Svake noći si moja molitva, rame uz rame moljena …najiskrenija

 

Svakim trenom viđam te… očima putuješ, na grudi stihove polažeš.

O tebi nitko ne zna gdje stanuješ, tko si, zašto u mome vrtu izničeš.

Ma da na sve načine pokušavaju, žele otkriti razloge našeg bivanja.

I dalje putujem, svakog utorka sačekujem,na klupi naših dodira.

 

Svake noći si moja molitva, rame uz rame moljena ono najiskrenija

Želja  posesivna, poručuje…da te nikada ne izgubim il nedaj bože zaboravim.

Pored tebe budit se, maštati, blago si svih rudnika, tako neuporediva

Dotaknut te usnama , makar kroz prozor stihova, o koja pjesnička ludorija.

 

Osjećam, strasno osjećam, veza je buknula, ne raskidivai tako priziva…

Tvoj pogled podupire, iz slika izviruješ, poručuješ… srce širom otvaraš.

Tu si me prikrila, od tuđih uvreda i dodira, braniš gordo grudima.

A tako tužno je bez tebe, čavrljati… gledati filmove, il čitati stihove.

 

Prekrasno bi bilo da si kraj mene, pročitaj knjigu sudbine, dal išta spominje.

Ima li šanse da nas zvijezde sastave, u krilo zavale, spoje onim strastima.

Koliko suza niz oluke je lutalo, najavljivalo tvoj dolazak, kišnim noćima.

Produkt si ovih maštanja, prekrasnih proljeća kroz pupoljke cvijetova.

 

Od kada upoznah te, srce moje tugu ne poznaje,jednostavno kroz duge putuje.

Budim se sjajem u očima , Monaliza si mojih buđenja, rosa na usnama.

Od tog momenta u životu mi sve caruje, sa pjesmom bez strahova.

Zbog tebe pretražujem , parkove sjećanja, kamčim od izvora praštanja.

 

Lutam prostorima nadanja, da vrata se otvore, prepoznam onaj osmjeh usana.

S razlogom si osnova SVIH stihova, ljubav se gaji neopisiva, maštarska.

Postala si baza svih kemijskih spojeva, uspavanka moje duše u noćima.

Volim te ženo, i ako si ne osvojiva, čuvam nadu za sebe, nek putuje…

nek samo putuje.

 

 

Toni Ljubisa Božić,Bugojno, 30.12.2017

 

 

Gromovi senjskih uvala sa njom tuguju

grmljavina osjećaja

 

Sablasna tišina u dušu joj se zavukla

Srce sumornom tugom podlo razvalila

Masline ispod njene terase se nakrivile

Koliko bi tek one o njenom srcu iskazale.

 

Gromovi senjskih uvala sa njom tuguju

Obale kamenih plaža jekom razvaljuju

A pogled joj se zaleđen sa terase ukipio

Nešto bi na pučini do Krka jadan potražio.

 

Preduboka bolna sjećanja suzama naviru

Strana lica uz put joj nešto kao prigovaraju

No u očima mjesec joj se odavno nastanio

Sve tragova sunčevih pjega jadom zatamnio.

 

Ona se ukočila nikoga ne oslovljava, zanijemila.

nešto kroz usne cvileć kao da tiho progunđava

I sasvim rijetko kad pogled sablasno podigne

Naprasno sve oko sebe nekim strahom utihne.

 

Kao da im tim pogledom želi nešto da ukaže

Da oni pojma o ničemu nemaju,da zavežu

I da je napokon više na miru usamljenu ostave

Da još koji trenutak sa srcem i dušom raspotegne.

 

Ljubav u njoj se sasvim sasušila,sva je pretrnula

Kao da je sablasnu sudbinu Vukovara doživjela

Oko nje živi leševi hodaju,iz rovova krvlju štrapaju

Izgubljena ljubav staru pokušava da tamo pronađe.

 

I onda se prene,udari senjske bure je razbude

Potoke ucviljenih suza joj kao i uvijek zalede.

Iz sobe je glasovi djece prozivaju,majko javi se

Gladna djeca te već satima za stolom čekaju.

 

A ona teška koraka se nekako nazad pokrene

Dok u daljini čuje stare pjesme i nečije svatove

U srcu istog trena njegov mili glas joj odzvanja

Bijaše to čarobna ljubav što se nikad ne zaboravlja.

 

Na terasi okrajci vinove loze je nekako dodiruju

Svi presretni trenutci nekako bolno joj promiču

Osjećaj sreće voljenog čovjeka u njoj zatreperi

I na neko davno divno doba je bolno podsjeti.

 

Od kada je ljubav života svojom krivicom izgubila,

dio košmara bolne tišine svakodnevno je postala.

Eh da može sve bi istog trena bez obzira na cijenu

Ona tako iskreno na stazu sretne ljubavi vratila.

 

Ispod senjskih uvala koja lađa  škrto doplovi

Miris rogača od nekud se nenajavljen pojavi

Lavež njenog Binga je iz daljine tužno priziva

Opet je mama tugom zaronila,djeca bi zborila.

 

Dole ispod njene terase bura kamenje odranja

Dok olako granje ispucalih kora maslina savija

Vjetrovi rijetke prolaznike oštricama leda šibaju

Dok u sobu je odvlače iz nje tuga suzama prodire.

 

Fali joj,nemože Božić bez njega da preboli…

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,27.12.2017 u 11:55 minuta

 

 

Ugušeni izvor stihova

sve je u oku 

Ugušila si naše stihove …naše snove, onu strast i maštanje.

Zalaskom ljubavi sve rastopila…navukla pomrčinom nemire.

Grlom suze paraju , gorkošću jada prisjećaju…tvoga nestanka.

Jedro si okrenula, u daljini nestala, mene izludila…slika titanika.

 

Bespomoćno trzanje…izbledjelih uspomena vraćanje u nedogled.

Dahom odnešena, strast u pomrčini zaborava nekako izgubljena

Polomljen kristal, komadima ranjenog sjećanja preoštro rasprešen

Zuvijek pepelom vjetrova zatomljen…raznesena ljubav u nepovrat.

