude glavna uloga. Neka bude samo prepuna slika vječnog proljeća. Sve zime i ledene kandže bolova ne želimo da budu niti u predvorju razmišljanja.

Život je prekrasna čovjeku nagrada, sve nam na dlanu poklone, na nama je da se sa osmjehom u najljepše putovanje sve te slike pretvore.

Možda se još nismo najbolje upoznali, ali dubinu naših osjećaja smo potpuno razmijenili, one nas tolikom čarobnošću podižu, cijelim danom osmjeh na licu potpaljuju. I kad kišno  je i sijevaju, krište nebeski gromovi naš osmjeh zajedništva ne posustaje, možda nekima pored nas zavidnost zlobnošću raspiruje. No neka nas to ne brine, svijetlost u duše jedno drugom smo upalili, iz tame iskočili , e sada na nama je da se dalje i dalje i dalje zagrljeni ako dozvolite čarolijama života putuje.

Jer već toliko sam siguran a to i kroz Vaša prekrasna pisma osjećam, ma da nas bilo tko iz takta na tren izbaci, samo slatka pomisao na Vaše prekrsne okice i te usne da napokon cjelivam sve te nemilosrdne podlosti iskricom naše strastvene ljubavi zapali.Naša veza tako brzo postaje čarobno potpuna, nista joj skoro ne fali , eto samo da se možda i dogodi da se na izluđujućem maštanju do našeg susreta plamičcima održava. Nekako kada smo u našoj ljubavnoj tvrđavi maštanja, zatvorena je i podignuta kapija. Ne dozvoljavamo dušmanima da nam mir i blagostanje suvislim glupostima remete.

Bijah do nedavno vjetropir, jer su me vjetrovi života odgajali, šibali na obale razočarenja i bacali. Bijah nesvjestan da sam opijenošću ležnim slikama prevaren.

Tek kako Vas upoznah i svoje duše mi sve tajne poklonište , neku sigurnost u mojim rijećima pronađošte. Onda shvatih da vrijeme je svoje zamiješalo,  da se nekako sve posloži i krene mirnim vodama uz lagani povjetarac u leđa sa osmjehom uživanja.

Toliko nadam se da će Vam moja ponuda iskrena biti od pomoći, da ćete dodatne snage iznaći, da shvatite koliko ste jaki i nepobjedivi.

Jer ste prevrijedna i neprocjenljiva, meni već sada ne zamjenljiva životna karika, koja me svako jutro sa osmijehom umiva, pa se po cijeli dan kao dječak razigran pojavljujem.Ne želim više da budem bjegunac iz svoje sudbine. Neka nam se najdraži srca i duše otkine i da sve u jedno složimo, kada za to vrijeme sve zvijezde poslože i odozgo stigne odluka i nam nalože da se to i napokon sprovede.

Do tada nam najljepši otvoreni prozori mašte ostaju, da nas nepovratno sjedinjuju, i sada na nama je da budemo strpljivi, uporni, dodatne snage da si jedno drugome dajemo da se sve kroz osmjeh sreće i ostvari, na obostrano zadovoljstvo i završi.

Od prvog momenta veza među nama nije od tada niti mrvice splasnula, nego tako suludo svakim trenom uzhićenošću se širila, nezadržljivo naše baterije punila. Sve sa lakoćom smo uspijevali da za sebe ukradene momente nađemo, telefon pod jorganom skrivamo, pisma duga pod svijećama mrklim noćima iskrivljenim poluvidljivim rukopisom poljubcima škrabamo. Taj neprocjenljivi osjećaj savršenog pristajanja, među srcima razumijevanja je nešto posebno i samo nama objašnjivo i radosno.

I zbog svih tih dešavanja, neoborivih dokaza posebnosti među nama, još jednom molim da shvatite ali znam da je to duboko već u Vama.Zajedno sve možemo riješiti. Sada kada smo se pronašli, valja se bolnih nepotrebnih tereta sa leđa  pametno i razboritošću rješavati.Zatvorite , molim Vas zatvorite prozore prošlosti,navucite neprobojne zavjese, il podignite kineske zidove da se ona povrati.

I  nikada, baš nikad nemojte mrvicu šanse da im  niti u mislima tračkom ponudite.

Na vašoj strani sam i čekam, čekam, iščekujem potpunom zaljubljenošću sretnosti. Ovi životi su nekako do sada bili sumorni, ne baš po našoj volji naklonjeni, ali izgleda to je dio sudbine da nas na preskoke prevari, neke odluke nepromišljenošću naturi. A mi mladošću naivni , beziskustva vjerovali da će se sve složiti, naše životne želje vremenom većinom zadovoljstva ispunitit. Al kako prolaze godine nekako nas razočarenje više puta od radosti ošine.Prevaga je totalno na tamnu stranu se nekako nagela, a to nam baš i ne treba, Koji je smisao, tako darovan život u mraku i bolu živjeti, kada na nama ostaju masnice i bolni tragovi.Duša nam se na momente u najsitnija zrnca rasipa, daleko odluta pa nas neke nepotrebne crne mislu obuzmu.

Čemu, čemu svoj život ulazud traćiti, suzama dane brojati, ljubavi žedne gladovati.

Jer sam pimjetio i nepovratno zaključio i završnu odluku donio da ste dio mene nepovratno najvedrijim dijelom mene postali.Sa Vama samo radost poznajem, sve što mi se čak samo i u mislima lijepo dogodi jedva dočekam da Vam pismo pošaljem, u detalje opišem kako ste svojim osmijehom tog momenta neprocjenljivo jednom mladiću pomogli.Svoj svijet polako stvaramo, daljinom se na put dugim planiranjem spremamo. Al nekako i kad se onaj čarobni telefonski razgovor odigrava, toliko sam sretnošću zaslijepljen da vjerujte bez riječi ostanem. Možda ste primjetili kao da zamucam  a takvog sebe ne poznajem. To mi se nije nikada dešavalo.Mogu satima pričati, al nekako Vaš mio glas kad začujem, trema neka slatka obuzme, disanje sitno i kratko postaje, sve nekako želim da Vam izgovorim, i eto po nekad i zamucnem.Poslije tog razgovora tako sretnošću smijem se, radost je jednostavno neopisiva, cijelo tijelo lepršavost obuzima. Bukvalno razigrani dječak postajem od ničeg ne odustajem i sve mi je kao pjesmica presretno i lagano.

I naravno na svakom razmijenjenom trenutku Vam neizmjerno zahvaljujem. Vaše prisutvo i samo mislima me upotpunjuje.Nekako kroz život smo neke želje imali toliko toga očkivali, maštali, ali sa Vam Gđice Irbina sam jednostavno sve u jednoj duši našao.Ma nisam nikad moga zamisliti da nesto srcu drago može i da postoji. Neznam , al nisam sigurna imam osjećaj da i Vas ista ludost radošću nekim slatki šamoarom odvali. I sve Vam zuji u ušima, neshvaćeno sami sebi kazujete o Bože dal je sve ovo istina što nams e događa.

Nedostatak, kronični nedostatak ljubavi u meni se pokreće, nešto pokušava da pronađe pa se najbolje osjećam kada stignem do Vaših usana kroz stihove.

Kada sretnike čovjeka i ženu sudbina najljepšim uvalama života provede, sve im na dlanu dostavi.Vrijedi čekati, maštati, možda se to jednoga dana i nama maštarošima dogodi.

Sve do tada više nikada neću odustati,stihove Vam pisati, pisma potpisom usana  dobijati. Nepregledno žuditi, svakim danom u isto vrijeme telefonske razgovore očekivati. Nervozan kroz prozor, dolazak poštara gunđajuć zašto kasni prigovarati.

Jer pismo toliko vrijedi kada od Vas pristigne, sve poremeti , po tko zna koliko puta čitam ga, na grudi naslonim i kažem,zar se ovo meni stvarno događa , zar ovakvi čarobno , magično  prekrasni osjećaji postoje.

Hvala Vam do neba hvala Vam što dopuštate da vrijeme Vam oduzimam. Al eto ipak osjećam da se oboje na neki načim ovim putem slažemo , potpunjavamo, slatkim željnim osjećajima žudimo, i molim Vas neka to što duže bez prestanka ako je moguće ostane, Ne postoje rane niti nuspojave ovih dešavanja, ljubav se izgleda dešava potpunošću unama.

 

Neka Vas tih planinina surovi vjetrovi nekad prohladnim zadahom probude, da se iz kandži naših maštanje izvučete. Odmorite, prestanite pisma pisati jer to ne mogu na sebi da primjenim.Nemam snage , ne mogu sebi i svojim osjećajima da se suprostavim. Bez svega toga mislim da bih nestao, život smisla nebi imao. Nema veze, neka je samo slatko maštanje , al sam siguran unutra je izobilje najslađe požudne strastvene  istine.

Svima nam je potrebna svakodnevna doza slatkog neprocjenljivog osmjeha, da nam strune dnadolazećeg dana naštima. A onda nekako sa olakšanjem kao leptirići sve od ruke krene nam, a to je moramo priznati iskreno nezamjenljivo i neprocjenljivo.

Naše prijašnje želje su bile preokupirane i pune neplanskih lutanja. Alo ovo što se nama dešava , ako smijem i u Vaše ime govoriti je posebna posuda sa izobiljemnaših najslađih maštanja. Koje se uvelike događa, omamljenošću sve kontrolira a mi smo neko leglo sklupčali najiskrenije strasti u njemu sapleli i zato nam je najljepše. Izvinite ako sam pogriješio, ali savjet srca mi sam slušao, al vjerujte ovo se jednom možda , samo možda ovako nekim sretnicima može dogoditi.

Ta neka skrivena posesivnost što se uvalila međunama, dokaz je da se sve više vežemo, ljubomorom slatkom onako bezraloga se prehranjuje.Oboje se iz razočarenja jedno drguo prepoznali nemilice sve najljepše energije darujemo, obeštečujemo bez razloga.

Velike riječi govoriti, strahovi se odamh nadviju, opominju da hladne glave al ipak zaluđeni plovimo. Sve dok nas jednog dana tas pisma, dugi razgovori u kočiju bezpovratka na ubace. Vetrovi iza nas tragove će zamesti.

Nije bitno da drugi znaju kako ćemo tim putem proživljavati jedno za drugo stvoreni.

Nekako sam baš ovo pismo previše dugo otegao, al oprostite nešto me pogurava da sa Vama sve što me tišti podijelim, znam i osjećam da me razumijete.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 10.03.2013 u 08 i 48 minuta

O, ne želim niti da pomislim da te nedaj Bože bolno izgubim.!!!

Moja ljubljena milostiva Gđice Irbina, nekakav nespokoj u mene se uvalio, neigurnošću kroz nesanicu pristigao. Al naša ljubavna dopisivanja i telefonska tepanja potrebe naše trenutne zadovoljava, sva osjećanja kroz sitne slatke lažice razigrava, i onda u neko doba noći tvojim osmjehom san me prevare pa se zagubim u tvrdi san uronim, i gle kad tamo , tamo si pod suncobranom ispred katedrale sa slamnatim šeširom smijuljeći čekala.Za sada naša uvodna ljubav ne poznaje žrtve ili nasilje, samo sirove strasti dugim noćima hladimo.Al je nešto među nama posebno, pored sirovih strasti više kroz tepanje naše vidike proširilo. Jedno drugom u najsitnije čorsokake duše zalazimo. Tamo nekako u jedno spetljani divimo  moći koja opija.

Naša pećinska  logorska vatra štiti nas od uroka, grmljavine, bljeska gromova. Svi naši dušmani zvijeri su postali,  od sujete u fazu raspada su prispjeli, samoća ih nepovratno u paramparčad rastrgava. Ono što se nama događa za njih je nemoguća misija, jer su u kaljuži ogorčenja zaspali ne mogu iz nje da se razbude. Razbucaju ih strahovi što su sami kao pustolovi ostali bez zrnceta ljubavi. Nema korjena, pustinja potomstvom zavladala, radost im iz krvi izalpjela.

A vidi što se nama dešava, nema trena, snova il sjećanja u kojem me nisi susrela tajnim oružjem savladala.

Ma nemaš pojma,Mrs Irbina, a ono baš nemaš pojma,koliko suza sreće čeka da iz mene iskoči, pokaže da na konju poljima uzplahireni jezdimo,dok čvrsto me, najčvršće oko struka obuzimaš….milina. milina neopisiva.

Ove riječi su mrvice mrvice mrvica koliko još na čekanju, silinom požude obuzmu.

Zajedno nešto neprocjenljivo stvaramo, djelićima mašte potpunošću predani uživamo,

Srca uzajamnošću  prepuna, od tuđih zlobnih pogleda prikrivena

Neka tišina sada zavlada, pustimo smijeh neka se kočoperi,neka drugi misle da pričamo viceve, dok nam srce sreće izgladnjuje. Olovka duše mi tvoje slasne tinte se napila, škraba i ne prestaje, sve slasti da mi u detalje opiše.

Vidim ti oči zacaklile, obrazi nemirom pucaju proždržljivošću izbijaju, pa uzplahiren , nemiran skakavce koristim da ti preko ognja mašte preskočim direktno u dušu zavalim.

Irbina : znaj da sam uvik tu u tvome naručju..ma iz duše mi se i nemičeš…za nikog mjesta nema osim za oka dva slađano medena…

Antonio: Samo kroz maštu kada se spojimo posebnom energijom opijeni ludimo, a tek što nas očekuje, neka se tišinom najljepšeg mira podmorja plimom požude dogodi

Irbina : UHHHHHHHH,TKO ČE OVO SVE IZDRŽATI….

Antonio: šuti, osmjehom sve tragove prekrivaj zle duhove ne prizivaj

heheheheheheheheheh pokušavam veliko slovo da pronađem od sreće se neznam okrenuti, nekako se u tom osmjehu šćućurio oboje medovinom i nektarom prekrio, milina osovjila

Irbina :  SRCE ČE MI VRISNUTI

Antonio: kod mene se krici danima opili, slave slave kažu u nedogled neće prestati jer postojiš

i poslije ove duševne razmjene nista nam nemože zrnce duše da povrijedi il otkine

nabacili naše štitove, stisnuti osmjehom koračamo, i žudimo žudimo

Irbina :…………….OSJEČAJ KOJI PRVI PUT UPOZNAJEM I TAKO MI JE DRAGO DA POSTOJI,DA SI TI U SVAKOJ MOJOJ STANICI….

zajedno zajedno

Irbina : ZAJEDNOOOOO

Antonio: Nemaš pojma koliko dugo sam skriven ti u njedrima zato te želja za mojim usnama obuzima

Osjećam,svaki tvoj trunčić želje ti osjećam. Osmjehom sreće na srećicu podsjećam da za tebe postojim i da moja si vodilja

poslije ovoga više riječi nam smetaju, mira miline požude ometaju, stisni me, odnesi me u najslađi kutak strastvenih kuhinja neka se i to čudo napokon dogodi

Nakon svih ovih pisama, moram vani izaći duboko udahnuti  da se osvijestim dal postojim

Irbina :  JOJ KAD BI MOGLA……NI MINUTE TE NEBI PUŠTALA,OD STRAHA DA TE NE IZGUBIM…..

Antonio: ne brini , niti sekundice ne brini, znas i jako osjećaš i plašiš se koliko to snažno je postalo

svaka pjesma koja dolazi kao rijeka ponornica kroz duše i srce nam prolazi, sve tajne bistrinom ljubavi otkriva, upozorava. i kada na lice suzama sreće izbije samo nama otkrije razloge sretnih iskrica

nekakva pučina ispred mene je stihova, a ti si savršena obala sve ih privlači svojom osobnošću dovlači pa se nasukavaju plime i oseke prizivaju da im pomognu da u dubini te upoznaju, al tamo sam mjesto sebi rezervirao i šepurim, šepurim se presretan

ajme bježimo roman se nahorozio tebi bi svako slovo posvetio

Irbina : BJEŽIMO DA NAS NE PRIMJETE KOLIKO SMO SRIĆE U SRCE UGLAVILI

Antonio: krošnja tvoje ljubavi iznad mene se savila ljubavlju me prikriva, usne ti osjećam u svakom žiru požude si prikrivena

ma ove terapije su posebnošću posebne, skrivenim pismima pisane

Irbina: I OD NJIH SVE LOŠE BESTRAGA NESTANE, DA IH NEMA TUGA PROPASTI BI ZAVLADALA DVA SRCA BI BESTRAGA NESTALA

Antonio: idem, da me u paučinu ne pretvore , olovku ne ispustam što duže mastilom na tvome tijelu šare strasti obilježavam jer te potpunošću svojom doživljavam , tvoja sebičnost me okalila, posesivnošću dozivaš.

Irbina : MA NEKA MI TE SAMO NE DIRAJU NA TO VIŠE PRAVO NEMAJU SVOJU SU ŠANSU IMALI NISU JE ISKORISTILI,SAD JE MOJ RED DA TI SVOJU LJUBAV POKAŽEM,DA DOBIJEŠ ŠTO ZASLUŽUJEŠ, V TE

NIŠTA RUKE,USNE TE ŽELJNO OČEKUJU….IDEN PUSA

Antonio: znam znam znam i osjećam previše osjećam toliku sreću se bojim da prihvatam jer mi je magično neostvarljiva

 

budemo se pronašli kada srca s e usmeno dogovore

ljubim ruke Mrs Irbina za oproštaj a sa usana ti ne nestajem

Irbina : NEMOJ NIŠTA PRIČATI PUSTI DA TI OSJEČAJI MOJI SVE DOKAŽU I POKAŽU….ODI ĆA NE MOGU SE ODVOJITI OD TEBE…

Antonio: Tome i suludo nadam se, pa neka se barem mrvica za mene otkine

Vrata teška srca zatvaram, al samo za moment ne brini, znaš gdje je mjesto naših maštanja

Irbina : ZNAM ZNAM STALNO SAM JA TAMO,BRZO TI SE VRAČAM……UH TRNCI MI KROZ TIJELO PROLAZE KAO DA TE U SVAKOM DIJELIČU SEBE OSJETIM…..ČEKAM TE NA STAROM MJESTU TAMO GDJE LJUBAV POČINJE…… DI SI MI ?

