PRIJATELJI ZAUVIJEK

recitacija

Ma ljubim te bona da nemaš pojma što životu si sve podarila.

Sve su mi duše svijetle ulice, na srcu mi nestalo turobno kamenje.

Jutrom sa osmjehom ustajem, svakom trenutku života radujem.

Kao da perce sam postao, u sred zime behari sreće me okružuju.

 

Cvrkut ptica u detalje razumijem, sa njima tvoje poruke razmjenjujem.

I samo kada posmislim to mi se prekrasno dogodi, sve me krenulo.

Ljubim te kao prijatelj, kao ženu strastvenu, ljubavnicu požudnu.

Sa tobom sam drugim očima život shvatio, na zemlju se spustio.

 

Amigos para seimpre, friends for  ever, a to me rastura, najviše boli.

Prijatelji zauvijek, bolna kombinacija, al te od mene život ne otima.

Ipak ću i dalje te viđati u osmjehu i sreći uživati, prikriveno patiti.

No i tako si neprocjenljiva,držeć me za ruku kao najboljeg prijatelja.

 

I sa manje zadovoljan a razlog, prekobrojan, žuborit ćeš  kroz stihove.

Ako sretnem te žmigni  očima, bez i trunke riječi na usnama, šutimo.

Sve će se otvoriti, tijela će pričati, budemo se u detalje razumjeli.

Jednostavno rođeni u paru na grani života da stojimo, družimo.

 

Ako prijateljstvo sazrije, ljubav se otkrije , dokaže i trenutkom proživi.

Nemojmo žaliti, sudbina sve u svoje vrijeme će složiti, na put izvesti.

Ako je suđeno da se strastveno volimo to će sigurno sproljećem najaviti.

No zauvijek kao prijatelja želim te i želiš me zadržati, sretni smo rođeni.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 31.01.2013 u 17 i 01 minuta

 

 

 

 

U VRTU ČEKANJA

smrznuto proljeće 

U vrtu čekanja, čavrljam snovima, mašta pore nemira začarala.

Osjećam, znam, ma siguran, tragovi usana šuškaju krošnjama.

Prelijepo se strašću, uvezalo, strefilo,sve zakone ljubavi razvalilo.

Strujimo, mada daleko smo i patimo, ljubav skrivenu maštom gajimo.

 

Praznina kad se danom ne pojaviš, mislima protrčiš… tugu ublažiš.

Zakinuta žudnja, vatrom kamina pucketajuć  godišnjicu nazdravlja.

Kistovi maštanja lik vrelih usana injem sjećanja idilično spetljava.

Koliko stoljeća trabunjamo daljinski bez dodira, snovima maštanja.

 

Uzdah jutarnjeg buđenja, nesanice žudnjom šapuću, podsjećaju.

Noćima hektolitre stihova prosipam, u dugove ljubavne zavlačim.

Na vrškove rumenih usana se priljepio, pijavica žestoka postao.

U vagonu nepreglednog maštanja, čuperak dolaska podsjeća.

 

Bruji u grudima kad ime izgovaram, žuljevita samoća kotrlja suzama.

Padavica sumnji obuzima, dal se ljubav ostvarila, zaboravom nestala..

Razmažen ker sam postao, cvileć ispred vrata maštanja ostao.

Mašna oko vrata leprša, mirisom podsjeća, uspomene dešavanja.

 

Proždrljivac, preživam slike prošlih susreta, oblizujuć usnama.

Labuđe čekanje, ćulim nestrpljenjem kraj jezera, ogledalo promatram.

U ogledalu vodenom zajedno  jedno uz drugo zagrljeni plutamo,.

Podignem glavu, sve je lažljiva magija, fatamorgana pustih maštanja.

 

Opet sam naivno nasjeo, na drske  prevare mašte i požude poludio.

U vrtu mašte i čekanja, gnijezdo osmjehom salila, beharom prikrila.

Miris obećavajućih usana, curio iz prezrelih cvijetova onih višanja.

Tragove višanja žmireć osjetim, njenih usana plodovi prezreli.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.01.2013 u 18 i 38 minuta

 

 

 

ISTINSKI strankinju zavoljeti

FACE

Kada sa sobom danima raspravljaš, sliku njenu pred sobom zamišljaš.

Kada svaki zaleđeni prosinac il decembar vrelinom ljeta odjekuje.

Samo jednom na koljenima ljubav se strasna izjavljuje, VOLIM TE.

Ako te riječi rutinom se prečesto zavaljaju, u sivilu laži nestaju.

 

Voljeti znači svakim trenom iza ugla vjetrovima prikriven osluškivati.

Bez nje san na oči ne dolazi, jutarnje buđenje njenim usnama da podsjeti.

Kad suza odjednom na spomen njenog imena niz obraz vreli se salije.

Kad kost u grlu ne nestaje, dah se zagubi, grčevi ropte u utrobi.

 

Prečesto lutamo bajkama, strasti valjaju mislima i suhoparnim maštama.

Kad znamo da sve izmišljena podla varka je,a ona još žešće razvaljuje.

Voljeti je trenutak ispod duda kad smijem se u suzama dok odlazim.

Teško je priznati, lakše i više željno pokazivati, dokazivati da uvidi.

 

Kada sebe uvjeravamo, lažnim slikama dokazivamo mada mašta je.

Nekako na vagi zaljubljenosti i voljenja stanujemo, tegovima lažiramo.

Kad ludost osvaja, svaki damar u duši otkriva, plamte uzdasi.

Kad fali istog momenta čim iza ugla nestane, telefon iznenada prekine…

 

Čudesno se  spoznali, slučajnim susretom doživjeli, trenutak propustili.

Džumbus stihova  izazvala,nagurala, stvaralačku žicu romantika otkopala.

Sa njom posebne darove u sebi pronalazi, strahove u naručju zaboravi.

Totalno ga preobrazila, ljubavne igre tišinom u njedra uselila, luduje.

 

Iz kukavice preobrazila viteza ratnika,usamljenost glavom bez obzira nestala.

Od starog gunđala u nasmješenog pjesnika zaslijepila, žeravicom stihova.

I kad je ne vidi,još dublje osjeti, svatkog trenutka vjetrovima poručuje.

Voljeti, istinski voljeti zaljubljeno tolerirati, jer zaljubljenost je presebična.

 

Voljeti u stvarnosti je prekrasno, a zaljubljenost fatamorganom se prikriva.

Jer prava ljubav iz zaljubljenosti se razvija, najljepše latice dušama poklanja.

I nakon dužeg vremena teško preko jezika čarobne riječi se strankinji prevale, volim te.

Tada svi spojevi su složeni, kemija pluta u nama trebalo je snage sve to izreći.

Baš se sastali na mjestu gdje se križaju vlakovi, ljubav iskrenu prikriveni poškropili
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 30.01.2013 u 17 i 18 minuta

ČAVRLJANJE

usne

U vrtu čekanja, čavrljam snovima, mašta pore nemira začarala.

Osjećam, znam, ma siguran, tragovi usana šuškaju krošnjama.

Prelijepo se strašću, uvezalo, strefilo,sve zakone ljubavi razvalilo.

Strujimo, mada daleko smo i patimo, ljubav skrivenu maštom gajimo.

 

Praznina kad se danom ne pojaviš, mislima protrčiš… tugu ublažiš.

Zakinuta žudnja, vatrom kamina pucketajuć  godišnjicu nazdravlja.

Kistovi maštanja lik vrelih usana injem sjećanja idilično spetljava.

Koliko stoljeća trabunjamo daljinski bez dodira, snovima maštanja.

 

Uzdah jutarnjeg buđenja, nesanice žudnjom šapuću, podsjećaju.

Noćima hektolitre stihova prosipam, u dugove ljubavne zavlačim.

Na vrškove rumenih usana se priljepio, pijavica žestoka postao.

U vagonu nepreglednog maštanja, čuperak dolaska podsjeća.

 

Bruji u grudima kad ime izgovaram, žuljevita samoća kotrlja suzama.

Padavica sumnji obuzima, dal se ljubav ostvarila, zaboravom nestala..

Razmažen ker sam postao, cvileć ispred vrata maštanja ostao.

Mašna oko vrata leprša, mirisom podsjeća, uspomene dešavanja.

 

Proždrljivac, preživam slike prošlih susreta, oblizujuć usnama.

Labuđe čekanje, ćulim nestrpljenjem , ogledalo jezera testiram.

U ogledalu vodenom zajedno  jedno uz drugo zagrljeni plutamo,.

Podignem glavu, sve je lažljiva magija, fatamorgana pustih maštanja.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 29.01.2013 u 15 i 33

NE DOKUČIVA

danak

Previše otkriva šutnjom zborova, usnama prelazi ostrva požudnih maštanja.

Izgubljena bitka trenom strasti se dobija… ljubav postala trajno ne dokučiva.

Sušta razlika svih prohujalih usana, na prevaru slatkošću beskonačno omađijala.

Smrtna kazna je prekrsana, kako žustro boli njen odlazak, nestanak iz stihova.

 

Rijetko kome samovar mednih usana je nudila, strastnošću kiptila, opijala.

U njoj se miris proljeća uskovitlao vjetrovima jeseni, sretniku kog pogodi.

Miris jastuka, leptirićima sjećanja trenutno žudnju raspršio, podlo omamio.

Čarobnjak grčevitih maštanja postao, na mlin žudnjom vodopada  se slivao.

 

Sentimentalnost  usana rijeka poznata, žuboreć prizvuke uzdaha ljuljala.

Inspiracija stihova u kaminu pepelom sjećanja vrelinom kamena podsjeća.

Stisnem palčeve, štrecnu snova strahovi, uzmaknem da se loše stvari ne dogode.

Ulicom požudnih pogleda, žustro protutnjala, nijeme, raskolačenih očiju zaledila.

 

Papirić pored stola čekanja spustila, slučajno povjetarcem u detalje  dogovorila.

Bez riječi, sve se složilo, šutnjom najbolji prijevod u detalje kikotom uvezala.

Dodir prstima, pogled očima, osmjeh sjećanja, vjetrom šal na grudi mi spustila.

