Dal sam je bože nehotično kaznio
U srce joj čičak nemira priljepio.
Duši požudom i strašću zaplovio.
Uz sebe drsko nepovratno vezao.
Čekaonica života podlo je okupirala.
Sve mi poklonila za mene se vezala.
Osuđena na dugo beskonačno čekanje.
Hrpom pisama i stihova slatko odoljeva.
Nemam snage da u lice kažem joj.
Tko zna koliko će ovo čekanje trajati.
Ne želim joj slobodu i život cijediti.
Ostaje vezana nepokretna od nadanja.
Bojim se da ne ostane kao u zatvoru.
Da svoju mladost ne istroši u čekanju.
Da strasti i požudi u sebi ne prkosi.
Da se okova barem po nekad oslobodi.
Ode negdje, iz zatvora života odleti, proživi.
Kad bi mene slušala životu bi se posvetila.
A ne mene čekajuć sve silne buduće godine.
Živi od praznih stihova većinom u suzama.
Daljine su nas razdvojile, sudbine zarobile.
Zna volim je i fali mi, ljubav ova nije obmana.
I onda u strpljenju nekon prikrivenom nadom
Pod okriljem samoće se lažnjacima hranimo.
Sebe ubjeđujemo da naše vrijeme tek dolazi.
Toliko toga u budućnosti lijepog iščekujemo.
Tim godinama samoćom sada se kažnjavamo.
Jedno drugom tješeć hrabrimo da se sve izdrži.
Kad život napokon sastavi, sve će da se zaboravi.
I kad na pučinu vremena ispred nas se zagledam.
Tako grizem se i usne izjedam iščekivanjem izgaram.
Plašim se da u provaliju bespuća uzaludno propadam.
Ne želim da joj pate i propadaju potomci, da izgori.
I svo beskonačno nadanje, kao žiletom lagano ubijanje.
Ona sa njom a nemam je, suviše daleko skrivena je.
Paučina zaborava polako sjećanje briše i drsko osvaja.
Ono nešto na životu dok nas održava tišinom i ubija.
I plašim se da kroz ovaj život razdvojeni polako venemo.
Da na kraju niti ne shvatimo što smo propustili.
Jedno drugo toliko željeli, patili previše toga očekivali.
A godine toliko smetova ispred nas nabrale, nagurale
Da se niti sjećanje nemože prepoznati, slike vratiti.
Kao da smo na neki sporedni put il kolosjek zalutali.
Vezu međusobno bez nekog kraja i cilja zagubili.
Jedno drugom smo se obećali, zavjet srcima potpisali.
Jedno drugom slobodu iz srca dobrovoljno iščupali.
I čini mi se iz ove ovisnosti teško je mrvicu pobjeći.
Okove samoće raskidati, na pučini nade vrištati.
Boga dragog pitati, do kada ćemo sve iščekati.
Dal je ljubav bila možda velika greška i zabluda.
No siguran sam ova ljubav još uvijek je i uvijek bit će
Duboko zarivena u nama, vrijedi svake godine.
Vrijedi svakog protutnjalog proljeća da se jednog dana
Onako iznenada sa osmijehom na licu napokon dočeka.
Dall sam je nehotično kaznio, ljubav na štapu nudio.
Zašto se nama ovako sve događa razdvojenost ubija.
A drugi bez čekanja sve to na tacni života dobiju.
Cijeli život jedno drugo potpuno imaju, a nas dvoje…
Još uvijek godinama razdvojeni čamimo, godine brojimo…
Ma vrijedi, vrijedi je i devet života ovako kažnjen čekati.
Pokoljenjima kasnije pričati da smo pravu ljubav
Napokon potpuno, savršeno dobili i duboko proživjeli
Da su oni potomci te velike ljubavi i naših predaka.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24.10.2015 u 04:12 minuta
toni"s poetry 