 

Drhtajima natopljene tuge, presahnula duša iskrice nade prosijava…

Gorčinom valjam uspomene…pišuć obroncima nesanice neke stihove.

Potopoljene čaše, nasukane bolnim stijenama žubore u nepovrat

šćućuren u duši pretražujem razlog … da se vratiš , lampe upališ.

 

Bez razloga nestala si na kamenju satrvenom, bol žubori daljinama.

Voljeh  te, u inat  morskim psima,piranama  životnog akvarija.

Zgužvan duboko u grudima …upoznah srce  potopljeno tugom

Otvorena rana… kosti odvaja, danima …noćima… ne postoji razlika.

 

Naguravanje suza kraterima duše, nijemo , valjahu drska sjećanja.

DA mogu… sve bih dao, ah moja bolna maštanja… Bar vratiti sebi,

Sve one trenutke ludovanja, ljubavnog zaslađivanja …ovisna navika

Koritom sjećanja, ljubav pretražujem, kamčeć…lažnu nadu ičekujem.

 

Da si bar najavila, da me pripremiš na tvoja oproštajna jedrenja

Da spremim ti oproštaj dostojan tvoga neukrotivog lavljeg stremljenja

Da ispratim te kao kraljicu godinama na balkonu puste nade čuvana

Jer si to zaslužila, a boli, nestvarno boli odlazak bez riječi i  razloga.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,17.12.2017  u 19 i 33 hrs

 

 

Na njene usne sam tako naviko

LEDARA 

Ne želim da ispadnem pobjegulja

Patim ludim bez senjskih usana.

Patnja senjskom burom razara

A jugo u duši hinjski progovara.

 

Što je u meni jadnog bića preostalo

Uznemiren rivom se utučen raspadam

Nešto izgubljeno tražim kao analiziram

 Srce naivno glupom nadom umirivam.

 

Brodovi sa cruzerima dolaze i prolaze

A nje nema,tko zna gdje se prikrila.

Želi pobjeći od mene i početi iznova

Samo nema snage da bi to priznala.

 

I neki ludi ples na kiši me obuzo

Samo kad bi me ovog trena vidjela

Možda,samo možda ljubav bi shvatila

I još jednu ubogu šansu nam pružila.

 

Kaznu samoćom sam odavno znam platio

Da bih na miru noću u san smiraja utonuo

Al nešto je izgleda nedorečeno preostalo

Da bi me uporno noćima nesanicom patilo.

 

Na njene usne sam tako naviko,ožednio

da bih je godinama neprestano ljubio

nezadrživo ljubav posesivnu udjeljivao

Al ne ide,postala je samo pusto sjećanje

 

A kažu na terasi nasmješena kiselo uživa

Svakodnevno talijanske turiste dočekiva

Al joj se osmijeh zamutio,nešto zagasio

 patnja i samoća izgleda tugom je nagriza.

 

Toni Ljubiša Božić, Bugojno,13.12.2017 u 11:33

 

On prekid nikad nije tako užasno bolno zamišljao.

48

On prekid nikad nije tako užasno bolno zamišljao.

Nekako nije vjerovao da će toliko brzo da propadne

Da će godinama nasukan obalama tuge da ga razdire

Da će osjećaj neizmjernog razočarenja da ga razvaljuje.

 

Pa  čovjek u jednom trenu baš digne ruke i odustane.

Nema volje da se pomjeri,da bilo što mrvicu promjeni.

Jednostavno da guši se i neizmjerno pati on pristane

A samosažaljenje nečim hinjski gušeć ga prehranjuje.

 

Suze kao iz nekog jezera ne zaustavljivo gušeć pritječu

Na neki način svu situacjju jada i tuge tupo olakšavaju.

Sve se pretvori u blijedo umorno otužno bljutavo sivilo

Ničega okolo da bi dušu i srce barem trenom probudilo.

 

Iz te čarobne ljubavi nesvjesno ga mržnja okupirala

Da normalno misli nije trena dozvoljavala,nego davila.

Osveta mu se zamućenim mislima super pričinjavala.

Toliko dokaza protiv nje odjednom se jasno skupilo.

 

I njen imidž brižne,poštene žene u trenu bi uništilo.

Naslađivanje da je uništi jedno vrijeme ga je hranilo

Da bi jednog jutra jednostavno kao rukom odnešeno

I to bukvalno kao glupa ideja totalno zaboravom nestalo.

 

Mržnja, sažaljenje,opravdanje nekako se grubo miješalo.

Da bi  na kraju totalno iz njegovih misli sve se  odagnalo.

Sve telefone je blokirao,sve poruke bez odgovaranja brisao

Jednostavno i dan danas i svih mogućih komunikacija odagnao.

 

I lakše mu,po nekad od nikud suze se pojave,živo meso otkinu

grudi teškim uzdasima se iz vedra neba odronima natovare

i opet u trenu sve kako je i došlo kao lavina  brzo prestane

Idemo dalje,dobro je… sam bi sebe kroz osmijeh lažima tješio.

 

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,13.12.2017 u 07 :27

Sve rijeđe preko usana je prevaljam il spomenem

window 

Taj rastanak na oproštaj nije baš slutio

Više nekako brzopleto život zakomplicirao.

No vremenom nada se tiho otužno krunila

Lom u grudima,tuga i prazna mizerna postelja.

 

U čarobnu ljubav zasljepljen sam tako vjerovao

Dok sam na peronu žamor tuge zakocenut upijao.

Duša fijucima vlaka ridanje na jedvite jade skrivala

Dok se u srcu čaša čemera nezaustavljivo prelijevala.

 

Vlak i njegov vozni red se nikad više ne zaboravlja

I danas nakon godina tuge i samoće unutra odzvanja.

Čežnja praznim pogledom u duboku daljinu se prelamala

A nemir ne popušta,u grudim podlo na tanane razara.

 

I lik sam joj zapustio,skoro pa mal te ne zaboravio

Samo duboki trag njenih usana je nezaboravan ostao.