Antonio: I dok te budem čekao u krug ozarenog lica ću šetati, po nekad poskočiti.

Nešto mi je ovaj dan poseban, ovaj trenutak izniman. Danas kada se večer preko mora prevali, osvanut ću u duše tvoje uvali.

Prvo ću ti izljubiti trepuške, obrve u detalje brojčano usnama prebrojati, na očima posebne detalje zjenice iščitati, svaku suzu na detektor laži ću poslati da otkrijem tko ti dušu prelama.

Irbina : PUNO POSLA ČEŠ IMATI NEMOJ NA TO VRIME GUBITI SAMO ME STISNI I NEPUŠTAJ ,IZ TIH OKRUTNIH RALJA ME SPAŠAVAJ,U CARSTVO LJUBAVI SEBI ME OTPELJI TAMO ČE MOJE BRIGE NESTATI SAMO ČE SE IZGUBITI…..

posebne terapije na tebe čekaju krvnu grupu ljubavlju da ti saperu da se preporođena probudiš

Irbina :   ZNAM……JEDVA ČEKAM MA SAMO KAD TE UGLEDAM NEZNAM ŠTO ČE SE DESITI ILI ČU U NESVIJEST PASTI ILI TI U ZAGRLJAJ SKOČITI….

prepusti se , sve će na najljpši način da se dogodi

Irbina : NE SUMNJAM  U TO… SAMO DA DOĐE TAJ DAN…

Dok čekam te naše svijećnjake podučavam kako plamen da priguše, kada usne ti zaslijepim.

Čistoću duše ti budem šaptom opijao, bujicu slatkih vatrica prizivao

Irbina :  AAAAAAAAAAA, JA BI TO SVE SAD

već mjesecima plan je skrivenošću svoje tajne skrivao

 Irbina :  W T…JOJ DA SI BLŽE…..DI BI OVOJ MOJOJ SREČI BIO KRAJ….

jesam i previše sam blizu al još nisi skužila kako te posebnost osjećaja obuzima, na uho šapćem ti , na podle igrice i misli nagovaram u riječ uskačem.

Irbina : MA JESAM,I JAKO TE OSJETIM….ALI DA TE MOGU STISNUT ,DA TE POD PRSTIMA OSJETIM,DA SE STISNEM UZ TEBE E TO MI FALI….

..DIVNI ČOVJEČE , DANAS NAM SRCA PARAŠ, PARAŠ… A SLATKE SUZE PODSJEĆAJU DA NETKO SREĆU U ŽIVOTU JE PRONAŠAO I DIJELI ISKRENOŠĆU SA NAMA . HVALA TI HVALA TI DO NEBA

VIDIŠ KAKO SI TI DIVAN ,NE POSTOJI OSOBA KOJU TI NEBI MOGAO USREČIT….STVARNO SI POSEBAN I NA NEKI NAČIN MOJJJJJJJJJJ BAŠ SAM NEKAKO SVA PONOSNA ŠTO SAM MALO MIJETO U TVOM SRCU DOBILA…

DIVNO JE ČITATI ALI JE JOŠ DIVNIJE ZNATI DA SI TI DIO TE PRIČE

 

Antonio: I kad se svijeće pripale sumrak požude pjesmu započne.

Na oknima naših dvorova zablistat će svjetlost magična upaljena srcima suludih likova

Saznanje kad nas probudi, srca iskrenošću rastvori, tko zna kako ćemo suze zadržati

 Dal se vatreno ljubiti i neka sapiru sve tragove na licima čekanja izbrišu stare bolove.

Ljepota i dragost bude nas zavlačila, sve dražesnošću tijela osvajala
I dok svi budu spavali nema odvajanja, , sve kvržice na tijelu ću da ti pretražujem
Dok u busenju travnjaka po tko zna koji put stanujem

Irbina : AAAAAAAAAAA

Kako su životni putevi čarobni većini nesretnika neshvatljivi tamama obavijeni, a u nama svijetlost nade ovladala, sve na dlanu i rukam  jasnim porukama osvojila

Irbina : VALJDA SMO TO ZASLUŽILI…NETKO GORE JE TO TAKO SLOŽIO…

I kad dođeš nema spavanja,mjesečina te bude mojim usnama pretraživala, uzdasi će biti najljepše nagrade da nastavim, jutarnjim zorama ne pregorim

Čežnjom najljepše bukete čekanja ću saviti, usnama požudom pokloniti.

Irbina : MA KOJE SPAVANJE, NE MOGU NI SAD SPAVAT DOK MISLIM NA TEBE A KAMO LI AKO U ZAGRLJAJ DOĐEM TI.

A love story me tišinom ispraća glazba me opija.

Irbina : I JA BI TO SLUŠALA ALI S TOBON,MMMMM, LIPŠE BI BILO DA SI TU..

Zašto me na kraju naših pisama uvijek neki nemir obuzme, da nam netko ovo drago kamenje maštanja uništi il oduzme.Nekako se starog teksta iz neke knjige prisjetim da se najdraži stvari treba odmah riješiti ne ih previše zavoljeti il za njih suludošću vezati. Jer ako netko zlokoban , zavidan u naše tajne zaviri, sve tračeve raširi, uništi svu ljubav koju smo stvarali to može daleko više boljeti.

Dal je bolje da prekinemo svo naše maštanje , snovima opijanje, dok nas stvarnost beskonačnošću ne poveže. Jer onda će se srca još žešće uvezati temelje zajedničke planirati…

O, ne želim niti da pomislim da te nedaj Bože bolno izgubim.!!!

Ugovori među nama ne postoje, očima sve potpisali, zastave srca vezali, srca imaju usmeni dogovor, ne trebamo brinuti, u nama ne postoji klica trulog zapada i njihovih nasmijanih prevara .

Hvala ti, što si moje gluposti i maštanja satima trpila, no sa tobom je uvijek prelijepo pokraj telefona prekriženih nogu stisnute šake maštati.U tim momentima za mene je neka posebna čarolija, kao da svaki dan Božić je.

Laku noć Milostiva moja želim ti !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.03.2013 u 21 i 31 minut

  

POD SLAMNATIM SVODOM ME LJUBILA

Sjetih se ljetnje vrućine, oblacima isušenog zraka lica se prljila.

Gledah je opčinjenošću preslatku, mlađanu s osmjehom sanjala.

Godina iza nas bijaše berićetna, u svakom planu uspješna.

Samo još da se pokupi ljetina, spremi u hambare, pripremi zimnica.

 

Onda će magle da navale, jednom drugo u krilo da sabiju,

željne strasti da neprekidno razmjenjuju, život prolijeće.

Svaka situacija života je  prekrasna ma koliko bolna postala.

Uvijek može biti 100 puta gore  i njima se treba zahvaljivati.

 

Zajednošću vrijeme provodimo, pod slamnatim svodom maštanja.

Blaženstvo konstantnošću obuzima,jabuka žudnje plodovima pritisla.

Mahovina sreće leđa prekrila, burnih vjetrova krila prelama.

Sokovi sočnošću ljubavnih plodova, ovisnošću duša obrasla.

 

Najslađa jezgra zapala, sve se kockice prepoznavaju mozaik sklapaju.

A mi na krilu obiljem nježnosti i dodira, grickamo usne tragovi nemira.

Zapalo nas ljubavno obilje, ne nestaje, pokošene duše žitnice.

Slamnatim šeširom osmjeh sreće prikrivaš, požudom razvaljuješ

 

 I sada neka pristignu blažene jeseni, neka okiši, valja uživati.

Upregnut ćemo kočije, neka ljubav duše lepršave poljima raznosi.

Brazde zajednošću izobiljem se prelijevaju, sretnošću vibriraju.

Sklad se među nas uvalio, najljepše nagrade podijelio…koji sretnici.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.03.2013 u 11 i 12 minuta

 

LJUBAV SE DUPLICIRA

Moja Boginja, nije slučajno pod okrilje požudnih njedara prispjela.

Vječnošću duše nevina, srca mlađana, nevjesta bistrine spokoja.

Sa njom vrijeme bih zaledio, mladunče tišine prevarom pripitomio.

Jer samnom kada je , šumom milina osmjeha odjekuje, očarava.

 

Srna sa jelenom glavu podiže , našu ljubav čarobnu srećom priželjkuje.

Kroz krošnje divljih voćaka naviru stihova pojevi, na ljubav da podsjećaju.

Svakome želimo barem mrvicu istinske sreće udijeliti, da sjeme primi se.

Možda i njihova učmala ljubav uz proljeće  našim sjemenom PRIMI  se.

 

Našu ljubav u bajke su svezali, mnogi maštaju, pregladnjelo priželjkuju.

U bašti naše strasti i požude niču svih vrsta slasni plodovi, bogati grozdovi.

Sa lica osmjeh ne nestaje, rumenilo lica osmjehom odjekuje, huče hodnici.

Pjesma iz duše se nemirom razlaže, sretni što vječnošću napokon spojeni.

 

Što više joj ljubavi poklanjam ona se duplicira , izvire iz svakog ogledala.

Moja nepodatna djevica, žestoke iskrene ljubavi kraljica, srca jedinica.

I njena majka je sretnica kada u mome naručju je ugleda, osmjehom otkriva.

Dok se tako razigrani za ručice držimo, presretni pjevušimo, o Bože Hvala Ti.

 

A okolo, bezbroj frula i fanfara tišinom sunčanih pjega odzvanja,

Na ljubav podsjeća, jer ako Vas sreća posluži životni mozaik posloži.

Svirke svakodnevno milinom sreće odjekuju, bezriječju dušom opijaju.

A tako volim je, ma Obožavam , svaki tren beskrajnoošću ispijam

 

.Kada joj poklanjam stihove, oči upale blještave strasti lampaćke.

Neka plahost srcem zavlada, nečuvene riječi izviru, iz srca naviru.

A još kad se uči susretnu, pregladnjele strasti blagošću zaječe.

Svirka tišinom kroz duše razvaljuje, jedno drugom u krilu završi.

 

Koliko vrijede njeni momenti beskrajni, mašnama mašte svezani.

Zna, ona osjeća koja pjesma trenutkom iz mene izvirom izbija.

Cijelo vrijeme na usnama, tepam izobiljem poziva da javi se

 

Trkom doskoči, strastveno osmjehom zagrli,okicama dušu zapali.

 

 

To se nemože platiti, to je teško i sanjati, samo te srećom opije.

 

Svo lišće na granama, svi poljski cvijetovi, zrna pijeska na dinama.

 

Svakodnevno mole se da Bog snage podari, sindrom ljubavi da dožive.

 

A mi u krilu vječnošću zagrljeni, frulom sreće jezdimo, baš jezdimo.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.03.2013 u 08 i 48 minuta

 

 

 

Mrs Irbina odgovori mi !!!

 

Mrs Irbina odgovori mi !!!

Dal  iskazati, il samo žudjeti !!!

Kada nekom želiš toliko toga u što kraćem vremenu da iskažeš, bez riječi ostaneš.

E onda je samo zagrli, ušuti, srce poslušaj sve ćeš registrirati i doživjeti samo tebi trenutci posebni prispjeli

Od sada šutke se izjašnjavati, samo ću usne izbečiti, one su svežanj riječi u sebi prikrile i više nego što treba govore.

Enciklopedija samo smisao jedne riječ sadrži, ostale su na čekanju po drugim knjigama.

Simbole ćemo koristiti..

………….

Svaka točkica, posebna galaksija, biblioteku našeg maštanja prikriva.

 

Eh onda je postala proždrljiva, sve zadržava u grudima,sebi si vodu navela

 

Sreća je da ja pišem i pišem, slike doživljavam smijem se… po koja suza radosnica skokne do usana i onako preko nosa se zaleti, lica ozarenog se napoji pa žarom nestane

I onda se jedva čekajuć na jastuk nabacim, uzglavljem najljepšim mislima opijem i cijelu noć nasmiješene face stanujem iz kućice srećice ne odlazim.

Tako me čežnja obuzme, sladorom miline kabanicu dobijem dok se preko njenih očiju dopisujem, kosice prstićima slatkošću prebirem.Taj osjećaj bliskosti, potpunošću me očara  da niti trenutka ne želim iz vrtloga prekrasnih maštanja da povučem se. Slike su tako realne, na usni joj svaku rupicu prepoznajem, znam u kojem dijelu oka joj suza stanuje, sa njima često pregovaram ubijeđujem da je ne diraju srce joj bez razloga uzbuđuju. Neka se te suze dogovore da samo sretnice mogu na lice da joj izađu, to prekrasno biće ozare. Ona je moja ljubimica postala, u najljepše bajke ljubavne me uvela, Romeo i Julia su male mace što se nama dešava.Među nama samo čarobni štapići maštanja svojim se igraju varkama,a nas dvoje zaluđenošću u beskraj jedno drugom tepamo, niti trentutka jedno bez drugog ne želimo da budemo.

Između nas kontineti se raširili, surovim planinama i okrutnim morima raspršili, misle da našu ljubav daljina može da otupi da vremenom zašuti i nestane. Misli, nas misli povezuju u svakom trenutku stražu nam čuvaju da se neke crne misli i podvale ne uvale.

 A ako tvrdo zaspemo šaptač naših maštanja nastavlja sa čitanjem stihova, Moje riječi u tvojoj galaksiju odjekuju a tvoje riječi se mojom galaksijom na prstima prošeću, dio je nepotrošive zvjezdane prašine.

 

 

 

Kao jučer da si mi pričala koliko si patila, mnoge neizrečene riječi kroz suze si tminom prelila. U tvojim očima je tmina vladala nisi kontrole imala, više si u suzama spavala, bez kontrole sve je tobom vladalo, crnim mislima svu te obmotalo.Sijećam se kako si slomljeno izgledala, gorčina iz svake bore pogleda ti očajem izbijala.Jednostavno suze su ti presušile. Kao da su te zapali zlotvori, na vrata duše ti razvalili. Tvoje zjenice otvorene krištale, patnjom odisale. Laži oko tebe su šetale, tkivo na mrvice neprimjetno otkidale. Kao da se neka misterija preko tvojih leđa dešavala, iz labirinta nisi znala izaći, kompas si zagubila, Krvave oči te pratile izbezumljenošću vodile.

Životni put je nepredvidiva livada, nema pravila, svaki cvijet na svoj način se dovija kako sa vjetrovima se boriti, pčelice privući, pljuskove izdržati, skakavcima odoljeti.

Svijet oko nas se nažderao otrova, zloba izbija i vlada u njima. Svi se usvoje torove prikrili sva vrata zatvorili nitko ne komunicira, ledenice svezale duše oluke.Tek ako slučajno zalutamo u njihove avlije il dvorove otkrijemo što im se događa.

Prodaju nam laži knjigama da postoje mape kroz životna kretanja, vodiči kako najbezbolnije juhu pojesti da nas ne oprži. Ljudi više svojom glavom ne misle, sve im netko odozgor servira i dirigira, u koliko je sati nabolje ljubav voditi, vrijeme da djeca prave se.Što je lijepo a što zdravo i prirodno. I sve što je prirodno naprasno je nestalo, ljudi se od zlobe i nezadovoljstva raspadaju, izlaz iz te melankoličnosti naći neznaju.

Život je epizoda koja rijetko reprize doživljava, u detalje nepoznatošću varira. Jer sve što nam se dogodi već sutra dan nestanu tragovi da drugog možda upozore. Kao da plima muljem sve prekrije i opetse drugi navuku , propadnu razočarenjima il srećom upoznaju. Jednostavno nema pravila, svaka igra jedinstvena i neponovljiva. Sve su kao avanture postale, nema, ama baš nema nekih izuzetaka. Kuda god nas životne priče provode, slike su neponovljive, vjetrovi već nakon sat mećavom sve prebrišu da  i mi se tog puta nemožemo sjetiti niti ga vratiti.Pejzaži se jednostavno bljeskom promijene, tamo posvijetle a svijetla se trenom ugase. Ljudi se zavole pa zamrze , trenom sve nestane i pepelom zaborava prekrije.Moramo biti jako pametni sve stvari sagledati. Prirodne rezone koristiti sebi puteve određivati, i nasukati ako smo loše procijenili. Povratka tamo više nema i nemože se dogoditi jer su i drugi tuda život trošili.

I eto mene si kao vodiča prepoznala putem srca energiju pratila. U meni se klanac za tebe otvorio, krdo nezasitnih stihova raspustio, i sada kao stočar laso upotrebljavam da ih pohvatam i ukrotim da kao pitomi do tvojih usana daškom vjetra prispiju.

Sudbina te poslala,bosa gazeć preko morskih ježeva do mojih grudi si prispjela. I sada bodlje iz srca vadim ti, stihove najslađe uprežem da sve ljubavlju podmažem jer bodlje se tako najbezbolnije iz slomljenog srca izvlače.

