STRAST NA HARTIJI

http://www.youtube.com/watch?v=N-SiPDuiOqI&feature=youtu.be

 

Nekad je malkice trebalo, da je u prvo pismo spakiram, adresu usnama napišem.

Gorda suza skoro svaku riječ bi pratila, pore u tekstu popunjavala, uvezivala.

Mrlje se neke stvarale, remetile redove misli što htjedoh sročiti, osjećaje prenijeti.

Pismo rukom pisano posebnu draž je imalo, jako puno se sročilo, iz duše škrabalo.

 

Onda je trebalo čekati, dal će ga primiti, odgovoriti, dal će pošta kasniti, il zagubiti.

U tome je neka draž postojala, ljubav se na mrvičke dijelila, otiskom usana prenosila.

Svo vrijeme nemira i čekanja mašta je ludošću raspirivala, planove mijenjala.

Švrakopisom ispisana hartija toliko je vrijedila, otkrivala, istovremeno šifre skrivala.

 

Dal Vi volite pisati, na starinski način, na hartiji, dok ruka drhti što joj prenijeti.

U tome je čudna čarolija, posebna vrijednost, njena ručica medena je pisala.

I samo par rečenica kad popijem, oči zatvorim , u krilo mi doleti, na sve odgovori.

Topli njen zagrljaj osjetim, proljeće u srcu pokuca, stvarne slike dodira doživim.

 

Dugo bih noću  ponovo pristiglu hartiju gutao, da nisam nešto preskočio , propustio.

I svaki put bi nekako više doznao, što mi je htjela poručiti, ljubavi mrvicu dokučiti.

Jednostavno unutra je uvijek stanovala, na mom ramenu šaputala, dok sam čitao.

Neprocjenljivu vrijednost za nas je značila, hartija rukom iz dubine duše pisana

 

Takva strastvena dopisivanja, posebnu moć su imala, usnama često pečatirana.

A miris je uvijek otkrivao, u kakvom raspoloženju je pisala, nasmješena il u suzama.

Posebne šifre smo imali, direktne tajne i odgovore skrivali, formalno na papiru izgledali.

A u dubini, vatra je sijevala, požudu i strast u jedan kazan prizivala, snjegove otapala.

 

Rado se sjećam tih tajanstvenih hartija, sibol iskrene ljubavi stanuje duboko u njima.

Unutra je povijest stvaranja naše prekrasne veze i ljubavi, u njima stanuje čarolija.

Sada je već odavno požutjela hartija, nagrižena ostatcima protutnjalog vremena.

Puno znači mi, unucima ću čitati, da ih podsjetim kako je nekad romantika putovala.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2012 u 18 i 17 minuta

ZNAŠ LI BONA

 

ZNAŠ LI BONA

 

Znaš li Bona kako je biti čarobnjak nečije duše, opijum nečijeg zaljubljenog srca.

Kada se osjećaš ushićeno, jedinstveno,vjeruješ da si nekom iskreno u mislima,

da fališ, nesvjesno više neznaš dal je to iskreno doživljeno il samo podlo maštano.

Svake sekunde fališ, da postaješ na srcu tetovaža nevidljivošću šumom prikrivena.

Protičeš sa nepovratnim vremenom, karirana suknja posebna, u kocku me skvrčila.

 

Kada poželiš kao suhi list ne njene grudi da se priljepiš, vjetrom nemira donešenim.

Milimetar po milimetar sve tajne joj provališ, osmjeh na lice raspršiš, dugo upamtiš.

Sa njoj se zvijezde posebno promatraju, na nebu našu tajnu odavno prikrivaju.

Slatki bodež u grudima što svakim momentom podsjeća, da veza je krvlju vezana.

 

Sretan, ma ne presretan, skakućem, njen dolazak očekujem, nenajavljena pristiže.

Meni se ona posvetila, mladost mi poklonila, vidim da stanujem u njenim očima.

Dovoljno je samo da je pogledam sve karte u sekundi otkrivam, slabost mi postala.

A tako je malo falilo da se zaputim, tunelu gdje se njena strast skrivala od dodira.