Strast i požuda kojom se posesivno godinama davala

Još uvijek negdje duboko u meni se uspomenom preotima.

 

Sve rijeđe preko usana je prevaljam il po nekad spomenem

Više se za jezik od iznenađenja olako začuđeno uštinem

Blijedi,kao jesenje lišće odavno u srcu je opalo,i nestaje

Rijetko na nju bi uzburkano vjetrovima tiho podsjetilo.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,12.12.2017

 

Mrkač ispod peke, crno vino na stolu bi čekalo

 zrikavac 

Nekako uvijek prebrzo iznenada noć bi mi se spustila

Nebi li njen lik u suznim očima što prije podlo zagasila.

Uz tamu magle hinjske bi se prišlepale pa drsko gnječile

No moćne zvijezde i mjesec bi ljutito sve to brzo raspršili.

 

Sjećanja u duši odavno tajna skrovišta su sagradila

Da se nikad za nikad tajna ljubav nebi možda ugrozila.

I kad bi se zima dovaljala pa snjegovima sve zatrpala

Osmijeh sa lica nebi zbog zlobnih trunke se promijenio.

 

Jadnici duševni,bez ljubavi mizerni prosjaci…neznaju

Koju snagu i razornu moć u srcu zaljubljeni tad imaju

Jednostavno nema mora koje oni nemogu da preplivaju

I nema tih zakona i prepreka da im ljubav zagorčaju.

 

I po nekad kad bi slučajno onako baš slučajno poklekli

Na istu cestu obilaznim putem bi ushićeni ludi krenuli.

Nebi li se na njima poznatom mjestu nanovo susreli

I u posesivni zagrljaj voljene slatko u očima zaronili.

 

I nanovo ali još žešće ta čarolija se divljački zarola

Samo oni talasne dužine u srcima jasno prepoznaju

I totalno zaluđeni silnom plimom strasti i požude

Usnama vrelim napokon opet one izvore razbude.

 

Mrkač ispod peke, crno vino na stolu bi sve čekalo

Pa im snagu barem privremene zalogajem povratilo.

A Senjske bure i juga neka se ako žele podlošću udruže

Džaba im,nema te snage da tu ljubav iz zaluđenih srca pomjere.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,10.12.2017 u 08:38

 

Ipak za sve Iljuška hvala ti

koji zagrljaj

Sa tobom sam prvi put nakon 55 godina smisao života shvatio i koja zasljepljujuća praznina me konstantno okruživala kao i podlo lažnim slikama bezbrižnosti hranila.

Teško mi je bilo, ne znam dal priznati i shvatiti da sam baš predugo živo u zabludi. Sve ono što me je navodno pokretalo sa tvojom ljubavlju se niti trunke nebi uporedilo. Nikad u sebi nisam imao taj slatki nemir nastanjen,nikad se jutrima radostan nisam budio žureći da bih tvoj pogled vidio,tvoje usne ljubio. Ok ljubav prema djeci je nešto totalno drugačije ali ljubav žene nikad nije baš ono previše do mene dopirala.No to što se sa tobom čisto tako ne planirano desilo  pa me u oblake maštanja previsoko bacilo. Nevjerojatno je kako si sve u meni olako pokretala,volju za životom punim plućima hranila.Sve tvoje ideje i planove o našoj budućnosti sam tako gordo presretan prihvatao i sve u životu ka tom cilju  skoro pa u detalje planirao. Željeh cjelokupan svoj preostali život samo tebi i našoj djeci da posvetim i da ga na najljepši mogući način presretan proživim.

Bijaše to više od ljubavi,naša ne zasitna neopisiva čarolija koja stanovaše u našim svjetlucavim očima. Ne mogu i nikad neću da zaboravim osjećaj dok na tvojim usnama boravih,dok si mi strasno nimfomanski se predavala,kad si mi priznavala da si u sebi drugu osobu otkrila koja nije mogla moje strasti da se zasiti.Kad smo satima u poljupcima i maženju prekrasno uživali, a tek bi zrno te strastvene pohotnosti probudili. Mislih srodnu dušu sam napokon upoznao nego i hvala ti bože dragi dobio.

U početku sve se odmjeravaloAl si slatko svoje prikrivene tajne imala,ma koliko me željela i voljela, sjećaš se da si mi to postepeno onako stidljivo na tanane priznala.

Uvijek si svoje tajne vješto od mene skrivala.Bila si ekspert u slatkom laganju, tepanju i maženju.Ona tvoja nježnost kao paučina sa primjesom sadomazo žubora. 

Sve najdublje tajne vješto si tajila, skrivala,i kako uvijek vješto na moja pitanja izvrdavala pa teme mijenjala.U početku više si najboljoj prijateljici Lucijy iz Đenove vjerovala, siguran sam, al na mojim grudima definitivno ušuškat se si jako obožavala. 

Kada neko vrijeme nestanem, sa razlogom odletim,u mojim majicama si kriomice preplašena spavala.Grčevito bi ih stiskala, na taj način me mislima prizivala.

Svoje požude i strasti mislima na daljinu si mi tako jasno prenosila. 

Nikad mi nisi priznala sa koliko ih spavala al je i ne bitno,no ipak za sve moje prošle veze si onako nezainteresirano ispitivala.

Sjećaš li se prije nego smo ljubav vodili o tim trenutcima smo maštali.

Vatru susreta pripremali pa spontano  savršenstvo doživjeli.Sa prošlim vezama kriomice uvijek si me uspoređivala, na sve moje savršenosti vješto smješkom laskala.

Ljubav među nama se toliko zapalila, uzajamni apetit divljački nezasitan je porastao.

Vječno bi se mazili, tepali, vrijeme sekundama bi užasno prebrzo proletilo. 

Sve što bi rekla, uradila, slatko bi vatru u meni širila,samo za mene se sređivala, najslađe slatkiše nudila.Željela si da mi budeš vječno najdraža i žestoko privlačna.

Da te se nikada ne zasitim,tu neobjašnjivu ljubav ugasim. 

