Molim te šuti

drveni mol

Molim te šuti,ništa ne progovaraj,

pusti da razorenu dušu otvaram.

Da iz mene sve tuge nestanu

Da paćenje noćima zaboravim.

 

Da sve dugo čuvano tebi isporučim

Okrutne godine bez tebe dolaze

Ta kazna nemože da me mimoiđe,

al za ljubav, koja u nama postoji

nema te cijene koju neću da položim..

 

Znam, godine samoće ću da izdržim

Sve dok u srcu povratnu vezu osjetim.

Neopisiva savršena daleka maštanja

Pamet od mozga rasparčava,odvaja.

 

Sve je predavno rečeno i obećano

usnama, tijelom, u očima,

beskonačno previše dokaza

da se tajna ljubav održava.

 

Tako je i ostat će, neraskidivo

ma koliko osporavano i

na sve načine daljinom ispirano

 

Oprosti, nemogu više da govorim.

Gušim se, plašeć se da ne obolim

Da ne izgorim i eksplodiram

Jer te samo srcem dodirivam.

 

Plašim se da te ne igubim

Ako ti još više ljubavi pokažem i poklonim

Jer suze nemogu da zaustavljam

Jecanjem ridam i  ljubavlju ubijam.

 

Sve dok te imam užasno,

požudno, sebično u grudima

Savršeni blaženi osjećaj obuzima,

samoća nestaje.

I neznam dal itko normalan

može sve to da suspregne.

 

Molim te šuti,ništa ne progovaraj,

pusti da razorenu dušu otvaram

Da iz mene sve tuge nestanu…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.11.2013 u 11 i 13 minuta

 

 

Samo kad bih mogao da joj poručim.

STIŽEM

Blago onom kome u srcu ona  boravi,

 makar i galaksijama prikrivena.

Na jugo je osjetljiva, mora da pripazi

da joj dušu kandže ljubomore ne provale,

u osmjehu opet isti žižak ne otkriju,

da sruče na grudi joj tuge planine.

 

Samo kad bih mogao da joj poručim.

Da smirena, ista, savršena ostane.

Duge su godine što prazninom dolaze

Valja izdržati na kamenju klečanje.

 

Svakim Božićem usnama zabridi

Sve prohujalo trenom navrati.

I ta žudnja, osjećaj ne prestaje.

Čeka jednog dana meni da pripadne.

 

Duboko, preduboko sasvim prikriveno

Izvor nepotrošive nade i čekanja.

Što nam  znači koja desetina godina

Ljubav vječna nikada ne izgara.

Nikad ne zaboravlja, žubori u nama.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,30.11.2013 u 08 i 48 minuta

 

BUĐENJE

dođi dođi 

Divan je osjećaj kada nekome barem muvicu značiš, pa iz dubine sebe ti poklanja, i zadnji dio srca otvara, da mu se vječnošću ugnjezdiš i sve prošlo loše i zaboravom prohujalom što prije zaboraviš.

Nekako svakim jutrom famozne obećane zore pregrštom iznenađenja na usnama čarobnim pristignu, dan mi osmjehom otruju, pa tako iskrivljene face, kezeć se mahnit izgledam, kao da ljude od sreće hoću da ujedam. A ja neobično, savršeno radostan, na ljubav života ponosan. Tegove požude svakodnevno sve više i podlije podižem da najudaljeniji zračak ljubavi njene pronađem. Svakim danom sebi u bradu gurajuć riječi Bogu dragom zahvalim

 za sve snove, prečarobna maštanja, čupanje riječi iz duševnih kratera pa ih prosijavam , njenoj ljubavi dodvoravam. Da baš najbolje, odabrane riječi što više iskažu kolika tajna u srcu stanuje, da je vječnošću otrujem da mi iz zjenica nikada ne nestane, da me jeza nikad ne prestane kad joj miris kroz vjetar maštanja osjetim, kada njeno ime spomenu da se svi nemiri u srcu zaluđenošću pokrenu.

Kada bi samo muvicu , malu malecku sitnu muvicu iskrene moje ljubavi žarom čekanja tik preko usana dahom lahora prevukla, za cijeli život bi shvatila kako se samo zbog nje sve u životu sortira, odigrava, slatko priprema, noćima gladuje,  pišu kilometarske cedulje a da ništa nekažu i toliko nedorečenog ostane.

 

Napravih toranj od neprospavanih noći i samotnog maštanja, ukrašen granama od ukradenih poljubaca sa njenih usana. Tu poklanjah beskrajne molitve, a između ogranaka vjenci nakićenih stihova, žubore listovima žudnje što ne prestaje.

U tom raju stihova i riječi lampioni svijetleći požudom sve glasniji postaju, sve jasnije i jasnije otkrivaju da se ljubav prava mora dugo, dugo čekati, toliko toga od života i duše zakidajuć uzimati, da na kraju sve čarobno neplanirano ispadne.

Od silnih mjeseci i godina čekanja formiran drvored isporučenih stihova što se nezaustavljivo njenom žudnjom i tajnim porukama množiše.

I njena pisma tajnim kočijama pristižu, toliko toga objašnjavaju, između redova prikrivene poruke.

 

Neznam kojim dijelom svijeta se preseljava, stalno neke turističke destincije promatra, samo razglednica pristigne:

 

*Mislim na tebe, čekaj me, ti odvratni, preslatki izrode, stalno pokušavam da otkrijem što u tom osmjehu, dodiru, dahu čarobno stanuje da me uvijek na isti način prevari i otruje. Uvijek i za tebe sve….toliko mi znacis…tvoja ljubav mi daje snage da izdržim a moja ljubav prema tebi nepobitno će da svijedoči da vrijedilo je čekati ,za sve ovo magije gladovati, boriti….Samo budi tu…trebam te, jako te trebam, slobodno u snove uskači mi, lakše noć samotnu prebrodim jer u našem svijetu do jutra boravim….*

 

 

 

I tako na slamku nadanja kapljicam me opije, da mi kucati srce ne prestane. Iznenada iz tajne škrinje neka melodija u dušu se uvalila, grčkog ritma se nakupila. Zaplesah, tako drsko tijelo uz tijelo je šaptalo.Ples u dvoje uz ritam sve otkriva bez ijedne izgovorene riječi sve iz duše ispuca.

I gledam iz nekog malog mjestašceta mi pristigla, samo gramofon uključila, dugo dugo ljubila dok nas je ples tijelima vodio. Ne bunih se, niti trena nisam prekidao, sve misleć da su to lažni snovi po tko zna koji put me nasukali.

 

Pratih, ritam srca se rastopio, glava joj na ramenu mi polegla, ruka zadrhtala, stisak nekako sav se zamotao. Tiho na prstima plesah da se iz neobjašnjivog transa ne razbudi, il se ta mašta opet u laž pretvori.

I nastavih da pratim što melodija govori, koliko će toga u srcu da otvori, a usne ne posustaju, jedna drugu preoravaju, po tko zna koji put u najsitnije dijelove strasti prosijavaju. To je ono o čemu uvijek sam tražio, maštao, toliko stihova požudnih napisao i gle od niodkuda sve se sada savršeno dešava.

Ne želim da nikako prestane, neka se ples beskonačno nastavi, neka u okrilju moje požude se trajno naseli.

Postoji srca skriveno mjesto, toliko godina prazno zjapilo, kockicu sudbine iščekivalo. I sada, ovaj moment se čarolija događa, njena duša tu se neprimjetno useljava. Zar je trebalo toliko dugo čekanje da se napokon dogodi. Nedam da iseli, tu ima da ostane i vječno osmjehom na licu mi da boravi.

 

Bogu dragom zahvaljujem, što me na tu vodu navede i neobjašnjivom strašću napoji. Imam razlog dalje živjeti i opet duboko u srcu nadu da prehranjujem da ponovo na njenim usnama preesretan osvanem. Sve oko mene vrti se, dušom i tijelom putujem, preko maglovitih planinskih vrhova, kanjona i prekrasnih litica i ponora. Put zadovoljstva u zagrljaju sa njom se neprekidno odvija, dok ples nezaježljivom maštom strasti prelijeva. Dešava se ono što riječi siromašno ukažu, samo u pogledu se milion puta više odgovora pronađe.

Neke nove nedoživljene svjetlosne strasti obuzimaju, bez i jedne riječi tijelima šapuću, koji korak da naprave, da se tijelo o tijelo žešće a tako nježno pritisne.

A ona delirij u očima, nezasitne usne grizu bez prekida, kandže zarila na leđima neke šifre prenosi, krv provrila,postaje gospodarica mojih slatkih strahova. A mjesto događanja ne postoji, sve u magičnom letu se nekim prostranstvima odvija.

 

Čudan je osjećaj,kao da smo u neopisivoj kočiji, a ipak plešemo jedno od drugog stisnuti ne odvajamo.Dal nas to sudbina lažnim slikama opija i naše reakcije iskušava, il se to stvarno u nekom svijetu i dešava. Žig naših usana prolaz u drugu galaksiju dodira otvara, o tijelu više ne marimo, u jedno se stopili, več odavno polaznu sliku zaboravili, sve se nekako previše brzo i zanosno događa.

Svo prohujalo čekanje, patnja, srcu i duši zakidanje napokon sve debelim kamatama nam uzvraća. Nagrada savršena i više nego dojmljiva. Otmjenošću duše nam opila, očigledno smo napokon zaslužili da se jedno drugom u srcu cijelim bićem boravi.

I prate nas drvoredi, šapuće nam drveće, pupoljci se racvjetaju kad u blizinu našeg strastvenog plesa neplanirano uskoče.

U nekom bezvremenskom prostoru se sve dešava, nasmijane misli putuju otvorenim dušava, i neki nevidljivi, nečuju vjetropiri kroz tijelo prosviraju, kandže nemira zariju i opet tako trenom nestanu, al vatru u nama raspaljenu ostave. Nema niti sa jedne strane pobune, sve se savršeno uklapa i prekrasno sjedinjujuć odvija.

I napokon nakon toliko godina čarobna škrinja duboko u grudima, sve svoje čarolije otvorila, duša se napaja, zar toliko ljubavi u nam boravi, zar je toliko godina trebalo da se sve ovo magično dogodi.

Nevidljivi, nečuju procesi se dešavaju, još više dugo razdvojeno sjedinjuju.

Ona bi kroz san često govorila:

 

*E da mi je….da nikada ne prestane. Da te u oči pogledam i kao nekad od poljupca bez daha ostanem……volim teee, volim te ne zaboravi to… suze su toliko puta ispričale,svoje odradile. Dođi, u snu i stisni mee kao nekada da postanemo nevidljivi, nečujni,da me usne ognjenim pjeskom zaspu dok se čarolija dešava a ja uzbuđena stresam beskonačnim poljubacima*

 

Sve je tu, u nama se već odavno preduboko dešava, samo treba da se zagrabi u snove ponese i sve ostalo zaboravi.

Ne želim iz ovog sna da iskočim prekrasnu priču prekinem i na bilo koji način da pokvarim. Sve je nekako savršeno, prepuno dodira, usana, maženja, tišinom tepanja, tijelo uz tijelo tako žestoko šapuće da se nepoznate vibracije doživljavaju.

 

I neću, ne želim iz ovog maštanja da se pokrenem, ove čarolije rastjeram, srce i dušu opet raspolovim.

Sanjat ću koliko god treba godina, sve dok u nama je ova savršena mećava, ništa mi više ne treba niti me popunjava, kao dodir tvojih savršenih usana, dodir tvoga tijela, miris kose koji obuzima, drhtaj kroz prste dok tijelo nemirom jecajima odgovara.
Sa njom se kroz stihove provlačim, savršeno svu energiju njene ljubavi upijam.
Osjetim kojim putam mi rosom prikrivena nevidljiva prilazi, na usnama žar poznati osjetim, kao dijete od dragosti šćućurim, pa repete zatražim.

Onda bi me osjećaji orali, kao da prolazim dizanja i padove, od sreće urlanje, i jecanje da sve ovo ne prestane i nestane. Našu galaksiju bi po tko zna koji put razbucali, koliko bi iz nas frcali strasti tragovi, od toga bi se formirale repatice i uvijek nas otkriju.Sve vidim ,savršenu neku magiju priviđam, sve dok usne na usnama osjećam. Ako se to muvicu razdvoji, slika polako izblijedi, nagrnu strahovi, pozivi za upomoć pristižu, alarmni telefoni zvrčati ne prestaju. Kao da u raketi nestaje goriva, da sve eksplozijom može da nestane. Neobjašnjiv strah da je ne izgubim u trenu me panikom rasturi. Nedaj bože da je izgubim neznam kako bih sebe da kaznim i osudim, teško bih adekvatnu kaznu pronašao da bi sve izgubljeno mrvicom vratio.

I ona je u meni iz ničega nastala, samo se lahorom na usnama naslonila, akorde godinama slomljene iz tužnog mola u durove presadila. Prezrele datule u njenim očima su sve govorile, da mene su čekale.

Kamen i maslina uvezali korjenje, jedno bez drugog ne postoji, jako teško da opstane. Obilje čežnje, sitno nasjeckane strasti, svako malo nekoliko pregršta dodira , šapatom usana ne prestaje klijanje u grudima, nagrnu stihovi toliko toga želi da se odgovori.

Na kraju ritmom gitare zavladaju, posloži terce kroz glasove i zaori, nečujno cijelim bićem prostruji.

Ah tko to može platiti ovo srcem probuđeno maštanje, u kojem sve prošlo, bolno nestaje, u svijetu u kojem se svaršeno osjećam, i prepun nadanja sačekujem proljeće savršenog dolaska ljubavi koja me je mladalačkom krvlju napumpala !!!.

Savršeno buđenje čisto da se žedne usne napoje, koji ogrizak ispucalim usnama proguraju i opet kroz život krenu poskakujuć na prstima dok ona na plećima zagrljaj oko vrata lahorom vjetra prislonila i leprša na leđima kao barjak duševnih pobjeda i nadanja da u nama postoji ljubav nedjeljiva.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.11.2013 u 03 i 41 minut

 


Reprizu mladosti očekujem

 zabrana

Fatamorgane su slike varljive, oko uštinu pa sve nestane.

Od kako je ljubav nestala, reprizu mladosti nije dozvolila.

Prohujaše čudom nevidljive godine, ona još uvijek ostaje.

Ostaje u obilatim maštama, stihovima i pričama, sjećanjem.

Mada mladost rijetko da nanovo pohodi, dušom razgoropadi.

 

Kako je otišla, ne našom krivicom, samotnjaka u nama stvorila.

Nekako više ne cvjetaju vrtovi, previše skršenog u nama.

Popuštaju duše šavovi, prekrcani samoće vagoni javljaju.

Nerazgovjetni glasovi poručuju, nemir dušom navaljaju.

 

Noći postaju samotne, sumorne, maštanje iz dubina nagrne.

Sve bi nanovo istim sjajem obojile, božićnu idilu vratile.

Da u krilo ponovo zasjedne, da ne zakidamo usne propale.

Već se više i ne sjećaju kad su se nudile, dušu napajale.

 

Krojačica duše pod hitno potrebna, da uskoro srce ne zariba.

Samo jedna postoji, sve i jedan konac iz mladosti  poznaje.

Eh kad bi se udovoljila, u naručje slučajno muvicu doviorila.

Sve bi se na svoje vratilo, srce iz drijemeža probudilo.

 

Sve tuge bi prestale, tegobe zaboravom odlutale, nestale.

Tragovi samotnih noći izgubili bi značenje, vjeru vratile.

Slutnje bi izgubile smisao, miran period života bi nastupio.

Sve što je nadanjem potonulo, čudom osmjehom bi izronilo.

 

Fatamorgane su slike varljive, oko uštinu pa sve nestane.

Od kako je ljubav nestala, reprizu mladosti nije dozvolila.

Prohujaše čudom nevidljive godine, ona još uvijek ostaje.

Ostaje u obilatim maštama, stihovima i pričama, sjećanjem.

Mada mladost rijetko da nanovo pohodi, dušom razgoropadi.

 

Govorite što hoćete ali od ljubavi me nikada odvojiti nećete.

Krojačica duše samo što nije pristigla, dodirom usana prošila.

Osjetim, tu je, vjetar mirisom njenih usana dolazak najavljuje.

Povlačimo se u naše čarobne odaje, i napokon vrijeme je.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 29.11.2013 u 04 i 24 minut

 

Eh kad čovjek sazrije

rešetka 

Eh kad čovjek sazrije, životne škole se dovoljno preždere

Uspori mu varenje, rašire se zjenice, žvrnja maštanje.

Preduboko zaorana duša bezdan otvori, tugom se razori.

Navale požutjela sjećanja, propale prilike, zalutala nadanja.

 

Bičevi neke prošlosti, stare rane pobuđuju, oprost potražuju.

Pišu pisma se, traži nanovo viđenje, možda ponovo pokrene.

Nekad uspije, lažljivo nadanje slijepce  tračcima opet zadoji.

Ljubav se iz čudnih nepoznatih razmjera rezervi duše razbudi.

 

Pod svijećama se duga nadanja na požutjelom papiru škrabaju.

Pisma kao u prohujaloj mladosti ispisuju, srce ranjeno progovori.

Svaki dan iz škrinje se otvara, odgovor nestrpljivošću  iščekuje.

I onda neutaživa žeđ nagrne, koliko god da pristigne malo je.

 

Svaki dan blještav postaje, prekriven vezenim sunčevim pjegama.

Hladovina se potražuje, među lisnate krošnje nade ubacuje.

Riječi ispisane halapljivim gutanjem pucketaju, odzvanjaju.

Nemir u grudima, usne ispucale, uzdasima trenom presušuju.

 

A požuda, savršena, nevidljiva, nečujna, odzvanja u grudima.

Ona kao da je cijelo vrijeme čitanjem njenih pisama prisutna.

Mio sladunjavi glas sobom odzvanja, samo što nije pristigla.

Vrata širom otvorila u zagrljaj dugo čekani napokon uletila.

 

Iznenadno, čudljivo bez objašnjenja se pojavi, pa trenom nestane.

Logike nema niti se može sve shvatiti, bez objašnjenja ostati.

Nešto je između snova i mašte, od krvi i mesa usne joj osjeća.

Na mahove prekrasne slike savršeno doživljava, uživajuć.

 

I onda se jednog momenta snovi rasprše, prazna soba prozbori.

Zbunjenost preotima, pamet pomutila, pa gdje je ona nestala.

Nevidljiva, maloprije prisutna ljubav nestala, sve uskomešala.

Samo sjenke igrama svijeće ljubavi nepostojeće preostale.

 

Muvica sjećanja je preostala, bestraga tragovima raspršila

Žuboreći vodopadima je nestala, šumom magle se prikrila.

Zbunjeno srce i dušu na cjedilu proseć zrno ljubavi položila.

Avet, dušu unakazila, podočnjake  noćima hrpama navaljala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.11.2013 u 17 i 00 minuta

 

Potegnuh sjećanje

u tuđim rukama

Ciča zima, vani sve spržila, ledenicama uspavala.

A ja naviknut, kad mi je najteže, potegnem sjećanje.

Svaki moment je očekujem, pa zaljubljen utonem.

Oči zrele datule osjetim, znam da žudno iščekuju,.

 

Vidim je onako, naslonjenu , usamljenu na prozoru.

Repić u kosi zakoprcala, rosnim grudima prigrlila.

I osjetim, beskrajni trenutak nježnosti žestoko osjetim.

Mada samo maštom živi mi,zamagljena lažnom požudom.

 

A to što je nema, i što je neviđam, što uopće ne postoji.

Najmanji problem je, i drugi su teže godinama preboljeli.

Al meni podla, izmišljena, lažima obmotana odgovara.

Jednom ako imaš sreće takva ljubav se rijetko događa.

 

Što mi fali da bacam se niz savršene stijene maštanja,

Pa se pojavljuje nasmiješena oblicima čežnje i čekanja.

Sva je priviđenje, proizvod poluprazne strasti i požude.

Kao prva pomoć srcu mi u najbolji trenutak pridođe.

 

I uvijek ošamuti, kad se zima navuče,sve prolaze zatvori.

Mene uz toplu peć, i šolju nepresušne požude, priveže.

Potegnem prohujalo sjećanje,u krilu dražesna koprca se.

Mir se neprimjetno u sobi zagrli, sam sa sobom prozborim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.11.2013 u 11 i 00 minuta

SNJEGOVI PEDESETIH

 kroz ponistru

Ma kako se ona nikada ne javi ili osmijeh ne pokloni,

zatvorenih očiju sve skrivećki dobijam,stihove osjećam.

Srcem savršenu ljubav prebrajam,sebe ubjeđujem.

Nanule sjećanja natičem, skoru budućnost zamišljam.

 

Sve dok u meni i tračak nade stoljećima prikriven postoji… 

razlog više da prozborim,džepove želja nikada ne ispraznim.

Tek onda život dobija smisao, tek onda prozor mašte otvorim,

Uplakan molim je, nikad me ne puštaj, da ne zagubim stihove.

 

Vidimo se kad te snjegovi pedesetih zaboravom oronulu zaveju,

Obožavam pahulje, u svakoj prikriveno stanuje, dahom osjetim.

I dok me udari bure vrtlozima na njene čuperke podsjećaju.

Sa pahuljama pregovaram, na neki način duši joj dopirem.

 

I onda savršeno vidim je,pa dodir, zagrljaj strastveno doživim.

Na vrijeme što prolijeće kao zaslijepljen niti muvicu ne osjetim.

I već sada vidim je, navukla pedesete, detaljima se prošarala.

Osmijeh je otkriva što srce moje požudno godinama prikriva.

 

Misli da je propala i da je više nitko ne gleda, posrnula.

Al kad je u krilo mi dospjela, čaroliju nestrpljenja oživjela.

Sve u njoj što se godinama odavno zašutilo, meni je pripalo.

I onda na tanane, usne, dušu preko srca strastveno osvajam.

 

Jer kada uđe u pedesete, ispod njenog koraka tope se snjegovi.

Pa svi života smetovi šalom rastope topli duše joj vjetrovi.

Ona ne hoda, na prstima poskakuje,napokon je oživjela.

Iz samoće duše sve ikone tuge je napokon zaboravom polomila.

 

Davnih mojih riječi bude se sjetila, da ljubav je tek dočekuje.

Sebe neće prepoznati da toliko toga strastvenog u njoj postoji.

A ja kao lovac tigrova, čekam u zasjedi desetinama godina.

Znao sam da će na vrelo mojih usana prispjeti, vrijedi čekati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28.11.2013 u o5 i 22 minuta

 

 

Jutarnji odrazi

brudet usana

Očiju zatvorenih zapljusnut vrućinom spavao.

Duša tko zna gdje nepomičnom tišinom odlutala.

Ništa nemiče, dašak vjetra ne prilazi, sve zaleglo.

I onda odjednom od niotkud uzdah usana poznatih.

 

Osmjeh dragosti širinom nepregledne požude se raširi.

U dušu ušla je, bez najave i bilo kakvog tihog kucanja.

Silom je čarobnim osmijehom kapije trenom razvalila.

Ne želim, nemičem, oči ne otvaram, tišinom uživam.

 

Vidjeti nečiji osmjeh kroz tek otvorene oči savršenstvo.

Prozori,vrata ne postoje, širom otvoreno požudno čekanje.

Poklonjeni osmjeh, topli zagrljaj, požuda je pobijedila.

Svu strast strepljenjem čekanje, gutala usta pregladnjela.

 

Najljepše jutarnje, iznenadno buđenje, sve utihne,nestane.

Vrućine ne smetaju, žeđ neutaživa, nek ona je na usnama.

I neka se čuje prigušeno tepanje, nečiji skriveni razgovor.

Ona moja je, tu na požudnim usnama jutrom se skrazila.

 

Sve čvrstine principa mi jednim dodirom je razvalila.

Ah što mugu, sve joj odobravam na njene igrice nasjedam.

I kao sjenka, il lahor kad me probudi, tišinom izludi.

Ništa ne govori, tijelo mi u seknudi prerovi, pa izludim.

 

I opet, i svako jutro, kad god zaželim, tako me slatko probudi.

Kao da misli čita mi, na krovu duše mi stanuje, sve prisluškuje.
a ja hinjski, ništa ne spominjem, još više se namještam

Preostali neotkriveni dio tijela poklanjam, uzmi me, uzmi me….

 

A ona slatkorječiva, zatvorenih očiju nemilice se poklanja.

I planirano svakog vrelog jutra navraća, da me probudi.

Bez najave dobrog jutra, dodirom usana požudno iznenadi.

Slatko razoren, neopisivo, neizrecivo djelićima žudnje uživam.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.11.2013 u 08 i 30 minuta

 

Tvrdoglavost nepopustljiva

slomljeno srce

Utješeni, šapatom jecaja i dugog ridanja

Usnama zadrijemana nada trepnula.

Istim trenom zaborav se ljutito sklonio.

Jad i čemer skoro pa trenom nestao.

 

Rastrzani od silnog glupog cmizdrenja.

Ispijene face, osmjeh kriomice ukazale.

Napokon shvatile, da nije sve propalo.

Usne , za početak skromno se spojile.

 

Oproštaju vrata na veliko raširila.

Ipak ima nade da se sve zaboravi

Što je bilo, zaborav treba da popravi.

Nema više podvala, ironičnih bockanja.

 

Il ide il neide, nema nazad vraćanja.

Bezrazložnog bolnog optuživanja.

Tko je prvi pogriješio, teško ranio

Tko je srce u komade bolno sasuo.

 

Obje strane bijesno tvrdoglave zapele

Niti jedna muvicu svoju ne popušta

Samo sebe oštrom galamom opravdava.

Svi krivi su, oni putera na glavi nemaju.

 

Tvrodoglavo izvinjenje drugog čekaju

Da se pognute glave poraženo  pokaju.

Zbog drugog uvijek  čaša puna čemera

Užasno izjeda, mislima bolno ne popušta.

 

A strasti daleko više u njima stanuje

Jedno za drugim neizmjerno u duši tuguje.

Samo glupa sujeta se istrsila,kočoperi

Ona kao neku riječ bi izustila da preuzima.

 

Jedno na drugo reži vezano lancima

Jezik preliven otpatcima sjećanja.

I umjesto dogovoreno da sve zaborave

Nanovo iskrsne neko bolno sjećanje.

  

Pa opet sijevaju varnice, optužbe.

U sebi nešto rondaju, u bradu buncaju.

Vapaji krivnje priznanja se ne naziru.

Kao gavrani grakću, ne prestaju.

 

Što ih veže, zašto se vole i svađaju.

Gdje je početak, zašto su zapeli.

Do jučer bijahu ljubavlju satkani.

A sada jedno drugom jezik čupaju.

 

Možda bi klekli i grešku priznali

Al bi bitku tvrdoglavosti izgubili.

Pa opet bolno kajanje, srce uštine.

No lakše je drugom inat tjerati

Nego grijeh napokon procijediti.

 

I ostaše još dugo godina zajedno

To im je prepucavanje hrana postala.

Bez toga veza im smisla nebi imala.

I po nekad se eto kroz suze zagrle.

 

I to traje dok se noć ne prokocka.

U jutro ista priča tvrdoglava

Nitko nikome ni trunke ne popušta

Bježite ljudi, od njih nema salameta.

 


Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 27.11.2013 u 04 i 21 minuta

 

ŽELIM da kažem ti koliko fališ mi

Želim da kažem ti

Želim da kažem ti koliko fališ mi

Kako nedostaje ….zagrljaj tvooooj.

Žudim da kročim ti, poljubac udijelim

I opet nasmiješen…… u krilu probudim

 Sa  toooooooboom.

 

Želim da priznam ti i da mi oprostiš

Užasno razara….praznina ovaaaaa

Samo dozvoli mi, da ti se približim

Pregrštom stihova……….u krilu probudim 

 Sa  tooooooboom.

 

TEK ONDA OTKRIT ĆU SVEE

 TEK ONDA NE PUŠTAJE ME

TEK ONDA OTKRIT ĆU SVEE

SAMO MOLIM TE NEEEE PUŠTAJE MEEEE

 

Još jednom pusti me, tijela nek pričaju

Užasno razara….. praznina ovaaaaaaa

Samo dozvoli mi, da ti se približim

Pregrštom stihova……….u krilu probudim 

 Sa  tooooooboom.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.11.2013 u 04 i 21 minuta

 

Drugi maštali njima se događala

savršeni plamen 

Dobrim dijelom život im prazninom procurio.

Ničim napuklo srce i dušu toplim nije natopio.

Sve se vrtilo uhodanim monotonim stazama

Zajedno živjela, praznina u srcu prigušivala.

 

Žudnja i strast već odavno zaboravom nestali.

Ljubavi niti tračka u osamljenim grudima.

Samoća neprimjetno pamet tišinom savila.

Pristigle godine, naramak kostobolja navukle.

Prosjedim vlasima, zgužvanim boroma ukrasile

 

I onda, kad se najmanje nadala, probudila.

Ulaskom u pedesete, čudom razgrnula proljeće

I tek tada strastvenu sebe otkrila i probudila.

U zagrljaju čekanja svu strast napokon otvorila

 

Dok su drugi maštali njima se događala.

Dok  su drugi snivali, njima se podarila.

Provlačeći duše savršenim prostorima.

Obzorom napućenih usana se odvijala.

 

Sve i jednu nedoumicu trenutkom otklonila.

Božiji dar, napokon širom srca  rastvorila.

Igrom sudbine okriljem zaljubljenih zaplovila.

Godinama nadanja, strašću nepovratno probudila.

 

U sebi potpunu strastvenu ženu doživjela.

Tek tada shvatila da ništa prije nije doživjela.

Ogroman vulkan savršenom ljubavlju raspalila.

Iz njega vuka samotnjaka dahom razgrnula.

 

I tako gordo vijenac pobjede napokon nabacili

Savršeni san ljubav doživjeli, čarolijom krenuli.

 

Strast u njima zavapila, burnu čaroliju najavila

Naprslim požudnim grudima oružje poklonila.

I sada, između dana i noći neprekidno ratuju.

Strašću usana rane teške izobiljem vidaju.

 

Dok su drugi maštali njima se događala.

Dok  su drugi snivali, njima se podarila.

Provlačeći duše savršenim prostorima.

Obzorom napućenih usnama se odvijala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno26.11.2013 u 11 i 05

 

 

A misliše da je led ledeni,nakostriješeni .

da u njemu ledenice obručima kidaju, varaju.

Da prema njoj ništa ne osjeća, mašta lažljiva.

A sada ništa ne spominje, gutajuć poljubce  vatrene.

Napokon je shvatila  nakon toliko godina čekanja

Vatra, plamen, vulkan, iskrenom ljubavlju otkrila.

 

 

Maslina i stijena

na terasi čekanje

 

Do jučer stijena, sama kišama saprana.

Blijedom samotnjačkom dušom buljila.

Sunce bi je pržilo, tugom bi se rascvala.

A mrazevi vjetrovima ispucalu raznijeli.

 

Malo jača bura kada bi se nadvila.

Maslina krhkog korijenja bi drhtala.

U strahu bi krošnje u skute zavijala

Da je vjetrovi ne iščupaju, sasuše.

 

I onda nađoše zajednički dogovor.

Ona će korjenje oko stijene smotati.

od vreline sunca i prženja je paziti.

Zajedno jedno drugom će leđa čuvati.

 

Ma kako ih šepavo ne razumijevali

Požudna ljubav skrivenošću opstoji.

Savršenim moćima čekanja sazdana.

Čvrstoćom stijena godovima vezana.

 

Stidljivo, korijenom masline satkane.

Između stijena okapnicama prikrivene.

Kao plima i oseka neprekidno lelujaju

Cvrčkovim kočijama tišinom dovikuju.

 

Šepureć se kao dva nedorasla pauna.

Oživljeni na platnenim isukanim slikama.

skrivajuć svoju ljubav kao lopov ključ.

Katanac prikriven, iščekanjem već žut.

 

Maslinom se ljubav korjenjem usadila

Stijenu žednu zagrljaja, napokon udomila.

Zagrljajem neraskidivom napokon putuju.

Iste kišne kapiljice požudno raspoređuju.

 

A kad sunce zaprlji, maslinu mrvicu zadovolji

Onda se stijena isprsi, svu toplinu ponudi.

A maslina, onako zadovoljno krošnjom zanjiše

Duboku zahvalnost šuštanjem lišća pokaže.

 

I tako strast ogrnuta obostranim tepanjem

Savršeno se nježnošću mudrosti spojila.

Jedno drugom iz koristi dodirom podilaze.

Usamljeni  nebi opstali, pa se uvezali.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.11.2013 u19 i 32 minuta

 

Pokušah da je zaboravim

tako blizu

Pokušah da je zaboravim,da srce slomljeno uvjerim,da je prošlost slatko bolna zaboravom ispisana,tugom okaljana.Da suze ne ronim, utjehu u novom dolasku pronađem.Da joj se dubokom vjernošću nikada više ne zaklinjem.Da dan kad upoznah je što češće proklinjem, samo lošim stvarima podsjećam. Da se ubjeđujem kako bijaše totalno pogrešna odluka, otvorit joj srce, pa se nasukan duboke rane već godinama pokušavah da oporavim. Srce mi život izgubilo, nekako krhko, daškom vjetra postalo lomljivo. Suza mi kane kad samo muvicu pomislim i sebe najvećom kaznom kažnjavam da je moram silom iz svega da izbrišem, nepovratno zaboravim. Da postane uspomena sa najviše bolnih šavova, kao rana koja nonstop bolovima dubuko duboko nekim šumom nemira podsjeća. Da se njišem kao statua, bezglasno zanijemila ,među svim zombijima najstrašnija. A huče orkanski vjetrovi koji su nas ne tako davno neprepoznatljivom ljubavlju spojili.

 

A  oni ti prevarantski, cinični, vjetrovi prilivode,  sada nasilno ubjeđuju, da je to prelazni period patnje i jecanja, da je to samo neka faza u praznini srca vremenom samotonog lutanja. Da će to na kraju od mene nepobjedivog viteza stvoriti. Na sve i svašta ću otupjeti.

Al ja ne želim da postanem stijena hladna, bez i trunke uspomena i živosti.  Ne želim  da se gromki eho samoće i očaja ranjenom dušom prazninom poigrava. Jer baš do jučer, tamo na molu srce mi bijaše žamorom simfonija skladana, na našoj strani bijahu ti prevrtljivi vjetrovi. I sve tmine mora i sumorni grčevi nissu nam smetali, mada su plimama podvale pokušavali, da nas iznenadno potope i da sve to dubinom debelog mraka  morskih dubina nestane.

I sada trebam sve što me živim, savršeno sretnim održavalo, jednim potezom zaboravim, u dubokoj sjeni samoće i sam ostavljen vijenac zaborava položim.

 

Kako , kako se to može preko koljena prelomiti, lice, maska bez i trunke osjećaja postati, pored živih ljudi bez osmjeha , kao crna zemlja slomljen tek tako prošetati. A u meni sva ona gnjezda,  svoje ptiće nadanja još uvijek mrvicama žudnje prehranjuju, pozivi u meni bruje i nikako to sve prekrasno doživljeno teško brišu i zaboravljaju.

Jer neznam, nisam siguran kako će to sve ispražnjeno, zamrznuto izgledati, kako će sve to polomljeno vriskom duše škripati, kakav će biti zvuk srca kada ga svi ti silni porazi potope. Kakav će njegov ritam da se oglašava. Dal će to biti sumorna tragična opera gdje su svi na kraju sto puta gore od Romea i Julije nastradali.