Ljudski soj nas oboje u sebe svrstava, rođeni smo da vedrinom živimo na najljepši način život provedemo. Vezati čovjeka za jedno mjesto je na neki način kazna ranjiva.

U nama zvižde vjetrovi, bure sa jugom nas prevrću svoje zahtjeve imaju, a mi trebamo mirni ostati ne reagirati. Ako u jednom mjestu nas zavale gubimo slobodno kretanje sve manje u sebe smo sigurni, zato su sretni i vesli samo Romi – cigani. Njima je dovoljna mrvica da im duša zapjeva, gutljaj vode i kora kruha gozba posebna a pjesma je njihov život ukrasila. Zlatne zube nahere da se koliko su sretni i bogati pokažu, u svakom momentu , trenom uživaju.

Al iz njihovog života samo bi jednu sliku ukrali, ljubav bi beskonačno vodili, uživali. Oni se ne plaše promjena to im je životna filozofija, A nas ako se nešto treba pokrenuti valja dobro razmisliti dal sa konja na magarca možemo propasti. Sve se u prokleto materijalno zaračunalo, osjećaje duše i srca u deseti plan stavilo. Tako nam mozak ispiru.Oni se nikad na jedno mjesto ne ukopavaju, jer ih starost isti moment preuzme.

Zato stalno putuju, nove epizode života istražuju, sloboda im širom vrata otvorila, savkodnevno mijenjaju rute planove jer ih život znakovim upozori napomone što da urade i kojim putem da se pokrenu, Jednostavno tako slobodni najbolje funkcioniraju.
Sreća, sreća je vrata si mojim usnama otvorila.Duboko si očima sve savjete upijala, u novi svijet spasenja zakoračila.Mrvicu po mrvicu boli iz tebe su bezglavo bježale. Čitavo vrijeme sam bdio na tvojim ušima da te lažima više ne truju, mir u duši razaraju. Pjevah najljepšim tišinama,himnu svoju smo imali bez i jedne riječi izrečene. A bespuće iščekivanja prozivalo bludnjama. Šutljiva  nijemošću prikrivena ljubav nam se neprimjetno uvalila. Oboje smo imali nesnosne u duši bolove da bi nas tvoja boljka spojila.Svakodnevna dopisivanja kao molitva svetost je dobila. Lažima smo sve kapije pritvorili, sjajem na usnama i očima sve smo otkrili. Tako smo tame prošlih bolova razotkrili, a oni se boje svijetlosti istine i bez traga nestaše.Neka ih crni đavo odnese da  se u naše krajeve maštanja i življenja nikada ne vrate.

Vjera između nas najljepši most savila, zaljubljeni cupkamo dok  paučina maštanja nemilosrdnošću razdavaja da sve postano preslatka istina.Vapimo beskrajno vapimo, žudimo nepregledno žudimo, na granici izdržljivosti  se patimo da sve ne pukne, otvorimo prozore , teleportaciju koristimo noćima.

U tvojim krupnim okama sva moja ljubav se nakracala, zbog nje ti suze nemira naviru, al te osmjehom smiruju.

Plamen suklja, izbija, u njoj se kriju grijehovi ili ljubavna svetinja. Znam da ljubiš drugoga, al stanuješ rado na mojim usnama. Al tvoju požudu toliko osebujno osjećam svaki trenom me podsjeća da sve meni podređuješ, i sva ta ljubav nevinošću napučena izvire poljskim livadama cvijetova. Nekako jedno drugo smo ovim pismima zatočili ,na doživotnu robiju slatkim mislima osudili.

Stobom plakanje je najtežih rana vidanje, u svakoj suzi čarobne formule postoje, bolove trenom otklone. No to se dešava samo onima koje odabere sudbina, tajne kodove pošalje pa sve to žudnjom zamiješaju i sve probleme suzama sreće ispiraju.

Zato molim te nazovi me, kad god ti dah zastane, kad god te nešto ometa, postaneš nemirna, kad ti se glas napregne osjetim da te grčevi nemir hvataju, strahovi obuzimaju. Želim da me uvijek na usnama sačuvaš, jednu sobu malu prikrivenu na donjoj usni otvori mi.Samo ti ćeš ključ imati, uvijek bez najave banuti a ja kao puška u svakom trenu te očekujem jedva dočekam da u zagrljaj poletim, sve vukove oborim, vjetrovima napravim tvrđave, da kiše suza do tebe nikad ne pristignu.

Boga molim i nadam se da će i taj trenutak prispjeti na dnevni red maštanja do glasanja izdržati. Odluka će biti nepredvidiva, sve će srca u tom momentu odlučiti, na njih ne treba utjecati jer se kontra efekt može očekivati.

Dužnost nam je da sebe i druge čuvamo da se ne zapetljaju , upecaju u mreže izobilja grijehova. Jer ove naše misli i maštanje što nas nezaustavljivo opijaju teško je kontrolirati, il zaustaviti. Iskušenja su zavladala, i Bog bi trebao da nam pomaže da se iz svega kao pobjednici izvučemo bez slomljenih il ranjenih duša vratimo.. A bitke sa samim sobom su najgore, pobožnost nas prisiljava , ucijenjiva, suzbija da se priroda dogodi. I sada što je pobožnošću pravilno , il jednostavno sve propustimo i poludimo , bar jedno vrijeme poludimo. A kasnije kajanje da nas ne brine. No ipak su ti prikriveni strahovi što, ako se dogodi a sve nas jasnim znakovima navodi.

Spremni sve razoriti da bi novo gnjezdo jednog dana možda stvorili. Jer da pitamo i pratimo cigane tako bi nam i odgovorili.I sav svijet i postavljena pravila oko nas se zabarikadirala, sve je postalo tajnovito i potpuno nejasno, između nas se vulkanska vatra zapalila, bljuje sve okolo spaljiva al za druge ne primjetljiva.

AL jednostavno kad čovjek zavoli sve zaboravi, slijep pored očiju ne vidi kako ga opominju vjetrovi da dobro razmisli, .

No kad ipak potpuno volim je i osjećam da mi iskrenošću daleko i jače uzvraća što je moja zadaća, da sve to zaboravim oči zaklopim i glavom bez obzira pobjegnem.

Jednostavno od nje sam posesivnu sebičnost ukrao, sebi u glavu taj program utuvio i samo njime kao slijepac se koristim.Zadojenošću njenom mladosti postojim, a tek njena energija u detalje rastura, ako Vam je pokloni, E sretnik sam postao najljepših njenih želja se napio i sada radostan svako jutro iščekujem, dal će me opet u krletku svoje duše pustiti da joj najljepše stihove zapjevam dok srce melodiju neprekidnošću ponavlja.

E zato smo se pronašli, nepovratno opili, jedno drugo toliko popunjava  da ništa drugo na pamet nam ne pada, tako mora i treba da se odvija.

Volim je kao mrvica moja medena, snagu čarobnjaštvom mi obnavlja, uživam.

Ponoć me opet prevarila, kazaljke u natrag vratila a ja mislih tek je noć krenula jer su me snovi izdali , pa me obuzelo pisanje neće da prestane, beskonačno uhvatilo tipkanje. A ona mi pred očima zacaklila, ples sreće  mi nudila, Valcer smo plesali, da bi u naručju vatrenog Tanga završili. Svega me obavila, usne usnama prečešljala i kako da ne budem nasmiješen  kao dječak preporođen, a tek sam mrvicu njenih čari popio. Zato me izluđuje , najljepše poklone proslijeđuje, sitnim stvarima potkupila sve je shvatila… da slab sam , slab sam na sve što mi ponudi.

Jača je , ubitačno jača je od mene, a ona meni govori da bez mene život nema smisla da postoji, i sada eto ti kako ne uživati kad su se duše prepoznale u svakom pogledu sjedinile.Pustite nas na samo da na svoj način uživamo .

Hvala Vam nemojte nas ometati !!! piše na vratima našeg nezasitnog maštanja.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.03.2013  u 00 i 44 minuta

ZAŠTO NEKOM JUTRA PJEVAJU

Kada vam život čudne faze proživi, iz studene ledene gore se pojavi

 

Sve neprovidne tmine nestanu jer kod nje najljepšim izvorom postojim.

 

Onda i zvijezde se probude, meteorima šalju ljubavne poruke.

 

Drhtavicom je prepoznajem, slatkošću se ulizuje, a ja popuštam.

 

 

Oganj otupjeli je trenom raspalila,ledenice nepovratno istopila.

 

Pa budim se sjajem u očima, u meni se tignjem sreće dogodila.

 

Zašto nekom jutra  pjevaju, meni se sve otvorilo, sve shvatio.

 

Sretnik sam neviđenih razmjera u meni se ljubav probudila.

 

 

 

Ona kriva je, ona je uzrok  i sve njene nus pojave, izluđuju.

 

Kobna ljepota i toplina duše njene bez kucanja se uvalila.

 

O ljubljena milostiva mrvice, hvala što u život puštaš me.

 

Strujiš posebnim pričama, stanuješ na vrh jezika stihova.

 

 

Iz mračne tmine se iskobeljala, pravi trenutak iščekivala

 

I sretnik sam što si moja vrata otvorila, biće ljubavlju zasula.

 

Svakim iskričavim trenom si prisutna, vrviš istovremeno.

 

O jabuko zabranjeno rumena, eho si strastvenog šutanja.

 

 

Mada te ne vidim, glas ti mislima sanjarskim odjekuje,

 

Sjena si na svim slatkim maštama, na dnu duše si zaspala.

 

E zbog tebe jutra mi pjevaju,tamu u radost pretvaraju.

 

Ostani , što duže ostani, da životom radostan postojim.

 

 

Od tada sa mog uzglavlja miris tvoga duha ne napušta.

 

Nekako čežnjivo putuješ kroz maštarsko šaptanje.

 

Pjesmu rose si napamet naučila, u grudima salila.

 

No radost i sreća nije još potpuna žudnja obuzima.

 

 

 

Plašim se da me mladost tvoja trajnošću ne opije.

 

Od beskrajne sreće ne eksplodiram, pa razočaram.

 

Več i previše suza zbog tebe se radosnih prolilo.

 

Podmukla mladost ljepotom se uvila, potkuhava.

 

 

I sada ljubav zajedničkim strastima nezasitno podkuhava

 

Svaka noć nam prekratka i mirisava u trenom se raspršuje.

 

Jutro nasmijano probudi, baš je vrijedilo neprestano  žuditi.

 

Cakana mrvice, moja vječita djevojčice dušom prehrani me.

 

Sva pisma što prosljeđujem više prostora dozvole nego li stihovi,

 

Grudi mi se raspuknu, riječi suknu vrtoglavošću navale,

 

za rukav ih povlačim da se možda ne izlaju,mrvicu  uvrijede.

 

Al vjeruj sve su duboko iskrene, ljubavlju čistom su hranjene.

 

Sve što osjećaš još toliko galaksija u meni se sabilo

 

i želi da ti se pokloni, stihovi i esejske rečenice su mrvice

 

što u grudima stanuje, srcem stegnuto da se slabić ne pokaže.

 

Znam da sve osjećaš, potpunošću iskrene ljubavi me doživljavaš.

 

E zato nekom jutra pjevaju, njenim očima najljepše tajne caruju.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.03.2013 u 13 i 00 minuta

Normal
0

21

false
false
false

BS-LATN-BA
X-NONE
X-NONE

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-priority:99;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin-top:0cm;
mso-para-margin-right:0cm;
mso-para-margin-bottom:10.0pt;
mso-para-margin-left:0cm;
line-height:115%;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:11.0pt;
font-family:”Calibri”,”sans-serif”;
mso-ascii-font-family:Calibri;
mso-ascii-theme-font:minor-latin;
mso-hansi-font-family:Calibri;
mso-hansi-theme-font:minor-latin;
mso-fareast-language:EN-US;}

 

Draga milostiva Irbina !!!

Imam osjećaj da plašiš se da moja ljubav nije potpuna i iskrena, da se između neke trakavice skrivaju, potpuno našu  ljubavnu vezu  ugrožavaju.Znam da si jako sebična, ma ne posesivno si me u svoje grudi pustila, najljepšim pričama kroz bajke zarazila.

Što ti više prilazim nove nepoznate slatke predijele u tebi pronalazim, veza se nekako učvršćuje, nema, ma ipak ima nekakve posesivne ljubomore.Usne ti grickam čarobne, mada još uvijek ne dostupne. Imam osjećaj da u njima nešto posebeno samo za mene čuva se, neki čarobni napitak, neka vrsta magije.Neke stvari sam po prvi put doživio, neku iskricu ljubomore upoznao.

Malo smo ljubomora i ja popričali, sve mi je objasnila, zašto se pojavila, koja njena svrha je, zašto u meni se prikrivala.Nevela desetine razloga, koja je njena uloga u vezama, kako i kada se treba pojaviti, kako vezu učvršćivati a kako je razbiti da vječnošću nestane. Učila me da ako ljubomora postoji da tu nema iskrene ljubavi, tu je nešto falično, sve nekako simbolično.

Pa onda počeh analizirati kada i gdje se ona javljala, signale ostavljala a nisam to razumio, znakove sve prolazio, tvrdoglavošću se ponosio.Velike riječi sam prelako prosipao, niti trunke prije toga nisam razmislio, preciznom vagom izvagao. Kakve mogu biti nuspojave, što ako se nekom dio srca il duše otkine. Tko će za burad gorkih suza odgovarati, ljubavlju sve objasniti.

Al neizmjerno sam zavolio, sebi se čudio, velike izjave i obećanja davao, čak sam po nekad i neke gluposti u ime naše ljubavi bio spreman učiniti, pa i život za nju izgubiti. Jednostavno to nisam bio ja , osoba koja je uvijek u svakom momentu situacijom vladala. A  onda mekušac se u meni stvorio, olako suzu sam pustio, od tebe to lopovski skrivao, al sam plakao, do neba plakao jer lakše bilo mi kada se potoci tereta suzama isperu. Jako me boljelo kada u tvojim čarobnim očima suze ugledam, srce mi paralo, muškarčinu sam glumio.U mene si potpuno vjerovala, sve na tacni mi nudila, samo za ruku da povedem te i nestanemo daleko od svih ovih glumaca i podlosti, da se negdje daleko naša potpuna ljubav dogodi i odživi.

Često smo bez razloga jedno drugo nazivali samo da bi se vidjeli, glasa mrvicu popili i onda nam nekako lakše postalo.Al nekako najteže bilo je razgovor da se prekine, uvijek bi se nanovo pojavilo pitanje, neko dopisivanje tako slatko  neopisivo.Uvijek taj prekrasni osmjeh ispred mene bi stajao, dan ukrašavao, oboje smo spontano uživali jedno pored drugog preko linije da smo vezani.

Slatko smo daljinsku vezu skrivali, argumente i dokaze brisali, listinge prepravljali, pozivne brojeve miješali na svakakve načine se kontrolama dovijali. Sve te igrice su u nama još veću strast palile, Puno planova spremali a samo jedan željeli da se dogodi. U krilu da te doživim, vječnošću bi ostala, nebi otišla.

I ako odeš poslije prvog susreta, miris tvojih usana u meni će posebnu sobu dobiti, srcem će vladati, kroz snove još žešće ćeš putovati. Al samo , samo da se taj susret dogodi, da se sve između pomiriše, da se prepoznaju kemije. Što će kasnije da se dešava ne želim da mislim niti planiram. Spontanošću krenimo i živimo kao da se to više neće dogoditi više ćemo žuditi.

Taj prvi zagrljaj, poljubac i doživljaj sve će ostalo da predvodi, po redu vožnje naše ljubavi će da putuje.

Ne znam dal ću imati snage i biti jak kad te u oči pogledam, jer ovako pričajuć i šaljući pisma nekako sam sigurniji, na tvoje vatre otporniji. Možda ću bez teksta ostati, više šutiti nego pričati, mada smo oboje rođeni dugačkog jezika, tu nas je spojila sudbina.

Ono što prema tebi osjećam je šuma divljih izvora, sa tobom najljepše trenutke opuštanja doživljavam.Pratim svoje korake dok pomišljam na tebe, bludnjom su praćeni, požudom prirkriveni.Tvoja ljepota mlađana poseban okus krije na usnama.

Kao da se 100 godina spremamo, sve tajne jedno drugom poznamo a još toliko toga bi razmijenili, u zagrljaju skupljeni.

O draga moja za sada ne dostižna mrvice, nadam se da će tvoj dolazak biti karta bez povratka,  da ćeš vječnošću ostati u žednim pregladnjelim grudima.

Neku povijest trenutcima skivamo, nakovanj na duši se narogušio sve udarce naše požude trpi i odolijeva.Što će ispod tog nakovnja ispasti budemo vidjeli, najbolje osjetili dal to vrijedi , dal ima nade da se nastavi. Za sada sve pripreme ispunjavanju i više nego sva naša očekivanja. Sva naša očijukanja, kroz maštanje, duge razgovore, silne stihove donosi prekrasne noće more snovima. Koliko si me puta tvojim očima nasmijanim usapavala da bih te jutarnjom rosom tako slatko ispijao.

Osjećam da se iste stvari i tebi događaju, jer smo se nekako potpuno križali, u najljepše kutke jedno drugom zavukli.I molim te, neka se svo ovo maštanje, strastvena ljubav i dalje razmjenuje, sve dok se susret ne dogodi i nadam se da će poslije toga mnoge stvari se riješiti.