A šal drskih dodira  u posebnoj srebrnoj kutiji zapečaćen, mirisom da podsjeća.

 

Svi oči iskolačili, tišinom sve smo zanijekali, vjetrove nagovorili da brišu tragove.

Prošla godina mrvicom maštanja nas spojila, dok vremenom žudnja putuje.

U trenu snovi na jastuk me polože, na prstima zborim stihove, njenu sliku donose.

Zaustavim vrijeme, usporim kazaljke, ronim duboko njenim bajkovitim čarima.

 

Ne dokučiva mašta ovisnika u meni probudila, zatvaram oči da bi me imala.

Sadašnjost prelijev između ne dokučivih lutanja, stratsvenih maštanja poroka.

Zbrajam silne stihove zbog jednog prolaska kroz požudno nedokučivo maštanje.

Vrijedila je, svakog momenta, svakog trena maštanja, posebnošću me otrovala.

 

Zbog nje su dugo noćima svijeće sjećanja žarile, na suzne stihove pečatom bivale.

Profinjeno djevojče, tijelom zrele jabuke glavnim junakom kriškom maštanja postalo.

Ah rastanci zagrebu ne izbrisive tragove, ne dokučive usne maštom ljubljene.

Ova godina bi mogla biti baksuzna, izgubih razlog jutarnjeg buđenja dragim usnama.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 28.01.2013 u 21 i 08 minuta

O LJUBLJENA !!!

GRIJEH

Ekspresno naručujem  ljubav maštanjem,

bez trunke ljutnje il mrštenja, o ljubljena !!!

Sanjam te ma koliko nesvjesno odlutala.,

Nebitno iz kojih dolaziš krajeva, o nedodirljiva.

 

Dugo godina polarne zime svu strast mi učmale,

ledenice u grudima uvele, sa razlogom zaledile.

Dolaskom osmjeha nemoguću misiju si ostvarila,

viteza iz kamena isklesala, oštricu stihova probudila.

 

Noći postaše svitanja, kada tepaš na grudima,

cjeluješ bezgraničnim lepezama,maštama.

A jeka razuzima, krištim od snoviđenja il maštanja,

mene prisvojila ,srcu tajni kod odškrinula,šapnula..

 

Za mene gorda kraljica, pastirka rumena,

časna sestra bogomoljka il sirotica uplašena.

Ljubav nikada iskrenu nisu doživjela,

o njoj si od najranijeg djetinjstva maštala.

 

Ne vrijede trunku pozlaćene raskošne haljine

da te u zlaćane niti satkaju,meni si vrijednija.

Traljava duše haljina, iskrenošću sašivena

svo blago tvoje duše u sebi zgusnula,o boginja.

 

Srce si osmjehom, radošću, trncima maskirala.

Znakove u očima shvatanjem žuboreć ispričala.

Tvoje duše cipele posebne šaraju tragove,

snijegom preko pustinje uzdahom prepoznatljive.

 

Strave zjenicama zaluđenim ljubavnicima salijevaš,

samopouzdanje, ljubav trajnošću nemilice poklanjaš.

Toliko puta napisah ti stihove, pa rasparah žute hartije,

želeć te potajno, za sebe da otkinem požudne dodire.

 

Osvajaš mislima prate te saxofon il prekrasna flauta,

strastvena maštanja, koprcaš se iz proze do stihova.

U mrkloj tami vidim te, poput sjevernjače pratiš me.

Oštricom stihova osvjetljavaš putove,remetiš sve logike.

 

O ljubljena…

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 28.01.2013 u 14 i 44 minuta

 

 

BESKONAČNA INSPIRACIJA

BESKONAČNA INSPIRACIJA 

Da ..vulkan je, brujanjem lažno primirila, nakupljenu strast žuboreć sažela.

Tišinom vode salomila, neizvješnošću razdražila, žudnjom maštu rasporila.

Najslađim kricima omađijala,rosu sa usana beskonačno nesanicom točila.

Nemir beskrupuloznih nemira, kameni mlin snova i stihova… opet i iznova.

 

Slatka žeđ na usnama, škakljivo zrno prašine suzama zastakljenim očima.

Šampanjac beskrajnim noćima čaša na čekanju, sate trenom mislima izbrišu.

Prikrivena nataloženih želja bočica, suhim lišćem požude parkove maštom bojala.

Ne pitaj nikada što je značila, dah beskrajne zaljubljenosti momentom bi budila.

 

Najljepše tragova dubinom usadila, vrline usavršila, divljinu totalno ukrotila.

Dok ponoć priziva, otkucava, Idem, bježanija od izazovnih neukroćenih usana.

Neponovljiva, ukrotitelj lavljih stihova, satkana međom strastvenog maštanja.

Kada je oči ne vide, hara poljanama razigranih kistova, koricama duše pjesnika.

 

Najmekša je postelja, snove nemirom priziva, podočnjacima tragove otkriva.

Sjaj, reflekotr u očima, lupanje i panika što prepoznatošću momente razuzima.

Čuperke usnama rasplićane, mršene,  škrto i sebično dođavola voljene .

Dahom, prašinom studenom škropljena, vatru srcem neotuđivo raspalila.

 

ZBOG NJE i njenog kraljevskog, iskrenog osmjeha,život vrelinom smisla priziva.

Tuđinima  se tamo na prevaru priklonila, sve ledenice u proljetne kapi pretvorila.

Njihove planine postadoše ljepotice, a naše trenom u pustinji tuge zalutaše…

Njene vatre ledenjake sekundom raspore, u vulkane kipteće strasti pretvore.

 

Beskonačna bila, žubori i ostaje, inspiracija slomljenih srca, lutalica kroz stihove.

Kao bistra vode sve pore strasti, žustro  kapljicama prelila, nanosi na mlinove.

Iz njenih kanjona, vodopada, silinom vjetrova kroz poljsko cvijeće uvijek prispije.

Ljubav, ljubav magična, tajanstvenošću, bez i zrna dodira, noćima pameću otkida

 

A tko se uz njene divne note nebi kraljevski osjećao, možda koji stih napisao,

melem na dušu maštom istresao,pa se od sreće i zadovoljstva stihovima valjao.

Ljubav dušom tragove raspršuje, privilegija proze i stihova beskonačna postaje.

Mudrovanje između dva srca trajnošću sazdana, eto srećom mene napokon zarazila.

Kada se posebne oči primjete, onda se čudni tragovi na duši zamjete…

Dražesnošću opiju, pred posebnu kapiju maštanje zasljepljenošću navedu…

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 26.01.2013 u 17 i 47 minuta

 

 

SAMO ONA TO MOŽE

1 smile 

Njeno srce kreacija savršene galaksije, njedrima strašću ljubav raspiruje.

Kada voli sve i pedljem dušu osvaja, naskrovitija mjesta srca  dražju osvaja.

Biti u njenom naručju san svakog viteza, što krvare zbog ljubavnih ratova.

Ako mrvicu vrata otvori, trčeći pred njeno krilo kleknite, milodar uzmite.

 

Ako je slomite, ne zasluženo optužite, za sva vremena ste vrata raju zatvorili.

Dugo ćete patiti, suze roniti da Vam oprosti, kao cvilećeg psa pred vrata upusti.

Kada je ranjena, opasnija od svih oluja i gromova, grmljavinom sto jezika odzvoni.

Zato kao kap vode na usnama pazi je, tepaj joj, oprosti, razumi kad tuge razore.

 

U stanju je neoprostive greške samo ona da oprašta,kao sveta na zidu ikona.

Ne zamjenljive osobe kroz vjetar je puštala da nestanu, rane više ne nanose.

Strastveno neizmjerno je voljela, sekundom u poseban fajl zaborava bi strpala.

Prsne trenutnog praska impulsa, sebe po miliun puta bez razloga bi kaznila.

 

Mnogi najbliži je razočarali, ledenicama prevara razorili, od nje tigricu stvorili.

Tzv prijatelje izgubila,jeftino se prodali, karte razotkrili,duboko je razočarali.

I kad je u duši ridala, osmjeh na licu pokazivala da se pojedu dušmani.

Tolike ponude imala, mnogi su vene rezali, no ipak njemu se istinski predala.

 

Plakala, smijala, patila i uživala zbog trenutaka trenutka romantičnih kočija..

Vječnu sreću u njoj je vidjela, da bi se na kraju razočarala, ranjena, slomljena ostala.

Vrištala, skakala, ridala, jecala, od sreće pucala, kad začuje pjesmu il drage stihove.

Oni je pogode, duboko na ranjenu prošlost podsjete,filmove bi vratila, plakala i smijala.

 

Od svih tih strahova ljubav u njoj se prikrila, razočarenja plaši se, da ne nasjedne.

Preživjela najgore logore ljubomore, plašila da nebi dugo čekanu ljubav izgubila.

Sve lažna nada bilo je, usamljena otvorenih rana na livadi života dugo je jecala.

No gorka razočarenja nisu joj volju za životom slomili, ni trunke umorili, planira.

 

Sa stilom iskreno, dražesno se davala i tako i voljela, svakim trenom uživala.

Život rijetka je nagrada, jako glupo ga na bolove i suze potrošiti, bez razloga patiti.

Zato na svemu je zahvalna, životnu školu ranjena usavršila, još čvršća postala.

Svijet drugim očima zrelog suncokreta promatra, punim osmjehom životom uživa.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23.01.2012 u 15 i 38

 

Mirođijom požude

oiio

Otrgnuto lutanje, mirođijom požude, prihvaćanje istine mi najbolje ne ide.

Rukavac žarkih maštanja, bujicom misli obuzima, na obale prevrtljivo nabacuje.

I tako se valjam neprekidno do magičnog susreta, do ušća suludog maštanja.

Dodir njenih usana kao dašak vjetra u srži osjetim, snagu sekundom nadopunim.

 

Odjednom iz kanjona tvrdoglavih maštanja osvjestih se na ušću krhkih dešavanja.

Jezero se ispred stakleno ukazalo, ogledalo njene duše izlaskom sunca ukrasilo.

Nejasni tračci u njenim čarobnim očima, porijeklo njenih slabosti i suza otkriva.

Dodirnuh je slučajno, ruku pružih, tračak života trncima se kriomice prenio.