Nedaj bože da me tada vide il ugledaju, sva svijetlost iz mene bi nestala, tamne mrlje samotnog mraka i samoće bi lice mi išarala. Po meni bi sve bile zakrpe od koje kakvih strahova i po nekih nadanja. Al nekako sam siguran da ta zaljubljenost u meni nemože , ma nemoguće je da nestane, dio je moga karaktera sazdanog od prevrtljivog nadanja, jer ona, samo ona je toliko toga u mene ugradila. Njene usne, pogledi beskrajni, zagrljaji toplinom dvije galaksije vezani.

Samo to je prevelika energije da bi se tek tako jednim pomračenjem sunca zagubila, jednim udarom meteora iz ravnoteže savršene ljubavi izbacila. I tako dva srca po svemu posebna, međusobno tišinom očarana možda neke sitne planove odvojeno spremaju, Jedno za drugo neznaju. Kako ih raspad galaksije odvoji ipak je mentalna veza, nedodirljiva samo u njihovim srcima osjetljiva vjerojatno ostala. Nešto ih povezuje, savršeno to udaljenošću osjećaju.

 

A oboje su duše tajnim kodovima uvezali, jedno drugo beskrajnom ljubavlju ispunili, kao kad se ledena mora toplim strujama zaore, a ništa se nečuje jer tišina svojim čarobnim tragovima sve na svoj način maglovito prekrije.

Njih dvoja kao u morskoj tmini dubokoj, krijesnice na srcima raspalili, morsku tminu samotne tiše probudili da se napokon život u tim dubinama pokrene.

E baš savršenstvo njihovog maštanja silinom bezgraničnog požudnog čekanja svakim dijelom sve je prisutnija, razornija istodobna čarolija.

Kako da se izbrišu tragovi gdje svakim jutrom na njegovim usnama žeravice njene osvanu, kad se sutoni u najljepše čarolije prelamnja boja pretvore. Između svega toga njih dvoje savršeno štimaju i postoje. I onda te podle drhtave samoće se u muvice razlažu rastrgane ognjem njihovog nezasitnog tepanja.

Nemože to svatko da doživi, da svoj tajni kutak pronađe i onako samo za sebe prikrije pa tišinom otkine. U tom stanju ljubavnog delirija, sva žestina njihove požude stanuje i vješto se daljinom prikriva, draž svoju tajnovitošću potpiriva i umjesto da sve to daljinom nestaje, ona jogunasta, tvrdoglavo zapela, ako treba silne godine će sa samoćom i tugom da ratuje da nikada ne prizna zbog privremeno nanijetih bolova poraze.

Jer njena ljepota nije samo tjelesna što ga očaraše samo treptajem usnama, žmurke dok ga je istraživala. Cijelo biće se zatreperilo, u nepoznatim nijansama se halucinacijama budilo, pa opet tko zna koje kakvim putovima savršenstva nestajalo.Jedno drugom u dubinama krajičcima šutnje tišinom su žuborili. Nitko ih nije mogao vidjeti, ta tajna mjesta u dušama otkriti, savršeno su bila prikrivena samo njihovim srcima i zavezanih očiju dostupna. I ako daljinom razneseni jedno drugom bili vječita slatko dosadna  mrena na zaljubljenim očima. Nekakav esej se raširio, toliko toga bi izbacio pa zapinje  usne njihove dodiruje.

I kad se more zacakli bonacom ogledalo napravi , bez i tračka tragova, njima mapa do srca nije potrebna, zov srca tišinom naslućuje, žmirkećki prati tragove samo njima  shvatljive i prepoznatljive.

Kada jedno brazdu samoće duboko zaore drugo srce istim trenom najljepše čarobne misli pošalje i tu samoću u čaroliju maštanja prepunih dodira i tajnih poljubaca pretvori. Samo se naslućuju siluete prekrivene oblacima blještavim, al da nitko ne vidi il ne shvati. I onda tepajuć misli razmjenjuju, jedno drugom su život jedini, u njima oru nemiri, neslućenih razmjera frcaju varnice, a brazde onako tek izorane mirno izgledaju, sjeme ljubavi svoga proljeća očekuju.

Oči zatvore, zvukove takvom realnošću oplode, osjete kako molitve šaraju uznemirenim srcima, kako požuda kao hobotnica obuzima, nestrpljenjem nagriza. Pokreti dodira kao da se jasno kao dan dešavaju, najosjetljivije dodirne točke nagovaraju, da se opuste i nemirnim vlakovima kroz tunel čekanja nagrnu. A vlak se sav briljantinski usjajio, svu ljubav iz srce kroz tunel raspršio, i glasno uzvicima odjekuju…

Volim te, mada netrebam, mada mi nedaju i sve i muvicu zabranjuju.

Ona to savršeno nevidljivošću beskrajnog čekanja osjeća, pa pregršt uzdaha u duboku brazdu zaoranu njegovim nadanjima natopi. Sve se dešava kao pobožna ceremonija, ravnodušno i smireno da drugi ne primjete, ruke jedna drugu salete, samo jagodicom vrelom dodirnu, i uzdahnu u prolazi razdvojenih čekanja.Gordost čavrljajuć sa očajem se isprsi, trunčicu je eto prolazom ućarila. Beskraj čekanja nadire kao orkanski plimni udari, svu silu u jednom pravcu proslijeđuju, a govor nadanja savršen, smirenog glasa glazbu svih udara pripitomi.Paučinom končane niti se sapliću, tkivo nenadno pokidalo uvezuju, istovremeno ih obuzela čarobna molitva iz dubine mora do planinskih vrhova da ih zaštite od podlih nadanja, ciničnih drušebrižnih susjeda.

I tako sklupčani galaksijama odvojeni svakodnevno molitvom požele, da se njihova bitka izrodi do finalne pobjede. Da svo maštanje i žudnja  neprikosnovenim riječima postane oživljena slika nakon predugog čekanja.

I kako , kako se svega divotnoga odreći, giljotinom jezika sve su zabranili, uši vrelom smolom tišine prelili, u očima magla gustinom riže sve zakrčila, ništa se nevidi, ne čuje, govor nanosima nestao, zatrpan.

 

Žudnju, misli im nemogu ukrasti, sutonom se nezaustavljivo prelijeva, daškom vjetra poruke vibracijama tijelom pristignu, jeza trncima sve prevede do u tančine informira. Zasjeda  podlaca nije uspjela, niti će, nemaju šanse da se sve luke zatvore, da potope riječi sve brodove.

Tišinom plaze nagruhane godine, oni onako skrišeni, mada zakinuti toliko sigurni da sve na svoje lagano žuborom požude, valjušcima nadanja preko oblutaka čekanja u najsitnije pješčane dine se nakrcava i u sebi najveću tajnu ljubavi sadrže.

Ona nezaustavljiva, makar godinama riječnim koritima valjana, osnovnu dubinu nije otupila, nije čak niti okrznula plašt njihovih srca nanizan.

A crkve,  vjetrom zamotane  udare zvona, na prave adrese najezdom plime čekanja  laganim dodirom misli polože, na nedotaknute usne godinama ispucale. A delfini u parovima sačekuju njezin odogovor, na peraje da ih šapatom nade položi i da hladnom dubinom ogrunte tišine na daleki put pošalju. Zvonce samoće ostaje da pozdravnim udarima salutira da brzi odgovor očekuje.

Gladijatorski ovozemljaskih strasti se privremeno odrekli, jedno drugom obećali da ih praznina godina neće samljeti, makar nadođu crne bolesti,makar se nebo svim tugama strovalilo, tolikim sivim crnilom tuge sablasno grudi prignječilo. Znaju, osjećaju kako se pješčani sat u grudima bez obira na sve svim nedaćama i udarima otima. Ima svoj ritam, zrno po zrno hladnokrvnog čekanja prevalja da se dina u prohujalom vremenu napuni. I onda svakog dane se ponove, sat se iskrene i negrne svojim ritmom čekanje.

I tko zna koliko će behara godinama da se sasuši dok njihova pčela dodirom usana sve ne probudi, jednog iznenadnog, savršenog proljeća, nakon dugih sablasnih zima i čekanja bude napokon propupala duboko skrivena žudnja.

 

         Tako sigurni da se mora mnogo toga pretrpjeti, svaku večer u suton bi zvona treperenjem na tijelo doprla. Sablasna, samotna dolina sve bi gušila, strepnju panikom hraneć pod svodom namrštenih oblaka.

 

 

I sve poljane i svo poljsko cvijeće tugom će bojkot da najave, pustinjom će svako proljeće da pristigne, niti daška života da pokaže, možda samo krljušti nekih korjenja, tek toliko da sve ne presuši i tamnu ispucalu zemlju bez hrane ostavi. Svi preostali kao teško iscrpljeni bez trunke vitamina će da nestaju, kosturi obješenih koža će da vrludaju nesvjesni da su davno izumrle i posljednje nade bez ljubavi. Horit će se blatnjavim ulicama jeka i suze, plač olako prodatog nadanja. Šume mrtvilom zviždat će, prigušene mahovinom ogrnutih rugoba. Svi će bez trunke nade i želja tek tako jedvice, korak po korak usiljeni da se pokrenu. Nitko neće ostati da ih sažali, svi će u istim mukama da se valjaju, nesvjesni kako su se olako prodali. I plakat će, uzaludno plakat će samo zato što su svu nadu u sebi ugasili. Bijaše im preteško breme na leđima dok su pustinjom života nasamareni tumarali.

Na prevaru odvedeni tugom, otpatcima misli krnjavih i zlosutnih, budu tumarali ispod aleje krošnji žalosnih vrbi koje samo kosturi grana bez i jednog lista pokrivaše da in daljina čekanja ne sprži. I ako ih tako izmrcvarene bez ljubavi vjetar tresne iznenadnim šamarima u muljave rijeke, sablasne, bez i jedne ribe,raka u njima. Dan više neće postojati, sivim oblacima će krstariti, dok grmljavina bljeskom na sjene opasnosti im ne ukaže da ne zalutaju.

 

E zato ne želim na njihove prevare da nasjednem , jedino što vrijedi unutar mene je još zrelo prezrelo ostalo, nukleus svih mojih nadanja, pogonska energija dugonoćnih samotnih guranja između sna i kolebanja.

Sva groblja ću na ¸široko da zaobilazim, crnim mislima ne želeć da se zaokupim. Njima neka se sve na glavu saspe, neka ih tuga praznine razočaranih razori. Mi smo prejaki da bi tim sitnim udarima samoće poklekli.

Test je snage naše nepokolobljive ljubavi, što ima vremena do vijeka sačeka da se savim sigurno makar uskoro za neko vrijemo ne više od dva vijeka dogodi.

A onda bljesak, čarobna svjetlost nakon dugo vremena čekanja, ljubav će da se raspaljeno rasprši, milionima kometa da najavi da svi posrnuli glavu podignu, u svome srcu pritajenu iskricu potraže. Nemoguće je da u srži savršena ljubav nestane. I kad se sve te ljubavi nanovo probude, život u skršenim dušama napokon osmjehom dovali, pamit će nezaboravni vatromet.

Nastat će zemaljska buktinja, plamen što sve prošle boli i nedaće nepovratno proždire, u pepeo podlosti samoće i čekanja satire.

E zbog tog vatrometa me nemogu slomiti, ma kako me lomili , kršili, podvaljivali, na lomaču čekanja preko giljotinje jezika poslali. Krunu za nju sam u škrinju zakopao, samo njen dolazak iščekujem.  Naša ljubav je nepromišljeno beskrajna, skrivena između redova tuge i nadanja.Tamo je najmanje budu tražili jer sam je mudro maskirao i među njihove redove sakrio.  Mene mogu svaki dan pretresati rendgenom zumirati niti traga od nje neće pronaći.

Ljubav naša ma koliko zabranjena ima vremena da se dogodi kada se najmanje budu nadali. Ne želim sebe lagati, nego samo inat svim zavidnim sam uključio, oko sebe dvorac stijena zazidao da me ne diraju, u dušu mi kroz prosute suze zaviruju. Sam ću se tješiti, do nje će siguran sam sve na vrijeme stizati, i shvatit će da je jedino preostalo čaobno čekanje, da zaviruje grudima nedodirljivim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.11.2013 u 18 i 00 minuta

Vidljivo ne vidljiva

POGLED

I dok sjeverni burni razigrani vjetrovi

uvodnu pjesmu nadolazeće zime izvode.

Ona godinama kao čigra SRCEM zasjela.

Niti treptaj nadolazeće zime ne osjetim.

 

Svakog momenta u srcu vatrom progovori.

Čarobna energija njenom voljom je sazdana.

Neslućene čarolije ravnodušne probucaju.

Brazdu nemira dušom preduboko zaoru.

 

Zaljubljenom srcu sisom nemira udovolji.

Slika i ton je znanog, suludog ponašanja.

Faca zaljubljenog Romea iz predgrađa.

Samo nju pogleda, muvicu da mu udijeli.

 

Pogledom pjesniku ruku smiraja drhtajima ukruti

Slikarima kistove dahom na platno zalijepi.

Kiparima kamenih stijena protresa temelje.

Tko upozna je pobožan doživotno opijen postaje.

 

U svakom iskrenom oku blješti vidljivo ne vidljiva.

Najluđe ludosti srcu i duši beskonačno dozvoljava.

Glavni konac je svih životnih događanja i prekrajanja.

Neizostavni recept slomljenih duša i preživljavanja.

 

Ona je toliko beskrajna, koliko srce dozvoljava.

I ako ljubav da otkaz i srce nepovratno napusti.

Bankrot, krah života nepovratno unaprijed najavi.

Sve vrijedno njenim odlaskom ste vječno izgubili.

 

Zračak, muvica ljubavi u vama mora da vrije, zrije i postoji.

Bez nje ste presušjela, skršena duše ispucala slavina

Vodopad bez i kapljice rose zagašenim isplakanim očima.

Prazna knjiga bez i jednog slova ostala, pustinjom sagorjela.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 25.11.2013 u 05 i 21 minut

 

 

Baš im poželim

 u ogledalu

Ozareno, rumeno, ispucalo lice požudnog čekanja.

Na ulazu osmijeh spremnih širokih ruku dočekuje.

Iz utrobe savršeni trobojac hoće da nemirom iskoči.

Kud god se okrenem, pogled u ogledalo zabacim.

 

Budućnost savršenu osjetilima nezasitnim ugledam.

Poznati osjećaj dubinom srca skakutavo prostrijeli.

Nasmijan okrenem, samog sebe sretnom facom nagradim

Njenu zarobljenu sliku, tiho  požudnim pogledom zaledim.

 

A oko nas oluje, gromovi, oblaci naručenih zavidnih kiša.

Sreću bi nam prekrojili,na bolesno zavidni način rastrojili.

Iza njih se samo ubuđala bol osjeća, tragovima nedaća.

A mi zaljubljeni, kontraindikacija, nus pojava što ubija.

 

I kada prošetam ulicom, njen se nasmiješeni lik ogleda.

Svi se zamnom okreću, za dugme sreće hvataju, požele.

Da ih ista čarobna energija kao mene strefi i opije.

Da ne žude propalim snovima, cmizdre zamagljenim suzama.

 

Baš im poželim da iskreno što prije na pravu ljubav nabasaju.

Pustim ih u mojoj vidljivoj sreći da uživaju, besplatno upijaju.

Da im se areola tuge oko srca što prije oporavi, bol zaboravi.

I da napokon sretnički ponovo presretni ljubavni žar osjete.

Kao nas dvoje savršenu, čarobnu ljubav, opijenošću dožive.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.11.2013 u 18 i 53 minuta

 

Prikrivena, da ne postane sjećanje

krošnja

Nevidljiva, samo srcu mi dokučiva i otkrivena.

Kovitlaci čupercima vjetrova joj vlasima šaraju.

Slutnjom požude preglasno obalom dovikivaju.

Bljesci munje nariču, nanizane škrinje skrivaju.

 

A ja prokleto sebično, nizam je požudnim snovima.

Nedam da dolazak jutra iz čarobnih snova je otima.

Nanizana perlama, lančićima proždrljivih dodira.

Krhke usne ispucale požude od isuvislog čekanja.

 

E baš zato od sviju skrivam je, da ne postane sjećanje.

Da mi krivolovci peraje obećanja mrežama ne kidaju.

Ako joj položaj saznaju, dok sačekujemo svitanja.

Poljubce skrivećki kapljicama točimo obilnim kišama.

 

E baš zato od sviju skrivam je, da ne postane sjećanje.

Skrivam je da se uzdasima ne istroši,nestane pa zaboli.

Plašim da je samotni sati zaboravom ne priklješte.

Da se jutarnjim suncem blještavilom istopi ne zagubi .

 

E baš zato je skrivena,kao najslađi zalogaj se ne otima

da ne postane prohujalo sjećanje,tužan kraj maštanja.

I od svega je moram skrivati, u sebi strahove suzbijati.

Koliko volim je još tisuću puta moram nanovo dokazivati.

 

Al ponosno svima ću iskrenu potpunu ljubav pokazivati ,

Neka nauče, kako izgleda zaljubljena duša, kad ukrca proljeće.

 Da je protunjala godina iz naručja srca zaboravom ne ošine.

Baš zato je prikrivena, Prikrivena, da ne postane sjećanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.11.2013 u 18 i 22 minuta

 

Drveni mol

drveni mol

Očiju sklopljenih  nekim krajičkom mašte se zavalih i nekako opuštenošću bezbrižnog djeteta krenuh lažljivim slikama da se beskonačnošću prostirem.

Prostranstvo svakojakog izobilja niti naznake drijemežu ne pokazivaše. Rastrzan između sijaset  nedoživljenih predjela ljudske duše izazovi me olako prebacivaše sa jednog na drugi kraj interesovanja.Utjehu neku skrivenu u sebi osjetih da treba srce da popratim, što mu ritam razvali, disanje na prijeskoke nagrne. Al ubrzo i ta utjeha iznevjeri jer zaboravih na koji ulaz sam samo pola sata prije toga ušao.

Magiči očaravajući predjeli neprekidnom uzbuđenošću me kontroliraše, očiju iskolačenih sve više hvatah se za ogranke viđenih sadržaja.Na tren oči bih otvorio brkajući javu il maštu, te se opet strovalih panoramom savršenih pogleda.

Na jednom molu, onako dobrim dijelom ispucalom, jedna veća rupa na betonu solju i udarima vjetrova izgižena, nekakav strah ili rekao bih neugodnost izazivaše.Tko god bi tim molom šetao mislim da bi jako pažljivo morao da se za nešto pridržava.

Pored silne ljepote tog maštanja ne bijaše mi jasno zašto mi se slika baš na tom kršu od mola zaustavila. A zvaše ga * Drveni mol* a od drveta niti glasa niti traga, barem je na poluzahrđaloj tabli tako pisalo.Jako stari mol prepun tko zna čijih i kolikih uspomena.

 

skršeni ogranak duše

 

Neka ofucana stara klupa na kojoj bijaše toliko tragova suza da niti silni udari vjetrova, plime i oseke koliko rasturiše mola nisu tragove suza nečijih mogli da pobrišu. Vjerojatno su tu ostale da nekoga podsjećaju da su tu on ili ona sve ridajuć iz sebe iscjedili.

Malo dalje svjetionik bijaše kao svjedok svih događanja jer bez njegovih očiju nebi bilo vidljivih dokaza.

 

Bijaše to kao neki poligon stradanja ljudskih duša, sudbina, kajanja i tko zna što još.Možda su jedno drugo godinama žudeć čekali, isuviše čaša čemera popili, najsnažniji svirepi otrov tražeći da svu ironiju njihovog razdvajanja sabliju. Da napokon vječno dušu rasterete i da više ne izgaraju.

Tko će znati kakva bijaše njihova prošla sudbina, ako je po tragovima na molu onda je dobrim dijelom sablasna.Tko zna kakvi stresovi njima krstariše, duše i srca cijepaše, a tek mogu da zamislim kakve noći, dane su imali, vjerojatno noću budeć se užasnim trzajima izbezumljeni kakva sjećanja ih valjaše.

 

I sve nekako te ljudske sudbine prate teškim robijaškim lancima stegnute. Surovi dani se neprekidno zaredaju, sve i zrno nade u duši rasturaju. Pa ljudi u sred dana kao zombiji hodaju, u bunilu buncaju, kreveljeć sami sa sobom svađaju. Kidaju komade srca napuklog, pa mole, kleče, klanjaju, neprekidno nečemu boljem  nadaju da vjetrovima nekim nenadanim doleti. Grozni su njihovi posljednje nade vapaji, ispruženih ruku se pitaju:

* zašto, zašto se to meni događa*

Bosonogi, promrznuti kao malo djete u pustinji života onako blijedih ispijenih faca ostavljeni vapajuć Boga dragog na kraju pozivaju da im sunce napokon u život dovuče i da sve to užasa iz njih nestane da ih baksuzluk više ne prati.

 

A dani oteški, sumorni, sami od sebe odvratni, situacije u duši pogoršavaju, depresiju na sva vrata nagrnu, po nekom koju muku sa ramenu odnesu da ljudi naprasno ne pocrkaju, suzama stradanja ublažavajuć.

 Ako ih najcrnji baksuz zagrne onda se još i vrane il gavrani nasuču, graktajuć nadliječu sa krošanja obližnih drveća iznutrice urocima izbacivaju.

Što nam to prohujale uspomene urade kao ljigave meduze na košuljama duše umjesto  kravate pipke rašire, svoja užad odvratnosti uvežu.

 

Treba se iz tog ubuđalog sivila zakrpljenog udarima juga izvlačiti, što prije preko veze udare bure naručiti da te oblake jada raznesu i napokon zračci sunca izrone.Da se onda samo slatke misli djetinjstva pokažu, vedrinu nevinog veselog djeteta ukažu, kako ne vrijedi u ponor samoće bez veze padati o glupostima razmišljati.  A na uzglavlju majka čedo miluje, otac bajke prepričava, savršena obiteljska čarolija.

 

Uzglavlje mirišljavo, meko, odmah me podsjeća njenim boravkom odiše, tu na tom mjestu je snivala, ljubav moju upijala. Kako se odmah misli u luku bez brzopletih vjetrova  uvale. Čemu žurba, sto poslova u sekundi da se završi milione eura zaradi. Bez razloga hitamo, noge i ruke lomimo a o srcu i duši da ne govorimo. I onda se čudimo kada se svega nakupimo,bisage prekrcamo odjednom osjetimo prazninu u sebi da sve uzalud smo vrijeme potrošili, nemamo pravu jedinu uspomenu da nas podsjeća il još bolje da u krilu vječnošću boravi.

 

Pa se more duše uznemiri, burama zakovitla, očima morskom solju zapraši, i tek onda možda spazimo, shvatimo da smo lutali nepoznatim stazama, a signale kroz život smo primali na koje se nismo obazirali, nejasne šumove nismo skužili, a tako malo je trebalo, samo loptu na zemlju da spustimo, duboko udahnemo, da nam se oči širom širice otvore. Duh unutarnji bi shvatio gdje je blaga izobilja …tamo je istina.

 

Mažda bi nas brkalo, stalno lažnim signalima zbunjivalo gdje što završava il počinje, čemu sve to dešavanje. Kao kroz maglu sjećanja se valjalo.  Vrijeme nam proteklo bore i ofucane face navuklo, san se prorijedio a mi i dalje zaslijepljeni neko blago tražimo, glavni dobitak nečega očekujemo. Brod života se nakrivio, dobrim dijelom  starosti navukao i nikako u pravu luku da pristigne dok mreže davno bačene izvlačimo iz dubina jada smrznutih.

A svjetionik, tu pored nas preko puta  drvenom molu jasne signale je davao, gdje treba prići, sjesti, sačekati , ona samo što nije pristigla.

Ali slijepi pored očiju razvalinama nasukanih južinom valova kotva bez kontrole se vrtila, nekako srljala. Samo da smo eto samo malo srce iz dubine onako na miru poslušali, sve bi shvatili. Pustoši nebi doživljavali, posrnuli od izgubljene nade padali, nespokoj nikada nebi upoznali.

Da smo srcu malkice, muvice više vjerovali, pjenušavim valovima nestrpljenja bi na kraju dolijali, slatki snovi bi napokon zasluženo mjesto zauzeli božićnim vatrometom začinjeni.

Bezbrižno bi ljubav osjećali, a u nama sadržaj cjelokupne galaksije, sve bi govorili.

Onu potpunu jednu jedinu suzu u najdražem oku svoj lik kada bi gledali sve bi se napokon složilo, nakon dugo godina čekanja i doživjelo. Sav život bi smisao usavršio, vjetrovi bii prenosili napokon vedre glasničke poruke. Ljubite, voljene ljubite, ono što u vama dugo stoji ne tajite, ne skrivajte na molu čekanja izbaccite. Neka i vaše suze ostanu tragovima da podsjećaju kolika je snaga vaše ne poklonjene strasti i ljubavi voljenoj koja samo što nije pristigla.

 

Kad Vam se behar u duši razbudi, procvalim granama vjetrovi zapire, lahor donese  dugo čekane poruke. Unutarnji glas u vama će sve da poduzme, na pravi put i prave poteze. A tamo negdje u gluhom dobu neka sve nevolje i bolovi nestanu. Vjencima kamenim sve prekrijte, neka to bude zaboravom kamenim vijencima posljednja sahrana  tuge. Da više nikada se iz groba prošlosti ne podigne, možda bi dobro bilo i glogov kolac zaborava da se zabije.

Sva jata neprilika sa sjevera što su stizala, stanovnikom vaše duše sto su godinama postala i teretnim valovima gušila. Sada bi tim proljećem napokon na posljednji let ispraćene osmjehom odletjele.

Cvrkut proljetnjih kosova simfoniju bi posvetili, nebitno tko to sve razumije, što sada radimo i kakve podle igre spremamo.

Bila bi to posljednja pjesma, ispraćaj tužnih molova iz sjećanja, prošlost bi napokon onako iscrpljena napaćena u našoj duši zaboravom umrla i dostojno proljetnjim osmjehom sahranjena. A tu pjesmu samo nas dvoje bi osjećali, napokon na molu drvenom  dugiim godinama čekanja napokon i doživjeli.

Nebih je više niti trena iz vida ispuštao, niti joj dozvolio iz krila da se pomjeri, ako treba krkeći sve zajedno ćemo spremati, jer vrijeme je napokon da se vječnošću vežemo, samo najljepše trenutke života proživljavamo.

 

A mol kad sve to napokon posvjedoči, novu sliku  fasade će da doživi, svakodnevno mladi parovi okolo šetat će, ljubav svoju da iščekuju. Jer naša priča će sa koljena na koljeno da putuje, zaljubljene turiste da izluđuje kako bijahu tu Adam i Eva naših krajeva. Kako su napokon potpisali sporazum, srcima se vezali bez zamjerke notara sve potvrdili.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 24.11.2013 u 17 i 00 minuta

GRUMENJE LJUDSKIH DUŠA

nepročitano pismo

Kad bi grumenje ljudskih duša procijedili

Pa sve jade na vagu prošlosti nabacili

Sve bi kazaljke popucale,jadom izludile

Teret bi ih nepovratno skršio, nebi izdržale.

 

Obilje jada i čemera na sve strane bi frcalo

Slapovima tamnih slika bez okvira razbacivalo

Da ih nebi sve pčele i bumbari svijeta skupile.

Jer i one bi skršene gustoćom boli popadale.

 

Nitko ih nebi shvatao, pustinjom života putovao.

Okuse svirepih otrova slučajno na nagovor  isprobao.

Svi bi okretom glave u prolazu naježili, strahom stresali.

Onda bi tugaljivim pogledom polomljene duše sažaljevali.

 

Možda bi neki i svoju dušu u prošlosti prepoznali.

Iskrenu nezaustavljivu suzu klimoglavom ispustili.

Stisli nam palčeve, da heroji smo, da nas razumiju
Kako sve i svašta preko leđa nedavno pregrmišmo.

 

I onda kada sve saberem, grumenje sa duše poberem.

Pa i nisam tako loše u prošlosti prošao, živ sam ispao.

Samo ona, duboke neizbrisive tragove srcema našarala.

Prekrivam temperama zaborava da što prije nestanu.

 

Al ne ide, olako ne ide, ako znate kako, molim Vas javite…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.11.2013 u 12 i 02 minuta

OBUZDAVANJE

U BUNILU STANUJEM 

Kako od sebe da je odvojim, jedinu utjehu srcu da razorim.

Nedam zaboravu da se sa utjehom udruži, podlošću rovari.

Jer nikad nezna se iz kojeg jarka zavidni zlobno podvaljuju

Slabu stranu ljubavi tiho istražuju, sa osmijehom rovare.

 

I kad spavam i kad noći prolaze, rastrzan sve primjetim.

Na sve načine pokušavaju, nagovaraju kani se maštanja.

I tako spavam otvorenih očiju, nepomično bdijenje uvodim.

Faca ispijena, jutrima podbula, nespavanje noćima otkriva.

 

Danju pazim da ne zadrijemam, njen prolazak propustim.

Da pustinjski je mogu gledati, uzdahom dušu olakšati.

Nije suđena, daleko, daleko negdje srcu bolno odrubljena.

Bolna ironija, godina čemernim čašama grlom se salijeva.

 

Pre predugo uspomene trzaju, zasjedne imaginarno sjećanje.

I onda krene po tko zna koji put duše i srca obuzdavanje.

Strasna prošlost me uvijek na prevaru vidljivo polomi.

Bokal suza u kratko vrijeme iscjedi, da nema više spavanja.

 

Postaje sve teže, bolnije i surovo buncanje srca na prepade.

Molim Boga, muvicu sna mirnoćom da udijeli, da oči zaklopim.

Da se njene ne pojave, usne dovuku i opet nemirom zarovare.

Po nekad rijetkošću duboki mrkli san me oduzetošću savlada.

 

Kao da baterije napunim, i još divljijim požudnijim napravi.

Sve opet propušteno želim što je prije moguće da nadoknadim.

U krug, godinama srcem poigravam, na lažnu nadu nasukavam.

Obuzdaj se stvore božiji, pusti je neka svojim životom otplovi…

 

Lako je reći, al sebe zakinuti, bolne ispražnjene snove sanjati.

Samoćom ispucale usne lizati, kiselinu nespavanja trpjeti.

Jutrom izlazak sunca suzama dočikati, sutone ucmizdren gledati.

Al tako je kako je, kazna il dar se mora trpjeti, sebe obuzdavati.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 24.11.2013 jutro 08.08 minuta

Stablo, krošnja si

 krošnja

Nešto me guši i pritislo,sve oteško, vrtim na guranje

Bjes iz sebe istjeravam, sve što guši me ispovraćam.

Fali da me ukrkiš, onim požudnim osmjehom zavrištiš

Kažeš koliko ti srcu pristajem, samo rječicu prozboriš.

 

Hoću iz ovog beskraja beznađa da napokon iskočim

Da zalogaje sočnim usnama prošlosti lažima doživim.

Nema veze, neka se u prozoru ogledala sve dešava.

Meni bi tako blizu srca realno magično dahom pristala.

 

Nek bi se usne o hladno staklo zeljepile, žestoka vatra je.

Vatra prevelika, da bi tek tako zimskim nanosom zaledila.

Magično korjenje,stablo, krošnja si ljubavlju sazdana.

Iz koje urlaju, odjekuju, kanonade luđačkih krikova požuda.

 

Kad o tebi razmišljam, krošnju u božićno drvo ukrasim

Očima čarobnim prosvijetli, usnama lampe zažari, oživi.

Kroz nju se nezasitno propinjem, koje kakve darove doživim.

Plodovima njenim zadojim, mjesecima nakon toga nespavam.

 

I kada se maštom volimo u eko pepeo potpuno sagorimo.

Za nas se bore rijeke i potoci, u pepelu ljubav žuboreća.

Pa se ribe prehrane, i opet do nečijih usna pristignu

Ljubav novu pronađu, svoje krošnje i oni napokon dožive.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11.2013 u 15 i 45 minuta

Ne, ja nemam pravo

 nagoreno oproštajno pismo

Ne, ja nemam pravo ničim da te uvrijedim

Svakim danom treba da klečim, ljubav izmolim.

Posljednje stihove, nikada, nećeš, sigurno dobiti.

U meni si plašt drhtavih usana, izvoru stihova.

 

Ne, ja nemam pravo niti trenutka da te zaboravim.

Makar, godinama, čašama vina rumenim, tepao.

Ne, ja nemam pravo da se od tebe možda oprostim.

Sve bi ispala, tužna, prazna i neopisivo prevara.

 

Ne, ja nemam pravo srce na komade da izlomim.

Kockica bez koje skršeno je i nepovratno nepostoji.

I ako se neka, slična tebi, možda, nenadno pojavi.

Tvoj lik, tvoj dodir, tvoje usne u njoj će da borave.

 

Da me istim trenom razore, groznicu sjećanja izbace.

Istog trena ćeš da osjetiš, ako te izdajom prevarim.

Al ne, ja nemam pravo da te izgubim il zaboravim.

Nemam pravo nadu u srcu da slažem il razorim.

 

Možda, samo možda na drugoj strani ćeš da uživaš.

Da budeš sretna i drugačije se gospodski prezivaš.

Al u meni duboki tragovi postoje, to nemogu da razore.

 

Ne, ja nemam pravo ničim da te izgubim, il uvrijedim.

maštu nepovratno razorim, u živo blato tuge uvalim

Tišinom, neprimjetna, savršenošću u meni postojiš.

I zbog tebe i sebe nemam pravo,barem u mašti da te zaboravim.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11.2013 u 14 i 04 minuta

 

 

Žeđ

njena odluka 

Žeđ za njenom pojavom neutaživo, beskrajno rastura.

Kruna je dubokim venama nedohvatljivih maštanja.

Vrhovima prstiju stanuje u jagodicama odjekuje.

Na svakom koraku stopama tišinom se pojavljuje.

 

Pod svakim kamenom žuboreć nježnošću izvire.

Krošnjama požude mladost izazovno cvrkuće.

Plamenom, zrakom i zemljom more je prehranjje.

Britko, škarama odreže, trenom mislima dospije.

 

Ako je previše promatram spali mi strašću obrve.

Ispred nosa postaje nevidljiva, srcu preosjetljiva.

Izmješam dane noćima, naguram maglu sjećanja.

Beznađem mi nokte podreže, otupi strasti oružje.

 

Sve dao bih da je voljela, strast probudila iz pepela.

Jarkošću me izvlačila iz ponora samotne dosade.

Čupercima zaborava na momente budila pa gubila.

Noćima dahtala, prazninom košulju preznojavala.

 

Dal me je ikad iskreno voljela, grlila samo očima.

Dal je u ritmu srca mi uživala, il je naravno glumila.

U posljednje vrijeme misli nam se ujedaju, frcaju.

Valjaju po blatu sjećanja, izgara vatra preostala.

 

Jedno kroz drugo ledenim pogledom oštricama zurimo

Među nama očigledno izgorilo, samo pepeo ne vidimo.

Uđosmo u fazu sjenki i fatalnih mrtvila, sat otkucava.

Živim blatom nestaje, temljeni kamenac naših nadanja.

 

A žeđ bijaše među nama vječnošću neutaživa….

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11.2013 u 11 i 41 minut

 

 

Prošlost tišinom zašivena

dodir  maštanja 

Nakon dugo vremena, iskočih iz mulja patnje samotne.

U srcu mi raspad krenuo, gnjoj samoćom iz mene curio.

Nakon toliko trauma, grašaka znoja, srca lupanja, čekanja.

Dolazak je najavila, ONA napokon najavila, datum nepoznat.

 

A rana, samotna, kandže raširila, kao bager srcem razvaljuje.

Preostali crvi iskaču, bježe vide sve se raspada, ludilo.

Opekline pjesmu razvezale, žari, peče , previše su popile.

