A nemaju razlog se skrivati,u sebi suzbijati

 

 

Sudbina,postaše samo pusti susjedi.

po nekad vide se, mahnu preko prozora

pogledom, klimoglavom tišinom pozdrave.

Suzu u oku lopovski jedva zaustave.

 

Da što prije vatru u sebi barem preostalu

u pijesak zaborava udrobe,duboko uzdahnu,

neke misli iz prošlost sjećanjem prebroje,

kao neki zaključak pokušavaju da naprave.

 

Al teško je, srca nešto kontra dokazati,

protiv samog sebe granu ljubavi rezati,

jer nemaju razlog se skrivati,u sebi suzbijati.

Toliko toga su zajedno donedavno imali.

 

Toliko se uzajamno radovali,sve dijelili.

I gle sad u što se pretvoriše,život ugasiše.

Da su i malo pametni istog trena bi požurili

Stare vatre potpalili, srce i dušu natapali.

 

Ona bi sigurno predložila topli medeni kakao

To ih na prošlost slatku podsjeća izluđuje

Al što jest jest savršeno bilo je, treba je.

No I dalje poglede razmjene ako ih uhvate.

 

Toni Ljubiša Božić, 30.05.2016 u 16:44 minuta

 

Nikad se ovako sretno a tako preplašeno nisam osjećao

 

Prije našeg susreta drhtim, nepoznat nemir me obuzima.

Bez daha na moment ostajem, nešto iz dubine upozorava.

Nestrpljenje se u beskonačne godine prikrilo, tiho preživa.

Svaki trunčić duše razvaljiva, srce se zgrčeno preispitiva.

 

Prvi put doživljavam da nešto plaši me i da bojim se.

A osjećaj kao da prvi put joj prilazim,sav se izluđujem.

Neznam što očekujem,o čemu da razmišljam,il reagiram.

Al više grize i plaši me,što nakon prvog susreta dolazi.

 

Možda se razočara, okrene i zauvijek u zaboravu me ostavi.

Nikad se ovako sretno a tako preplašeno nisam osjećao.

Strast,osjećaje nikad u sebi nisam niti blizu ovako pronašao.

Milioni misli ideja kroz srce prostrijele,nose čudne strahove.

 

Na prag joj dolazim, kleknut ću, želim da je ushićeno zaprosim.

Da se nevraća, da za ruku povedem je onako slatko presretnu.

O bože mili snage daj mi nedaj da se početkom svega uplašim

Da se okrenem i daleko negdje prestrašen luđački izgubim.

 

A volim je to je ljubav nesnošljiva, srce ritmovima izgara.

Drhteć,plačem, neznam što samnom se događa, ludim.

Kao da gledam je,nestrpljivo čeka me,bosonoga na obali.

Vjetar joj kosu sunčevim zrakam prelijeva, čarobna,jedinstvena.

 

Možda sam ja ipak malo previše zasljepljen,zaboravljen.

Trebao bih malo duže zaspati,da se glava napokon odmori.

Sutra dan bit će mi sve jasnije, sada neuračunljiv sam.

A kad sastanak se dogodi, o bože strah me oprosti mi.

 

Nemam snage, u oči da je pogledam, ludim izgaram.

Neću više nikada od sebe je pustiti,nisam normalan.

Posesivnost u meni sve zablokirala, svega me otima.

Zar je moguće da u meni kukavica skriveno otkucava.

 

Toni Ljubiša Božić,30.05.2016 u 09:10 minuta

 

 

Jaranica iz daleka se javila

 

Rana zora na prozoru zrake zaljepila

Kad ono telefon zazvonio, broj nevidim.

Prvom riječju je prepoznajem, draga je.

Kaže dobro je,bori se,na zapadu neda se.

 

Pitam je dal je položila neke ispite.

Naravno,zar si u mene trunke sumnjao.

Ma nesumnjam ,naše gore list razvaljuje.

Osjetih na licu joj osmijeh prosvira.

 

Savjete joj udjeljujem, samo naprijed.

Mudro i pametno u pojam ih ubijaj.

Oni misle da smo divljaci iz pećina.

A oni jadni su iza nas 500 godina.

 

Boli ih spoznaja kako superiorno možemo.

A istina je bolna i još gore vidljiva.

To ih iznutra izjeda, osmijehom odgovaraju.

Životna škola do mirovine il penizije se odvija.

 

A život neiskorišten, kad se računi svode proleti.

Nema se što nabrojati, koliko se divnih trenutaka

Ono samo za sebe i svoju dušu imalo,teško nabrojalo.

Previše prstiju bi imali da bi sve to dokazali.

 

A postoje osobe koje stalno kukaju, nezadovoljni.

Ono stalno rondaju, prigovaraju, mane sebi pronalaze.

Nikako iz života lekcije il pouke da napokon usvoje.

A drugi vječni optimisti u svakom trenu uživaju.

 

Uvijek svi smo rođeni sa suncem il mjesecem u grudima

netko i kad pogriješi il bilo što uradi pjeva

jer mu se život u potpunom smislu na široko događa

a drugom je to patnja i kuga bolna nepremostiva.

 

Idem spremam se, na poslu i u školi me čekaju

pozdravi pustu Kanadu dal i tamo nevole da kasniš.

I oni su dio ovog trulog ubrzanog jadnog zapada.

I kroz telefon osjetih onaj njen osmijeh me ispraća.

 

Toni Ljubiša Božić,30.05.2016 u 06:51 minuta

Netko u trenu se ohladi, sve zaboravi

 

 Netko u trenu se ohladi,olako sve zaboravi,

netko postane stijena u jednom jedinom danu,

a nekog nemogu da slome godine il vjekovi.

u njemu srce žubori,vrelo,ludo neponovljivo.

 

Jer kad sve daješ život postoji,ima smisla.

No zato srco je podložno i olako ranjivo.

Po njemu gaze,pljuju, kasnije ogovaraju.

Neznaju kad zavoli, nemoguće je da zaboravi.

 

A meni se jaranica žalila,ono kroz suze ridala.

Između njih se tragedija niodkuda onako desila.

Ona strastvena neponovljiva ljubav se ugasila.

Jedno drugo smiješkom pozdravljaju, al pate.

 

Neće da priznaju da se to nikad nije ugasilo.

Neće unutar srca barem trenutak da zavire

Da uvide da toliko toga unutra je preostalo.

I najmrtviji vulkan bi u trenu probudilo.

 

Al inat,neka sujeta, možda i ljubomora

Bistroj pameti nedaju da se tu upetljava.

Nepopuštaju,tvrdoglavo nešto nekom dokazuju.

A sutra dan mogu biti samo puki susjedi.

 

Njima je dovoljan trenutak da se strasno imaju

Pa da tu čaroliju te uspomene godinu nosaju.

Dok ih ponovo onaj zvjerski nagon ne probudi.

Pamet im izludi i opet nezasitno zgrabe se.

 

Tko zna možda ih starost jednog dana opameti.

Pa uvide da su jako glupo potrošili godine.

A da su mogli tako lijepo jedno drugo imati.

Makar bio jedan mjesec,tjedan il puka subota.

 

Toni Ljubiša Božić,30.05.2016 u 06:12 minuta

 

 

 

Bit ćemo vječno zaljubljena dječurlija

 

Kad jednog dana u zagrljaj dopadneš

Vječnošću zauvijek napokon pripadneš.

Kako željan sam da ljubav joj udjeljujem.

nema pojma kad joj budem tepao pa izluđivao.

kao beba šuškati, išli bi pajati jubiti vojeti.

 

Uz sebe muškarca čovika bude stalno imala

koji će joj tepati koji ce je maziti jubiti

gitaru svirati,snjom pjevati, luđački plesati.

Koja će to biti sreće prepuna čarobna ludnica.

 

Jedno za drugo se posesivno bori oduzima.

Neće biti mjesta niti saksije da se ljubav zakine.

Sve što u nama godine patnjom i samočom guši i putuje.

Istim oštrim nožem sudbine kratkim postupkom nestat će.

 

Od tada bit ćemo vječno zaljubljena dječurlija,

Di si patkice medena,moj bijeli nježni jabudu

školjkice satka prkosna,muvice preponosna,

buba majice,dođi jubi ovdje i ovdje me.

 

Neće biti dovoljno pridjeva koliko ih bude dobijala

nove ću izmišljati da joj ljubav nezasitnu poklonim

 

Kad bi ON samo tračak ovoga sa nekom doživio

nebi trena razmišljao,kapiju života bi otvorio

zaljubljene na miru napokon nasmijan pustio

i on bi srce širom otvorio da se ljubavlju napuni.

 

Oni su tu zakinuti,bolna njihova sudbinska istina,

rijetki sreću imaju, pa na ovo nabasaju i osjete.

A nas dvoje,zaljubljena dječurlija, nezasitno tepali

A ti ženo ženo najljepšeg imena,najslađih usana,

čarobne guze,magičnih prstiju,ubitačnih očiju,

opsesivnog osmijeha,izluđujućeg poljupca

Magičnog zagrljaja,najjmekšeg krila ubijaš.

 

Evo ako treba sa njim na ruski rulet pristajem

Tko preživi sve dobija, za mene navija sudbina.

Može i karte, može i starački način kao domine.

Igramo tri partije,dvije pobjede,il jedna neka odluči.

 

Al nešto mi govori, sigurnost neku beskrajnu ulijeva

Kao da smo satovi navijeni,isto vrijeme iste misli

istog trena opsesivno se okupljaju,zatitraju

srce razbude,kao nešto žele da ukažu,nešto naziru.

 

Toni Ljubiša Božić,30.05.2016 u 00:04 minuta

Eh kad bi nam se ista šansa ukazala, o maštanja…

 

Oboje smo tolike šanse životom imali.

Toliko su nam toga nepreglednog nudili.

Iz nekog razloga smo se eto prepoznali.

Između nas nije bilo sumnje,nekog igranja.

 

Nije bilo laži podlosti il nekog varanja.

Jednostavno potpuna ljubav se dogodila.

Vrijeme nam je bukvalno galaktički letilo.

Vremena nikad dovoljno nebi imali, uživali.

 

Njena mladost i ljepota sijedu kosu oblile.

Žuboreći izvor požudnih usana oboje zarazio.

Nitko od oboje nije shvatao,što smo dobili.

Al kako tutnjše silne godine, sve jasno je.

 

Zajedno mislimo,iste želje godinama valjamo.

I sve se tako nešto tajno na daljinu prikriva.

Tragovi se sapiru, plima nam godinama pomaže.

Sunce ranom zorom požuri da tragove sasuši.

 

I danas nakon toliko rastavljenih godina

Kao i prvog dana,usne žarke vrele osjećam.

A volio bih da samnom je,ono voljeno dosadna.

Da i posljedni atom snage iz tijela uzima.

 

Oboje birali, na grijeh bez povratka naveli.

Nema kajanja, nema jedne suze il predomišljanja.

Suze kroz osmijeh smo dijelili, slasno uživali.

Eh kad bi nam se ista šansa ukazala, o maštanja…

 

Toni Ljubiša Božić, 30.05.2016 u 01:21 MINUTA

 

 

S koljena na koljeno prokletstvo putuje

 

Kada čovjek sam od svih napušten ostane

Skršen ostavljen napušten tužan umire.

U ogledalu oronulo izgubljeno lice promatra.

Kuda i gdje, za koga je život uzalud skockao.

 

Što je rezultat svih njegovih trka, nadanja.

Djeca mu leđa okrenula,svo bogatstvo razgrabila.

U dom za nemoćne i stare ga što prije strpali.

Da bi njegovim bogatstvom napokon bančili.

 

Isto prokletstvo tog novca na sebe su navukli.

Nisu svjesni da su tek sada do bola zaglibili.

Kasno je nema više vraćanja,krv se zarazila

prokletinja u lozu se dublje i dublje uvalila.

 

Još mladi i slijepi su da prokletstvo novca uvide.

Njima su važnije neke druge stvari nega oca savjeti.

On nije normalan nije pri pameti što im govori.

Samoljublje oblilo, potomstvo prokletstvom ujelo.

 

Majku i oca su što prije satrli, da ih nebi više trpili.

U njima nema duše niti trunke kajanja, čista prokletinja.

I njihovo vrijeme prebrzo, protiče ista sudbina sustiže.

A djeca im postali proždrljivi snobovi,prokletstvo govori.

 

I tako lanac prokletstva i beskraja u obitelji sve razara.

Svega imaju, međusobno mrze se i stalno prokleto svađaju.

Oni za zdravi osmijeh skladne obitelji nikada neznaju.

Samo grabe i za nekoga spremaju i otimaju, al neznaju.

 

Oko sebe se neokreću, što im se roditeljima desilo

Uskoro ista oštrica mača od njihove djece ih sačekuje.

Kasnije kasno je uzaludno kajanje, šansu su propustili

Djecu kao i sebe su u idiote proklete jadne pretvorili.

 

Toni Ljubiša Božić,29.05.2016 20:53 minuta

 

Ako smo ljubav sretnu imali,ona vječno u duši boravi

 Promatram jaran mi nakon godina napokon svratio.

Život u njemu se skoro potpuno drastično ugasio.

Jedva sam ga po onim očima nekako prepoznao.

Bukvalno nepoznat starac na vrata mi banuo.

 

Dugo smo danima pričali,gdje je bio,čime bavio.

Kod mene u Vancouver je čudom iznenada svratio.

Jedna jaranica mu spomenula da me ovdje vidjela.

Pa uspio da me nekako preko naše raje pronađe.

 

Dok otežani priča,teško progovara, bez daha ostaje

onako ga odmjeram, izgubljen,nemogu da vjerujem.

Onolika mladost,ogromna snaga bukvlano sve nestalo.

Razočarano biće u život i ljude ispred sebe gledao.

Suze mu u očima, jeca i neprestaje, u njemu kajanje.

 

Jada se, godine stežu,leđima režu, probadaju.

Gubiš volju, ljubavi u tebi polako nestaje.

Pronalaziš usporene aktivnosti, sportove.

Zaboraviš kad si zadnji put ljubio,ljubav vodio.

 

Lice ti jarke životni stresovi grubo izrovare

Bore se uzredaju, kao krompira grubi redovi.

Glas ti ogrubi,postaješ ters, totalno nervozan.

Svoj rođendan zaboravljaš, što se jučer desilo.

 

Kose skoro na glavi nestane,koža se licem otegne.

Stomak kao bure vode niz pupak se užasno strovali.

U tebi niti trenutka volje i upornosti neboravi.

Svađaš se,sve te nervira,u tebi bezbroj razloga.

 

Odaš se porocima,propadneš, kava cigare alkohol obuzmu.

U njima nekako od razočarenja u život pronađeš utjehu.