 

Rekoh da ne gleda unazad,pokušajmo vrijeme napiti, neka se izgubi i zaboravi.

Najzamršenija slučajna strast se probudila,spojila, čvrsto ruke stezala da izdrži.

Trenutcima surovi, pa opet mekušasto mekani, poljubac nas raznježi, u čudu sanjamo.

Zašto  život bez razloga da pustimo da izmigolji, prazninu u duši nepovratno zarobi.

 

Ne obećajimo, mirno niz jezero maštanja plutajmo, strašću korove samoće istrijebimo.

U dvoje se budemo razumjeli, trošnost iz srca obnovili, smješak zaboravljen vratili.

Neka se ne dogodi promašenost iznenadnog spajanja, rovarimo skrivenim dražima.

Drsko i neplanirano rijeka susreta nas spojila, do ušća svoga testirala, pa pustila.

 

Pa nas uze vreline rumenilo, slapovima požude niz usne curilo, užitcima opijalo.

Sunce leđima cvrljilo, kao krokodili oko žrtve se valjali, strasti drskošću cijedili.

Osjećaj potpune pripadnosti, teritorijom duše zavladao, srcu na volju uzdahe prepustio.

A onda, u zagrljaju zaspali, svu snagu istrijebili, jedva za disanje malo je ostalo.

 

Hvala ti Bože, što smo doživjeli, slapovi ljubavi dolaze, čujem hukove sumorne.

Tko će poslije toga preživjeti,dal će splav mašte i požude udare izdržati, čekajmo.

Vrijedilo je na put neizvjesnosti se zaletiti, raskopčajmo tajne,krikovima sretanja.

Na postelji se probudišmo, od silnih kapi jezera, izluđeni, sretno vodopad izbjegli.

 

Mirođija stihova svoje učinila, najljepši dodatak podlog maštanja smućkala,  zamiješala.

Kandže  žarke požude  u dušu zarilo slatkim bolom zadojilo ,osvojilo, još bi i žudimo.

Tko zna koliko dugo zanos bude noćima uspavljivao, slike vodopada vraćao.

Bolje se kajati što se desil, nego da se kajemo za ono što se nije nikada desilo.

 

Pozovi me šapatom osmjeha da u tvojim slikama maštanja vatricom zavladam.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21.01.2012 u 22 i 22 minutu

 

 

 

 

 

 

 

 

DANAK SE MORA PLATITI

išš 

Baksuzom sklupčana, krhka kao jagode grančica, vjetrovi lahorom mogu je slomiti.

Toliko u životu opeklina na duši i srcu doživjela, razočarala, u Boga prestati vjerovala.

Svakodnevno je neki baksuzi pratili, sva su kola na njoj lomili, izlaza nije vidjela.

Što god bi zamislila prokletstvom bi se nasukala,vapaji da se iz svega toga izbavi.

 

U njenim očima toliku bol i strahove sigurno nigdje niste susreli, vidjeli,osjetili.

Toliko puta sebe pitala u čemu je pogriješila, svakodnevno preklinjanje i kajanje.

Po nekad bi nešto pokušavala pa u trenu odustala gonjena konjicama strahova.

Kandžije bez razloga njenim snovima sijevale, opomene zbog nečeg upućivale.

 

Svi  je izbjegavali, baksuz donosi, koje kakve laži prokleti odvratni ljudi izmišljali.

Svakim danom slomljena, užasno ranjiva, samo koricu razumijevanja tražila.

Kao da je bila šugava,psi lutalice od nje su bježali, nešto u zraku strahovito osjećali.

Htijela je sve okončati, iz turobnog života bestraga nestati, da silna patnja prestane.

 

Onda za rukav ga u prolazu uhvati, pogledom prostrijeli, bespomoćno suzu pustila.

Toliko toga mislima prenijela, da se čovjek trenom zaledio, odjednom toplo prigrlio.

Šaku nježnosti je prosila, kaput sreće da trenom osjeti, sve bolove i nedaće zaboravi.

Osjeti kranjim ivicama i totalno nemoćna opstaje, krenuše ispod ruke ga držeći.

U njemu zadovoljstvo osvojilo, bijaše drago što može ljudsko biće spasiti, vratiti.

 

Mislima zbunjena, spas mirisala, nesvjesno kandže u ruku zarila, strahovi tjerala.

Trenom shvatio, duboko osjećao kako krhke ledene ručice smrzlotinom poručuju.

Kao robinja, poslušno u strahu ga pratila, ispod ruke nije puštala,štikla slomljena.

Putovanje se možda oteglo, da je ne prevari , ostavi… dobročinstvo mirisalo, slutila.

 

Stadoše ispred željezne kapije, dvorac se daljinom pružao, ergela konja na pašnjaku.

Pred njega sluge skočiše, glavom samo klimaše, pred kamin sjedoše, zimu da istjeruju.

Nije niti trepnula već se okupala, obiljem hrane halapljivo gušila, šutkeć je gledao.

Zastala, odavno ljepši muški osmjeh sa prekrasnim sjajem u očima nije vidjela.

 

Sve se kao u nekoj bajci odvijalo, svijećnjake sa čašama vina pored vatre su ispijali.

Onda ruku joj pružio, rekao…. želi da bude njegova životna pratilja, izgubljena zanijemila.

Neka sve prenoći, tako rekao, onako umornu do kreveta odveo, u čelo laku noć poželio.

Nije mogla zaspati, dal se to snovi sa njom izigravaju, više puta šamar si lupila.

 

Patnja, glad, smrzavanje i strahovi, još uvijek stanuju u njenim kostima, nevjerica.
Kako se život sekundom okrene, kamen sudbine iz srca nestane, osmjeh osvoji.

I njenog baksuza istekli rokovi trajanja, patnja svoj danak naplatila pa nestala.

Jutro bljeskom sunca se probudila, paperjem prekrivena, princeza dvorca  se vratila.

Klekla je, Bogu zahvalila, shvatila zbog čega je godinama patila, strahove zakopala.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno 20.01.2013 u 20 i 02 minuta

 

ŽARKO MAŠTAJU

ŽARKOST

Dal Vam se desilo u momentu bez teksta ostali, jezik oduševljenjem zaledili.

Zurite, oči od očiju ne odvajate, na usnama rumenim ostati zauvijek želite.

Svako godišnje doba može da obori, srce otvori, duševne vulkane raspiri.

Jesen u njenoj kosi zakovitlala, pregršt pramenova bojankom začarala.

 

Kovitlacima Mašta rovari, iz lahora u vjetrometinu požude  pretvori, izludi.

Kućici stihova djetelina sa četri lista postala, zaštini znak kočija lutanja.

Miris pokošenog sijena u kosi joj stanuje, kapljicama ljetnog pljuska putuje.

Na svakom listu poljskog cvijeća se uvalila, mirisom, pogledom da podsjeća.

 

Nestrpljnjem vrijeme prebrzo nestaje, posljednji vlak do srca  da sustignem.

Ako, samo ako me bude pozvala, da pored njenih očiju stanujem, osluškujem.

Da ih gledam ne mogu, u srce mi strijelu odapinje, jezik spetlja… zanijemim.

I dok rominjaju misli slatkih požudnih maštanja, rosa usnama osvojila.

 

Izvor  maštanja,prokužila, totalno osvojila, šutnjom pamet još više zaludila.

Zurim u maštama zapljusnute prozore, prebirem, čaprkam svakodnevne planove.

Kad bi se susreli pogled bi spustili, usnama navalili, srca  u kavez zatvorili.

Bio bi to dan posebni, da me u okrilje svoje mašte zarobi, posebnošću nagradi.

 

Tako  kikice na jastuku slagao, prstima krivudao, najljepše priče lažima dolijevao.

Još ako bi mjesečini dopustili da svjedoči, sa nama luduje dok usne cjelujem.

Hirovita bi naša stvarnost postala, hormone na balkon duše naglavačke izbacila.

U svijetu mašte, carstvu veoma čudljivom,nepredvidljivim oči nemira likuju.

 

Uzajamna ljubav u krilu dodira sklupčana, čavrlja vršcima zaluđenosti usana.

Val za valom nepregledna pučina talasanja, okeanom ćudljivim sputana.

Svijetionik na vrelim grudima maštom upozorenje proslijeđuje romantičnim lađama.

Konačno trajnošću vezani, jesenjskom šetnjom ruka uz ruku, detalje dogovorili.

 

Ljubav iskrenu tananim svilenim nitima duše kroz srca uvezali…san  ostvarili.

Kad god se zlaćana jesen kistovima šepureć  ukrasi, šetnje bliskosti doziva.

Alejom kestena, žubore zaljubljeni parovi, presretni jer su ljubavlju zatrovani.

Sretnik si ako čarolija najslađih usana medovinom nektara te žarkošću osvoji.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 20.01.2013 u 11 i 07 minuta

OKRAJCI POŽUDE

iolo

Kako predivna , puna osmjeha prohujaše godina, nađiđana njenim slikama.

Sve i sekundu dahom posvetio, svo blago iz trezora duše na srce položio.

Svakim urankom poskakivao, usnama cijelu noć nezasitno se sladio.

U suton mrvicu oko sklopio, da bih sljedeću noć u zagrljaju najdraže preživio.

 

Zajedno misli smo miješali, najljepše kolače na usnama probali, korake zagubili.

Nigdje nebi krenuli pa zagubili, zašto ljubavni padobran vatrom spaliti,nestati.

Ispod rojeva zvijezda, pod nebeskim beskrajem, njenim dražima izluđujem.

Na putu romantičnog bespuća, bez ikakvih znakova i raksršća, srca slijedimo znakove.

 

Najbolje šutimo, melodiju uzdaha pjevušimo, ritam prati nam zavjesa vjetrova.

Mjesečev krevet se izvitoperio, naherio i njega su nemira igrice već smorile.

I dok sav normalni svijet snovima putuje, kod nas igra se razjaruje, leti paperje.

Neostvarene u redu čekanja želje se uzvrtile, red bi da prskoče, vrhunac dožive.

 

Pa smo ih u kovčeg, kofer duše sabili, pod tri stegnuli katanca, da brave ne popusti.