Napasnici kao hijene slabosti u meni osjete, glavama izviruju.

 

Žele što više o bolovima vidljivim na meni da saznaju, nedam se.
Prstima u mene upiru, skoro pa na glas sažaljevaju, jadan je.

Nemam vremena da se na jadikovke osvrćem, ignoriram da postoje.

Sam se spašavam iz provalije duše iskopavam… najavila pristiže.

 

Gade mi se, muka od skrivenih promatrača, dušebrižnih susjeda.

I kad bolje sve izanaliziram, malo dublje razmislim, sjetim se.

Ne želim od njih da klečeći kupim bačene mrvice sažaljenja.

Opet ću biti onaj stari, sa vjetrom i suncem u očima.. ona pristiže.

 

Svakim danom sve više se uređujem, neuobičajeno dotjeravam.

Osmijeh iskezim, da crknu od zavisti, na miru da me ostave.

Njihova lažna briga i pomoć  sažaljenjem mi nisu potrebni.

Sve mogu da sredim samim ratom u sebi, i dobro uspijevam.

 

Sva njena davno poslana pisma opet sam vratio, pa čitao.

Tražih neko objašnjenje , razlog zašto se sve užasno desilo.

Nema ga, prazno bacanje vremena, prošlosti, iza nas ostani.

Glavu podižem, sve joj opraštam, sve boli vječno zaboravljam.

 

Napokon, face to face, orkanski visovi,lambada, ledeni tuševi.

Prekrasni maraton, između obilje pogleda, tišinom dodira.

Opet srca odadire, preskače i mlati, al se prekrasno osjeća.

Pristigla, ljubav draga je pristigla, prošlost tišinom zašivena.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11.2013 u 00 i 28 minuta

 

Voli me, nadam se

 neodvojivo

Ranom zorom ustanem kraj telefona zasjednem

Poziv dragi očekujem, želim da je oduševim

Posebnim iznenađenjem  srce  joj poklonim

A ona se uinatila, primirila, nikako ne naziva.

 

Srce mi nemir nekim strahom užasnim raskida.

Što mi je sada spremila, pa se ušutila i ne javlja.

Pa promijenih taktiku, kurira sa lažima pošaljem.

Da sve prošlo je i da me zauvijek ostavi i zaboravi.

 

Nije se niti riječ kurirova izgovorena ohladila

Linija od njenog zvanja se usijala, što se događa

Dal ja želim da se njoj srce raspukne, da nestane.

Zašto pravim joj takve stresove… prevara uspjela.

 

I nikada više ljubavlju nismo niti u mašti se šalili.

Jedno drugom detaljima razmjenjivali, beskrajno tepali.

Tako je najljepše, čemu i zašto izazivati nevolje.

Voli me, nadam se..a kod mene ljubav ne prestaje.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11.2013 u 09 i 00 minuta

 

Iz pepela samoće postali

 uzburkan dolazak

Sjećaš li se ljubavi neznanko.

Iz pepela samoće smo postali.

Jedno drugo vjetrovima uvezali.

Iz naših pepela idila se rodila.

 

Novi svijet, čaroliju savršenstva otkrila.

Ljubav prečišćenom krvlju smo hranili.

Kralješcima kostur sigurnosti bildali.

Na obrve suncobrane tuge smjestili.

 

Kad nas nešto bolno priklješti il razori.

Suze smo procjeđivali, uzrok tražili.

Pa bi se po neki grumen pronašao.

Toliko toga o nama otkrio, upozorio.

 

Na ljuljašci nemira srca testirali.

Leptirima licencu osmjeha ukrali.

Svakog trena tim stazama lepršali.

Shvatili, život je dan leptira u letu.

 

I onda, bez razloga, pomrčina nastupila.

Kao sunce zašla si, mjesec mi poslala.

I sada svako večer sa njim razgovaram

Pandorinu kutiju pitanjima otvaram.

 

Žudim da kažem ti 10 puta  dobro razmisli,

prije nego bilo što pokreneš il odlučiš.

da se ne pokaješ, i zauvijek sve zaboraviš.

I pored toga zauvijek si nestala.

 

A mjesec, stara lopuža, super te prikriva

Niti trunčicu otkriva, srcem mi manipulira.

U meni i dah samoćom se sledio, izblijedio.

Gasim se zatrpan nanosima obećavajuće veljače..

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11.2013 u 08 i 38 minuta

 

 

 

 

Između svijetova

životna kapija

Kada nekoga mrak bez razloga zarobi, pa nikako iz začaranog kruga nekog baksuza da se izbavi, do pola trupa u živom pjesku je i nikako da se muvicu pomakne.Ma kako da pokušava il da se pokrene uvijek na istom se završi.I onda razuzimaju strahovi, slijedi urnebesno zapomaganje, do posljednje snage glasa deranje, da možda netko ne naiđe u pomoć priskoči.Al ne ide, život se nekako u tome umeljao i na puko preživljavanje  se doveo.

I onda nakon nekih 20-tak godina nova faca od niotkud je u njen život sasvim slučajno ušetala.

 

O bože kako grozno izgledate, dajte ruku da Vam pomognem, i nakon toga nedaleko odmah izvor vode koristiše da se sva sapere, da joj tijelo napokon prodiše nakon tolikih godina u mulju ljudskog preživljavanja.

 

Kako ste dozvoli da se uvalite i tolike godine izdržite, sada kada Vas opranu pogledam prekrasno stvorenje se pokazuje, samo duša Vam je skroz slomljena. Dišite, polagano, smireno dišite, sve što je bilo zaboravite, evo novi početak sada doživljavate. Sve što Vam mogu pomoći samo recite, vrlo rado ću da priskočim da osmijeh na vaše lice dokučim.

 

Onda se otvorila, i prozborila:

 

Bože dal ja sve ovo sanjam, dal se sav moj prošli život stvarno događao, il je to samo ružan san malo duže me opijao.

Breme života sam preko pleća sama iznjela,ništavilo oko mene je vladalo, a ja ponosno predana, svoju ulogu savršene sam glumila. Plodovi su tri krošnje divnih cvijetova, što cijele godine u sebi nose miris proljeća. Njima sam život podarila, koliko toliko na put navodila, sudbinom njihovom gospodarila koliko je to moguće.Nosih buktinju iznad njihovih maštanja, spremna da svakog trena priskočim da im se pri ruci na vrijeme pronađem, a ne kao što sam sama odrastala, ljubav primala.Tek kada svoje tijelo u novo ugradiš tek onda posebnu do tada nepoznatu ljubav osjetiš, neki novi svijet povezanosti doživljavaš, postaješ neka druga osoba, drugih potreba, onaj nagon nježnosti se u drugom pravcu usmjerava ljubav između tih krošnji i mene ne oskudjeva.

 

Osjetih kako postadoh snažnija, neustrašivija, na sve spremna da iz zaštitim, bijah vodonoša kojem su malo po malo sve češće svraćali jer su kroz okrutni život žedni vodonošine ljubavi svraćali. Sav taj teret iznesoh uspravna, ponosna,samostalna na svojim plećima. Jeste da na to podsjećaju ovako nevidljivi ožiljci al u duši u srcu toliko ima plikova, popijenih naturenih otrova, al sve samo da bi krošnje moje stasale, da njih nebi neke struje vjetrova skršile a tek su prve listove izbacile, mladice grane proširile. I sve ove bore, duboke brazde na usnama, u svakoj po jedna godina ostatci su uspona i padova, strpljenja, gorčine izgubljenih lažnih nadanja.

No meni je najvažnije da izrasta moje raslinje, da im ništa nedostaje. Sada mi još lakše bude bilo da ih pripazim, koju kapljicu na usne korjenja života natočim.

Ne mogu da vjerujem da bijah svih ovih godina toliko u nekoj panici a smirena u svakom momentu sigurna što mogu poduzeti  da im se što ne dogodi.

Možda sam po nekad na njih vrištala, glas bez razloga podigla, al sve sa ciljem da ostanu bezbrižne ne shvatajuć da tako su slabije, neka ih kroz život po nekad nešto malo opekne, zdravo je na mlado je zarast će.

 

 

Kada se samo sjetim koliko puta sam pokraj njihovog krevetića klečila, toliko slatkih bajki ispričala, o princu objašnjavala, a ja to nikad nisam doživjela. Moj princ na konju negdje u nanosima života je očigledno zapeo, kao i ja u blatu nekom zaglibio. Možda će i njegova princeza do njega pristići, ruku mu pružiti da može poslije stići do mene. O bože dragi nadam se, da nas život napokon uveže, da se ovo moje usamljeno srce protegne iz ove učmale situacije podigne. Bit ću mu tako posebna, iskrenom ljubavlju pokorna, srcu neizmjerno dražesna, što isto očekujem da se i njegovom srcu mojim dolaskom dogodi. Neće biti mjesta za prkose, niti razloga da se gnjevno čovjek ponaša.

Iskreno i ne sjećam se svoga djetinjstva, nekako prebrzo sam izrasla u točak mljevenja uletila. Sve se nekako prebrzo dešavalo, životom mi svega i svačega donosilo i uzimalo. Al krošnje, krošnje svoje od sebe nisam odvajala.

Za njih sam živjela i izgarala. Postala sam na neki način mumija sebe u kavez zatvorila , bez valjanog razloga srcu svome ljubav uškopila. Ni sada nije jasno mi zašto sam takva postala, a smatrah da je to normalno stanje življenja kada se život nasljednicima poklanja. Za njih se živi i žrtvuje, da odrastu , ojačaju svoje korjenje da im orkanska bura ništa nemože, može možda koju grančicu skršiti, al u osnovi ostanu jake i otporne, na neki način ponosne što kroz sve to olako prolaze da se na udare tih orkanskih vjetrova i ne okrenu. Ah ljubav , ljubav u meni se plaštom ledenice prekrila da bi onu vatru u meni vremenom skoro pa ugasila.

Nekad bih se u sred noći probudila, vatra u meni bi me podsjećala da u meni još toliko toga u srcu čeka da se pokloni, u zagrljaju posebnom doživi. Divan osjećaj koji se prelamaše između mašte i sanjanja , da kada bih se u jutro probudila sebe bih ispitivala što se to noćas desilo, pa se slatko prikriveno sebi smijala.On bi trebao da bude stup na kojeg se iz svih pravaca života naslanjam,a onako sa pročelja kada ga promatram kao neki glumac sa naslovne strane bi izgledao, kratku prosjedu kosu bi imao, i obavezno gitaru bi svirao. Naravno sve to bi morala da prati njegova iskrena ljubav koju bi mi svakog trena poklanjao. Ma kuda krenuo bez moje dozvole nebi niti mrvicu vremena bez mene uštinuo. Takva sam, posesivna i svoje nikome nedam jer i sebe u tom pogledu totalno predajem i sa druge strane istu i žešću ljubav očekujem. Baš sam bezobrazna, kako bih njaga , samo sebi uzela. Moj je i ničiji ma koliko mi prigovarali da sam možda staromodna, al ljubav za mene ima posebno značenje i svakim dijelom tijela i duše vezanje.

 

Promatrah je kako se opustila i otvorila, nakon samo par dana druženja nakon prvog kupanja iz mulja života iz koje je eto uz muvicu moje pomoći izašla.

U njenim očima poseban sjaj se otkrivao, kako je sve više pričala rekacija njenog izmorenog tijela se obnavljala, kao sav taj razgovor da joj je čudesnu snagu davao i na taj način se ubrzano oporavljala.

Bijah ponosan i na neki način presretan eto da sam se tu u poravo vrijeme našao, tko zna koliko bi dugo u tom živom pjesku i blatu života nepomična izdržala.

Al kad zaspe, o Bože kako sam uživao, tako tvrdo bi u naručju zaspala, da nije desetak puta osjetila kako mirisah joj čuperke garave, uz sebe je stiskao, samo za sebe kao ona posesivno poželio, i na neki način njenu posesivnost i razumijevao. U nekoliko navrata plakah, jer mi je bila nedostupna, znam da drugom pripada, i znam da sa njim nije najsretnija. Al eto ono iskreno čovjek poželi da svu unutarnju ljubav nekom ranjenom srcu pokloni, da sve ono bolno iz prošlog života zaboravi. Pa na ovaj svijet smo došli da živimo, ljubav međusobno dijelimo.

Nekako u toj prašumi tih nekoliko dana nam je neprimjetno se izgrebalo samo tragove negdje nevidljive prošaralo.

U meni se kockala požuda, dal da je poljubim, da se ne uvrijedi i da ne shvati da je koristim što život spasih joj. Ma ne, neću se na taj nivo spuštai, ako se među nama nešto probudi taj će spontani poljubac kada se najmanje budemo nadali da dogodi. Onda kad bi se probudila sjaj u mojim očima bi istog trena primjetila.

Reče mi:

Hvala Vam što mi snagu vraćate, al nekako osjećam da se i život u vama nekako preokrenuo od kada se ovaj susret dogodi. Oči cakle Vam, vrele ruke su kad me uz sebe stišćete, srce Vam lupa kad sam Vam na njedrima.

Iskreno godi mi, al ne želim da me pogrešno shvatite, al par puta sam usne vaše poželjela, al rekoh si nemoj biti naivna, ljudsku dobrotu da koristiš. Možeš čovjek da uvrijediš.

Nije te riječi niti završila…poljubih je, strasno poljubih je, bez daha smo ostali, nakon minut prvi pu udahnuli.

Nije se trebalo ništa govoriti, sve smo razumjeli, dugo čekano ono nešto u nama smo očigledno kroz taj savršeni poljubac doživjeli.

Osjetih da mi se potpunošću osjećaja darivala, sve svoje tajne kroz taj poljubac mi je udijelila. Kao da se neki poseban kanal između dva srca spojio i sve u detalje jedno na drugo prenio.

Onda smo se primirili, jedno drugo nakon poljubca tišinom analizirali, tko će i kako reagirati, dal će tu idilu prekinuti i reći da je sve bila pogreška i da će se izvinuti. Tu misao nisam niti završuio njen žestoki zagrljaj me privukao i opet isti vreli poljubci pljuskaše. Savršeno neobjašnjivo događanje, boravak uz nekoga da tako popunjava i smiruje. To se naučno treba da istražuje, da povežu konce ako je moguće i sve to stanje povezanosti tek upoznati, ljude razumjeti i u detalje izanalizirati.

Sa njenog prekrasnog mladalačkog lica sav teret je nestao, ona mrzovoljnost, bezbnadežnost nestala, potpuno nova vedra osoba u krilu mi je sjedila.

Onda je od sreće ustala i po lokvama tek napadale kišice gazala, vrišteći nevjerujući dal joj se to događa. Istovremeno sam u tom izljevu sreće uživao, njeno prekrasno tijelo gutao, iskreno poželio, da ljubim je da moja je. Al neka koćnica u meni me stezala, na taj prag niti blizu nije puštala. Eto ti poljubci su se desili, al dalje nisam imao hrabrosti, a možda se isto i kod nje dešavaše.

 

I ne završih tu nutarnje razmišljanje u krilo mi skočiše i nastavi da ljubi me

Prinče moj…prinče moj …stalno je ponavljala,

Vodi me vodi me gdje god poželiš , bit ću ti vjerna pratilja.

 

U meni se bičevi raspojasali, bez zrakaostadoh,

 

a što sad, junače hajde što ćeš sada poduzeti.

 

Nekako kao da je vrijeme zastalo, sve u meni se tolikom srećom blokiralo.

Jedno drugo u očima smo sebe vidjeli. Ništa više nije trebalo da se iskaže.

 

*Ljubav je moja postala*

 

Ispred nas se svijet otvorio, sve ono godinama što propustišmo u nekoliko dana usamljeni u prašumi i više nego stostruko doživješmo.

I sada pored mene stanuje, za ruku svaki moment pridržava, da bude sigurna da iz ruke joj ne nestanem i da se opet u nekom tamnom snu bez moje ljubavi probudi.

A i ja sam posebne sigurosne mjero dodao, ne želim da nam se itko približi, ljubomorno posesivno smo se skrivali, što manje međuu ljdima kretali, a njene tri krošnje, ahh…

Divota kako su prekrasne i vitke izrasle, prve plodove već nekoliko godina izbacile, na majku svu ljepotu raširile, i stvatko koji naiđe u pogledu i mirnoći uživa, kako se mladost sa krošnjama vjetrovima poigrava. A ona, ponosna majčica to njeno rastinje, dio njenog mesa i krvi udarima života podignuta čela sa lakoćom se odupire.

I sada kada je njih obezbjedila na životni put izvela samnom je nastavila krstarenje još uvijek na našim krošnjama pregrš ljubavi je preostalo da bi se i u mislima ugasilo.

Krećemo, novim jedrima vjetrovima nas poguravaju tjerajuć dvoje zaljubljenih da do kraja istraju i ljubav nikada ne skrivaju.

 

I onda osjetih udar vjetra u prozore, krilo se otvorilo, pljusak uletio u trenu me okupao iz jednog savršenog,tako živopisnog sna probudio.

Ruka mi je još bila stegnuta jer sam je čvrsto držao da je neizgubim.

O Bože kako divan san sanjah, sebi govorih.

I odem pod tuš da se zbunjen istuširam, al u prolazu u ogledalu ugledah šare na grudima…

Hej pa čekaj to je ona uživala da grize me, grebe gdje god može kandže zarije…

Gdje se to sada nalazim kroz kakve kanjone sna mašte il jave prolazim..
ne nije jasno mi što se ovo događa, kakav je to noć noćas protutnjala. Duhovi za sobom ne ostvlaju tragove, pa od kuda sve ovo na mojim grudima i leđima da na neopisivu ljubav podsjeća

 

I sada kako prođoše godine, često se upitam dal sam to stvarno sanjao il sam u nekom sazvjeđu nepoznatim bićima neobjašnjivim transportom dospio, atragovi vječno kao tetovaža na tijlu ostali, kao opetkotine da na te noći podsjećaju.

Fali mi,baš fali mi da se to opet dogodi, al sebi po tko zna koji put ponavljam, zaboravi, čovječe zaboravi to se nikome nikada nemože da dogodi, tko zna kuda si ti te noći kao mjesečar hodak kroz kakvo šiblje sis e izgrebao i sve to kroz san povezao.

Ona nije niti će postojati, to je samo ljubav u tebi prikrivena koja drugu polovinu snovima pokušava da pronalazi.

Shvati da si u sebe se zavukao kožuh vuka navukao i svi te zaobilaze u tvom društvu vučjaka ne žele da borave.

 

Bože kako snovi mogu da budu čarobni, al nešto još i danas dan govori, da ona sigurno postoji, da je i ona sigurno isti san sanjala, sve samnom podijelila. Možda je ovaj život koji živimo samo sanjanje a da su ustvari snovi ono što stavrnošću živimo.

 

I tako iz dana u dan i evo godine razmećem tragove, pokušavam da pronađem još dokaza da se ta ljubav na prvi pogled i dogodila..

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11. 2013 u 03 i 24 minuta

 

Nikada više srce neću otvoriti

 slomljeno srce

Nikada više srce neću otvoriti, na tacni iznjeti.

Od prvog susreta sve ti priznao, tajne otkrivao.

Gujo svih pretvorenih nemira, oštrico dodira.

Otvori se, skini periku sa jezika, nek iscuri istina.

 

Nemoj da glumimo, previše laži serviramo

Bez i jednog valjanog dokaza razglabamo.

Istim smo jastucima perje rastresali, grcali.

Jedno drugog vatrenim kandžijama pržili.

 

Do jučer te nosah krkače, potkovica sreće si.

Svu strast si dolaskom kočijama upregnula.

Uzde si uzdasima podjarivala, vrištala.

Mrtve čvorove usana si trenom odvezivala.

 

Pruće nemirmnim nogama si uvezivala.

Sve si na svoj mlin požude navodila.

Prepečen do jutra bih uspavan ostao.

Nemoj da nas zavaravaš, nadu otimaš.

 

Neću ti više šansu pružiti, opet nasjesti.

Vrsna si glumica, srca lomljenog otimačica.

Beskraj mog čekanja si vjetrom raspršila.

I posljednji zalogaj sunčevih pjega isprosila.

 

Iskači više, srce mi napuštaj, oči mi otvaraj.

Ne mogu više slijepac pored tebe da ostajem

Na sve tvoje izazove olako prodat nasjednem.

Izađi iz šutnje mi, bez i trunke razglabanja.

 

Napusti sve moje rudnike i duše provalije.

Pusti krošnju osmjeha da se proljećem raširi.

Neka srce napokon mirnoćom se napije i proviri.

Izađi, bez tjeranja, napusti dvorove nemira.

 

Ples sa tobom bijaše podivljala mećava.

Skupi prnje, pokupi plesne cipele i nestani.

Da me tražiš il pišeš prestani, sve je gotovo.

Srce razorno ranila, uspomene sve zakopala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 23.11.2013 u 05 i 25 minuta

 

 

Božićna mećava !!!

 savršeni plamen

Užurbano spremanje, trka na sve strane, Božić i Nova godina se nahorozili, samo što nisu preostale dane potrošili pa da se i njihovo vrijeme dosuče. Moja voljena u goste mi odlučila za Božić pristići. Ajme koja nervoza u meni, smijem se, samog sebe psihološki ubjeđujem da će sve uredno i sponatno da se dogodi. Prošle godine bijah gost na obalama njenog ostrva. Svojim molom se ponosila, gdje je odrasla, prve ljubavi doživljavala, skrivećki se ljubila.

Bijaše prekrasno par dana u njenom zagrljaju provesti, savršena stara konoba , spontano prekrasno društvo i pjevanje klapskih pjesama koje još uvijek nakog godinu bruje u meni.

Na kalendaru križah protutjale dane u prolazu, nekako ubrzavaju baš kad mi treba malo više vremena da se odradi ta posebna priprema.Naturili nam taj običaj da se eto isprati prošla i dočeka nova godina koja bi eto trebala donjeti mnogo toga boljeg. I onda bi se tijekom ispraćaje stare trebali plesom istresti, sve lože zatrpati prašinom pustinjskog zaborava. Tih momenata nesmije da postoje tračci il muvice tuge u nama zbog prošlih događanja, jer ipak eto dolazi novo vrijeme novi događaji.Treba da volimo, ljubimo, plešemo, na kraju krajeva slavimo što živi smo. Kao da smo se ispovjedili za prošlu godinu i Boga dragog molimo da nas podrži da budemo zdravi, jaki i snažni u godini koja dolazi i tko zna čega sve ne donosi.

 

U razgovoru samim sobom sjetih se svih ovogodišnjih putovanja, upoznavanja,jako puno novih faca, tužnih, veselih, sretnih i nesretnih.

Ovaj Božić budemo napokon zajedno, vrijedi jer godinu dana žudismo, u sebi svu strast suzbijašmo da sve napokon se opet posloži, naše pregladnjele apetite zadovolji i opet jedno duže vrijeme umiri.

Svaka najava njenog dolaska, kao siječanj u meni sve zaledi, postajem usporen, nemogu normalno da razmišljam, stalno je imam na usnama, grli me bez prestanka i skreće misli sa svih stvari koje je potrebno do njenog dolaska da završim.

Najteže stvari završih na vrijeme, brvnara spremna goste dočekuje. Drva sasvim dovoljno svijeća i više nego dovoljno, mada planiram čim mrak stigne a zimi je to skoro u 4 sata onda se uz kamin budemo smijali, svaki trenutak maksimalno iskoristili. Voća koje ona obožava nesmije nestati, njen apetit mora da se zadovolji.

Obećah da ću je učiti skijanje, tu sam bez premca najbolji, samo za par sati bude samostalno skijala eto i to je moja ljubav skrivena. Pored poezije obožavam skijanje, al nekako više leži mi da nekoga podučavam nego furati po snježnim stazama. U nogama imam toliko kilometara vožnje da se sada više volim posvetiti edukaciji naravno kada ugrabim vremena. Al eto njoj obećah još prošle godine da naučit skijat će.

I onda je prispjela u detalje nesmijem da ulazim, toliko slika me obuzme, bojim se da ću previše otkriti, al ipak sve to naša tajna intima je. Zimske radosti sa njom , ma to je vrelina, prženje, do pojasa skidanje na snijeg bacanje. Vedrina i osmijeh u očima, požuda neopisivo se nakrcala sijeva iz noktiju, može se nožem između nas rezati.

A snijeg kao naručen preko metra napadao. Jedva se po njemu gegalo, onaj lagani pršić kao paperje ali opet ne dozvoljava olako kretanje. Pa je oborim u tom snijegu izmješano sa pahuljicama izljubim, Nakon pola sata promrznuti nazad pokraj kamina se stvorimo, ogoljeni jedno uz drugo tišinom dahćemo, a vatra lagana, pucketa, sve nas skrivenom kamerom snima i planira ucjenjivati ako je ne prestanemo drvima hraniti.

Nekako boravak na njenoj morskoj obali svoju draž je imao al ovaj zimski idilični događaj posebnu draž u sebi sadržava. Srce je vatrenije i od zime i strasti se u trenu pregrije. Deke se skidaju, prozori otvaraju dok kroz prozor bježe pojedini ugrušci dimova zalutali ostatci iz kamina i njegovih vatrenih vrtova.

 

Toliko mi je falio taj dodir njenih usana, onaj zagrljaj kad mi se saplete u grudima, kada promrzle nožne prstiće i cijele noge kao jegulja oko mene previje, a ja lopuža sve to iskorištavam na još i još nagovaram.

Pauze  voćkama su vatru gasile, litre limunade ispijale, da bi na trenutak grickajuć jedno drugo kroz otvoreni prozor na nekih -14 C polugoli uživali.

Grudvom mi je leđima šarala a onda sve nanijete rane usnama cjelila. Istom mjerom sve sam vraćao da ne ostane zakinuta.Očigledno nam je nadmorska visina posebnu energiju i požudu nakrcala, nema igri krajeva.

Gitara, u dvoje pjevanje, savršeni odmor a sutra skijanje. O bože hvala ti na ovim momentima otkrivanja savršenog zagrljaja i življenja.

I onako zagrljeni , iscrpljeni plamenom kamina se spojimo i na kratko u neki misli odletišmo.

Gledajuć pepeo koji iza svega ostaje, u stvari novu podlogu za život donosi, ma gdje ga prosuli, na pučini mora, niz rijeke il visko sa planinskih vrhova, sve uvijek uhvati kovitlac vjetrova i uvijek tamo negdje nekome rasprši.

I onda kroz taj pepeo poželješmo jedno drugom da nas što duže veže i spaja tanka nit nevidljiva koja postoji samo u našoj galaksiji.Novi život se rađa i počinje, a ona već na peronu u suzama, vlak iščekuje. Nedam se da suze u oku mi otkrije, puknut će, onaj snažni muški osmijeh sigurnosti okolo razbacujem neke šale izmišljam samo da smije se i da nije u suzama. No teško je , ponovo praznina dolazi da nas najmanje pola godine razdvaja.Obećah da ponovo na ljeto kod nje dolazim, već smo neke planirali planove, kamo će to da izađe. Daj bože da se nesšto jednoglasno dogovri.

Al ona sirena morskih dubina a ja gorštak, čoban planinskih potoka i virova od svoga se teško odvaja. No čudan je ta ljubav što među nama obitava. Ta strast , pouda to neko  bezriječi opisivo stanje blaženosti biti u krilu jedno drugome pa makar se dešavalo svake prijestupne godine. Toliko baterije napunimo i uspomenama cijelov rijemo plovimo da to u stvari  nikada i ne prestaje.

 

Nestade, u dimu vlaka kroz mećavu, prebrzo je nestala da još uvijek mislih da će se eto malo kasnije vratiti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.11.2013 u 20 i 28 minuta

 

 

Čitaš me besprijekorno !!!

Želim da kažem ti 

Čitaš me besprijekorno,

Na daljinu savršeno osjećaš

Osjećaš bezbrižnost me napušta

Osjećaš pritisak trne u grudima.

Možda je zbog dolazećih snjegova.

 

Razumiješ koliko samoća pritišće

Razumiješ kolebanje jave i snova.

Otklanjaj crna razmišljanja

Da se nešto ne daj bože dogodi.

 

Prepoznaješ da sve sam skužio

Sa druge galaksije si pristigla.

Svjesna da ti stihove poklanjam.

Barijere laži između nas postavljam.

 

Da se sve nekako udalji, srca ohlade

Prošle ljubavi što hitnije zaborave.

Jer sve ovo što se podlošću dešava.

U duši nam klještima otkida.

 

Izdržah davno i gore lomljave

Valjda ću i nekako bez tebe.

Samo molim te čuvaj se, pripazi.

Da te srce ne prevari, pa izgori.

 

U meni si sada frenda dobila

kakvog nikada nisi niti sanjala.

Uvijek, svakog momenta možeš se javiti.

Iz sebe sve što boli izbaciti.

Rame tvoje a moje ostaje

kad god ti suzama zatreba.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 22.11.2013 u 19 i 21 minut

Vrati mi moje maštanje

 u tuđim rukama

Škripe nestali predjeli sjećanja,

izgrebanom pločom nadanja.

Kleknuh pored ruže prolaska

O tvojim stopama da  ispriča.

 

Kako si izgledala,dal si glavu savila.

Dal u oku ti suza skvrčena dodijava.

Dal si na sve oko sebe grizla i lajala.

Dal si korakom žurno, ljutito protutnjala.

 

Il samo ukočene vilice zubima škripala.

Vjerojatno te strefilo prošlo bolno sjećanje.

Nešto u sebi si razvrstavala, znam te odavno.

Nešto u tebi  klupko nemira zgužvalo.

 

Vrati mi moje maštanje, bez tvog osmjeha ne ide.

U njemu svi tvoji snovi i požude stanuju.

Obukoh klovna dresove, bojanke drugačije.

Zahvaljujući njima dresiram čipkaste stihove.

 

Uozbilji se, vrati mi moje maštanje

Bez tvoga dodira ne ide, sve pusto je.

Vrati mi moje maštanje, zbog tebe.

Daljine roletne si navukla, prikrivena.

 

A znam da ridaš u praznine suzama.

Jednostavno neide, bez nas ništa neide.

Spusti se niz skale, do mola se nasukaj.

Ispod kamena bocu ćeš pismenu pronaći.

 

Tek kad svijeću upališ, slova će da prispiju

Samo kroz suze tvoje oči  će moći da čitaju.

Saznat ćeš koliko sadržaja bez tebe fali mi.

Ništa ne odgovaraj, vjetru se ispovjedaj.

 

Oprosti mi, al vrati mi moje maštanje

Iz njega srčem najljepše rime i stihove.

Najljepše snove sa tobom provodim.

Svakog trenutka u njedra naslonim.

 

Ne ide, jednostavno bez tebe ništa neide

Čak se razboli stražar sabirnog maštanja.

U meni bez straže ostane pustinja.

Plašim se svakog nemira, vrati se…

Vrati se barem kroz maštanje

Da ti serviram stihove, molim te vrati se…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 22.11.2013 u 08 i 24 minuta

Nenadano pristigla

savršena mećava

Samo telefon zazvonio i rekla je:

Hej, ja pristigla,

tek tako bez javljanja.

Nisam više izdržala,

na put vlakom sam krenula.

 

Bilo je prekrasno, snijeg, nanosi,

vlak kroz smetove probija

a ja u mislima gledah te

kako ćeš na iznenadnog gosta reagirati,

dal ćeš izludjeti

il samo u zagrljaj dugo čekani me pustiti.

 

Ne imadoh dovoljno vremena da bilo što odgovorim,

samo da je poželim, isti tren da se tu nacali.

Saonicama kočijašem sa vlaka pristigla,

nanosi sve bjelinom prošarali, ukrasili,

na njenom nosiću crvenom

igrom  vjetrova

snop pahuljica se u ledenicu pretvorilo.

 

Kako god je pogledam, ne odoljevam,

žurno u zagrljaj uskačem,

niti riječi od suza ne mogoh da prozborim,

kako takvom biću da odolim.

 

Maramu neku oko glave zamotala

plašeć se da je grlo ne uhvati,

ipak Dalamatinka u planinu pristigla,

nježna, krhka je i osjetljiva.

 

Sadržinu nježnosti mi ugradila,

naučila da plazim riječima,

da priznam bez kajanja

da ljubav je moja jedina.

 

Da nije grijeh ljubav na koljenima izjaviti

odricanjem godina života u njedrima dugo čuvati,

za sve i muvicu njenog bića se boriti

da nas tišina ne prevari,

i hladnoćom  u srca se zalijepi.

 

Blagoslov od nje sam primio,

najljepšim dodirom usana zarazio.

U meni je razlog sumje u sve i svašta ispraznila,

kočijom vjere njenim proplancima duše provozala.

 

Zbog nje sam ama baš sve mogao založiti,

na pokeru na miris njenih usana uložiti

da ih mogu među milijardama prepoznati

sa ponosom škrto  izdvojiti.

 

Put ka iskrenoj ljubavi mi je pokazala,

sretnu ključaonicu u duši otvorila.

Njenim dolaskom sreću dotaknuh

najljepšim mogućim dražima,

i zato me njen dolazak otima,

nekakav osjećaj divljaka razuzima,

da bih krištao,

da pokažem važnost koju joj pridajem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22.11.2013 u 05 i 27 minuta

 

Ispovjed

žudnja nestrpljiva

Ona, savršeno jednostavna, previše iskrena,dok je na grudima mi jecala, muvicu ispovjedala.Iz nje se planinski klanac sasuo, savjest istresa.

Većinom ne bitne i bezazlene sitnice joj smetale,na koje nikada pažnju ne bih obratio, kamo li vrijeme trošio. Pjevuših joj na uho onako da se umiri, dok ruke stišće mi, a ispred nas plavetnilo mora se pružilo, na terasi stisnuti.

Rađe bih bila tvoja robinja, nego nečija zlatna sluškinja.Život mi se nekako tek započet zgadio, ljudi su čudni postali. 

Pripih je uz sebe, da jecati prestane, osmijeh željeh vidjeti.Uperila u mene, oči prepune suza se nasmijale, pa me stegnula.

Hvala ti što vrijeme samnom provodiš, iz ove depresije izvlačiš.Žao mi što sam mladost protraćila, imala uspomena sjećanja. Žao mi što nisam više svijetom putovala, strast i požudu HRANILA.

Fale mi ovakvi trenuci bezbrižnosti, savršnog osjećaja da nekom iskreno potpuno i kakva god da sam pripadam, da osjetim ljubav u njegovim očima, dodiru, svakoj riječi i na koji način mi je uputi dok me guta onim tamnim veselim očima.

Samo slušah je, pustih da se bunar isprazni da se rastereti: 

Nikad ne osjetih takvu brigu , takvo bdijenje nadamnom kada sam se lomila. Kada sam prvi put kroz razgovor osjetila neobjašnjiv spokoj. Tako sam plakala, sreću na drugoj strani osjećala. Zar je to moguće sada kada sam u provaliji da neki stranac ruku mi ispruži i bez razmišljanja samnom da ne potone tako bezobzirno bez straha prilazi. Sve se nekako tijelom mi neobjašnjivo događalo.

I to je u meni preokrenulo, istraživača u meni probudilo, da priđem ti dodir tvojih usana osjetim, zagrljajem tvoju mirnoću doživim. I gle to mi se događa, istinski mi se događa.

Tu  zagrljena u krilu ti cmizdrim a nisam svjesna što dobijam, ovog trenutka dobijam. Ma jesam svjesna, nekako mi sve to prebrzo pristiglo iz bujice potonuća tek tako pruženom rukom me izvuklo. Bojim se , iskreno bojim se koliko će to trajati, dal sve ovo samo sanjam, bunilo je, nestvaran svijet u kojem sam do juče živjela. Život sam na pogrešna vrata uputila. Ali evo događa, plam u srcu mi se neobjašnjivo događa, zar je moguća ovakva ljubav neopisiva. Samo bih šutjela i uz tebe uživala.Drži me, nedaj da me netko ne probudi iz ovog divnog sna iznese i da se negdje vjetrovima nemira i ne sigurnosti opet probudim. Drži me čvrsto molim te, ne puštaj ni pod koju cijenu ne puštaj.