Iskreno, po malo plašim se kako će sve to izgledati, dal ću posustati, jednostavno od svega odustati , jer me plaši vrelina tvoje mladosti, da me do kraja ne obori.

No znam i svakako sam siguran da sam te toliko toliko prisvojio, ne sjećam se kada su te sebične misli samnom zavladale, jednostavno se u meni probudile i svu vlast pameti uzele. Svo ovo iščekivanje, predugo maštanje, sreća istresam kroz osebujne stihove. Znam da će poljubac našeg susreta poseban da se dogodi, al možda i ne možda taj zagrljaj sve zarobi, kroz suze čekanja  stisnuti, ubrzano možda ćemo disati i šutjeti. Nema garancije, srce ima svoje smjerove i na svoj način će reagirati svoju ulogu odigrati.

Trema je oboje uzela, slatkom požudom se obojila, i najljepše trenutke iščekuje. Neka se spontano sve dogodi.Postala si prečesto priviđenja kroz maštanja, izmješala slike jave i snivanja.Svo naše maštanje satkano od svilenih niti požude, sunčevim zraka dugu formiralo preko koje jedno drugom prilazimo pa u najljepše uvale zavučemo.

Onda bi sat tiho otkucajem javljao da vrijeme je isteklo, preko duge bi iz snova na svoje jastuke se vraćali da bi se u goloj vodi osmjehom probudili. I to se ponavljalo noćima i noćima, svu nam energiju otima al na kraju neka opuštenost vladala, duša prepuna sjećanja između snova maštanja i želja na čekanju.

I uvijek si bila plaštom prozirnim prekrivena da se boja duge na tebi nebi prelijevala tako bi našu tajnu otkrila. A ja sam koristio stare trikove, onako preznojen od tvojih dodira, kapljice znoja se dugom prelamale maskirno odijelo na tijelu pravile i na dugi se stopio  da me niti kamera nije mogla snimiti.

Sreća da postojiš, da nisi samo puko maštanje što mnogi pjesnici doživljavaju pa su te žene iz mašte njihovi simboli taštine i leda postale.Njihove ljubavi iz mašte podvale su na kraju postali čemeri, gorčine što se teško sapiru duboko u srcu rasturaju.

Al mi,mi se odmah prepoznali, jedno drugom na srce zasjeli, jako kratko bili oprezni i odmah na prvoj stanici karte otvorili. Toliko puta jedno drugom preko žice treptaj požude osjećali, vrelinu usana užarenim žicama primali.Jednostavno svakim trenutkom razgovora uživali. I sve to preveliki značaj ima u našim krhkim grudima jer se naša slika snage lažljivo predstavlja.

Kao ledenice krhko smo lomljivi, prepuni strahova da se nešto po zlu ne natovari. No kako smo sve duže razgovarali snagu i povjerenje do krajnosti smo imali. I to se preko žice  valovima posebnih vibracija jako dobro osjeća. Glas posebno obojen iz njega toliko nježnosti se izlije, svakim trenom u slike pretvori, maštu živahnim bojama poplavi. Onda nas nježnost zarobi, čvrsto svojim pipcima i dugo kroz noć nakon razgovora ne popušta.  Nekad se dogodi da nas do jutra prekrasni osjećaj doprati. Pa se radosni budimo u poštanski sandučić virimo, nadamo da dok smo pričali nešto novo je možda pristiglo, Jednostavno neka glad da se naša slatka priča nastavi, nikada ne završi jer sve više je tražila očekivala i maštala. Znamo i to duboko se u nama povjerenje ukotvilo, jednostavno nemjerljivo sumnje niti u zrncima ne postoje.

To su posebne rijetkosti da se dvoje jednim potezom osjete, prepoznaju u isti kaput zavuku se, pa putuju, jedno drugo iz zagrljaja požudne ljubavi ne puštaju plašeć se da će neki zavidni svoje ruke upetljati i sve namjerno zakuhati i pokvariti. Prevrijedno je ovo što nam se događa, ne dozvoljavam da se netko petlja il uvaljuje, ovo je naša škrinja maštanja, naš svijet i samo nas može primiti, kabina je za dvoje luckastih spremljena.Svi drugi su zakasnili, neka se na svoj način snalaze, dio smo povjesne sudbine i ona će sve odrediti kojom žičarom će nas poslati.

I zapamti , idući tjedan i naš dogovr, tri pisma tvoja sam primio, sve shvatio, super je ideja i te šifre u pismima, priču si super zaokružila, i naravno svime slažem se.

Recept je ispravan, put istrasiran, neka krenu kočije, kočijaš sve razumije, prsten predaj mu, na njemu sve mape tvoga kretanja su, on je gluhonijem i trenom ćeš biti po tko zna koji put na mojim maštarskim lađama, pustinjskim oazama, plažama prekrasnih palmi i ostrva.

Tamo ćeš najljepše voće svih požuda popiti sa mojih paučinom prekrivenih usana, što samo za tebe gladovaše još od veljače i nagrnutih snijegova.

Žudim , žudim prekomjernom brzinom razmišljam da sve to nekako ubrza se, al ne ide, čini se da se svo vrijeme protiv nas urotilo, sve puževim korakom se odvija a mi igramo , pepeo u grudima.

Tvoj sam sve dok me se ne zasitiš, na bolju priliku ne naletiš, sve ću prtrpjeti zbog tvoje sreće žrtovati, jer ljubav prema tebi što osjećam na sve žrtve je spremna pristati.

Velike riječi šifrom davno sam napisao i znam, siguran sam da si sve svatila u svakom prošlom pismu na isti način sve si potvrdila, najslađim poljubcem me obdarila.

Čekam te mrvice na istom mjestu maštanja, nezasitnog požudnog urlanja. !!!

Ponoć se upravo prikrala 00 i 02 minuta otkucava, sve moje misli na tvoj zgužvani jastuk upućujem, da kroz snove prate te,da se ne izgubiš do mojih usana put pronađeš.

A mene san još nije opio, oči sam iskolačio kao da podne je, da se na ručak pripremam a toliko toga bih još napisao, no čeka me kočija da sve koverte preuzme da bi te jutrom u sandučetu maštanja pronašle.

Žudim, žudim svakim momentom mi nedostaješ, al tako valjda treba da se dešava, kad se dvoje iskreno zavole a još niti usne nisu pomiješali, da bi stvarnu strast probudili. Budimo strpljivi, sve u svoje vrijeme se događa, a znam da bi to oboje odmah promijenili i tijelima govorili slatko  uživali, no tako je kako se dešava , prijelazna faza uništava, previše sve odužilo.

Ljubim ti ruke moja draga milostiva, oprosti na ovim iskrenim, strastveno vatrenim požudnim mislima što se iskobeljaše na papir prljavim riječima navaljaše.

Tvoj dječak iz susjedstva tvoju ruku cijeliva !!!

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.03.2013 u ponoć i 07 minuta

 

 

 

OVISNI TOTALNO NEPOVRATNO OVISNI

 

Vragolančić što kopka me, grebuska, češka gdje je najslađe.

I kada javi se par slatkih riječi me obuzme…Super,da to smo mi

 

BIŽI ĆA.. POJEST ĆE TE TVOJA JUŽINA, HAHAAH

 

Taman kad jedan lanac od nje uspijem da otkinem

on se utrostruči još jače povuče me,ne želim da borim se

Čak što više nasmijan, beljim se od sreće srećici

Što me sebi na jastuk spustila, blizu njenih usana.

 

Ma vuče do sebe ali do srcem već odavno sam stigao….

Toliko toga neopisivog u meni sabila, osmjeh nabacila.

Dugama zidove duše prošarala, luckastim srcima obojila,.

U srcu sijevaju samo njenog srca varnice i sve tako u nedogled…

 

Kružni tok našeg vezanja se nastavlja sve jača povezanost upravlja,

I nema pobune, nitko ama baš nitko se ne buni, prosvjede ne pravi.

Samo bi se grlili i ljubakali, posesivno sebi privlačili,strašću prskali.

Vodu na kapaljuku davali, negdje se sakrila gdje tišinom uživali.

 

…pa jel to normalno ! ! !

 

Manijakalno zaljubljeno ludilo putem chetrailsa sve raspršilo

samo dvoje zarazilo,svu im pamet popilo dječica postali.

Zbilja se osječa da to ih brzinom svijetlosti obuzima sve izrasta

Neizmjerna želja Budi se,svaki dan obilnije duša prokišnjava

Srce se natapa, a oni sa smješkom prikrivenim uživaju li uživaju

 

Nemaš samo ti proždrljivo sebično biće u sebi,i  u meni se razotkrilo

Samo svoj bi stomak nažderalo, pa da se osmjehom šepuri.
Svi ih čudom gledaju ništa ne razumiju , tragovi nigdje ne postoje.

Nalazi krvi ništa ne govore, al srce i duša pjevaju, eho odjekuje.

 

Glasovi zaljubljenih vjetrovima fijuču, ljude zbunjuju, žive u stijenama.

Svakim danom šifre mijenjaju, hakeri pokušavaju da ih provale.

Al ljubav iskrena jača je, što više je spriječavaju, ona se duplira.

Kad ih je tako krenulo, pustite njihovo vrijeme je pristiglo i neka je.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.03.2013 u 12 i 05 minuta

 

 

BEZ OBZIRA

 

Bez obzira  što je kod nas oblačno sivi sumorni oblaci prispjeli

Nek  južina sve vrtlozima zamotava, prašinu u oči nagurava

Mi presretni, čarobnu formulu života pronašli, i oživjeli.

Sebičnošću je skrivamo, na svakom drvetu poruke ostavljamo.

 

Služimo raznim varkama, pisma šaljemo poslušnim pticama.

Jedno drugome tepamo, za svaku ranu  melem usana trošimo.

Svaki put kada nasmiješ se, želim na usnama da ti stanujem.

Ime mi najljepšim uzdahom popratiš, teže ćeš da nas zaboraviš.

 

Hehe, sidro mi povlačiš, ne mogu da se pokrenem,olovo u nogama.

Za usne sam svezan ti,navuci lažni plašt od maglice,prekrij se.

Postavi lažne znakove, navuci čupave raznobojne drečave perike .

Da samo znaš koliko si točak svega postala, nebi oka trenomsklopila .

 

Samo bi pisala, pisala, pisala, izobilje uspomena složila  pa prikrila.

Pa jednog dana kada nas starost obuzme, u te se albume zavučemo.

Zagrljeni kao nekad od privh dana tepamo, slatko smijemo beskrajno.

Jer ljubav što smo doživjeli, srca neizmjernom srećom punili je posebna.

 

Zovu, zovu me hitne pristigle,vatrogasce poslali iz plamena da bi me izvukli

al nedam se, neka me vatra uz jugo šibanjem zapali,ove se stvari mogu samo sanjati.

A tko uspije doživjeti, skupa sa nama zvijezda na nebu sazviježđa će postati.

I da zaljubljeni zvijezde gledaju, zavidnošću maštaju, hoće li ih to pogoditi.

 

Sve ranije i ranije budim se, a pišem i mislim i kad spavam ne prestajem

Mozak mi na atomski pogon razmišlja ni minutuuuuuuu ne odmara.

Glumimo, skrivam se ali osmijeh odaje,kad god zamislim na usnama postojiš

Mislima uzbudiš, pa poludim…..kako da to sakrijem sve tragove prikrijem:))

nemam načina, sreća izbija.

 

Moramo neka slova početi izbacivati, previše često se na jeziku naroguše

Hoće da iskoče, glavni svjedoci da postanu, al ih potkupljujem pa miruju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.03.2013 u 10 i 30 minuta

Mrs Irbin polazak, njemu nestrpljenja dolazak.!!!

Onako stidljivo sebi u njedra je pretiho zborila, jedva glas ispuštala. Kaže da se ne može prepoznati, što se to tako čudno, magično i ne prepoznatljivo sa njenim cjelokupnim tijelom dešava. Svakim dijelom tijela je oživjela, sekundama treperila nepoznate predjele svoje ranjene duše otkrivala. Iskrice sjajem u očima titrale, okolinu upozoravale da je napokon pobijedila,  potpunošću sebe najljepšom energijom napunila u život vratila, jednostavno preporodila do u detalje preporodila.

 

Do nedavno baš prije neki dan užasno je patila, bila slomljena, u većinu  ljudi razočarana, a pogotovo one  kojima život je posvetila. Smisao i želju za življenja  je izgubila a tek je na prvu stepenicu prekrasnog života nagazila.

U njenim očima kada upoznah je toliko se straha nagruhalo. Strah se u svakoj vlasi antenama kočoperio,  izgledom sablasnim jezu u ljudima je izazivala, sve se vidjelo, ništa tu tijelo nije radilo. Od glave do pete bila je slomljena. Svaka kapljica suze na čekanju u njenim grudima bijaše kao teret najtežih litica. Sve je to godinama trpila, množila, sebe okrivljivala, i pitala o Bože zašto se to sve meni dešava. Ali iz prevelike tuge i razočarenja u crne misli se zavijala, sebe sažaljevala i izlaza nikako nije niti u crnim mislima zrncem vidjela. Bijaše to klasičan primjer kada ti sve lađe potonu, život se nađe na sablasnoj pučini, bez pojasa za spasavanje, okolo krvožedne ajkule, kao i lešinari kruže jer tvoj kraj osjećaju preželjni tvoje krvi da se napiju. Oni imaju vremena za čekanje jer se raduju, gozba bit će slađana.

E tako se i ona razočarenjem slomljena osjećala, ljubav je na potpuno drugi način zamišljala. U bogatstvo zlata i nije baš puno vjerovala. Al se sudbinom udala na lažne zamke navedena da će tu bolji život upoznati, ljubav će vremenom da pobjedi da se strpi koju godinu sve će se lijepo složiti. To je i činila, obitelji se posvećivala, u djeci maleckoj slatkoj uživala. Bilo je provoda, partija putovanja, ludovanja, maškara  glume i partija, Ali nekako tu je nešto falilo, sve što je učila u knjigama, gledala kroz filmove , čari i opojnu energiju ljubavi nikako da doživi.

Jednostavno je shvatila da ljubav nije ono što je stalno zamišljala, neka mala mrvica u karikama života je falila da joj na drugi kanal razmišljanje prebace iz te melankolične čahure izbaci.

Smatrala je da sa njene strane sve savim prirodno odvija, daje ljubav od sebe što očekuju, al u njoj, u njoj duboko je neka stijena zapela, nevjerojatnom težinom pritisla da je nije mogla kontrolirati.

Pošla se trovati kavom, cigarama, alkoholom ubijati.Iz goreg u gore stanje trovanja tijelo trovati i postepeno nesvjesna čaroliju života gasiti.

Kao da je u kaljužu živog pijeska upala i počela tonuti malo po malo kontrolu gubiti, panika je hvatala, stezalo gušenje,oči bi iskolačila. Roditelje bi pozivala da ruku pruže joj, to bi i učinili na moment mrvicu je izvukli barem duboko da udahne. I onda bi se opet sve isto dešavalo, svaklodnevna borba prepuna strahova , osjećala je da joj život nestaje a pomoći ne vidi i ne očekuje.Život nije shvatala između teorije i prakse se gubila sve je nekako lažno kroz život se odvijalo u skoro svemu je razočaralo.

 

Po nekad, baš po nekad neke pozitivne sile bi očekivala, za nečim žudila a nije mogla prepoznati u kom obliku treba da se pojavi srce joj ozari iz svih najcrnjih misli odrazom košute da iskoči.

E to zrno, baš zrno nadice po nekad bi u njoj trepnulo, opet koji dan naprijed poguralo, i tako je godine ispred utučena propuštala da bi možda koji sat u godini smijeh na trenutak doživjela.

A ljubavi, posebne iglice ljubavi njegdje u sebi je zaključala, kao da je princa iz mašte očekivala, ako se možda kojim slučajem iznenada bar kroz snove pojavi da mu iz dubine duše sve pokloni.Barem da kroz maštu tu ozarenost doživi, makar i jedan duži san trajalo ali bi shvatila dal je sve mašta lažljiva il postoji ljubav iskrena. Rijetkima takva šansa je pružena da je baš potpunošću dožive.

 

Ljubav njenih prekrasnih roditelja snagu joj davala, no oko sebe podrške nije imala, svi su je čudno promatrali za njene osjećaje nisu marili sve su na umišljenost svaljivali.

Često su govorili da iziđe više i tijela djevojčice, da život je druga priča bez i trunke maštanja, valja se krož život boriti, orao suri postati, svaki dan žrtve tražiti da se preživi.

Oko nje bijahu grubijani, ledenice sjevera bez srčanih korijenja, bili su kukavice da se sa realnošću života sukobe, koristili su najslabije da bi sebe zadovoljili. Druge kriterije il aršine života su imali, u svemu bili različiti, i tu nije od početka štimalo. Samo ako je bilo koristi tu bi kao ajkule uskakali, svoje drobine da napune proždrljivost za novcem da zadovolje.

Jednostavno nije bila rođena da odrasta u gnijezdu surih orlova. Bijahu to lešinari koji su na tuđoj nesreći bogatstvom trpeze se hranili, na tuđoj boli uživali.

Svoj je život u tom beznađu komplicirala, sve na pogrešan način interpretirala i sa još većim razočaerenjem se gušila, danima u sebe uvlačila, patila.

Otišla bi često u glupe i nepotrebne kupovine, ženske lažne navike da će svoje frustracije shopingom da izliječi. Sve je opet bila čista prevara, sve kada bi doma donijela vrijednost je izgubilo, u ormar bi u zapećku završilo. Nikada više to nebi niti pogledala jer bi je na loše trenutke podsjećalo, zašto je išla to kupiti da bolove i lomove u sebi ispere i zaboravi. Falilo nešto je tako falilo.