Puno mi je značilo što si mi tu ljubav uzvraćala,i to nesebično posesivno strastveno uzvraćala.Nikad niti u mislima nisam u našu vjernost posumnjao niti sam bilo kakve strahove imao da će sve to među nama jednog dana neminovno da se ohladi i da nas možda i rastavi. Ne, takve misli u glavu nisam puštao,ničemu crnom u vezi naše ljubavi nisam dozvoljavao da se pojavi.

Romantika koju smo zajedno proživljavali bijaše daleko ispred svih mogućih snimljenih filmova,kad pogledam tamo smiješni su što smo nas dvoje dijelili.

Zbog tebe bih tisuće kilometara vozio samo da bih te pola sata imao,ljubav prepunu emocija i suza vodio.I na pola puta kad bi me nazvala dal bih se vratio niti trena nisam razmišljao samo bih auto okrenuo i na tvom pragu osvanuo.

Bijah siguran do kraj života bit ćemo sretno zaljubljeni i jedan miran obiteljski život proživjeti.Pristao sam tvoju djecu da prihvatim jer bijah svjestan koliko znače ti.

Znam da ti je muž bio hladni okrutni karijerista,kome se osladila karijera i naravno fuj lažljiva prljava politika. Nije mi smetalo što si toliko djece rodila.Tvoja vrijednost bijaše duboko u tvojim grudima,osjećajima,tvojom uzvraćenom ljubavlju koji nisi glumila nego iskreno kao i ja ludo zaljubljeno proživljavala.

Naša neopisiva čarobna ljubav jednostavno je svakodnevno žuborila.

I kad smo se teška srca rastali sve smo krišom tajnovito nastavili jedno za drugim da žudimo.Nezasitno pisma pišemo,tepamo. Kad se sjetim tvog prvog pisma što je mirisalo suzama,kad si mi sve iskreno iz dubine priznala koliko trebaš me i koliko obožavaš i voliš me.

Kao klinac sam ridao,cvilio i patio zašto sam te nakon prvog zagrljaja pustio .

I tako luđački zavoljeh te,ništa me drugo nije interesiralo svo moguće vrijeme života samo za tebe bih potrošio.

Samo zbog tebe sam kao vodopadi 3000 stihova napisao,iz te jazbine nikad nisam iskočio.

U meni je ključalo proljeće,behari na duši su tepali a cvijetovi ludo zaljubljenog dječaka iz pupova iskakali.

Zime i jeseni sam zamrzio da se od tebe ne bih udaljio.Tih prohladnih godišnjih doba na neki način sam se plašio da te od te hladnoće slučajno nebi izgubio.

Oni nekako tugu dovlače,na hrpu ih sakupljaju,duši nedaju da diše ,sve je prigušuju.

Pa ta zima imam osjećaj sve neku zlobu loših ljjudi oko nas prosipa,pa se srce bori i na jedvite jade preotima protiv svih tih zavidnih zlobnika ,njihovih krakova i kranova. Jer nekako plaših se da nam nešto ne ubace i ovu čaroliju tiho podlo otupe i onu posljednju zraku savršene ljubavi svojim hinjskim čekićima ne zatuku. 

Jednostavno čaroliju naše galaksije bih najradije od svih mogućih galaksija brzinom svjetlosti sklonio,niti mrvu šanse im nebi dozvolio da nam sve to zatruju i pokvare.

Jer sa tobom sam imao samo proljeća do kraja ljetnih vrućina kad bi tvoj rođendan 08.08 strastveno proslavili dok bi svi oko nas nesvjesni slijepo gledali a nebi ništa posumnjali niti vidjeli.

Sonate našim usnama su svakodnevno kolale,dok su ptice pjevačice u grudima sretnički vrištale.Vjetrovi su nam skrivali tragove,lišče bi lelujali da se naši strastveni krici nebi čuli i otkrili.

Svo liše nas prikrivalo dok je sijaset ljudi na plažu oko nas prolazilo.Mi smo se u našem kampu sreće nezasitno i noćima imali.To sjećanje ostaje i nikako nemože da se zaboravi.

 

Nismo htjeli da nas život potroši,mada su se tamni i sivi oblaci većinom navlačili ali trenutke naše savršene ljubavi nisu trunke poremetili.I  na kiši i na pljusku smo se strastveno nezasitno imali.

Tvoje sijede sam presretan ljubio,mada si tek 33 skupila ali si toliko tuge kroz život prije mene dušom propustila i srce ti je bilo uvelike krvarilo i toliko toga kroz tvoje oči tuge mi priznalo.

Mada si većinom šutila i nisi te slike otkrivala no preko tvojih usana i poljubaca poruke sam dobijao.

Zato bih te onako često samo stisnuo da te nebi izgubio da osjetiš iskrenu ljubav što iz duše mi dolazi i da se opustiš i sve loše iza tebe ostaviš te što prije zaboraviš.

 

Bijah tvoje sunce što te zimi stihovima kroz sjećanje plamenovima strasti obavijalo.

Da izdržiš do proljeća dok se opet nebi ispod tvoje terase pojavio i opet te nezasitno imao.

Ispod kreveta i tavana si me danima sakrivala,dok bi mužu tablete za spavanje podvaljivala. Sve sa njim i oko njega ti se gadilo samo samnom si iskreno potpuno uživala,samo u tom našem svijetu srećom si se oblizivala.

Al priznaj nikad nisi vjerovala da ću ispred tvog praga da osvanem,muž ti je tvrdo zaspao.Na prozor sam ti po dogovoru kucao,pas je lajao a ti si smirena u zagrljaj mi skočila i na tavan me odvela.

Nisi slutila da će moja blizina da te vrelinom strastveno nakon dugo izbivanja oblije.

Kroz krovni prozor na tavanu mjesečina ti je oči pokrivala,lice ti je sjajilo,blještilo,tako strastveno si uzdisala.Mjesečina ti je blijedim tijelom zajedno sa mojim usnama plazila.Na stražu smo postavili burne vjetrove da se škripa kreveta ne čuje i strastveni preljub otkrije.Pas tvoj mezimac mi je palac noge lizao dok sam te luđački strastveni osvajao i imao i on je osjećao čaroliju koja se događala.