 

Sada zajedno blago istražujemo, u svakom grumenu sreće ludošću strasti putujemo.

I tako me sitnicama osvojila, čarobnjak mojih stihova u trenu postala, u duši zaglibila.

Jarkom, pored puta sreće se provlačim, ne želeć lanac mašte da raskinem, povrijedim.

Zbog nje i njenih usana postadoh jelen, neoprezna lovina, ranjiva od vukova iz prikrajka.

 

I još uvijek imam ožiljak na grudima, prostrelna rana u kasnim romantičnim snovima.

Ranac još uvijek nosim na leđima , u njemu su sva pisma što mi je usnama poslala.

I kada se u dubini šume zadihan zaustavim, njena pisma otvorim,slatko  prisjećam.

Znaš li bona, usnama si priznala da za mene nestvaro postojiš, dokazi neoborivi.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.10.2012 u 17 i 30 miuta

 

DRUGA STRANA MEDALJE

Kako se od prijatelja ljubav raspala, u parmparčad kao staklo prelomila.

Njemu sam vjerovao, iz njegovih osjećaja sam čitao, iskreno je volio, patio.

Zbog nje je nekad noćima plakao, pregršt stihova u jednom danu izbacivao.

Jednostvano sve mu je podstakla, smisao života je probudila, mladost vratila.

 

A onda, kako on kaže za sve ga je krivila, ljubomorom bez raloga optižavala.

Na sve načine  tražio je izlaz iz bespotrebnih ranjavanja, u srcu prelamanja.

Umjesto da uživaju, svoj život za neku budućnost planiraju, ona ga gušila.

I onda je sve veze prekinula, telefone isključila, vrata pred nosom mu zatvorila.

 

Ostao jadan je, al riješio da više nikada nemoli za mrvicu iskrene ljubavi.

Tako se sve ohladilo, telefonske žice u led pretvorilo, pisma prestala stizati.

On je nastavio patiti, teška srca sebi u grudi uskakati, slike polako sve brisati.

Jer ne vrijedi u sebi bol i nemir zadržavati, jer život dalje nastavlja, sve poduzima.

 

Onda se ona meni javila, i svoju priču ispričala, da to nije istina, sve je zabuna.

Nikad mu neće dati za pravo, ma da živi miliun godina, ona ga je uvijek voljela.

Kao on je nju počeo izbjegavati, opravdanja bez razloga izmišljati, ne odgovarati.

Ona je ostala ranjena, duboko povređena, ni kriva ni dužna iz svega izbrisana.

 

No i ona ima ponosa i brdo tvrdoglavosti i prkosa, najradije bi svoju pjesmu napisala.

Tamo bi sve opisala, objasnila, na koji način se istina , prava istina zatajila.

No onda je shvatila, možda on piše nekoj drugoj stihove , tamo na obali Francuske.

A ona je ostala skrivena duboko u Alpama, da mašta u bašti  svojih kistova.

 

Boli je što je ocrnjuje kroz stihove da hladna je, da santa leda u njenim grudima stanuje.

Ona nema više snage da se opravdava, da ga stalno proziva, piše pisma bez povratka.

Ne želi da se opravdava, imala je i ona teških trenutaka, ljubav na dva kolosjeka gušila.

Samo želi da se zna da nije sve krivica u njenim odlukama , nego su oboje zaglibili.

 

I onda sam shvatio kako iz ničega nastane zabuna, ljudi ne govore,ljubav nestane.

Jedno drugom su odluku predavali da sami odluče, što će se desiti, strašno griješili.

On je pustio iz toplog zagrljaja, da olako ode, prepun muške hladnoće i ponosa.

Pa je sada ocrnjuje kroz stihove, zna da boli je, još uvijek tu ljubavi tračci postoje.

 

Al to je životna pouka, treba da se razgovara, oči u oči promatra, suza ako treba izleti.

One će pokazati dal su se voljeli, koliko su jedno drugom značili, i zato patili.

Jer dvoje kada se zavoli, zbog straha  greškom uđu u glupe rasprave, pa ne govore.