Još brže i više propadaš,životna trka davno je prestala.

Postaješ jedvahodajuća mumija,smetaš, svi te nerviraju.

 

Kao da si ona podrpana ponjava postao,svi o tebe se otiru.

Sve na tebe krivice svaljuju, sve skupa se razočaraš.

I jedina nada ti ostaje ako uspomene u duši sačuvaš.

U svoj svijet se smireno uvališ, kroz osmijeh podsjetiš.

 

A život nek ide dalje neka vrijeme otkucava,neka prolazi.

Nije teško izgleda umrijeti, kad nemaš na duši oraha.

Kažu da plaše se oni šti su zla činili, puno zgriješili.

Uhvati ih panika sve iza njih će ostati ništa neće ponjeti

 

Al džaba je, sve te trke bogatstvo i blago da se sakupi

Na kraju života kad se sabere najveća u tome greška je.

Ništa sobom nemogu ponijeti,duše odleti,a tijelo raspadne.

Ako smo ljubav sretnu imali , ona vječno u duši boravi.

 

Toni Ljubiša Božić, Kanada,29.05.2016

 

 

Bože kad bih mogao

Bože kad bih mogao,eto ono jednu želju godišnje imao.

Barem tu mogućnost dobio,da joj poruke prosljeđujem.

Da tepam joj,svakog trena nešto požudno poručim.

Pomisao na nju izludi, nekako svemu jedva odoljevam.

Onu zvijer,divljaka u sebi eto privremeno kontroliram.

 

Jednom me je upitala, kako izgleda,dal se promjenila.

Iz prve sam joj odmah skresao, sve što imadoh rekao.

Strašno si ostarila,bore nabacila,kile si dopeljala

usne ispucale, kosa ti se oconjila, na ništa neličiš .

 

A od mene ljubav tražiš,tko te može tako polovnu poželjeti .

Reci mi tko se poželi sa tobom u krevetu trenutak povaljati.

Ma nema toga na ovoj galaksiji da bi na tvoju sliku nasjeo

Jedino bosanca na foru da uhvatiš, poljubcem sočnim zadojiš.

 

Što je živio živio, na tvoje otrove bi nasjeo,vječno zadojio

vidiš i osjećaš koliko toga u meni zbog nas  žubori doziva

osjetim onaj beskonačni osmjeh kako te drskošću obuzima

dok ti farovi prlje tim magičnim ubojitim svjetlećim očima.

 

Zamisli da si u ovom naručju, onako strasno čvrsto stisnuta

da ove ruke, ove usne tvoji divlji nagoni posesivno trebaju.

Zamisli kakvi orkani tek onda u tebi čekaju da divljaju

Ah dokle više ovo pusto maštanje, trebam te ženooooo.

 

Makar bila njemu nikakva, stara blijeda  i polovna

Ovom srcu i duši si neodbojno otrovna, jer voli te.

Nebrini, sve će to kad budemo zajedno da se popravi.

Samo od sebe će tijelo da procvjetava, jer će ti duša

Najljepše nastrasnije poljubce beskrajno da dobija.

 

Toni Ljubiša Božić,29.05.2016 u 16:19 minuta

 

ISTINSKA LJUBAV JE SPOJENA POSUDA

 

 

Kada nestane struje a jube poludi,ono slatko otkači.

Sama sa sobom priča ludorije, luđačke gluposti izvodi.

Gola bi se skinula,na terasu bi izišla, ono baš vrištala.

Fotografe prozvala, režisere da snime ljubavne filmove.

Da srce  otvori,dušu da iscjedi, koliko ljubavi šalje mi.

 

Vidi se da totalno moja je, toliko sam na nju ponosan.

Ono otkačeno beskrajno radostan, jer potpuno imam je.

Što je u meni neki izvor prepoznala, iskrenost osjetila

U kratkom roku procjenila,odabrala, na srce si položila.

 

Još uvijek nevjeruje,još uvijek je trenutcima zbunjena,

Sa kim je galaktičku bajku beskrajne ljubavi  otvorila.

Pa tako luđački zaljubljena pokušava da silno uzvraća

neizmjernu otvorenu beskonačnu ljubav da udjeljuje.

 

U 5 minuta se 10 puta presvlači,vatru u sebi da primiri.

Bosa bi u momentu skakala da bi se u štikle nabacila.

Da može film o njenim ludorijama bi beskrajno snimila

Preporučeno preko povjerljivog kurira u ruke predala.

 

Da vidim da je potpuno osjetim,dok sam u daljini kanade

Da toliko treba obožava i voli me, više ništa mi netreba.

Ona je prvim poljubcem sve priznala, srce je odala.

Nema vraćanja, jedno za drugo od davno smo spojene posude.

Kad jednom ide i drugog bi srećica istog trena preplavila

ako se tuga uvali i drugo istim suzama jecaja se potopi.

 

iSTINSKA LJUBAV JE UZAJAMNA SPOJENA POSUDA

Nezamislivi životni put sreće savršenim je otvorila.

 

Toni Ljubiša Božić,29.05.2016 u neko vrelo doba

ŠKRTA NA RIJEČIMA

 Pišem, godinama dušu procjeđujem

Svako jutro pokušavam da je radujem

Nekako slatko da je stihovima iznenadim.

A ono prođu mjeseci da se trunke nejavi.

 

Eto ja jadnik roman ispišem 101 put se preznojim

da joj objasnim da napokon jako ozbiljno shvati me

DA UŽASNO POŽUDNO POSESIVNO VOLIM JE

 

A ona kao iz frižidera da čašu ledene vode izbaci,

kratko i jasno prozbori da se previše ne umori

na jedvite jade progovori, ljubavi VOJIM TE

 

A ja mekušac na te riječi se sladorom oduzmem

neke energije savršene posebne napijem

i dalje kroz ovu samotnu kanadu tko zna gdje

ovako usamljen pijan il izgubljen zaputim.

 

Škrta je na riječima, al ih pravilno probira.

Njene dvije su kao moje tisuće,zna da se izrazi.

Ja neznam to tako olako volim te direktno izreći.

Meni treba malo okolišanja, malo slatkog tepanja.

 

Ona kratka i jasna je,obožavam i silno volim te.

To je najduža rečenica koju je davno izgovorila.

Al usne, bože njene usne vulkan u sebi imaju.

Po njenom tijelu vihori strasti i požude kolaju.

 

I to je dovoljno,jer znam da je ozbiljno mislila

Sve to onako kratko i jasno izrekla,nema mrdanja.

Eh moj bosančino, zagubljen tamo negdje u kanadi

Nemaš pojma koliko zbog tebe ona pati i suza polomi.

 

Što si se tih glupih riječi dosadno dovezao.

Ljubav potpunu iskrenu savršenu si dobio

Da si je sanjao na tako magičnu nikad nebi naletio.

Budi sretan i ovako na daljinu da ti se ukaže.

 

Nemaš pojma koliko ona treba želi i voli te,

I onda ušutim, niti jedne više neprozborim.

Nagarim brzim korakom parkovima vancouvera

Držeći na usnama sjećanje i dragim slikama.

 

Toni Ljubiša Božić,29.05.2016 u 12:01 minuta

 

Do kada više u suho tepanje,do kada proždrljivo nadanje

 

Do kada više te spojene kazalje,

da ranom zorom škripeć bude me.

Do kada misle da bude me,izluđuju

neprekidno podsjećaju da tamo negdje,

u daljini skrivena najslađa duša postoji.

 

Toliko posesivno misli i žudeć treba me

pa nezasitnih želja sama sa sobom prosipa,

usamljena luta za dodir usana i snovima otima,

kamči,zove posesivna,u čuperke se pretvorila.

 

Uvijek, svakog sata kad se kazaljke poklope,

Prepoznatljivo već godinama zaškripe,podsjećaju,

Buncajuć ponavljam,ma ne to se meni ne događa

to naše duše uzajamno dosadno neprekidno tepaju

jer smo u debelim snovima tko zna gdje zaglavili.

 

Nekako taj šok, tu škripu zbunjen pretrpim,

I kao trenutkom se probudim i kažem si

ah to ljubav moja nanovo podsjeća

koliku ljubav i posesivnost sadržava,

prema nama osjeća, da ništa nema smisla

da sve pustošću ječi i cvileć prazno je

ako ove dvije duše nisu čvrsto spojene.

 

Nakon škripe kazaljki se nasmiješim i okrenem,

kao da je zagrlim,usnama nade umirim

i nanovo u zajedničke snove odletim.

Nekako nerazdvojno zagrljeni i spojeni.

 

U jutro rano kad se probudim,smijuljeć se

sa sobom mudru prozborim, eh moj jadniče,

nemoj na nju sve da svaljuješ, izmišljaš

ona tebi fali, bez nje ti ne štimaš, grozan si.

 

Sav se okolo uzvrtiš ako joj glas nečuješ

u sebi nervozom izgaraš, uvijek zaboravljaš

u žurbi si da nešto nezavršeno kao završiš,

a nemaš pojma gdje si stigao,što planiraš.

 

Pa se u sebi toj naljepšoj ženi poklonim

Što mi vrijeme barem tim sekundama poklanja

Što me škripom par sekundi duhom podsjeća

Da ljubav naša jedinstvena i prevrijedna je

i da tako savršena posebna a tajna treba dugo

Totalno dugo prikrivena i samo naša da ostane

 

O bože daleka ženo,suviše fališ mi,shvati,

Neznaš kako beskrajna kanada prazninom ubija

Kad bih barem mogao da ti pismo prosljedim

Da kroz svaku riječ osjetiš koliko značiš i trebaš mi.

 

Do kada više u suho tepanje, do kada proždrljivo nadanje…

 

Toni Ljubiša Božić,Winnipeg,29.05.2016 u 00:15 minuta

 

ŠAPAT VRISKOM OČIMA

 

Plima,dušom suze kolaju,pričaju.

Glas ne podižu, vriskom šapuću.

Nema je,patnja podlo ubjeđuje.

Odustani,u srcu više ne boraviš.

 

Odjednom pučina zamaglila,stušilo

Iz mene je sve napokon izronilo.

Jecam,ridam, neku priču prepričavam.

Oscjećajuć duboko u srcu se raspadam.

 

Glavu podigni,ako možeš u oči gledaj me.

Hoću da te promatram dok to izgovaraš.

Jednostavno nevjerujem i ne prihvatam.

Razlog za ovaj prekid nikako ne postoji.

 

Daj molim te smiri se, neka sve prenoći.

Možda u jutro bolje rješenje ćemo pronaći.

Zar ti nije žao svih onih divnih godina

Zar ti nije žao enciklopedije stihova.

 

Ako odeš, ako me ostaviš, sve uništavaš.

Nemoj misliti da je tvoja duša snažnija

Da si u srcu duboko otpornije, varaš se.

Jedno bez drugo prazno je, bolno neide.

 

Sve one suze što smo rastavljeni prolili

Zar smo već zaboravili, koliko patili

Ono planova isplanirali,da bi se imali.

I sada tek tako okret glavom sve nestane.

 

Ženo shvati obožavam i užasno volim te.

Molim te nemoj više tih bolnih rezova.

Isuviše puta duša je izbodena,ranjena.

A srcu nije od leda mi il kamena.

 

Ženo ja krvarim,sve rane duboko osjetim.

Neželim da pomišljam da se predomišljaš.

Duboko u moru neće me pronaći, nestat ću.

Bez tebe,ove ljubavi nema smisla ničemu.

 

Toni Ljubiša Božić, 28.05.2016 u 12:20 minuta

Bijaše živahna djevojčica

Za njenim korakom životom se prašilo.

Iz njenog osmijeha sve je tugu brisalo.

I dok je ovce mazila, priče im pričala

O svom budućem životu je često sanjala.

 

A crkveni zvonici svugdje je pratili.

Na vrijeme upozoravali da vrijem je

Da kući krene iz pustinje vrati se.

Dok jagode u jogurtu često bi sanjala.

 

Pokošenom travom bosonoga bi pjevala.

Pogled na more sa planine je bacala.

U zagrljaju najdražih često provodila.

Toliko puta o sreću u životu maštala.

 

Toliko izobilja dobila,potpuno uživala.

Dok se nije udala, pogrešno napravila.

Jednostavno zaletila, nije srce slušala.

I sada prečesto puta razmišlja, zašto.

 

Zašto je život u tu vezu lažno naveo

Zašto je dozvolio da se duboko zaglibi

Sebe tu nevidi, jednostavno tužna je.

Svakog jutra suzama isprati svitanje.

 

Ništa u životu sa njim nije doživjela.

Više bijaše robinja,o ljubavi maštala.

I sada nakon toliko godina se isplače.

Čita horoskop,gata po nekim kartama.

 

Pokušava u budućnost da malo zaviri.

Da osjeti dal je nešto bolje sačekuje.

Svakodnevno srcem strpljivo osluškuje.

Jedno biće posebno srcu joj potrebno

Tu je svakim trenom eto ga pristiže.

 

Pa znojna na pokošenu travu bi zalegla

U plavom nebu među oblacima tražila

Njegov lik da se barem trenom ukaže.

Nada bodri je, tvoje vrijeme pristiže.

 

A u njoj toliko toga obiljem preostalo

Za buduću ljubav tajnovito se čuvalo.

Pohranila čežnju,škrinju tajnu najveću

Svirača,pjesnika iz daleka po nju dolazi.

 

Toni Ljubiša Božić, 28.05.2016 u 11:10 minuta

Zbog tebe ovakav sam

 

 

Halo divna ženo, nezasitna ljepotice

zar nevidiš koliko si ga zaludila

zar ne čitaš, beskrajnu ljubav osjećaš

u tom osmijehu u tim zaluđenim očima.

 

Znam da osjetiš i da jeza te provaljuje

koliko ove ruke drsko strasno žele te

a tek da znas nemožeš da pomisliš

dok ne doživiš koja čarolija čeka te

na tim od čekanja ispucalim usnama.

 

 

A tek kad na ovim grudima budeš zaspala

Tek onda budeš obiljem doživjela i shvatila

Što si godinama čamila i užasno propuštala.

Ni sad nije kasno, budemo toga proživjeli.

Jedno drugo upoznavali bajku doživljavali.

 

Samo prepusti se,strpljivo skriveno čekaj me,

tu sam iza onog ogranka,gdje si tragove prikrila

sada nema povratka, dvije zvijeri se udružile,

divljinom nezasitno haraju jedno drugo ćuleć

slatkom maštom na daljinu posesivno dodiruju.

 

Još da znam gitaru svirat,pa naučiti pjevati.

Svaki dan bi stihove i glazbu jutrima dobijala

Stalno bi na festivalima sigurno pobjeđivali

Jer bi savršenu posesivnu ljubav pokazivali.