Nismo svjesni bili tog rizika,al ljubav  i strast te požuda je bila neumoljiva i opet bi to milion puta ponovili da smo šansu imali.

To potkrovlje, il tavan postaše naš atelje strastvene ljubavi,tamo smo najljepše moguće slike u dušama i srcima stvarali.

Iz te galerije nastajali su neprekidni stihovi koji su samo našoj  prekrasnoj ljubavi se posvećivali.

Našu strast smo svakodnevno najljepšim stablima požude pošumljavali,iskrenom ljubavi prehranjivali i suzama sreće natapali.

Ta čarolija od ljubavi  ljekovito je djelovala,sve loše stvari i tugu života olako nam je odagnavala.

To ne bijaše neka ilizija,maštanje, samog sebe zavaravanje,to se svaki put neopisivo savršeno dešavalo.Opijene bi nas mjesecima nakon tih noći i dana držalo

Pa bi opet planove skovali,kada i kako bi se susreli što bi pripremali da bi na kraju sve odustali,jednostavnoj spontanosti smo događaje prepustili i to se kao najbolji izbor i pokazalo jer sve savršeno i tečno bez problema bi nas pratilo.

On,tvoj jadnik od muža  bi tvrdo umoran i tabletama uspavan hrkao dok bi ga na tavanu smijuljeć se osluškivali. 

Taj strah i adrenalin nas još više palio.Mislih da smo sve to tiho odradili a onda si rekla da sam i ja stenjao i vrištao da je madrac mada na podu tavana nekako posebno slatko škripao.Krikove tvog tijela sam prepoznavao i uvijek sam znao koji poljubac sam ti udjeljivao.

Nisam ti vjerovao a onda si snimak našeg vođenja ljubavi pustila za kojeg nisam znao i bez teksta si me ostavila.Sve je to neku svoju prekrasnu draž imalo.

To strastveno ludilo kad smo jedno uz drugo bivali bijaše savršeno baš neopisivo. 

Dušu dubinski si srećom napajala,svom mogućom i nemogućom žestinom posesivnom natakala. Život iz tame si krčeći lavine nama ostvarivala. Nekako slobodni štih u meni si probudila,prvi put sam iskreno potpuno ženi vjerovao i na sve bio spreman i svega za tu ljubav bih se odrekao. Naučih da drugačiji potpuniji način da volim te i obožavam,prekrasni osjećaji obostrano su to potvrđivali da smo čisti bajku proživljavali.

Volio sam da te volim,pa i *neka svi čuju za nas* i još mnoge druge pjesme sam samo za nas uglazbio. Naša pregladnjela srca svakodnevno su još i još ljubavi tražila.Tek tada smo shvatali koju sreću smo imali da smo se susreli. A češće tišinom pukom smo preko usana nijemih razmjenjivali nadanja, želje odgovarali na ne odgovorena pitanja.Sumnje bazrazložne od nas udaljavali, jer smo neopisivom opijenošću savršene jubavi uživali.

 

Strast u našem bunaru nije se trunke praznila,na protiv podzemnim tokovima požude se neprekidno dopunjavala.

I tvoj pas je mene obožavao dok bi na tvog muža divljački i nakon godina lajao i od straha ti se on nije previše niti približavao.

Na neki način mu je to i odgovaralo jer je on svojih ljubavnica i više nego dovoljno imao ali je tebi brižnog ljubomornog muža pametno glumio.

Onda se i svega naš sin rodio,i bijah spreman da bih ga priznao,no rekla si neka sve tajno ostane ,nitko neće primjetiti.

No prva je tvoja majka primjetila da se tu nešto čudno dešava.Svi su se pitali na koga je ličio,što mu je taj osmijeh krasilo.

A još dok trudna si bila moje recitacije si mu puštala,moje pjesme ste zajedno kasnije slušali i pjevali i tako smo se uzajamno vezali.

Onda sam od drugih saznao da je ljevak i da voli motore i gitaru i da sve to na moje djetinjstvo podsjeća.No rekla si da se ne mješam da sve treba da ostane naša velika tajna prikrivena.

Od tada sam posumnjao da se nećeš držati naših planova i dogovora.

I na žalost to se i obistinilo,vrijeme  i daljina u tebi je nešto ohladilo il si se nečega uplašila da nebi djecu od oca odvojila rađe si našu ljubav i sreću žrtvovala da bi djeci bolji život obezbjedilil.Još uvijek neznam i nisam siguran što se u tebi desilo.

Opet od drugih se saznalo da su te na duhovne obnove nagovorili da mi mene zaboravila i svu našu ljubav totalno ugušila da sam ja taj problem koji ti predstavlja.

Ok ako si tako odlučila ja sve to prihvatam jer isuviše te volim da bih ti bilo što loše napravio il ne daj bože da bih se osvetio.

Onda su u meni krenula ne odgovorena pitanja,što dalje kako i gdje krenuti,na kraju krajeva što sa životom odlučiti.

Suviše ludo sam te volio ali sam očigledno bolno shvatio da te više neću imati,kako sve to prebolovati.

Kako bez tvog tepanja,pogleda osmjeha i vođenja savršene ljubavi živjeti.

Ispred sebe sam postavio neke nacrte planova kako bi najbezbolnija ispala ta nova za moje srce transformacija.Kako se iz te tuge i razočarenja iščupati,što bi bilo najpametnije poduzeti.

Iskreno prvu večer za mene ne uobičajeno se desilo,bure vina sam usamljen u sobi listajuć naše albume  popio te se totalno ono baš oblokao.

Sam sjećam se da sam ridao,jecao,vrištao,cmizdrio nebi li tu tugu tako mortus pijan nekako odagnao.I to mi se nekoliko dana iskreno dešavalo,samo sam se od sve te tuge groznim alkoholom udaljavao da o tebi i nama ne razmišljam.