Treba pod hladan tuš glavu spustiti, duboko udahnuti, i opet se uzagrljaj trkom vratiti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,29.10.2012 u jutro 10 i 45

 

 

BIO SAM UPOZOREN

Kada sam im govorio da sam napokon upoznao, pravu strast i ljubav doživio.

Svi su se smijali, samnom šprdali, svakim danom sačekivali kad će da se dogodi.

Ljubav je samo magija, lažna slika koja opija, fatamorgana srcem što razara.

Pas sa maslom to nebi progutao, na te lažne trenutke kao kosku slatku nasjeo.

Sve su to izmišljotine, nemoj da te povrijede, kad se najmanje nadaš te sahrane.

 

Previše se ponosa vrti, lomi noćima,puca kao stakleno, od trstike  veza petljana.

Od silnih slatkih maštanja, predivnih poljskih livada, u svakom cvijetu se skrivala

U trenutku osvane u duši srušena zidina, koja dugo i bolno na nekad podsjeća.

A taština, ponosom se šepurila, dugo, još dugo ostaje, lažnu nadu da potpiruje,

 

Uzaludno slijepo nadanje, naivne i slijepe kao podvodac na keru lažima zavode.

Ljubav je samo magija, izmišljena priča, što po glavi sve raštimava, u srcu događa.

Sva moguća nadanja, izgaraju, laži se ubrzo otkrivaju, uzaludno maštanje i nadanje.

Al ipak slatka je, nekako krv provrije, kada je najhladnije u duši i srcu se dogodi.

 

Na kraju nas teški poraz probudi, sva nadanja i maštu i trenutku razori, sve uništi.

Vjernost se obećavala, zakletva, klečeći na koljenima velike riječi ljubav je zborila.

Da bi ljubav uspjela, sreća je iz prvog koljena,a ona je vjetrom nemira pristigla.

Od nje se to moglo očekivati, svu nadu u trenu zaboravi, bez pozdrava u magli izgubi.

 

I od tada sam rekao, to je škola što me probudila na velikom odmoru ošamarila.

Srce mi je sleđeno, postadoh robot, što luta i radi bez trunke ljubavnih sjećanja.

Sve su nestali stihovi što su ljubav slavili, sreću i požudu strasnu prikazivali.

Valjda je misija tako trebala svršiti, da sve stihove u korice zarobi, ovjekovječi.

 

I tako će mašta ostati u stihovima sjećanja, jer ljubav rijetko  pobjeđuje,

al u srcu trajno stanuje, da nam dušu ponekad sjećanjem razvaljuje.

Samo neki naivni, za njom će i dalje lutati, da se istinski baš njima dogodi.

Mene je eto nasukala, na tanak led nade navela, pa neverom potopila

Još jedan razred života bolnim sjećanjima i ranama nagradila, ZASLUŽENO !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 28.10.2012 u 20 i 31 minuta

 

 

 

RANJENI PRIJATELJ

 Neki dan se prijatelj tužan javio, kaže srce je slomio, dušu na trnjine užasa nasukao.

Najdraža ga uvrijedila, lažima do kraja privela, i bez razloga u dubokoj noći isplovila.

I nije sve onako sjajno kako je godinama izgledalo, u parmparčad se slomilo, nestalo.

Ljubav je to bila primjerna, jedno drugom su klečali i ljubav izjavljivali bez prestanka.

 

Onda se neka u kuću uvukla prokletinja, iz ljubavi se probudila bezrazložna ljubomora.

Samo su boli doživljavali jako malo razgovarali, bez razloga se ranjavali, optuživali.

Jedno drugom su glavu okretali, dlaku u jajetu tražili da bi optuživali, sve uništavali.

I tako je u tamnoj noći, kofere sklopila, vrata zatvorila i zauvijek nestala, ljubav prestala.

 

Rekli su da je užasna greška bila njihovo spajanje, zabluda koja nosi duboko kajanje.

Više svaka nada je nestala, presušila je rijeka ljubavnih uzdaha, pustinja boli pristigla.