Rođena , plemenitošću napunjena, slatkim vrlinama čovjeka nakićena, samo za sebe po nekad bi pisala stihove iz sebe istresale frustracije da se iz sivila jada barem maštom otuđi.

Al bila je sigurna da je ta baš ta mala karika, iskrica ljubavi samo, samo malkice falila.

 I onda sestra joj jednog dana šapnula , u slatku glavicu jednu ideju ubacila da krene o svome zdravlju da vodi računa , da to nema smisla da se bez razloga ubija. Neka krene da čita samo vedre stihove, o crnim mislima da ne razmislja, sve negativnosti ispred vrata kuće ostavlja. I tako je i krenula. Onda kao slučajno a ba ništa u životu nije slučajno njega je nazvala za savjet da priupita. Mio glas sa druge strane se javio, nesto u njoj je zatreperilo, nije shvatila što se događa al prekrasno prijalo. Sat su pričali, kao da je minuta iscurila, nekako se potpuna osjećala osmjeh na licu je trenom uslikala, legla je i sa osmjehom je zaspala. Kroz snove je nakog dugo godina prekrasne stvari doživljavala, trenom bi se probudila preplašena dal se to prekrasno u istinu događa.Onda bi osmijeh slatki u sebi duboko udahnula, i opet namjerno u isti san prevara se vratila, nebi li ga opet susrela. Sve češće su se javljali duge razgovore telefonom imali, pisam su proslijeđivali, stihove razmjenjivali. U njoj se sve preokrenulo. U kući su se čudili što se sa njom događa, kako iz nje životna energija izbija , postala je ne prepoznatljiva.Koraci su joj bili lepršavi  sa osmjehom se svima obraćala. Njena majka je najviše bila oduševljena, ali niti ona nije znala što se to dogodilo, srce njene najdraže kćerke probudilo. Nije niti bilo važno od kuda dolazi ta magična energija koja njeu kćerku u život normale je vratila. Život je napokon počeo da smisao dobija, sve se nekako slagalo , rezon imalo i popunjavalo.

Ali iz njihovog dopisivnaja polako se iskrica požude rasplamsavala.Jedno drugom su svrbež ispod kože slatko dosadni postali. Stalno se češkaju misli raspirivaju jer ih vatra nemira požudnim mislima razuzima , pa se iz tog začaranog kruga maštanja neće i ne žele izvlačiti, u njemu žele što duže pješačiti za ruke držati jedno drugo najljepšim oazama osvajati.

Ljubav na prevaru kroz stihove i slatko smijanje se lagano, neprimjetno u oba srca uvalila. Nisu  željeli da oblacima sumornim jedno drugo podsjećaju nego da  budu zaštitni znak osmjeha ne doživljene sreće jedno drugom na grudima.

 

I ONDA SE POČEŠE PREKRASNI STIHOVI  I ESEJI NIZATI…

 

Ona u njemu se topila, sedma galaksija im sve otvorila , na mliječnom putu je oboje spojila i daleko daleko od jadno zemaljskog sivila  samo na njihovu planetu maštanja ih sputila. Tu bijahu ne dodirljivi, u pravom smislu jedno drugo do u detalje osvajali , nepregledno topili, jer takvu sreću niti kroz romane il pak stihove nisu pročitali a pogotovo u nekom ljubavnom srceparajućem filmu vidjeli.

Sva njihova slatka druženja, kroz razgovore, maštanja i snove  skovala je sudbina.

Direktno takvo očaravajuće iskustve svakako u životu nisu doživjeli.Ta žestoka magično posesivna opijenost ih je izluđivala jer su na dva kontinetna stanovali.

No savremena tehnika internet im poklonila koji skrivečki, maksimalno u svakom momentu su iskorištavali.

Emocije su maksimalno međusobno oštrili, Jednostavno ih je satima sve to popunjavalo, osmijeh preko cijelog dana držalo.

Na neki način su postajali jedno od drugom ovisni, bilo im je prekrasno i ne doživljeno energetsko punjenje slomljenih životnih osnovnih funkcija.

Njihove misli su bilo maksimalno pozitivno naelektirsane, osjećaji otupljeli su odjednom u kratkom vremenu posatli ne prepoznatljivo vatreni, snažni, postojani…

AL prava ljubav je u stvari daleko daleko više i dalje od toga…

No njihovo dešavanje je pratila nezasitna stvaralačka njima do tada nepoznata energija.Potpuno su se predavali maštanjem i slatkim riječima satima opijali. Po nekad bi zanijemili i daleko više tišinom očima prenijeli. Suze su frcale, uzdisaji sve pratili, toliko toga su željeli, samo da se onako potpuno tišinom zagrle da tijela jecajima požude progovore.

 

Onda su shvatili da se ljubav među njima dešava, totalno ih podiže, iscjeljuje, nestali su strahovi , nemiri, brige, crne misli i sve ono što ih je duboko u duši negdje gušilo. Jednostavno energije se spojile.Više nisu gledali očima totalno ljubav ih zaslijepila, mogli su satima tišinom kroz oči jedno drugom da tepaju usne maštom dodiruju. Jednostavno ne opisivo, nego samo treba imati sreću da Vas se Amorova strela u najdublji dio srca zavali bezbolno pogodi.

One sebe više nije prepoznavala, nije više kukala, bez razloga o glupim stavrima brinula, nestali su strahovi, ojačala svoje ja u sebi.

Ljutnje i panike su nestale, nije više nikoga okrivljivala niti je sebe sažaljevala,. Sve bezvezne frustracije su prestale, tako da se i sama iznenadila kako se uz njegovo društvo preporodila. Početna simpatija se u ljubav strastvenu pretvorila. Samo vedre misli po njenoj glavi su kolale, osmjehom na licu je potvrđivala da više nije ranjiva, da se sva iz temelja na bolje preokrenula. I čudom svi njeni zdravstveni problemi su nestali. Njegovve savjete je slušala, ledenom vodom se tuširala, prehranu promijenila, san popravila znojenje je nesatlo, grčevi prestali, Jednostavno se ponovo rodila, Al duša, duša svakim trenom u njegovom društvu je bujala, bujala, iz nje se vidjeli pupoljci proljeća mada je bila početkom veljača, prepuna snježnih smetova i vjetrova. Bili su teške bure i minusi, al ona , ona je zarila , staklenim očima otkrivala samo njih dvoje što su osjećali.

U njoj se dešavao nevjerojatan preobražaj na svim poljima. Sva okolina je primjetila da je opet živnula, vedrije zračila. Jednostavno sa kao janje umiljato ponašala. Sa svima je postala srdačna , ljubazna neprepoznatljiva. Ona okrutnost na momente iz nje je nestala.Na poslu, knjižnici, na ulici il restoranu Gđa Irbin je zračila , energijom života opijala. A nitko nije shvatio da se sva kemija u noj razbuktila, izgara, samo do njega da pristigne, oči u oči ga pogleda, ako bude sreće možda i usne kroz zagrljaj osjeti.Toliko toga u njoj se mijenjalo, entuzijazam je bio neprepoznatljivo savršen ništa joj nije bilo teško planirati odmah na djelo sprovesti.

Iz tame se nepregledan optimizam stvorio,za sve je rješenje imala. Nada u njoj je vrvila na sve je sa vedrom stranom promatrala.. Ljubaznost i nježnost krasni osmjeh je na svakom koraku pratio.Njena plemenitost se vratila, nesebično svatkom uskakala da svoje probleme pokušaju zajedno riješiti.Nekako ljupkija je postala, radost iz svake pore njenog tijela je izvirala. Sve je uvažavala, nije više glavu okretala, privrženost najdražim se vratila, zadovoljstvo ju bilo promatrati u toj probuđenoj energiji mladosti i života uživati.

Ta njihova na daljinu ljubav je ozbiljne simptome imala, al su se glatko situacijama prilagođavali, sve zamke na jedvite jade i sa srećom izbjegavali. Oni su stremili ka najuzvišenjoj ljubavi jer ih je mašta najljepšim darovima opila slijepi pored očiju postali. Božanska ljubav u ljima je postojala od rođenja svakog djeteta, no nekome je u djetinjstvu nestala silom prilika ugušena.

Njih dvoje u početku maštaru ludih gljiva se prejeli i sada uzdišu, daljinom sklonjeni.

 

Stihovi njegovog maštanja je osvajali, kao da su sklopljeni od kaleidoskopskih komadića za prizmu nadanja, između tih riječi mnogo se moglo saznati. Istinska ljubav se prepoznavala. To nije moglo da se tako sočno ispiše a da stvarno među njima nešto vatreno mora da  postoji. Sve se u detalje pod kožu, uvlačilo skoro da se mogu meksičke sapunice time koristiti.Ona je ta sretnica koja je u njegovim stihovima oživjela u detalje uvučena.Osmjeh je držao jer samo, samo njoj je pripao, Sebično posesivna je postala, samo za sebe ga držala, malte ne u kavezu tj krletki na slamčicu hranila.

Po knjigama je čitala da je savršena ljubav jako jako rijetka pojava,i da zaljubljeni posebnom energijom odišu, sve oko sebe inspiriraju. Postaju jako pametni, mudrih poteza, prirodna inteligencija ih razuzme. Na momente se kao djeca iskreno i prilagodljivo ponašaju. U najistnije detalje sve oko sebe osjećaju kao umjetnički majstori . Iz njih pametne riječi izviru, razum filozofa u njima se probudi,  samopouzdanje nemjerljivo sve kontrolira. I to sve se dešava jer je ljubav potpuna i iskrena, pa se krož život u svim najljepšim oblicima i događa.Jedno drugom u krilo u svakom trenu stanuju, ne žele da odlaze il napuštaju.

I ona sebe ne prepoznaje, kontrolira sve svoje emocije, stres više nema šanse da je pogodi, odbija se od nje kao loptica od reketa. Komunikacije sa okolinom se do savršenstva dovole.

Svi oni problemi koji su je proganjali na paramparčad lomili su nestali, svim stresnim situacijama kroz osmjeh je slalom vozila. A prepoznatljiva po usamljenosti sada je postala nevjerojatno druželjubljiva, sa svakim susretljiva, otuđenost se zagubila svakom trkom je prilazila, a za svađe u kojim je prije sebe istresala sada više nije imala vremena.

Svi su se pitali, dal je to grom u glavu pogodi, dal je drogiraju nekom nepoznatom stabljikom, da nije iz mora nesto čudno pojela, kako je moguće da jedna te ista osoba preko noći se totalno, al ono baš totalno na pozitivno promjeni. Možda bi trebala da piše knjige kako ljudi da se izvuku iz tamnih strana ljudske psihe, možda postanu best salery knjige koje su velikom dijelu ljudi jako potrebni.

No ona je šutila svakodnevno baterija punila ,njegovo krilo nije napuštala.

Izgleda da se ljubav u najljepšem obliku baš njima dvoma događa. Sada planiraju susrete, kako jedno drugom u zagrljaj da dolete, u što kraće vrijeme da se susretnu tišinom sve ponovo ponove, usnama rastope a tijela iz zagrljaja vječnosšću da ne odvajaju.

Ljubav kada se udjeljuje ona još više nadire, iskazivanje potpune ljubavi mrtve duše oživi, nesebična ljubav ih strefila, istina se izgleda događa.

Pustimo ih neka i dalje maštaju, slatkim lažljivim igricama tijelo i dušu smiruju.

To im je sudbina poklonila, i neka se u njoj maksimalno uživa… SRETNO IM …

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07 mart  2013 u 00 i 20 minuta

ZRCALNO PROROČANSTVO

 

Početkom velječe i njenih snjegova,javi se zrcalno proročanstvo žarkih usana..

Ono što je između nas stvorilo, nepoznate čarolije magičnošću probudilo.

Putujemo s dva vlaka iz različitih gradova, na isti peron požude stihova.

Nije da jedno bez drugo nemože, nego jednostavno posesivno proždire.

 

Kada samo mislima trenom naiđe, čarobnim prahom srce mi prelije.

Hoće da iskoči, nesto poručuje, nije da tuguje ali fali, blizine nedostaje.

Kakve čarolije, dal su nas nečim zatrovali, pod stakleno zvono prikrili.

No mi se razumijemo, jedno drugo dražima hranimo, usne topimo.

 

A jutra kada osvanu, rane na usnama nemirne snove otkrivaju, smijanje.

I kad zažmirim il oči otvorim postepeno izgaram, potrebe neke osjećam.

Baš bih poljubio, ovaj tren,kako da si pomognem,ovisnost ne kontroliram

Grlim te, poljubcem sva si u meni se stopila, milinom nezasitno uzela.

 

Sve što želiš davno si posesivno otela, uspavan dubokim snom slatkog nemira.

Nije da nedam se, slatko migoljim da me što duže miluješ usnama šuruješ.

Ako taj susret iznenada bane, u zjenicu stane, al dušu rasturi sve potpaljeno izgori

Al ne, bit ću miran kao suncokret na promaji, ljuljati da ga vjetar ne polomi.

 

Osmijeh si u dušu kriomice ugradila, lampu želja u nama upalila, užarila

Srce pretoplo i požudno želi i osjeća, niti na trenutak misli ne ostavlja.

Tepanje je osnovna boljka sustava, karika jako ranjiva, varamo kartama.

I zato je nježnošću na cijediljku hranimo, sve loše misli od toga tjeramo

Obostrano želje se preklopile, za prvu pomoć sebičnošću zadojile.

 

Srca  su stvorena da bude voljena i zato ljubav posebnu smo zaslužli…

Isti moment se susreli, izvorsku tajnu sa usana popili,slatko bježimo

Da nas potjere ne uhvate,stižu njihove konjice, sabiru neoprostive dokaze.

Osjećaji premoćni, vrhom usana krupne riječi svezane preteškim lancima.

 

Da ne izlete, tajnu otkriju, LJUBAV  STRASTVENU RAZOTKRIJU.

A tek kako ću svaki taj poljubac ti vratiti, svaku vlas posebnošću češljati

U najljepše omote duše prikrivati, na prstima do srca došuljati.

Nastojat svaku ti ranicu vidati, mračnu prošlost iz života nepovratno izbrisati

 

Kako je srce biljka krhka i ranjiva, tišinom bih šutio, zagrljajem sve ispričao

Opet mi kradeš riječi mrvice skrivene,u zamku  upali   poput Romea i Julije

Moram ići mrvice , u grudima zvone riječi ogromne, gromadne za tebe

Na posebnom mjestu spremljene, samo jedno srce može da ih otkrije.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.03.2013 u 20 i 53

 

OGRIZAK USANA

 

Čudnim nekim kanalima priča se krošnjama višanja ugurala.

Spetljali se maštarski ogranci, prehranjuju pužudnim igrama.

Ona višnja slađana sa peteljkom na preplanulim grudima.

Sve više se privlače, usana srču sokove osjetno ludilo opija..,

 

Kako ga ogrizak napusti,eto na usnama groznica ljutito izbaci .

Tijela, tijela će sve priznati najljepše tajnovite kutke prečešljati

a oni u svemu samo šute, opijenošću usana kreveljeni zabrazdili.

Preplanula nasmiješena tišina povjetarcem nježnosti doziva.

 

Osmjehom kao budalicu otkriva, sreća vrišti krikom staklenim očima.

Bože koje riječi ona izmamljuje dušu preore, pojavom srcem razlije.

Njeno sidro na srcu mu čvrsto je vezano, da je potopom ne izgubi.

Ako privremeno potone iz njenog srca život dopire, nezastinošću napaja.

 

Ogrizak usana , svakodnevna terapija, prijeko potrebna, neizostavljiva.

Ako se redovno ne upražnjava, suša poljima zavlada,ružne nus pojave.

Nesanica obuzme, usne zemljotresom nemira pucaju,nedostatke otkrivaju.

Pao je slatki dogovor, jutarnju smjenu ona preuzima, njemu na grudima.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.03.2013 u 19 i 25 minuta

 

Izdrži prikrivena !!!

slatko izgubljena, zaluđena  pamet samu sebe pronađe,

Obično na drugu sličnu naleti pa se zaleti, oboje polude.

Čudnim alejama maštanja prikriveni tragove pretražuju.

Utabanim stazama listova obilje maštarskih svježih tragova.

 

Iščekivanja, uvijek bili u potrazi.zanosnim tragovima mladosti.

Valovi nasukali, teško se braniti, na jedvite jade udare izbjegavati

Gorke morske soli grcaju, jedra do poda spustili, za ljubavlju tragajuć.

 

Usamljenog pjesnika, vjetrovi šibaju, valovi barkom maštanja razbacuju.

Slatkim obećanjima navode da izdrži dok se mora ne otvore, il potone.

Ako mu je suđeno sigurno će susret doživjeti, srećom ozaren vratiti.

Usamljene pjesnike, napaćene duše, pučinom do mjeseca pristignu.

 

Varljiva sudbina, na pučini poslala vrckastim skliskim ribama,

A usne ispucale, od samoće ofucale jedva gutljaj mogu progutati

Možda sirena izroni, sve promijeni,al lažne bajke su prošlosti.

 

Samo dok zažmiriš želju ti ispuni, dok oči otvoriš u zid gluposti odalamiš

Godinu dana sebi ne dolaziš…shvatiš lažljiva bijaše ladica.