 

Moj život prije tebe bijaše močvara, u kojem zrno ljubavi nije procvalo, stalno sam bila negdje odsutna, nezadovoljna, kao pregažena, u sebe bi se uvlačila, o koje kakvim glupostima razmišljala. A u stvari sve sam osim ovoga sa tobom imala. Dal sam prokleta il srce jednostavno treba onu dozu nježnosti, spokoja u posebnim skutima.A sve sam se ovome nadala, onako potajno, no mislih to je samo u filmovima i ljubavnim romanima. Sva stabla oko mene bijahu polusasušena, obješenih krošnji kao da su stanje moga duha ispoljavale i zajedno tražišmo neki izlaz iz te monotonije životarenja koje sam imala.

 U sebi strijepih, i to me non-stop nadvladavalo, sve mi bijaše tu a tako daleko u nedogled, kad pomislih da sam na vrijeme prispjela ta sreća iz rukava bi iscurila i opet bih se još više od razočarenja polomljena u svoji neki povučeni svijet uvlačila i bukvalo trunula. Ništa ne imaše  smisao,suza sam potrošila da se sapere cijela Jadranska obala. Kao da sam rođena baksuzna il za nešto iz prošlog života kažnjena, neki rastanci me pratili, bezvezni ljudi me ogovarali, zbog ljubomore i moga nekog bogatstva prozivali da sam se super i na prevaru udala. I to me je nekako kršilo, uz sve ostalo duh savladavalo. Na bedrima imadoh toliko tereta da ih jedva mogoše da dovuče 14 teretnih brodova kontenjera.

Svo ono lažno blještavilo, lažni sjaj i prašina  što po ljudima snobovima život prosipa i to jedini cilj im postaje. Meni je ovo, baš samo ova muvica nježnosti, poljubaca koji toliko govore, zagrljaji u kojima svaki tračak duše stanuje. U vašem krilu se tako bajkovito osjećam, nemam grča u dubokoj utrobi, ništa me nepritišće i ne guši, sva sam savršeno spokojna i kao leptri bih svu ljubav koju osjećam tim letom iskazala. I sada zahvaljujući Vam iz tog živog pjeska ništavila sam iskočila život u potpuno smislu prekrcanom srećom doživjela.

Pa što je čovjeku više od ovga potrebno, U garaži bih mogla stanovati samo ovaj zagrljaj i usne imati.

Koliko sam se razvezla cmizdrim vam tu u naručju. Ništ nisam mudrija il pametnija samo u meni sve se preporodilo sve je ono umrtvlejno progovorilo.

Nekako život kratki mi imaše previše za mene tereta koje izgleda nisam mogla izbjeći, dok se valjah strminama a jaram na meni pritisko, svu me iskrivio tako mladu a u staricu polako pretvarao. Tako se osjećah po nekad kao da mi je 100 tinjak godina a ne tek dvadeset i neka. Na ramanima duše kraste i ožiljci

Kao da sam tuđe vreće duše istresala i preko sebe prelamala. Nesmijem niti da pomislim u ogledalo da se pogledam, staricu skršenu ugledam, bore oko usana se rašile, iz njih sve neka gorčina izvire. Što mi uradiše gopdine tuge i duševnih tereta šutnje u meni a po nekad bih i eksplodirala ali sve to kasnije debelo isplakala.

Osjećam dubinu želje za susretom , nekim nepoznatim bićem što me sačekuje, definitivno iz čarobne galaksije, al se ne usudim da se približim na njegovooj planeti vatra je plameteća i mogu u trenu da nestanem i izgorim. Pa ovako na daljinu samo osjetim ovozemaljski poželim i to je sve što se između nas međugalaktički dešava.

No shvatih da sve to u vašem naručju o čemu sam maštala se napokon meni i događa. Jer prije bih sve ponistre prema meni zatvarala, niti jugu ili buri nebih dozvoljavala da u moj svijet tuke uskoče, da me još više ne preplaše, kao da sama sebi bijah robinja. Noću bih sama šetala sa sobom pričala, na pragu bih klečala, žena bi se totalno izgubila. Neka bezvoljnost me potpuno savladala niti jednim trnom svojim bićem nisam vladala. A na momente bih pomislila možda da sam galeb il orao da se vinem gore u visine da se napijem čiste energije. Al ne ide, preslaba bijah da se podignem samostalno iz  te nepokretnosti, duševno urušenih zidova.

Sve sam pedantno i pokorno radila, niti trena nisam prigovarala, čak što više u tom svijetu ropstva sam uživala. Neki prkos u meni nije dozvoljavao da me drugi još samelju i pod more hobotnicama poklone.Na ljubav sam potpuno zaboravila kao biljka sam bortala, a sebi neprekidno rondala, prigovarala.

Ne bijaše mi teško samo bez ikoga mnogo toga da uradim jedne ruke završim. Vrijeme sam us ebi zaključala i o njemu nisam niti razmišljala. Proljeća i ljeta su nestajala, bore na sebi primjećivah i kako me tijelo polako izdaje, neizvršava moje naredbe. Na mladost sam skroz zaboravila jer je oronula starica poodavno u mene se uvalila.Događanja iz moje ne tako davne mladosti su nekako daleko daleko ostala a da tek 2o i neku sam napunila.

Sve moje prijateljice su nekako u životu uspjele bar sa moga viđenja a ja…praznina me neka nezadovoljstvom zatrovala. I jednostovano nisam bila sretna onim što posjedujem.Život posvetih mirnom skromnom neprimjetnom druženju. A onda bih u trenu puknula kada bi bura zafiijukala koju granu maslina polomila a tek na jugo bi me totalno rasturalo, nigdje nebih izlazila.Neka tmina bi se navukla da bih u sred dana svjetlo palila. Neka vibra u meni se budila nisam je prepoznavala.

Često sa nesanicom bih na terasu izlazila do obale mora skoknula, tako po mjesečini bih na stijenu zalegla, i onda prelistavala sazvježđe i tko se tamo prikriva. U tim momentima neki zagrljaj bi me obuzimao, muški onako jaki a ne toliko agresivni da bih se sva rastopila. Željeh da me muške ruke gnječe kao domaći kruh kada se od srca mijesi i priprema i svaki prstić na šaci svoje zadatak ispunjava. I na kraju prekrasan kruh ispadne u svu tu ljubav u sebi istakne. Mladost mi je odavno noć nemira pod svoje okrilje zamotala, pa je nisam niti spominjala. Sve u suzama prikrivah momente plakanja da se nebi kuća uzbunila i rekli bi :

*Opet si je nešto umislila* otišla  na živcima  a sve stizah po kući da pripremim i sviju nasmiješena dočekam. A onda kada bih muvicu živnula opet bi mi nešto pronašli , bezrazloga optuživali i tako lagano sve u meni savijali dok nisam bukvalno odljepila i u sebe se zavukla.

 

Toliko toga se u njenoj duši nasukalo, i prevelikim valovima nestrpljenja prevrće, do daha teško se dočepati a oči ne gledati .

 

I opet se otvorila, malo udahnula i onako u zagrljaju riječ po riječ iz sebe cijedila, da shvatim je i njeno stanje u kojem se nalaziše prije upoznavanja sa mojom romantičnom dušom.

 

U suštini sam uvijek bila vesela duša željna druženja, oči su mi bile simbol prepoznavanja pored neprekidnog smijanja. Neki dar u sebi sam razvijala da ljude sebi privlačim. Svi su željeli moja tajne da saznaju na jahtu života mi da se ukracaju. Ljubomoru i zavist sam svuda naokolo osjećala, kao neke dame iz krem društva, a jadne su bile, neznam koje muško bi ih poželjelo. One nikad ne bijaše zadovoljne…Hmmmmmmmmm možda mi je sve to od tih sirotica neraspoloženje i nezadovoljstvo samim sobom i prešlo.

Tek u Vašem zagrljaju se osjećam potpuna i voljena nisam mrzovoljna i odsutna. Ne osjećam nikakvu krivicu a tamo su me nogama gazili, sav moj trud nisu cijenili. Imadoh osjećaj da mi namjernu dušu bičuju i gledaju dokle mogu da izdržim, sve zapalim i odem negdje ni sama nisam znala gdje. Moje vraćanje je bilo nasilno smješkanje ali njih izluđivanje. Čvsrta, jaka postojana, nepokolebljiva pred njima se prodavala da bih kasnije toliko se od plača zakocenula a iskreno svu ljubav sam im iskreno željela. Možda se nismo razumjeli ali razlike generacija Bože imaju svoje razmirice.

Sebi sam toliko puta ponavljala: Budi čvrsta, mudra, svi tvoji postupci su iskreni  i bezazleni. Sve to kroz suze skrivah da se ne primjeti, pa se često umivah da ne shvate da me lome i vrijeđaju.

 

Ni sama neznam, po nekad bi prišli mi kao da ih interesira moje stanje, prema meni kao kraljevskoj najdražoj robinji  postupaše. A tako je iz njih onaj cijuk hijena skrivećki zborio. Taj osjećaj čitanja ljudskih energija nikada me nije izdao. Sve sam preko toga shvatala , tko me iskreno voli , sažaljeva a tko mi iza leđa sjekirom dušu rastavlja. Zavijaše kao hijene i vukovi zajedno onom prerijom , divljinom stvorova.

I sada kada pomislim, džaba im svi zdenci i hramovi, kad ljubav u njima ne boravi, prazni su u toj trci otimanja iz tuđih usta da bi oni što više imali.

I uvijek poslje tog nekog njihovog ljubaznog kontakta u snove bi mi oluja orkanska navalila. Vidjela bih vučije krvave očnjake, kako svoj plijen nezasitno trgaju, kao plijen osjećah se u pećinu na prevaru njihovu uvučena. Brlog prokletinje, osvajača ljudskih duša i pohotnika.

Nitko nebi na njihovim facama primjetio da takva zloba u njima stanuje, jer posebno se njihova faca oblikuje za javnost koja ih obilazi. Sve je slatko lijepo, puno ljubavi moralo izgledati, prljavi veš iz kuce se nije smio iznositi. Nedaj bože da drugi otkriju koje sotone kotače kuće pokreću.

Silom bih se smijala da odagnam tu zloću što me okruživaše. Moraš biti postojana i jaka bih ponavljala. Gledajuć more i pučinu sa kojom sam najrađe pričala i tuge razmjenjivala.

Poželjeh da delifin sam i imam svog vječnog neodvojivog partnera koji za mene u svakom pogledu potpunom ljubavlju dokazujuć izgara. Pa me uhvati smijanje

Kao da letim iznad poljane suncokreta, i neke ruke me dodiruju, šapat neki me dohvaća al ne razumijem što mi govore , dal me nešto upozoravaju il zavide. Snaga mi me nadilazila, divno bih se tako usamljena samo na momente osjećala, jer nesto me držalo, iza leđa kao da je na mene puzilo.

 

Vrijeme je stiglo na vrijeme

 

Rekoh joj, molim te saslušaj ovaj moment iz mene želi da iskoči.

Od kako u krilo si zasjela nešto se nakupljalo i moram to iznjeti.

Neznam dal ćeš me shvatiti, al tako se ovaj tren osjećam.

Moram izbaciti muvicu stihova, idilu najljepšim načinom održava.

 

Otvarajuć vrata vjetrova, zapunu me miris sjećanja.

Sepet suncokretovih krugova u isti glas mjaukaše.

Opasale slatke misli, smijehom zoru ispraćah.

Prosute trzavice oronulih zglobova prošlosti nestaju.

 

Na sedlu nemira jahah do podnožja čekanja.

Potražih prenoćište na jastuku njenog prolaska.

Nježnost prepoznata , istim trenom me uspavala.

Čak uspavanka njenih usnana me dodirnula.

 

Čežnja od sreće se zakocenula, čitam joj u očima.

Odvrćem zavrnute rukave smiraju da me pričuva.

Želje na njenom licu prepoznah pored svijećnjaka.

Sjene požude je razotkrile, u zagrljaj meni nasukale.

 

I sada sjene u zagrljaju ne popuštaju, nešto dogovaraju.

Bičevi sijevaju,osvajačke pozicije trke se zauzimaju.

Jedna sijena je ostala iz dvije se u božur idile salila.

Crkvena zvona potvrđuju, vrijeme je stiglo na vrijeme.

 

 

 

Nakon toga tišinom beskraja poljubac dubine je zaplovio. Sve u njemu sažeto, napučeno i savršeno prenijeto, niti trunke viška nije pokazivalo. Rijetki se trenutci samo sretnicima tako mogu desiti, eto i nas je nagrada topline zagrljaja na vrijeme vremenom poklonila.

Ako budeš moja, bit ćeš moja gospodarica, bit ćeš fontana moga beskrajnog sretnog osmjeha. Bičevi tvojih usana muškarca u meni razdražuje, ikebanu želja  ludilom obnažuju.

Rekoh joj : nevjeruj mi kad ti kažem da mi je dosta, tek tada spreman sam da te potpuno zarobim, usnama osvojim. A ti tako nježna, krotka, pokorna, sve na mene si svalila, glavnu ulogu mi dodijelila. Čvrsto te želim u zagrljaj da nikada ne prestane da pojas oko mene što život održava i spašava postaneš.

Želim svakim danom da te silinom moje požudde napajam izobiljem nježnosti tetošim, svakog trena raport usnama podnosim. Obećanja i vjernost nije mi potrebna, dok ima u nama vezivnog čudotvornog napitka neka se tako i dešava. Nadam se da je vječnost u to upteljana.

Budi u šatoru mojih maštanja, savršena kao što si sada opijena na pregladnjelim usnama. Neka se stado naših želja udruži pa se proširi beskrajem poljana čekanja, nitko od tamo neće otići , prekrcani raj strasti i požude napustiti.

A oni drugi, tko im je kriv što neznaju, što su prokleti, život ne znaju potpuno doživjeti, sdamo sebi teški su. Oni nam niti u misli netrebaju da svraćaju, remete mir i čežnju naših stremljenja. Sonate naših stremljenja samo u našim ušima tepaju, drugima uši razvaljuju, od nervoze pucaju.

Eto da završim vedrim tonom svu ovu tvoju crnu ispovjed, da te više nikad netko u tamne vode morskih dubina tuge ne potopi.

Na jedrenjaku sam uvijek spreman da te dočekam, od svih bolova , muke is trahova vedrinom svoje duše okupam.

A onda opet tamo prečišćena, puna svjetlaca u očima, u inat im opet skakući, da im se sijede razderu, namnože, kiselinu u utrobi podebljaju. Da se jedu što recept protiv života u tebi nemaju, i polako u pijesak sopstvene zlobe da upadnu i što prije kad za to vrijeme svojim zaslugama i nestanu.

A ti po nekad javi se, svrati barem kao delfin il sirena klapni perajama, makar te čekao godinama il noćima. Jedna noć samo jedna noć u tvojim njedrima vrijedi čekanja svih ostalih brodova.

 

Evo ti poklanjam sadržinu svega u meni:

 

Postala si si bezbrižnost moga spokoja, savršena misao u očima

Gospodar si svih divljih lutanja, zastava si jedrenjaku čekanja.

Istina si ostavljena na usnama,  da te održavam šapatom vjetrova.

Čitaš u svakom trenu daljinom što na usnama požudnim pregrizam.

 

Sve sjene mi prošlosti u komade razdireš, odagnaš podla kolebanja.

Čamiš na križanju sjećanja, da u luku bezbrižnosti dahom pristignem.

Na grudima otisak tvog mladeža podsjeća, bedrima sve si priznala.
i neka ovo bude počinak novog buđenja, što dolazak iščekuje.

 

Gospodari našim mislima, hladovinom prikrivenih  ležaja čekanja.

Budi voćnjak sabirni, oaza sokova, požudnih, nedirnutih maštanja.

I neka se jeka uzburkanih valova, nasuče, huči da prikriju tragove.

Rubovima tvojih usana uvijek ću tepati, neophodnost mi svjedoči.

 

Nema više tumaranja, otvaranje praznih pisama, lažnih tepanja.

Sve što su nas prije varali, na tanak led nadanja navlačili.

Neka im tako i ostane, neka im to blago laži što više nagrne.

Naše carstvo smo napokon složili, jedno u drugom prepoznali.

Žudimo, pravi moment čekajmo da se tko zna kada dogodi.

Nema veze, za našu ljubav se isplati na žrtveni panj spustiti.

 

A do tada, kad god ugledaš cijet u prolazu, pomiriši ga.

Suze čekanje moje ćeš prepoznati, poruku primljenu shvatiti.

Prati u srcu što ti se događa, čarobna energija sve otkriva.

Ako nam je suđeno , valja nam ranac dugog čekanja

Tregerima dugih noći stegnuti, dok se jutro susreta ne pojavi.

 

I onda zanesen recitacijom svojih stihova, pogledah slatko, preslatko je pokrivena bezbrižnošću u krilu mi zaspala. Na čelo spustih bokal poljubaca da je ugriju, tko zna kojim morima je u sne krenula. Ogrnuta  pojasom moje žudnje je sigurno na pravo mjesto pristigla. U jutro sve će ispričati, neka je, neka ovako spokojno nakon godina nemira sada savršeno mirno odspava.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.11.2013 u 19 i 19 minuta

 

Evo ti poklanjam sadržinu svega u meni

bućkanje 

Postala si si bezbrižnost moga spokoja, savršena misao u očima

Gospodar si svih divljih lutanja, zastava si jedrenjaku čekanja.

Istina si ostavljena na usnama,  da te održavam šapatom vjetrova.

Čitaš u svakom trenu daljinom što na usnama požudnim pregrizam.

 

Sve sjene mi prošlosti u komade razdireš, odagnaš podla kolebanja.

Čamiš na križanju sjećanja, da u luku bezbrižnosti dahom pristignem.

Na grudima otisak tvog mladeža podsjeća, bedrima sve si priznala.
i neka ovo bude počinak novog buđenja, što dolazak iščekuje.

 

Gospodariš našim mislima, hladovinom prikrivenih  ležaja čekanja.

Budi voćnjak sabirni, oaza sokova, požudnih, nedirnutih maštanja.

I neka se jeka uzburkanih valova, nasuče, huči da prikriju tragove.

Rubovima tvojih usana uvijek ću tepati, neophodnost mi svjedoči.

 

Nema više tumaranja, otvaranje praznih pisama, lažnih tepanja.

Sve što su nas prije varali, na tanak led nadanja navlačili.

Neka im tako i ostane, neka im to blago laži što više nagrne.

Naše carstvo smo napokon složili, jedno u drugom prepoznali.

Žudimo, pravi moment čekajmo da se tko zna kada dogodi.

Nema veze, za našu ljubav se isplati na žrtveni panj spustiti.

 

A do tada, kad god ugledaš cvijet u prolazu, pomiriši ga.

Suze čekanja moje ćeš prepoznati, poruku primljenu shvatiti.

Prati u srcu ti što se događa, čarobna energija sve otkriva.

Ako nam je suđeno , valja nam ranac dugog čekanja

Tregerima dugih noći stegnuti, dok se jutro susreta ne pojavi.

 

I onda zanesen recitacijom svojih stihova, pogledah slatko, preslatko je pokrivena bezbrižnošću u krilu mi zaspala. Na čelo spustih bokal poljubaca da je ugriju, tko zna kojim morima je u sne krenula. Ogrnuta  pojasom moje žudnje je sigurno na pravo mjesto pristigla. U jutro sve će ispričati, neka je, neka ovako spokojno nakon godina nemira sada savršeno mirno odspava.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.11.2013 u 19 i 19 minuta

 

Vrijeme je stiglo na vrijeme

SIMBIOZARekoh joj, molim te saslušaj, ovaj moment iz mene želi da iskoči.

Od kako u krilo si zasjela nešto se nakupljalo i moram to iznjeti.

Neznam dal ćeš me shvatiti, al tako se ovaj tren divno osjećam.

Moram izbaciti muvicu stihova, idilu najljepšim načinom održava.

 

Otvarajuć vrata vjetrova, zapunu me miris sjećanja.

Sepet suncokretovih krugova u isti glas mjaukaše.

Opasale slatke misli, smijehom zoru ispraćah.

Prosute trzavice oronulih zglobova prošlosti nestaju.

 

Na sedlu nemira jahah do podnožja čekanja.

Potražih prenoćište na jastuku njenog prolaska.

Nježnost prepoznata , istim trenom me uspavala.

Čak uspavanka njenih usnana me dodirnula.

 

Čežnja od sreće se zakocenula, čitam joj u očima.

Odvrćem zavrnute rukave smiraju da me pričuva.

Želje na njenom licu prepoznah pored svijećnjaka.

Sjene požude je razotkrile, u zagrljaj meni nasukale.

 

I sada sjene u zagrljaju ne popuštaju, nešto dogovaraju.

Bičevi sijevaju,osvajačke pozicije trke se zauzimaju.

Jedna sijena je ostala iz dvije se u božur idile salila.

Crkvena zvona potvrđuju, vrijeme je stiglo na vrijeme.

Nakon toga tišinom beskraja poljubac dubine je zaplovio. Sve u njemu sažeto, napučeno i savršeno prenijeto, niti trunke viška nije pokazivalo. Rijetki se trenutci samo sretnicima tako mogu desiti, eto i nas je nagrada topline zagrljaja na vrijeme vremenom poklonila.

Ako budeš moja, bit ćeš moja gospodarica, bit ćeš fontana moga beskrajnog sretnog osmjeha. Bičevi tvojih usana muškarca u meni razdražuje, ikebanu želja  ludilom obnažuju

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.11.2013 u 18 i 29 minuta

Neprimjetno

 Želim da kažem ti

Nikad nisam siguran kada će na vrata da uleti

Onako presretna u zagrljaj stisnuti da naskoči.

U stalnoj želji me održava, nemirom prekriva.

I onda vrve, guraju, najavljuju dolazak stihovi.

 

Znak je da boravi neprestano u meni, ne odlazi.

Muvicu potrebno vremena da se iz duše pojave.

Jedan pored drugog onako vojnički osmjehom poslože.

U meni pokliči odjekuju, oči nespretno naivno otkrivaju.

 

I sve to kao da se neki dan sigurno kroz maglu  desilo,

proročanstvo mašte se kasnije stvarnošću obistinilo.

I kad se pojavi, bolove preobrazim u ljubavne stihove.

Ništa se ne primjeti, samo grcam nestrpljenjem u sebi.

 

I svi oni krikovi i jecanja, protutnjalim samačkim noćima

Odjednom tračkom njenog dodira  sonatom dušu prekriju.

Ljubav skriveno, predugo čuvana, čežnjivošću pristigla.

Nakon toga zaluđen, ama baš ništa se više ne sjećam.

 

Napokon u srce kročila, nakon godina izbivanja, samovanja..

Ovu priliku više ne propuštam, grudi i zagrljaje ne napuštam.

Predugo je samovanje trajalo, sijede odavno borama navuklo.

Al daškom vragolastog dodira, vatrom čednih usana… vratih se.

Neprimjetno  uživam, svoje duboke osjećaje prikrivam

da se nedaj bože ne urkene,da sve što napokon dobih

bez nekog valjanog razloga nestane.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.11.2013 u 06 i 07 minuta

 

Na rivi !!!

ZAMRZLA LJUBAV

Niti sam se ne sijećam koliko godina maštanja, neprekidnog nadanja kroz utrobu sam provalio, koliko dubokih neotkrivenih suza u sebi bijesom sagorio, da niti jedna nije izašla al u meni je u tančine spržena nestala,izgorila. Neki čudni tereti na pleća me pritiskali. Ma sve sam imao a prazan, izgubljen okolo tumarao, sam sa sobom zborio, taj susret sa njom doživljavao.

Ja, gorštak, dijete planine, zelenila, zaljubih se u curu morskih vala i pješčanih plaža, iskreno sumnjah da možemo zajedno opstati. Ona je moru i ono njoj sve značilo a mene je isto tako planina vezala. Kako ćemo to sve da uvežemo. Neznam neka nam je Bog dragi na pomoći. To je jedino nešto u čemu se nismo slagali. Bezbroj puta bi u pismu nabacila da bez mora i vjetrova nebi živjela, da je vezana za svo to područje. A mene ta gora u kandžama držala, svježina zraka, one planinske vode, jelika i borova. Ne znam, plašim se a toliko volim je no za sada ne smijem joj to priznati.Da se ne razočaramo jer se nikada još u lice , oči u oči ne sretošmo.

I odjednom iz tog dugogodišnjeg maštanja prenuh se, niti sam siguran dal iz snova il maštanja, tu na njenoj rivi mladosti užasnim udarima vjetra kojeg oni zvaše burom. Vjetrom što se u podnožjima planina razvija i onda svu svoju silinu prema moru ljutito istresa. Sve zamrzne, ako uspije da nagovori snijegove da se spuste  do morske obale, onda nevjerojatno da kapljice mora iz podivljalih valova zamrznu, kipove prekrasnim ledenicama savršeno izvajaju. Slika zimske morske idile, posebna i neobična ali duboko jezovita kako sve može da se umiri, ukoči tako prekrasno savršeno izgleda al nekako čovjek istog trena poželi da taj vjetar prestane i da se opet sve ponovo vrati u prirodnu opuštenu sliku idile morskih obala koja stanuje u nama.

Na rivu za ruku me povela, mjesto njenih mladalačkih maštanja. Bijaše okrutna veljača, oko zvonika sve snježnim nanosima i ledenicama mora zamelo, brdo nanosa se naslagalo, ne uobičajeno vrijeme za primorsku obalu. Al izgleda naše prvo viđenje treba i po ovome da se spominje, da nas upozorava kako je naša nepromišljena ljubav puna zamki i vragova. Dugo mi je trebalo na njen poziv da pristanem. Dugo vlakom, nekoliko dana jezdih, i svo to vrijeme jako korisno iskoristih da napišem desetak stihova. Razmjena naših godinama pisama toliko je jednom drugom otkrila, da smo mislili da jedno o drugom ama baš sve znamo. Prvo što primjetih bijaše prsten na ruci koji me šokirao, ali ne zborih, pomislih možda je majčin il od bake nasljedstvo. Nije spominjala da je udata il udovica il rastavljena.

Onako jedno uz drugo stisnuti do zaleđene rive kao na iglama smo hodali, pazeći da jedno ne padne il se oklizne. Smijeh nas zagrijavaše a poljupce bi svake sekunde razmjenjivali.

Nekako pred večer se došunjašmo popraćeni mješavinom završetka dana i prvih tragova starih fenjera što svijetlošću oblijevaše zametenu rivu. Nekako se boje preko tih ledenica i nanosa posebno isticale čarobnu sliku stvarajuć ali i jeza od užasne bure se time miješala i ugođaj uskraćivala.

Da, kao da jučer je bila veljača, osmi dan u veljači na moj rođendan. Sve je isplanirala, u detalje sve pripremala da se to na najljepši način susret dogodi.

Iz starih kamenih kuća su svijetlosti upaljenih lampi probijale rešetke na prozorima il kako bi ona po dalmatinski rekla *kroz ponistre*. Cvokotala je, ne navikla na ovakve zimske uvjete u Dalamaciji. Ona na njoj šuškava jakna udarima bure sviraše, jedva jedno drugo smo čuli il razumjeli.

Sve okolo je bilo ogolilo, u duboki san  davno prije Božića zaspalo. Sve nekako mrtvo sivilo izbijalo, a nas dvoje zaljubljeno presretni, zagrljeni dugi poljubac bez uzdaha sočno odradišmo. Uši opominjaše da je vrijeme da se sa brisane kamene rive što prije sklonimo.

I tako obrva zaleđenih, suza na licu u ledenice pretvorenih, trke stigošmo u jednu osamljenu konobu. Kamin se pušio, neko društvo na gradelama ribu s guštom je pripremalo. Gitara i savršeni klapski glasovi, bez daha me ostaviše. I ona kao slavuj se u pjesmu uključila gutajuć me bezobzirno ispred sviju onim suznim caklenim očima. Jako mi godiše taj posesivni pogled u njenim savršenim očima, imala je osmjeh da sve ledenice na rivi otapa. Pucketanje vatre se nekako sa melodijom dalmatinskih pjesama uklapaše. Na stolu slane srdele, kruh ispod *peke* ili saća, veliki ovalni tanjir ili ti ga *pijat* prepun na prozirno tanke kriške ili ti *fete* pršute, a na svakoj zelena friško iz tegle izvađena maslina. Uzeše komad domaćeg kruha i obmotaše ga pršutom i onako skočeć mi u krilo tepajuć nudila da se nasmijem, iz njene ruke jedem da na taj način pokaže koliko u svemu samnom uživa il *gušta* kako ona reče.

Suhe smokve, i suho grožđe u starim drvenim posudama se prekracnošću nudilo. Sve iz njene ruke sam probao. Nije se sramila da me ljubi ispred sviju mada je mene neko crvenilo izdavalo ili sam od one bure promrznut  sada tu pored kamina se otkravio pa me vrućina kroz uši i lice raspucala. Poljubac njenih usana neopisivo potpun i čaroban, kada se ljubi u zagrljaj me privlači, ne diše, osjećam ona uopće ne udiše. Savršeno, vatreno dalmatinsko čedo mene zapalo. Ah koja sreća u meni, al Bože dragi kako pjeva, glas joj je čarolija. Onda kad nas je malo i vino uzelo, stisnuti jedno uz drugo zaplesašmo na dalmatinski klapski melos. Sve se nekako slagalo. Iz zagrljaja se nismo čupali, jedno drugo bi gutali i neizmjerno ljubili. Ne pamtih takav osjećaj neke neobješnjive energije u meni. Kao zrakom lebdih, savršen osjećaj, mirnoća, opuštenost, bezbrižnost, samouvjerenost, divan osjećaj kada osjećate ljubav nekoga prema vama koja se svakim pokretom, pogledom il dodirom nezaustavljivo razmjenjuje. A to se između nas dešavaše još od početnih razmjena pisama, dugih telefonskih razgovora. Ono kada se energetski ljudi prepoznaju, bez i jedne kočnice jedno drugom potpunošću i nekom neobjašnjivom sigurnošću predaju.I to nas je na neki način uzdignute cijelo vrijeme održavalo, mada daljinom spriječeni. Simbioza, međusobna totalna uvezanost , u trunke smo isti moment bez i jedne riječi razumjeli, ruku bi stisnuli, pogled razmjenili, il nasmiješili i sve bi jedno drugo razumjeli.

Konoba me oduševiše prekrasnim starim predmetima koji bijahu baš na svome mjestu i ništa prekrcano. Ne primjetnih koliko gutah je da je samo u majici kratkih rukava ostala, kao da je vani ljeto pržilo. Oko vrata od šala mašnu je neku čvorovima svezala.

Nježna bijela put se nekako u sve njeno uklapala. Kosu spustila, čuperke preko nosa otpuhivala kad bi joj zasmetali.Sa mene je cereć se skidala komad po komad natrpane odjeće, jer plaših se tog ledenog vjetra da me nešto nedaj Bože ukoči, kako bih njoj u zagrljaju boravio.

I onako u pauzi klapskog savršenog pjevanja, samo je gitaru prd mene stvaila i prozborila

Eh, dargi moj hoću onu našu zajedno iz duše da zapjevamo. Nekakav nemir me zdrpio, ruke se uznojiše, pa pokušavah da se izvalčim. No nije bilo šanse , sve se to moralo dogoditi.

Onako dječački veselog lica sa izbuljenim očima je očekivala da zasviram i glas pustim 

Bijaše to pjesma: *NE DIRAJ MOJU LJUBAV*

Di si stari prijatelju,sidi kraj mene
vidio sam ljubav tvoju nocas bez tebe
ne govori nista na nju,
ja jos volim je
ne diraj mi ljubav moju
ne mogu bez nje


ne diraj moju ljubav ,ne diraj moju bol
previse je suza bilo u zivotu mom
da time rane licim
ne mirin se sa tim
znam da samo ona moze
moju sricu vratiti

Istog momenta suze oboma su ne zaustavljivo krenule. Iza mene stajuć samo je glavu na rame naslonila i ridajuć jedva riječi pjesme izgovarala.

I meni isto se dešavaše,društvo zateknuto u konobi osjetiše koja ljubav se među nama sabila i napokon se oslobodila skrivanja nakon dugih godina čekanja.

A vani je bura šumila , udarima *o ponistre* javljala da noćas ne odustaje, valja nam u zagrljaju cijelu noć ostati.

Tako se i dogodilo, u neko doba, pred zoru, onako od puta i po malo divnog vina, vrele atmosfere umor pristigao. Legošmo planirajuć da ljubav strasno vodimo, svo prohujalo vrijeme nadoknadimo.

No prvi doticaj jastuka *ća bi ona rekla kušina* oboje nas u zagrljaju do kasnog jutra ostavio. Sjećam se dugog toplog strasnog poljubca za laku noć i mislim da smo u tom poljupcu, tako zagrljeni i trenom zaspali. Negdje oko pola jedanaest milina me budila , nesvjestan gdje se nalazim. U krilu osjećah je, kao da joj nešto objašnjavam, a ona moja muvica slatkica smijuljeć se po nekad bi nos mi ljubila i non stop kroz kosu nešto mi pretraživala.

Prenuh se, u mene je gledala, kaže da je guštala promatrati kako bezbrižnu facu imam dok spavah.

A što se poslije desilo, ajme nije red, naša prva ljubav, zagrljaj , strast, usne grize, grize, boli me, al ne uzmičem. Sva leđa i guzu mi je prošarala, nokte zarivala. Ajme bijaše prekrasna razmjena dugo čekanih izvora strasti što samoćom su otupjelih. Ali eto jedan plamičak, jedna krijesnica u nama je čekala da bi je druga strana usnama probudila i plamen potpune strasti oživjela.

I nakon nekoliko dana vratih se vlakom kroz smetove. I još uvijek njen miris i okus na usnama osjećam. Pramičak kose ukradoh dok je trunčicu zaspala. Stajat će u škrinji pored knjige njenih posvećenih stihova.

I opet planiram, ako se sve kako želimo dogodi što prije ponovo sastati, ali ovaj put kod mene, u mojoj planinskoj kolibi koja toliko toga ima da joj ispriča i pokloni.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.11.2013 u 03 i 23 minuta

 

Tako sam siguran

u tuđim rukama

Tako sam siguran i ako si nedodirljiva

Da svaku misao žudnje prožimaš, uživaš.

Svaki treptaj što me proreže tebe sustigne.

Osjetiš žeđ čekanja presahnulim usnama.

 

U mili sekundi kad mi se srce širom otvori

U tebi prekrasnom simfonijom želja progovorim.

Znaš me i poznaješ tolike svjetlosne godine

A u naručju samo jednu večer si snivala.

 

Srce u detalje me poznaješ, a ja nepoznanica.

I kad suza kane mi, stisneš zube i procjediš

Da se podignem, do tvog dolaska izdržim.

Podstanar u svojoj duši poodavno postadoh.

 

Osjećam, nisi daleko, možda susjedno sazvježđe.

A u meni čarolijom si rasuta, prohujale veljače.

Kasne noći sa ranim jutrima nanovo sastavljam

Uvijek na istu bezmjernu bol samoće nasučem.

 

Sam sa sobom raspredam, dok ti rondaš skrivena.

Ritam žeđi svakim danom razbarušen ubrzava.

Fali onih kratkih svežnjeva dodira,čuperak ugarka.