U srcima im nastala lomljava, duša krvari  jer je ljubavlju ranjena, a nije to zaslužila.

Sada oboje kaju se, al tvrdoglavost na obje strane nepopušta, krivnja drugome prepušta.

 

Mi nismo jedno za drugo, stalno su ponavljali, podignutog nosa jedno drugom prkosili.

Bože što se to sa ljudima dešava, najmanja prepreka u životu sve brane ljubavi obrušava.

Koliko su samo suza isplakali, jedno drugog noćima čekali da se pojavi u zagrljaj uvali.

Srce je pucalo na polovice ako jedno drugom ljubav ne izjavi bar deset puta ne poljubi.

 

Krvoločne zvijeri su postali, jedno drugom u usta uskakali, problem u ničem izmišljali.

Samo da bi krv jedno drugom u duši i srcu pustili da noćima pate se , suzama ranjenim.

Ništa se ne dešava bez razloga, ta ljubav najveća se obrušila, lavinom strasti se ugušila.

Sada kasno je , vrijeme će jednog dana pokazati tko će se kajati još višemoliti i plakati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.10.2012 u 20 i 34

 

 

MAŠTOM OPIJEN

 Kad zahladi, a snjeg doline i brda prekrije, nebih volio da snijeg zamete ljubavi tragove.

Ona u srcu je nevrijeme, na duši oluja što prevrće, vrtlozima natrpava u oči prašine.

Sve pred sobom obara , najčvršće brane razara, kotač sreće je što željama  udovoljava.

Klavijatura prekrasnih tonova, balada u grudima, poseba bila i samo moja ostala.

 

Nestašni dječak sam ponovo postao, očima njenim se opio, na slatkim usnama zaspao.

Nikome nedam da me ometa,čarobnim svijetom putujem, skrivene kutke duše obijam.

Samo za sebe postojim , maštom se prehranjujem, kroz stihove se prikrijem, odlutam.

Tako se prekrasno osjećam, nikome rane ne nanosim, svoje hirove podnosim, maštarim.

 

Mašta je tajna najdraža, prijetelj što rijetko nasuče zbog prevara, nikada ne iznevjeri.

Sa njom sam sklopio primirje, sve moje želje ispunjava, i kad spavam vječna je pratilja.

Mašti sam sve prepustio, neka se valja od mila do nedraga samo neka meni udovoljava.

Zbog mašte ljubomoru nepoznajem, sa drugim srcem ne ratujem, na oštre stijene prelamam.

 

Hvala ti Bože što mi udijeli zrno pameti da se sebi posvetim, sam sa sobom komuniciram.

Svoje najljepše maštarske želje doživljavam, u stihove po nekad sve te slike nabacim.

I tako se prekrasno osjećam, kao jastreb u visinama što pogledima dušu svoju opija.

Sa mrvicama uživam, svakim danom proljeće izranja, osmjeh na duši ne popušta.

 

Po nekad biti sam je potrebno, sam sa sobom popričam, otkrijem i popravim  slabosti

Sebe najbolje razumijem, sa razlogom se kažnjavam, teške tvrdoglavosti ispravljam.

Nakon toga se prekrasno osjećam, iskrenošću se napijem, svjetlost slobode doživim.

Onda…opet na sebe  ponosan i još više radostan, jer sretnom zvijezdom sam očaran.

  

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.10.2012 u 22 i 14 minuta

 

 

 

IMAH SREĆE

Rođena je spletom grešaka, na svijet nepoželjna pristigla al izobilje sreće donijela.

Cijelo djetinjstvo živjela kao pepeljuga, mladost procurila u beskonačnim suzama.

Sada više niti suze ne poznaje, sve je presušilo, osmjeh na njenom licu putuje.

Kako se u njegovom krilu skrasila, cijeli dvorac na noge podigla, obitelj sreće osnovala.

 

Poseban vatromet za nju se naručuje, raznobojni cvijetovi u tim očima stanuju, prizivaju

Poštanska marka njenim likom se šepuri, narodu se prenosi, princeza sreće pristigla.