U životu nema nikakvih skraćenica niti brojeva sve je maštanje iznova

Srce je prepuno surovih prošlosti rezova, prošlošću se sebi otima

 

Srodnu dušu pokušava pronaći, a nezna kako izgleda dal postoji.

iz kojeg pravca treba da pristigne,tuđa vizija maštu zaslijepila,

Nitko nezna što se u njegovim dešava tajgama, tovar u grudima.

Noć tišinom nemira obuzme, širom nesanici rastvori prozore.

 

Al osjeća duboko je osjeća, dolazi magija mirisom proljeća,.

Dugo godina,i previše dugo godina ovo sanjao, maštao.

Sada se izgleda približilo, dva srca iz mašte spojilo, čarolija.

I sada dok oboje spavaju jedno drugom na usnama stanuju.

 

Prekrasno, predivno, posebno da svakim trenom bukvalno ludimo.

Dal možete to shvatiti, teško… potpunošću doživjeti, magično…

Izdrži još malo mrvico prikrivena, zaokružuje igru sudbina.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01.03.2013 u 00 i 12 minuta

 

 

 

Stobom sam poseban !!!

 

Sa tobom u neki trans se uvalim kao da više ne postojim,

Neka posebna ludost prekrasna me obuzme,carujem.

Putujem našim prostranstvima ljubav se rasprostire

Posebna dragost da skupa smo, ispijaš naše maštanje.

 

Uz tebe sve je posebno, čarobno, samo da si mrvicu bliže mi,

Sreča bi se uduplala, na krajičcima zanosnih utrnulih usana.

Lizalicom čekanja privlačiš, slađane poruke odašilješ.

I ludim za najslađim okama svemira, utaljujuć žeđ mislima.

 

Kada se srce tvoje blizine napije, neznam tko postajem

Sve što dajem duboko iznutra je pristiglo, tebi se stvaralo.

Plodno tlo na tvojim usnama pronašlo, i pupa skriveno.

 

Pa žubori, žubori sve dok tvoja duša bude nemilice kamčila

da joj treba danonoćna potpora, što nezasitnošću se otima.

Sve  treptajem prenešeno duboko duboko u nama skriveno.

Da se brdo stihova cijelu noć kroz snove uz osmjeh preživa.

 

Uzdah, samo duboki uzdah me nekako sladunjavo primiri,

Idi i ne brini, čuvat ću te naručjem strastvenih stihova

Crne misli ne želim na svojim grudima, čak ni u maštama.

Da me nepotrebna bol obuzima, za mene si nepokolebljiva .

 

Dolijeće ptičica skrivena što na prozoru mašte propjeva

Srce svako jutro osmjehom oživi,samnom tajne podijeli.

Putuj neka te valovi našeg maštanja ljuljaju do sljedećeg susreta

Usnom nagrizi me, sve će ti se pokazati sve prepoznati i shvatiti.

 

Školjkice slađana, u sebi si vječnu vatru požude nagurala,

pa me opijaš slikama nadanja, beskrajem slijepog lutanja.

Sa tobom i kroz maštu sam jedinstveno poseban, presretan.

Zbog tebe mi smisao svega se složio, život  napokon probudio.

 

Ostani, samo ostani, iskrica, draž svih požudnih si maštanja.

Volim kad imam te pokraj uzglavlja, stvarajuć svijetleće tragove.

Uspomene bez dodira, enciklopediju maštanja obljepljenu slikama.

Tinjaju, tinjaju predebeli razlozi, tko zna što može da se dogodi.

 

Sa tobom poseban, uzhićeh i posebnošću ponosan..hvala ti !!!

Nakon svih riječi koje stobom provučem i doživim kroz maštanje,

najljepše stihove izrode,pa krećem požudnom vrelinom u pohode.

Laku noć medena, mrvice, srculence najslađih tvojih čarobnih stihova

 

 

Toni Ljubiša Božić , Bugojno, 03.03.2013 u 23 i 03 minuta

 Hvala Gđi Iris na odobrenim slikama za poeziju !!!

Mrs Irbina iščekuje da javim se:

2013-03-03, kratki telefonski skok na usnama

Irbina- NEĆU DA NAM KVARI DANE NAŠIH IŠČEKIVANJA IMAMO MI PRIČIH STVARI OD GLUPOSTI I NERVIRANJA

 

Svaki dan o tome na žalost razmišljam onda mi valjda se nešto pomaklo vjerovatno bi onda došlla  bez problema,ma ovu moju sreču niko nemože da pokvari,NIKOOOOOOOOOOOOOOOOOO,I NIŠTAAAAAAAAAA

 

Tonino- V T mrvice sićušnošću najslađe sreće iskricama satkana

 

Irbina- EVO I KO MENI OVO MOŽE DATI….. I JA TEBE PUNOOO NEMAŠ POJMA KOLIKO…

 

Tonino – Morao sam barem velika slova na trenutak iz kovčega tajni ukrasti, od srca uraganom pokloniti čisto da me ne poželiš strastveno.

 

Irbina- OSJEČAM IH JA BEZ OBZIRA NA NJIHOVO PRIKAZIVANJE…Ž

i dok suze brežljucima lica kotrljaju, osmjeh ih sasuši čim do usni dolete

 

Irbina- NAJLIPŠE MOJE OČI NE ZASLUŽUJU NIŠTA OSIM ONOG LJUBAVNOG SJAJA….

 

Tonino – Zaburljaju grčevi sujete zašto te slijepci pored očiju ne prepoznaju i nevole kao što u meni si zaronila

 

Irbina- KEMIJA SE NIJE DESILA,SVOJU PRILIKU JE PROPUSTILA, ŽALOSNO…

 

Tonino – ovaj život nam nagurao prepreke, klizave obale i blatnjava korita, nitko za ljubav iskrenu i slomljena srca ne pita, kako će jedno drugo na onoj obali dospjeti u zagrljaju nemira ostati,dokle će ova beskrajnost da ubija

 

Irbina- NA OVE RIČI  OČI ČE MI PLIVATI ,VEČ VIDIM DUBINOM OSJEĆAM….Đ

 

Tonino – kad se spojeni, mlječnim putevima beskrajne požude spojeni, u nama se najljepše bajke stvaraju srca paraju u duši nova korita nemira rasturaju

sve se mislim da nije niti mrvicu dovoljno što bih ti iskreno na koljenima iskazao, grudi širom otvorio da uživaš najslađe lažljive riječi probiraš i za svaku beskrajnu ljubav kroz poljubac naliješ

 

Irbina- JEDVA ČEKAM TIH 5 MINUTA DA SE OTKINEM IZ SEBE SVE TEGOVE PORED PRAŠNJAVOG PUTA OSTAVIM

POLJUPCEM TI SVE POKAZATI…..OČIMA UKRASITI…

Tonino-  Al sam uspio tri pjesme da ti poklonim, evo i četvrta:

ŽEDNE RUKE MAŠTANJA

 

Kada snaga opet svježinom zavlada, ushićenost posebnošću prepričava.

Sve želje na horuk se popile pa istrošile, obalu iščekivanje dotukle.

Pa tako zagrljeni. klackalicom slatkih prevara maštanjem odlutali.

Plešemo, himnu  maštanja, ispred nas poljana ljubavi beskrajna.

 

 

Irbina- PREDIVNA JE…LJUBIN TE PUNOOOOO

Tonino- znan, al malkice

Irbina- IMAŠ ZAŠTO BIT…V.T…JAKOOOO

Tonino- grme riječi, zemlja trese se, slatko očijukanje..

Irbina- MORAN IĆ MOLIM TE JAVI MI SE BRZOOO KAD OBAVIŠE SVE …JER PUKNUT…ĆU

Toninio- obavezno, sav si smisao jutarnjeg buđenja.

Irbina- PUSAAA

ZNALA SAM DA ME NEKO PISAMCE OČEKUJE NEKA NERVOZA SE TIJLOM RAZLILA KAO DA MI KAZUJJE DA SU NOVE RIJEČI SPREMLJENE SAMO ZA MENE….U SOBU SAM SE SAMA ZATVORILA I MALO SA SAMOČOM PRIČALA,ONA ME JEDINA RAZUMIJE….FALIŠ MI JAKO,SLIKE MI GLAVOM PROLAZE TOLIKO BRZO DA IH POVATAT NE USPIJEM…..AH A SRCE KO STRUNA,SAMO ČEKAM KAD ČE DA ISKOČI…..UBIJA ME OVA UDALJENOST,TRAŽIM NAČINE DA ŠTO PRIJE DOĐEM DO TEBE KAO DA NEMAM IZLAZA ,KAO DA SE VRTIM NEKIM LABIRINTIMA U KOJIM JA NE PRIPADAM….GROZNO JE,A MOJE SRCE OD SREČE BI PUKNULO,RAZVALILO SVIMA POKAZALO KOLIKO SRETNO JE,A USTVARI NESMIJE…..DO KAD ČE TRAJATI OVA MUKA,SAMO U SNOVIMA MI JE SVE MIRNO,SPOKOJNO KRAJ TVOG TIJELA STISNUTO A JAVA,UF UBIJA…..NADAM SE DA ČE BRZO PROČI OVA NOĆNA MORA,DA ČU SE STVORITI PRED TVOJIM VRATIMA,TAJ TREN RANE ČE SVE ZACIJELITI OSMIJEH NA LICE SE VRATITI IZ ZAGRLJAJA TE NEČU PUŠTATI NIKADAAAAAAAA…..TONI FLAIŠ,UŽASNO FALIŠ

 

Irbina-   TONI OPET MI NISI TU AAAAAAAAAAAAAAA

Tonino- tu sam al tebe ni, ovaj moment dosao

 

Irbina- jESIIIIIII,HVALA BOGU,DAN KOMA

Tonino- Hehehehe,a ja se praznim kroz poeziju

 

Irbina- KAKO ZNAM KAD TREBA EVO GUŠILA SAM SE U OVIM DIVNIM STIHOVIMA,OVO ME ODMAH IZ MRTVIH DIGNE

CJELO POPODNE MISLIM NA TEBE STALNO TE OSJEČAN KRAJ SEBE A NIKAKO TI SE JAVITI

Tonino- tako mora biti

Irbina- MA NE MORAAAAA

JOJ KAKO SAM SRETNA ŠTO SI TU NEMOGU TI OPISATI

 

TAKO JE MENI OVO ŠTO SI MI TI DAO NIKO NEMOŽE DATI

ALI JAKO KRATKO

Tonino-  sve što dajem duboko iznutra je pristiglo plodno tlo na tvojim usnama pronašlo i žubori žubori sve dok tvoja duša bude kamčila da joj treba danonoćna potpora

Irbina- MAJKA JE TU  SVE OSLUŠKUJE  PA MORAM SE KONTROLIRATI…

TI SI MOJE SVE,TREBAM TE BAŠ KAO I ZRAK I VODU

 

Tonino- sa tobom se u neki trans uvalim kao da vise ne postojim , neka posebna ludost prekrsasna me obuzme , putujem nekim prostranstvima gdje samo ljubav se rasprostire

tako mi je drago da smo skupa u tome….uz tebe mi je sve posebno i čarobno samo da si mi malo bliže,mojoj sreči nebi bilo kraja….

i ti me lizalicom čekanja privlačiš slađane osmjehe usađuješ i ludim ludim za tim najslađim usnama do ivice ponora jer vrijediš više nego sve zvijezde naše galaksije jer kada se srce tvoje blizine napije neznam tko postajem

 

Irbina- eto da ti ni pusu ne mogu poslat pa ov o ti je za poludit,barem sam te vidila očima sam te jela a nesmin ništa reč….

Tonino- Sve je treptajem prenešeno duboko duboko sakriveno da se cijelu noć kroz snove preživa.

 

Irbina-snovi su moja utjeha samo sam tamo s tobom mirna….te tvoje oči…..dušu mi oduzimaju,…

.

Tonino- uzdah samo duboki uzdah me nekako primiri,najdraže moje moran bižat

adio mrvice medena

 

Irbina- javim ti se još a u mislima si stalno tu

 

Tonino- čuvat ću te naručjem strastvenih stihova

aaaaaaaaaaaa

 

Tonino- sad u naručju stihova a kad dođem u naručju ljubavi potpune.

 

Irbina- nikud te neču puštati od sebe,reci da mi je jako loše i da moraš bit stalno uz mene

 

Tonino- takve crne misli ne želim na svojim grudima, da me nepotrebna bol obuzima, za mene si nepokolebljiva posebna ptičica skrivena što na mome prozoru srca svako jutro osmjehom zapjeva

 

Irbina- ma to meni znači više od života….i uvik ču bit ti negdi blizu…..iden jubin punoooo

 

Tonino- putuj neka te valovi našeg maštanja ljuljaju do sljedećeg susreta

usnom nagrizi me, sve će ti se pokazati sve ćeš prepoznati i shvatiti

 

Irbina-  plovin okupana tvojom ljubavlju oču na usnama te najviše osjetim…..adio lipoto

 

Tonino- školjkice slađana, u sebi si vječnu vatru požude nagurala, pa me opijaš slikama nadanja

 

Nakon svih ovih riječi koje stobom provučem i doživim kroz maštanje, najljepše stihove izrode.

Laku noć Medena, mrvice , srculence najslađih tvojih čarobnih stihova

MIRISAH TI SNOVE

 

Šćućuren kraj tvog uzglavlja, mirisah ti snove tanane.

Sva u goloj vodi i sanjiva, čežnjom crne kose me uvila.

Šaptah da se rosa na usnulim usnama ne potroši.

Krilima ranjenim suzama najljepše miješah meleme.

 

Ugledah dok si sanjala, za ruku povlačila,sebi privlačila.

Na tren te prevarih, usne na usne žarko položih, vrijedilo je.

A ti još slađe kroz snove tepala, nemilosrdno još prizivala.

Koristih iznenadnu priliku, ahhh  da ne pređe u slatku naviku.

 

 A noć se pljuskom praćena kotrljala,smočene škripe kapije .

Dok si tako snivala grašcima znoja oblivena, strastvena.

Otkopčah ti haljine, prigušene svijetiljke trenom bljesnuše

Prekrasno, krasotno tijelo ukazaše, ajme sreća me spopala.

 

Opija al plaši i ubija ljepota tvojih usana i dodira, strepim.

Svirepi, zavidni vukovi zamke ti spremaju, na lažnjak igraju.

Da te vukovi iz moje mašte na prevaru ne ukradu, i polome.

Bila bi to nedoživljena osveta, gdje se nigdje nije doživjela.

 

Voliš da budeš mi robinja, blagosiljaš svaki trenutak maštanja.

Srca nam buktinja, sve bolove rastvara, pusti da sve se dešava.

Dok se meni trenom nisi skrasila, ljubav i sreća me obilazila.

Sad , sad se sve promijenilo, mozaik sreće tebe mi poklonio

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.03.2013 u 17 i 17 minuta.

 

 

ŽEDNE DUŠE MAŠTANJA

 

Bijah skršen oblak u kandžama orkanskih vjetrova

Sunce moje  si, iz grudi sve vrtloge bestraga raspršila,

Uživam, dušu haromija razvezala, romanse odjekuju.

Praznine duše sam raselio,bestraga rasuo u nepovrat.

 

Oslobođeni straha lebdimo visinama, ljepota snivanja.

Istina se prikriveno približava, tragove sve više otkriva.

Pospimo sreću da se drugi napoje, shvate da ljubavi postoje.

Samo naš svijet maštanja, duši i srcu strast su beskrajna.

 

Posebnošću bez i trunčice bola smo vezani,čarobnjaci na opili.

Kad nas jata ptica primjete, cvrkutom u brisanom letu prilete.

Ljubavi nam podkradaju, stopljena srca osjećaju, pa uče u letu..

Onda se pred sumrak iz nebesa spustimo, ozareni lelujamo.

 

Nakon toga otrovani slašću trabunjamo, slatkim mislima šutimo.

Privuče nas zaljubljenih koliba, pokraj starog kestena, prikrivena.

Grme uzdasi, pod plahtom poludjelih igrica, ljubavna krstarica.

I onda nas jutro iscjeđene dočeka, na drugu stranu jastuk okrene..

 

Kada snaga opet svježinom zavlada, ushićenost posebnošću prepričava.

Sve želje na horuk se popile pa istrošile, obalu iščekivanje dotukle.

Pa tako zagrljeni. klackalicom slatkih prevara poluusnuli odlutali.

Plešemo, himna  maštanja, ispred pukla poljana požudnih cvijetova.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,03.03.2013 u 16 i 48 minuta

 

UTJEHA NA ČEKANJU

 

Utjeha krilo savila, krljušti bolova pješčanim dinama prekrila.

Zaborav se lepršajuć rastapa, na male kockice mozaike otkida.

Jad od prošlih dešavanja, nikako da nestane il mrvicu zadrijema.

Snovi i jave zakrvile, rat ne prekidaju rastrazne reže jedna na drugu.

 

A oni nepomični ukočenih pogleda, pučinom lažnu nadu pretražuju.

Posebne straže poredali, cijele noći dežuraju,dimne poruke hvataju.

Na stolu sikću nasukane čaše čemera, svirepim otrovima prelivene.

Ironija , nus pojava skrhanih u duši otrova, trenutke slabosti sačika.

 

Prošlost bljutava, satkana od bolova, lancima robijaša duše privezala.

Nemirne noći vapajem trzaja, krkljajući guše izvorima surovog buncanja.

Svakom na tanane srce se otkida,ilovača tijelima zavladala, ukipila.

Uzaludne molbe i vapaji, da najviši vrh osvoji,penjanje ka vrhuncu penjanje.