No te je samo privremeno tugu udaljavalo,očigledno preslabe doze sam uzimao,a iskreno i na svašta i svakakve gluposti sam razmišljao. 

I zbog svih ti misli i okupacija,nekako se i depresija u grudi uvalila,mozak mi kuhao o tebi i nama sam miliun na sat razmišljao,odgovore tražio,čime i dal sam tu osvetu zaslužio. Sve sam neke užasno tužne instrumentale pronalazio,i grozne depresivne stihove iz duše ispuštao nebi li sebi koliko toliko bol olakšao. Od sviju sam se nekako udaljivo od svega i svačega samo u sebe se povukao.U ogledalu se nisam prepoznavao jer se mjesecima nisam brijao. Oči mi upale od alkohola i silnog nespavanja,čak niti redovno hranu nisam uzimao pa sam i skoro 8 kg smršao.No to me nije zanimalo kako sam,sam sebe sam sažaljevao.

Znao sam da je tugovanje bolno,al da je toliko bolno i da se čovjek bukvalno raspada ,da u njemu i posljednja nada sagorijeva nisam vjerovao. Mislih da sam čvrst kao stijena,no tvojim odlaskom mekušca u sebi sam upoznao i sam sebe iznenadio.

Znao sam da se tim pukim tugovanjem ništa neće promjeniti no to mi je nekako lakše padalo.Suze nisam susprezao,jednostavno sam ih puštao da ridajuć kapaju i na neki način dušu olakšavaju.

Onda se to tugovanje u prokletu agoniju pretvorilo,svi su nekako oko mene veseli bili i lebdjeli dok sam ja venuo,svakodnevno venuo i sam sebe sažaljevao. U mjestu sam propadao niti pedlja u naprijed ka riješenju te tuge nisam micao.

Onda iz tog samo sažaljevanja sebi sam postavljao pitanja,dal si me tako naivno iskoristila da bi svoje baterije napunila.No takvu te nisam poznavao,više sam sebe okrivljivao što sam ti totalno srce otvorio i sav život na dlanu poklonio. Rezervni plan niti položaj nisam imao jer je bilo sa tobom to nepotrebno,barem tada sam to smatrao i očigledno se debelo prevario i razočarao.

Možda sam trebao biti ono muško đubre da te uvijek držim pod kontrolom na uzdama i ta se potpuna ljubav nikad za nikad ne oktriva a pogotovo svoje slabosti da ti otkrijem. I nakon svega primjetih kako sam prema drugima oko sebe agresivan postao a ničim to nisu zaslužili Jednostavno su na pogrešnom mjestu pored mene u pogrešno vrijeme prolazili i gnjev moga bijesa nevini osjetili.

Počeo sam da se promatram svoje poteze i ponašanje da analiziram.Drage osobe oko sebe sam bez razloga maltretirao a kukavica bijah,što bi rekli muda nisam imao da svoje osjećaje u potpunosti kontroliram i da se drugima nevinim oko mene ne iživljavam.

I onda sam tako loš u njihovim očima postao,onaj čisti smrad od kojeg nema nikakve koristi.Nisam bio đubre jer od njega ima koristi,nego čisti ogavni smrad kojeg nitko ama baš ne podnosi.

Sebi sam rekao da tako ne mogu da nastavim nešto hitno u sebi i na sebi moram da poduzmem i promijenim.

Nakon silnih razgovora sam sa sobom sam neke stvari poduzeo i drugi pravac okrenuo.Niti sam te zvao niti sam što poduzimao jer nisam htio za tvoju mizrenu ljubav da cmizdrim i kamčim jer sam siguran da si ti daleko više od mene prokockala i izgubila.

Sve sam sabrao,od naše ljubavi ništa sa tvoje strane nije ostalo,volio sam te ali je bumerang tvoje ljubavi prestao da mi se vraća.

Trebao sam nešto konkretno direktno da poduzimam da ne bih puknuo. Stihove užasno teške i grozne sam pisao,samo tebe sam za sav moj bol optuživao.

Tako je bilo lakše na drugoga sve svaliti,jer nisam znao niti mogao misliti što te to natjeralo da se od svega okreneš i od naše ljubavi čarobne odustaneš.

Jednostavno tvoje opravdanje me nije zanimalo lakše je bilo kad bi tebe za sve bez ikakvih dokaza jadno mizerno optuživalo.

Sebi sam rekao,naše divno savršeno vrijeme prekrasne ljubavi smo imali,treba da budemo sretni što smo te osjećaje otkrili i bukvalno punim plućima proživjeli. Romeo i Julia su male mace što smo mi za pet godina imali da netko niti u sto života niti blizu nije otkrio niti doživio.

I onda me je ta misao vodila,bogu dragom sam zahvaljivao što mi te doveo.Ali isto tako tek nakon prekida sam oktrio da sam te daleko više nego ti volio jer sam užasno užasno teško patio,Možda varam se i ti si možda još gore patila ali ta strana mi je ostala prikrivena pa je meni sve teže i bolnije izgledalo.

Boli me što si zidope oko sebe sagradila bilo kakav znak sa tvoje strane ne dolazi sve se zatamnilo kao da sam tvoj krvnik postao a ne ljubav života sa tobom proživio. 

Samo mi je borba sa samim sobom preostala,moj život je bio u mojim rukama. Alkohol sam odavno izbacio,sportom se više i češće bavio.Rekao sam ne troši više energiju na nekoga tko ljubav ne uzvraća i to mi je bila nekako vodilja.Jeste da je bolilo al sam trpio,nekako se kretalo u naprijed i nije kao od početka da sam ucmizdren na jednom mjestu nepomičan uplakan stajao.

Prvo poluvirijeme si toni izgubio,no toliko toga sam sebi u poluvremnu sveg dešavanja sebi naredio. Meč do kraj sam trebao i morao da odigram i da sve bolne emocije i sjećanja u sebi savladam.