Fali oproštaja zagrljaj, tako se u kratko navikoh

 

I ne bih volio ovakovog da me ugledaš, prestrašiš

Želim sretno nasmijan oproštajni čvrsti zagrljaj

Da upamtiš, samo kao takvog u duši zadržiš.

Ako Bog da i stigne  veljačom čarobno proljeće.

Nikada više iz srca nećeš otići, zauvijek ostati.

 

Tako sam siguran i ako si nedodirljiva

Da svaku misao žudnje prožimaš, uživaš.

Svaki treptaj što me proreže, tebe sustigne.

Osjetiš žeđ čekanja presahnulim usnama.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.11.2013 u 19 i 26 minuta

 

Do jučer bijah

U BUNILU STANUJEM

Do jučer bijah skršen dugim noćima, punim čašama.

Jutrima izmoren padao, dok ime joj tišinom ponavljao.

I onda, u neko doba dana podbuo, teško se probudim

Na grudima kamen sjećanja osjetim, opet se prodao.

 

Kao kroz maglu,ispreturana prošlonoćna događanja

Čudne sjenke usana, na ispucalim krvavim čašama.

I baš kad se nešto ponadam, u duši me išijas zakoči.

Sve planove razori, ostanem uplakan,maštom prikovan.

 

Rado bih tada ustao, prozore duše vrišteći rastvorio.

Al nemogu maketi, od slomljenog srca noge pomaknuti.

Sjeta prepoznatljiva se natovari i do kraja dana razori.

Pa opet u duge samotne noći ulazim,razlog tuzi pronalazim

 

Čaša do čaše flaše ispraća, ispijena faca  na šanku barova.

Ako bih oblokan i trunke na šanku zaspao, strahom se trznuo.

Isti snovi, iste face progone, prikrivaju put do tebe ljubavi.

Čudo posljednjih godina kako uopće preživljavam i postojim.

 

U ogledalu ne postojim, izobličenu facu drhtavicom susrećem.

Sebi ne mogu da objasnim,oči pune tuge od nekud prepoznajem.

I onda nešto bljesne u meni, na trenutak me probudi, upozori.

Ako tako nastaviš, nikad je nećeš imati, zato je i otišla.

 

Shvatih krivac sam zbog druženja sa bocama, dok je ona čekala.

I to je nekako u seasnse smirenja preraslo, potpuno me uzelo.

Drogiran polupraznim čašama drugujem, život razdužujem.

A samo je trebalo malo više da je primjetim, strasnije zagrlim

 

Do jučer bijah takav, slomljen u svim mogućim pravcima.

Ponovnu ljubav očekujem, da strašću je osvojim, tako oživim.

Bure i podrum svoj sam popio, i sada samoćom dotjeran

Vlak sa njenim osmjehom iščekivam, kaže da je krenula.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.11.2013 u 11 i 04 minuta

 

 

 

 

 

 

 

       

 

Dva žiška prikrivena

perfect eye 

Sutonski nijemostima satkani.

Zemljotresi podzemljem javljaju

Jednom nogom prošlost zatrpavaju.

Nedoumice čekanjem nagrnule,pristižu

 

I kad je naprasno sve utihlo, zanijemilo

Dahtanje prestalo, srce ledenicama zamrzlo.

Duše kraterima prošlosti propale, nestale.

I posljednja nada sablasno zanijemila,utonula.

 

Mrkli mrak tišinom vriscima grebanjem zavladao.

Sve i jedan tračak svijetlosti utrnuo, potonuo.

Tuga se bokalima naprasno redovima skupljala

Upozoravala,bezdan se dubinama rastvorio.

 

Ljubav naprasno nestala,duše samoćom naselila.

U srcima dvorovi ljubavi, zemljotresom smrvljeni.

Samotne jadikovke prazninom života se razlažu.

Radosti prošlosti polomile,u cvilenje se pretvorile.

 

Čemer i strahovi, veze krhotinama razdružili

Zastave pobjede izbacili, beznađa nastupila.

Ostaše duše skršene u svom jadu samotne.

Bez ljubavi ni travka nemože da preživi.

 

Samo dvije krijesnice, dva žiška se prikrila.

Komuniciraju šifriranim mislima, tajne ne odaju.

Posljednja nada su, čovječanstvo da se probudi.

Treba im vremena, da plamenom sve  tuge razore.

 

Odlede sva srca divljinom otkinutih planina

Simfonijom Južnih vjetrova iz zatvora ih oslobode

Orkane prošlosti dodirom tračka nade omekšaju.

I opet da vrati se proljeće, ljubavi nezaboravljene.

Dva žiška prikrivena, na daljinu ljubavlju brušena.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.11.2013 u 07 i 12 minuta

Nezaustavljivo ….

želim te za sebe

Dugo se čekaše, predugo samoćom čamiše.

Život prekrilo zaborava busenje,divlje korjenje.

Sasušili čempresi i borovi, za ljubav ih sadili.

A sada ih suša spržila, sve i kapljicu podojila.

 

Obala stravom spržena u kamenolom se pretvorila.

Slano more i užasne modrice, brodicama skrhane.

Iz dubine granitom špicevi izdižu, oluju najavljuju.

Nestade zrcalo morskih obala, igra plime i oseka.

 

Pjena se u maglu pretvorila, krklja jezom zagušena.

Stijene jedna uz drugu priljubile, strahovima vezane.

Svodovi duge davno zaboravom odlutali, nestali.

Prekrila izgorena sunčeva prašina, bez trunke žaljenja.

 

Svi galebovi i ribe kipovi su postali, trenom ukočili.

Tišina jezom zavladala,očima suze cakleć zaledila.

Vrijeme se beskonačno samoćom sablasno zadužilo.

Niti muvice toplog daha duša skršenih  da se osjeti.

 

Samo preostalo nadom čekanje, da na srcu joj osvane.

Da sve u njoj pogledom bez dodira usana odledi.

Sve i tračak potonule nade slapovima probudi.

Pa tišinom strasti sve u život nezaustavljivo izrodi.

 

I onda ih na splavu njihovih želja more cakleć ispraća.

Plima bi šapatom sve umirila, na sretan put ispratila.

Napokon srcima potpunošću svezani, jezde prostranstvima.

Sve i tračak života u njima napokon putovanje zaslužio.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20.11.2013 u 05 i 44 minuta

 

Jeza me počešljala

SUDAR ENERGIJA 

Pregrnut pelerinom prohujalih sjećanja

U tamnoj noći krila prohujalih događanja

Od paučine stresam i razgrćem tragove.

Opet bih poletio, paučinu samoće razmrsio.

 

Plamen duše bih upalio, krila letovima rasušio.

Preko crnih rijeka sjećanja što brže preletio.

Nevidljivim kapima njenih usana se opijao.

Ushićen ponovo dolazim, ipak me čekala.

 

Glas slavuja bih beskrajnim žarom oslobodio.

Gluhe, učmale šume potocima sreće bih razbudio.

Otresao svo inje  godinama vrletima stegnuto.

Upregao toplih vjetrova kočije, raspustio uzengije.

 

Iz šume nade bi se pjesme napokon zaorile

Klavijaturama napuknutih presušenih jelika.

Posustale livade bi se izdigle, pupoljcima krašene.

Svi truli i požutjeli listovi, opet bi prasno oživjeli.

 

Bljeskom dolaska, sve tame i tmine bi nestale,

Sve propaćene noći bi ostale, zaboravom prekrivene.

Jeza bi me mekom rukom hladne prošlosti  počešljala

Za njen dolazak, okupanog srećom čekanja probudila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.11.2013 u 04 i 10 minuta

.

Ako je potrefim

čekam je

Ako je, Ako potrefim, savršen broj košulje duši napokon nabacim

Da ne grebe me, nekako oko mene nježnošću se privije.

Pa u meni zavrišti, plodovima strasti svjetlošću razbudi.

Nazdravit ću mašte čašama, mislima bez i muvice dodira.

 

Da me od tog momenta na svakom koraku poprati.

Kud god pogled uperim,dodir usana tišinom osjetim.

Od početka susreta pa do pozdravnog govora izdrži

Više nikad me ne napusti il ostavi…to ona prava je.

 

Dahom njenog dodira srca mi rastopi  ledenice.

Zaboravim i ne postoji tračak, sumnje il strahova.

Zatrovani dijelovi duše izbrišu mržnju kroz kajanje.

Kao krijesnica osvijetli svo prošlo bolno događanje.

 

Snaga mržnje u meni se rastapa, ljubav pregrijava.

Vjera u meni da ona, čarobna ljubav postoji, se otvori.

Bijah krhak, kao slamčica, uzdahom nemira prelomljiva.

U ponorima na svaku zamku prevare bih naletio.

 

Srce bih krvareći izranjavao,duševno obesnažen propao.

Toliko bi me prevare slamale, izdajstva na komade lomila.

Kako mogu bez i trunke stida il srama da srcu to naprave.

Kao da su bezbožni, njihove molitve lažima klokoću.

 

Praznovjerje ih kandžama obmotalo, vjeru iskrenu otupilo.

Zloća u njima prevladala, sebičnost pameću zavladala.

Čitav život im se u laži i prevare pretvori, duše pocrne.

Lažne suze kajanjem kasnije prodaju, naivčine obmanjuju.

 

Ako je, Ako potrefim, savršen broj košulje duši napokon nabacim

Da ne grebe me, nekako oko mene nježnošću se privije.

Pa u meni zavrišti, plodovima strasti svjetlošću razbudi.

 

Znat ću, bit ću siguran, da ona je, dugo samoćom maštana.

Na okrilje srca se spustila, rane prošlosti nježnošću zavija.

I svaki dan Bogu zahvaljivati, u drvo na stotine puta kucati.

Da ovo  što se događa ne razruši nikad više podlost nečija.

 

Ako je, Ako potrefim, savršen broj košulje duši napokon nabacim

Da ne grebeme, nekako oko mene nježnošću se privije.

Pa u meni zavrišti, plodovima strasti svjetlošću razbudi. 

Nazdravit ću mašte čašama, mislima bez i muvice dodira. 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.11.2013 u 19 i 45 minuta

 

KRIJESNICA U MENI

kad se najmanje nadaš žudimo

Rijetki to primjete, samo oni koji dar Bogom u duši nagrnu.

Uzbuđeno zamijete, kad trepavice vršcima uzdahom pokrenu.
A savršeni dur osjećaja odjekuje dubinama osobnog beskraja.

Više ništa isto nije, tuge blijedeć roletnu sreće slatko otkrivaju.

 

Sa druge strane obale uvijek nekako izgleda primamljivije,

voćke su zrelije i lažljivo privlačnije, miris ih vjetrovima ističe

tek kad se zagrize i potpunošću oproba, saznamo čistinu plodova

Il prisjedne il nebu uzdigne, muvicom dijeli od savršene čarolije.

 

Ako, ako Vas Bog podari pa i krijesnicu spokoja prikrivenu ugradi.

Ono sve od ruke Vam uspijeva, osmijeh na licu ne zastarjeva.

Pod jorgan se zavučete, njenog plamena spokoja zapalite.

Istog trena mirnoća Vas obuzme, san paletama dodira nagrne.

 

Jutrom očima vrh glave bljeskom Vas nasmiješenog dočekuju.

Cijelim danom sladori ne popuštaju, uzdignute glave otkrivaju.

Eh baš ta krijesnica u meni se nacalila, rondajuć zapalila.

Čarobnim osmijehom, pregrštom energije cjelokupnog oblije.

 

U meni škilji, skakuće, vedre sate duše i srca najavljuje.

I kad god me neka sjeta razuzme, samoća na vrata pokuca.

Nje sjetim se, sva vrata nemira se otvore, tako jasno vidim je.

Stoji onako uzvišena i ponosna zbog sreće u meni radosna.

 

Ako tamo pronađeš životnu krijesnicu, mojih riječi sjeti se 

da radost u tebi nanovo izobiljem mira i spokoja stanuje.

Jer na drugoj strani obale, napokon stopljeni valovi i obala.

Dobišmo izvor, svakodnevnog nadanja…predugo nas čekala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.11.2013 u 16 i 01 minut

 

 

POPUT ČEMPRESA

poljubac nemira 

Poput čempresa iznad plaže nakostriješena se nadvila

Čupercima grudi prekriva, očima sjevajuć doziva.

Iz njene mladosti prže ožiljci na gladnim usnama.

Trepti, sve nešto najavljuje, mirise iglicama prosipa.

 

Uz mene na plaži dodirima šumila, miris mora unijela.

Slanoća požude o stijene čekanja udarima najavljuje  .

Srebrenaste pruge, pramenovima čekanja nazvala.

Šušti, nenajavljene prizore nanosi, valovima potopi.

 

Ukazanje prošlih podmuklih čekanje osekom nestaje.

Svratila, žudnju treptajem pomela, vatru napokon upalila.

Iznad mene kao svod se nadvila, sve tajne mi otkrila.

U prah se samljelo čekanje, počinje, ljubav napokon počinje.

 

Miris mora prošaran ribama, kapljice satkane na grudima.

Cvrčci, skakavci, gušteri na straži noćas ostaju, nek rondaju.

Noćas nema spavanja, oleandre, kaktuse strašću neka zalije.

Mjesečina nek vrišti, noćas niti oblačka nesmije dovući.

 

Na pješčanoj plaži, kao čempres vatrena privila, položila.

U krošnji žudnje i dugog čekanja svjetlucavim nitima umila.

Privile se obale, pješčane plaže kao čarobne boginje.

Čarolija plimom dodira nastupila, čekanja pismo otvorila.

 

O Bože hvala ti, ne žalim niti trena sve ovogodišnje čekanje.

Plima i oseka se ugojile, sve tragove prikrile, tišinom jezdimo.

Šumom pjenušavih podvala, probuđena nedodirnuta strast.

Neka, to smo i zaslužili, barem trenom mašte da se oživi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.11.2013 u 10 i 10 minuta

 

Na uzglavlju maštanja

SIRENA BOGINJA LJUBAVI

Na uzglavlju maštanja, slatka glavica usnila

Sva soba zablistala, uzdasima namirisala.

Savršeno, duboko čežnjivo sve se dogodilo.

Čuperci, usne, slatko tepanje, uzbuna počinje.

 

Šutnja šapatom najavljuje, istrošena noć odjekuje.

Suze, osmijeh, dodir poluzaklopljenim očima

Ljepota bez dodira osvaja, podmukle tajne izaziva.
Osveta čekanja najavljuje, sve i trunke da nadoknade.

 

Prikriveni preostalim žudnjama, svekolika suza progovorila.

Iz trenutka kroz snove žuborila, kroz riječi proživjela.

Iz skrivenih tajni nastala, ljepotom požude se širila

Doživljena istina propupala, na presahnulim usnama.

 

Do jučer niti maštom dostižna, jutrom osvanula na usnama.

Bespovratno u grudi svratila, mladošću izvore probudila.

I nekako iz snova u javu se prelijeva, savršenija i žednija.

Susretom nezaježljivih čekanja, u dubinama se zaorila.

 

Trunčicama maštanja satkana, iz priviđenja kriomice ukrana.

Plaštom dojučerašnjeg čekanja, ciču zime samoće izdržala.

Iz misli nedokučiva čarolija postala, simbol strpljenja ukazala.

A lažna je, znam da ne postoji, duboko u meni vijoreć govori.

 

A toliko godina je čamila, na vrh jezika iščekivala, da progovori.

Iz srca tajne čekanja da razori, na pučinu istine da iscuri.

Jarbole vjetrovima požude i strasti napokon da raširi.

I tako iz mašte je strugajuć dušu iznikla, srca mi stvorena.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.11.2013  u 08 i 44 minuta

 

 

 

Rastrgan između savršene boli i sjećanja

nagoreno oproštajno pismo 

Proljećem čarobnih usana slatkorječivo nasukan.

Kročeć stazama, šumarcima bluda ordiniram.

Rastrgan između savršene boli i sjećanja.

Pogledom upirem, začuđeno mislima odgovaram.

 

I tako u meni, duboko negdje sažvakani stihovi.

Nošeni trenom duše i u srcu koprivinog žarenja

Preskačem stare rane, i gorka prohujala sjećanja.

Završavajuć opijen, nasmiješen požudnim usnama.

 

Postadoše molitva, okvir dubokih prigušenih nadanja.

Ako bi trenutkom nestala, uzrok bolnih trovanja bi postala.

Prazninu bi samoćom kroz misli u trenu plimom nanijela.

Na usnama pregladnjelim bi osvanula, sva u ranama.

 

Kako sve ovo događanje objasniti, na koji vlak presjesti.

Dal sam na pravom peronu izašao, njene upute sam pratio.

Možda je sve ipak očigledan lažnjak, čista najčistija prevara.

Sve vremena ubijanje i kraćenje, prazninu duše punjenje.

 

Pa sve knjige zatvorim, globus mašte mislima priklještim.

Stazom ugaženih stihova kao slijepac po stopu nagazim.

Sumnju i sve njene podle otrove, neka vedre misli razore.

Odričem se slatkog maštanja, prevara na njenim grudima.

 

Samo neka prispije, jednog dana vjetrom, na lađi osvane.

Proročanstvo cigankinih gatanja zasniva na paležu usana.

Kao rob sa debelim lancima, na splavu dodir joj iščekujem.

Od svega uzdahom oslobodi, ljubavlju vječnošću nahrani

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.11.2013 u 06 i 22 minuta

Protunjali,djelomično studeni novembar 2013

 životom jezditi

Još uvijek u bunilu stanujem, Verona, Hostel  414.

Gazih ljubičica dulume, polomljenim smetovima masline.

Svršetkom veljače fijuče, ne mrzi me, prečesto mjesečarim.

Negdje u snovima rovarim,izvor nemira potražujem, radujem.

 

Promrznut razočarenjima, slutim napokon povratka radovanje.

Začarana, nadmudrena slutnja,prozor u duši širom otvorila.

Pogrešna procjena, herbarij ispucalih usana nasukan iznova.

Pusti me, čitaj samo površno stihove, dubinom ne zabadaj.

 

Rude usne, zacijeljenošću doživljenog povratka, napokon.

Umiljato šepureć se dokazima, ljubav uspjela, žuboreć izvire.

Zov divljine, odzvanja,a tko mu odoljeva, zvijerski postaje.

Sa njom il bez nje obrisima maštanja, muvica žudnje i sjećanja.

 

Zar nismo mogli da želimo u najljepšim slikama da se pamtimo.

Oluja okrutna sve luđa se dešava, prelako, naivno srce otvorim.

Skršeni ogranak duše u ogledalu lažljivo presretan maskiran.

Sabor parlamenta u meni, nasumice pregovara, odlučuje.

 

Nije me zaboravila,roman glumce na kraju knjige sve otkriva.

Neki nemir se skvrčio,svaka trunčica vremena zvekeće.

Iznenadna posjeta se obračunala, kad se najmanje nadala.

Tišinom žudnje, zagrljajima zamotala,cigankino proročanstvo.

 

Vrijeme za sve je potrebno, šutke pokraj kanjona života  prođite.

Tvrđava ljubavi prozore širom ovorila, najezdu usana priziva.

Previše jedno drugom su značili, da bi dekretom kralja nestali.

SVJETIONIK se raspalio, očima strasne žudnje, vitezove navodi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.11.2013 u 05 i 00 minuta

 

ZOV DIVLJINE

 

Danju pokraj sebe je svakog trenutka osjećam

Niti muvice od sebe ne odvajam, zadržavam.

Tepam, škrabam joj kao neke romantične stihove.

Voće serviram, postelju za njen dolazak pripremam.

 

I dani nekako prolete, savršeni u njenim bojama.

Al kada noći pristignu, halucinacije goropadne navale.

Sve bi od nje iscjedile, sebičnost neku pobuđuju.

Pa se jutrima u ogledalu oteknut, bunovan ugledam

 

Noći postadoše dio skrivenih, nedosanjanih poruka,

što neprekidno čavrljaju uznemirenim maštama,

ZOV, ZOV DIVLJINE se u grudima prelama

kad je srce treperenjem nasuče u grudima.

Postajemo kao u brlogu ljubavlju razjareni vukovi.

Sve se oko nas prirodno prikrije, nestaju tragovi.

I onda oko nje oblijećem, na svakakve načine ubjeđujem

Da mi se podari, svijet magije  da nam napokon otvori.

 

Neznam, jednostavno neznam što sobom da učinim

Dal da je zaboravim, i preko koljena sve prelomim.

Al kako, kako srce da ubijedim da je maštom postala.

Da u tim tračcima muvice istine njenih usana je ostala.

Sve prebrzo je prohujalo, nekim drugim stazama nestalo.

 

Izjest će me suludo, sebično maštanje, navlačenje istine.

Ona u drugom svijetu je, druga je nedokučiva galaksija

Drugom sazvježđu pripada,a ja na zemlji zaostao.

Toliko presavršenoj ljubavi sa njenih usana se nadao.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.11.2013 u 08 i 58

 

Zašto ne odoljevam

savršena mećava

Zašto se u meni čudna mećava događa ,

Čim zalutam vrhovima njenih usana

i ako u krilo mi zasjedne, vrelina izaziva

sve u meni nemirom prosvira, izgaram

 

A tako bih usne da dodirnem, tračak osjetim

Pa neka onda sve  zaboravom ostavim

Lako je pričati, vatru u grudima valja smirivati.

A to sa njom nikako neuspijevam, ne odoljevam.

 

Dok u krilu je skučena, čuperke prebrojavam.

Na rame neprimjetno naslanjam, osjećam.

Osjećam da bi me strasno poljubila

Al brani se i sve izbjegava, pristiže mećava.

 

I sve nekako prošloj mašti pripisujemo

Sami sebe beskonačno očigledno lagimo.

A da se samo trenutak dodira dogodi

Tko zna kojim putem bi noć završili.

 

Zato bolje je, niti u krilo maštom je više ne puštam

Znam da njenim izazovima nemogu da odoljevam

Jednostavno nešto probudi u meni, očima navodi.

A ja neznam što mi se dešava, njena uzme me požuda

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.11.2013 u  02 i 22 minuta

Sa njom il bez nje …

SIRENA POZIVA

O njoj kad razmišljam nikad neznam kuda ću da odlutam.

Sad nose romantika, strast i poljubci, nemoguće da odolim.

A onda  srce bolno razvali, špiceve užasa preduboko zarije.

Sve u meni momentalno samelje, zadnju  trunku nade ubije.

 

Al volim je, čini me cijelim, mada bez nje uopće ne postojim.

Njenim dodirima kroz mašte nemoguće da muvicu odolim,

Stihovima trgujem, rane srca na neki način maštama ispirem.

Nekako tako lažima lakše mi, sve teško omađijan zaboravim.

 

U oči nesmijem da je pogledam, isti tren u krilo joj zalutam

Savim drugi nekontroliran postajem, oooo kako volim je.

Meni je u svemu posebna, usnama sve tajne žurno otkriva

Šuteć toliko toga prozbori, na slatke ludorije olako nagovori.

 

Koliko god se trudio nikada vezu nam nisam potpuno shvatio

Al kada je nebih imao, maštu bih u crno zavio, snove pokopao.

Zato nas energija ne napušta, priziva, obalama čekanja prelijeva.

Požudu točimo lažnim šampanjcem čekanja, zaljubljene opija.

 

O njoj kad razmišljam nikad neznam kud ću da odlutam

Sad nose romantika, strast i poljubci, nemoguće da odolim

A onda  srce bolno razvali, špiceve užasa preduboko zarije

Sve u meni momentalno samelje, zadnju  trunku nade ubije.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.11.2013 u 03 i 23 minuta

 

 

Obrisima maštanja

neodvojivo 

Kriva je, na optuženičkoj klupi će vječno ostati.

Nasukan obrisima strastvenih zaluđenih usana.

Pregrštom požude strastveno u bunilu uzela.

Bez granica,zabrana slabosti mi otkrila i potopila.

 

Potonuh, na čarobno tijelo, garave čupave ugarke

Najljepšim vinom žudnje nezasitno strastveno gostila.

Bez i trunke razmišljanja oružje mi otela i položila.

Kao isprika, prazninu srca je dodirima popunjavala.

 

Ostade sjećanje, guštanje uzglavlju obroncima prošlosti.

Nedovršena čaša, vidljivim karminom čežnjivo podsjeća.

Ona je ispijala, bunilom strastveno žudila, gledam je.

Tu je, svakog momenta kada je poželim, šapatom privolim

Na svaki poziv dodirom jeze mi odgovori…samo nastavi…

 

I onda neopisiva radost obuzme, glad razjarena razljuti.

Brbljavog pjesnika probudi, pa škrabam misli neukrotljive.

Zamočim krila požude u jaslama požudnih usana i dodira.

I noć lažljiva u trenu promakne, kao da se nije niti spuštala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.11.2013 u 14 i 50 minuta

 

Muvica žudnje i trunčica sjećanja

U BUNILU STANUJEM

Od kako je bestraga otišla, kroz suze prigušeno nestala

Pokušavah usnama sakupit muvice preostalih tragova.

Ostadoše najljepše slike u srcu i duši da prelistava.

Pamteć je savršenu, odraz, simbol smiješka mi postala.

 

Dal to sebe virusom savršene žene masku navlačim.

Pokušavah u detalje krivotvorenjem ulogu da protumačim.

Zašto histerično, na prstima dok spavah kurvanjski otišla.

Zašto oproštajno pismo sa par riječi barem lažima nije začinila.

 

Previše pitanja u dilemama se prikrilo, grlom prigušilo.

Satrven neobjašnjivim suzama, preslagivah kockice.

Jedini rezonski,normalan odgovor  kroz maglu se javljaše.

Bijaše savršena i blisko nedodirljiva, bojeć se požudnih usana.

 

Trenutkom me poželjela, dugo čekanu prazninu duše ispunila.

Strašću sagorila i nepovratno ranjiva,daljinom rane prikriva.

Takva je , tišinom i bez galame sve u životu prelama.

Najmanju štetu svima učinila, a polomljena srca zavarila.

 

I još uvijek stanuje u dilemama, svima tako jasna i vidljiva.

A u stvari bisreno neotkrivena, previše ponosna i ranjiva.

Slabu stranu ne želi da otkrije, neka je pamte kao lavicu.

Snažnu, ponosnu i neukrotivu, al kroz grivu duše ranjivu.

 

Ponekad kroz maštu se sretnemo, bez tragova jezdimo.

Uspomene kratkih susreta, između redova maštom budimo.

I dok u nama bude muvica žudnje i trunčica sjećanja.

Ljubav prikrivena…zabranjena, bude nas razotkrivala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.11.2013 u 14 i 01 minuta

ŽAMOR SJEĆANJA

angel of love 

Napučeno srce, nanosima sjećanja se nasukalo.

Po malo prolaznošću prožutilo, jesen najavljuje.

U njemu slike zaljubljenih viđanja su složene.

Žamor sjećanja na momente se razigra, podsjeća.

 

Treperi, u sebi skriva Senjskih bura kidajuće udare.

Bez i trunke da prozbori, gromki glas ehom da zaori.

Nasukano, na prevaru plimama kroz oseke kradeno.

Po nekad, savim rijetko, cvrkut se dubinom prolomi.

 

Sjaj u oči kriomice navrati, osmijeh sebi iskrevelji.

I što duže bi da ih tako presretnih faca zadrži.

Zaljubljenost nikada ne prestaje, vječno ostaje.

Nikad zaboravit se nemože, kao naučeno plivanje.

 

Pa se onda slike izmjenjaju, album prošlosti rastvore.

Na svakoj slici u detalje sjećanjima prohujalim podsjete.

I tako očarani vrijeme se nekako zakrivi, ne prolazi.

Očarano srce, nemirnim ritmom otkucava, podsjeća.

 

A žamori, razigrani, trenom dušom i srcem zalelujaju

U najljepše trenutke vremeplovom trenom vraćaju.

Svaki poljubac se ponovo nasuče, usne zarumene.

Kao da se ponovo dešava, ah ta mašta slatko blesava.

 

Žamorima sjećanja presahnule duše napoje, srca primire.

Do posljednjeg daha o ljubavi prohujaloj čežnjivo maštaju.

Tako najlakše isperu skrivene, preostale samotne čemere.

Dok se uzajamno žudnjama prozivaju, bez dodira dodirnu.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.11.2013 u 12 i 10 minuta

Zar nismo mogli

kip u snijegu

 

Reći volim te, premalo skromno i jadno odzvanja usnama

Zar je sve moralo ovako okrutno da iskrvari i  prestane

U prošlost bolnu me rastavlja, nestajem ledenim maglama.

 

Raspršit će me vjetrovi, završiti ću kao prašina u pustinji.

A voljeh te, iskreno i naivno, punim srcem i jako ranjivo.

Zar nismo drugu šansu mogli stvoriti, nanovo probuditi.

 

Da nam još jednom u suzama tračci sreće doplutaju

Da se na usnama tragovi iskrene čežnje i dodira nastane.

Ovako bukvalno nestajem, u kraterima duše isplakujem.

 

Gotovo, sve nade su potonule, od ljubavi dahom zaledile.

Kao kip il statua sam postao, u kamen pretvorio, sledio.

Tuku me kiše i vjetrovi, lede vrtoglavi snježni smetovi.

 

Sve vidi, savršeno bolno osjeća, al suze kip ne ispušta.

Kazna slomljene ljubavi je neumoljiva, tišinom raskida.

A voljeh te , iskreno i naivno, punim srcem i jako ranjivo.

Zar nismo drugu šansu mogli stvoriti, nanovo probuditi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.11.2013 u 20 i 33 minuta

 

Žudim da kažem ti koliko fališ mi

Želim da kažem ti koliko fališ mi

Kako nedostaje ….zagrljaj tvoooj.

 Žudim da kročim ti, poljubac udijelim

  I opet nasmiješen u krilu probudim… Sa  tobom.

 

Želim da priznam ti, i da mi oprostiš

 Užasno razara….praznina ovaaa

Samo dozvoli mi, da ti se približim

Pregrštom stihova u krilu probudim  …..  sa tobom

 

Tek onda saznat ću sve

tek onda  ne puštaj me

tek onda saznat ću sve

samo molim te…. ne puštaj me
Još jednom pusti me, tijela nek pričaju

Užasno razara…. praznina ovaaaaaa.

Samo dozvoli mi, da ti se približim

Pregrštom stihova u krilu probudim… Sa  tobom.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.11.2013 u 14 i 44 minuta

 

 

 

 

Žudim da kažem ti koliko fališ mi

bor

http://www.youtube.com/watch?v=RYXWtZUP_j0

 Em

Želim da kažem ti koliko fališ mi

                                              Am

Kako nedostaje ….zagrljaj tvoj.

 Am

Žudim da kročim ti, poljubac udijelim

  Em                                                Bm

I opet nasmiješen…… u krilu probudim

           Bm7       Em

 Sa  toooooooboom.

 

 Em

Želim da priznam ti i da mi oprostiš

 Am                                    Em

Užasno razara….praznina ova

 Em

Samo dozvoli mi, da ti se približim

Am                                                  Bm

Pregrštom stihova……….u krilu probudim

      
       Bm7      Em

 Sa  tooooooboom.

Još jednom pusti me, tijela nek govore

Užasno razara…. praznina ovaaaaaa.

Samo dozvoli mi, da ti se približim

Pregrštom stihova……….u krilu probudim

 Sa  toboooooooooooooom.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.11.2013 u 14 i 44 minuta

 

 

Želim da pamti me

dodir daljine 

Želim, da pamti me kao dio savršenog sjećanja.

Želim, da pamti me burnom pošlošću izobilja.

I kad god je nemiri tuge spopanu, da se prisjeti

Na mojim rukama probudi, usnama zažari.

 

Svako jutro požudom tamo negdje nevidljivoj poželim,

Strasnim, slatkim mislima dahom pahulja dokučivim.
Zahvalim što mislima prati i tješi me da istrajem

i na neki način pomaže mozaik života da posložim.

 

Znam,osjećam napokon se skrasila, u duši mir pronašla.

Stari sjaj na lice bebice nabacila, ponovo vragolanka.

I zato se još bolje osjeća, lijepim uspomena je podsjećam.

Kad god me zatreba, zna i osjeti gdje me može pronaći.

 

I uvijek me pronađe, pa šetamo suprotnim stranama kerove.

Drhteći požudno dodirenomo se muvice pogledima u prolazu

Pa nas vjetrovi udarima iznenade, u zrak trenom podignu.

Da nas podsjete koliko snaga ljubavi savršeno moćna je.

 

Samo par molitvi izmoli, mislima je osjetim, ne zaboravim.

A kako, kako se može čarobna magija opisati, il izdati.

Neka sve tako tajnošću preliveno bez tragova ostane.

Nitko je nemože namirisati, tragove vidjeti il oslušnuti.

 

Jer ono što slikate, pa kroz stihove il roman pišete

oslikavanje je vaših unutarnjih prekrasnih prelijevanja,

duge, podstanara u romantičnim umjetničkim grudima.

I zato želim da pamti me, vjetrovima od srca stihova.

 

Toni Ljubiša božić, Bugojno 15.11.2013 u 1o i 44 minuta

 

Još muvicu da izdrže

želim te za sebe

Vlak krenuo, kroz zamagljeno staklo suzeć se skrivala.

Krhkim rukama ledeno staklo pritisla,bez riječi ridala.

Ostade pod kišobranom nakalemljena ljubav ranjena.

Usne nagrizao, lažnom čvrstoćom duboko u sebi jecao.

 

Udari vjetra lampione  zaljuljaše a vlak maglom jezdio.

Sklupčana, dubokim rezovima u stomaku i grudima.

Ime mu prozivala i oproštaj iskreni tražila, da shvati je.

Zubima škripila, svu huju na neki način je ispoljavala.

 

Nešto se događa, pipcima samoće u sebe se zavukla.

Pršte duševni nemiri, pokušava da zaboravom iz pobriše.

Taman pomisli uspjela, šamarom je probude sjećanja.

Pa ispočetka na kamen gorkih tuga se nasloni, presabere.

 

Previše vremena je proteklo, samoća snovima titra, izgara

Ljubav njemu čuvana, fale usne joj, prošla strasna žderanja.

Fali kroz suze da se riječima volim te ridajuć isplače.

 

Želi baletanski tijelima nanovo da tišinom misli prozbore.

Da toliko skrivenu ljubav napokon kroz dodire rasprše.

Da svakim trncem, punim plućima strast nanovo prodiše.

 

Fali im, usne ispijajuć da prazninu samoće rasture.

Velike riječi u krilu požude paučinom snuždene nanovo naviru.

Je T’aime , I love you, previše znači da ušuti, zaboravom nestane.

Šuškavo skrivanje kroz pisma i stihove, tračak nade za vodilje.

 

Vlak odlazi, okrenjena, nakalamljena ljubav privremeno putuje.

Uskoro vraća se, da se ponovo sjedini, sve bolno da zaboravi.

Strepljenje u džepove natrpali da nebi čekanjem pregladnjeli.

Još malo,muvicu da izdrže da se kalem probudi, srca sjedini.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 15.10.2013 u 07 i 47 minuta

 

SABOR PARLAMENTA U MENI

disappointment razočarenje

Najteže mi sebe barem muvicu shvatiti

kako uvijek istim lažima nasjednem,

i nikako pamet iz pjeska da izvadim

nojevski ponašati napokon prestanem.

 

Očigledno srce većinsku kontrolu

Sabora parlamentom kontrolira,

i sve odluke većinski donosi

pamet mi nepovratno rasturi.

 

Pa sa dušom o koaliciji pregovaram

Na bilo koji način srce nadglasavam.

Al ne ide, pamet politiku rastura.

Šutnjom nikome ne pomaže niti odgovara.

