Gledam je kako sa majčicom u šetnji šapuće,tik pored morske obale dok se Rijeka u daljini svjetlima nakrivila svojim ukrasima šetače opila.
Ona mlada neplanirano se zaljubila srce mu poklonila,majci pripovjeda:
Bože majčice …nekad me tako neka tuga i sjeta otmu jer iman osječaj da ga svi vide, imaju blizu sebe, svi njemu dolaze a ja nikako,ali onda kad ga čujem kad vidim te oči najdraže, osmijeh se razvuče i sreči nema kraja jer znam da sam ipak ja u tim očima.
Sa priče na priču prelaze jer zajedno obožavaju sate da provode. Njoj može da se požali, srce da otvori, što tišti je il što je planirala kako da život organizira.. Razigrana osmjehom se nakitila neka čudnovata sreće iz nje izbija, sve oko sebe se okreće, kao da joj sve od ruke ide i sve joj se pozlatilo. Dva oka skakutava na vrh glave se popela i sve moraju da provrte, svaki kutak da zavire jer takva je puna života rođena. I onda ih pljusak sekundom okupao, silnog osmijeha iz dubine stomaka istresa kako su uživale dok su kapljice niz lica sreće plazile. Ljetnji pljusak kao topli tuš dođe im, jer se u njima toliko toga skrasilo, jedno drugom životnom radošću nagradilo.
I dok su pojedine lokvice od ljetnjeg pljuska bosonoge preskakale u neke bi namjerno uskočile pa se nemilice smijale u djetinjstvo rano vratile.A i noć se kriomice primakla u njihove tračeve se priključila i sve prisluškuje što to dvije ženske duše jedna drugoj u dugim šetnjama govore, otkrivaju. Počasne straže pored parkova pokisnulih kipova su smiješkom ispraćale i po nekim namignule. One ne haju što o njima drugi govorkaju il tračaju, uvijek su svoj svijet imale i u njemu najljepše živjele i uživale. Jer narod pakostan uvijek je više volio da gleda što se u tuđim kućama dešava a njihova obitelj im je baš bila interesantna i posebna. Jugovina se počela javljati, prvo pirkati pa onda zvukove nemira i nelagode slagati. Zato se i pljusak navukao i trenom ulice saprao. A nji dvije kao djevojčice skakutale pa se smijale, jedna drugoj očima govorile
Idu , zadihane i ne haju, užurbanim, skakutavim korakom dok se nebo po kad kad zamrštilo pa oblak iznenađenja poslalo i noć bi se još više zacrnila.
Onda bi užurbanim skakutanjem kao požurile i sve im je to neku vrstu treninga relaksacije sa brdo osmjeha izazivalo da je pored tjelesnog i mentalni trening se upotpunjavao. I tako su po neku pjesmicu recitirale, tekstove analizirale što je pisac htio da predstavi, kakvu ljubav da otkrije il bilo što da prenosi. Noć se uvelike zavaljala a svi prozori i vrata na obližnim kućama kao zablindirani ostali. Jedino njihovo prozor širom otvoren i svijetlo ponosa i neke sigurnosti izbijaše u noći tako mrkloj kao da je gušće krojenim crnim mračnim kaputom prekrivena.
Mjesečina bi se trenom burnom noću pojavila, kao blic daljnju stazu im pokazala a one presretne , svakim trenom uživaju, nemilice kroz osmjeh torokaju kako im se život odjednom u raj na zemlji pretvorio. I bez obzira što bi kiša trenom pljusnula dok je nebo stenjalo da bi iz sebe oblak pljuska istreslo. Njima to nebi smetalo, čak što više i munja bi neku snagu im podarila, kad si sretan sve oko tebe je prekrasno i ništa nemože da te poremeti.
Onda se ona majci otvorila kako je žižak u svoje srca ubacila da je njen život potpunim smislom se otvorio, da je toliko srčano zavoljela da se sva ta ljubav kontroli otima. Da svaki put kada na njega pomisli, oči zatvori, vjetar kad zapuše il nek se pljusak navali on se uvijek u svim agregatnim stanjima nalazi.Majku je pitala dal postoji sreće sudbina, dal se to njoj stvarno događa, kako taj osjećaj ona nikada nije vidjela u majčinim očima. U čemu je caka, koja je tajna čarobne ljubavi, što se to događa pa čovjek tako presretan postane, jednostavno sjaji, sva čula se do maksimuma izoštre, znakove svuda oko sebe prepoznaje, jedna čarobna, magična životna čarolija se događa. Nekakva slatkorječiva čežnja se u čovjeka ukrca, bez kucanja vrata duše otvori pa u srcu takvu zvrčku napravi da sve nemirom odjekuje, ubrzano disanje donese i osjećaj posebnog zadovoljstva i nekim nemirom je čaroban.
Majka njene komentare osluškivala, ne puno govorila i sve je u tančine razumjela, i shvatala što se u mladom srcu događa, koja su to previranja, lomljave, čarobne kočije kada zaljubljene ponesu beskraj sreće ih opije.
Nije kćerki mogla priznati da joj baš na toj sreći mrvicu zavidi jer rijetkima se tolika potpuna, iskrena ljubav i sreća dogode i upotpune. Jednom kroz zube joj icjedila da su svi ONI isti, sve obećavaju, svemu je pripremaju da bi kad je dobiju , obitelj formiraju ta čarolija nestala, nema zagrljaja dodira, nema tepanja, nema onog elana vrele jubavi i izgaranja.