Ako damo im furseta, može se o glavu obiti, anarhija nama zavladati, glavu izgubiti.

Samo po nekada kofer se otvori, ogrizak neke želje ukrade se,pa vratimo igrama.

Tromost iz nas je nestala, vedrina duha po sobi se rasprišla sva svjetla upalila.

 

Kroz život toliko puta proćerdašmo momente, bez dokaza da nešto postojalo je.

Prigušivači na gordom osmjehu, da gajbu nemira ne otkriju, i sve nam provale.

Malodušni klečat će ispod prozora osluškujuć krikove  vriskova, mašta otkida.

I kada se uvjere da naša ljubav tišinom podmorja caruje, gorčina ustima ostane.

 

Pijani se teturaju, dokaza protiv romantičara nemaju, skrivena kamera zakazala.

A mi u ogledalu sopstvenih sjenki maštanja, nazdravljamo peharima požuda.

Koktel najljepših strastvenih čežnji na jedan list kestena može se zamotati, prikriti.

Nazdravimo posebnoj skrivenoj ljubavi, što nas okrajcima požude zadoji, prehrani.

 

Uskoro doći će trenutak istine, kada zagušeni vrisak sreće treba da javan postane.

Sva sreća svijeta će da osjeti da ljubav iskrena u postoji, sretnike iznenada potrefi.

Svo gorkim suzama jecanje, tim trenutkom će da nestane pred ogledalom istine.

Samoću prošlost zaboravom iskorjeni, pa tragovima nemilosrdnih vjetrova nestane.

 

Život rubom ivica je kockanje, daruje , a većinom u nepovrat gubitnika sroza te.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 19.01.2013 u 10 i 13 minuta

 

SNOVIĐENJA DO DEVETOG KOLJENA

 savršen osjećaj

Raščupanih kosa, krmeljavih očiju, ispucalih žednih usana prenuh se.

Neke sjenke sobom se zavrtile, avetima podsvjesti rođene, plašeć me.

A tako bih tišinom zaspao, dok kiša sapire stare krovove, strah nestane.

Iz vana fijuču nemilosrdni vjetrovi, oblake u ćošak snova sabili, guše me.

 

Stara lampa me proziva  strahove žutom svjetlošću na paramparčad rastjera.

Uz nju se nekako smirio, šćućuren  oblikom fetusa, zora dokučila, probudila.

Dal to bijaše snoviđenje otrcalog maštanja, odijelo pajaca na mojim grudima.

Sve bijaše kao čarobnim tepihom lebdjenje, kroz kovrdžave grane i postojanje.

 

I taman kad posmislim po zemlji korak sam pustio,tragovi postaju nevidljivi.

Zbunjenost me otkrila borama, grašci hladnog znoja, čelom vlaga neizbrisiva.

Kako snoviđenja ukrotiti, kad me ringišpil kontra sviju okreće, viziju izvrće.

Glavom ispod nogu se savijam, iluziju u ogledalu da ugledam, dal postoji.

 

Profi akrobata, instruktor maštarskih letova, budući diplomata lažovima.

Žongliram prevrtljivim riječima, sebe hvatam u okrutnim perfidnim lažima .

Kao pjesnik kroz zavodničke stihove, srca lomi, bez kajanja unosi nemire.

I dobro i zlo se gemištom izmješalo,sjetu u sreći je prikrilo, lažima nasukalo.

 

Sebi lažima sve obećavam, što je najgore u njima uživam, izgubljen…

Kad se gledam u ogledalu vidim neku stuhu ne prepoznatljivu, odvratnu.

Na moment lik moj bljesne mi, pa me uplaši, u kojem svijetu ja to postojim.

Samo kada progovorim po glasu se prepoznajem, sve ostale slike me izlude.

 

Jutarnje crkveno buđenje, fratarska odora na meni, klečeći kajem se.

Snoviđenja me kroz iluzije zarazila, između dva svijeta ubacila i kaznila.

Sve neko blještavilo, kroz kapke mi svijetlost dolazi, krmeljama presušilim.

Znojan, sav u vodi se probudio, piđama oko tijela smotano se zgužvala.

 

Protrljah oči krvave, iskolačene i zbunjene, koliko noći sam bio u bunilu.

Sve demone na prevaru daleko u Sibiru misli sam zaledio, tri brave zaključao.

Sve se dobro svršilo, tamnoću mrkle tame sam ljubavlju prema njoj pobijedio.

Riđokosa, stvarnošću tragove kroz snove spuštala, za ruku po nekad držala.

 

Što prije želim da zaboravim, samo njene usne zamišljam kako da je privolim.

Ljubavi dodirom želim da se prepustim, bez iluzija lažnih snagu da povratim.

Za našu sreću neka sviraju fanfare, tim se zaključavaju strahova kuhinje.

Od tog trenutka naša veza srećom je sazdana, sve do iza devetog koljena.

 

Dal to sanjam, i kad su očiju vrata širom otvorena…..


Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 18.01.2013 u 21 i 28 minuta !!!

 

KONFUZIJA

ioioio

Zaleđeni pogled, mrena u mislima, suze znojem slijepile, nagrnule.

Bjesomučno lutanje ulicama protutnjalih, iskrivljenih slika sjećanja.

Ni daška povjetarca da pirkanjem kapaka iz konfuzije probudi.

Da trznem se, zamahnem krilima, udahnem vedrih kapi razmišljanja.

 

Ništa se ne nazire, blokirale sve moždane vijuge, ona srce  začarala.

Besane noći, besciljno svakodnevno gnjavljenje položaja razmišljanja.

Ciljevi kiselo ubuđali,  bazde nestrpljivošću učmalih čežnji čekanja.

Košmari vriju kao iz košnica, zuje na sve strane iglice trulih dumanja.

 

Verglaju crne misli nedaća, tamom rovare umornim skršenim mislima.

Tutnjava, zujanje ušima, nesanica bez pozdrava pucaju suhim usnama.

Lažna nada lažnim obećanjima se otkrila, na tanak led života okliznula.

Ispijene face, razočarenje nabacile, srozanih očiju, maštaju budalaštine.

 

Na momente, na domaku najljepših maštanja, zbrka između jave i snivanja.

Iz uvelosti tijelo odjednom poskoči, presretnošću oči na četvoro raskolači.

Nepoznata snaga nagrnula, iskonski iščušpana mislima ljubavlju probudi.

Prepoznatljiva rika oduševljenja, između četri zida duše i srca odjekuje.

 

Onaj već prošli vir samotni, izvor strasti i požude sekundom čežnjom oplodi.

Tijelo se preporodi, besanicu zaboravi, na prstićima ljubav srećom najavljuje.

Mjesečina opsesijom postaje dok njeno mladalačko lice umiva,slatko dodvorava.

Pramenove strast ljubavi presijava, u očima dugine boje prelijeva, koja magija.

 

Iskočišmo jedva iz krletke obmana, zahvaljujuć slučajnom kontaktu dva pogleda.

Vežu nas prekrasna sjećanja, tragovi bljescima među zvijezdama dokazuju.

Svijetlost trenutnog dešavanja il maštanja, stišćemo u grudima da ostane.

Tračak nemira pokušava da nas iz mašte probudi, iluziju vjetrom rasprši.

 

Pa se luđački zaljubljeno smijemo, u ormaru duše stare kapute bolova bacamo.

Borba između maštanja i razuma bitku razvila, kotrljanje gromoglasnim mislima.

Al duboko u srcu osjećam da iskreno njoj pripadam, konfuziju razmatram.

Osjećam ljubav iskrena, gumicom sreće bolove u provaliju prošlosti najbolje satjera.

 

Čekaj me, niz stepenice u zagrljaj sam krenuo, nošen mislima tvoje požude.

 

Toni Ljubiša Božić , Bugojno, 18.01.2013 u 17 i 33 minuta

NAKOVANJ NA DUŠI

Iščekujem dolazak 

Ljubav se zagubila, vjetrovima jeseni nestala, ogrtačem ledenica umotala maštanje.

Toliko se očekivalo, toliko nadalo, maštalo, žudilo , pa gorkim razočarenjem potopilo.

Očito otupili nagoni, nije se smijelo desiti, srce slatkom tepanju da nasjedne, nasuče.

Otvorenih rana šepaju ulicama prohujalih nadajućih stihova, gorčina tragove zaparala.

 

Sažvakana, lažna, u grlu parala, ispljunuta ljubav naivne nasukala, skoro ugušila.

Obje strane prevelike uloge uložile, kiselinom netrpeljivosti, sumnji i ljubomore nestale.

Stare rane užarile, cvrče sumornim mislima, nema melema kojim bi uspješno zarasle.

U krivo vrijeme maštali,sanjali, slabo procijenili  jedno za drugo nikako nisu rođeni.

 

Naviru pitanja, KAKO JE praznina mogla da probudi prekrasne kolotečine stihova.

Svaki susret u bajku se pretvarao, maštu i nadanje miliun puta strašću prevazišao.

Oboje vrata razgovora zatvorili, bez potrebe proključali, nakovanj na dušu natovarili.

Nema snova, maštanja, nemir nesanice na ispucalim usnama užasnošću podsjeća.

 

Neko sivilo preko teške veze i štele u dušu se uvalilo, sve poremetilo, guši tugama.

Traže se, pokušavaju shvatiti dal vrijedi kajanje, tko je uzrok… propalo lutanje.

Al ljubav, strast i požuda u kojem podrumu nesporazuma je nestala, izlapila.

U duši zavladali depresivni molovi, pamet i srce ometaju, uzrok potopa istraživaju.

 

Vječno vrti pitanje, Ljubav, gdje je nestala ljubav, pokaži mi,gdje smo pogriješili.

U najdublji kutak duše ću zaroniti, četri smjene raditi, do daljnjeg u mraku ostati.

U ranama viruse pronaći, uzrok slomljenog srca razumjeti, sa sobom popričati.

Valjda će samo od sebe se otvoriti i možda shvatiti nije se trebalo dogoditi.

 

Stare klupe parkova, aleje lisnatih požutjelih krošanja, zašarenile staze trčanja.