 

Toni Ljubiša Božić,28.05.2016 u 09:24 minuta

Fali mi riječi da je opišem sve pokažem

 

Samo sam je sa lanca iz pećine samoće pustio

da u meni moje srce i dušu tiho oblikuje sortira.

Opijenost međusobna prosto drsko neobjašnjiva

najbolje se tišinom dubinski istinski razumijeva.

 

A žudnja beskrajna, jednostavno magično neopisiva.

Posesivnost široke ruke gladna zvijerski proždrljiva.

Radost slijepa pučina,prelazi dalje obronke planina.

Očaranost bukvalno neuhvatljiva nikome shvatljiva.

 

Oduševljenje, da imam je samo moje prečarobno je.

Koji je to poseban osjećaj kad je očima promatram

u sebi vrištim derem se, sve odjekuje,tijelo naježi

koliko želim reći ti ženo da te luđački obožavam

i srcu posesivno dozvoljavam da beskrajno požudno ima te

jer tako čežnjivo, nezadrživo nekontrolirano volim te.

 

Jedino ona shvatanje ovih riječi u punom smislu probudila,

proždrljivu životinju stvorila i sada bukvalno glođem je.

 

To zelim, to treba mi, to volim i jednostavno kuzim

da tu vise nitko nista nemoze promijeiti, zaustaviti.

Da se oni skroz okrenu i promijenu, da shvate da gube nas

da radi nas sve napuste, cijeli zivot nama posvete

Nikad vise nece nas niti u mašti imati mogu samo žudjeti.

 

Za njih su svi osjećaji prestali,baš smo ohladili i otupili

no ova ljubav kao plimni val je uletila i duše nam očistila

samo čisti kristLni pijesak osjecaja za sobom je nasukala.

 

Divljakuša svoju raspuštenu energiju sa lanca je pustila

nekontrolirano divljinom života zalutala i baš uživa.

Čeljustima raskida,sebe neprepoznaje,u kom svijetu je.

 

I teško ovo što nam se dešava da bih shvatio il objasnio.

Nepresušno oduševljenje,nestrpljivost,Luđačka zaluđenost,

beskrajna nestrpljivost,bez mrvice kajanje, čežnjivo tepanje, strpljivo beskrajno nadanje,sočni poljubci, uzavreli dodiri,

čarobni zaluđeni stihovi,srceparajući akordi,škrinja dodira, kolijekva bezbrižnosti,strast i požuda nepregledno neopisiva…

 

O milo moje,jednini si smisao da se život dalje nastavi…

 

Toni Ljubiša Božić,28.05.2016 u 08:50 minuta

 

 

 

Tek onako usput krišom otkrivam

 

 

Ona puni četrdesete iduće jeseni,od tada život meni će posvetiti.

Gordu mladost ćemo održavati,plodovima života se prehranjivati.

A sve se dogodilo one noći,bijaše neki savršeni maskenbal.

Nije me prepoznala, očigledno sam masku baš super pripremio.

 

Onaj prvi dodir,prva molba ispružena ruka da samnom zapleše.

Ruke su zadrhtale,jače me stisnule, osjetih kako tresla se.

Mariachi smo plesali,kroz masku suze neprimjetno je puštala.

Uz mene se trenom stisnula, i istog trena potpuno prepoznala.

 

Njena maska savršena nakićena meksikanska šarena haljina.

Oko nogu se petljala,strast u nama buktiše do ludila dovodiše.

Ni sam se nesjećam, kako izvukosmo se, iz te mase smo nestali.

U šumarku,na prekrasnom mjestu strasnom ljubljenjem zavrsili.

 

Od tada svaki maskenbal zajedno planiramo, dobro se skrivamo.

Nitko nebi posumnjao, da se ljubav, preljub strasni događa.

Tek onako usput krišom otkrivam, mjesto i grad prikrivam.

Na drugom kontinentu stanuje,svake godine željno iščekuje.

 

I dok me ove godine valjaju, posesivno u njen zagrljaj vraćaju.

Teško je toj sočnoj mladosti odoljeti jednostavno neizluditi.

Osjećam njenu vrelu krv kako nasljeđujem,svojom upoređujem.

Jedno od drugoga sad smo neraskidivo strastveno sazdani.

 

Još od tada krijepost u meni neprestana žubori i stanuje.

Riječi  kroz stihove očiju sklopljenih trunku škrto progovre.

 

Grižnja savjesti,prokleta, ponekad između nas bi se uvalila.

Da može sve bi ohladila,zauvijek prekinula,al ljubav jača je.

 

Toni Ljubiša Božić,Split,28.05.2016 u 07:13 minuta

 

 

Da imamo kad ostarimo što gledati

 

Zaspah kao klada,tko zna koji put nešto promatram.

Prate me neizbježno, neprimjetno sklopljene kazaljke.

Nesto vodi me da pazim i brinem za ljubav prikrivenu.

Ovaj unutarnji slatki nemir se jednostavno neobjašnjava

on pluta, slatko provocira,na strastvene ideje suludo navodi

bukvalno kao najljepša životna uloga se čudom proživljava.

 

Na pamet mi padaju ideje koje nikad nebih pokrenuo.

O njima barem za sada nikada nebih trunke razmišljao.

Al izgleda sve u svoje vrijeme se čarobno događa.

Nekako nam postaje interesantnija životna uloga.

 

Zato već nekoliko godina preozbiljno planiram.

da je potpuno iznenadim,naravno oduševim.

Do u tančine skoro sve sam detaljno planirao.

Da bude mi,mada već jeste,uvijek najljepša.

 

Kod postolara posebne čarobne cipele bi pravili.

Krojačica noćima nebi spavala, sve bi sašivala, heklala.

Da je zaslijepi, da bez teksta oduševljena ostane.

Slikara bih posebno naručio da bi nam portret uradio.

 

Fotografi će filmove i slike skrivenom kamerom snimati

Da imamo kad ostarimo što gledati,nasmiješeni uživati.

Razne vrste riba na stolu budu pregladnjele goste čekale.

Treba ovo skromno i po svemu posebno vjenčanje da upamte.

 

Spisak i listu imena nismo posebno pretresali niti pazili.

Tko se pojavi,uvijek je dobrodošao,ljubav ovu da blagosovi.

Staru vatru bolne prošlosti, budemo novom vulkanskom zagasili.

Patnje,loša sjećanja budemo istim trenom u živom blatu zagušili.

 

Toni Ljubiša Božić,Split,28.05.2016.u 05:27 minuta

 

 

Prostranstvo Kanade kanjonima duše satire

 

Od početka prepoznali što nam sve pripada.

Od prvog dodira usana,nastupila ludnica.

Oboje strasti pregladnjeli,noćima žderali.

Po nekad bi ubrzali, uzdasima usporavali.

 

Pa bi se kladili, beskrajno ludo cerekali.

Nismo shvatali čarolija nam se dogodila.

Kartama smo gatali, dlanovima sudbinu čitali.

Jedno drugo beskrajno izmišljotinama palili.

 

Čežnjama,dugo čekanje napokon se isplatilo.

To što smo imali rijetko se drugom ostvarilo.

Subina naša bijaše u našim raširenim rukama.

Al neka zla sila sve u nedogled pokvarila.

 

U toj bajci oboje smo čaroliju proživljavali.

Nesvjesni koju šansu na pladnju smo dobili.

I sada godinama kako je užasno bolno nestala.

Te usne taj krajolik to tijelo tiho izaziva.

 

Da smo mogli negdje bi se zauvijek zaključali.

Sve roletne bi spustili,u skrovište ukopali.

Da se trunke ljubav ne zagubi niti izblijedi.

A toliko godina o tome smo samo pusto maštali.

 

I gle sada gdje smo zaglavili,sve bolno izgubili.

Prostranstvo Kanade kanjonima duše satire

A ona obronicima Like suze gustim šumama prikriva.

Po nekad tajno pismo pošalje,bolna godina nema je. 

 

Kad bih barem mogao da joj poruku proslijedim.

Čekam je,nema veze kakva skršena bude pristigla.

Neka je sijede eto savladaju, bore lice prošaraju.

Na ovim usnama na ovim rukama čeka je čarolija.

 

U dubini osjećam nije me trunke nikad zaboravila.

Zna koju zakletvu imamo,pred kime smo se zakleli.

Da bezobzira na bilo što, jedno drugo budemo čekali.

I to tješi me,to godinama prokleto lažljivo nadanje.

 

Toni Ljubiša Božić, Toronto,27.05.2016 u 05:58 minuta

DO KADA ĆU SEBE DA OBMANJUJEM

 Do kada ću sebe bolno da obmanjujem.

Do kada pustim lažima i prehranjujem.

Onako nadom, iscrpljujuće da lažem se.

Izgleda ovo malo srca dok ne pregori.

 

Neznam tko me više u kanadu poslao.

Tko me na ovu pustu daljinu navukao.

Tko mi je ovdje neki lažni raj obećao.

Prazno je,prazan sam,strašno iscrpljuje.

 

Od Otave, Toronta i dalekog Vancouvera

Ogromna zemlja sa milion jezera otima.

Bolno se jadom i čemerom šumeć raširila.

A u meni jadno,mizerno,i suzno svitanje.

 

Imam osjećaj nekako život mi u trci prolijeće.

Za ovu ljubav nezadrživo trudim i borim se.

A imam osjećam sve gore je, izgaram do pepela.

Mladost u meni se zagubila, starost na vratima.

 

I taman kad mislim da zlatna ribica moja je,

Ona pobjegne, u delfina il ajkulu se pretvori

Sreća se izgubi sva nada mi bolno pobjegne.

Samo strpljivo,idemo dalje, laži si ponavljam.

 

Do kada, strast u sijedoj glavi prepričava.

Njena mladost topi se,a čežnjivo trebam je.

Pa opet podignem glavu i kažem nema predaje.

Al brzo pokleknem, brzo razočaram, propadam.

 

Čemu ova trka, borba, lažno nadanje.

Nemam je, glasa joj nečujem, boli me.

U meni rane ne zacjeljuju, više paraju.

Krvarim, osjećam, baš ću da je izgubim.

 

Ako javim se otkrit će bazu i tragove.

Ako se nejavim, srce ću da joj zaledim

Neznam što je gora prokleta kombinacija.

Tako treba me, zadnji put mi se žalila.

 

Kao da jučer se desilo, tako je jecala.

Vodi me iz ovog dvorca lažnog blještavila.

Bože zar proletiše tolike samotne godine.

Kao da jučer za rukav ridajuć vukla me.

Vodi me ljubavi, kako god znaš ukradi me.

Ne želim tih trenutaka da se prisjećam

Ne želim u to ridanje ponovo da ulazim.

Jedva i ovako bez nje kanadu prolazim.

 

Dal ću izdržati opet joj se nejaviti.

Sumnjam, ovo ludilo je nezadrživo.

Sve linije i žice su hujom rastrgnuli.

Sve prozore i poglede su na zazidali.

 

I kad god prođem nema je, na terasi ne boravi.

Sve su joj zakinuli da bi strast u nama ugušili.

Da bi napokon sami od savršene ljubavi odustali.

A kako , neka nam neko bezbolan način pokaže.

 

Neka nam bez operacije izvade iz duše nadanje.

Neka nam iz očiju istrgnu plamena blještavilo

Neka nam osmijeh burom zalede, neide i neide.

Prokleto prazno i bez nje bolno je,ovo ubi me.

 

A još gore je što njemu na papiru pripada.

Pokušah i druge žene da osvojim  pa doživim.

Džaba je, ona mi na usnama, ona drhti venama.

A kad oči otvorim suzama se probudim, nemam je.

 

I svako kanadsko svitanje, prepuno suza i nadanja.

Dan i nekako trčeć prebrodim ,nekako manje pomislim.

Al kad noć se primakne il pauza me neka razuzme.

Opet lažem se, obećavam, do kada sebe da obmanjivam.

 

Al nešto u meni neda mi da konačno od svega odustanem.

Pokušavam da saznam i razumijem sve normalne razloge.

Dobro kažu mi, baš si idiot, tvrdoglav i nedokazan.

Ti kao da u bolu i čemeru bez nje uživaš, probudi se.

 

Toliko mladih žena čeka, trče i vrti se oko tebe, pogledaj.

Sad bi ti u krilo skočile, nepreglednu ljubav pružile.

Pa kažem ih džaba je, probo sam, neide, takve ljubavi

Više nikad neću naći, samo na njenim usnama tragovi postoje.

 

Toni Ljubiša Božić,Kanada,Otava, ponoć otkucava,27.05.2016

 

Nikad im ovu strastvenu ljubav nije niti nudila

 

Znali su jako dobro da se ludo volimo.

Na sve načine pokušavaše da to nestane.

Da se previše ta strast nerasprši, otruje

Poslje kasno je, ništa moći neće da urade.

 

Samo snjom potmstvo želim da propinjem.

Da u krilu zajedno sretni krletku ljuljamo.

Da ono naše posebno imamo gojimo, pratimo.

A ona jedra prezrela, za ljubav kreposna.

 

Samo za mene nezadrživo savršeno stvorena.

Godine nam nesmetaju,mada nam podvaljuju.

Da jedno sa drugim nikeko različito neide.

Muke nam to nestvara,čak što više očarava.

 

Ljubim je onako raspuklu od strasti satkanu.

Godinama stoljećima za mene na odurnom čekanju.

U srce nas direktno kao najslađu metu pogađa.

Strijela amorova od ranjavanja sve nam odobrava.

 

A ona mudrica, pametna, svim udarma juga odoljeva.

Čarima na daljinu ovu vezu neraskidivom održava.

Za druge je možda polovna,jadna istrošena nikakva.

Jer nikad im ovu strastvenu ljubav nije niti nudila.

 

Pa me nagovaraju da je zaboravim da se potrudim.

Da na ostale u prolazu barem trunke pažnje obratim.

A ja sa njom ih uvijek poredim, manu uvijek pronađem.

I uvijek nanovo u njenom naručju netrpljivošću završim.

 

Toni Ljubiša Božić, Otava,26.05.2016 u 14:40 minuta

 

 

I nakon samo tog poljupca sve je krenulo podivljalo

 

Niti sanjao nisam da mogu ovoliko da zavolim

Hajde da je to neka mlada divlja i slobodna

A da mi srce osvoji žena daleka i udata.

Nikada mi to na pamet nebi palo nema teorije

Ali gle čovjek se tako iznenadi koliko ludo može da zavoli.

 

Eto baš ona sa morskih obala  srce mi je olako

Da ne vjerujete trenutnim poljupcem osvojila.

Ima djecu, u braku i nije baš nešto sretna uživala

Možda je zato spontano zgriješila poljubac mi udijelila.