 

Neprekidno se redaju pokušaji i padovi, život se natovario dijelom surovim.

Dani postali sumorni, golim stopama preko lomljenog stakla postali.

I posljednje atome snage odnose, dušu na paramparčiće u bescijenje raznose.

A ljubav, blijeda, promrzla, bosih stopala ledenjakom se šepajuć uputila.

 

Al uže nadanja još uvijek čvrsto je, svemu i svačemu se odupire, ne popušta.

Na uzglavlju mladosti skrivene amajlije postoje, trenutak spasa očekuju.

Hitajmo , iz kaljuže podrhtavanje ljubavi bježimo, u srca se opet vratimo.

Jedno za drugo smo stvoreni neka se skrše lažni ratovi, ljubav je naša vodilja

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 03.03.2013 u 10 i 14 minuta

Dal si se zapitala

 

Dal si se zapitala dok si sretnim osmjehom šetala, uspomene prevrćala.

Dal smo trenutke posebnosti na nagovor zvijezda na čekanju pokrenuli.

Koliko je samo bludnje između nas rovarilo, šumom stihova potpaljivalo.

I kada sami šetamo korak drugog u srcu osjećamo, prikriveno otkucava.

 

Tako smješkajuć zbunjeni osmjehom prekrasnim, istinu činimo nevažnom.

Bitno je da nam se duša opila, iz ruku više ništa ne ispada, spokojni.

Trenutci spokoja, prekrasnom tišinom zavladali, u srcu zakocenuti ostali.

Divno je, kao magična kugla da sve ispunjava, želje nam trenom očitava.

 

Nema veze,bar za sada je  slatko prevrtljivo maštanje, nedostižna misija.

Jer i to čarobno maštanje, slađe je, o sreći snivanje od sreće je jasnije.

Neka se karta našeg putovanja u jednom pravcu odigrava i zakupi.

Ne želim se iz vlaka tog iskrcati u javu vraćati, mladost želim uživati.

 

I povijest naših dešavanja, svoje govore je spremila, suzama ih prelijeva.

Svaka suza okean je iskrenih riječi i požude, a druge dalje se i ne vide.

Boli nismo spoznavali, jer smo iskrenošću sve sagradili, potpuno uživali.

I svo naše čarobno snivanje, uzavrelo iščekivanje, poljubca da se dogodi.

 

Taj zagrljaj i poljubac bit će tračak na svijetu najljepši, u tišini zgnječeni.

Izvezla si prekrasnu tuniku, plašt od probranih stihova, strašću te doziva.

Simboli naših okorjelih taština, očarani jezdimo preko kariranih livada.

Jedno drugo smo očarali, najljepše mašte kartama dodira podijelili.

 

I ako još zvaničn ne postojiš, a i ja sam tebi samo lepršava maglica.

Postoji naša ulica što vodi do plaže ljetnjih prezrelih grozdova.

I tako maštom smo rođeni, najslađi zaljubljeni likovi, upalili trikovi.

Uživjeli se u strasne uloge, dahom mijenjamo scenario lažljivi.

 

No mi smo se zavoljeli, najprisnije tajne podiijelili, trenutak čekamo.

Čekamo da se magična galaksija otvori, sastanak zakaže i odobri.

Tek onda budemo vidjeli koliko su snovi prekrasni il samo lažljivi.

Kada se usne sastave, tijela će se razumjeti, sve ćemo saznati.

 

Izdržimo, još malkice čekajmo da se susret povjesni dogodi,

sve razvali, opije, bez kapi rakije ah tko će do tada izdržati…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 03.03.2013 u 08 i 17 minuta

 

 

Baš ih noćas slasno krenulo..

 

Vedrinom misli kucaš ulazu kroz maštanje,

Osluškuješ stihove, redaš u logične redove.

Kišom požude stih po stih nadom ispireš,

A skladište u duši sepetima skvrčeno, redovi.

 

Ako neki poklekne, hitrošću ga podižeš

Sladorom mašte zadojiš, požudom raspališ.

Pokrene se lavina nezaustavljivih otrova.

Paraš strasti prostore,doziraš da ne izgore.

 

Pa kad im pamet izludi, ljubavlju se zokruži.

Krenu slike stvaranja, budi scenario filmova.

Grle se sunčane fleke i bezdušni oblaci.

Sve se nekako probudi, ljubavnike sjedini.

 

Zalaskom sunca zapadni bljeskovi provale.

Sve uzbune, panika nastane,boje razliju.

I te posebne večeri, ljubavlju zarumene.

Britke riječi nemilice rešetaju, strahovi odlaze.

 

A meteori maštanja, klikteć nebo paraju.

U zagrljaj padaju, vrckavim lažima izigravaju.

Do jutra se priče potroše  životom ukrase.

 A želje varnicom poljubca i dodira isparavaju.

 

Mrkle noći bez dokaza skršene ostaju.

Protiv iskrene ljubavi oružja opet nemaju.

Na razne načine iz mraka varnice bljuvaju

Hoće da ih zaplaše, požuda iz njih da nestane.

 

Al pljusak njihovog maštanja,prošikljao

na uzavrelim ispucalim usnama sasut obiljem.

I tako bezbiržni, prženice grizu na usnama

Medovina nagrnula, obloge dofurala,

Baš ih noćas slasno krenulo, baš im zavidim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,02.03.2013 u 23 i 01 minut

Jutarnja ćakula sa Mrs Irbin

 

Zora rana na prevaru ranije se izvukla, oboje u preljubu zatekla.Telefone pod jorganom prikrivaju, strastveno maštaju, jedno drugo dozivaju.

U pozadini stara dobra pjesma Ibrice Jusića se razlijevala, suzama podsjećala: LJUBI SAM LJUBI VAŠU KĆER

Mrs Irbina :UFFFFFFFFFFFFFFFFF,EVO JOŠ JEDNPUT SAM PISMO TVOJE ČITALA I DA,SUZA JE OPET POTEKLA,KAKO I NEBI KAD SI TI TU,OVO TVOJE ČITANJE ME USPAVLJUJE ,TJERA ME U SAN DA ZARONIM MISLIMA TI SE PRIBLIŽIM I DA ZAJEDNO JUTRO DOČEKAMO…..SVAKI PUT BAŠ KAO DA JE PRVI,NE MOGU TE PRESTAT SLUŠAT …. KAD ME POGLEDAŠ KRV U ŽILAMA MI SE ZALEDI ,SRCE NA MINUT KUCAT PRESTANE A RUKE POLETE DA TE ZAGRLE…..ONDA OPET U STVARNOST SE VRATIM,ALI SVJESNA DA JE SVAKA RIJEČ NAŠA ,DA SMO SKUPA PA MAKAR NAS TOLIKA DALJINA DIJELILA,ALI U SRCIMA SMO TU JEDAN UZ DRUGOG U NARUČJU…..HVALA TEBI TONINO NA SVAKOJ DIVNOJ RIJEČI NA TOLIKOJ LJUBAVI KOJU MI POKLANJAŠ…..SAMO TVOJA MRVICA!!!!!!!!!

 

Tonino: Čitah barem 10 puta prošlo pismo *čekaj me * i vrtih mislima, koje kakve filmove i kombinacije stihova trokolicama čekaše. Ne brini..ti znaš gdje mi postojimo u našoj čarobnoj kolibi bljeskom se volimo,čarobnom tišinom slika sve vidimo i kroz njih kažemo i opet nakon toga prepunih baterija unutarnji mir nas obuzme , smiješak se zaključa na obrazima i dalje putujemo.

 

Tu, kao orao u gnijezdu nestrpljenja se skupio, ne bi li vjetrom robusnim tvoj glas prispio, pa se bacim niz litice i tako presretan ljubavlju što putuje vatrenim letom prostrane slobode uživam

 

Sve riječi ti pismom pristigle  su mrvice što preko reda iz nemirne duše su iskočile, preko reda nagurale da ti na usnama osvanu, prostranstvom drugih galaksija putuju, tragove jedne slatkice pronalaze da je meni uz fanfare poklone.

Jednostavno ovo tijelo i dušu čvrstom folijom izobilja si obmotala, tankim a neraskidivim nitima trajnosti uvezala.

Svako jutro drage volje ranom zorom prispjet ću, prije nego oči otvoriš svo tijelo ću najljepšim dahom da ti probudim, na usnama najslađu rosu da nakapam i stihove šapatom nježno da recitiram. Hoću da ti gledam smiješak kada se budeš budila od zadovoljstva tijelo istezala požudno uzdisala.

 

Ahhhh previše si iz duše propustila i tišinom odraza duše opisala:

 

velike tajne riječi duboko duboko u majušnoj škrinji stanuju tamo vječnošću neka ostanu, a mi kroz osmjeh i vrelinom dodira budemo pričali dok tišina bude škripala

 

Mrs Irbina: VELIKE RIJEČI SAMO TI ZNAŠ PROČITATI,DEŠIFRIRATI….

I TAKO ZALUĐENO ZALJUBLJENA PLOVIM KROZ TE DIVNE SNOVE U KOJIMA POSTOJI SAMO LJUBAV SREČA MIR TIŠINA I MI U GRUDIMA

 

Tonino-I ovo je više nego dovoljno i da se nikada ne sretnemo ti si postala još stijena snažnija na sve udare vremena otpornija,i to me čini presreteno presretnim, da sam ti na najljepši načio oči otvorio.

 

Mrs Irbina -DA SE NIKAD NE VIDIMO TO BI BILA NAJVEČA KAZNA I STALNO BI SE PITALI

Bože što smo to skrivili…

Tajne naše srećice su  ljubavne šifrice…tajni kod nitko neće da probije….

poslah ti poljubac , dal te stigao, dal si glavu okrenuo garavim očima me okupao.

  

 

Tonino- A tko tako ima ovaku sreću u životu ovakve stvari cijelim bićem da osjeti

 

Mrs Irbina -MI I SAMO MI , SRETNO SE LUDIH GLJIVA NAJELI PA ZASPALI U DRUGOJ GALAKSIJI SE PRONAŠLI

PUSA POSLANA

 

Tonino: popijen kao kapljica,meni treba vodopad

 

Mrs Irbina – Cijeli ocean čeka te….

 

Tonino-imam te da nisi svjesna čarolije samo te osmjeh otkrije koji ti kazuje da trebam te

 

Mi i samo mi , sretno se ludih gljiva najeli pa zaspali u drugoj galaksiji se pronašli, i lebdimo nesvjesni koliko izobilja u sebi imamo jedno drugom da beskonačnošću dijelimo

 

Mrs Irbina KAO DA SAM TI U SRCE, UŠLA I VALJAM SE PO TIM DIVNIM STIHOVIMA,SMIJEM SE I MISLIM BOŽE KAKO JE OVDJE LIPO NE ŽELIM NIKAD IZAČI IZ OVE ČAROLIJE….

 ZBILJA JE ZA SREČU POTREBNA MRVICA,ALI TA MRVICA JE TOLIKO VELIKA…..DOBIJU JE SAMO PRAVI SRETNICI …TOLIKO SAM SRETNA JER SAM ODABRANA MEĐU MILIJARDAMA DRUGIH….SAV TVOJ SVIJET POSTAJE MOJ ,A MOJ TVOJ I TAKO NAM JE LJEPO DRUGI TO NEKUŽE NJIMA JE MRVICA PRAVA SITNICA,TRAŽE PUNO,TRAŽE MNOGO TRAŽE PREVIŠE A DUŠA IM TUGOM ODIŠE I NA KRAJU SU TOTALNI LUZERI…..

 

Tonino – U sridu si pogodila

 

Mrs Irbina NADAM SE DA SAM TO I ZASLUŽILA….·

 

Tonino – da nisi nebi ni glavnu ulogu dobila

 

Mrs Irbina KOJA JE ČAST DRŽATI OSKARA, NE U RUKAMA NEGO U SRCU ŠTO OTKIDA….

 

Tonino – Oskar je laž i obmana u srcu i duši ti žubori nagrada za tebe neprocjenljiva

  srce MOJE SI TI

 

Tonino – i ti si nečije na sve strane istetovirala

 

Mrs Irbina – USNAMA OZNAKE PISALA LIPA SLIKA JE NASTALA,VEČINI NEJASNA,A ODABRANIMA POSEBNA

 

Glas, osmjeh srećice putuje u očima planove prenose.

 

Mrs Irbina – MA UZ TEBE JE SVE TAKO DIVNO JEDINSTVENO POSEBNO…

 

Tonino – I bas u ovaj moment našeg pisanja ona pristigne

 

Mrs Irbina – I SVE S NEKIM RAZLOGOM….

 

Tonino – Nista nije slučajno

 

Mrs Irbina – JOJ Antonio….OBOŽAVAM TI IME šaputati , pa se raznježim…

 

Tonino – I tko sada poslije ove ćakule nebi mogao da preskače kineske zidove

 

Mrs Irbina – PJEŠICE BI MOGLA DO TEBE , u okrilje maštanja pusti me

 

Tonino –  A tvoje ime Mrs Irbin najslađe požude iritira, slatkošću dirigira,postojanošću osvaja

 

Mrs Irbina – ali Antonio !!!… NIJEDNO IME MI NE PRELAZI PREKO USANA TAKO LAKO I PITKO KAO TVOJE,STVORENO JE ZA USNE DRAGANE, ČAROLIJOM OBUZME I KAD GA NE IZGOVORE….

 

Tonino – Ne izgovaraj, uživaj što primaš i osjećaš

 

Mrs Irbina – ZAGRLI ME….BAŠ KAO PROŠLOG NE TAKO DAVNOG PISANJA KROZ SAN LUTANJA..

 

Tonino – Cijelo vrijeme te ne puštam dio mene si postala

 

Mrs Irbina – BUDI TU….TAKO ME STRAH DA TE NE IZGUBIM… stalno želim da te blizu osjetim…

 

Tonino – Koliko me budeš željela toliko milion x više budeš primala.

 

Mrs Irbina – Jedva čekam popodne da opet čujem te, glas ti osjetim,da vidim taj divan osmijeh te moje lipe oči,ja bi te zatvorila di niko nebi gledao…..hahaha ili možda ne,ostavila bi te na mijestu di svi prolaze,gledaju ,ali ne diraju jer to sve je samo MOJEJEEEEEEEEETVOJA MALA MAZA SAM KOJA BI SE STALNO STISKALA I PUNO LJUBAVI TI PRUŽALA….  Tonino – Vjetrovima i smetovima nemirne veljače si obvila samo na tvome izlogu srca stanujem najljepše poljubce pogledima dobijam.  Mrs Irbina – OSMIJEH MOJ TI SAD ODGOVARA…   Mrs Irbina – Hehehehehehehhehehehehehehehehehehehe VIŠE NIKAD NEČEŠ BITI USAMLJEN VJEČNA SAM TI PTRATILJA…   Tonino – Moja krvna grupa se čarolijom izmješala takva na galaksiji više ne postoji jedno u drugo smo živote izmješali     Mrs Irbina – SVE SE IZMIJEŠALO ALI I POSLOŽILO SVE JE NAPOKON NA MISTU.  VEZANO.. KOJA SI KRVNA GRUPA   Tonino- Muška  0+    Takva sreća niti u ogledalu se nemože izbrisati što je više istrebljuju ona izmigolji, još sjanijom zvijezdom nakiti   Mrs Irbina – ŽENSKA STRASTVENA A+   Tonino – Bože koje riječi mi donosiš nemaš pojma kako me unutar duša ukrasiš smijem se do vijeka smijem se radujem svakom trenu na dlanu tvog boravka.   Mrs Irbina – ENERGIJA I LJUBAV IZ KOŽE MI IZLAZE.. LJUBAV…NEKIM ČUDNIM KONCIMA JE VEZENA….   Tonino – Ovo je prešlo sve granice na branama dodira, bujica navalila prelijeva, da brane u nama ne napuknu sa sobom nevolje povuku,posesivnom u najokrutnijem obliku se šepuri svoje trikove koristi   Mrs Irbina – DAAAAAAAAA,PUKNUT ČU OD SRIČE   Tonino – heheheheheeh beskraj osmjeha osjeća,a pjesma svira stand by me   Mrs Irbina – MORAŠ OSJETIT,USTA NE MOGU SKUPITI….OD SILNINE SREĆICE OSMIJEHA  …STAND BY ME   Tonino – Oči suzama skrivaju, nešto skrivaju dok tragove otkrivaju, samo moja dva smeđa bisera na mene čekaju Svi postojeći bolovi trenom nestali, svi oblaci raspršili, vedro je, otkida sreća nemjerljiva V…. T.   DJEVOJČICE VJEČNOŠĆU STRASTVENA.   Mrs Irbina – IZMEĐU NAS SE DEŠAVA TELEPORTACIJA POŽUDE I MAŠTANJA..

 

Tonino – Teleportacija je puževa taktika , jer prožmemo se trunkom treptaja

Nama je dovoljna samo mrvica pomisli da nas u zagrljaj sreće povrati i onda po cijeli dan nasmiješeni jezdimo, gledajuć izgubljene duše oko nas kako pate se naš svijet ne razumiju.

 

 

Mrs Irbina – SVE JE TO SUPER I JAKO SRETNA SAM, ZAHVALANA ALI DIO MENE SI NA NEKI NAČIN POSTAO I TEŠKO MI TOG DIJELA SE ODREĆI….

UVIJEK BUDI TU, UZ TEBE TOLIKO RAZORNO JAKA POSTAJEM DA KROZ SVE OLUJE I NEVERE PROĐEM BEZ OGREBOTINE I TRAGOVA….