Na grbu čarobnog kraljevstva njen profil se skrasio, rijeke o ljepoti žuboreć šapuću.

Spomen njenog imena jutarnje sunce osmjehom dočekuje, vedrinom duše raspiruje.

 

Sa neke planete se spustila, iz tajanstvene galaksije pristigla, radošću oko sebe opija.

Svako slovo na papiru se njenim imenom kofrči, u svakom romanu sreće ona postoji.

Sretna luka je mnogih romantika sanjalica, osnovni sastav stihova i korica, ne prestaje.

Kao sretna zvijezda na grudi ljudi se spustila, sretna im se proriče sudbina, najavljuje.

 

Iz leda vrelu ljubav procjedi, radost  cvijetanjem žita donosi, zlatnim nitima prkosi.

Gdje god se pojavi, rastjera oblake, ljubav koja životima putuje, zasluženo nagrađuje.

Onaj tko u nju vjeruju, u srcu i grudima vječno stanuje, najljepše oblike života upoznaje.

Zato zaljubi se, ljubav se nemože planirati , ona izroni pa se dogodi, srce srećom napuni.

 

Klasje najljepših poljskih je cvijetova što zamrle duše pustinje u trenutku osvaja.

Postati rob njenih čarolija, najljepša moguća stanica dodira, poljubaca i maštanja.

Sretni smo kada se dogodi, kada je potpuno iskrena, obje strane života izvor voda osvaja

Imah sreće… bljeskom me oslijepila, baterije trenom napunila, još uvijek prikrivena stanuje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.10.2012  u 18 i 38 minuta

OČI MEDENE KOŠUTE

 Cijele noći i kroz snove, one mene poprate, redovno osvajaju, oči gorde košute.

Preko stijena i klanaca Sretna skakuće, onako mlada lepršava mladošću osvaja.

Svjesna da je poželjna, u duši joj nepregledna ispaša,  poljana poljubaca i dodira.

Prići joj nemoguća misija, samo krišom dvogledom je pratiti u gracioznosti uživati.

 

Zašto mene uvijek obuzme slatko maštanje, samo puste želje rovare neostvarene…

Pa se patim danima jer je jednostavno nedodirljiva, ljubav u očima medene košute.

I kada slušam Andrea Bocelia il bilo koju klasiku, stalno osjećam mladu košutu.

Jednostavno tako je medena, mladošću kroz oči boje kestena strašću košute doziva.

 

I sada kad god imam vremena, rado skoknem do njenih krajolika, tamo skakuće.

Sačekujem da možda naiđe, svojom pojavom pošalje mislima poruke, da čekam je.

Svi u životu neku košutu sanjamo, u grudima skrivamo potajno za sebe čuvamo.

I sreća je neponovljiva, ako vas pusti u carstvo njenog lutanja ta  medena košuta.

 

Godine kroz rijeku se valjaju, blatom uspomene prikrivaju, tragovi na površini ostaju

Podsjećaju, da ljubav se nekada među njima skrivala i kao prašina vjetrom nestala.

To nije bila ljubav naivna, previše vatre uzburkala, daljinom košute se prikrivala.

Sada negdje skrivena je u okrutnim Alpama, bezbrižna skakuće vrletima vrhovima.

 

A ja eto po nekad rado sjetim se, kako je skoro sa dlana mi vodu popila, miris osjetila.

Ostaje divno sjećanje, toplina očiju medene košute, što jezom često na nju podsjete.

Možda ću opet početi pisati stihove, ako me u alpe odvedu na skijanje, pa je susretnem.

A do tada, neka uživa u slobodi svoga lutanja, il dok  pije vode u podnožju jezera.

 

I sada kada bosonog protutnjam obalom jezera osjećam da me ona promatra, izaziva.

Pa me uhvate neki strahovi, što ako se susret face to face dogodi, što bih joj rekao.

Samo me spašava drsko maštanje, što se koprca kroz romantične stihove, dodvorava.

Bolova nikada neće nestati, ljubav prema medenoj košuti maštom nevjernom će plutati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17.10.2012 u 20 i 42 minut

VRIJEDI LI KAJANJE

Protutnjaše mjeseci i uskoro godina, u misli se nisi vratila, likom ukazala.