 

I nakon samo tog poljupca sve je krenulo podivljalo

Pisao sam dnevno po desetak stihova pjesme se redale

Oči od nespavanja i maštanja podbule,bože kako zavoljeh je.

Iz glave ne izlazi svakog trenutka želim da se pojavi.

 

A zabranjeno voće je bila znao sam djecu je imala.

Nisam imao pravo da se tu umiješam i život planiram.-

Ali eto desilo se ljubav ne bira staze i stazice ona desi se.

Kada se najmanje nadate ljubav čarobnu doživite.

 

Da je opisujem, nemoguće je tu ljubav i strast opisati

Jer samo ja takvu vidim  je i meni je savršena i čarobna

Osmijeh ima kao kad se sunce zorom pojavljiva.

Bljesti u sebe gledati ne dozvoljava, poput nekog anđela.

 

Sumnjam da je na zemlji majka ovakvu negdje rodila

I eto koji sretnik sam da je i ona mene zavoljela.

Nije da se viđamo nego eto na daljinu oboje maštamo

Kako bi savršeno bilo da smo se prije desetak godina upoznali

 

Lakše bi u vezu života upali, ali sada kada je djecu naredala

Toliko bi ih povrijedila da se rastane i u mome zagrljaju ostane.

Nije vrijedilo da se ljubav djece izgubi nezgodni su preljubi.

Toliko me boljelo, dvoje se luđački voljelo ali eto nije uspjelo

 

A muž nikada za nju nije puno mario i ako mlada je zapustio

Samo je djecu redao i kao neki brižni otac stalno divljao.

Toliko puta mi se na telefon isplakala, utjehu moju tražila

Da napusti sve i da odemo u daleku Kanadu  skoro odlučila.

 

No hvala bogu sve se smirilo, neki mir u njen dom se uvukao

mene od svega udaljio,kažu da sada sa mužem sretna je i često putuje

želi da propušteno nadoknadi,ali znam da se i mene nekad prisjeti.

 

Onako kriomice stigne mi razglednica gdje je bila i kratko da sam joj falio

Samo uzdahnem suze ne mogu da zaustavim hoću da poludim

Al opet na zemlju spustim se i kažem si ma čovječe pusti je…

Neka je svi anđeli čuvaju djeca najbrižniju majku imaju…

 

Toni Ljubisa Bozic  Vancouver,Canada 24.05.2016

 

 

Prestalo je vrijeme olovno da se noćima oteže

 

O kako je ova naša ljubav čini nam se posebna.

Od posebnih požudnih, strastvenih niti satkana.

Tako nježna, a u suzama bolna,okrutna i razara.

Kad nas iskušava na okrutnost po nekad zaudara.

 

Kad oči zatvorim, uz mene tako blisko je osjetim.

Imam osjećaj kad god poželim, hitro me pronađe,

Nekako slatko dočepa me, zbrkanu divotu napravi.

Nedavno se susreli a tužne prošlosti izblijediše.

 

Prestalo je vrijeme olovno da se noćima oteže.

Da nas čekanje samoćom u jednom zalogaju pojede.

A sve one silne sumnje i strahovi da se rasprše.

Da nikad više zračak tuge il boli u duše nedođe.

 

Nema više opravdanja il glupih odurnih razloga.

Da se ljubomora i sumnja noćima užasno porađa.

A duša se onda vriscima rastače, srce raspara.

Nema kukanja,drskih sumnji i njihovog tiskanja.

 

Nitko više bol nemože da nam podlošću zadaje.

Naše vrijeme je,ljubav zalogajima požude satkana.

Pitoma jabuka, gorčinom po nekad podlo posuta.

Luđačkim suzama pohovana, milinom dodira isprana.

 

Mogu o nama priče da sklapaju, lažima pokrivaju,

Uvrede nam ništa zla nenanose, samo se odbije.

Osmijeh licem posesivan, združen zauvijek ostaje.

Drugima namorgođeni osmijeh nudimo,sreću skrivamo.

 

Toni Ljubiša Božić, Otava,26.05.2016 14:14 minuta

 

Kad se kometa ugleda njihova ljubav se poželi

 

Obje njihove duše izobiljem noćima čašćene.

Borbu prsa u prsa od prvog dodira usana

Bespošteno neprekidno posesivno započele.

Zadojene slatkim nemirom požudu brusile.

 

Iznicaše neotkrivene strasti i požude pećine.

Voljeni posesivno luđački pozicije zaposjeli.

Da bi što više u kratkom vremenu iscrpili.

U srca zaviriti nisu trebali,tihošću uživali.

 

Zatvorenih očiju prenosiše beskrajne energije

Šuti molim te,samo beskrajno imaj me, voli me.

Slatki posesivni bijes tijelima šarao,izluđivao.

Da ih netko skriveno promatra,rekao bi čarolija.

 

Pomisao da se sastaju,dovoljna da sve raspali.

Što nikad u životu nisu imali,napokon dobili.

Oboje zvijeri su postali, od dragosti režali.

Pustite,neka divljinom ljubavi hitro lutaju.

 

Neka im se luđački zaljubljena srca napajaju.

Ovo je njihovo stoljeće, poklon od galaksije.

I već su na neki način tradicija svima postali.

Kad se kometa ugleda njihova ljubav se poželi.

 

Toni Ljubiša Božić,Otava,26.05.2016 u 02:23 minuta

 

On savršeno uviđa što se među nama događa

 

 

Kad sam mu pričao nije vjerovao.

Mislio je da se služim lažima

Takva žena nepostoji,izmišljotina.

Ali se vremenom tišinom mijenjao,

brzo shvatio,srećicu sam pronašao.

 

Kako me posljednjih godina promatra.

Tolika sretnička promjena se događa.

Primjeti kako izvore razbuđuje u meni.

Otkrivajuć tajne tunele pronalazi.

 

Brzo je skužio,savršenstvo se događa.

Ona u meni srce ludošću strasti pobuđuje.

Ona u meni savršenstvo života pokreće

I jedva čeka, jedva čeka da mi se pokloni.

 

On savršeno uviđa što se među nama događa.

Nesvjesno je otkrio koje vrtove mi imamo

I ponosno čarobno nestvarno imati i voljeti

za njom sve i jednu kapljicu požudne strasti

prevrijedna je skupljati u njima uživati.

 

Svaka njena suza nesmije da se prolije

samo može u srećici suludoj da se dogodi

pa onako koprcavo iskoči,oči preivremeno raskolači

Pa se proderu..jube nemogu ovo duše tepanje da zaustavim.

 

Pa kaže bože kako njima dvoma zavidim

Kako te sreće nemam i tu galaksiju posjetim.

I onda se opet iza krošnje prikrije, promatra

Kako se naša čarolija zahuktavajuć odvija.

 

Toni Ljubiša Božić, Toronto,25.05.2016 u 12:50 minuta

 

 

On pojma nema kako ti voliš kad potpuno voliš

 

Kada samnom budeš živjela budeš ga zaboravila,upamti.

Ono  što mi budemo imali,kod njega nije postojalo.

Tako sam siguran, i tako te suviše blisko osjećam

Jedno za drugo smo rođeni zbog toga tebi pripadam.

 

I znam kako će da boluje, da roni suze i oplakuje.

On pojma nema kako ti voliš kad potpuno voliš

Kasno, svoje šanse više puta naivno je prokockao

Poker života na moju stranu adutima naivno dijelio.

 

Dok budeš se meni predavala, on će da se raspada.

Svakog dana kost u grlu sjećanjem bude ga parala.

Sve bi učinio, sve prodao da vrati te,al kasno je.

Uzajamno se prepoznali,toliko toga neopisivog imali.

 

Nema više vraćanja, nema suza il noćima ridanja.

U bašču moje duše si uskočila sva vrata rastvorila.

Samnom napokon budeš oživjela, sve što trebaš imala.

A on jako dobro zna i patit će što je propustio.

 

Možda će jednog dana na koljenima prispjeti

Kroz suze ridanje i jecanje povratak tražiti.

Možda će ruku na srce da postavi i sve prizna ti

Moliti oprosti mi, al nikad te više neće imati.

 

Uskočila si nakon stoljeća u dugo čekanu galaksiju.

Napustila si planetu suza gdje sa njim si živjela.

Sve imala raskošem se prelijevala al prazna u suzama.

Od njega nikad ljubav pravu nisi primala, zato odlutala.

 

A on u košmaru rasparčan doživotno ostaje, kazna je.

Samo će slike sjećanja vraćati, sebi vene rezati

Al kasno je kod mene si vječno zauvijek zaglavila.

Ljubav na ljubav si uložila, i čaroliju dobila.

 

Toni Ljubiša Božić, Toronto,25.05.2016 u 11:30 minuta

 

 

Ima da te na miliun načina osvajam

 

Dok kroz prozor aviona pučinu Kanade promatram

One dražesne usne i onaj pogled na sebi osjećam

Neda mi sekunde mira da se trunkice odmorim

Stalno bi da tepam joj, ljubav izjavljujem

Iste riječi ponavljam o bože Ljubavi volim te.

 

A ona onako na stomaku golišava podlo zalegla

Ono tijelo mekano strasno divljinu izaziva

Zvijer u meni riče,pod nogama sve isprašujem

Želi ovog trena il momenta da potpuno imam je.

 

Vojim te muvice,srca ovog mila čarobnice

svih slatkih nemira suluda drska vještice

neznam zašto je ovo događanje neobjašnjivo

ali znam da je prekrasno i tako čarobno.

 

I sve one bajke što smo gutajuć čitali

što su nam neki suviše šturo prepričavali

nemogu trenutak ove strasti da opišu

da objasne zašto se dvije zaluđene duše

uzajamno nezasitno stalno žele da napoje

 

Nemaš pojma kako me vršci tvojih usana ubijaju

stalno na isti način ovo tijelo posesivno izluđuju

pa te nikad dosta, nemogu srce da zadovoljim

ovu dušu da napojim, koja zvijer sam ja postao.

 

A jos kad navučeš neku providnu majicu,

ovoj ludoj glavi izazoveš suludu bujicu

tada nema teorije da od mene pobjegneš

ima da te na miliun načina osvajam

ljubav posesivnu da luđački iskazivam.

 

Toni Ljubiša Božić, Toronto,25.05.2016 u 07:11 minuta

 

 

 

Kako bih ti paučine nježnosti na požudne usne položio

 

De bolan nebrini,to žuboreć jača duša u tebi.

Izgubljeni osmijeh život nam želi da povrati.

Kao da im je netko srce iz grudi iščupao.

I svatko na svoj način sočnu ljubav doživio.

 

I kad god ih pauze uhvate, požude za usnama ih zarobe.

U toj lubavnoj ludnici ne žele postati mentalni robovi.

Žele samo da im se ljubav potpuno posesivno nanovo događa.

Al na žalost čudna i okrutna sudbina, netko gubi il dobija.

 

Pa se pitaju dal sreće imaju da postanu jedini i voljeni.

Da se nitko sa strane nikad ne umješa ljubav rastjera.

No čudni su životni putovi, pucaju olako veze i brakovi.

Ne žele se više trpiti agresivne mentalne sirovine.

 

Treba se udaljiti od te negativne energije, vrijeme je.

znaš li da sam ludo u tebe najljepša ženo svita zaljubljen

znaš li da sa tobom čarobnjak u meni se istinski probudi

dovoljno da gledam te životom sve gotovo savršeno je.

 

Dok se onako oko mene kućnim poslovima se poigravaš,

Osmijeh ispod oka onako lopovski razorno udijeliš

Luđaka, ma zvijer u meni nezadrživo posesivno probudiš

bukvalno izluđuješ,oh kako bih te istog trena zgrabio.

 

Kako bih ti paučine nježnosti na požudne usne položio

Cijelim tijelom poljubcima trepereć lopovski šaptao

Dok se u tebi tzunami i svi zemljotresi nebi raširili

Pamet iz glave izbrisali, u nekoj galaksiji se imali.

 

Toni Ljubiša Božić,Montreal,25.05.2016 u 03.33 minuta

 

 

Svatko na svoj način ljubav bi definirao

 

Zavisno u kojem trenu ih života uhvatiš

skoro uvijek različito objašnjenje doživiš.

Ali sve u svemu na isto svodi se jadno je

Kad nje nema tu sve bolno,prazno pusto je.

 

Mnogi su jedni druge varali a toliko lagali.

Njihova ljubav  tko zna kako bi se nazivala

Ljubav se lažima prikrivala do onog momenta

Kad se sve otkrilo,šamare očaja bi doživjelo.

 

Jedno drugom nebi javljalo,inat neki tjeralo.

Od gotove sreće tugu i jad džaba bi dobili

A najveću cijenu samoće bi nepresušnu dobili.

Kasno bi shvatili blago u naručju su imali.

 

Nakon razlaza, kao divlji veprovi bi živjeli.

Šumama prstranstvom raspušteni nešto tražili.

I uvijek na kraju bi razočarani upoređivali.

Što se to u glavi desilo,na prevaru navelo.

 

Netko se nikad nebi vratio,na koljena kleknuo.

Za oprost molio,za prošlost glupu se kajao.

A netko jedva nekoliko sati usamljen izdrži.

Jedva dočeka da se pokondiren u suzama izvini.

 

Netko bi samo u sebi rekao, to moja je stvar.

Ne želim da se pomirim, novo želim da potražim.

Netko imadne sreće pa tamo i dušicu pronađe.

Život im kao neka bajka il raj napokon postane.

 

I može se reći, ipak ljubav je životna čarolija.

Podiže sva slomljena srca iz životnih provalija.

Dušu prepunu suza razočarenja trenom presuši.

Neka savršena čarolija sa srodnom dušom se doživi.

 

A isto tako, ako je netko baksuzan na ovaj svijet došao.

Taj nikad traček istinske potpune ljubavi nije doživio

Uvijek nešto neštima, postaje bolno paklena provalija.

Noći i dane u svađi provode,dok upućuju mržnje poglede.

 

Neki su bukvalno bolesni samo da bi druge uvrijedili.

Da bi neku dominaciju nekoga dokazali,a jadni ispali.

Sve bi oko sebe drage osobe zauvijek,forever izgubili.

Onda bi se tako propali alkoholu drozi prepustili.

 

Toni Ljubiša Božić, Pola kanađanin,24.05.2016 u 19:36 minuta

 

 

Izgubljeni osmijeh želi da povrati

 

 

Kao pupoljak zore sva krhka je

Jugo na moment malkice je rasturi

Tugaljivi strah razočarenja naturi.

Kroz suze zapita zašto ovo proživljava.

 

Čemu se patnja kroz život predugo događa

Do kada će nada da je laže uvijek prevari

Svako jutro obeća joj da strpljivo izdrži.