 

Al kada se sve na sprudove suza nasuče.

Bit će, aj gdje mi je pamet tada stajala

Što je radila, kako nije sve kontrolirala.

Al kasno je kad se raspukne pa iskrvari.

 

Nema prve pomoći, nema koristi od kajanja.

Lupanja glavom u zid i nekog lažnog nadanja.

Očigledno demokracija u meni nema podloge.

Zavadiše mi srce , dušu i pamet kao narode.

 

Svatko samo svome vjeruje,a drugi o glavi mu caruje.

I tako sa generacije na generaciju narod propada.

Kao ljubav u meni prohujala, srcem izgorjela

Dušom razvalila, a pameti davno rezone isprala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 14.10.2013 u 13 i 13 minuta

 

 

 

Svakim danom luđe se dešava

 savršena mećava

Nasmiješen poskocima po parku cvijeće sam preskakao

Ludorije otkačenog, zaljubljenog do beskraja izvodio.

Svakom cvijetu dobro jutro poželio, djetelinama klanjao.

Svi me čudom gledali, no ipak bez pitanja sve shvatali.

 

Kraci ljubavi oko vrata zarili, zastavu osmijeha izbacili.

Srce ritmom rocken rolla odzvanja, strast izludjela.

Nikoga ne vidim, u posebnom zagrljaju otkačen boravim.

Mada daleko je, možda se nije još niti muvicu probudila.

 

Od rane zore na srcu mi ploču nemira vragolasto položila.

Tako naivno sam presretan, tračcima njenih misli začaran.

Kada srce zavoli, pamet ponornica vragolasta postaje.

glavu u pijesak zabije i na upozorenja srca ne haje.

 

E to mi se njenim dolaskom svakim danom žešće dešava.

Ušla savršena kontrolirana mećava, duša puna nanosa.

Pahulje sreće zamele, nanosima stihova daljinom protegle.

I samo nek je muvica požudnih stihova jutrom dotakne

Dan je uspio, dovoljno snage nacrpio, sretnički ludujem.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,14.11.2013 u 08 i 38 minuta

 

Prelako naivno srce otvorim

U BUNILU STANUJEM 

Tako rijetko i baš teško se iskreno zaljubim

I redovno, gotovo uvijek nasukan prevarim.

Prelako srce otvorim, naivno usnama poludim

I ubrzo kada predam se, nepovratno sve izgubim.

Okrenu leđa, bez pozdrava nestanu, nož zariju.

Razderotinu na srcu mi ostave, da ih spominje.

 

Neobjašnjiva bol koji teško mogu da izdržim il prebolim.

Duboko u meni boravi, u nasitnije detalje me razori.

Moram da se izderem, sve na sebi kandžama rastrgnem.

Vani istrčim, svo jecanje i krikove vjetrovima prigušim.

 

Kricima nezadrživo, jecajuć ime joj kroz zube procjeđujem.

Zašto mi nije sve samo priznala, face to face sve obrazložila.

A ne  bez objašnjenja i pozdrava nestala, leđa okrenula.

Pa se u meni sve razara, glupe odgovore naivnošću iščekuje.

 

Al ne ide, teško se tminama u sebi slomljene duše boriti..

Srce u krvoločni krater pretvori, najmanju trunku razori.

Klecaju koljena, utroba se prevrnula, mozak izlapio.

Pa tišina zavlada, u blatu ostavljen gnječim očima koprive.

 

Da sve što su vidjele, sprže zaboravi i gorka sjećanja.

Ostane samo krljušt duše u prekipjelim suzama zgužvana.

Tako samoća ubija, tako život na slamku tišinom otima

A sve joj poklonio sve i jedan stih zakletvama isplakao.

 

Zaboravi, zaboravi, krećem u svijet bez ljubavi da ozdravim.
Prelako srce predajem, naivno isuviše vjerujem…eh naivni.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.11.2013 u 05 i 32 minuta

 

NIJE ME ZABORAVILA

sat otkucava 

Prođe jako puno godina, o njoj malo sam novosti dobijao, Znam da je sina i dvije kćerke imala. Pričaše da često me spominjaše, znači nisam joj u srcu ohladio. Ostala je relativno mlada udovica, pokojni muž joj je volio bančiti, i sve poroke probati bijaše mu to dio poslovnih kretanja. Ipak biti ministar nije mala stvar. Politika ga zavrtila, pa prije toga bijaše Gradonačelik da bi ga ubrzo još više podigli jer bijaše šutljiv i podoban. Visoke reference političke oligarije samo mijenjaju stolice i narod varaju a njima je najbolje.A oni su se baš opijali, cigaretama i možda po nekad i drogu konzumirali. I dok se on svijetom šepurio ona je djecu odgajala, na životni put izvodila.I eto kćerka starija na fakultet odlučila, al nemože da joj izdvoji i nema u daljini nikoga poznatog da je pripazi. Ponudih se da kod mene boravi, a ja kao svoju ću je paziti.Ipak živješe u provinciji i veliki grad je bila zagonetka neriješiva za samohranu majku iz predgrađa, tako su je nazivali. No moja nedoživljena Ella bijaše inteligencijom iznad svih tzv gradskih dama i vještačke elite. Njena energija je bila savršena, prirodna i neukrotiva, preponosna i savršeno idržljiva. A tako sam je Bože dragi volio. Uz nju kad se čovjek nasloni toliko tople energije se napije, osmjehom  me otkidala, kad se iz trbuha nekontrolirano smijala. Priznaše mi da sam jedino ja znao taj potpuni iskreni duboki osmijeh probuditi. Rekoh to je iskrenost i ljubav neobjašnjiva. Energija se razmijenjuje među ljudima i nemožete je glumiti. Među nama bijaše savršeni, tečni komunikacijski koridora tepanja, toplih misli, maštanja i još uvijek samo kada na nju pomislim sjetim s njenih 22 neiživljene godine.

Sada je ugrabila oko 40 i ne vidjeh je desetine godina. Nije mi se javljala jer nas je ta komunikacija ranjavala i jednostavno je to prestalo, djecu je izrodila a ja ne miješah se jer nema većeg svetogrđa od tuđe sreće razvaljivati, brakove uništavati. To je proklestvo najveće što čovjeka može da zadesi. Sreću na tuđoj tuzi nikada nemožemo doživjeti.

A baš zbog nje i tog propalog braka nikada iz osvete prema samom sebi ne ženih se. A sve zato jer ne imam petlje prije njega davno da kleknem na koljena i nezaboravne riječi izreknem. Kako me vijest o njenoj udaji tako shrvala, postadoh neprepoznatljivo hladan i prema drugima okrutan, nedruželjubiv. I naravno kako okolini oko sebe daješ energiju ona ti se vraća ili još gora. Nebrojeno puta se spremah da odem i taj brak raskinem. A ondah sebi jezik pregrizem u glavu utuvim, ne prenagljuj , glavu ohladi, život ima svoja pravila, okreni se i kreni drugim rijekama.

 

I tako su godine tutnjale, asva požuda, strast za nju spremana iz mene je godinama kroz stihove samo za nju izlazila. I to bijaše moj ventila spajanja, neka skrivena energija nas popunjavala.

Život me po cijelom svijetu nosio, klinikom sam se bavio i ljudima žicvote spašavao.

Onda sam jedan ranč u Istri kupio a stan u Zagrebu imao, Većinu vremena na ranču provodih jer me priroda popunjavala. No sada sam pristao da kćerku joj ugostim, upoznam sa načinom života i pravilima ponašanja u velikim gradovima. Mada niti mene taj velegrad nije privlačio, ljudi su bezosjećaja i nekako zatvoreni u odnosu na male sredine, gdje bi ti svi upriskočili.

Malecka se Elvita zvala, pola štitne joj u 16 godini izvadili, invalida na silu napravili. Sva bijaše uplašena, toliko godina su je po bolnicama valjali da su u njoj ostali silni stresovi.

Pozvah je u Istru da se upoznamo i da se u prirodi opusti, jedno drugo da se upoznamo i prilagodimo, ipak treba vremena. Majka je o meni jako puno pričala, ne spominjaše da je među nama veza postojala. No nekako sam tako bio siguran da mala Elvita sve to jako dobro osjeća. Hormonalni i ako bez pola štitne mogao je osnovne strane da razotkrije među ljudima.Tek treći dan se oslobodila, bijaše zabrinuta, ipak prvi put od kuće odlazi, dal će se snaći , kako će je u velikom gradu da prihvate, i sve ostale u podsvijeti glupe zamke.

Bijaše nedjelja, deveti mjesec prekrasan, pun zrelih neobranih plodova, grožđa i kivija. U očima čitah joj zadovoljstvo i opuštanje, postašmo prisniji, i to mi bijaše počtak ponovnog poveizavanja sa majkom što smo propustili. Kako bih Elvitu gledao majku sam zamišljao  da na njenom mjestu boravi. Halucinacije su me opet uzdrmale i vješto prikrivah ih.

Ljekovito bilje Elvita je obožavala i zao je odlučila da i studira. Toliko detalja mi je ispričala, kada rastu kada su u koje vrijeme najzdravije, što se sa njima kontrolira. Kako ljudsko tijelo na prirodu najbolje reagira , da je to sve nerazdjeljiva simbioza čovjeka i prirode. Kao da je moje dijete to pričalo, ama baš sve ono čime bavih se posljednjih 30-tak godina.

U tom kršu Istre toliko toga prekrasnog prirodnog stanuje. Onda bi mi govorila o stijenama, što nam one kazuju, kako čita po godovima drveta. Jednostavno nemožete a da je ne pratite i bukvlano Vam svu pažnju svojim prekrasnim mladolikim licom zaokupi. Dani su nam u trenu prolijetali, a sam Elom se još nisam čuo. Elvita bi sa njom pričala a nas dvoje nekako izbjegavašmo razgovor u njenom prisustvu. Osjećala se iskreno probuđena požuda , da je ugledam i zagrlim, ništa, samo taj dugi dugi zagrljaj, da nadoknadim sve ove godine samoće i bez pravog iskrenog dodira. Sve one praznine u duši i prohujalom vremenu bih tim zagrljajem nadoknadio, samo bih šutio, kosu joj mirisao, prstima po njoj petljao, ma neznam uopće što bih tih trenutaka radio.

I tako smo preko šiljatih špiceva krševite iskre poskakivali. Vječito vjetroviuto područje oko ušiju je fijukalo, al nam je godilo. Puno se smijašmo i onda bih je pre odlazak u auto zagrlio u čelo poljubio i rekao.

Slušaj Lutko Elvitice, nebrini, želim kao otac da ti budem i nemoj molim te da se ustručavaš, da me nešto upitaš il poželiš. Nemah djece i bilo bi mi zadovoljstvo da ti najnormalnije ugodim kolko bude u mojoj mogućnosti, a novca sam baš imao koji mi i nije nešto sreće u životu donio.Onda mi je Elvita spomenula da bi majka Ella u Zagreb jedan vikend navratila, dal bih se ja ljutio.

 A ja onako začuđen, rekoh, nema razloga da uopće pita za dozvolu samo neka javi dan prije il dva da dolazi a mi se budemo pripremili.

Slatko se nasmijala i već skorz opustila , sigurnost u meni je osjetila , jer čuh kada se majci hvalila da sam prekrasan kao da tatu joj zamijenjujem,a za njega je bila posebno vezana.

I onda posljednjeg dana boravka u Istri riješišmo da beremo neko korjenje, gljive i meni nepoznato raslinje.

Uvukošmo se u jedno šumovito područje, kao pas je njuškala i sve što je tražila i nekoliko minuta bi pronašla. Tada bi vješto malom sjekiricom korijenje u dubini sasjecala, da bi mi sve u tančine o njima objašnjavala. Imaše dara da priča slikovito i prezentira, tu je crtu na Ellu očigledno potegla.

Ellu kao savršenu o svemu pamtim, možda zbog zaljubljenosti je dizah u nedodirljive vrhove moje mašte, ali takvu doživjeh je ono malo kratkog vremena što smo proveli. Ellin osmijeh imadoh duboko sačuvan u grudima, znala je da ljude osvoji. I eto sretnik bijah nekoliko tjedana dok smo se voljeli.

 

Kao jučer da se desilo sjećam se naših izleta pokraj planinskih potoka, držanje za ruke, po travi valjanja. Plićacima gacasmo,a oni brzaci bi nas iznenadno pljusnuli pa podignute zagrnute hlače skvasili, na klisko kamenje se par puta okliznula i u naručje mi upala. Onda bi na sred tih potoka poljubac strasni se zavrtio. Dugo bih je stisnutu ljubio, tako sočno ljubio da sam na svojim grudima njene bradavice osjetio kako se podižu, a to me izluđivalo, došlo mi na sred potoka da se skinemo i u onako ledenu vodu zaljubljeni zavalio. Prekrasno jednostavno prekrasno vrijeme imašmo.

Nekoliko dana smo u šatoru spavali, nezaboravne dane proveli, ljeto u planini, riječni rakovi, izobilje poljubaca pod šatorom, pa jedno večer kiša nas iznenadila no nismo pokisli, al sutra cijeli dan iz šatora ne izađošmo.

Ona tišina , samo huk vjetrova, po koja kišna kap zalutala,as ona bi neoge oko mojih obmotala, stalno bijahu ledene. Al sam ih ljubio, od malog prsta do čela sam je po mraku prepoznavao. Znao svaku rupicu il čvoljak u prolazu što se pojavi. Energija među nama je valjda i tu strast razbudila pa smo ljubav savršeno zadovoljno nezasitno ponavljali. Kao da osjećašmo da se to više nikada neće ponoviti i gle stvarno to se idesilo, sve nabrzake ju u zagrljaj drugome odvelo.

I onda kada je otišla te brzake sam posjećivao, stope njene pronaći pokušavao. Vučjak ma ne hijena se u meni razvratila, glodao bih sve oko mene što naiđe. Od huje sam po polegnutim travama skakao, gnječio da bi se nečemu osvetio, a nemam loši uspomena, osim da je drugom u zagrljejem prestenom vvezana otišla.

Pa to je nepravda, nepopravljiva nepravda. Sjećah se kao da jučer se desilo, nekoliko sati sam jecao, na dubokoj polegnutoj travi suze ronio, i objašnjenja tražio, zašto se na taj način sve moralo desiti.

Jer da smo se nas dvoje vjenčali u tom brdovitom zavičaju bi ostali, možda niakd svijet nebih obišao i nebih kliniku otovrio. Tko zna kojim putom bi se život odvijao.

Ona se firzerskom salonu posvetila, više djevojaka je imala, i bile su kvalitetne i poznate i totalnu kontrolu posla je imala. Jednostavno to je sitnica za njenu nepresušnu energiju bila. Isto tako imaše prodavnicu hrane za životinje i tu je nekoliko ljudi kontrolirala kao od šale sve uz put rješavala.

Sve te infomacije u početku njenog braka imadoh od svojih lokalnih špijuna.

I njezin lik me non stop pratio, pokušavah da shvatim zašto je otišla  da joj oprostim a u stvari slabić sam bio iostao. Nisam hrabrosti imao da preko koljena sve prelomim, slobodnim životom pozdravim , možda su to moji strahovi krivbicu u svemu skrivali a ja pokušavah nju da optužim kao neke dokaze pronađem, al uzalud. Kako sam joj na onom izletu krunu od poljskog cvijeća sapleo, tako divan sočan poljubac dobio da se poslije satima nismo odvajali.

Mrvicom požude šetašmo rubnim ivicama maštanja. Sv nam se nestvarno odvijaše.

 

Nešto ste zamišljeni Elvita me priupitala iz tog slatkog maštanja izvlačiše.

Ma sve je ok , sjetih se nešto iz mladosti, pa tako odletih.

DA to sam primjetila, u dubine sebe ste se slatko smijali, očigledno neka prekrasna uspomena vas na trenutak tamo odnijela i vratila.

I meni se to iskreno dešava, imala sam jednu vezu al mi je mama raskinula rekla da je previše stariji od mene.

HEHE HE da to je Ella, sve je voljela pod svojom kontrolom da posjeduje.

Rekoh sebi što si se te prošlosti kao neke aveti dovezao.

 

Sjedošmo u auto i pošto smo provjerili i zaključali krenušmo za Zagreb.

Taočnije sam stan imao u okolici Zaprešića gdje je sve nekako izgledalo pitomije, u Zagrebu mi bijaše bučnije.

Stan joj se svidio, svoju sobu je izabrala, meni manja je zapala, jer sam joj ponudio da bira. Većinu vremena ću zauzet do Austrije da provodim možda će i sam aostati, no to nije problem bio , jako vrzo se prilagodila. Našla je društvo prirodnjaka sa fakluteta i bijaše presretna. Uživah u njenom odrastanju.

A ela ni nakon 8 mjeseci nam nije u Zagreb svratila, uvijek na djecu se izvlačila, nema kome da ih ostavi, roditelji ne žele sa njima da se bave, da su razmaženi, žudih da svi dođu i da ih upoznam, da se sprijateljimo kao da željeh da im oca zamjenim.

Možda je to Ella i osjećala i nije znala kako će to djeca da prihvate a pogotovo Elvita koja je za oca bila kao najstarija i najviše vezana te bijaše njegova mazica.

Onda riješih da iznenadno samo odem do nje, tamo ukracam djecu u 10 minuta, da sve spremi i da odemo do Zaprešića kod Zagreba.

Tako se i dogodilo.

Banuh,a njena šokiran faca me oduševila, toliko crvenila stida, straha, strasti, požude , želja u svemu tome se izmješalo. Ni ja nisam bio manje šareniji, u meni se sve preokrenulo. Jer kada je ugledah, savršena je izgledala, mada sam neplanirano banuo. Nije se šminkala malo ruža i koji broš u kosi. Ten kao u djevojke, Koju kilicu je nabacila al savršeno ih nosila i rasporedila.

Bijaše to zagrljaj, kratak, običan službeni jer tu djeca bijahu skupljena.

U početku je odbijala no djeci ta ideja produženog vikenda je super zvučala, njima je samo bilo da skoknu do Zagrega.

 

Imadošmo najljepši vikedn sa toliko veselih situacija, pod stolom nježnih dodira. Tražišmo trenutak da se spojimo, što je izgledalo nemoguće kao glavni zgoditak na tomboli.

I kada smo se najmanje nadali, Elvita je predložila da odu djeca zajedno na pizu a da Ella kolač od višanja napravi dok se oni vrate.

Savršeno, da smo planirali nebi tako sve u detalje prilagodili.

Trebaše im nekoliko sati da skonu do zagreba. Elvita je super vozila i nisam niti razmišljao da joj auto dozvolim da vozi. Jednostavno je bila savršena u svemu i na majku prekrasnu Ellu me podsjećala. Jako puno vrlina od nje je pokupila.

Ah mamino dijete a tatina maza bijaše.

A to iznenadno poklonjeno vrijeme, ah što reći a da malo siromašan opis ne bude, teško bi bilo riječima da se opiše.

Bože toliko voli me i nikada prestala nije, ni sam neznam koliko smo puta istovremeno jedno drugo te riječi ponavljali. Ovo je ono što mi je falilo, a ja bih samo potvrđivao nesvjestan koliko sam njenim odlaskom izgubio.
No eto imašmo šansu da to na neki način sada uvežemo.

Ostalo je da se djeca na to pripreme.

Sve smo prepustili spontanim tijekom da se dešava. Toliko je plakala kada rekoh joj da bih bio ponosan da im oca zamijenim ako me prihvate.

Plakala je, toliko suzama sve objasnila koliko znači joj prihvatanje njene prekrasne djece bez razmišljanja sa moje strane.

 

I Hvala Bogu sve se odvijalo samo tako da se svaki dan Bogu dragom zahvaljujem što mi je cijelo vrijeme samoće snagu davao da ovih dvadeset i neku godinu bez Elle izdržim. Čini mi se da mi je sada još draža i zrelija, djeca su odrasla, među nam je tako savršeno sve štimalo.

I svakim danom Bogu zahvaljivah što mi ovo sreće dozvoli…

 

AMEN !!!

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 13.11.2013 u 22 i 44 minuta

U ogledalu sretan sam

u ogledalu

Najviše me zaboli kada me silno izljubi

Karmin po cijelome tijelu slatko rastroši.

Toliko često puta velike riječi pokloni.

I onda iznenadno naređenje pristigne

Briši strasti tragove, miris da ne osjete…

 

A teško mi, u svakoj riječi tračcima stanuje

U svakom zarezu il točki srcem osluškujem.

Kada doći će, da osmjeh uzdahom pokloni

Pa se kao dijete na rame željno naslonim.

 

Svaki tračak, svaka muvica nade znače mi.

Da tamo negdje neko srce željno postoji.

U ogledalu se zagledam, srećicom uživam

Usana žarkih preostale krpice prikupljam.

 

Izvrnuta kragna, karmina crveni tragovi.

O kako volim u ogledalu da je doživim.

Jednostavo zagrlim,vidim je i osjećam.

Ogledalo ne napuštam, ljubavlju strastvena.

 

I ako nije mi pripala, živote strašću ukoričava.

Tolike žrtve podnosim, bez njene ljubavi gladujem.

I cijeli život ću izgleda prazninom samoću nosati

Tako sretna je,meni bolno,a njoj muvicu lakše je.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,13.11.2013 u 13 i 33 minuta

 

 

Skršeni ogranak duše

 skršeni ogranak duše

Kad god bi je silni nanosi samoće  podbulih očiju pritisli

skršeni ogranak ranjene duše bi je skočio,na kraju slomio.

Tako na momente shrvana, škripeći mislima bi ga pronašla.

Sve bi mu trenom u facu izgrcala, pa bolno nanovo nestala.

 

Ka prvu pomoć ranjene duše ga koristi, rane da previje.

A on nezna da je odbije, još uvijek želi je, uvijek je sasluša.

Ispije mu požudu sa samoćom oskrvnavljenih usana.

I tako transfuziju sebi po tko zna koji put halapljivo izmami.

 

A on, sagoren prošlošću, krvavih suznih očiju nijemošću ostao.

Rane prošlosti nanovo jecajima raskrvario u nepovrat žudio.

Pa tako iz godine u godinu, nekad  i mjesečno bi se javila.

Plime i oseke prohujale ljubavi bi se iznenadno dovlačile.

Njihove rane, na dva kontineta nadom lažnom bi razvlačile.

 

Al da toga nema, oba srca bi raspukla, tajna ljubav bi nestala.

Neka ih puste, barem mislima neka se rijetkošću povezuju.

Jedno drugome na neki način pripada, sudbina ih vezala.

I sada, i ako daljinom kažnjeni, skriveni život u njima postoji.

 

Dobro je, kada tamo negdje sigurnost luke čekanja imaju.

Kada ih okolina samoćom zarobi, škrinju mašte otključaju.

Pismo sa mirisom jeseni otvore, istog trena strah zaborave.

Na kratko povežu koncima prošlih maštanja, jer srcu zatreba.

 

U samo nekoliko riječi, šapatom bez i trunčice dodira

Skršeni ogranak duše oživi, rane  bljeskom zacijeli.

Listovi srca se obnove, samoća neobjašnjivo nestane.

Muvica ljubavi se prikrila, sve čarobnom tajnom održava.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.11.2013 u 07 i 07 minuta

 

 

 

Roman će sve glumce da otkrije

želim te za sebe 

Kako može nestati kad mu srce nikad nije napustila.

Svaka staza, svaki korak, njenim likom odzvanja.

I kada bi sve ogoljelo, i kada bi ljudi nestalo, postoji.

Kada se duboko skrivenošću dragošću toplo uvalila.

Sve zime i smetovi od srca je nemogu trunke odvojiti.

 

Ma koliko se trudili, da bi ljubav oskrnavili, ne ide.

Duboko u duši na kori panja kestena, tetovaža podsjeća.

Davno se tajna urezivala, dok se jesen šepurila.

Ispruženi dlanovi, pregršt crteža, savršeni stihovi.

 

Uporno vraćanje, i kad kiše  nagrnu, i staze saperu.

kako će čudan biti taj susret nemira, garež u očima

što vrelinom nezapaljene vatre prošlosti podsjeća.

Face to face će sve otkriti, oružje otpora položiti.

 

Nakon toga će sve karte biti složene, nema remija.

Ljubav njima pripada, sačekuje uspavana požuda.

Nikada bila ostavljena, uvijek iza leđa dah usana

propuštenih osjećala, time skrivećki hrabro branila.

 

ACH… jednog dana … romani će se početi  pisati,

slike i pjesme nisu dosta dovoljno detalja ispričale.

U to vrijeme previše su škrtarile, likove skrivale.

Al kada sve sazrije, roman će sve glumce da otkrije.

 

Toni Ljubiša božić, Bugojno, 12.11.2013 22 i 00 minuta

Svaka trunčica vremena dragocjena

životom jezditi 

Srpom mi maštu sasjecala, sa usana nije puštala.

Na stranu nesmijeh gledati, oči bi mi iskopala.

Kod sebe je povratnu kartu za mjesec mi čuvala.

I ako bih kroz maštu zgriješio, tamo bih završio.

 

Postao pustinjak, otpisana skitnica, bez povratka.

Morao bih oproštajna pisma pisati, užasno kajati.

Za svaku slatku pjegu na nosu stihovima šarmirati.

Možda, možda bi udovoljila, na prag usana pustila.

 

Tek kad bi se u njenom oku snimio, kaznu bih odslužio.

Opet me u okrilje požude kao pregladnjelog vuka pustila.

Ne želim nedorečene rijeke da nas hladnoćom kupaju.

Na plaži osmjeha nek se duše nestrpljivošću sunčaju.

 

Žudim, kovrdže raspetljavam,koncima sjećanja pregovaram.

Dok ona kistovima  zidove prošlosti zaboravom premazuje.

Sve nesporazume da prekrije, da se nikada više ne ponove.

Milujem leđa, recitiram vrelim požudama, usnama čekanja.

 

Prohujalo vrijeme, strastvena požuda, sve se odmotava.

Konačno opet u krilu napaćenih prevarenih tinjanja

Izlazimo iz šipražja besmislenog uzaludnog kažnjavanja.

Krećemo šutnjom, zajašimo ždralove, protutnjat će godine.

 

I sada smo u aleji kestenja, gnijezdo savili, treperimo.

Duboko saonicama nestrpljive ljubavi nanosima zalutali.

A u nama buktinje, vatromet spremajuć razgolitile.

Žurimo, nema vremena, svaka trunčica vremena dragocjena.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.11.2013 u 21 i 21 minut

 

 

Neki nemir se skvrčio

cropped-ljetna-frizura.jpg 

Neki nemir se skvrčio, kompas zavrtio.

Riješih da treba o nečemu da razmišljam

Riječi zagubile, dušom pomrčina zaškripala.

Ćopavo se dokačih prohujalih sjećanja.

 

Na prošle suze nagrdim, bolova prisjetim.

U ruci držim rokovnik, prazno pero proziva.

Zahrđale žice gitarom promuklo kašljuckaju.

Reuma čekanja ih nedodirljivošću satrla,

Stihove zanosne iščekuje, a srce prazno je.

 

Kako da pišem o ljubavi  u tuđim rukama.

Kako da ljubim usne kad njemu je pripala.

Kako da bilo što planiram, gubim na kartama.

U kut  samoće navratim, paučinom prekrijem.

 

I baš kad se probudim, paučina progušćala.

Godine protutnjale, gitara usnula  zaspala.

A niti muvicu ljubavi riječima ne prozborišmo

Ostaše začarani tragovi prohujalih sjećanja.

 

I kada se prošlost sagleda, bajka prohujala.

Imadošmo savršenu šansu ljubavnog beskraja.

No taktika zanosna neuspjela, porazan semafor.

Njemu sve udovoljila, samoću meni prepustila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.11.2013 u 20 i 10 minuta

 

 

Tišina zavladala

bućkanje

Na mene se nešto naljutila, policijski sat mi uvela.

Na njene ponistre više nesmijem da se primičem.

U kalendaru me prekrižila, sliku pod jorgan sakrila.

Možda pisma i stihove poderala, zaboravom zaključala.

 

Sve poklone kroz ponistru izbacila, sve prelomila.

Čudna tišina među nama se uvalila, nije govorila.

Tišinom bubne opne je razvaljivala, muvicu otkrivala.

Znam kad se naljuti, od huje sve pobaca i rasturi.

 

No između srca su šaptale vibracije, nemože da sakrije.

Ona je pozitivnom vedrom stranom srca mi vladala.

Uz njene usne, dodir, čarolija u meni bi se odigravala.

l evo prošla godina, od mene se otima, briše tragove.

 

I baš jučer pored nje sam prošao, miris me nije trznuo.

Nešto po torbi kopkala, nije me prepoznala il se pravila.

U licu se promijenila, ima čudnih tragova, falim joj.

Može bilo što ona pričati, jedinjenje požude se ne gasi.

 

Samo da je dančić u krilo zasjednem, da usne joj popijem

Sva bi opet vrckava skakutala, sjaj u očima otkrivala.

A mene bi opet krenuli nezaustavljivi stihovi, ljubav govori.

Čekat ću, koliko treba vremena, shvatit će meni samo pripada.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.11.2013 u 22 i 42

 

 

Poklon žudnje

vrijeme potrebno

Što više željeh i iščekivah je,zidove grebajuć požuda  zube žestila.

Groznica nestrpljenja se uobrazila,svu kontrolu u detalje preuzima.

Toliko nestrpljenja i dugog čekanja,da bih osjetio čar  usana.

Ne žurih, tajna formula čekaše, vremenu na volju  pušteno.

 

A toliko analiza preokrenuo,najsitniji detalj o njoj sakupljao.

Sve skrivene tajne otkrivao,o njoj toliko savršenog skupio.

I  kada je pristigla,u sebi vatru sam teško prigušivao.

Dodir usana danima izbjegavao,nekako poželjnija i strastvenija.

 

Slast je u nedodirnutim stvarima,tako mi je Irbina uvijek govorila.

I onda kad se dodir dogodi,sve i jednu čaroliju u nepovrat rasprši.

Nestane igra čekanja i skrivanja,sasvim drugčija kao nedodirljiva.

A kada je osjetim na  usnama,drugačija u meni  kemija.

 

Zato isuviše pažljivo postupam,strpljenjem ljubav nadograđivam.

Ne želim požuda u par dana da izgori, što godinama žudim izgubim.

Oči zatvorim usne joj doživim,mada toliko daleko je, al me osjeti.

Svaki dodir savršeno osjeti, zato je prekrasna takva nedodirljiva.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 10.11.2013 u 17 i 47 minuta

Iznenadna posjeta

ambrela smile

Neka sparina se navalila, već nekoliko tjedana nije niti muvicu kišilo.Grlo sa tijelom presušilo, na škrge svi po malkice udišu. U debele hladovine se zavalili, a mene čitavo vrijeme neke misli okupirale, zanose.

Čas sam par godina u naprijed negdje završio da bi se u momentu u prošlost ne tako davnu vraćao. Valjda ove vrućine halucinacije češće izazivaju. Čovjek onako presušio, jedva da se može micati, sve mislima i mašti prepusti.

I uvijek na križanju nekih neznanih putova čudesan ženski mladoliki lik se truničice bljeskom pojavi. U početku na to pažnju nisam obraćao, normalnim mislima se okupirao. Nebo se nekako tinjajuće pržilo, sve travke u korjenu je spržilo, kiše niti u mislima, bez oblaka sparina sve zamračila.
Odjednom ni sam neznam kako se pojavila, istom stazom smo pristigli, dijeliše nas samo zalutali koraci.

Onako staklastih očiju, kraće tamnije kose i koji prorijeđen pramen preko očiju do prćastog nosića je stršio i dole do prekrasnih žeđu ispucalih usana se spuštao. O bože, pa nju sam cijelo vrijeme bljeskom sretao, neke signale pojavom njenog lika dobijao. Da obratim pažnju na njen dolazak il što je već sve to trebalo da me na nešto upozori, il samo informira. Znadoh znakovi kroz život konstantno se u čudnim oblicima pojavljuju, treba im šifru skužiti i te poruke shvatiti, valjda lakše bilo bi životnim kanjonima koračati. Tog trenutaka konvoj ždralova se nebom prolomio, njima je ta vrućina izgleda odgovarala. Žamor, lupanje krilima, dragocjen lahor donese, al samo na momente. Ispod žalosne vrbe je zasjela, svilenom maramicom vlažno preplanulo lice iscrpljena brisala. Pogled ne odvajah, nešto sam od nje očekivao, al pojma nemam od kuda su ti signali sigurnosti u meni se skrasili. A žalosna vrba šubaru svoju savila pola ulaza u dvorište prekriva. Tu se i najviše nalaziše stolova. Nekoliko duša su spas u hladovini te bogate krošnje pronašli.

Imaše duge, lagane nožice, malo sportskog duha u njima je postojalo. Nije bila ona mlohava, nego mišića slatko zategnutih. Providna bijela majica sa nekim likom prelomljenih duga na njenim leđima.Možda je bila visine oko 170cm,sve nekako izazovno jednostavna a istovremeno čarobna.

Krasan, poseban osmjeh poput bisera, možda je dvadeset i neku napunila. Malkice tamnoputa, stalno je pogled u pravcu mene upućivala.

I nakon možda nekoliko minuta il ranije se podigla i pravac ka meni krenula.

Nemir se probudio, što se ovo događa, ovaj susret sam negdje, nekada doživio.

Skužajte !!! – slatko je prozborila.

 

Mmmmmmmm dalmatinka, pomislih kod nas se u hladovinu uvalila.

 

Izvolite, kako Vam mogu pomoći !!!— onako smirenog, muškog namjerno dubljeg glasa prodavah jačinu svog karaktera.

Što bi to ona baš od mene tražila, ono sve se neka pitanja u sekundi kroz mene provalila.

Molim Vas, oli ste Vi možda Gdin Tonino, vlasnik ovog prekrasnog restorana i parka ovih prekrasnih jedinstvenih drveća—onako ljubazno sa osmijehom što osvaja smireno i ljubazno je prozborila.

 

A sa kime imam čast da razgovaram- onako sladunjavo sa smiješkom prostrijelih njenu providnu majicu.

 

ELVITA, zoven se ELVITA !!!- onako presretna, punih usta, slatko, sretno svoje ime izusti.

 

Znate, bavin se turističkim otkrivanjem posebnih mista, po cilome svitu, i eto od prijateljice Anne iz Švicarske za Vas san saznala. Ona je o Vama sve najljepše pričala, a posebno je istakla kako sve što radite punim srcem prilazite. I evo san se prvim dolaskom uvirila da je to i više nego savršeno,prekrasno slaganje ovih krošnji drveća. Pričali su mi o lipoti Plitvičkih jezera, ali Vi ste evo malo dalje napravili prirodan raj za dušu i tilo, ma baš Vam od srca čestitan- direktno u oči me gledajuć je izrecitirala.

 

Hvala mlada djevojko, a kako ono bješe Vaše cijenjeno ime, oprostite u posljednje vrijeme po ovoj vrelini ne mogu baš da se skoncentriram i slabo imena pamtim, ali mi urezani ostaju likovi.- Upitah je iskreno.

 

Elvita, Elvita se zoven Gdine Tonino !!!

 

Izvolite , dal Vas mogu nekim ledenim prirodnim osvježenjem da oporavim. –pri tome sam ustao.

Može jedna prava led ledena limunada  da se malo oporavite.

 

Naravno hvala Van,!!! Tiho je izustila

 

Kako me tim prekrasnim osmijehom opčinila. Pozvah Iris, moju savjetnicu za ulaganja a ujedno i rodicu da joj sok pripravi te sa dosta leda začini. Bijaše nedelja i nitko od osoblja taj dan nije radio pa se eto ona u toj ulozi našla. Mada u našoj firmi nema posebnih isticanja, svi sve radimo ako zatreba bez obzira što nam je osnovni posao.