Prijatelje potiho ispitujem, tražim novu adresu ti, krišom se primičem.

Nije mi jasno kako se sve desilo, jednostavno jedno od drugog udaljilo.

Teško je priznati, u srce se raniti, dušu otvoriti i sve priznati, da boli me.

 

Da samo znaš koliko suza je grcalo u mislima, urezalo tragove bez dodira.

Nisi svjesna da sve se desilo sa velikim razlogom,vatra je uzrok razdvajanja.

Po nekad se Bogu pomolim, da snage podari da te što bolnije prebolim, zaboravim.

Jer nevrijedi legla sreće raskopavati da se neki hirovi zadovolje, osveta ne miruje.

 

Što se to sa nama desilo, pamet popilo, pa smo u čudne budžake strasti se zavlačili.

Neku požudu i ljubav strasnu očekivali, presebično maštali, realnost izbjegavali.

Ljubav se nekako u trenu probudila, bez kontrole sve naše tajne razotkrila.

Opet bih sutra da te ugledam, samo mrvicu usana kao nekad kroz vjetar osjetim.

 

Nitko nezna kako je u mojoj koži, koliko samo tuge i bola tamo stanuje i poručuje.

Srcu si bukvalno sve kapije otvorila, na duši najljepše cvijeće si posadila.

I sada se treba na samoću naučiti, sa drugog izvora vodu na usne donositi.

Sudbina je postavile prepreke, duboke rijeke i divlje valove, da nas razdvoji.

 

U budućem životu, evo obećajem nikad se neću ženiti, na tvoje usne ću čekati,

Sjajem tvojih očiju te prepoznati,ben na tvojim grudima opet će me čekati.

 A sada kasno je, pognute glave teret na leđim trpimo, da druge nebi ranili.

Ostaješ u najljepšem sjećanju,obalom Francuske i dalje putuješ tamo stanuješ.

 

Hvala što si život mi razbuktala , da u sebi pronađem, probudim starog viteza.

Da se podignem na koljena, iz blata izvučem se, u sebi snage prikrivene pronađem.

Sa tobom sam ponovo prepun čarobne energije, koja vodi dalje i podstiče.

Snaga ćeš biti u mislima, što osmjeh vraća bez dodira, živeći u koricama stihova.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.10.2011 u 19 i 14 minuta

 

 

MRŽNJA LJUBAVLJU PRIKRIVENA

LJUBAVLJU  MRŽNJA PRIKRIVENA

 

Ma koliko se voljeli, jedno drugo željeli , sanjali, obilje mašte razmjenili.

Jedno drugom u krilo trčali, suze sreće ispijali, na daljinu se voljeli, žudili.

Noćima u sitne sate riječima se mazili, tepali, nježnosti željene razmjenjivali.

Crv sumnje se u grudima valjao, na momente sve rasplinjivao, mrvicu rušio.

 

Sami sebi Nisu vjerovali da se tolika ljubav događa, strast što buja bez dodira.

Sve je bilo puko maštanje, želja da se dogodi  susret možda il slatko viđenje.

Da se pokaže dal ta ljubav postoji il je samo mašta svoje korjenje razvila.

Vrijeme daljine ih oštrilo na iskrenu ljubav pripremalo, srce uzavrelo, ludilo.

 

U posljednje vrijeme nešto se u njedrima desilo, sumnje u njima neke se razvalile.

Optužbe bez razloga krenule, ljubomora na široka vrata se uvalila, sve poremetila.

Padale su grube riječi i optužbe, da nema iskrenosti da je sve farsa i laganje.

To jako pogađa, pogotovo kad je toliko divnih ljubavnih strastvenih iscurilo stihova.

 

Sade je daljina zavladala, okrutnom hladnoćom oko duše se zavila, ne govore.

Ne javljaju, čak niti prijatelji više ne postoje, sve su izbrisani tragovi, ostaše stihovi.

Oni će da svjedoče i sto godina kada prođe o njemu će svi saznati, ljubav procjenjivati.