A ono mrkli mrak samoće zorom je probudi.

 

Izgubljeni osmijeh želi da povrati

Da srce joj prepoznatljivi uzdah

Onako sa njegovih usana proziva

Da se ljubav neraskidivo doživljava.

 

Rado bi da joj rane usnama cjelivam

Tamo gdje je godinama samoćom pržilo.

Pa se u inat u sebe drsko zavlači.

Kad sjeta obuzme,nemir neki razuzme.

 

Previše godina duboke vode su gušile

Na jedvite jade se nekako preživilo

Samo zato jer smo uzvodno zajedno plivali

Da im našu tajnu ljubav nebi otkrili.

 

Nikad posustali,samo privremeno skrivali.

A da nismo zajedno ostali,nebi preživjeli.

Jer bijaše trenutakakad bi samoća vladala

Kosa preko noći bi od bolova osjedila.

 

Kad joj nebih kroz misli samo jedan dan došao

Tuga i bol bi užasni dušom joj zavladao

Ako treba cijeli svjet bi obišla, galaksiju prevrnula

Da bi trenutkom na ovim usnama osvanula.

 

Jednostavno usamljena slomljena nebi preživjela

Fali joj tepanje, beskonačni duševni stihovi

Kao zajedničke nasmijane zaljubljene večere.

To jedino drži i čuva je, dok me ne susretne.

 

Nakon toga nestaju svi stihovi,ljubav se doživi

Možda uz kamin kad se zalegne a tijela rastope

Možda onako na grudima naslonjenoj budem tepao

Knjigu naših stihova kroz suze sjećanja čitao.

 

Toni Ljubiša Božić,u tišini 06:13 minuta

 

De bolan nebrini, to se jača duša u tebi

 

Rana zora oko 4 kada obroncima obrva zapuca,

džaba se trudim da trunke malo duže odspavam

u pola pet stopljene kazaljke već mjesecima probude,

natjeraju na beskonačno suludo razmišljanje.

kuda vodi ova razdvojena ljubav,što se događa

kuda vodi ovo samotno paćenje,srce i dušu mi razara.

 

Pa sebi kažem, de bolan nebrini,glavu malo podigni

to se jača duša u tebi,srce na lagani plamen navikavaš

to tijelo presušuješ kad ti ona iznenada pristigne

da  od sreće ne eksplodiraš, moraš sebe za nju spremati 

tek onda ćeš zajedničko vrijeme pravim životom nazvati.

 

I zato strpljenjem svaki dan dal bio tužan il presretan

kao takav kroz osmijeh i žamor u duši prihvatam,

jednostavno na tamu i svijetlost kao balans života navikavam.

Jer da nema trunke jada i  bola, sreću nebih nikad upoznao,

ljubav se nikad nebi punim smislom ovako čarobno desila,

sve bi nekako monotono taljigalo,ničemu se nebi radovalo.

 

I zato strpljenjem kroz osmijeh svakim danom se naoruzavam.

preskačem zamke i života mutne bljutave razočarane potoke,

oni svakodnevno življenju života toliko toga prekrasno nauče.

jednostavno jedno bez drugog nebi vidljivo, osjetljivo postojalo,

nebi svoju pravu vrijednost imalo, razlog životne škole pokazalo.

 

Da me gorčina života samo na moment ne povrijedi i razočara

slador ljubavnog čekanja duša nebi doživjela nikada osjetila.

Da me tuga po nekad totalno ne ispara, u komade razlama

kasnije nebih pravu vrijednost sretnika kroz veselje shvatio

kad bih je na usnama potpunu sadržajnu beskonačno imao.

 

I onda kažem hvala ti živote po nekad okrutno sumorni

što me kroz rešeta tvoje škole patnjom samoće prosijavaš,

na slamku svega što trebam da preživim napajaš.

tako treba, tako si odlučio da bih ovaj život više cijenio

njemu se radovao ma kakav tog trenutka proživljavao.

 

I nema više kukanja, neme teških suza i ridanja,

samo osmijeh nabacim srcu vriskom zapovjedim

da jedra raširi i krećem u luku daljinom čekanja,

od prvog poljubca ona stanuje na najsočnijim usnama.

 

Tamo je sidro moje predaleke po zasluzi sudbine,

kad se pristigne našom ljubavlju ćemo ga podići,

napokon zajedno savršenom ljubavlju doživjeti.

Nikada za nikad u nazad se niti mislima okrenuti.

 

A ove minute teku kao nezaustavljivi potoci,

Rekao bi im da malo preko štele trunku uspore

al nemože života bukovi divljački ono naviru,

svoje vrijeme čini mi se olako džaba istroše,

očigledno jedno bez drugog neide i nemože.

 

Toni Ljubiša Božić,U prašumi duše,24.05.2016 u 05:27 minuta

Kao da mi je netko srce iz grudi iščupao

 

Po nekad dođu takvi čudni nepredvidivi dani.

Čeljust zaboli, koliko suza mora da zaustavi.

Kao da je netko srce iz grudi iščupao, zgnječio.

Jedva se glava na ramenu svjesnom održava.

 

Jecaji u duši zagospodare, u očima poplave.

Voliš, toliko voliš da ne znaš truna za sebe.

Neka praznina razočarenje krši u grudima.

Bože kako ubi  ogromna kanadska samoća.

 

Paučina na sve strane nitima spetljala.

Jezik se jedva normalnim oteško održava.

Kao da je nabreko, od rakije samoće opijo.

Ne može da izbaci što u duši tinja pa  izgori.

 

Svega imam, prepune su mi svega bisage.

Vrijeme me prati  savršeno i prekrasno.

Jednostavno , nista mi nefali, osim ljubavi

Da bih napokon shvatio u praznini duše sam zaglavio.

 

tamo si gušenjem stisnuta tamo nema prostora ni srcu pokreta.

Otvorim prozor , duša mi se raspolovila,nikad lošije osjećala.

I kažem sebi, eh moj labude, barakude u tebi govore

A tu kmeziš na mali jugo mentalno propadaš, ustani,

Iz tog ponora duše ustani,, suzama brane postavi, nek sve prekine.

 

Izađi iz te kanadske samoće nek te životna sreća ošine

Čovječe probudi se, al neide , jako teško je, sam borit se.

I onda kao slijepac slučajno nabasam na drago sjećanje.

Sretnik sam, ona voli me, čemu ove glupe suze i paćenje.

 

Izdržat ću još koju godinu, dočekat i ženu, ljubav jedinu.

Znam i njoj nije lako, u njoj se toliko toga prelama

Imam osjećaj njoj se teža kalvarija dešava, al jaka je tješim se.

Sve ona izdržat će, ovo sitno srca grebanje, izaziva dugo čekanje.

 

Nepregledna samoća između zaljubljenih duša se uvalila.

Toliko toga nam lijepog poremetila, baš nam je zagužvala.

Još da nisam na ovom kanadskom svježem zraku beskraja.

Tko zna kako bi duša samotnu vrelinu dalmatinskog sunca izdržala.

 

Da samo mogu, da imam trena na bilo koji način da javim se.

Da mi u ove oči pogleda sigurno bi temeljnu odluku shvatila.

Ljubavi  nemaš pojma koliko obožavam i volim te, patim se.

Al vrijede sa razlogom ove suze bez obzira na beskrajno čekanje.

 

Moreplovce tek u nekoliko godina odvojenosti razumijevam.

Njihove lomove i padove duše kao predstavu u sebi doživljavam.

Sve mi nekako nestvarno postaje, dok valovi zaborava udaraju.

Na sve načine pokušavaju da mi dušu i srce od ljubavi saperu.

 

Ne brini, izdržat ću, ipak je mene u Bosni majka ovakvog rodila.

Ipak se tamo duša i srce gojila, da bi se dalmatinskog  vina napila.

Pa sada u tuđini kanade, suza olako ispadne, račune pomrsi

Ta neka sjeta me bezobrazno sebično zarobi, opet nova lekcija.

Volju ojačavam, mada sam  naslagana kula od gorkih suza i nadanja.

 

Al  ima u nam toliko snage, toliko smo toga zajedno izdržali

Valja nam još okean  okrutni samoće preplivati,a okolo ajkule

Vrebaju kad će srce barem mrvu prokvariti, tad smo gotovi.

Nitko nas više neće zajedno vidjeti, ljubav će vječno nestati.

 

I onda kao delfinima okružen nastavim plivati, iz mora iskakati.

Ove kanadske borove olako preskačem , čude mi se medvjedi.

Dok ih trke prolazim ljubav pjeva u meni i doziva

 

Evo sve što imam sve što sam godinama samotno zaradio

sve što sam od usta otkidao i danima skupljao,  pa štedio

Olako poklanjam i ugovor ako treba da negdje potpisivam

svega se odričem samo da njenu ljubav njene usne ponovo osjetim

A preostali dio života po 12 sati ima da rintajuć robujem

jer toliko njena ljubav beskrajno  treba mi i užasno  volim je.

 

Toni Ljubiša Božić, Beskrajna Canada.23.05.2016 u 20:41 minuta

---

 

 

Kad god pauzu uhvatim usnama ti usne drsko dohvatim

 

Kad god pauzu uhvatim usnama ti usne drsko dohvatim,

znam istog tren jeza obuhvati,slatko kroz osmijeh  podsjeti

tu skoro na dohvatu, kosim ti požude procvjetalu livadu

rasađivam strasti nezasitno korjenje da se ljubav raširi,

bolje te zaposjedne, uzburka trenutke maštarskih dodira

nekako cjelim danom bljeskom u očima pršteći prožima.

 

Bože samo kad ti krenem pisati, neka galaksije se otvori

Netko zaljubljen iz mene progovori, čavrlja,ne prestaje.

Nemogu neku divljinu u sebi trenutka kontrolirati.

Sva se nekako razgoropadi, poludi nekako divljacki.

 

Ništa se neobazire,neće trena da me pusti,poštedi,

da mi srce ne otkaže koliko se skrivenog čuva i sprema

za ljubav muvice daleka predaleka maštanja princezice.

A kanada, ogromna sve tragove prikriva,tajanstvena.

 

Kada more sa osmijehom dusu ispere, kao da gledam je.

Kada se srce od silnog ronjena i dubokok disanja sabere,

onda san olako obuzme, tijelo mir savršenstva razuzme

u san se sekundama uleti, ljubav se trenutcima događa.

 

Toni Ljubisa Bozic, Daleko,22.05.2016 u 21:41 minuta

 

Nedozvolite postati mentalni robovi

 

Do kada im dozvoljavati teror,ramislite.

Da vam mozak ispiru pa olako pristajete

U kandže im nesvjesno predati, prelazite.

Mentalni robovi dobrovoljno vječno postajete.

 

Ugasite sve medije, plaćene kurve su.

Oni za novac će rođenu majku olako prodati

Otrove  pod najveće zdravlje nuditi,prodavati

U vama lažima i obmanama istinu utirati,ubijati.

 

Budite čvrsti, držite se uvijek zajedno

Nedajte da vas truju otrovima nacija

Crkava raznih i drugčijih džamija

mržnju u vama su širili,ratove izazivali.

 

Podignute ruku slobodnih mislećih ljudi.

Neka vas vaše pamet vodi, ona je najača.

Nevjerujte dok vam o drugima lažu, petljaju

Dok svojim očima nevidite nikome nevjerujte.

 

Neka u vama samo pjesme slobodnog čovjeka kolaju

Pjevajte istu pjesmu zajedno, glasovno spojeni.

Oni su otrovni, krvlju mržnje se nezasitno napaju

U vama sotonske zadatke podlo godinama izvršavaju.

 

Zavadi pa vladaj, najjeftinija, al uvijek uspjeva.

Ne budite naivni, vaš život je u vašim rukama.

Budućnost vaše djece ostaje na vama, izaberite.

Previše godinama istim prevarantima ste vjerovali

 

I dokle ste dogurali, nikad gore i siromasnije

Nikad mizernije i jadnije,a njima nikad bolje.

Oči otvorite, prvog susjeda iskreno čuvajte.

On vam je najbolji komšija i tu je kad zatreba.

 

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver, Kanada 15.05.2016

 

 

 

Pesma za spasenje

Stari gusari, da, opljačkaše ja
Prodaše ja trgovačkim brodovima
Par minuta nakon što su uzeli ja iz
rupe bez dna
Ali moja ruka je stvorena snažna
rukom svevišnjeg
Mi prenosimo ovoj generaciji, trijumfalno
Sve što sam ikad imao su pesme o slobodi
Hajde pomozi da pevamo ove pesme o slobodi
Jer sve što sam ikad imao su pesme za spasenje, pesme za spasenje

Oslobodite se mentalnog ropstva
Niko sem nas samih ne može naše umove osloboditi
Ne plaši se atomske energije
Jer niko od njih ne može zaustaviti vreme
Dokle će ubijati naše proroke
Dok mi stojimo po strani i gledamo
Neki kažu da je to samo jedan deo
Moramo popuniti knjigu

 

 

 

Imam li šanse napokon biti jedini

 

Hoću li ti ja ljubavi, al dobro razmisli.

Prije nego direktno oči u oči mi odgovoriš.

Onako srce širom otvoriš, dušu raskriliš.

biti prvi,imam li šanse napokon biti jedini.

 

Nesanica sa brigom u duši poker razbacila,

na ivici nestrpljenja nemir lancem zadržava.

Super dobre karte u rukavu hladno prikrivam

osjećam i druga strana se adutima snabdjela.

 

Tko zna kuda vodi suluda,lažljiva,otegnuta,

prevrtljiva životna igra krvavog pokera.

Hladne face hodnicima života olako blefiraju.

Lažni osmijeh pokušavaju nekako da prodaju.

 

Pun mjesec,22,vedrina nebom šepureć rasparala,

sjene ugušćale, nesanica, namrgođena pritišće,

neda oko sklopiti,da se tijelo od duše odvoji.

Da stres iz sebe što više prosije,nekako izbaci.

 

E moj nemire, kad ćeš shvatiti što se u duši događa.

Nije lako strastveno luđački neizdržljivo voljeti

A ljubav daleka,jedva mislima na rubu opipljiva.

Iste priče nade prije spavanja nekako popijem.

 

Najjaču dozu ljubavi meni su doživotno propisali.

Kažu jedino tako imam šanse, bez nje preživjeti.

AL problem je jedino njene usne recept imaju

Samo one znaju, što fali mi,gdje me trebaju.

 

AL nije moja, meni dušom i srcem možda pripada.

Njemu je silom prilika tijelo trunom možda predala.

I tko zna koji put sebi a njoj pitanje postavljam.

Imam li šanse napokon biti jedini,samo datum odredi mi.

 

Nekako lakše bih sve ove godine misli rasporedio.