 

Tonino – Nećeš i ne moraš nikada se odreći, u meni si temeljna postala,  srce ubijedila osvojila bez trunke dodira jer duša ti pristigla ranjena

 

Mrs Irbina – Hahaah samo si TI NA PAMETI..HVALA TI MOJ DOBRI ANĐELE….

 

Tonino – Nemaš pojma kako mene popunjava kada ljude iz ponora samogušenja izvlačim rukom pruženom.

 

 

Mrs Irbina – TOLIKO BOGATSTVA IZMEĐU NAŠE DALJINE SE PROSTIRE , SVE VEĆOM SNAGOM SE NEMIRIMA ODUPIRE, JEDNO DRUGO OD PRVOG DANA ČITAMO, POTPUNO OSJEĆAMO I TOM NEPOZNATOM OSJEĆAJU ZELUĐENOŠĆU DIVIMO

 

Tonino – Svi putovi što do nas čekaju, već odavno su izobiljem naše požude popločani, noćima blješte da se avioni mogu tovarima naših želja spuštati, u dušu nam iskrcati

 

Kad smo zajedno čvrstinu nesalomljivih granita izazivamo, neprobojno staklo zlobi postajemo, dušmani zube o našu ljubav slamaju, a mi se osmjehom spokojstva kitimo

 

Mrs Irbina – OBOŽAVAM PISMA TVOJA ČITATI , KAO DA IH ISPRED MENE GOVORIŠ.PROČITAH U ZANOSU GUTLJAJA BAREM 10-TAK PUTA, VIDIM, GOVORIŠ, IMAN OSJEČAJ DA ISPRED MENE SI,ŠAPUČEŠ PRIČAŠ KROZ  STIHOVE….

 

  

Tonino – Jutro jutro, srećo sreća nanizanih čarobnim okicama beskraja, dokle puca vidik pučinom maštanja

 

Mrs Irbina – FALIŠ JAKO, STALNO BI DA SI UZ MENE..

 

Tonino – Evo vidiš kako te osjetim, šaljem ti stih praskom svitanja, mislima dodira a jako dobro znaš koliko ih čeka da ti se pokloni u prekrcanim grudima.

 

Mrs Irbina – NEVJEROJATNA POVEZANOST MISLIMA I OSJEČAJIMA MEĐU NAMA KRČKA SE.

 

Tonino – Nije nevjerojatna nego jedinstvena, posebno unikatna,samo samo njihova

 

Mrs Irbina – TILA SAN NAPISAT SAMO NAŠA…NE MOGU VJEROVAT, MI SMO JEDNO TIJELO

 

Tonino – To osjećamo potpuno osjećamo zatvorenih očiju, bez pisanja il govora.

 

Mrs Irbina – PREDIVNO

 

Tonino – Čarobno

 

Mrs Irbina – BAŠ KAO I LJUBAV KOJU GAJIM DUBOKU U GRUDIMA TEBI SE POSVEĆUJE.

 

Tonino – Velike riječi u zidinama srca neka ostanu, miruju, da se nečuju !!!

 

Naravno sve kao skener tišinom  šuma očitavam.

 

Nemoj da te ova oštricama mašta od tvojih ne udaljava …

 

Mrs Irbina – JEDVA ČEKAM DA VIDIM TE,ČIM SE RAZIĐU I BEZ SLUGA SAMA OSTANEM ZOVEM…. ZOVEM TE PONOVO..

 

 

Tonino – Sreća pa se zaljubljeni maštama održavaju, stihovima svilenkastim pokrivaju da ih paučina zaborava ne prikrije bez zraka ostavi

 

Stalno na prste se izdižem korak  poznati da ugledam, kroz vjetar mozda miris osjetim il kroz noć bljesak očiju ugledam, da pokažeš gdje na kojem mjestu me sačekuješ

 

Mrs Irbina – SAD BI TE LJUBILA, TOLIKO SREĆE IZ MENE ODIŠE, IZVIRE, SEBE NE PREPOZNAJEM…

 

Tonino – Žuborenje,jednostavno zagrljaj osjetiš, poljubac sam se nasloni, i tiho nježno sa nogu slatkom nemoći obori

 

Mrs Irbina – DA TO JE TAJ OSJEČAJ SVAKI TVOJ DODIR OSJETIM A KAD POMISLIŠ NA MENE NEŠTO TOPLO KROZ TIJELO ZAPLEŠE, ZNAM DA SI UZ MENE….

 

LIPO MOJE MORAM POĆ…ALI  BUZOOO SE VRAČAN, DO SLJEDEĆEG PISANJA TELEFONSKIH ZAPISA.

 

Tonino – Treperi na prstima tako će slatka sreća da te otima i meni krajičkom pošalje !!!

Sve poruke što smo razmijenili progutaj, u uglu duše na tajno mjesto spakiraj i kad nas želja spopane,koja suza od sreće nagrne, ponovo pismo po pismo prelistavaj, slikama prošlosti uživaj dok se ponovo preko žice ne spojimo nove cigle naše strasti gradimo.

A sve vidljive tragovo, izbriši, neka ti pomognu naši dragi vjetrovi kako god odluče dal će poslati smetove lišća il snjegova njihova je odluka, al će sve prikriti.

Ljubav jedinstvenošću posebna zahvaljujuć njima i nama bi tako opstala.

 

A velike riječi za kraj,znaš gdje možeš pronaći, cakli nam se u očima !!!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.2013 u jutro 06 i 44 minuta

 

Čekaj me Ms Irbina!!!

 

http://www.youtube.com/watch?v=7rKRgmnAetk&feature=youtu.be

Čekaj me Gđice Irbina!!!

 Noć nemirniju ne pamtih da me je strefila, toliko vrtloga razmišljanja, škrto sebičnog posesivnog planiranja, opsesivnog magičnog doživljavanja.

Nečega što čovjek nije niti trenom vidio, maštama zamišljao, taknuo, uzdah uzdahom popio.

A PRIČE U GRUDIMA VIŠE NI ZIDOVI NAJVEĆIH HIDROELEKTRANA NE MOGU ZADRŽATI popuštaju, napukline opasne po život postaju, svaka kapljica riječi u detalje sve razvaljuje, kroz najtvrđe stijene sa lakoćom prodire. I kako , kako reci mi sve te prirodne orkane da savladam , svjesnošću da kontroliram, kad su me unutra provalili, sve moje slabosti potkupili, da ni sam više nisam svjestan tko je na mojoj strani ostao realnošću savjete da mi udijeli.

Jer takva slast jednostavno neopisiva toliko se krasno podlošću prikrila, nasmjehuje, ljubaznošću sekundom otruje.

Uhhh, zavlačim se u dubine gdje još nikada ne svratih , bez zraka nesvjesno ostajem al i to mi požudu ne ometa izluđen još više poskakujem, umjesto da postajem sve snažniji, pametniji, da se svijesnošću kontroliram, mene ljubav, bukvalno ljubav svim svojim slađanim zamkama privezala.

Branim se, svom silom branim se ,al slabost , slabost neka da te ne izgubim sve ti popuštam, ulagujem,nasmiješeno namigujem jer si u mojim slikama Monalizu trepuškama očiju zbrisala.

 

I po tko zna koji put pored toliko izbora nagrnulih riječi na trenutke zablokiran, bez riječi ostanem , pa mi se činim da te šutnjom, tom preslatkom šutnjom toliko otkinem i tvrdim snom za par minuta kao drogiran umirim. Ne budi me, iz tog prekrasnog sna u kojem si žila kukavica postala,Ne budi me, samo usnama nasloni se, ako želiš koju riječ pokloni mi dok se ne probudim taj divan san ne raspriš realnošću, nepoznatošću što dolazi…

 

I sada kada vratih se da prije ovih riječi što ih želim ti poslati još jednom pročitam i pogledam koju greškicu ispravim, samo bez teksta ostajem.

Koliko iskrenosti u svemu se navaljalo, normalno disanje začepilo, na kratko ubrzano na škrge uzdišem, pokušavam da sve kotroliram. Nekako uspijevam, i opet razmišljam dal u kovertu da to sve pospremim, drhtavom rukom naškrabanim rukopisom našvrljam.

Nakon kratkog razmišljanja preko koljena odluka pala je, suzom ispraćenih sretnika u sanduče našeg maštanja brzom poštom poslah ti. U meni uzbuna, bezbroj preostalih riječi  se podiglo, pobuna sprema se, zašto sam njih izostavio jer i one bi htjele da ih koristim još više strasti i požude i mašte i sebičnosti napišem. AHHH koliko bi to pisama trebalo da postane.

 

Anu Karenjinu , Rat i mir u jedno da sastave bio bi samo predgovor svega onoga što u meni još uvijek dozvolu  očekuje da ti se pokloni.

Neka te ovo pismo osmjehom sačekuje, i kada ga ponovo budeš čitala neka ti suza koja procuri bude neraskidivi lijepak prekrasnog maštanja iz kojeg lavirinta posesivnosti izgleda nema izlaza.

Kao da vidim te, svaku tvoju riječ osjetim kako govoriš:

ŽELIM JUTRO NAKRCANO  TVOG ZAGRLJAJA,ŽELIM DAN OKUPAN POLJUPCIMA,ŽELIM TE OSJETIT….I ZAPAMTI NITKO ALI NIKOM TE NEDAM….

IMA TU RIJEČI DA BI CIJELO KOPNO POPLAVILE,SVA OSTRVA POVEZALE A TEK OSJEČAJI KO NEBO SU VELIKE KO SVI OCEANI SVIJETA DUBOKE,A SRCE MOJE,,,,SAD OVAJ MOMENT I TKO ZNA KAKO DUGO KUCA SAMO ZA TEBE….

LJUBAVI PA JA VIŠE NEZNAM KAKO DALJE….OVO JE STVARNOST,NAŠA STVARNOST,ALI ZNAJ DA SAM STVARNOŠĆU TU DA SMO ZAJEDNO U SVEMU MA ŠTO DA SE DESI ALI MORAM TE VIDJETITI,I TO ŠTO PRIJE JER NE MOGU VIŠE TO POTISKIVATI U SEBI,JEDNOSTAVNO ME OSJEČAJI,EMOCIJE ,RIJEČI POPLAVLJUJU….DO DAHA MI VIŠE NEDAJU,A BEZ DAHA MOGU SAMO KAD SI TI BLIZU,TAD MI VIŠE NIŠTA NETREBA , ORGANI I ONAKO STAJU,VIŠE SNAGE NEMAJU,A ONO NAJVAŽNIJE JE SRCE, KOD TEBE JE, TAMO JE SRETNO I KUCA ZA DVOJE,TAD NAS VIŠE NIŠTA RASTAVIT NEMOŽE….

MOJA SE SREČA VIŠE NEMOŽE SAKRIT….ALI JE NIKO NEZNA PROČITAT….OSIM TEBEEE

FALIŠ MI JAKOOOOOO…..

 

Sve tvoje riječi jeste da maštom dolaze ali jasno sa tvojih usana čitam ih  što me još više razvaljuje i opija.

Osjećam , potpunošću osjećam, posebnošću doživljavam, toliko toplih posebno odabranih vibracija.Sve me ove halucinacije stepenicama nepredvidivim zanose, i svaki put novim pogledom tvoga osmjeha oduševe.

Presebičan sam da se na slici tvojoj zaustavim, cijelinom u tebe se zavalim pod kožom ti skakućem, koje kakve ludosti predlažem i zato te ovaj prekrasni osmjeh otkriva jer sam ti razigran sladorom u grudima.

Uzmi sve što na pamet ti doleti , samo nikad iz mašte ne pomišljaj da nestaneš.

Jednostavno više nemam hrabrosti da taj susret zamislim, kojim pravcem će se desiti, dal će grašci znoja sve obliti, il će sreća sve na svoj način ukrasiti.

 

Hahahah ah taj dugo priželjikavni zagrljaj,u  njemu uživam kao da sam svaki moment u nekom filmu ljubavnom,glavni glumci uloge dobili uživjeli  zaluđeni iz scenarija nestali. ….

 

Ovakav scenario ne postoji, on se tišinom doživi maštom zaokviri

ma kako god bude u zagrljaj primi me a drugo će se samo slagati, uvezivati.

AL emocije, kako emocije sakriti kad te vidim u zagrljaj od sreće ti skočiti,svi o tome će  pričati…..

Ma ovo je samo naše ,to nema u knjigama i zato moramo čuvati , največe blago u škrinjama duboko u pustinjskim dinama, vječnošću ključeva vezani…

 

Što češće pomišljam da lopticu prizemljim još žešću ovisnost osjetim, sebe kritikujem i napadam, srcu kažem zar sve posebnošću ne doživljavaš, i nakon toga argumenata nemaju da ljubav ovu u neki ugao sakriju jer strast je svojim adutima sve pokosila.

 

 

Moram ovo pismo smireno da završim, al buktinje u meni na sve strane prozora proviruju, svojim plamičkom rupicu slabosti pokušavaju da pronađu, pa da me provale, totalno spale i sagorim, pepelom mašte da nestanem.

O Bože kuda ide ovo mladalačko posesivno trabunjanje, dal da puknem si šamar, ustanem, pod hladan tuš glavu i tijelo  zamrznem nebi li se ovaj vulkan razvaljen barem mrvicu primirio, malo popustio da iskočim iz oblaka tvojih nedirnutih usana.

 

I kad se ispod hladnog tuša probudim smijeh me sreće obuzme, pjevam, pjevam na sav glas u sebi prikriveno, da svaki dio tijela praznik doživljava.

A oko mene vrelina se još žešća zaholcala.

Što sada, što sada još gore opekline na sve strane izbacuju tragove zaljubljenog dječaka otkrivaju il me samo moji strahovi lažnim slikama zavaljuju.

Odoh dugom šetnjom kroz prohladne vjetrove da sa njima popričam dal imaše iskustvama sa posebnim slučajevima maštanja, da mi pomognu, na drugu planetu odnesu me, možda će pomoći. Al onda plašim se, posesivnost se u prvi plan uvijek ubacuje, za uho povlači i non stop ponavlja

* ETO TI, SRCE SI OTVORIO, ŠPIC NAJLJEPŠEG CVIJETA MAŠTANJA U NJEGA ZARIO, PUSTI GA NEKA SE LATICAMA UKAŽE, SVIMA POKAŽE KAKAV ĆE POSTATI*

Prekidam, što je peviše previše, ovo pismo se odužilo, sve između redova kada budeš čitala magla shvatanja bude te obuzimala.Nedaj joj da te u istu provaliju navuče i zavali, teško ćeš joj odoljeti , njenih kandži izvući jer bolno slatke i neoprostivo požudne svakom mrvicom misli ti vladaju.

Velike riječi opet ne izgovaram, ne želim slabić da ispanem da mi suze otkriješ, shvatit ćeš !!!

Tvome odgovoru se nadam i unaprijed oduševljavam jer sve što tek treba da se dogodi, mašta mi preuzme, koloturima svojim isprevrće i možeš i zamislit što u glavi mi servira.

Čuvaj se, ne nasjedaj, svaku riječ posebnošću odvajaj, pruži joj šansu neka svoju priču ti ispriča, imat ćeš slike bezbroj savršenih proljeća koje nikad nisi doživjela. I kad sve to doživiš , možda shvatt ćeš i moći da mi oprostiš što sam iskrenošću dušu samo mrvicom ti otvorio. Šuti , podignute glave hodaj da ih okolo izrazem sreće ne zaplašiš .

 

Ono što osječamo nesmijemo reći riječima,ono što bi pokazali daljina nemira prikriva, ali nadam se, čak sam presiguran da sve osjetiš da bi u krilo skočili, vrtlozima svezani.. stisni me ,vrti me i ne ispuštaj iz naručja,… aaaaaaaaaaa da si barem tu……poludit ću….

 

Pisamce jednom riječju sazdano, izrečeno dahom treptaja, kanonada riječi  u majdanu jaruge slatkih maštanja svoj trenutak iščekuje da svoju priču ispriča…

 

Pismo , pismo se zaholcalo, pismo koje nikada nigdje nikome nisam napisao, sve na stranici stihova će da razvali,sve pratilice koje ga budu čitale budu jecale od ljubomora što njih to ne strefi. Prekidam, na usnama tvojim da odsjedam, uživam krasnošću osjećaja uživam i hvala ti !!!

 

Dvije stranice u dahu se stvorile manijaka u meni pobudile, suzama smijem se, lijepo je, prekrasno je, sretan postati makar lažljivom maštom se opijati.

Vrijeme tek dolazi, proljeće u nama se zavarilo !!!

 

Ma nebi meni bila dosta ni cijela viječnost ali za početak i to bi bilo previše,pa da napišemo pismo zajedno,onako stisnuti jedan uz drugoga……….svaku večer Boga molim da mi želju ispuni…nadam se da čuo me.

 

Što mi vrijedi ovih tisuću kad su bez tebe….

 

Bježi više, imaš posla okreni glavu jutro se danom ukrašava, sa našim usnama na usnama, moj je svaki ukrašen ali tvojim imenom…

 

 

Odoh moram prošetati, nasmijan skakutavi ples sa sobom izvesti , reći će eno ga dječak nam opet svratio ..

 

Čekaj me !!!

 

PS! On je već otišao, kutak hladne glave meni je prepustio i kaže brzo dolazi, sve si razumjela nasmješena srećom ostala !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.03.2013 u jutro 07 i 08 minuta