Vjetrovi slatkog sjećanja

 

Samo pajki jube, to čarobno požudno tijelo odmaraj,

po koji kadar i moj lik onako strastveno preko reda ubacivaj

da ti se onako hinjski u krilo uvalim, pa izljubim izljubim.

Da se svi ovi priklješteni ugrizi nadanja napokon oslobode.

 

Vojim te šećeru meda svih poljskih cvijetova skupljenog

Pjeno vrckastog nemira svih morskih čarobnih uvala.

Želim da te obaspem najljepšim ljubavnim tajnama.

Da bi me svakim trenom svim svojim bićem imala.

 

Pa te svakim jutrom skoro kao na dlanu promatram.

Dok na drugom kontinentu skrivena od mene usnivaš.

Samo oke zatvorim obrve sretnički maštarski nakrivim.

I onda se nebo naše ljubavi zabljesne, sve tame ugasne.

 

Orkanski eho uzajamne požude zvjezdanim stazama se razlaže.

Žamor tišine u srcima jezom preovladava, dok grizeš usnama.

Zvuci sreće sa prozora duše gorčinu tuge i bola nemilice sapiru.

U najbolniji dio duše klicu zaraznog osmjeha grohotom dolijevaju.

 

Pa sva tama što me po nekad korjenom srca nemilice rastura.

U jednom trenu prestane, zahuče vjetrovi slatkog sjećanja

A milion poruka u grudima bezglasno se na papir saliju.

Perom jedva sustignem da ih u red posložim, ljubav izjavim.

 

Zahuči ljubav kao jesenji vjetar kroz požutjele krošnje nadanja.

Podignu se plima i cijela uzburkana zapjenjena morska obala.

Pa se sve nekako magično posloži, zvuci i svjetlosti se poigravaju.

Između mašte i jave naša srca se nezastino strastveno zbližavaju.

 

Vječnost ispred nas polje zaljubljenosti posijala, bruje svatovi

Pa se ritam srca isprepliće, svakom slikom sjećanja ugrizne

I nada svoje kolo zaigra, kao pijavica u sebe zaljubljene uvlači

A nas dvoje sljepljeni već osmo stoljeće,kažu to sreća neizmjerna je.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19.10.2014 u 18:05 minuta

 

 

 

Najbolji potez

 

Kao da se neki dan sve to iznenada desilo.

Iza ugla stojim slomljen od bolnih sjećanja

promatrajuć kako njih dvoje zagrljeni šetaju.

Jedno drugog iz očiju guta i zaljubljenički tepaju.

 

A do jučer u krilu mi snivala, poljubce dijelila.

Što se to prelomilo od mene vječnošću udaljilo.

Najgore što neznam gdje sam i dal sam pogriješio.

Da mi se barem javila, da se barem oprostila.

 

Samo je nestala i stvari joj nakon par mjeseci

još u ormaru čekaju nebi li se možda vratila.

A tako bih klekao, ridao i jecao, oproštaj tražio.

Mada neznam gdje i kada i kako sam zabrljao.

 

Molim te ljubavi, ako ikada budeš čitala ove stihove.

Neka ti probude sve naše prohujale savršene momente.

Neka te vrate onako nasmijanu sretnu na mojim grudima.

Možda se predomisliš, pa mi eto još jednu šansu pokloniš

 

Možda malkice popustiš i opet u srce suzu moga čekanja upustiš.

Možda ti to bude najbolji potez što si kroz život doživjela

možda se opet naša strast i požuda bude razbuktala.

A nakon toga tko zna u kojoj galaksiji budemo završili.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18.10.2014 u 21:36 minuta

 

Tišina suze sapire sve ove samotne godine

 

Tišina suze sapire sve ove samotne godine.

A na vratima skršene duše tragovi govore.

Koliko je samo kišne tuge iz ovog srca iscurilo.

kapljica je u moru što je sve neizrečenog ostalo.

 

Ne želim da me pamti il ovakvog snuždenog zatekne.

Neka me pamti po osmijehu u kojem je živjela.

Neka me pamti po svim notama i njenim pjesmama.

Sve dok nas sudbina ako bog da opet ne sastavi.

 

Ne tražim da mi se javlja, šalje pisma il poruke.

Neka me nosi kao prije duboko kroz srca nadanje.

Jer sva naša sjećanja i uspomene previše govore.

Ljubav bila i ostala, takve romanse više ne postoje.

 

A taj miris kose vjetrovima nadanja osjećam

Prepoznatljiv savršeni osmijeh  dušom oblivan.

A boli me jer sa drugim je pristala dijeliti sudbinu

A  pristadoh čekati ivicom nadanja i lažljive zablude.

 

U srcu još žubore tragovi zagrljaja, uplakana je otišla.

Jedno drugom toliko toga smo iz dubine duše obećali.

A sada se vrata prepriječila, sa drugim je sudbinu odabrala.

Iz prikrajka skršen u suzama promatram, i proklinjem.

 

I boli me što mu lažni osmjeh poklanja, što ga ljubi iznova

a znam da njeno srce samo meni pripada, tako se zaklela.

A u meni neki ponos zastavu sreće šepureć raširio.

Na vjetru nadanja tragove zablude sam uzdahom brisao.

 

Zašto nije sudbina na njegovo mjesto mene položila.

Tek samnom bi pravu sreću i ljubav beskonačno iskusila.

A sada oboje liječimo rane ispucale od dugog nadanja.

da će jednog dana i nama napokon nasmiješit se sudbina.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12.10.2014 u 21:44 minuta

Stigla je iz tihog carstva omiljenih nadanja

Stigla je iz tihog carstva omiljenih lavica

Bljesak nemirne slasti u suznim očima.

I sve se odjednom nenadno desilo.

Jedno u drugo neraskidivo satkalo.

 

Ona moja a ja njen savršeni postao

da bi nas sudbina bez ikakvog razloga

svjetlosnu godinu za sada udaljila.

Nezasitno pateć jer neraskidivo se volimo.

 

I sada je svakodnevno samo zamišljam

albume slomljenog srca prelistavam

osmijeha njenog se opijem pa razdražim

vrištim, jecam hoću da od tuge poludim.

 

Al nedam se da me zatruje slatka zabluda.

Ona je bila vječno moja ljubav nedodirljiva.

A svi su nam govorili da sve to nema smisla

da je ta ljubav nemoguća i neostvarljiva.

 

Al jednostavno to nemože da se pobriše.

Sve ono divne noći kroz poljubce protutnjaše

i sva gorka sjećanja ovako sretnog me održavaju

na srcu i duši svakodnevno stihove joj poklanjaju.

 

Neka je zovu prošlost, lažljiva nada il zabluda

al ona u meni je najljepše niti sreće saplela.

I neka mi godine ovakvom samoćom protiču

kad znam da moja je i samo što nije pristigla.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12.10.2014 u 17:00 minuta