Onako razigranog koraka sjećam se princezinih lepršavih djevojačkih poskoka.

Kike po nekad kratke je vezala, šiške na čelu osmjehom lepršale,oči se caklile.

Svakog trena čeznuo polen dragih usana, nježno, sočno, strasno požudom mamila.

 

I sve trenom, suzavcem sekundom nestalo, brane lažnih nadanja srušilo…
Nakovanj na duši ostao, u srce krakovima se  zario, pritišće,kazna sustigla …

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 16.01.2013 u 18 i 35 minuta

 

 

 

 

 

 

KORMILO DUŠE

TRAKA 

Poslije dugogodišnjih lutanja nasukala me životna lavina, prepuna prohujalih grijehova.

Pokušavam se pronaći, iz oblaka mašte i romantike izvući, da vidim dole kako je.

Vrijeme curi koritom ponornice maštanja, susrečuć bisere prošlih događanja.

Svako sjećanje vrijednije od bureta dukata, rastrganih leglom zaboravljenih  košmara.

 

Sve crne misli iz jelovnika maštanja želim da izbrišem, košmari da se zaborave.

Pozlaćene ključeve prošlih događanja drhtavom rukom u skute prošlosti zakucavam.

Konjica zaljubljenih stihova romantičnom kandžijom  vatru urlajuć raspucava.

Nezrele godine potiho u korovu sjećanja se zagubile, polako u najljepše cvijeće izrasle.

 

Vrata prošlosti blindiram, lavirintu budućnosti sve povjeravam da mi pomogne.

Vidim vašar života se poljanom raširio, koje kakve zabave za život prepremio.

Šareni ringišpili gromoglasnim melodijama naivne privlače, da život preokrenu.

Cilj je vašara da se sve iz prošlosti zaboravi, budućnost u svijetlu osmjehom zaleti.

 

I krećem bez zadrške i podmuklih strahova, budućnost čeka protokolima razgovorljiva.

Možda na njene tragove naletim, rekla sve će markirati, jezerom u kapljicama skrivati.

U zrncima pijeska sklupčana,krhka, žgoljava, slabašna… život svijetionikom zagrebala.

Osjećam, potpuno osjećam, iskrice njenog maštanja nazirem,kormilom duše postaje,

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.01.2013 u 22 i 49 minuta

 

ZAMOTULJAK OSMJEHA

SMILE CRY 

Evo ti zamotuljak osmjeha na oluku, visi… prigrli ga, otjeraj suze sa obzora.

Princeza i kraljica, u šumama tuge zalutala, viteškim riječima vjerovala.

Posebna rođena  da s radošću. se utapa, zagrljaju željnom nježnosti tračaka.

Hijeroglifi sunčevim zrakama treptanjem sijevaju, stazu dvorcima otkrivaju.

 

Premlada stazom beznađa krenula, jesenjim lišćem stazu povratka zagubila.

Grizeć nokte kroz suze se molila, vjetru sve obećavala da staze lišća otkrije.

Vjeverice  na rame joj skakale, šaputale ispod koje kore drveta mapa skrivena je.

Sova za noć povratka se naspavala da bi joj put kroz pomrčinu pokazivala.

 

Mjesečina se hvalila da je ona glavnu ulogu odigrala, cijelo vrijeme je pratila.

Sedam dana  iz šume tuge i jada se izvlačila, pregladnila, jagodama hranila.

Rosom je usne ranom zorom napijala, modre ispijene oči umivala, plakala.

I onda na poljanu osmjeha istrčala, svu draž života razumjela, sve shvatila.

 

Samotnica ostala, njega izgubila kome je vjerovala, al je rane zacijelila.

Još uvijek zamotuljak osmjeha drži među grudima, na život da podsjeća.

Po nekad putem jutarnjih zraka sunca javi se, maslačkom poruka putuje.

I kad pčele do njega dovuku se, sve poruke preuzmu u košnicu duše spuštaju.

 

I sada zajedno naše poruke u med se u košnici pretvorile na ljubav da podsjete.

Svakodnevno prste ližemo, o susretu maštamo  medom u duši se poznamo.

Izvor smo najljepših tragova proljeća, beharom i poljskim cvijećem što podsjeća.

Sve krenulo od zamotuljka osmjeha da na pravog prijatelja u nevolji podsjeća.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 15.01.2013 , ponoć  protutnjala 00 i 02 minuta

LEDENICE SJEĆANJA

images (1)

Oseka među njih se grmljavinom uvalila, sušnu godinu gorčinom tuge podlo najavila.

Svatko u svome uglu se sklupčao od teških bolova izgubio, nekako inatom naoružao.

Val za valom šutanja, kineske zidove širi iznova,glave srdžbom preglupo obmotala.

Sablasna muzika tuge u srcima stušila, ledenice među grudi zabola, bože kako krvare.

 

Poplave kišnih misli potocima stopile, njedrima još veće strahote nagurale, a oni nijemo šute.

Iz ničega povjetarac se u orkan inata pretvorio, pljuskom optužbi u trenu jeze sasuo.

A Vrijeme stalo, u ledenicu se pretvorilo baš sve nekako zaustavilo, niti daška vedrim mislima.

Još po negdje se vide pokošeni ljubavni stihovi, strnjikom nekog možda da podsjeti.

 

Sve je bukvaklno spaljeno, tragove sjećanju skoro pa do zadnje mrvice izbrisalo

al možda,samo možda godinu il više vremena ostat će zgarište stihova da podsjeća.

Vatrom se igrati a nikad spržiti rijetka je pojava, užasna je petarda u grudima.

Idilična slika samo je puko maštanje, glupim potezom inata životom sve nestane.

Sva godišnja doba u slomljenim srcima se trenom promijenila, baš sve spalila.

 

I sada zamišljenih pogleda zure praznih očiju na križanju svježih tragova.

Nema više po prošlosti prebiranja, čaprkanja korica stihova, sve je nekako zamaglilo.

Tu na dodir prstiju zavjesa njihove drame se spustila, glavne glumce spalila.

Vijence predstavi položili, leđa okrenuli, ljutinom, tvrdoglavim inatom zaputili.

 

Oboje tragove izdaje na grudima ponijeli a ključ oproštaja namjerno duboko bacili.

Misle  neće ih stići kajanje, oproštaj prvim cipelama pristigne, kajanjem satare.

Suze pakosta hrpom se skupile, teku grebuć niz obraze, iščekivanjem sudbine.

I sada zora za zorom se ispraća, krajičkom pogleda pogled na kajanje prebire.

 

Nemogući tračak oprosta sa druge strane se iščekuje, drugu stranu optužuje.

Pa ih mjesečina nesanicom zavije, vraćajuć albume prošlosti da ne istrune.

Gube se noćima hirovi, inat oštricu otupio, kajanje na velika vrata nagurao.

Među zvijezdama se možda susretnu mislima više ne komuniciraju..al ipak žude.

 

Svjetionik njihovog spajanja paučina tmine smotala, batrljak svjetlosti po nekad izvire.

Pučina bolno modra, divljinom nepregledna…burom vjetrova sve davno razbucala

Uspomene tminom nestanaka sakrila, potopila, samo horovi jecaja odjekuju.

Kamen kajanja oko vrata ih stisnuo u dubine oproštaja povukao, oni baš nestaju.

 

I sada, po nekad samo amebe njihove tragove ljubavi ispljunu, tešku gorčinu da saperu.

Od takve ljubavi, od ostrva stihova, krajolika naslikanih parova, oni su nestali.

Okrutna oseka jedinu moguću oazu presušila, u pustinju dahom pretvorila.

Preveliku ljubav okrutna daljina shrvala, otela, vječnošću ljubav strasnu ugušila.

 

Idilična veza inatom se  rasula, tvrdoglavošću raspršila… jadno ne popušta…

Ostaše ledenice sjećanja, bez trunke kajanja ponornicom zaborava da nestanu.

Kutak kraj ramena kad u krilo sjedne mu od tuge da je otima, slomljen oplakuje.

nema je,tvrdoglavo ne želi da prizna na kraju da kriva je…nestaše jedno divno maštanje….

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.01.2013 u 22 i 02 minuta

 

 

MOZAIK MAŠTANJA

 PARAMPARČAD LJUBAVI

Od pregeršt zbirki i stihova, gradim mozaik romantičnog uvezivanja, maštanja.

Sad u ljubavi , sad srušeni mostovi, bez riječi sve razumijeli, tvrdoglavo šutili.

Uspomene svakodnevnih maštanja prsnule, na pločniku ranjene duše ostale.

Rasparčana srčika stihova, svaka svoju priču sakrila, tužna, prazna van mozaika.

 

Smirimo se, skupljaJmo stihova parčiće, mozaik čarobnih usana da povrate.

Previše važna postala, bez obzira kako nas ranila, ljubomorom se rasparala.

Sklepajmo stihova premještaj, sahranjujmo bolna sjećanja, udahnimo osmjeha tragove.

Skupljamo rasute stihove, suzama pravimo ljepkove da LJUBAV ponovo probude.

 

Veze kao stijena, granit neraskidiva, na momente poput krhkog stakla popuca.

Uspomene rasprši kao vjetrom prašina, sve prozore duše ranjene zatvara.

Pa onda nakon toga kajanje, pokušaji vraćanja ljubavi iskrene, bar kroz stihove.

Ne treba sahranjivati  čarobna sjećanja neka ostanu kroz slike il stihove utkana.

 

Iskorijeniti tugovanje, gušenje tišinom usamljeničkog paćenja il kajanja.

Tvrdoglavosti iz sebe razbucati, osmjehom oči hraniti, na koljena kleknuti.

Iskrena ljubav danima moli, jeca…zna ridati, sve greške kajanjem priznati .

Godinama ljubavnog gnijezda stvaranje, ne smije huja mozaik da ukine.

 

Nemamo pravo srce i dušu sebi i drugom slamati, slatku prošlost izbrisati.

Ljudi su podložni koje kakvim prodorima nemirnih vjetrova, pamet izgube.

Glupe poteze il odluke donose, pa ih ne mogu povratiti kroz  nemilosrdno kajanje.

Mozaik ljubavi kada se u najljepšim složi bojama, neka ostane slika vječita.