 

U zraku kao da se buktinje rasplamsaše, neka težina još više pritisla, nebo je rudilo, a nesnosna sparina sve usporavala.

Pozvah je da dole na ono malo preostale svježe trave zasjedne, nekako dole pri zemlji je najsvježije i najugodnije bilo.

 

Pa koliko mislite kod nas odsjesti ?  zapitah .

 

Prvo moram hotel najbliži pronaći, rekoše mi da je najboje da se pojavim nego preko interneta da rezerviran – reče slatko smijuljeć se.

 

Jako pametno, ma tko god Vam je to posavjetovao, nebih se iznenadio da je to baš od Anne Švicarke izašlo. Ona je već više godina u turizmu Između Švicarske, Hrvatske i Australije i najbolje zna kako se na nekim mjestima najbolje snaći- kreveljeć je promatrah.

 

Planiram možda tjedan da ostanen, a tko zna možda i duže jer ovdi ima toliko materijala da prikupljam.- onako sigurna je govorila

 

Par sati smo tu proveli, toliko toga prepričali, prenijela mi je posebne pozdrave.

I večer se oko devet dovukla, i nekakav vjetrić se pojavio, svima se ventil disanja maksimalno otvorio da se iskoristi moment višetjednih gušenja.

 

Hvala Vam Gđice il Gđo Ellvita, što nam osvježenje donosite – razdragan od tog vjetra zahvalih joj.

 

Gđa, prije 8 mjeseci sam se na žalost razvela. Ah nemojte, nema to veze sa mojim dolaskom, i promjenu vrimena su svakako najavljivali, bar kada sam se na put spremala – veselo je izjavila.

 

Kako ste prekrasni, mladoliki, i nada sve skromni, sviđa mi se Vaš nastup, jako profesionalan i mene ste pod svoju kapu već sakrili. A što se tiče tih prognoza vremena, eh njih smo se baš toliko naslušali da niti jedan jedini dan u nekoliko tjedana nisu ono baš pogodili. Stalno kao dolazi promjena vremena al se ono ništa ne događa – brdo riječi nabacah da malo zbunim je.

 

Samo je ranac sa sobom imala, kao studentica je djelovala,a tko bi rekao da je već nekoliko godina menager i novinar svjetskog lista o prirodnim ljepotama postala. Jako skromno se ponašala i ništa posebno na sebi nije imala, baš ona ljetna lagana odjeća koja je toliko toga bogato nudila. Sve je nekako iznutra stršilo, mene osobno u neugodnu poziciju stavljalo. Kako takvu ljepotu da hladno promatram a u sebi sav izgaram.

A još je moja najveća simpatija Anna poslala, možda me lopuža testira.

 

Možemo sutra prošetati ovim prkrasnim parkom pokraj potoka, koji skoro zbog ovih vrućine presušiše – ponudih ljubazno.

Ne prvo moram pronaći gdje da nađem krevet da prespavan- prozbori

 

E to sam jedva čekao, u sebi pomislih.

Pa možete kod mene gore u potkrovlju ili ako više volite svježije onda ima jedan ležaj pomoći pored moje sobe, dole je ipak najsvježije i tamo budete najslađe spavali. Ili ako Vam je neugodno da zamolim Iris da kod nje kraj bazena prespavate, ona Vam je čudak i vezana sa prirodom, i više voli u prirodi da spava prekrivena mrežama protiv noćnih kojekakvih bubica.

 

Slatko se nasmijala, i rekla da je preumorna da bi na dušek rađe prilegla.

Pokazah joj sobu i kupatilo,požljeh laku noć i do jutra je nevidjeh, samo čuh dugo dugo tuširanje ali me neki telefonski poziv zauzeo da nemah vremena više o gošći da razmišljam.

 

Negdje iza ponoći je tako grmilo i kišilo da su svi u našem mjestu a vjerojatno i svi oko Plitvica slatko napokon u jednom komadu odspavali. Jutro osvanuše prekrasno, zemlja još uvijek vlažna napokon svoje presahnule usne natopila, sve je jutros nasmijano živnulo. Skoro je bilo pola deset nedjelja kada se mala Elvita pojavila.

Šorc od teksasa, bijela majica bez grudnjaka, mokre kose očigledno ispod tuša tek izašla. Sva je nevjerojatno zračila, prekrasno mlado biće sa svim svojim darovima se spontano pred mojim očima šepurilo. Kao nezainteresirano sam je promatrao ali sve u ogledalu snimah da me ne primjeti , jer željeh  stvarati sliku da sam zauzet.

Staviše mi nježnu ruku na rame i prozbori:

Ajme ćam san lipo oko ubila, ka tić san spavala!!!

Ah taj dalmatinski akcent , jezu mi uvijek probudi, okrenuh se i onako kao iznenađen rekoh:

Jutro naša dobročiniteljice, Vašim dolaskom i Bog dragi kišu osvježenja nam prinese,uvijek si nam dobro došla. Nadam se da ste slatko snivali jer koja je sada ura vidim da se očigledno guštalo.

 

Da, da ajme ća san lipo spavala, ne sićan se zadnji put kad se to desilo. Ajme, ništa se ne sićan, niti sam čula da kiša pada. – gutah je dok je to govorila.

 

U tom pristiže Iris, sva se cereći i njen preslatki osmijeh koji tu divnu dušu nikada nije napuštao. Ona smijuć se govirila da je i ona sva pokisla pokraj bazena spavajuć. Da grmljavinu nije čula ali da se probudila tek kada je totalno bila pokisla. Misliše da je to kišu sanjala pa se nije htjela buditi.
To se samo prekrasnoj Iris može desiti jer je ona uvijek svoj svijet i svoj način viđenja imala.

Jesmo ogladnili, idemo nešto da doručkujemo – predložih njima dvoma.

Iris se ponudi da ona pripremi doručak, al se i mala Elvita ubacila, ajme dajte imeni da vam ruku dan da to zajedno sguštom i psimon pripremino.

Iris je rado to prihvatila jer ona sve radi uz pjesmu i nikada ne prestaje da pjevuši. Naročito je voljela Dalmatinske melose, majka joj je također rođena dalmatinka.

I tako njih dvije odoše da nešto pripreme.

Zazvniše telefon, kad gle ćuda moja draga simpatija Anna turistička kraljica se javljala.

Alo , pa zar je moguće da imam tu čast da se vaše visočanstvo nama u ovu pustinju javi. Gdje se sada nalazite- upitaj je.

 

Lipi pozdravi stari šarmeru, evo me završavam neke posliće trenutno sam u Sidneju, ovdje se zima još oko rukava stisnula. Imam jednu molbu za tebe-moleć me da je saslušam.

 

Kaži, za tebe bilo što , samo reci –odgovorih.

 

Bude ti se javila moja rodica Elvita, jedno prekrasno uspješno stvorenje, pričah joj o tvojim rajskim vrtovima, pa me zamolila da te nazovem da joj budeš domaćin da sve to u detalje pregleda i napravi najbolju prezentaciju. Ona ti je velika uspješna vidrica, govori 5 svjetskih jezika a tek joj je 25.

Na žalost nakon samo godinu braka se razvela. Neki idiot je zapao, razmaženo derište bogate obitelji. Jednostavno joj nije dorastao.

Ona izgleda jako mladoliko i preslatka je, al je mentalno toliko jaka i pametna da sam ponosna na nju što mi je rodica.

Znam da ćeš je ti oduševiti, jer si takav tebe čovjek nemože da ne voli, a i ona je kao melem za ranu, neosjetno se ljudima prikrpi.Izvini sada žurim ona ti svakog dana može banuti, vidjet ćeš kratka tamna frizura, osmijeh poput bisera, dosta liči na mene, hehehehehe – slatko se smijala i toliko toga mi nabacala.

 

Ne brini Annči- od milja sam je po nekad nazivao.

 

Već jučer je pristigla i kišu nam nakon skoro dva mjeseca suše donijela, eno je sa Iris pravi doručak.

Lipo mi je pozdravi, i molim te pripazi je da je ti vukovi tamo ne zarobe, nije ona za divljine, ona voli svijetom da putuje.Ti si se u tu prirodu zavalio i već godinama nisi makao. Da ti nije Iris sav bi ti taj posao propao. Sreća tvoja pa ste se u tom poslu super posložili. Molim te sve ih pozdravi i budemo u kontaktu, ostaj mi rad !!! – smijuljeć se Anna je razgovor završila.

 

Uzeh jutarnje vijesti preko interneta da pročitam, mada znadoh kako je sve to frizirano i stavljano kako gore velikima odgovara.

 

Nakon nekog vremena Iris i Elvita se pojaviše sa punim tanjurima. Svega i svačega po malo se složilo. Nastavišmo doručak uz puno smijanja, govora pogledom ,  dosta toga u očima.

 

Jutro se rasulo, miris u zraku očarava, Već su se sa rano jutarnje šetnje brzo šetači vraćali. To im je redovna tura svako jutro bila bez obzira kakvo se vrijeme vani se dešavalo. Do jučer par ispijenih srozanih faca sam primjećivao, al jutros nakon sinošnje kiše su neprepoznatljivi. Nema više vriska u njihovom govoru, nekako kroz šapat se dogovaraju, prekrasna promjena.

Ovaj 7 i 8 mjesec su nas baš pržili, dolazi prekrasni septembar, onda sve se bude vlagom nabrijalo, kiše će da sabliju svu onu mjesecima nakupljanu prašinu.

Elvita je dosta Iris sličila, mada je Iris napunila 40-tak, nekako su imale obje slatke crte lica a osmijeh su obje imale da ubija.

I ako u 40-tim Iris je savršeno izgledala, čak čini mi se bolje nego li sa 25, nekako potpunija, umjerenija, puna ideja i životne  radosti. Nije lako planula, tu mi je jako puno pomagala jer znao sam na ljudske gluposti u trenu da eksplodiram, no ona je to znala kroz osmijeh da sanira.

 

Ok, kuda želite danas da Vas provedem, Elvitu upitah.

 

Prepuštam Vama da sve organizirate i vodite, Anna mi je rekla da ste savršen prezentator i da dosta od Vas mogu da naučim, onako uzimajući bananu sa stola je prozborila.

 

Ah da zvaala me je Anna iz Sidneja, tamo se sa zimom hrve, i preporučila tj zamolila da Vam izađem u susret, pa rekoh joj da je sve već završeno. Zahvalila je i sve Vas pozdravlja.

Eh Iris i Anna pita dal si konačno pronašla svoga princa na konju, zezah je.

 

Ah, Vi i Gđa Anna me ubijate tim provokacijama, radim an tome, nije to baš tako lako, Iris se pravdajuć okrenu i odnese tanjure.

 

Elvita se nasmiješi i htjede da je nešto priupita al Iris je prebrzo nestala.

 

Krenušmo sve troje da obilazimo aleje ukrasnih krošanja. Iris je većinom objašnjavala , a mene neki telefonski razgovori okupirali, mobilni mi se zapalio od razgovora.

Kad dođosmo do malog slapa, njih dvije sjedoše i valjati od smijeha nastaviše. Prekinuh razgovor sa željom da doznam o čemu se dešava, jer bijah isključen od njihovog čavrljanja.

 

Iris joj je pričala o svim svojim prohijalim avanturama, proscima, poklonima al niti jedan je nije osvojio kao jedan Bosanac čije ime sakriva. Ta ljubav bijaše neopisiva, tako su njih dvoje uživali, neki zajednički posao su vodili. Na žalost uskoro je saznala da je oženjen,no on je tvrdio da je bi u procesu rastave.

Na žalost zbog tuđih priča su se razdvojili, i znam da oboje žale za tom ljubavlju, al su također oboje tvrdoglavi da popuste i ponovo kraj života prožive. Jer ipak je njoj 41, da ona je Annina generacija. Sada su najljepše godine da se živi , al ono potpunošću uživa.

 

Gutah osmijeh Elvite, bezobrano slatka je bila, i sva ta oskudna garderoba na njoj tako dobro joj staješe i svaki dio tijela još više isticeše.

Sunce opet kroz krošnje svojom sirovom silinom je probijalo, na koži se već prženje osjećalo mada smo većinom kroz hladovinu se kretali.

Odlučišmo da stanemo i da se kod malog vodopada okupamo. Nije nam puno trebalo. Nisam niti trepnuo a njih dvije cerekajuć i prskajuć su me pozivale da uskačem , što sam se ukočio i zaledio. Ledena , modro zelena bistreća rijeka je privlačila.

 

Uskočih nakon par minuta, i baš mi je prijalo. Ta ledena voda je savršenstvo kako budi ljudsku cirkulaciju, pojačava disanje, otvara sve pore na tijelu i tijelo bukvalno diše.

Nakon skoro pola sata bućkanja, prskanja, plivanja krenušmo ka obali.

Iznenađeno ugledah ispred mene njih obje su bile bez grudnjaka a da to ne primjetih dok smo se u vodi zezali.

Slika je bila čarobna. Obje su imale divne čvrste grudi između dvojke i trojke.

Onako bez pokazivanja neugodnosti izađoh vani i dok su one tresle glavu od vode  kriomice sam mjerio Elvitu. Prekrasna, jednostavno tako prekrasna, da nije tu bila Iris neznam dal bih izdržao da joj ne priđem. No ovako ostadoh smiren.

Ajma ća san ogladnila, di ćemo danas na spizu, ajme ja Vas častin- slatko je Elvita izustila.

Iris predloži da odemo u prekrasni restoran kod VIGORA povratnika iz Njemačke, koji se svojim prekrasnim discipliniranim načinom života uklopio u naše zimzeleno i lisnato malo divlje područje.

I tako u restoranu kod Vigora zvanom *Bodensee* ručašmo prekrasnu hranu da sam bez teksta ostao koliko su njih dvije opet kroz cerekanje proždrle.

Dva tjedna prođoše kao dan, Elvita je toliko toga nasnimala, i danas se dogovorišmo da mi objasni kako planira da sve to uokviri da se sa što kraćim filmom najviše pokazalo i objasnilo.

Dok je pričala usne su joj rzale, napaljene,a sve je to smijehom uljudnosti prikrivala. No takve stvari meni nisu mogle promaći. Ljudsku energiju sam i te kako dobro hvala Bogu osjećao i čitao bez da i jednu riječ progovore.

 

Vlak je imala sutra pred večer, i dogovorišmo se da je kočijom odvezem onako kao u stara doba, pristala je radosno iskolačeći oči.

I dva sata prije vlaka krenušmo, lagano kroz aleju jedno drugo gledajući , barem10 minuta ništa ne govoreći.

 

Nasloniše mi se na rame i reče:

 

Ajme šjor Tonino, neznan kako da Van zahvalin. Bilo mi je ajme nemam riči, čarobno.Rado bih opet svratila, al sam tek slobodna oko Božića al plašin se , ja san Vam zimogrižljiva -onako stisnuta uz mene je izustila.

Uh al mi je srce zaigralo, morah priseban ostati, ništa ne poduzimati.

 

Ok, nema problema, samo se javite, budemo išli na skijanje- rado joj ponudih.

 

 

Važi, ajme ća bi volila naučit da skijan. Prihvatan, sve što mi ponudite prihvatan – žustro je prebacujuć ruku mi preko ramena odgovorila.

 

Te su me riječi tako prostrijelile jer sam podle misli zadržavao u sebi da me ne izdaju.

 

Uskoro na vlak na vrijem smo pristigli, brzo je uskočila sa rancem na leđima, u obraz me poljubila i reče:

Ok onda za Božić, i ostajen najmanje misec da se odmorin jer me sada čeka jako puno nezavršenog posla da uradin.Nadan se da san opet kod Vas dobro došla- kao pita me za dozvolu.

Hvala Van lipa na svemu i nadan se da Van nisan smetala –smješkajuć izusti.

 

Dugo je mahala i ne mogoh skinuti pogled sa tako mladog krasnog bića. Vozeć se kočijom nazad već sam plan događanja za zimski raspust isplanirao.

 

Idemo dalje, u sebi prozborih jer me Iris već zvala da su neki poslovni prijatelji naručili razgovor večeras kad se vratim sa vlaka.

 

I kako je Elvita otišla nekako mi se dani usporiše, nagrnule dosade što je neuobičajeno za mene, uvijek sam neki posao znao sebi pronaći da me okupira.

Jesenje kiše smireno i nakon duge suše spokojno nagrnule, zemlja se natapala, sve je opet oživjelo.

A u meni neka praznina se pojavljivala, kao kapetan broda kada sam ostane onda ga koje kakava bezvezna misao obuzme.

Dal se to zaljubljujem il , neznam nisam se mogao shvatiti, premlada je , pa tek joj je 25.

Ono zuba u glavi mi je pjevušeć škripalo, neku silinu spremalo, kao da žele da se nekome izjadaju, da fali im slatkih ugriza, tepanja, milovanja, dodira.

Onda sebi se toliko smijah, pa zar može u ovim godinama da mi se to dešava, no sjetih se Iris koja je uvijek govorila, ima Tonino, ima u tebi toliko prgršta života u tebi, nemoj uzalud da ove najbolje godine samoćom potrošiš. Treba da za starost uspomena prikupiš, pa jednog dana spominješ, o kako mi je prekrasno bilo.

I bijaše Iris u pravu. Odlučih, za Božić se posebno pripremam, u kondiciju za skijanje da se dovedem, moram i gitaru malo češće da zasviram jer će biti uz kamin svirke pjevanja smijeha i provoda.

Jedva čekam da i taj daleki zimski rasput pristigne. Budemo zajedno Božić i novu godinu dočekali. Al da ne trčim pred rudu, tko zna što se sve može promijeniti za naredna 4 mjeseca.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 10.11. 2013 u 12 i 26 minuta

Razumijem te jarane

pijan  zaspao

O Bože kako ga promatram, prošlosti bolne  sjetim se.

Kako ljude propala ljubav može da uništi, sahrani.

Sam za stolom ispija, po koju čašu kroz suze razbije.

U njemu niti kapi krvi više ne postoji, alkohol boravi.

 

Stalno njena pisma vadi, raščupane listove citira.

Miliun pitanja si postavlja, kelnera proziva, da natoči.

Po nekad recituje, pa kroz suze većinom  joj zapjeva.

Sve su to neke slomljenih srca nagurane note i stihovi.

 

Al nekako mu ona najdraža: Bosnom behar probeharao
mene život razočarao,svuda behar na nju miriše
a ja uzdišem  i sve tako krši sjećanjima u grudima.

Priđem mu i ruku na rame naslonim, suze razmijenim.

 

Kažem mu jarane, zaboravi je što prije, otrov je u tebi.

Sve sam to isto prošao, galonima suze sakupljao

Milione stihova ispisao i samo tako se spasio.

Kreni, novim putem kreni, što prije i ranije, zaboravi je.

 

A on me ispijenim očima, sablasnom nesanicom pogleda.

Toliko puta sam probao, toliko puta sva pisma zakopao.

Al nakon mjesec il dva opet se u snovima izazovna pojavi.

Pa opet ona pisma iskopavam, prepiske analiziram, izludim.

 

Razumijem te jarane, sve te faze sam isto tako prošao.

Pisma sam spalio, da nema više nikakvih razloga il dokaza.

Da me nanovo u svoje okrilje navuče i prevari, pa opet izgorim.

Moraš u sebi pronaći ono mrvice preostalog čovjeka

Koji na laži i obmane prošlosti nasjeda, vrijeme je, spasi se.

 

I onda nam kelner posljednje čaše kukanja nalije

Da se preostalo grumenje u grlu zaboravom sapere.

Odvedoh ga u postelju, onako samoćom smrvljenog.

U jutro se nije probudio, život nestalom ljubavlju se ugasio.

 

Toni Ljubiša božić, Bugojno, 09.11.2013 u 11 i 10 minuta

 

 

 

Jezdim slobodnim snovima, napokon.

životom jezditi 

Od prvog pogleda očarala

Duboko negdje ugravirala.

Šapatom i kroz snove jedrila

Na usnama iglicama pisala.

 

I onda brzacima sjećanja nestala

Iz behara u prošlost se zavukla

I sada po nekad, kroz vjetar doleti

Daškom, suze sjećanja provrti.

 

Prohujaše besane samotne noći.

Ne zurim blijedoliko u zidove

Privremeno maštom ovladam.

Otrgnem, od grčeva i kidanja

 

Sve što se desilo, prošlo je.

Ostade prazno slatko sjećanje.

Nasmijem se, glavom zamahnem

Duboko uzdahnem, bila je…

 

I ne patim, slinjav ne kmezim.

Nasmiješen životom opet poletim.

Suzna krila se napokon rasušila.

Jezdim slobodnim snovima, napokon.

 

Znam i osjećam da ću ponovo voljeti

Više nikada sebe muvicu sažaljevati.

Život je poklonjen da se proživljava

A ne gušenjem starih događanja.

 

I zato svako jutro brusim mislima

Sebi držim vedre govore, prošlo je.

I jutra su postala opet vedrija

Bez njenog dodira i njenih usana.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 09.11.2013 u 09 i 15 minuta

RODICA

na ramenu


Imam rodicu, jednu, jedinstvenu, baš posebnu .

Što brine o meni, zna kakav sam kad zavolim.

Stihove mi čitala, između redaka shvatila.

Da se u meni nešto rastura, gušim se  brigama.

 

Ne kužim te, zar nisi toliko jak da je zaboravis

i ona nije fer.. zašto te opet zavodi ako je otišla

uništit ćeš se.. na početak stalno vraćaš se

a ona najluđim godinama pa to iskoristava.

 

Pa kad se poželi tepanja i da plešeš oko nje..

sa tobom se zaigra, probudi se… na zemlji te čekaju.

Nikom nebih dozvolila da ga volim neznam koliko.

Sve ima svoje granice, izgorit ćeš, osjećam dimove.

 

Trgni se dok si još ok.. veće probleme si time dovlačiš.

Znam  da osjećaš kako pisanjem grumen izbaciš van.

Velim joj ma vagonima se rudarskim istresam.

Pa bi se slatko ismijali, voli me, iskreno vrijedi mi.

 

Rekla mi da odrastem i da maštati prestanem.

Prošlost da zaboravim, za drugu treba da izdržim.

Da isuviše vrijednosti postoji, da tako nestane.

Ljubav bila i nestala, život je s razlogom potopio.

 

Da me sačuva da kasnije još više ne izgorim.

Smijah se tim njenim riječima, lopuža sve je skužila.

Volim je , jer je fakat posebna, i to mi dokazuje.

Uz njene riječi nekako lakše je, i čak smijem se.

 

HVALA TI OSJEĆAM SE PREKRASNO, odgovorih joj

a pisanje samo krene i slike dolaze i naviru.

Nemogu da ih ne opišem tako su jasne i vidljive

te detalje primjećujem,neobjašnjivim riječima nadiru.

 

Hvala ti rode, volim te što postojiš

da ti se ponekad na ramenu isplačem

i muška srca su i te kako slabašna

previše maštaju i suviše sanjivo ranjiva.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 09.11.2013 u 08 i 18 minuta

 

 

Pogrešno oproštajno pismo pristiglo

nagoreno oproštajno pismo

nepročitano pismoStiže pismo, to se niti u snu nisam nadao.Srce je otvorila, toliko toga iz sebe izbacila.Čitajuč i gutajuć sve te neobjašnjive rečenice,prikriven kišnim lapima, prevrtah mokre listove.Bijaše nam prekrasno, na početku je pisala.

Htjedoh ga zapaliti, zagrnuh pismo mokrim kaputom i posljednja žigica je kresnula. Samo jedna rečenica je izgorjela. Kiša pljuskom plamičak je zaustavila.

Ni sam naznah kako odolijevah u grlu knedlama. Imah osjećaj da sam na toj naljućenoj kiši pod starom lampom onako pokisnut sablasno blijedo il sivo izgledao. Presušjele usne, izgubih dar govora, kišne kapi zgusnule mrenu na očima, paučina oko mene gustom samoćom se obvila. Trepavice  od plača nabreknule, obrve iskrivljenom facom sve pokazivale. Kako se osjećam , što se u meni događa, koliko me ta vijest razorila. Nikada nisam niti pomislio a kamo li razmišljao da ću u ovakvom trenutku se doživjeti, jer našu ljubav savršenim snom ostvarenim sam doživljavao.

U meni krenuše neobjašnjiva pitanja:

„Kakav je život, što je logika življenja, kakav život se treba kao primjer sreće doživjeti….“

Sebi rekoh sa tugom neću da pregovaram, uvijek me na prevaru nasuče pa onda danima kopnim, sebe u normalu ne mogu da povratim. A sa tugom i brige se nalijepe, crnim mislima me zaviju, sablasno izgubljen izgledam.

I sada čitajuć ovo pismo  samo prije njega na minut smatrah da su sve te crne misli i samoće prošlost neponovljiva.

 

Od kada njene usne muvicom dotaknuh, mladost se u meni nagomilala, jahašmo nezasitno maštarskim lukavim dugama. A tako mi ovih trenutaka njena prisutnost je falila. Dođe mi kao temeljna podloga svih misli, stihova, svih riječi il planova. Nekako u vječnosti sam je planirao, sastavni dio cijelog me postaše.

I tako grickajuć usne, čitajuć, onako pokisnut  žvakah joj riječi poslane, drhtavom rukom pisane jer jako dobro njen rukopis sam poznavao. Ovaj je toliko toga otkrivao da je bila u jako teškom stanju, slomljena i normalno da je ruka drhtala, tako važnu i tešku odluku donijeti. Sve što se idealno dešavalo, proživljavalo i neodoljivo uživalo, bukvalno preko noći je trebalo jednim potezom izbrisati.

Samo kada pomislim da sam to nedaj Bože ja trebao da napišem il odlučim da na sebi ta bolna kola polomim, jeza me isti moment rasturi. Cijelo tijelo se pobuni, da bi to bila nemoguća misija da iz srca i duše sve ono neobjašnjivo vatreno tek tako preko noći  na kišu zaborava istjeram. Ne hvala ti Bože pa to nisam ja odlučio. Mislim da bih istog trena pukao.

Neka jeza kroz mene je prostrujila, vjetar se neki sa kapima pomiješao u ledenice ih pretvara pa mi je situacija još teža i gorko neobjašnjiva  a kamo li shvatljiva. I zrak se nekako zgusnuo, kao da je stanje duše mi shvatio, tišina ispod lampe zavladala, jedino se kiša razgoropadila i ne popušta. Kako sam u tu vječnost vjerovao i eto dokle dogurah, osjećah kako kilogrami sa mene čitajuć isprani klokotajućom kišom spadaju.

Brisah kišne kapi sa očiju, imah osjećaj u bore sav sam se pretvorio, kao da su me izorali duboki plugovi. Da svaki bol iz mene na licu se sada vidljivo nalazi. Da mi je sada ogledalo vjerojatno se nebih prepoznao, nego još više od straha zaledio kako slomljena duša sada izgleda. Zborano lice sa sijaset neizbrisivih tragova. A na svakom dijelu oka hrpa suza se spremila , čekaju red da iskoče dok kiša me onako sleđenog oblijeva. Čitanje ne prekidam, zaleđen pod lampom se prelamam, sebi ne mogu dokazati da sam prošlost bolna postao. Nekako osjetih da u tim momentima sve godine mi se uduplaše, na leđa nekim teretom navališe, pucketam prstima da se zagrijem, al ne ide.

Već ledenica odavno sam postao čim prve riječio sam pročitao.

Da Vam pokušam objasniti što se dešava u meni tog momenta nebih niti jednu riječ, ma niti slovo mogao  da izustim il prozborim .

U grlu me steglo, sve se skučilo, uzani prolaz kroz mene se neki nasukao, na kapljice udišem,a muk i tišina se razliježu prikriveni hropanjem i suzama. Ugledah se, sav se nekako nakrivio, vjerojatno sam bolju svijetlost pod lampom tražio il zbog suza i kiša u očima krivio.

 

O Bože , ostajem sam, nema je, ona je otišla, ma ne , meni se to ne događa. Noćna mora me uzela, sebe lažima uvjeravah.

A kao da sam barem pola stoljeća zajedno proveli, toliko jedno drugo razumijeli, savršeno funkcionirali u svemu i svačem u potpunosti slagali.

Sa njom mladost ponovo doživljavao, luckast nanovo savršeno sretan postao.

Toliko planova smo imali i stalno u tom pravcu se kretali. Nije bilo praznog hoda il stajanja, vječnost nam sva vrata raskrilila, a sunce putove obasjavalo, sve se nekako savršeno, nestvarno odvijalo. I zato su mi sada šokovi da čitajuć shvatim da se to više nikada neće ponoviti.

Kako bez tih usana živjeti, u grudima se pitanje razorno deralo. Imadoh osjećaj da mi aorte popuštaju, sva krv u glavu se nasukala, hoće da prsne, vid se zamućuje. A samo da je tu, jedan šav, samo jedan šav koncem njenih usana sve bi to na mjesto zašio istim trenom sve u normalu bi vratio.

Drhtavica uzela, tog momenta osjetih dodir njenih usana, kao da se malo primirim i do kraja čitanje pisma dovršim.

Uvijek je govorila ma što da se dogodi da nikada ne očajavam, da se sve dešava sa razlogom i da ništa ne prihvatim kao prestanak il oproštaj, nego samo otvoreni put za novo rađanje, početak nekog novog maštanja, il možda iz nečega buđenja.

Njen lik ispred mene je stajao i čudnovatu snagu mi davao da nastavim čitanje.

Kroz mene su prije toga crne misli prostrujale, što bi se desilo kada bi mi srce otkazalo, tko bi me sažaljevao, ona vjerojatno nebi saznala, jer su nam vezu branili, il nedaj bože da nju to zadesi, kako bih je došao vidjeti, mislim da bi me svi zgromili, al ne želim te crne scenarije da zamišljam. No mislima je teško dirigirati one samo iskoče, šamarčinu opale da se cijelo tijelo razori i treba malo vremena da se primiri.

Pa mi opet to groblje pred očima, ne volim da ih obilazim niti da meni netko dolazi kada me tamo negdje zaboravom ostave. To mi dođe kao neko narodno okupljanje, kao predstava sa više činova, da se kao pokojni spomene al je važnije da se pojede i popije. Od svega su napravili glupi događaj da jadni siromasi sve moraju da prodaju za pokoj duše neke iz svoje obitelji. Bez vezni i glupi običaji. Mene će spaliti il kremirati kada se dogodi o tome ne treba razmišljati. Više me boli dal ću nju više ikada sresti il vidjeti.

Onda sebi rekoh , gdje to ti u mozgu se zavlačiš, o glupi temama razmišljaš, razum se pobrkao, sve bih u nekoliko riječi sabio,al ne ide.

Vratih se na pisma čitanje, da okončam i tu predstavu, odagnam bolove i sve strahove da rastjeram, moram biti snažniji. A kiša neumoljiva , navalila i ne popušta, i svijetlo ispod lampe sve nekako slabije il su se oči od naprezanja smorile. Valjalo im se sa vjetrom, kišom i suzama dogovarati da se rasporede a ne sve u jedan moment nagrnuli.

U ušima mi šumilo, dal je sve ovo stvarnost il neka tragedija kroz maštu ranjiva.

Pa se sve izmiješalo, stvarnost i nestvarnost kao oblik prevrtljivog maštanja.

Šutih, gutajući riječ po riječ da shvatim što mi poručuje da ne dođe do pogrešnog čitanja i da se ne razumije. Mudro sam ušutio, malkice pribrao, no suze nisam moga kontrolirati, one su svoje kolo vodile, navirale i bez teksta sve više ostavljale. Srce osluškivah, i ono se buniše, udisaji kratki i plitki postaše. Bijaše toliko usputnih pitanja koje su sutizali spontani odgovori.

Nekako budućnost ispražnjenu ne mogoh da zamislim, da nje nema u krilu mi i da više naš raj ne postoji. Mislih da je svijet samo zbog naše idile postojao. Kako bi to jadno i pusto bez naše ljubavi izgledalo, i eto i to se dešava, neumoljivo me gromadama tuge kažnjava.

I onda zamišljah kako će sva naša skrivena mjesta korovi zaborava da prekriju, prorast će mlado drveće, sve će zemljom zagrnuti tragove, kuda smo hodali, jedno drugo nezasitno grlili. A tko zna gdje će naše duše tada da se prevrću, možda će na neku drugu ljubav da nalete. No sumnjam poznavajuć kako me i kako je voljeh  to su nemoguće kombinacije.

Jer ne mogu da zaboravim tolika prekrasna svitanja, na njenim nezasitnim grudima, čarobnim usnama, onom stisku tijela da se jedno u drugom rastopi.

Jedrišmo toliko puta nepreglednim poljima naših požuda, dok je vjetar svojim kandžama razgrtao poljane maglovitih prepreka da našu idilu nebi omelo.

A nas dvoje  kao tek začeta ljubav strastvena u povoju požude odrastala. Nevidljivim krilima smo razneseni, samo kad bi zamislili tamo bi se i stvorili.

A ona oko vrata mi kao klatno ritam srcu pružala, usne vatrenošću prehranjivala. Zagrljaji neopisivo napučeni, iz njedara osnovnu snagu crpe i potječu. A nas dvoje sa okolinom se sjedinili, nevidljivi postali, a sve kao na dlanu vidjeli i uživali. Tako me misli prošlosti trenom opleše, da na trenutak na pismo zaboravim jer su čitanjem pojedine riječi me bacale sad nazad sad u tužno neshvatljivo naprijed.

Moram čitanje da prestanem, već su ruke prešle u drhtanje, nije hladno mi al kontrola je totalno popustila. Ledenice među noktima kandže zarile, boljet će kasnije.

Smotah još nekoliko zadnjih nepročitanih listova u drugi džep da ne pobrkam koji su preostali. Mada ću tko zna koliko puta iznova riječ po riječ da preberem, možda nesporazum u svemu ovom nenajavljenom događaju pronađem.

I tako raskvašen, kao ilovača se kaljavo kretah da niti sam ne svaćah kuda se uputih.

Svo tijelo mi nekako isprazno, kao da nije vezano, glava na svojoj strani pametuje, ruke nešto odmahuju, a noge baš ništa ne slušaju, klecaju i jedva me negdje odvlače da niti sam neznah cilja tog odlaska.

Onda rekoh si;

Stani majmune, nisi ti obično korjenje, ti si dubokog sjemena, teško je tebe posjeći i uništiti iz korjena. U prah se nesmiješ pretvarati, još života ima u tebi, možda je sve ovo teška zabuna.

Al strah, taj čudan strah se u mene uvalio, tišinom me rastura, mrkli mrak mi u grudima kao da prah ću presušen trenom postati i istog trena raznornim vjetrom nestati.

Ustani, ustani , preko tih poplava suza moraš izdržati. Sebe krenuh da bodrim i koje kakve riječi podrške da izgovaram.

Nesmiješ se ugasiti, zbog nje moraš postojati.
Al crv me
neki zavrtio, dal sam je nečim uvrijedio, zašto da sebe kažnjavam, ne želim niti da pomislim a kamoli na žao sebi il njoj da učinim.

Jako dobro zna da u meni sila ne postoji, nježnost me na svijet donijela. Odrastah nedostatkom ljubavi i zato je dijelišmo nemilice i beskrajno.

Život smo savršen imali, ma opet će se ona vratiti, još uvijek tračak nade me pogurivao i svijetle misli dovlačio.

Dal ću preživjeti ovaj šok što mi se dešava, više me gušila pomisao bez nje umiranja.

U meni bijaše toliko divnih osoba, svaka joj maksimalno ljubav pružala.