Na slamku bih osam puta dnevno dozu nade ispijao.

Samo tako bih izdržao da se napokon želja ostvari.

Da napokon postanem prvi i napokon ostanem jedini.

 

Toni Ljubiša Božić, Daleko od svega,22.05.2016 u 05:09 minuta

 

Dal grijeh je

 

Dali grijeh je o njoj stalno misliti.

Dali grijeh je momentima ludjeti.

Dali grijeh je ono posesivan postati.

Dali grijeh je užasno luđački ljubiti.

 

Ma nije briga me, što zavidnim smetamo.

Što bajku čarolijom nezadrživo imammo.

Što se duša na izvor navikla, pa navukla.

Što srcu svaku večer,glas u šaptu zažubori.

 

Pa divljina nezadrživo vrišteć progovori.

A ona u haljini providnoj,pored mene je.

I da grmi i da se udruže svi vjetrovi

Tu sliku nemogu trunke iz mene odagnati.

 

Dal grijeh je u tuđini Kanade maštati

Voljenu, skrivenu, odagnatu trenom imati.

Ne kunite, ne dirajte, samo nas pustite.

Ne budite zlobno zavidni, jer ste baksuzni.

 

Daj dozvolite, nek se barem kroz stihove imamo

Vi niste nikad tu srecu taj blagoslov dobili

Da bi ste ovo što mi imamo barem zrnom imali.

Dali grijeh je ne utaživu žeđ pustinjom tažiti.

 

Toni Ljubiša Božić, Predaleko,20.05.2016 u 23:30

 

 

 

 

Tajna ljubav za sada si i tamo ostani

Eh kad se ona mileć pameću pojavi

U meni neodoljivo pršti, proziva

Na dusi drage duboke tragove ostavi

Srcem vristec se zaori, trebam te.

 

Neodoljivost nestrpljenjem zakucava

Požuda pamecu stranice prelistava

Strast se gordošću sretnika napuni

Nemilosrdno klečeć zaluđen molim je.

 

Ljubavi neželim te nikad izgubiti

Želim najljepse snove ostvariti

Neprekidno slatkim snovima svršavati

Obećaj mi, da ćeš mojom se nazivati.

 

Da ćeš vječno uz mene gordo stajati

Zajedno zauvijek nadam se stisnuta

Odletjeti ovom galaksijom svemira.

Da pronađemo kutak našeg smiraja.

 

Želim ti očima tepati, misli čitati

požudu od tebe strastveno kamčiti.

Da se ova bajka nikad ne zaguši.

Da čaroliju ništa ne zatire il uguši.

 

Svatko na svoj način ljubav i prazninu izrazava

na taj nacin u sebi prigušene tajne otpetljava.

A ti moja tajna ljubav za sada si i tamo ostani

Doke ne očistim u duši sve ove zamke i snjegove

Dok se prtina sama od sebe do tebe ne odškrine.

 

20.05.2016 u Daljini i tisini Kanade u 22:14 Toni Ljubisa Bozic

 

 

Tajna ljubav za sada si i tamo ostani

Eh kad se ona mileć pameću pojavi

U meni neodoljivo pršti, proziva

Na dusi drage duboke tragove ostavi

Srcem vristec se zaori, trebam te.

 

Neodoljivost nestrpljenjem zakucava

Požuda pamecu stranice prelistava

Strast se gordošću sretnika napuni

Nemilosrdno klečeć zaluđen molim je.

 

Ljubavi neželim te nikad izgubiti

Želim najljepse snove ostvariti

Neprekidno slatkim snovima svršavati

Obećaj mi, da ćeš mojom se nazivati.

 

Da ćeš vječno uz mene gordo stajati

Zajedno zauvijek nadam se stisnuta

Odletjeti ovom galaksijom svemira.

Da pronađemo kutak našeg smiraja.

 

Želim ti očima tepati, misli čitati

požudu od tebe strastveno kamčiti.

Da se ova bajka nikad ne zaguši.

Da čaroliju ništa ne zatire il uguši.

 

Svatko na svoj način ljubav i prazninu izrazava

na taj nacin u sebi prigušene tajne otpetljava.

A ti moja tajna ljubav za sada si i tamo ostani

Doke ne očistim u duši sve ove zamke i snjegove

Dok se prtina sama od sebe do tebe ne odškrine.

 

20.05.2016 u Daljini i tisini Kanade u 22:04 Toni Ljubisa Bozic

 

 

Treba mira mi da zivot izvagam

 

Pustinja beskrajne kanade,

Zna da dusu samocom razdere.

Imam sve,a sve mi se skupilo

Nemam je bolno sve sam izgubio.

 

Kardinalnu gresku napravih

Osnovno pravilo zaboravih

Bez nje sam praznina beskraja.

Bogat sam a nemam je,nestala.

 

I sto vrijedi svo ovo mastanje.

Tko moze nju da trenom nadoknadi

Ovaj prokleti novac sto obrcem

Sto zbog njega zivot nam krvari.

 

Kad bi mogli da vratimo filmove

Da vratimo prohujalo vrijeme

I sve one rijeke tuge zahuktale

Da nas nikad za nikad ne rastave.

 

Ona bi postala srca svetinja

Iz sjenke samoce bih nestao.

Svakim danom klecao,zahvaljivao

Sto me odabrala, za muza uzela.

 

Zato sklanjam se u guste prasume

Beskrajne jezerima okupane kanade.

Treba mira mi da zivot izvagam.

Sve odluke nekako presaberem.

 

Kad vratim se,valjda bit cu pametniji.

I daleko oprezniji, kako volim

i kako to najdublje da izgovorim.

Da je nanovo nepovratno u zagrljaj

Onako sretnu nasmijesenu povratim.

 

20.05.2016 u Daljini i tisini Kanade u 21:25 Toni Ljubisa Bozic

 

 

KAD SE ZELIMO, MI NE PROSIMO, JEDNOSTAVNO NESTANEMO

 

Nasa pitanja vecinom su  prigušena, tiha i bezgriješna

kao gluha noc, odigravaju zamračenim putevima dodira,

mirisom,  požudom poljubcima bez kraja sve zažubori.

Tijela čarobnim magičnim šiframa vrhuncima  tepaju.

 

Pamet se pomucuje, onako slatko na momente drsko zagubi

Ocigledno se kisna sezona u glavu navukla, vlagom podbula.

Milim niz vrat do grudi, kapljica iskocila, jeza obuzima,

plazim kao vatrena al pozudna istovremeno prodorno  ledena.

 

Samo bi se slatko najezila, onako kroz zube stisnuto uzivala

ne radi mi to onako iskolacenih ociju bi uzdahom prozborila

a tek onda u meni vuka razjarila,pretvaram se u 4 kapljice

grudima uzurbano silazim,nezelim nocas da ih napustam,zakidam.

 

Kako se na miliun nacina volimo, a suteć bezrječju nezborimo.

Svako malo na pamet nam padne neki suludi nedozivljen scenario

ja, kao maser u nekom salonu je sacekujem a ona tiho dolazi

prvo zeli da se hladnom casom vode osvjezi, i gle cudo prilazi

nema kontrole ispijanja,ledene kapljice niz vrat ludjacki kliznule.

 

Pa zamisljam da sam frizerska stolica a ona skroz se uvalila

gleda kako da se sto manje vrti,al to sve vise pali i osvaja 

i svi nesto primjecuju ali mene na klupi vidno nezamjecuju.

nisam perverzan nego samo zelje joj prljave ispunjavam

a znam jos i gore bi ona sve to isplanirala i napravila.

 

Kad bi ti samo znala sto je u ovoj glavi, ona bi pobjegla

samo muvicu osjetim jer mi te planine pola njenih tajnu ukradu,

dok do mene pristignu,ako treba svaki dan bih dobrovoljno dolazio

Zelje nezasitne ispunjavao, viteški tepao na srcu strazu cuvao,

na usnama bore valjao, bljeskom u ocima zaludio, vatrom bljestao.

 

Samo da bi mi pogled beskrajno strastevni pozudni isplatila

lozinkom potvrdila da moja je da me sve priguseno sacekuje

otvoreno more njene strastvene požudne  ljubavi beskrajne.

Ljubavi moja , kad bih ti samo mogla ovim ocima da progledas

i samo jedan lik vidis i promatras bilo bi ti sve daleko jasnije.

 

Nakon toga bi najradije  mene pozeljela  majicu skinula,

rukama oko struka strasno stezala, grebala otkidala

jer bi me prokleto pozudno ljubila nezasitno  imala

dobro nemoj vise kosa ce ti se u vatrene niti pretvoriti.

 

Svi oko tebe ce zacudjeno zasljepljeni izgubljeni ostati

previse tragove na cistini ostavljas, rizike je zaboravljas.

Jer mi kad se volimo, mi neprosimo, jednostavno nestanemo.

 

20.05.2016 u Daljini i tisini u 19:59 minuta Toni Ljubisa Bozic

Bez okreta i pozdrava, ljubav je ljubav ukrala

Ostatke pozudne rose sa mojih usana
dok je spavala,tisina noci mi pomagala
da svu strast jos jednom prije polaska
onako iz dubine duse na usne joj polozim.

Kerovi su lajali,rezali, nesto su osjecali
al me nevide, samo ljubav u zraku osjete.
Okolo se okrecu, vrte nesto promatraju
a neznaju da sam joj vec odavno na usnama.

Iznenadjena oci je otvorila, izbezubljena.
Nakon toga toliko strasno me stisnula i ljubila.
Netreba vise nista da dokazuje il pokazuje
da glumi da ljuta je i da me mrzi il nevoli.

U njoj u srcu i dusi toliko toga ceka i boravii
jednostavno tim poljubcem sve je priznala.
Ono sto je godinama cuvala nakon priznala.
Rasirismo zavjese, otvorismo prozore.

Bez icega ustasmo, praznih ruku krenusmo.
Bez okreta i pozdrava, ljubav je ljubav ukrala.
Samo vjetar iza nas je ostao da pobrise tragove.
A psi ostali godinama okolo lutali, al nema je….

Niti jedan istrazni tim posebnih namjena nek prevrce
nista od preostalih niti kose nemoze da pronadje.
Sada samnom na brodu zagrljena sretna putuje.
Koju suzu procjedi, prisjeti dal ce kome nedostajati.

Samo je pogled nasmijeseni iskezila oci zatvorila i zaspala.
Cekaju nas duge godine da ih zaljubljenicki napokon taremo.
I da sve lose i zlobno iz nas kako je bilo sto prije zaboravimo.
Na obzorju sunce oblaka tuge probija, dolaze vedra vremena.

Toni Ljubisa Bozic, Kanada,18.05.2016 u 06>28 minuta

Ocigledno uzaludno je

 

Zbilja volim teeeeeeeeeeeee, da razmislis da vratis se.
Nemas pojma koliko bih kilometara puta oko zemlje prosao,
da bih te kao onda u zagrljaju samo jedan dan drzao
samo jedan jedini dan imao,na tijelu ti ljubavlju zuborio.

Oprosti mi muvice…al po nekad se sve u meni pokida,
kad znam kroz sto sve prolazis,a ja ruku vezanih
nemocno sve tvoje suze promatram, u sebi krsim se,
bukvalno razlamam,pokusavam tu bol i te suze da prikrivam.

Da ispadnem heroj ti, tvoja najaca karika, al eto otkrih se
to bolno uvidjas jer i ta karika se daskom tvojih suza pokida
U mene si se razocarala,u srcu osjetila, sansu sam prokocko.
Glavnu partiju pokera zivota za tebe i tvoju ljubav izgubio.

Tisina oko duse satorom beznadja prekrila,uzdisem.
Dan se priblizava,odlazim,zelim tisinom da odsutim.
Tim momentima bez izgovorene rijeci se izrazavam.
Ne zelim nikoga blizu sebe, suze jedva nekako zadrzavam.

Tesko je opisati dubinu zivotnog razocarenja i beznadja.
Kada se druga ruka negdje tamo podlo skriveno izgubila.
Kad je bilo najvise potrebno, njenu potporu sam izgubio.
Nista nemojte pitati, vrata otvorite neka se dusa okapa.

Na nicijoj zemlji sada saljevam nemira i tuge temelje.
Sve one oaze sto smo imali pustinjom tuge presusile.
Zita vise neradjaju, suncokreti glave povijaju, tuguju.
Svi shvataju i kuze da sam je ludjacki trebao, izgubio.

Korak kao ogranak se posusio, puca dok se dusa pokrece
dok iz sebe jecaje naokolo razbacujem, daleko lakse je.
Nista za rukom ne polazi, na bini zivota napustam mikrofon.
U gluhonijeme filmove tuge zauvijek polazim, nek zaboravi.

U meni kosnica, milijarde razocarenja iglica, razaraju.
Suze su mila majka kako preostali dio duse razvaljuju.
Ne zelim vise precice da pronalazim, odustajem i predajem.
Eto joj odrijesene ruke,sad je slobodna tako je i trazila.

Sjedec na stijeni naseg posljednjeg susreta,srce raspuklo.
Tu je najljepse usne, najdrazi poljubac nekad dozivjelo.
Bez okretanja u barku bez povratka razocaran tesko ulazim.
Na tu obalu nikad vise necu mislima da zakoracim, dosta je.

I onda na oprostaju gitaru sam polomio i potopio, nek nestane.
Vise nemam razloga da pisem glazbu nezadrzive strasne stihove.
Kad bi samo muvicu osjecali sto se u meni dogadja kako razara.
Cijeli zivot im nebi bio blizu dovoljan da to ridajuc isplacu.

I kad sve izvagam i u detalje sve proslo sagledam, tuzno je.
Tuzno je da se ovako jadno dozivljena bajka tek tako raspline.
Mada za sve mene bez razloga je okrivila, vrata u srcu zatvorila.
Jos uvijek ludo trebam volim i zelim je, ocigledno uzaludno je.

Toni Ljubisa Bozic, KAnada,17.05.2016 u 19>21 minuta

SASTANAK POMIRENJA

 

 

Sastanak se preko trece povjerljive osobe dogovarao.
u detalje se odredjivalo, gdje ce tko stajati,odredjivati.
Znalo se tko ce prvi govoriti a druga strana samo slusati.
Valjda ce nas napokon lijepo toplo vrijeme posluziti.

Nema preglasavanje, deranja,ljutnje bez nekog razloga .
Ispod njenog prozora kada svi zaspu pomirdba pocinje.
Tada oci u oci nakon dugo cekanja, dnevni red se predlaze.
Nema amandmana, nema nekog naknadnog dobacivnaja.