 

Zbog prave ljubavi krenimo u strastvene pohode, porušimo ljubomore plotove.

Nemojte u sebi rasipati gorčinu, kreštanje, bez razloga svađanje, srca slamanje.

Otvorite širom duše i srca prozore, neka magla pokupi zagušljivo sjećanje.

Upregnite konjicu osmjeha neka sve nedaće savlada, ljubav povlašteno nasmijanim pripada.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.01.2012 u 18 i 58 minuta

 

SPONTANOŠĆU VEZANI

pružena ljubav

Znam da osjećaš sve razmijenjene uzdahe,vapajima otkinute požude.

I tako maštom ušutkan, stihovima zamišljam, trabunjaš u grudima.

Milina lutanja čarobnim mislima, ritmom dodira nemir u srcu uštima.

Treperi prigušeno spajanje, lepezom požude brišemo prevare tragove.

 

Vatrom probudimo vjetrove, dimne signale kišnim oblacima šaljimo.

Tajna ljubav  krikovima skrovište otkrila, kišne oblake, zamaskirala.

Čvrstim zagrljajem kandžama sladora neprekidno razapeti rubovima usana.

Omamljeni lažnim hodnicima iluzija, trošno-magična slika beskraja opijala.

 

Kao balerina se privila, na grudima presahnulim snivala, kroz san gukala.

A kofer strasti prepun suludih maštanja iza vrata se napučio, čeka da se otvori.

Pa da krenemo noćnim stazama, vodeći  ljubav snagom prevrtljivog mjeseca

I ovu noć bez nekog reda budemo slasno potrošili, maštom dodira uspavali.

 

Onda zora razuzdane nas iznenadi, buđenje u najljepši san pretvori, pa zarobi.

I tako bez trunke opreza, bez lažnih priča vršcima usana i dodira, žuborimo.

Nekako izlazak sunca bi mrvicu ukrotili, na trenutak spriječili,molili, potplatili.

Vrelih  usana se bolno odlijepiti,  vodopade divljine trenom mogu ukrotiti.

 

Najljepše želje spontanošću prikrivene ispred očiju teturajuć godinama prolaze.

Pa se iz sna trznemo, očima zabezeknemo osmjehom zadovljstva dan  pustimo.

Da se sunčevim zrakama jedno vrijeme šepuri dok kapci škiljeć prigovaraju.

Preko glave navlačimo jorgane da usne ne izgore, noćnu ljubav su naručile.

 

Pa provedimo dan u kunjaju, energijom napajanju, treća smjena uskoro dolazi.

I kad crkvena zvona zalazak sunca najave, putu prevare sve kapije mašte otvore.

Uzdahom strasti i požude potpalimo žute fenjere da plamenom  svjedoče dodire.

Još jednu noć zajedno najljepšim pričama zavedimo, vrijeme prebrzo istječe.

Tišinom horova i zborova mašte mislima tutnjaju, uraganima urlaju

idilu ne žele da prekidaju.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 14.01.2013 u 14 i 48 minuta

 

 

 

PROJEKTIRANJE LJUBAVI

oiio

Projekt veze i strasne ljubavi nacrtima misli i maštanja stvorišmo na daljinski.

Kao da se neki dan ideja rodila, toliko crteža, misli razmijenišmo, planirašmo.

Na rubu, ivici maštanja odigravala se buduća ljubav strasno prepoznatljiva.

Nismo znali kada i gdje će susret se desiti, dal će po planu sve glatko ispasti.

 

Nikada ne treba ljubav planirati, nego vihoru vjetra prepustiti da se dogodi.

Iluzije znaju biti preopasne, rasplamsaju podle požude koje nemaju granice.

Hranišmo maštu izvorima svjetlosti što u srcu i duši se izrodila, pa zaslijepila.

Kao zaleđeni i nepomični slikama maštanja se prepustili…dal se to događa.

 

Mašta totalno opila, uronjena u žeravici na tvojim grudima, vatrenošću spojena.

Jedno drugom plijen požude trenom postali, dio projekta mašte napokon ostvarili.

Na momente zvijeri probudili, sokovima požude zadojeni pamet totalno zagubili.

Mostovi iskrene prikrivene veze dio nestvarnog dešavanja su što obuzima.

 

Tišinom osluškivali srce što govori, slijedili tragove a sazviježđem duha vezani.

Nesanica se mjesečinom miješala, krvoločne zvijeri ljubavlju u očima otkrivala.

Presahnule usne na kapljice maštom prehranjivali, do susreta dok se ne desi.

Blažene face se napokon spojile, bez teksta tiho, mirno i prikriveno  noću nestale.

 

Koliko puta smo se ispraćali, nevoljko vezu prekidali da trenutak još pričamo.

Da još više maštamo, planove , projekte kujemo dok duboko u noć uranjamo.

Rekvij balade i smirenog maštanje u trenu rock and rollom vatre i dodira udara.

I kad nas umor sustigne, sklopimo oči krvave, snovima nastavimo vatrene dodire.

 

I jutrom, ranom zorom oči iskolačim na sebi plavo prugastu košulju ugledam.

Cijelu noć je skidala na grudima nešto šaptala, koncima strašću spetljana.

Neko jutarnje bunilo snove sa javom pomiješalo, sjedeć pokušavam shvatiti.

Što nam se noćas dogodilo samo maštanjem strast raspirilo…plašim se susreta.

 

Ako u snovima ovako ludimo jedno drugo iz naručja teško puštamo, grlimo.

Kako će nas tek java zadaviti , bez daha  trenom zapuhati il razočarati….

Nek se dogodi, samo obični susret, slatki zagrljaj  tek onako formalni.

Tragovi u očima sve jedno drugom tišinom reći će…pustimo neka se dogodi.

 

Jedno drugome za dobrodošlicu Skuhat ćemo romantične od mašte čajeve ...

možda i ledeno napučena, maštom začinjena limunada da nas oprlji il ohladi.

Samo neka se susret bez riječi dogodi…pričajmo samo zjenicama bez treptaja.

 

Bez obzira na godine čovjek putuje kroz neprocjenljivo maštanje

tamo se prekrasno osjeća sve sebi dozvoljava

i najljepše mašte kao stvarnost dražesno doživljava…

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 13.01.2013 u 11 i 01minuta

Žubore riječi ostanka

U TOM OKU STANUJEM 

Žubore riječi njenih medeno čarobnih usana,

presijava se u zaljubljenim virovima okica.

Poput smaragdno zelenkastog jezera,

kroz iglice trepavica škiljeći progovara.

 

Kao Vila iz bajki dušom skrivenih,

nesuđenica strastvenih dodira i maštanja.

Tkanjem raznobojnih romantičnih poruka poručuje.

stožinom stihova u pjesme zaljubljenih se zavukla.

 

Rasprostranjena putovima nezasitnog maštanja,

svaku riječ pristigla prigušeno cupkajuć  na prstima.

Sama pomisao da putuje,duboko  u pore  zavlači

stare prepoznatljive damare srce nemirom iskazuje.

 

Na znojim grudima sudbinu mi vidala,

najljepše stihove strastvenošću najavljivala.

Onako njenim usnama omamljen, potkupljen

u bespuću maštanja između jave i sna nestajah.

 

U amanet mi prenijela,da nikada ne zaboravim

silnim žarom i ljubavnim željama zatrovala, sve kroz stihove.

Kada je više pored mene ne bude, il nestane

na drugom kraju svijeta živjet će, samo za mene.

 

Sama pomisao da nestat će,

mahnito srce iskače i želi da kaže i jecajem poručuje.

Ostani budi neraskidiva karika ljubavne vjetrenjače,

što se žarom strasti okreće, nezaboravom podsjeća.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.01.2013 u 22 i 35 minuta

 

 

Tko sam,od kuda sam !!!

pauza začinjena osmjehom 

Zbore da nisam sa ovih trusnih Balkansih prostora, da mi je duša drugačija.

Da sam od nekud poslan il zalutao, darom neke tople ljudske duše našopao.

Kao da me spustila neka druga galaksija, na kojoj vlada idila toplih razmišljanja.

Al  ne smatram se ništa posebnim, samo u maštanju se uhvatim,trenom odletim.

 

Dal sam zalutali Mohikanac, ili možda slobodni strijelac, poglavica, indijanac.

Ona, skvo u šatoru stihova svoje posebno mjesto zauzima, maštom prikriveno opija.

Po nekad kao raspušteni Lahor ludujem, preko šuma, između listova prolijećem.

Na svaki cvijet momentom prispijem, u beharu najljepše želje ugrađujem, dokazujem.

 

Preko korita i kanjona riječnih slivova do vodopada  osmjeh kapljicama raspršujem.

U snježnim pahuljama svakim trenutkom stanujem, samo do nje da prispijem.

Na nosić možda sekundom se zaljepim, na usnama njenu strast trenom probudim.

I onda se mislima spojimo, najljepše požude trenutkom šutke osmjehom plovimo, .

 

Ono što mislima dotaknem, trenutkom oživim, strast i ljubav iskrenu probudim.

Tuđa sreća me usrećuje, zadovoljstvo nemjerljivo u duši raspršuje, sretnik sam.

Jedan osmjeh, treptaj na srcu od sreće,obilje radosti što ti se momentom događa.

Samo moj put ljudskosti dalje produžava, daje snagu da ne odustajem, i putujem.

 

Imati priliku face to face se susresti, jedno drugo u očima sve misli razumijeti.

Duše preko svih kineskih zidova nevidljivo se prepoznaju, bez riječi sporazumijevaju.

Sretnici smo rijetkih događanja što nam je Božija ruka dozvolila da bar maštamo.

Samo jedan dijelić,mrvičak je dovoljan da se susret dogodi, mislima sve odgovori.

 

Zbore da nisam sa ovih trusnih Balkanskih prostora, da mi je duša drugačija.

Da sam od nekud poslan il zalutao, darom neke tople ljudske duše našopao.

Kao da me spustila neka druga galaksija, na kojoj vlada idila toplih razmišljanja.