No ipak majčica je bila presretna jer se čarolija njenoj mezimici događa, u svemu je podržava i želi joj da joj se snovi napokon ostvare.
Voljeti a to ne priznati od sreće vrištati,na sva zvona u sebi urlanjem duše prikrivati, barem stih il pismo napisati, čovjek bi pukao kada bi nijemo šutio i stajao. Kada voliš moraš nazvati, kako god način pronaći da se bilo koji kontakt dogodi.
E to se u njenoj duši događa, svojim osjećajima se prelama, jedva trenutak iščekuje da mu skoči u naručje i da najljepše zagrljaje napokon vječno zaokruže i dožive.
I zato svakim danom ako je moguće sa majkom se izdvoji da se mentalno preporodi jer toliko su potrebne te šetnje i opuštanja dok se u njoj nemiri ne primire, duboko cijelim plućima udahne.
I svo to vrijeme njegov žižak strasti i požude u njenim grudima svakodnevno proziva , šapuće, izaziva, provocira, uznemiruje, guši, suze na oči navlači , dok se osmijehom i sjajem u očima nesvjesno otkriva. A ona mlada nezna to da kontolira i baš se i ne trudi previše da se taj sjaj i osmjeh prikriva, postade njen znak prepoznavanja.
I jutrima kad se probudi, osvit zore dočeka opet je snjim u mislima, ma bilo što da pokrene on je likom uštine da ga ne zaboravi. A još više se raznježi kada pismo njegovo pristigne, toliko je podigne, kada mu glas oslušne žice se zapale kolika ljubav između njih se razmijeni.
A onda zasjedne, ljubavnu poeziju iščitava u svakom stihu se pronalazi, suze prebrojava koliko sreće je u njima samo za nju spremljeno.
Jer on kad se pojavi sve se razdani, suze nemilice od sreće ridaju, kaput nježnosti je ogrne sva se rastopi. Vrate se stari filmovi kako su se mazili i ljubili najljepše trenutke života doživjeli i zato vrijedi žuditi da se opet jednog dana dogodi.
U njemu je i Anđeo i vrag, u njemu sva čarobna ljubav stanuje sve se njoj podređuje , ljubav… nadčovječanska ljubav im se događa. Jer on kada sustigne, donese proljetne promjene, uvijek dođe u najbolji tren kad je glad u proždrljivost prerasla da više niti tren jedno bez drugog nebi izdržala.
Da može sve iskazati riječima teško da bi se u enciklopediju sabilo, toliko toga za njega je spremila. Svjetlost njenog života je postao, kada je mislima il kroz stihove cjeliva. Strune strasti ljubavi njene u njegovim grudima odjekuju, svakim trenom poručuju da je ne zaboravi, nikada ne ostavi jer njezin život bi time prestao svakim načinom smisao izgubio. Možda bi živjela al duša sa njegovim odlaskom bi nestala. Postala bi nijemo tijelo što se pokreće sa kiselom facom i grubim robusnim crtama koje nista ne vidi i ne prepoznava.
Između njih dvoje treba galaksija kompjutera da može mrvicu njihove ljubavi da registrira i sačuva jer bi vjerojatno memorija sagorila koliko toga se između njihovih srca razlijeva.
Računi čekanja pristižu, biljege na duši urezuju, no mlada je izdržat će, tek treću deceniju završava, niti mrvicu svijeta i života nije okusila.
Vječno dijete u srcima zaljubljenih skakuće kao maca oko vruće kaše oblijeće. Sve izaziva, na prevaru navodi, al dok sve samo ne posloži ljubav blagoslovljena tek tada može da se dogodi i da postoji.
Bit će to tajanstvena najslađa nevjesta najiskrenijom ljubavlju ukrašena, toliko će iz njenih očiju da se presijava a osmijeh do neba što je napokon u njegovo krilo pristigla.
I tako pokisle sretno ismijane da im je stomak više grcao, za obraze se zalijepio , još jedno čarobno popodne su dvije duše uživale , jedna drugoj svoje tajne i boljke otkrivale.
A vjetrovi ko vjetrovi samo bi tračali,sve bi da saznaju pa da cijelom selu sve ispričaju u jednom trenu da sve tajne raznesu da bi se o njima pričalo.
I morska obala, kao špijun sa pomrčinom sve snimala i svjedočila, neka se za svaki slučaj i taj snimak pronađe , jednog dana ako zatreba.
Sutra novi dan dolijeće, svoje planove i iznenađenja im spremio sve sa sudbinom dogovorio kako kojim putem i što će razgovarati, kakav zaključak će izvući, al eto one ništa neznaju jer život bi bio pakleno dosadan ako bi u naprijed znali što će nam se dogoditi nebi smisla i volje , i Žara za život imali.
Bog dragi je tako stvorio jer se čovjek brzo kontinuiteta zasiti i sve mu brzo dosadi. Ljubav je nešto nepredvidivo, najljepše i jako osjetljivo i do bola ranjivo, u sve možete dirati al kad srce voli i otima tu nesmijete niti primirišiti da im netko nešto pokvari. Pustimo ih neka svojim putem sudbine ljubav iskrena svoje hobotničke krakove zavije.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.05.2013 u 05 i 59 minuta
toni"s poetry 