Dugo nam je trebalo da bi nakon glupe svadje shvatili
da treba da se vratimo jedno drugo nanovo opet imamo.
I naravno ona nebi bila ona da kao opravdano ne zakasni.
Jednostavno njena je uvijek zadnja i tako treba da se dogodi.

Istog trena sam je napao, bas je nekako izruzio, samo je sutila.
Kasnis, drugog si ispracala u dusi me neka vjestica plasila I javljala.
Kriva si sto se opet udaljavamo kriva si sto jedno drugo nemamo
sto oboje patimo a kao jedno za drugim zudimo bolno zudimo,

Izgleda jedino u srcu mi ljubav iskrena, u tebi se ledenica uvalila.
Nisam niti zavrsio, drhtec je planula, iskolacenih ociju se derala.
Dosta mi je one poezije koja mi dusu rastura, dosta suza i kukanja.
Ti, samo ti si kriv sto smo odvojeni, samo ti inat i ljubomoru izazivas.

Sve sto smo imali nista neznaci ti, samo smijes se , ludilom izazivas.
Kao Lesi se vraca kuci, uvijek tvoja glupa isprika bi me izludjivala.
I tako prolazi vrijeme protekne godina, da bas tvrdoglavo sutimo.
Dal si ti slijep pored ociju,ludi smo, zar nevidis da uzasno patimo.

Skocih, usne joj svojim prikljestim, od pozude jedva izdrzim.
Samo to, samo taj dodir nam je falio, ludjacki smijeh je izazvao.
Istovremeno smo graknuli: NEMOJ MI TO VISE NIKAD RADITI
Od tada sve jos ljepse je nekako vatrenije, guta i zeli me…uhhhhh.
Koji smo sretnici a godinu tako bez veznom smo sutnjom protratili.

I tako ispod njene majice zavuceni, usne smo strasno topili.
Niti rijeci nismo vise satima prozborili, dosta je bilo inata,
dosta je bilo bacanja dragocjenog beskrajnog vremene,
ja nju  a ona mene napokon potpuno neizivljeno ludjacki imala.

 

TONI LJUBISA BOZIC, KANADA,17.05.2016 U 07>59 MINUTA

Kako smo pogresno totalno sve procijenili

Kako smo pogresno totalno sve procijenili,
da prejaki smo, sve izazove budemo izdrzali.
A pogledaj prva pristigla nevolja, rastura.
Sklanjajuc se sa zajednickih obecanih putova.

Mislismo ljubav je posebna i bas nepokolebjiva.
Pusto mastasmo uzajamno sve u zivotu znacimo.
Da nemoguca je misija, da nam se nesto uvali
da onu beskrajnu srecu, posesivnu ljubav razori.

Tek sada mozda trunke shvacamo, kako se zanosismo.
kako u oblacima pustog mastanja samo treperismo.
I prvi problemi jednostavno prezivljavanje razvali.
Toliko nas prebrzo razdvoji, na dvije strane zatamni.

I kad bi me opet susrela, dal bi mozda trunke priznala.
Kako oboje prazni smo, kako dio nas izgubljen nedostaje.
Kako fali zagrljaj i ugriz pozude sto usne ludilom pokrene.
Da sve boli istog trena kao nekad tiho razocarani nestanu.

Ovako vise nema smisla, ovako jadno i uzasno strasno je.
Svijet se u pustinju bez pogleda prazninom pretvara
dok duse nam plove bespucem ozaloscenih vjetrova.
A jedan pogled, jedan glas u tami samoce sve bi vratio.

Onu staru ubudjalu od predugog cekanja samocu razvalio.
Nada bi se kao barjak pobjede duse i srca zaviorila.
Nanovo zaboravljena ostavljena bica iz pustinje podigla.
Spas bi se ukazao, posljednju sansu bi kandzama cupali.

Jer dalje raskrceni na sve strane uzasno bolno je i neide.
Pucina sjete, pustog cmizdrenja, nadu nedaje nista nepopravlja.
Vidis da su polja poljskog cvijeca nestala, maslacke podavila.
Bezdan se beskrajni ukazuje, posljednja sansa je, vrijeme je.

Toni ljubisa Bozic, Kanada,17.08.2016 u 05:39minuta

Kuda ce sve ovo gluposcu odvesti, tko ce napokon popustiti

Boze koliko nam je trebalo svjetlosnih stoljeca,
da bi se ova ljubav nanovo susrela, probudila.
Od uvijek kao sjena me pratila, totalno osjecala.
U sapatu u suzi, u osmijehu il govoru, sve osjeti.

Samo prisla bi na rame me naslonila, i govorila
Ljubavi ako treba sad se isplaci tu na mome ramenu
da osjetim svu tvoju tugu i dusu kroz srce ranjenu.
Grijehe mi oprastala, po kosi milovala,vjerno cekala.

I kad onim okama prostrijeli, u srcu divljaka probudi.
tako gordo zaljubljenicki posebno se na daleko osjecam.
I svakog trena u krilo i zagrljaj po repetu navracam.
Zasto smo propustili tolike nizasto prohujale godine.

Koliko je svjetlosnih godina se ugasiloceznje ispracalo,
da se napokon nanovo pukim slucajem opet slozimo.
Al opet kazem nista nije slucajno, sudbina je cekala
da sazrije ova strast i pozuda da bi se opet imali.

I bas kad smo se napokon godinama imali,uzivali
kad smo se jedno drugom svakodnevno plazeci klanjali
pozudno sve vise i vise jedno drugo prozdrljivo gutali
Tragedija se iz vedra neba desila, sve u nama pogasila.

Ona nepise, trunke se nejavlja, u meni ponosni inat razara.
Tvrdoglavost na obje strane zapela, nebi trunke popustila.
A do jucer bijasmo bajka najaca,rijetkost koja se dogadja.

Kuda ce sve ovo gluposcu odvesti, tko ce napokon popustiti.
Oboje iste zelje imamo, da zajednicki dom zaljubljeni gradimo.
I gle baksuznog kraja, prodje vec godina, nitko nepopusta.
A u dubini patimo, carolijom vezani, jedno uz drugo najsretniji.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,16.05.2016 u 23:19 minuta

Boze kako naivno i prelako nasu caroliju smo izgubili

Sa njenom sestrom najvece probleme sam imao,
nikad nisam pomislio niti se nadao,da postoji,
netko tako podlo ogavan, ravnodusan i nemaran.
Jednostavno je bila podla ljubomorna lazljivica.

Sva njena pisma je otvarala, krisom citala.
Cak je nekoliko puta njen rukopis kopirala
meni neke ogavnosti pisala, podlo izazivala
nebi li nesto sto nezna mozda slucajno saznala.

Istog trena bi i mene i nju da moze ucjenjivala
samo da bi ovo sto imamo na neki nacin raskopala.
Al joj nije uspjelo, uvijek bi je nesto izdalo
glupa bi uvijek na kraju svih podvala isapala.

Sa bratom sam super komunikaciju uvijek imao,
na put nase ljubavi nije niti trenutka stajao.
Jednostavno tu strast i ljubav je podrzavao
cak sto vise vise puta nas kriomice pokrivao.

Roditelje samo joj obozavao,zaljubljeni par.
U njima sam svoju ljubav uskoro stisnutu vidio.
Da smo kao oni zaljubljeni, slozni i da se volimo.
Jako joj je bila vazna ta mrdjusobna komunikacija.

Majka atraktivna, ostrog jezika kad progovara
sve konce porodice ona je nepopustajuc drzala.
A otac na ranu ga staviti,bez problema se razumjeti.
Takvu obitelj covjek samo moze beskonacno sanjati.

I onda nam svadju iz niceg neki sa strane namjeste.
Nije nista pitala,sve je povjerovala,glavu okrenula.
I sada evo na sve nacine pokusavam , sve njene nagovaram
samo par minuta da me saslusa, da mi nesto odgovori.

Uzalud, tvrdoglava, trunke nepopusta, kaze da se uvrijedila
a bas nema razloga, mora da me saslusa, ovako neide.
Da tek tako raskopamo no sto smo imali najljepse.
Porucila da je se okanem, vise nikad nezovem il dodirnem.

A toliko puta okupani kisom uplakani stisnuti setali.
Jedno drugom dozivotnom ljubavlju klecec zaklinjali.
Ti su dani ocigledno prebrzo zaboravljeni i prohujali.
Boze kako naivno i prelako nasu caroliju smo izgubili.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,16.05.2016 u 22>53 minuta

Nocas njoj ocigledno posljedni put odlazi

Prosjedi oronuo,ledja iskrivio, korak utrnuo.
Zatvorenih ociju nekako sav preliven suzama.
Na desnu nogu propada,rukama siri,objasnjava.
Sam sa sobom nesto raspravlja,glas podize.

Inje obrvama dugu setnju nocasnju otkriva.
izborano lice price proslosti prikriva
sudbina ga ocito nije stedila niti zalila.
Kud ce nocas koraci da zalutaju,da nestane.

Jesen nakostrijesila,mirise peceno kestenje
mladost vristi,odjekuju koraci asfaltom.
Neki svetac je, al u njegovoj glavi bespuce.
Nezna gdje stanuje, obilazi pokisle parkove.

Ovim krajem odavno nije lutao niti prosao,
rijeci neprogovara, jedva skiljec prolazi.
Neki su govorili alkoholu se odavno predao.
Ljubav zivota je nesretno bolno izgubio.

Svakih desetak koraka stajuc duboko bi uzdahnuo.
Izborano celo prljavim peskirom jedva brisao.
Iz dubine bi kasljao, nocima je vani spavao.
Zivot ne vrijedi mu,zeli napokon da nestane.

Al zivot nikako da ga napusti, da se odmori.
Toliko neizbrisivu ranu izgubljene ljubavi
duboko u sebi nakon godina samoce prikriva
dusa skrsena sa srcem cmizdrec prepricava.

Od nekud munja lisce u letu bljeskom oboji.
Jesen se i nocu tiho sustec ocito dogadja.
Vani ce nocas oronula prosjeda dusa da prespava.
Karton iz ranca kao dusek proviruje da prekrije.

Toliko je propao da mu se i sjenka iscjedila
jedva se grmljavinom na opalom liscu primjeciva.
Od kad je otisla sve se naopako podlo okrenulo,
put sretne sudbine u pustinji samoce zagubilo.

Pustite ga, neka jos nocas ako izdrzi prohoda.
Pokisla posljednja snaga na koraku se otkriva.
Nocas njoj ocigledno posljedni put odlazi.
Posljednji pozdrav cvilec ljubavi zeli da uputi.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,16.05.2016 u 17:38 minuta

 

PAO SAM, POTONUO, U POTOKU SUZA RASPOLOVLJENU DUSU PROMATRAM

Pao sam, u potoku suza raspolovljenu dusu promatram.
Boga molim, uzroke potonuca analiziram, zasto patim se.
Zasto mi se ovo dogadja, cime sam ovo boze zasluzio.
Ukazi, pokazi gdje sam grijesio da nebih dalje tumarao.

Praznina tako pusta i drsko razorna je, jedva izdrzavam.
Iz potoka razocarenja, jedva mogu glavu da podignem
Na ledjima tone stijena pritisle, nebi li me napokon ugusile.
A samo iskreno sam je volio, zelio, svu ljubav potpunu nudio.

Zar zbog toga kaznjen sam, sto se nisam trunke pretvarao.
Zato sto nisam kao podla vecina iskoritio i zauvijek nestao.
Zar je grijeh boze mili ludjacki posesivno nekoga voljeti.
Zar je grijeh o toj ljubavi kroz stihove ludjacki mastati.

Al ne, to su prozvali da je teska prepuna lazi podvala,
Neka naivna ranjena dusa obmanjuje i podlo iskoristava.
A to sto se ja raspadam, sto po svijetu skrivam tragove.
Nitko nezeli da uvidi razlog barem mrvicu razumije me.

Al tako je kako je, ponosno hodam i otkrivam tragove.
Neka svi znaju gdje se nalazim, bavim se i gdje boravim.
Mozda joj netko iz sazaljenja prenese ispovjednu poruku
i napokon shvati i uvidi, dal u srcu mi jos uvijek boravi.

Placem, ljubavi moram ti priznati, tuga u pijesak pustosi uvaljala,
dal je ova sumorna kisa tome ocigledno obilato doprijenjela..
Oprosti mi posesivno volim te,al ne zelim pored tvojih cemera
I ja ovako skrsen i razocaran da patim i gusim te..oprosti mi…

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,16.05.2016 u 10:33 minuta

Zubor romanticnih dusa i printanje tekstova

Istrazivanje dubina osobne siroke duse,
rovarenje kanjonima trepereceg srca
vecinom nas i same carolijama iznenadi,
toliko tajni u nama skrivenih nas odusevi.

Najgore kad nas prevarom uvale u smetove tuge,
kada nas poplave suze pa koritima tuge valjaju,
strahovi haraju, uzdasima na jedvite jade disemo
To zivot je,osobno istrazivanje, padovi i usponi,
suze i nadanje osmijeh i sreca beskrajna
divna je paleta savrsenih zivotnih boja
zubora romanticnih dusa i printanja tekstova .

Hajde slobodno otvori se, neka srce progovori.
Znam da pratis me stalno prozore otvaras
zvukove pratis, ocekujes motor da ugledas.
da hitro naskocis da te zauvijek pokupim.

Kazi mi moje slabosti i tajne napokon otkrij mi.
Ne dozvoli da vise u ljubavne zamke upadam
nepotrebno ovo prepuno srce krvarec ranjavam
pokazi mi put kojim se osmijeh zadrzava
na ledja mi svoje savjete siroke ruke natovari.

Izmedju savjeta i paznje nesto dublje skriveno boravi.
Ako je skrta simpatija, mozda i ljubav se dogodi.
To sto si pisati prestala, valjda su nas slagali
netko ih je debelo platio da bi ovo razorio.
Vrijeme ce pokazati dal smo se iskreno voljeli.

Toni Ljubisa Bozic,VAncouver,16.05.2016 u 09:18 minuta

KAD OSJETITE DA SMETATE, PUT PRODUZITE

Pratite intucija ona vas navodi, negativu osjeti.
samo je pratite, njenim odabirom krenite.
Vasi osjecaji rijetko vas varaju il zavlace.
oni nikad protiv vas nece i ne reagiraju.

I kad nesto rovari u vama, ima razloga
Nedajte da ljubomora prste uplice.
Ona vam oci zatvara, mudrost razara.
Duboko udahnite,svoju glavu koristite.

Ne vrijedi zbog budale pamet gubiti.
Nevrijedi suze liti ,nocima nespavati.
Ako se nejavlja, ocigledno vas ignorira.
Time sve se rijesilo, novi put otvorilo.