Valjda se tako sve mora desiti, mržnja iz ljubavi prikrivena ćulila pa iskočila, sve ranila.

 

Stranci su postali, na ulici kada prolaze glavu na drugu stranu okreću, zubima škrguću.

Kako se iz najveće ljubavi prokleta mržnja uvalila, trenutak slabosti iskoristila.

Porušila , tragove, sve slatke snove i maštu u paramparčad raspršila oblake boli dovela.

Šteta divne inspiracije i prekrasnih stihova al ostaje enciklopedija stihova da podsjeća.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.10.2012 u 20 i 50 minuta

 

 

 

 

 

SJEĆANJE…PODSJEĆA

Te proklete tamne, kišom zamotane promrzle noći, zatvorih grilje nasukanih stihova.

Milion puta je potvrdnu izjavu ljubavi tražila, da  priznam dal volim je, skoro davila.

Sve je bila u stanju da mi pokloni , da budem iskren i potvrdim dal postoje osjećaji.

A davno otkrih joj najdublje tajne, za koje i sam više nisam siguran da su postojale.

 

Znala je na kojoj strani volim da spavam,koji dio usana volim da grickam, uživam.

Priviđenje naše veze se provlačilo noćima, jedno drugom u zagrljaj uskakali, prohtjevi.

Riječi nisu nešto značile, oči su kroz usne govorile, svoju požudu mrvicama zadovoljavale.
Šutnja je bila zaštitna lozinka, prosipajuć se kroz strasti oluka, potocima nemirno šumila.

 

Njen češalj u brvnari naših maštanja je ostao, čuperkom na vrele noći da podsjeća.

Vjetrovi kao naručeni svirači uzdisaje naše prikrivali, u ritmu ogranci borova su stenjali.

Gusta crna čupava kosa još uvijek stanuje među prstima, osjetim je daškom proljeća.

I onda me obuzmu neki dragi spomenari, stropštaju se slike prohujalih  događanja.

 

Češalj od nosoroga je često spominjala, u Africi je kupila, na ljetovanju dok se provodila.

I kada sa tim češljem protutnja kroz pramenove nemira, varnice sjevaše, željne dodira.

I ako je imala oko 30, prosijede bi se negdje pojavile, prkosile, datumom je podsjećale.

Bila je ljutica, tvrdoglava, na svoj mlin sva rješenja navodila, da bi sebe dokazala.

 

A sada znam da širom otvora prozore, na balkon se izvuče, mislima trenom doputuje.

A mene obuzma sjeta, puštam instrumentalu naših dodira, da me kroz suze podsjeća.

Ljubav ta nije suđena, kroz maštu se dešavala, kao fatamorgana u venama se skrivala.

A svoju požudu u grozdovima na duši prikrivam, mirisom usana se opijam..o maštanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.10.2012 u 20 i 20 minuta

KNJIGA O POEZIJI SKLOPLJENA

I VIŠE NEGO DOVOLJNO SUZA I  SMIJEHA JE PROSUTO,

U KORICE DUŠE MALJEM SABIJENO, ZGUSNUTO

DA ĆE SRCE DA SE SMIJE I KRVARI, BOLNO PODSJEĆA I MISLIMA ROVARI.

VIŠE JE BILO SRETNIH TRENUTAKA, SLATKIH USPOMENA BEZ DODIRA I

MAŠTANJA…

VRIJEME JE DA SE PODVUČE LINIJA I OSTANE ENCIKLOPEDIJA

ŠTO ĆE NA NJENE USNE, ZAGRLJAJ I MAŠTU DA KROZ STIHOVE PODSJEĆA

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.10.2012 u 20 i 40 minuta

JESENJI POTOCI STRASTI

 Noćni jesenji zrak piriše preko mekih usana, slatko je spavala, grudima prizivala.

Promatrah prizor koji me eto srećom zapade, da ona u sobi naše ljubavi osvane.