Bijaše jako teško,previše klizećih sudbinskih  startova,groznih duševnih krvarenja i povreda. I ta utakmica se nekako užasno odužila,sudija mi nije sudio čiste faule,grubu igru života je dozvoljavao i posljednju kap strpljenja iz mene je cijedilo. No sebi sam rekao,Toni možeš i moraš sve izdržati, i sad mi se teško toga kroz što sam prolazio sjećati.Samo jeza me neka drhtavicom savlada i molim boga da se nikad više ne vraća.

Bol je bila užasna no bijah svjestan da sam sa svoje strane sve savršeno korektno iskreno poduzeo i nudio da te niti trenutka nakon toga nisam ranio. Mada si vjerovatno mene optuživala da samo probleme od mene dobijaš i da te u nevolje uvaljujem.

Izgledaše mi da sam na kraju samo ja ispao gubitnik jer sam te više volio, al jednog dana hladne glave kad te budem susreo možda ćeš mi više tada otkriti i objasniti zašto si sve to morala da napraviš.Znam siguran sam da su djeca u svemu prevagnula,no neka to ostane enigma za sada nepoznata i zato nerješiva. 

Dan za danom polako svjetlo u dušu mi je stizalo jer sve više je tvoj postupak opravdavalo,i sve manje sam na tebe se ljutio i sve manje posesivno te mrzio.

Vjerovanje u mene se napokon polagano vraćalo,nešto mi je snagu da dalje nastavim tiho dolijevalo. Vjera se u meni opet probudila.Moram priznati ne bijaše tako lako preko svega prelaziti i sve ono zaboraviti. No duboko u sebi od tebe trena nisam odustajao,nekako sam bio siguran i tako se nadao da ćeš kad tada meni opet doći i meni pripasti da ćemo opet onu čaroliju ali za vječno produžiti i proživjeti.

Po nekad sam se sebi smijao i sebe ubjeđivao da ćeš se vratiti al je druga strana cinički mi govorila:            da vratiti će se kad na vrbi rodi grožđe

I stvarno što su ljudi govorili da vrijeme rane oblaže stvarno mi se i dešavalo nekako lakše sve se podnosilo. Nešto sam lakše a nešto još uvijek nisam prebolio,na nekim mjestima sam previše iskrvario previše mesa od sebe otkidao. Ali eto i dan danas se oporavljam,život kakav god da je bez tebe ljubavi nastavljam,al da ljubav prema tebi u sebi još gordo osjetim ne želim nikada za nikad da prikrivam.

Razum je kod mene recimo sada prevladao i nekako situaciju duše kontrolira,problem mi je srce,još uvijek se za tebe i tvoju ljubav bori i otima.

U posljednje vrijeme sve više smijem i nadam se,to je samo jedno vrijeme sebe ubjeđujem dok nadu u sebi kriomice lopovski potpirujem. Ona vjera u tu našu savršenu ljubav nikad neće barem kod mene prestati, a nešto mi govori da se i kod tebe ista agregatna stanja duše i srca događaju.

Vjeru u našu ljubav nikad neću zagušiti niti je potopiti,neka sama svoj put pronalazi. Ne mogu reći da mi svašta na pamet nije padalo, da ti se osvetim da te pred mužem ponizim i povrijedim,no sebi sam rekao,nemoj ona tvoja princeza je to nije zaslužila čaroliju od ljubavi godinama ti je poklanjala. I ne bijaše mi to neka utjeha ali se barem situacija bjesnila kontrolirala

I kada sagledam kroz ove užasne boli sam nešto novo u sebi savršeno otkrio da sam te ipak stvarno ipak daleko više nego ti mene volio. Jer sam više i duže patio,barem sa moje točke gledišta. Jednostavno si ne javljajuć se vrata zatvorila i odvratna gadura u mojim očima izmorenim suzama ispala. 

Zaključak ljubavi jedina,neka te život pripazi,da sve što proživljavaš lakše izdržiš,a na mene uvijek možeš računati,na našem mjestu, u našoj luci vječno zaljubljeni tvoj pjesnik će te uporno strpljivo čekati.

Možda nam se snovi jednog dana ipak ostvare i da djeca uz našu starost lijepi život dožive.

Ipak samo s tobom shvatih potpuno značenje velikih riječi …Volim te… hvala ti na toj beskrajnoj  ali suviše kratkoj ljubavi,no ona u meni se nikada neće ugasiti.

 

Shvati da sam volio,voljet ću i zauvijek volim te.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,09.12.2017 u 10:30 minuta

 

 

 

 

 

 

Jednostavno neznam što me održalo, iz te jame tuge i leda podiglo

ledenica

Nekako sve je niz brdo užasno brzo krenulo

Njen odlazak srce nikako od tada nije prebolilo

Kontakt s dušom bolno svakodnevno sam gubio

A  Srce lažnom nadom nisam više trunke ubjeđivao.

 

Jednostavno ruke od njene ljubavi sam napokon digao.

Snage za daljnju borbu bukvalno neprimjetno je nestalo

I sve planove za budući zajednički kakav takav neki život

teška srca u buktnji zaborava cvileć sam spalio.

 

Mape ciljeve i putove više nisam imao,sve sam zagubio

Svi snovi se raspršili,svu nadu u ljubav su skršili

Krajem smisla bilo kakvog život bez njene ljubavi

Na vidiku niti blizu nisam imao,sav sam se skršio.

 

Tako slomljen smisla za daljnju borbu nisam imao

A prokleta lažna nada svakim danom me cijepala

U ponor bez povrtaka u njen zagrljaj bi me gurala.

Mislih zar sam ovako bijedan mizerni kraj zaslužio.

 

Ulice prazne puste ispred mene se trčeć nekako gubile

Sebe bez trunke snage jednostavno nisam prepoznavao

Tako olako zbog jedne propale ljubavi sam potonuo.

Sa sobom sam pričao,ništa nije pomagalo samo sam ridao.

 

Blještavilo zajedničke budućnosti u mrkloj tami tuge je nestalo

Nikako ne shvatajuć kako me je sve to olako preolako slomilo.

Sav teret tuge  ne leđima užasno svakodnevno je slamao.