Al  ne smatram se ništa posebnim , samo u maštanju se uhvatim,trenom odletim.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 12.01.2013 u 11 i 44 minuta

 

 

 

  

HUČIŠ LJUBAVLJU PRIKRIVENA

mjesecina

Dal sam ikada rekao, barem mrvicu priznao, da si ljubav stihova podarila.

Često zvijezde smo gledali dok obalom jezera smo plutali,iznemoglo ljubili.

U oči kad ti se zagledam, prostranstvo nemira ugledam, tnce doživljavam

Nekako albume slika kao film prelistavam, svaki detalj na tebi opažam.

 

Zajedno smo doživljavali tepanje, krajičkom usana ispijali strasti sokove.

Sumrak je bio naše maskirno oružje, signal za vatreno približavanje.

Zajedno jednostavno blistali, u svakom trenu jedno drugom misli čitali.

Onako pored jezera sklupčani, ljetnim sumrakom prikriveno, uživali.

 

I sve je nekako prebrzo nestalo, izblijedilo, po nekad filmove prelistavam.

Tvoga tijela i žutog kostima ne mogu da nagledam, usana vrelih  zaboravim.

Prekrasna tamnoputa sva  se presijavala, kapljicama jezera hladila.

A onda, zadnje večeri kroz suze ispričali, bez i jedne riječi grcanjem priznali.

 

Trenom doživjeh sumrak oprosta u svitanje, samo glavu si okrenula i nestala.

Što više želim da zaboravim, ne mogu, ne želim i ne umijem boli da otklonim.

Pa sam sebe zavaravam, u nemirne snove i nesanice pretvaram, i kažnjavam.

Samo suze putuju, riječi zastajkuju, usne bi da te miluju,pustinja u grudima.

 

Kaži,zašto da zaboravim, zašto da kažnjavam, srce i dušu nemirom prelamam.

Ipak ću u stihove maštanja da te položim, populjcima riječi ukrašavam, doživljavam.

Bit ćeš najljepša bašta romantičnih stihova, oaza riječi u pustoj duši maštanja.

Neka se svaki stih , krišom putem dragih vjetrova, noću privuče do tvoga jastuka.

 

Preći će preko medenih usana, osjetit ćeš dašak dragih dešavanja, nasmiješi se…

U mislima jednog romantika opet  si uskrsnula, na njegovoj duši rane ublažila.

A jednog dana kada pune korice stihova na tvoju adresu  sa posvetom sustignu,

Budi ponosna što si jednu dušu bogatstvom nahranila,hučiš  ljubavlju prikrivena.

 

hvala , hvala, hvala do neba hvala ti !!!

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 11.01.2013 u 23 i 23

Rijekom omađijala

Jesen u našoj uvali 

O Bože kako vrijeme prolijeće, blijedi sjećanje, kanjonom naše rijeke lutanje.

Poljskim cvijećem i rosom usne si hranila, medom iz košnice grudi mazala.

Svaki čuperak garavi prečešljaše divljine vjetrovi, slatkih tragova biljezi.

Kad je jugo preko čela ti  padale nemira vrckavi uvojci, strastvenoću budili.

 

A na buri oči se caklile, osmjeh licem preovladao, svu draž tvoju ukrašavao.

Dok smo za ruke se držali, kao djeca zaljubljeni u očima sve kazivali, uživali.

A rijeka dubokim tihim gazom pratila u svoje korito pozivala, opijumski dražila.

Onda bi zajedno u virove obučeni skočili, usne spajali, mokri ljetom opijeni.

 

U zagrljaju osjećah svo tvoje drhtanje, pozive da te još više zagrlim, poljubim.

A onaj gumeni čamac na kojem si rado sjedila, dogodovštine iz mladosti pričala.

Svaku tvoju riječ sam gutao, tvoje lice i usmjeh u rijeci kao odsjaj, ogledalo pratio.

To plavetnilo i zelenilo rijeke kroz čupave kose se presijavalo,čarobno ludilo.

 

Da sam znao slikati na platno bih sve nabacio, al eto mogu stihovima kazivati.

O jednoj prekrasnoj mladosti što u trenu proleti, na druge strane svijeta razleti.

Baš nedavno gumenim čamcem usamljen sam veslao, sve i jednog trenutka sjećao.

Ponovo isti osmjeh si poklonila, još strastvenije me ljubila, mašta suluda te dovela.

 

Korito rijeke si omađijala, uspomena o tebi u njenim virovima ostala, podsjećala.

Eh da si tada naišla, dok sam te mislima pozivao u trans za usnama padao.

Cijelu noć bi gumenim čamcem plutali, vrtlozima uzbuđenja plovili, rijeku izazivali.

Razumjeli  uzdahe šutnje i dodira, sve do svitanja odgovaraili na sva pitanja.

 

Kad se srce onako iz dubine duše pokloni u drugo srce zaroni  uveže korjenje.

Tada se posebne boje miješaju, dušom putuju, u njima ljubav se dugom prelijeva.

Da si samo tu, ovog momenta, možda bih svatio, još više poželio, suzama volio.

Al nije nam sudbina uloge u ovom životu spojila… vodopadom naše rijeke sve razlila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 10.01.2013 u 21 i 17 minuta

 

 

 

 

ZABORAVOM NESTALA

kristalna_kugla DODIRA 

Ni dan danas nisam siguran što me više kod nje opilo, totalno oduševilo.

Horovi sokova usana, bljesak čarobnih očiju… pogled zvjezdanih tragova.

Kosa , čuperci među prstima dok me ljubila,vatru savršenstva otkrivala.

Uzdahe što mislima sve stihove salijeću,izvor požude u kapljici pronađu.

 

Na tom vratu prgršt sanjanja odsanjao, strastima žario,  tijelom putovao.

U svakom džepu duše skučena, vrhovima kapaka tragovima usana podsjeća.

Strasno ljubila, za uspomenu i dugo sjećanje romantične stihove ispisala.

Poželim je nemirnim snovima, nesanicom zavladala,podočnjake naslagala.

 

Koliko puta smo dodirima sagorjeli, vatru strasti usnama oštrili, uživali.

Malo smo pričali, riječi smo za maštu spremili, neka ih stihovi iskoriste.

Najljepše pjesme uzdasima skladali, valovima ogriske požude otkidali.

Jedno drugo rado na prozoru mašte čekali, pletenice mašte jezicima vezali.

 

Intuicija…počela svirati, u krilo je zamotati pa u dubine maštanja porinuti.

Neka do proljeća miruje, ne rastrzava snove i donosi nevolje, tako je najbolje.

 

A sada ispraćam vlakove, kraj prozora stihova što prolaze, zaboravom zameteni.

Žao mi što je nestala, valjda ima dobrog razloga, meni se ne treba pravdati.

Taj neki svijet se srušio, vjetrovi prekrili tragove, iste snove i mašte raspršili.

Po nekad suza prikrivena iz podruma duše se raskrinka, jecanjem tugu priziva.

 

Ipak je bilo ljubavi, vidljivi ostali tragovi makar ih prekrili i snjegovi, ona postoji.

Pocijepano, se više ne zakrpa… teška, bolna rana na grudima jasno je vidljiva.

Možda je bolje najljepše trenutke pamtiti, njima maštom opijati, lažno uživati.

Svijet ludog maštanja daljina hladnoćom zazidala,kroz ogledalo bljeskom putuju.

 

Zima nas zaboravom zavaljala, ledenice u srcu i grudima, duša se zaledila.

Pravimo po nekad prtinu sjećanja, al ih napuše vjetrometina, sve prikriva.

Morat ćemo čekati proljeće, možda se opet sretnemo kroz maštanje, pozovi me.

Rado ću se javiti, u krilo uvaliti, zatvorenih očiju medenim usnama jezditi.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08.01.2013 u 22 i 44 minuta

 

 

 

 

TRENUTAK

strepnja na usnama

Bila i ostala izazovno čarobno lutanje,

nesanicom prepiranje,svađanje, ridanje.

Rado slušano zvono snova je postala,

skriveni stih maštanja, bogatstvo izvora.

 

Sve slike strasti pregledam… prelistavam što je poslala,

albume naših sretanja ponovo u duši praskom oživjela.

Samo jednom Moja je postala, al ipak potpuno je imao,

žustrih usana napio, pa vječnošću ožednio, žalujem.

 

I ako zima bila je u srce je donjela proljeće,

vječni behar na nju da žuborom podsjeća.

Kapljice nektara rosnih usana, ponovo priziva

okus borovine kraj kamina što kvrgama  izgara.

 

Njenog duha dahom se napiti, u bunare strasti zaroniti,

požudu izazivati, strast krišom i opet dovaljati

Nepregledne čuperke sam toliko puta mirisao,

licem kroz njih se strasno provlačio, sanjao.

 

Svo slatko dešavanje kao bljesak se desilo,

duboko tragove upisalo, slike zavarilo.

Postala slatki događaj što najradije se prisjećam,

s drugima upoređujem, maštom izgladnjujem.

 

Takvih usana još ne sretoh, kroz stihove i romane stalno se prevrću,

dobar razlog je da je opet potražim da me ne zaboravi

Epitet posebne u srcu sa razlogom zaslužila,.

Ah tako bih opet…  samo kad bi trenutkom svratila.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,06.01.2013 u 19 i 21 minuta

 

 

 

 

 

OKOVANO PROLJEĆE

smrznuto proljeće

Po nekad u proljeće opaka oluja rane plodove iznenada zna da okuje, zamrzne.

Obmota ledenim oklopom, ljepotu višanja na poseban način ledenicom napravi.

Lijepo ih gledati , al žalosno saznati,sunce prvim vrelim topljenjem će ih zdrobiti..

Neka se naša ljubav nikad ne zaledi, zle duhove u dvorište ne treba prizivati.

 

Tek okopnili snijegovi a mi šetnje parkom prirode se poželjeli, za ruke držati.

Visibabe se vidljivo nahorozile samo što nisu bijelim vrškom iskočile, oduševile.

Kada ih ugledam u srcu toplinu proljeća osjećam, okolo još mrvica snjegovi.

Dok sretni šetamo ručicama vezani, drhtaj proljeća povjetarcem krišom prilazi.

 

U zraku ostavlja proljetnog buđenja tragove, zaljubljenim strast najavljuje.

