No ljubav ne poznaje ispisane granice

Između njenih vrelih mekih usana

I upornog gladnog požudnog maštanja

U galaksiji zablude izgleda je  zapeo

Samo da bi ipak  što bliže njoj ostao.

Al neda da ga sivilo samoće obuzme

Neda ono zrno nade da tuga ubije

Nekako siguran da je ona pogriješila

I da sve to ipak uskoro bude shvatila.

A srce sa pameću se uporno prepire

Tko na kraju ove balade u pravu je.

Pamet mu zbori da je sve ipak zabluda

Ali previše je ljubavi u srcu u grudima.

A on pluta u mašti i svojim snovima

Stalno je obilazi upornim stihovima

Možda na kraju ta žena sve ipak uvidi

Da jedno srce nemože prestati voljeti.

I tako sve u krug prolaze puste godine

On luđački iskreno do bola baš voli je

Ne shvata da je ona davno odlučila

Na tuđem pragu još davno je završila.

No ljubav ne poznaje ispisane granice

Bez obzira što je drugom davno otišla

Ljubav iskrenu u njemu nije time ubila

Samo je čovjeka u zabludi i nadi ostavila.

Toni Ljubisa Bozic, Marsej, FR,09.05.2022

Komentiraj