Jedva da bih glavu digao nebi li što ispred sebe vidio.

 

Nisam se tako slabašnog nikada ama baš nikada poznavao

Drugima sam savjete davao da se mora ići dalje ono uporno

Ali primjeniti te savjete na sebe nisam trenutka mogao

Jednostavno u provaliju beznađa sam cvileć propadao.

 

Da mi je netko pričao da takvi bolovi postoje,samo bih se smijao

A sada bih romane o tome bez problema u jednom dahu napisao

I evo nekako godinama tuge i beznađa sam bijedno preživio

Mnoge crne dane bez njenih usana strasne ljubavi sam izdržao.

 

I kad bi me drugi za savjet sada pitali,sigurno bi se šokirali.

Rekao bih im da nikada za nikad punim iskrenim srcem ne zavole

Neka uvijek debelu rezervu za slučaj razočarenja negdje ostave

Jer kada se to obično iznenada dogodi,nema se vremena reagirati.

 

Jednostavno neznam što me je održalo iz te jame tugo podiglo

Prazan sam,u meni trunke ljubavi više ne postoji,tako leden sam

Izgleda Bog dragi mi je drugu šansu za život poklonio

U život sa drugim nekim stvarima ali bez ljubavi me pješice uputio.

 

Toni Ljubiša Božić,Bugojno,07.12.2017 u 05:55

Ma očigledno briga te….svoju ulogu si odigrala

sve je u oku

Neznam da li se bilo što više trunke isplati

Pravi razlog objašnjenje prekida pronaći

Kako od kada se sve počelo tiho rušiti

Kako je moglo sve me luđački zaslijepiti

 

Da ništa godinama nisam niti mrve primjetio

U ljubav nikad trena nisam ti posumnjao

Niti sam bilo gdje na vidiku što primjetio

Kao iz vedra neba sve se bolno sasulo.

 

Svo vrijeme tako silno iskreno sam te volio

Cijeli svoj život i svo vrijeme tebi posvetio

Moram biti iskren i još više od tebe dobijao.

Bijaše to najljepše vrijeme životnih nadanja.

 

A sada sve ispada laž i neko jadno foliranje

A dal si sva moja pisma nakon toga dobila

Il si jednostavno hladno sve okrutno spalila

Da bi što prije ono naše vrijeme zaboravila.

 

Toliko dugo objašnjenje od tebe sam očekivao

I naivan glupi skršeni jadnik ostavljen ostao

Nemogu olako ono čarobno vrijeme da zaboravim

I da te iz srca okrutno hladno trenutno izbacim.

 

Za mene je to isuviše vrijedilo,srce mi dojilo

I sad tek uviđam toj ljubavi jedva odoljevam

Toliko me sve iznenadilo užasno teško pogodilo

Srce ridajuć je pucalo i nikako to nije shvatilo.

 

Cijelog sebe sam ti poklonio,milione stihova ispisao

Tvojim strastvenim usnama se gladno naslađivao

I sve tako olako bez objašnjenja izgubio,boli me.

Pokušaj da barem malo zaluđenošću da shvatiš me…

 

Ma očigledno briga te….svoju ulogu si odigrala

 

 

Baćuška,Moskva,01.12.2017 u 20:05 min

Svu ljubav si vidjela i osjetila u suznim mi očima

u oku

Sjeti se onog trena kad si ucviljena sagnute glave

Na jedvite jade sa mog praga slomljena tiho otišla

Niti jedne riječi od silnih suza nisi progovorila.

Na pragu tvoje srce uz mene je skršeno ostalo

Da bi na sreću mog života dugo dugo podsjećalo.

 

Riječi tim trenutcima nisu postojale,tišina je ridala

Sve se davno prije toga srcima usnama prenijelo.

Pravišmo se jaki,nesalomljivi postojani i neodoljivi

A duboko u grudima razvaljivali tuge bubnjevi.

Plašismo se nečega nepredviljivog što je sljedilo.

 

Budućnost tim trenutcima nas je užasno plašila

Al nekako tiha postojana snaga žuboriše grudima.

Da sam samo imao hrabrosti i snage da te zadržim

I nikad više ne dozvolim da se od mene odvojiš

I dan danas bih te strasno posesivno sebično grlio.

 

Al nije da se nije uspomena skupilo i tragova ostavilo.

Takvu ljubav nikad u životu nisam u srcu osjetio

Nikad mi niti jedna žena nije uz sebe trajno vezala

A ti u samo desetak dana tako olako sve zapalila

I toliko sreće i bezbrižnosti u mene trajno usadila.

 

Bila si tako sretna i potpuna i beskrajno iskrena

Kad si mi beskrajnu ljubav obiljem danima pružala

Onaj slatki nemir kad bih te tražio da bih te stisnuo

Onaj bljesak u tvojim očima i osmjehu žedno ispijao

Jer sebe sam u njima tako jasno divno pronalazio.

 

Svu ljubav si vidjela i osjetila u suznim mi očima

Ista ljubav ti se kao bumerang neprestano vraćala

I samo gledanje tvoga odlaska užasno je bolilo

Brdo nekih strahova u grudima podlo je gušilo

Suze same sa sebe priču tuge niz lice su slivale.

 

U sebi htjedoh da vrisnem…ostani ljubavi…molim te

Al neka nemoć uzela,iz tijela suza zgusnuta je cvilila

Još dok si me ljubila,oproštaj od tebe užasno me plašio

Taj trenutak bolnog rastanka nisam smio,niti zamišljao.

Strahu nisam dozvoljavao da me panično podlo obuzme.

 

Ženo,voljeh, obožavah I trebah te,trenutno si shvatila.

I tebi je ta odluka odlaskom u grudima razvaljivala.

Imašmo sreće sudbina tim trenutcima nije škrtarila

I trenutke nepregledne čarolije obiljem ljubavi dozvolila.

I kao takvu vječno u srcu savršenu nepreglednu čuvam te.

 

Baćuška,Moskva,01.12.2017 u 18:17 min