Nekakvi erotski porivi, nagoni, krv u venama razbucaše, poželjeh da imam je…

Milovah je požudno žustrim željama, svaki milimetar njenog tijela prizivao…

 

Nemirno grizoh usne, stiskah znojne ruke, pucketah prstima… zamka je za mene.

Garava, ona garavuša tako strastveno me osvojila, mrvicama obećanja zatrovala.

Na Plitvice neplanirano pristigla, na odmor duše se prijavila, sudbina se upetljala.

I sada, tu je, od dugog putovanja zaspala, slatku pusu poklonila, u san utonula.

 

Vani se čulo kašljanje treperećih listova, jesen prekrasna sa njom je pristigla.

Prozirna, zlatno žuta haljina slatke tajne njenog tijela mrvičcima je otrkivala.

Sasvim dovoljno da me još više izludi na podle misli navodi, nedam i borim se.

Istrčah na terasu da misli svoje razbistrim, zvijezdama se povjerim i zahvalim.

 

Ova jesenja noć prekrasna , bit će slatko živopisno opisana, kroz stihove probrana.

I nebeski svod nekako poseban u tom trenu se pokazao, na mojoj je strani stajao.

Strpljenje iskrenog čekanja, na kraju pristigla zaslužena, slatka ljubavna nagrada.

Kako su prekrasne tridesete, na usnama čepovi čekanja, gladni sočnog ljubljenja.

 

Sve pore moga razuma, nekakva razuzela stihija, strpljenjem razgranala… izluđuje.

O ničemu nisam htio da razmišljam kada se probudi neka se spontanost dogodi.

Sve će energija da odigra, telepatija ćuli na usnama, tišinom će sve da se osvaja.

Nepoznat strah obuzima, smiri se, duboko diši, i iskreno voli je…tješih se…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.10.2012 u 19 i 17 minuta

POLJEM ŽIVOTA RASUTO

 Slikar i umjetnica, što na platnu osjećaje skliske istresa, romantik odgovara kroz stihove.

Tijela im drhtavicom šuruju, od silnog straha i užitka pamet na momente rasprodaju.

Ne shvataju da je sve možda maštarska zamka, možda i  obmana vrijeme pokazat će.

Oni su jedno drugom terapeuti postali, kroz maštu sve raspredali, osmjehom završavali.

 

Lijepo je nekoga bar u mašti voljeti, svakim trenom samo za sebe imati, beskrajno željeti.

Tu su se idealno pronašli,maštaju, ljubav dijele i primaju i uživaju,znaju da je opasno.

Al se daljinom pokušavaju skrivati i braniti , tko zna kakvu ljubav bi u živo probudili.

Preopasno je i misliti, što bi se dogodilo, da ih napokon usne pripoje i tijela progovore.

 

Propada snijeg na njihovo maštanje, prikriva  proljeće, vatru ljubavi pokušava ugušiti.

Prikriveno željeli, podlo u duši maštali da sreća pripadne, na grudima se probudi.

Jutarnje sunce na usnama maštali, da se dogodi, sjaj u sretnim očima ugleda.

Bajka se neka spremala, iz starih knjiga odnekud je pristigla, u srcima ih pokrenula.

 

Ljubav njihovu nitko nikada neće moći poljem života rasuti, da je izbriše ,da nestane.

Blaženo se jedno drugom kroz maštu predaju, o najvećoj strasti snivaju, srcima luduju.

I kada maštaju komade tijela i srca odkidaju,muškarac i žena se u duši prepoznaju.

Oh te misli, kako lažnu dugu Nade u ljudima pronalaze, slatkim lažima podilaze.

 

Jedno drugom se ispovjedaju, tepaju, požudu na razne načine granice isprobavaju.

Plaštom tajnosti oni se skrivaju, tu pred tuđim očima najljepše tajne snivaju, pozivaju.

Njihova ljubav iz slučajnog susreta je uskrsnula, kroz mali prozorčić duše se uvalila.

I sada bez dodira, samo igrom riječima, slikama maštanja, daljinom ljubav se odigrava.

 

 Ljubav se dogodi svake prijestupne godine, ako Vam Bogovi sreće progovore i probude.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.10.2012 u 22 i 42 minuta