Čekajuć vlak sjećanja, postajom razuzela prokleta mećava
Vrtlozi oko ušiju, pahuljice sijevaju, ledenicama režuć opominju.
A nje nema, vlak zbog nje će i kasniti, planove pokvariti.
Čime sam taj baksuz zaslužio, sve tako lijepo isplanirao.
Oko mene svi se skupili, rukave niz prste produžili
Dršću, cupkajuć na prstima bez zraka su ostali.
Niti jednog para da se zagrli,prokletu mećavu rastjera.
Led im zavladao u grudima, duša se odavno zamrzla.
Svi su postali ledeni kipovi, u srcima plamičke ugasili.
Kao da su bosi po trnju hodali, u ljubav se razočarali.
Zvijezde maštanja nestale, pomrčine dušama zavladale.
Ubi sivilo praznine jadnika što šetaju, cmizdre i rondaju.
Riješih da im nebo razvedrim, sunce trenom probudim.
Zatvorih oči, svratih do njene duše i mrvice osmjeha.
Srce mi rastvorila, zima na stanica trenom prestala.
Kroz oblake sunce proviri, mrvičkom njenog oka pozdravi.
Eto, od mene im dosta je, nek se zavuku u duše postaje.
Neka u ledenim rupama preostalu mrvicu ljubavi pronađu.
Neka se sjete moga maštanja, i sreće što živi u mojim grudima.
Moja mrvica, posebna srećica, plamen za mene uvijek bi upalila.
I onda na toj mećavi grunuše stihovi, njoj kočopereć se spremaju.
Vlakovi ljubavni kasne al uvijek pristignu, uporni srećicu upoznaju.
Neka kasni i godine, neka moje ime spominje, znači da voli me.
Mrvica sreće vječnošću zavladala, ne napušta… mene podarila.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05.05.2013 u 09 i 34 minuta
toni"s poetry 