Jakne za koji dan se skidaju, sve na prozore garderobe provjetravaju.

Okopavaju se cvijetnjaci, pripremaju bašte plodovi, sjemena sortiraju.

A mi tek izašli, željni čistog, okupanog, ispranog zraka da nas svježinom umije.

 

A onda kod našeg panja rado se svratimo, usne spojimo, neprekidno ljubimo.

Mjesto povijesti,na začetak naše veze podsjeća,  ljubav iskonska se prepoznala.

Gledam kako se čuperak nasmiješen šepuri, na usne mi poskoči, pa odleti.

Nemate pojma kojeg meda i sladora njene usne  prikrile, sretnika  podarile.

 

Krasan osmjeh, poseban, samo na njenim usnama putuje, zajedno izluđuje.

Sa njom trenutke provoditi, maštati, satima pričati, ljubav neprekidno voditi.

Sa njom nikada nije dosadno, svaka sekunda je posebna, osjećaji mudruju.

Bez šminke prekrasna princeza je iz romantičnih stihova, bajkovitog  viteza.

 

Posebna s proljećem, žamor u duši se najavi  iz srca trenutkom živahnim izmigolji.

Rado u krilo sjedne mi, usnama tišinom prozbori, poljubcem sve požude zapali.

I tako prve dane proljeća zajedno na panju bi slavili, neprekidnošću uživali.

Svima posebno drago proljeće, stare budi panjeve, slomljena srce preporode.

 

 Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 04.01.2013 u 18 i 33 minuta

 

Iris , OČI boje SVEMIRA

io 

Na pješčanoj plaži Viške uvale, na pučini čarobne oči mislima prevrćem, spominjem.

U tim čarobnim očima svoje usne pronalazim, prekrasni doživljaji iz prošlosti.

Tamo me vješto imala, naivnim bićem  ne namjerno dubinski dušom zavladala.

Rado sjećam se, vrelih dodira ispod borova gdje se skrivala od očiju zlobnika.

 

Meni se predala, samo smo ćutali, ponude tijela otkidali, uvalom tjelesno skriveni.

Povjetarac daškom se javljao pramen na njenom licu lepršao, osmjehom se kitila.

A tko je nebi poželio, vatrenu stranu podijelio, najljepše priče doživio, sretnik sam.

Tišinom Viške uvale strasno se predala, školjke svjedočile, morska zvijezda svijetlila.

 

Zamršena priča bila bi, jednostavno je skratiti, zagrljajem neka se noć ona upamti.

Iris, još dugo će snove da prevrće, nesanicom do jutra da susreće i prepire.

I sada kad na istom pijesku usamljenički osluškujem udare valova, ona u mislima.

Kao da svaki moment stići će, u zagrljaj skočit će, usnama staru strast probuditi.

 

I ako je strankinja, nekoliko jezika je šprehala, na Hrvatskom je nabolje ćutala.

Oči, čarobne oči, i kad me ljubila nije zatvarala, sva je blještila, ne zaboravljiva.

Maslinovim uljem grudi sam joj umivao, na leđima, vratu ugrize, ogrebotine prikrivao.

Samo se uvijala, nešto stranjski petljala, sve je tijelom govorila, sirena me imala.

 

I eto rado sjećam se, usamljen na Viškoj plaži gdje se to eto slučajno desilo.

Više se nikada nije javila, znam da je svoju ljubav imala, o svemu sam nijemo šutio.

Možda sam taj trenutak melem za njenu ranjenu dušu postao, ponovo oživio.

Samo se jednom razglednicom javila , zahvaljujuć na posebnom jutarenjm buđenju.

 

Bijaše to nekako čarobno dešavanje, dodiri usana, šapat tijelima buđenje iznova.

Zar je moguće da se jedan susret, jedna noć duboko u misli ureže, stalno spominje.

I sada pitam se dal je sve tajna u tim nemirnim očima, poput morskih bisera.

Krikovi galeba, šuškanje u grmu ježeva, zrikavci podsjećaju da  noćas su  dežurni.

 

Iris Hvala ti, ako se ikad poželiš, mislima želje požude proslijedi  mi,

shvatit ću … možemo još jednom isto piće nemira, strasti i požude popiti…

a do tada stalno ću te noći da se prisjećam dušu i tijelo opijam

hvala ti bože na čarobnom susretu oboma nam je ovo i te kako trebalo

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 03.01.2013 u 15 i 05 minuta

 

 

 

POTIHO ČEZNIMO

 

ZALJUBLJENI PRIJATELJ

Čeznuh nepregledno, u stvari totalno sam pretjerivao, užasno zavolio.

Taj prirodni implus me probudio, na neki način razorio, od silne želje skoro poludio.

Nesnosna želja da bivamo zajedno, svaki moment jedno pored drugoga, izaziva.

Ne želim niti mrvicu razdvajanja,a istovremeno plašeć se zasićenja jedno drugoga.

 

Sama pomisao da ljubav čeka me, da će se dogoditi, napokon dodirom ostvariti.

Slatka nelagoda trncima prožima, nevjerojatne mašte raspiriva, skoro pa istina.

Moje puko maštanje ljubavlju se raspiruje, sprema romasu da se nestvarno dogodi.

Krene pa prestane, u grudima i srcu koje kakvim suludim planovima me raskine.

 

A ona uvijek bila mudrica, na male zalogaje me navukla, do granice usana privlačila.

Nekako katarzično na distanci me držala, da bi me stalno cijelog imala, sve uspjevala.

Te slatke distance svoju draž su imale, još veću čežnju potpirivale, požudom razvaljivale.

Vatra strasti iz sekunde u sekundu se rasplamsavala, erotičnim ritmovima salse svirala.

 

Tajne njene prikrivene mudrosti kako unutarnje hormonske opijenosti, kontrolira.

Ima unutarnje zvonce koje upozorava, duboki glas iznutra kontrolira, sve odobrava.

A mi, jeftina roba što za mrvicu usana se pokorava, sve ugovore bezglavo potpisuje.

Vatra strasti nas u sekundi salsom erotičnih ritmova potkupi, ludnicu natovari.

 

Ah ta čežnja izluđuje, pogonsko gorivo požudu, žeđ za njenim tijelom i usnama razvaljuje.

Kako se kontrolirati, kad me na dudu želi prehraniti,a moj apetit je halapljivo gutanje.

Dok ONA sve planirano kontrolira, ne želi da sva ljubav odjednom izgori, sve se ohladi.

Zato joj treba vremena jer kada se zaljubi, komplet podari, sve prijateljice zaboravi.

Jer voli, potpuno sve u ljubav suptilno uloži i ta žrtva nesmije da se zaboravi.

 

Silna želja, fluid, neizmjerne požude i želje među nama, na granici zasićenosti se odigrava.

Ako se previše spojimo svu strast i požudu u prvim mjesecima progutamo, što će se desiti.

Dal će nakon toga oštrica naše ljubavi otupiti, rijeke stihova nestati, silna želja izgubiti.

Zato bolje je da se po nekad sa daljine gledamo, maštom dodire sanjamo za susret spremamo.

 

Ne želim da veza se izgubi, neka se i brak dogodi,al sve sa granicama dodira.
Ne želim da strast i požuda totalno nestane, rijeke ljubavi presuše, ljubav učahure.

Želim se godinama njenim usnama ubijati , tijelo ponovo strastvenim igrama buditi.

Čeznimo potiho, na laganoj vatri strasti plovimo, cijeli život postepeno žudimo.

Jer ako rutina zavlada, nestane svih onih požudnih tepanja i pogleda, sve nestat će.

  

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,02.01.2013 u 22 i 09 minuta

NEDOSANJANA

oko7

 

Prosijavam posljednje dane zimskih radosti, proljeću se radujem, ona sustiže.

Otresam pahulje sa iglica borova putem kojim je rado šetala, osmjeh širila.

Usukane Bukove grančice  po negdje zapetljale borove iglice, igra prirode navire.

Zaleđene suze radosnice na starom panju još uvijek podsjećaju, o njoj razmišljaju.

 

Nestrpljenjem se poigravam, koje kakve misli u glavu dovlačim  pa opet planiram.

Onako prosijede vlasi Razbarušene kose pahulje još više pokrile, bljeskom sjedinile.

I tako pjevušim dok šetam predgrađem podlog maštanja, oazi nedosanjanih ljubavi.

Noći su skratile, sunčanih dana navalila bujica, prekrasan osjećaj dolaska proljeća.

 

Prođe i ova sezona skijanja, opet nije pristigla, zvijezde se nisu spojile, dogodile.

U glavi pregršt mentalnih dešavanja, planova i njihovih prekrajanja, ah maštanje.

Tvrdoglavost i vjera vodolije budućnosti samo vjeruje, ona će sigurno se dogoditi.

Obožavam kada me ljubavlju opija, makar lažnom nadom neutaživu žeđ napija.

 

Nikada neće prestati lutanje, preslatko maštanje, nada u kojoj svi vulkani postoje.

Kud god krenem melodija strasti odzvanja, bez obzira koje godišnje doba priziva.

Po nekad žudim staru gatalicu da priupitam, dal pravilno osjećam, doživljavam

I kada ona sve potvrdi sve moje nade učvrsti, sve planove zaokviri, ukoriči.

 

Znači na pravom putu sam, iz mašte i želja se dogodi, ljubav sudbinom doseli.

Ta stara ciganka, koliko mi puta je gatala, sve u bobu pogodila, sve najavila.

Često i skoro uvijek je ponavljala, ljubav osnovni sastojak u krvi mi, razdire.

Svaki dan Strpljenje me posjećuje, najljepše lažne poklone podaruje, izluđuje.

 

I nikada putovanje strasti i požude ne prestaje, u njenom liku fatamorganom putuje.

Bojim se kada je pronađem da ću izgubiti sve svoje stihove, sabiti u kožne korice.

Više mi neće dozvoliti da se u snove maštanja zavlačim, drugu jabuku pronađem.

Ima pravo, čudan sam zar ne, pjesničke romantičarske duše opstaju kroz stihove.

 

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,02.01.2013. u 13 i 31 minuta