Često bi moje stihove čeprkala, i nepoznate likove otkrivala. U svakog se zaljubila preko mojih usana. I na svakom mjestu bi me pronašla, kao kapljica potoka, list jasena, pahuljica sa planinskih vrhova. Suhi list jesenji  što se povjetarcem do nosa joj spustio. Čak pjevah joj u stijenama,i sve tako sutone i rane zore zagrljeni do ušiju zaljubljeni dočekivali.

I kažem si nemoj ovaj jedinac grom da te razori, u tebi toliko toga beskrajno neuništivog postoji.Mogu me rasparčati, na sto strana raznijeti al duša je nedjeljiva ostaje samo na njenim usnama.

I sve se tako u meni prelijevalo dok kretah se nepoznatim ulicama nesvjestan da nemam pojma gdje trebam da se zaustavim.

Potpuno mokar i raskvašen, niz leđa se potocima cijedilo, no i nije mi baš puno to smetalo, i na to pažnju ne obraćah. Jednostavno putovah mislima, tražih odgovore na unutarnja pitanja što naviraše u mrkloj noći. U nekakvom vrtlogu beskraja sam lutao, da me netko susreo naprasno bi mu srce otkazalo, vjerojatno sam sablasno grozno izgledao.

Na momente bi se oči zacaklile, osmjeh muvice navukao kada bih iz crni misli na trenutke pobjegao. Kao da se nečije proročanstvo odvijalo, a eto ja to promatram, ne shvatajuć da je to moja uloga što mi se događa. Zadihan sam gegajuć u krug se kretao, jer se jednog momenta prisjetih da sam tu prije par sati prošao.

Onda rekoh si, dal da je isti moment zaboravim, zauvijek od nje oprostim i više nikada ne nazovem niti na nju pomislim, a kamo li da joj stih neki posvetim.

Al ne mogoh tek tako svu onu ljubav iz sebe da olako izbacim. Opet sam opravdanje za sve ove poteze pokušavao pronaći. Nekako bih se opet vratio u onu savršenu kolotečinu naše idile i neopisive ljubavi, maženja, tepanja, vrhuncima dodira, šaputanja i čega sve ne, samo su navirala prekrasna sjećanja.Zraka tim trenutcima slatkog sjećanja mi je falilo, tijelo mi se istog momenta zapalilo, osjećah njen zagrljaj kako me priklještila, muvicu sado mazo je voljela. Pa bih joj ljubeć je namignuo, tako duboko stegnuo, nekako lepršavim se osjećao i sve svjetlosne tragove sreće iza sebe ostavljao.

Ne budi tužan čovječe, sve će doći na svoje i opet se najbolje složiti. Moraju postojati razlozi, moram pročitati među zvijezdama, zašto me ovako bolno testira, dal je ljubav naša iskrena i sve to moram li prebroditi.

No za tu savršenu ljubav i sto puta gore ću izdržati samo da je ne izgubim.

Rekoh sebi,ostani u sebi priseban, budi presretan i potpuno radostan, ljubav si imao i doživo i ne brini opet će se sve na svoje vratiti.

Svatih da sebe olako sam lagao, palio svijeće maštanja, da me ne zarobi tmina samoće. Ne tjeraj dječaka iz sebe, budi onaj veselo luckasti što neizmjernu ljubav svakim momentom podijeli.

I onda nasmijah se, pogledah u nebo, a kiše ne prestaju navalile da me izgleda od ljubavi prema njoj saperu, no neće uspijeti. Mogu vodopadi još da proteknu al vatru u meni nemogu da ugase, žeravica je nezaustavljiva.

I onda nasmijemse , sebi samom slatko nasmiješen namignem. Tajna u nam ostaje, neka se sve na nas razlije, neka se galaksija razruši, kometi neka sve popale, u srcu bila i vječna ljubav prema ELLI mojoj Elleonori ostaje.

I onda me ščepalo slatko rumenilo, sve emocije u lice nabilo, osmjeh mi se navukao, živ sam, samo zbog nje ću i ostati. Šašav, otkačen, slatko luckast i meden, tako me je od milja zvala i slatko grickala.

I onda se uhvatih kako razdragan potrčah, vidjeh je kako je ruke raširila, šašavko moj medeni, nikad me ne ostavi *, njene riječi kroz kišnu noć su odzvanjale.

Istog trena i kiša prestade, nagrnuše iz mene stihovi:

Vojim te muvice, samnom vječno ostani, ma što drugi govorili, barem u mislima me ne zaboravi,a ja budem se snašao, svakim danom stihove pisao da bih te svakodnevno dovoljno razloga ljubiti imao.

I sve ono preostalih ne pročitanih listova u nabujali potok bacih,sve što do kraja nepročitah jer željeh da vječno moja ostane.

Tako sam odlučio i tako će ostati.

 

AMEN !!!!!!!

………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………

VELIKE RIJEČI OSTAŠE DA STRUJE BURAMA I ORKANIMA DA JE PODSJEĆAJU…………………………………………………………………….

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.11.2013 u 20 i 29 minuta

Cigankino proročanstvo

cigankino proročanstvo

Cigankino proročanstvo se na žalost obistinilo.

Skoro sve u životu je dobio,al ona mu nedostaje.

Sve što posije uludo,jalovo, plodove ne daje.

Samotna lutanja, mora svijetova i nespavanja.

 

Tražeći uzroke, zašto ga tu sreća ne prati.

Zašto ljubav potpunu ne može da osjeti, doživi.

Pogrešne na rame se naslone i preko noći nestanu.

Praznina praznim bogatstvom okruženim caruje.

A duša potopljena titanički odjekuje,želim je.

 

I tako protutnjaše godine, praznina stegla korjenje.

Postaje hladna bez srca neosjetljiva zvijer, razdire.

Kiseli osmijeh na licu se vario, lažnjake prodavao.

Svakakva društva imao,upoznavao, al samoća caruje..

 

I počeše crne misli da hvataju, srce u kamen pretvaraju.

Svo imanje zlato, vile, novci kao trava su mu postali.

Bez kontrole sve je trošio, kao da je travu nemilice kosio.

Ništa mu nije značilo, što više tugu u srcu je betoniralo.

 

No duboko u njemu jedna muvica posebna je postojala

Drugu polovicu  godinama je iščekivala, da se dogodi.

Sve je nekako stihijski u njemu se bez osjećaja odvijalo.

Al na neki način je osjećao da mora je sigurno susresti.

 

Eh taj pogled očima, bez i jednog dodira, bez i jedne riječi

Istog trena, istog momenta shvatit će, da to prava  je.

A do tada sve što posadi jalovo, ne ide, ne pušta niti listove.

Odmah u korjenu se sasuši, kao da tugu u srcu mu osjeti.

 

Al ne odustaje, ljubav je čarobno sjemenje, uporno čeka je.

I mora  sigurno da se dogodi, ako iskreno tamo negdje

Duboko u srcu sačekuje da se iz nepoznatog pojavi

To se jednog dana i dogodi, kad se najmanje bude nadao.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 08.11.2013 u 09 i 10 minuta

 

 

Šutke pokraj njega prođite

slomljeno srce 

http://youtu.be/35P2Iby4fc0

Nadahnuće mu nedirajte, ranu staru ne otvarajte.

Konačno se jedva smirio, prepunih čaša suza riješio.

Šutke pokraj njega prođite, osmijeh  uljudnosti poklonite.

Ranjiv je, do bola ranjiv je, neka još malo izdrži, proći će.

 

Ako ga ulicom sretnete, kako u sebi sjećanja procjeđuje.

Rukama zamahuje, a suze u očima frcaju, budete shvatili.

Bori se sa prošlošću usebi, briše slike, stihove i događanja.

Jednostavno svakim danom vidljivo, nepovratno izgara.

 

Izgleda kada se ljubav izgubi, srce raspukne, a duša potopi.

Nitko nije primjećivao da kod njega nešto neštima, propada.

Osmijeh ga krasio, uljudno sve klimogavom tiho pozdravljao.

Svi su u njema savršenu, jaku , stabilnu osobu vidjeli.

 

Svi su nekako žudili u njegovom društvu da muvicom borave.

Uvijek imaše spremljene stihove, priče i razna prohujala sjećanja.

Gitaru bih zasvirao, topli nježni glas bi zaplovio, svi bi uživali.

Zar je moguća da jedna takva duša  u nepovrat tišine potone.

 

Prošle su godine, nitko mu glas nije začuo, totalno zanijemio.

Oči mu podbule, podočnjaci proširili, sav se nekako pogrbio.

Uvijek u istim plijesnjavim krpama prolazi, nikoga ne vidi.

Kažu ne pije, al tuga i samoća očigledno ga satrli, ne govori.

 

Ljubav je opasna i te tako može da zaboli, da čovjek sagori.

Svakim danom očigledno propada, drhtavim prstima otkida.

Kao duga nestaje, tišinom kaputom samoće sa prekrije.

I pored vas kao duh naiđe, samo daškom ledenog vjetra se osjeti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.11.2013 u 16 i 16 minuta

 

Vrijeme za sve je potrebno

vrijeme potrebno


http://www.youtube.com/watch?v=ZGc2BSmjFkw&feature=youtu.be

Svakodnevno sa tugom i sjetom karte razbacuje.

Varaju ga pre često, nadu lažnjacima podvale.

Slijepošću ljubavi, sve im oprašta, jer se ELLA spominje.

Barem kockom se ime joj spominje da ne prestane.

 

Nadahnuće, inspiracija još tračcima njenih očiju ostala.

Slika u džepu izblijedila, još usne se muvicom naziru.

Sve ostalo od silnih suza se razmeljalo, skoro nestalo.

Drhtavim rukama polomljene krajeve slike ispravlja.

 

Zamišljenošću pjesnika kržljavo otima ofucano sjećanje.

Protječu surovo, prebrzo, zaboravom njihove godine.

Duša mu se tugom čekanja olinjala, sasvim prokisla.

Mahovina grbu na skršenim leđima zelenilom prikriva.

Sve rijeđe i po nekad se neki stihić kašljajuć probudi.

 

Čisto da dušu primiri, voljenoj, nepreboljenoj pokloni.

A vani makar i cvrljilo, skvrčen drhtavom rukom ispisuje.

Pero papirom poskakuje,švrakopis na kraju ispadne.

Nekakvo breme njenim odlaskom ga savija, rastura.

 

Al neda se, vremenu odolijeva, prosijeda kosa ga otkriva.

Pa se tako zavučen romanitčarskim zalogajima prehrani.

Uz gitaru koji akord većinom kroz molove stihovima urami.

Ostane razlog da se svakim jutrom ponovo uzbuđen pridigne.

 

Da joj serenadu pokloni, u bocu sa notama morem proslijedi.

Zna da će vjetrovi do njenih stijena valovima poruku nasukati.

Svijetionik signalima će je probuditi da se prije zore pridigne,

I bunovna kada ustane, tu će ga u boci skvrčenog pronaći.

Netrebaju golubovi da džaba polijeću, vrijeme za sve je potrebno.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.11.2013 u 11 i 11 minuta

Tvrđava ljubavi

tvrđava

Izlizani sladoled sjećanja, prošlošću vijekova otopljen

Zidinama ispucalim samoća ruševine duše otkriva.

Naglošću odluke, rastankom satkane tugama odjekujuć.

Neobjašnjivo surovo sadržinama zijevajuć  srca odoše.

 

Bezrazložno rastavljanje polova zgrbljeno, odškrinuto.

Sužanjski plotove odlaskom suzama zakivajuć savijaju.

Živinčad skrašena naivnošću iščekivanjem proljeća.

Dozvola prolaska obostranim obećanjima prošlosti.

 

Trepavica nanosima promrzla, burom orkanskom zategla.

Odgajaše ju sačmama vjetrovi, osmjehom blizinom boravi.

Kuda njen koračić otkucajima kamenih ploča zakuca

Plašt energije umirućim dušama čudesno život dokuči.

 

Što je više kamenjarima satiru, njenu snagu raspiruju.

Nepoderiva, genetski probrana, kraljica Senjskih smetova.

Ma koliko se bure i orkani došaptavaju, o zidove razbijaju.

Tvrđava stoljećima odoljevala, osmjehom sve ispraćala.

 

Prkosno, gordo se razapinje, pučinom da pošalje poruke.

Na nju počesto navraća, princeza orkanskih vjetrova.

Paučinom požude satkana, ogrlicu duše vjernošću poklonila.

I tako se putem mašte dopisuju, kad ih tišti, tuge razmjenjuju.

A zidine tvrđave, leđa im čuvaju da ama baš ništa ne brinu.

 Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 07.11.2013 u 10 i 30 minuta

 

Previše značiš da ušutim

moja kći 

Previše vremena je nestalo, ljubav požudno titrajuć, izgara.

Samo za nju čuvana, fale mi usne, prošla strasna žderanja.

Fali mi kroz suze da se riječima volim te isplačemo zajedno.

 

Želim kao baletani tijelima nanovo da žuboreć pričamo

Da toliko skrivenu ljubav naprasno nezasitno dijelimo.

Da svakim trncem bića punim plućima srce pojimo.

 

Fali mi, dok usne ti ispijam, prenesem prazninu što osjećam.

Velike riječi odavno  u krilu paučinom snuždene ne spominjem.

Samo za tebe čuvane, proljećem nade pupaju, zrijenje čekaju.

 

Je T’aime , I love you, previše značiš da ušutim, zaboravom nestaneš.

Zato se skrivam kroz stihove, njima na prevaru pristignem do tebe.

Na podli i najslađi način te opet osvajam, neopisivošću uživam.

 

Je T’aime, I love you, previše značiš da ušutim i zaboravom nestaneš.

Je T’aime, I love you, previše značiš da ušutim i zaboravom nestaneš.

Hvala ti što kroz maštu mi redovno dolaziš, savršenošću preporodiš.

Iz Dmola osmjehom izvlačiš, hvala ti, hvala ti neosvojena ljubavi.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.11.2013 u 10 i 40 minuta

 

 

 

SVJETIONIK

neodvojivo

Sa njom nešto se događa, kaputom samoće  se obmotala.

Pršte duševni nemiri, pokušava da iz zaboravom pobriše.

Taman pomisli da je uspjela, šamarom je probude sjećanja.

I opet ispočetka na kamen svojih tuga se nasloni, presabere.

 

Kuda vode ove životne prepreke, zašto nas uvijek nešto podere.

Pa se tuga u dubinu duše zaburi, sa crnim mislima dogovori

Teško je vanka stjerati, u srcu  kandže zarije, ljubav iskrvari.

Kao gnijezdo crnih vrana što tugama grakću se nastanilo.

 

A samo koji tren, maloprije, oaza njegovih usana bijaše pružena.

Njeno srce mrazevima svenulo, sklupčano, povijeno njega iščekivalo.

 A sunce,  na crnoj berzi iz srca izvučeno, budzašto tek tako prodano.

Njegova pojava, Senjsku tvrđavu od ledenica bi otrgla, život vraća se.

 

A ona Baščaršijom, njegov dolazak napokon iščekuje, ako ne slaže.

Više puta dogovor se krojio, koje kakvim zakrpama vremena krpio.

Želje se nezasitno javljaju, mame , srcu interes  raspiruju, iščekuju.

I samo što nije dan osvanuo, da se taj zagrljaj osjeti, nešto dogodi.

 

Kao Senjska tvrđava smetovima prekrivena, rivom svijetionik sažaljeva.

Bure mu se natovarile, oči zaledile, njenom brodu putove lažiraju.

Baščaršijska nedoumica, pregrštom čekanja, dolasku salutira.

Možda se ta ljubav otkrije, plamičak, plamenčićem izazova zažari.

 

Do tada krijesnice sreće komadićima prikuplja, iščekivanjem samuje.

Kakav ruž na usne da postavi, da ih usne popiju, strast njenu otkriju.

Kroz pukotine čekanja, vjetar nestrpljenja miris joj njegov  progurava.

I kao da ga osjeti, tu je, iza njenih leđa zbori joj, uskoro dolazim.

 

I taman kad se okrene, suze  presretno grudvama zarominjaju,

usne na usnama zadrže, događa se napokon maštanje.

Planulo je dugo čuvano , požudama satkano grumenje.

Vrijeme momentom zaustavlja, nastupa sadržajna predstava.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 06.11.2013 u 05 i 16 minuta

 

 

 

 

Pogrešna procjena

brudet usana

Sve je tako prozirno i lažno na početku izgledalo.

Bijaše sigurna da joj slatke riječi nešto skrivaju.

Samo praznim vjetrom govore, razbijajuć o zidove.

Da svi romantični stihovi srcu se ulaguju,putuju.

Samo bi se slatko nasmiješila dok bi strofe gutala.

 

Vremenom, fali joj, na uglu duše novi stih sačekuje.

Ako bi izostao, paniku bi u njoj neku izazvalo

Pa bi strepila da nije što pogriješila, il uvrijedila.

Onda je odlučila, pravac licem u lice mu krenuti.

 

Nemir se tijelom množio, milion kombinacija dovlačio.

Kako mu prići, kako ga upoznati, hladne glave ostati.

Al je sebi govorila, ne brini, sve su to prazne igrarije.

Kada ga u oči pogleda shvatit će, dal sve to postoji.

 

Ako vrata joj otvori i šutke bez i jedne riječi zagrli

Tijela svaku laž prepoznat će, strasti pobijedit će.

Ako su laži , ništa se neće dogoditi, samo ruka pružiti.

Nestrpljenje se navuklo, putovanje u nedogled odužilo.

 

I onda, prvi pogled, niti jedno pitanje, govore očima.

Sve je shvatila, bez i trunke kajanja u zagrljaj uskočila.

Rijeka nezaustavljiva, obalom požude ih razmilila.

Tišina, zagrljaj, usne i niti jedna riječ da se prozbori.

 

Posebna čarolija, što mirisom dunje i višanja odzvanja.

Vjetar sa kišom kad pregovara srca im ritmom otkriva.

A oni pod krošnjom maštanja, skriveni jedre dušama.

I svatko normalan istu sreću poželi da ih krajičkom zadesi.

 

Sve ostalo prestaje da postoji, svaki moment izgara.

Ne želi da se makne iz njegove blizine i žarkih usana.

I sada ih često zagrljene viđaju, ljubav se dokazala.

A sve je tako prozirno i lažno na početku izgledalo.

Pogrešnom procjenom se gegalo, a savršeno ispalo.

 

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.10.2013 u 19 i 44 minuta

 

Prozor u duši širom ostaje

POD KIŠOBRANOM 

Kraticom u snove mu uskočila,

oprosti za sve, kroz suze grcala.

Silom su te od mene odveli

Nisu ništa pitali, samo ucijenili.

 

Sva vrata iza mene su blokirali.

Sve ključaonice pijeskom nagruhali

Da duh ti maštom u srce mi ne uleti.

Al neznaju prozor u duši širom ostaje.

 

Srce ti tamo nasmijano predajem,

u njemu klija čežnjivo tvoje korjenje.

Tamo na srca mi ulazu, svijećak sačekuje.

Usnama plamen žudnje sjećanjem užegni.

 

Nemoj kasniti, što duže tamo boravi.

I sve što se dogodi, od srca ti dozvolim.

Očiju zatvorenih perom misli ti udjeljujem.

Vrati me opet u čarobne žuboreće stihove.

 

Iz zatvorskih snova ne želim da budim se.

Tako te najbrže primamim i sebe omamim.

I koji put princeza, muvica tvoja postajem.

Niti muvicu usana i dodira ne odustajem.

 

I nek doživotno zatvore, snove nemogu ukrasti.

Svakim danom čašu neukroćene ljubavi iskapim.

Huju kroz zube procijedim, na kaznu  zaboravim.

I stalno ponavljam, uzmite sve, tuga ne postoji.

Nadahnućima uzdišem jer samo tako postojim.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.11.2013 15 i 08 minut

Kida dugmad da želje poželi

želim te za sebe

Piše mislima, toliko toga zaboravila, poluistucana sjećanja.

Sve lijepo većinom daljine i vrijeme je samljelo, blijedi.

Samo ostaše stihovi, albumi s požutjelim slikama, sjećanja.

Tamo se po koji svežanj zagrljaja u onom grču pronađe.

 

Kroz maglu uspomene proganjaju, tišina se umiješala.

I kada je pljusak samoće zarobi, kišobran požude raširi.

Na njegovim grudima osvane, šćućurena stisnuta umiri.

Nekontrolirane suze se strovale, i one bi nešto dodale.

 

Pa tako samoćom svezana, smijulji se sjenama sjećanja.

Da se tih lutanja kadkad ne dogodi, srce bi raspuklo.

Sa sobom šaputari, pločnicima prošlosti korak joj odjekuje.

Pa je trzaj klimavog kreveta probudi, preveć je drhtala.

 

Prolaznost je nasilno nasmijava, prasne pa hihoće.

Pa se ubjeđuje da nije prestarila, tek 26-tu napunila.

Osjeća da može toliko toga da mu otkrije i pokloni.

Pa kida dugmad da želje poželi, da je nikad ne zaboravi

 

Najljepše se osjeća, u nasmijane ladice kad zaviri

Košulje s njegovim mirisom dodirne, strasno zagrli.

I onda opijena u krletci toliko toga hihotanjem prozbori.

Kao ponovo vrati se, pa je zagrli, toliko fali, nedostaje.

 

Duboko uzdahne,svežanj stihove razgrne, iskreno isplače.

Svaki list kroz slike nezasitno nagrne, privremeno umiri.

Svoja krila prošlosti raširi, pa gutajuć knedle sve zaboravi.

Zaboravi grke trenutke samoće, i zbog čega je sama ostala.

 

A samo moment da svrati u baštu dojučerašnjih dodira.

Sve tuge bi izbrisala, opet smijuljila, sjaj u očima vratila.

Pa školjku klečeć zamoli da ga pučinom zaborava potraži.

Nemoguće da više za njega ne postoji, opet halucinira.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04.11.2013 u 14 i 14 minuta

Herbarij ispucalih usana

in love 

Ranom zorom dok se rosa suncem koprcala

Srpnjem žednih usana, nakosiše hektar požude.

Obloge  usnama polažu, poljubcima razbuđuju.

A galoni strasti nemirom nakostriješili,sačekuju.

 

Kročiše bez najave užeglim usnama, obroncima čekanja.

Slatko usnila, drhtavicom zaplovila, još proždrljivo doziva.

Stopala vrelinom  strasti spržena, u kolo dokaze uvezala.

Ognjištem pepeo podsjeća, noć bijaše žarko vatrena.

 

Rasipnički poljubci haraju, štrikove paučine trgaju.

Duša nezasitno razgalila, bez kontrole osjećaje otima.

Prije zore straže raspustili, prejeftino sve prodali.

A dvoje u skrivene džepove preostale strasti se sklonilo.

 

Dokaze prohujale noći uklanjaju, tišina, ne progovaraju.

Ostatci proždrljive požude u jastucima vrišteć podsjećaju.

Rasipnički noć satrli, niti muvice sebe nisu uštedjeli.

Tragovi preostali strše na raspucanim zglobovima usana.

 

Promrzli jezici, poljskih cvijetova, jezu suncem stresaju.

Bude stabljike, muk noći zamjenila dnevna kaldrma.

Skitnice noći, pokrivene glave skloništa preljube napuštaju

Dok nije skroz svanulo, sanjarima dovoljno dokaza pružilo.

 

A njegova ljubav, na terasu trenutkom iskočila,

pogledom svu čežnju na tacni bez dodira pružila.

Izdrži do sljedećeg susreta, mislima prenešena poruka.

Ostade zgrčeno sjećanje, trenom savršenošću da vibrira.

U svakom dijelu duše herbarij ispucalih usana podsjeća

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.11.2013 u 13 i 10 minuta

 

PUSTI ME

uh

http://www.youtube.com/watch?v=4h7kXk81r2k&feature=youtu.be

 

Glazba, tekst, aranžman…osobno….

Em

Tako hladno sve si rekla

D

ništa sveto tebi nije

C

kako možeš sve da kažeš

B7

i da preboliš.

 

Em

Pusti me da pričam

D

i ništa ne zbori

C

tuga guši sve u meni

B7

mora da sagori

 

i refren………..

Em

Pusti me,

D

pusti me,

C

toliko toga

B7

patim zbog tebe

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 02.11.2013 00 i 02 minuta

Čitaj samo površno stihove, dubinom ne zabadaj

sretan sam jer postojiš

Nakon dugo vremena u mjestu tapkanja.

Njenog veličanstva duša ranjena se javila.

Mrzi me i to striktno naglašava, upozorava.

Želi da prekinem sa igrom riječitih zborova.

 

Previše se žuborom riječi dušom bez razmišljanja uputila.

Snove joj remete, a nemože da im tijek izostavi.

Jedan sa drugim razgovaraju, život prepričavaju.

Svaki stih u svakoj strofi, dežurni krivac je.

 

A mene nitko ne pita, dal za mene postoji nus pojava.

Dal se moje srce na tu dozu maštanja doživljava.

Kako se duša mi preko slatkih osmijeha prelama.

Nisam od kamena, ranjeno biće u meni boravi.

 

Još uvijek njene riječi brujeć krhotinom podsjećaju.

Molim te prekini, iz svih maštanja što prije izostavi.

Mrzim Vas a toliko vas i skrivećki obožavam.

Najviše na sebe ljutim se, a ne želim iz vlaka iskočiti.

 

A jako dobro zna, stihovi su svijet duše mi pražnjenja.

Tamo se natječem, neprekidnošću sa osjećajima nadmećem.

U čarobnom svijetu maštanja,sve je neobjašnjivo idilično.

Jer ovaj samotni život stalno na neke raskrsnice nas iskrcava.

 

Kompas srca nam ispitiva, smjerove tražimo i lutamo

U kućicama riječitih cvijetova, melem na kratko navučemo.

A sav taj žamor riječi što jedna za drugom svašta nagovara

Nezaustavljivo u klopci požude i mašte zadržava.

 

Ovo je osobna priča, u njoj svijet emocija tunele pronalazi,

nemoj kroz prozor duše mi viriti, tajne ranjenika otkrivati.

Isuviše ranjiva biljka sam, podložan čarobnim očima

Lako nasukam požudnim usnama, kad bez traga nestanu.

 

Ne dozvoljavam da se mojim osjećajima manipulira

I mene pitajte, koliko bolova u borbi sa dušom izdržavam.

Na tanak led srce polomim, ledenim usnama na prevaru zarobim

Ne dozvoljavam da se netko u mene zaljubi a mene ništa ne pita.

 

Nisam stvoren od Ličkog kamena, morskih stijena il grebena.

Iz Bosne sam kraj potoka prve zrake sunca doživio.

Srce ljepotom, tolikim sadržajem napuštenih riječi se napilo.

Pa sebi i ranjenom srcu ponavljam, ništa ne izostavljam.

eh stihovi stihovi, odljuti se, drugi list okreni, poskoči,

pronađi mjesto gdje ti se duša mirom i tišinom odmara.

 

Toliko pisaca svoje knjige života borama prikrivaju,

slabe ranjene duše sačekuju, nedaj im da te zarobe.

Čitaj samo površno stihove, u dubinu ne zabadaj

polako komad srca ćeš izgubiti a teško ga vratiti.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01.11.2013 u 19 i 50 minuta

 

 

Rude usne, zacjeljenošću doživljenog povratka…napokon.

KRATKA FRIZURA

Pregladnjelo prsti požude toplinu ispucalih usana proždiru.

Zalutalošću  godišnjih doba cvrči svjedočenja izmijenjali.

U bestrag grmljavinom sasute ptičije prozivke jutrima.

Klasju žitnih valova, osujećenošću nadiru dokaza izvori.

 

Plimnim valovima, hitrim snovima zgrčenih davnina šapuću.

A zimnica ljubavi, teglama požudno nakrcanošću proziva.

Al će biti dugim zimama nestrpljenja nedaća, kazna sačekuša.

Pronicljivo primicanje, dva svijeta zahuktala…ne popuštaju.

 

Mjesec snivalica, zamkama podapinjuć snove remeteć

Gnijezda nepotrošene mladosti, napuštenim oknima ćule.

Prozivka osjećaje podstrijekujuć, niz stepenice vremenu.

A njih dvoje zagrljeni, nedosanjanim plesom proslavljaju.

 

Oskudnošću dani prolaze, vremena manjkavošću iscurilo.

Postelja, napokon preporodom ledenice otapajuć uživa.

Zakržljavaju otpatci bolnih sjećanja, maštanjem dokazuju.

A vrhovima nježnosti proklinju prohujalo vrijeme laganja.

 

Batrljci prokletošću sujete, šepajuć raskrinkani nestaju.

Vječnošću iskorjenjene podvale, izgubiljene kompasima.

Suživot renesansnim znacima proljeća škiljeć prilazi.

Oskudica dodira, pronađenim putom tišinom odbauljaše.

Pregladnjelo prsti požude toplinu ispucalih usana proždiru.

Zalutalošću  godišnjih doba cvrči svjedočenja izmijenjali.

Strefili najljepši obzori, raskrižjem okeana stižu poruke.

Rude usne, zacjeljenošću doživljenog povratka…napokon.

 

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.11.2013 u 11 i 41 minut

 

 

Umiljato, dokazima šepureć, ljubav uspjela žubori.

savršenošću jednostavna

 

Krhotine nostalgije, kandže zarivene, suzama prokuhavaju.

Svijeno trajanje klobukom zakofrčilo između jave i maštanja.

Opomene redom čekanja, podzemljem zemljotresne pristižu.

Isječci podsjećanja,prekrcani sepet nonšalantno prosijava.

 

Naziru se rješeni odsječci, prikrivenih tuđinskih planiranja.

Na moment strujanje vremena, vakumom usisano, šutljivo.

Odbrojavanje posustalih oproštaja, poderanom kabanicom.

Fleke podsjećaju, suzni kanali, krmeljavo krckavo sasušili.

 

Samilosni slikari i kipari povjesnim radovima previru.

Inspiracije zatupile, slike im brljotina apatije sažvakala.

Samo makadam svjedočenjima kroz prašinu prikriva.

Dva bića su pod okriljem zabrane, noćima žamorila.

 

Izrezbarene kore žalosne vrbe, mladi ogranci ukoričavaju.

Zamandaljena dokazna svjedočenja, godine godovima prekrile.

Nestvarnost izdašnošću maštu rasprijuć trguje laicima.

Dubina ponora, zadešavanjem sve ih u red postrojila.

 

Daljina sjenki tugama se primirila, novi izvor provire.

Do jučer ponornica sumnje, neizdržljivosti čekanjem.

Strpljivce izgledno priprema nagradom u srži politi.

Ruka ruci  ispruženošću, otvorena srca podijelila.

 

Sadašnjošću umiljati janjci postali, čobanima bleje .

Dokazuju, jedno uz drugo stiskanjem runo povezuju.

Neka se zima okrutnošću dovali, zatrpa sve prolaze.

Značajnost prolaznih ljeta i zima njima  se klackaju.

 

Magla prohladno, iskezeć zubalo, nagrizajuć lica.

Pogrbljene ispijenošću faca drhtavicom ispraćala,.

Nemaše njedra privlačnošću da ih nasukaju

Da bi ušuškani, milošću zabezeknuti, slast doživjeli.

 

Usna usnom, poklonjeno upornošću čekanje navire

Zid savršenih dodira dograđuje, vjetrovima testiraju.

Odupiru, nedaće podvalama jednom nogom izdržavaju…

Umiljato, dokazima šepureć, ljubav uspjela…žubori.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01.11.2013 u 09 i 56 minut

 

 

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-priority:99;
mso-style-qformat:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin-top:0cm;
mso-para-margin-right:0cm;
mso-para-margin-bottom:10.0pt;
mso-para-margin-left:0cm;
line-height:115%;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:11.0pt;
font-family:”Calibri”,”sans-serif”;
mso-ascii-font-family:Calibri;
mso-ascii-theme-font:minor-latin;
mso-fareast-font-family:”Times New Roman”;
mso-fareast-theme-font:minor-fareast;
mso-hansi-font-family:Calibri;
mso-hansi-theme-font:minor-latin;}

 

Nadmudrena slutnja

neodvojivo 

Crnilo, šuškavi rupičasti kaput prosvijetljuje.

Grmljavina, prepunila oluke, sačekuša nadanja.

Odmicanjem strah se slabošću vriskom prikazuje.

Iz pepela preostali komadi pitu savijaču raspuhali.

 

Neispavanim očima, kamilama suze sivila dovoze.

Naguravajuć pješčanim dinama trgaju se sjećanja.

Ugaženi trag posljednjeg poljubca, sušno nestaje.

Drugim krajem, poplave još preostalo odnijele.

 

Oboje slutnja crvotočinski zagrizla, nastala promaja.

Sumnje u sve i svašta, drhtavicom obmotale noći.

Pokušaji strgavanja, lanci duše krhotine odvaljuju.

Praznina, lažima uvaljena zabezeknuta se razbaškarila.

 

Kao krave nadute, huje im dajuć savjete mrzovoljne.

Naivnošću nasjedaju, dokazi perfidnošću nestaju.

Ono malo odsjaja srcima srhvanim nadanjem odvaljuje.

Nadmudrena slutnja isprsila korijenje, kasno je.

 

Nesvjesna, na prevaru, ljubavlju iskrenom satrta

Slutnja, pogurene glave, ratrešena vjetrovima nestaje.

Probuđena srca, zakrpe prikrivenošću bolove obojali.

Koja kap prokrvari preostali gnjoj podlosti  da se iscijedi.

 

Nitko ih više nasamarene naivnošću neće promatrati.

Shvatiše bolnim zarezima, vijeđe namrgođene podsjećaju.

Besciljno lutanje pod okriljem silueta nemara odlutalo.

Šćućureni, topog zagrljaj nadojeni, slutnju nadmudrili.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.11.2013 u 08 i 29 minuta

 

 

Promrznuta razočarenjima, slutiš li povratka naziranje

uzburkan dolazak

Nakostriješeni promašaj suštine vrbujuć prošlošću

Slutnju gustinom prehranjuje, izobličenim nadama.

Škriljak iz grumena čekanja, brušen nedaćama

Šolju iskrene ljubavi kroz pješčani sat prosijava.

 

Mrvičak odlučne upornosti,osmijeh skromnosti dočekuje.

Pregršt mrvica drvenim podom se rasulo, priziva.

Da ih metla zaborava ne satare zaboravom godina.

Zadovoljština odlukom probuđenih sudija vjetrova

Kovertirana odluka sažvakana čeka, prlji po prstima.

 

Slutiš li, eko nadanja zubalima razvaljuje dobročiniteljski.

Prepun sepetom prevarenih, oconjenih duga usana.

Drhtavim svijećama, znoj dugim noćima obliven zbori.

Plotovi, kašljuć sjenama laži, prošlosti podlo prikrivaju.

 

Posljednja šansa ispršena, prvim redovima nadanja.

Ozebla poštanska kočija, kovertu isplakanu zadržava.

Mrkla noć nakostriješena, šamara kočijaša prevarama.

Pastusi ćebadima ogrnuća, iščekuju kandžije pokreta.

 

Promrznuta razočarenjima, slutiš li, povratka naziranje.

Ne uzmiči, bruje prosijedim vlasima sjene potiljka.

A ranjene, pogažene, ljubavlju sazdane cvijetnjake.

Presahnule suze, oživjeti posljednjim uzdahom sabiru.

 

Slutiš,sva požuda svijeta što je postojala se multiplicirala.

Ogrankom požude se nadvila, kovertirana svitanjem pristiže.

Unutra šolja mandarina, požudnih usana, pregršt ljubavi.

Osmijehom skromnosti dočekaj, duplo će se vratiti.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 01.11.2013 u 07 i 45 minuta