Eto i ja kad ovako pametujem,odlucujem
Drugi list zivota okrecem, rukave zavrcem.
Ispred mene je ogromna nepregledna Kanada.
Zivotnu sansu pruzila, mada privlaci Svicarska.

Gdje cu ostati, sto cu izabrati, trebam vremena.
Hladne glave, i dugim nocima uzasno razmisljam.
Zivotnu odluku po tko zna koji put preslagivam.
Ovako vise neide,ovako se raspadam i bas glupo je.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver, Kanada,16.05.2016 u 07:01 minuta

Idi bona to pismo pozude napokon zavrsavaj !!!

AH DO PRIJE KOJIU GODINU SVE JE TAKO SAVRSENO STIMALO, SVE SE MEDJU NAMA CAROBNO DOGADJALO,SAVRSENO LJUBAVLJU POZUDOM I STRASCU PRSTILO.

Boze kako smo se obozavali gledati.Koje posesivno gustanje, ono ćeif beskrajan.

Prezderavajuc se pogledima, posesivno zelec skriveno tajno obilje samo za nas.

A ja ovdje u Vancouveru okruzen debelim zapustenim isfrustriranim ruskinjama,blijede isprane filipinke, japanke kineskinje te rijetke providne kanadjanke svudu okruzuju na povracanje tjeraju, nista sa nicim na njima nevidis.

Nikakve zenstvenosti tu ne postoje tako sve hladno i jadno je.

A nju dok pomislim,u dusi je promatram ,presretnu osjetim , onako osmijehom ukrasenu, bezbriznu, bez neke frke trke i stresova, samo moja je, vragolasto cupka mi po usnama.

I zato sa njom u nasem svijetu boravim imam je,trenutka  ne popustam,ne zelim, ne dozvoljavam da mi nestane.

I kao da je sad onako sretnu promatram, cisto malu ulogu odglumim, slatku ljubomoru u srce joj natocim pa promatram kako siri one medene zjenice da moze progutala bi me.

Gadeeeee  Lopovski nasmijesena sigurno bi prozborila.

Dat cu ti ja tih zenturaca, neces znati kud ces samnom kad ti dodjem i kad te se dohvatim, kad ti i posljednji atom snage ovom strascu iscijedim.

To zelim beskrajna moja pozudo,da ti malo srce preskoci, da se od mene nikad ne odvajas da me na proste faktore od ljubavi  strasti rastavljas.

Uff samo cekaj i promatraj, zatvorenih ociju caroliju  dozivljavaj koju na kapaljku za sada dobijas, jer kasnije sve postaje vatromet.

Boze mili kazem si> to je zivot to je ljubav to je sreca beskrajna kada te imam nezasitno I kad si umeni sva strpana…

Zelim biti svaki atom tebe, dio tvoga svemira, nemas ti pojma koliko,falis Ludacki…

Osjecam ljubavi ona jeza me zgrabila istog trena usnama prostrujis.

Zapamti nikad nezaboravi te usne ti ljubin posesivno ne prestajem.

Drhtim jedva progovaram>ne prestaj nikad od njih ne odustani, zauvijek u ovom posesivnom zagrljaju prepunog pozude ostani.

Kao da vidim je tepa mi…Ma nebrini ljubavi odustanem li ruke od sebe sam digla, od zivota odustala,zivim dok tvoja sam,  da  tvojom zovem se, jer  konacno budem opet sretna nasmijana voljena zaljubljena TVOJAA.

I to cemo dozivjeti bozije putove pratiti, zeljno sudbonosno DA, YES,JA, nestrpljivo iscekivati…

Eh kako bih ovo mastanje rado u stihove pretvorio, romane beskrajne pozude raskrilio,

sve bih u njima na siroko u detalje drage volje bez razmisljanja priznao.

Odlazi vise, napusti ovo neprekidno mastanje, zatvori prozore da se dusa od neprekidne pozude barem trena odmori.

Ne moguu, ljubi me, na prljave igre nagovaraj, stalno me podgovaraj da zelim da sam ti najdraza, da ti druga nije niti u pameti na mislima jer ja sam jedina i moram ti biti i vise nego dovoljna i najbolja.

Akoo samo muvicu osjetim da me zapostavljas kazna pristize, pisat ces nanovo i nanovo domace zadace da mi srce ubijedis da sam samo tvoja i jedina, zvijer u meni je snazna i posesivna od prvog momenta si bio upozoren.

Muvice ne zaboravi, jedini razlog si sto ovako sretan sam i kao takav sto postojim.

Nemas pojam kako mi je drago to cuti kako mi je drago znati da sam ja razlog tog predivnog osmijeha…

Eh nikad joj dosta ljubavnog tepanja dokazivanja da je obozavam da za njom ludujem da volim je  takva je nezasitna al moja je.

Ne zasitna divljakusicaaa sa dalmatinskih krseva jedva bi samotna odolila.

I kad to duboko u sebi nepobitno  osjetim onda skacem po parkovima vristec muvice

VOJIM TE ,Osmijeh joj na ledjima osjecam, i kako izgara

Oboje tadaa ludimo,trazimo ,zovemo i posesivno uzajamno trebamo.

I onda svo to mastanje tako ljutito drsko  prekinem, onako grubim glasom glumec proderem.

Idi bas si postala dosadna, izadji iz ovog mastanja.

Idi bona, to pismo pozude napokon zavrsavaj , pa ga pecatom usana vrelih zapecati, kad mi pristigne neka me na tebe, tvoje zanosne usne podsjeti.

EH TRZNEM SE , IZ TE MASTE NA JEDVITE JADE IZADJEM, PROSLE PROHUJALE NEZABORAVNE LJUBAVI PRISJETIM, KAKO JOS UVIJEK JE PRESNAZNO POZUDNO U SEBI CUVAM I OSJETIM.

A TKO MOZE TAKO LAKO SVE TO CAROBNO DOZIVLJENO DA ZABORAVI..

Nisam hladna stijena.. jos uvijek zivo srce u meni otkucava zbog nje postoji.

 

Toni Ljubisa Bozic,16.May,2016, Vancouver,Canada

Dal smo zabludom mizernom laznom mastali

Eto neko duze vrijeme procurilo.
Ovom blentavom glavom kuhalo
nocima danima se bolno cijedilo
nesto pametno da se sagleda.

Da se izvuce najbolja pouka.
Da se realno sve ako je moguce
u detalje svaki dio sagleda.
Ako pogresno odlucim, kasno je.

I dzaba je, uzasno ljubavi fali mi.
Kud god da okrenem il pomislim
uvijek na njenim usnama zavrsim.
Samo ona znala je srce da probudi.

I kako sad nakon svih carobnih godina
nakon kilometara mirisljivih pisama
jednostavno taj dio zivota da zaboravim
nekim drugim putem prazan da zagubim.

Ljubavi oprosti mi, ne ovako vise nemoze.
Srce para se, dusa u suzama odavno ugusila.
Zasto se objasni mi nasa kula olako srusila.
Koji je razlog nestanka svih onih pisama.

Eto zaklinjem se barem jednu godinu
od svega definitivno sklanjam se.
Odlazim na put bez ikakvih tragova.
Da izvagam dokle ce da gura sudbina.

Nece vise biti mjesecima stihova
nito jedno pismo ti nece godinu pristici
mozda ces onda shvatiti, dal falim ti.
Dal smo zabludom mizernom laznom mastali.

I ako slucajno misljenje promijenis
i trunke ovih ociju usana i pozude pozelis.
Znam da ces snaci se, srce ti ne miruje
uvijek si znala pronaci prikrivene tragove

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,15.05.2016 u 19:00 minuta

Sto mogu suhoparnim rijecima da izricem

Trznem se, malo zagubljen oci otvorim, nekako gegajuc ustanem. I neznam dal je to sucajno al skoro uvijek na kazaljci u pola pet cvrsto zagrljenu je ugledam. Da je to snimiti kako cudno savrseni misaoni spektakl onako kreveljec se u dusi dozivim.Nema veze dal to bilo vrelo sparno jutro Vancouvera, ili jutros ulicama Ricmonda.Jednostavno to savrseno slatko budjenje mada preplavljeno samocom I bez igdje ikoga, ta jutarnja seansa svojim bljestavilom nade sjetu otjera.
Tako uzviseno,poseban dan postaje, nema veze sto nema je, sto mi je ledja okrenula.Jos uvijek je tu slatko onako njenim gordim osmijehom naslonjena.I onda opet u krevet glavu jedva drzec zabacim, kapke potesko odrzavajuc nasmijesene face u slatke vjerojatno nase zajednicke snove zaplovim.
I nakon nekog vremena kad se probudim, sav podbuo, od silne potjere carobnim snovima, doceka me jutarnja doza do vrha napunjenog rondanja…

Sto je debeli opet su te snovima ruske vucice ganjale, opet si bez repa ostao.Do kada niskorist budes,ljubav je pusta slika laznog ispranog mozga i  mastanja. Hajde pokreni se vise musko pravo postani.

Mada svetac je i nitko neradi, idi u crkvu bogu pomoli se , ocigledno gotov si.Mozda ti jedini on moze pomoci , iz te ogavno duge sjete te izvuci. U ogledalo se pogledaj vrve ti kapci prepuni i nabubrili od nekih teskih suza na cekanju. Pusti ih neka napokon izrone, neka ti dusu olaksaju jer ovakvog vise nitko nemoze da te promatra.Lutajuca krstarica si postao od prepuna tuge camera slomljene duse, raspuknutog srca od nepotrebno bezrazloznog pacenja.

Pa tako kao robot programiran, sve pokrete svakog ubogog samotnog dana ponavljam. Iste korake napravim, negdje u prazninu pogleda se uputim.Blokic u dzepic nabacim i najmanje nekoliko tankih flomastera da me olovka nebi izdala da slucajno, sasvim slucajnu koju misao ili rijec ne propustim sto iz ove ludjacki zaljubjene duse zurno iskoci.
I gledam jutros sve prazno je, parkovi Ricmonda nekim oblacima stisnuti, uzasnim fijukanjem vjetra sve nekako sivo umotano, neku potesku sjetu u grudima pritislo. Kazem si, daj budalo pruzi korak, probudi se vise, napokon zivot bez nje jednom nastavi, jer tako puknut ces i u jednom danu nestat ces, nitko te nikad vise nece spomenuti, nikome neces faliti.

I gle cuda po nekad i uspijem iz tog sivila beznadja ranjene duse da iskocim.Grcevito na jedvite jade u susjednu bas preko puta ulicu srca preskocim, duboko udahnem i onaj nasmijeseni dragi lik prepoznajuc cvrstim zagrljajem nagradim.
Boze koja milina ovim skrsenim razocaranim bicem se zarije, probude se i na kranjoj periferiji duse sve stanicne celije. Bukvalno progledam, onaj davno zaboravljeni osjecaj srece tako potpuno osjecam.

Boze hvala ti sto mi ovaj tracak one nepojmljivo strasne ljubavi pokloni. i glavu podignem korak nastavim. Ipak sam ovog dana i tko zna kad opet da je tako jasno imam osjetim i dozivim.
Vrijeme je krenuti dalje, vrucina Ricmonda se iza ovih oblaka prikrivaju, oceanski vjetrovi skoro svo sivo oblacno nebo su zrakama sunca rastopili. Bjezim korakom nasilnim na klupu da zasjednem .Zelim ovaj san, mastu il puste zelje srca i duse na papir sto ceka drhtecim rukama da ispisem.Ipak me pregrst toliko dragih slika u momentu spopalo. Sve te carobne susrete na jedvite jade jadno bi enciklopedijama rijeci sve to opisalo i mrvicu dojmilo sto mogu suhoparnim rijecima da izricem i eto kao napisem.

U momentu puste inspiracijem trznem se, osjetim kako sam scucuren,na klupi pogrbljen skoro flomaster potrosio. Udahni duboko covjece, za danas dosta je, isperi sa duse to danasnje pacenje.De malo bolan ta ledja ispravi, istegni se te kosti probudi i razgibaj. Vrijeme je da se na dorucak uputis, nemoj opet da pregladnis i da u ponoc iscrpljen od pisanja na dorucak tek navratis.

I pokusam preko sijede kose prstima da misao zavrsim kao pocesljam se, boze glava mi celava, kosa mi opala.

Ne nisam to ja ovo se meni ne dogadja. Glavu okrenem na sat pogledam, opet se kazaljke u ponoc strasno poklopile. U san na cekanju me pozivaju.

Zurim vrijeme je…..i dok ovo pisem zatvorenih ociju, rijeci slazu se, nista nepropustaju.

Tamo je, znam u dugim nocnim snovima ceka me,tamo smo zajedno tamo nam je najljepse. Tamo nemogu pristupiti dusmani tamo se ljubav ona divna strasna nepregledna i savrsena dogodi…….

 

Vancouver, Ricmond, Toni Ljubisa Bozic,15.05.2016 u 06>39 minuta

 

A sto vrijeme vise protice lazu da lakse je, malo sutra lazovi

Dok bijasmo jedno savrseno vrelo nezasitno tepanje,
nemogoh niti jedno jutro da bez nje usamljen izdrzim,
i prvi na usne naslonim, prije nego li carobne oke otvori.
Kad se to ranom zorom dozivi, iz prve ruke strast se zaori.

Tad gotovo je, nema iz kreveta vracanja, nema uzaludnog vremena
jedno bez drugog jednostavno prazno je i neide, ljubavne carolije.
I kad kazu da im ljubavi ne nedostaje, da sve glupo napumpano je.
koji su to jadni promaseni od sviju otjerani slucajevi bez ljubavi.

Oni neznaju da postoje skrivene skrinje, riznice dusevnog natapanja
u njima obilje hrpa je samo njenih zlatnika, jadni slijepci nevide.
A u nama kad zadrhte dugim nocima harfe nestrpljivog nadanja
kad se strast sa pozudom otima, cekajuc potok onih slatkih usana.

I onda bdijem nad buducim vremenom, sacekujuc sansu da naidje.
Koracima leprsave kosute, skoro pa na prstima ljubav se dosipa.
Svaka kapljica prevrijedna je, nesmijuc trunke da padne il nestane.
A obroncima sna ona u trenu zaludjena olako uspavana odleti.

I kad mi kazu da im ljubavi ne nedostaje, koja prokleta laz je.
Kao suncokret zivot se rasipa, zrno po zrno dusu od zivota otima.
Nedostaje ono slatko ludilo, sto bi nas krmeljavih ociju drzalo.
A sada usamljenoscu i tugom sve se ukaljalo,zasto nije valjalo.

I sad mi pitanjanja ne postavljajte, slomljenu dusu na miru pustite.
Rovarim sjecanjem razdrazen,speleolog ove duse silom sam postao.
Na jedvite jaden nekako uspijevam bol i tugu u sebi da kontroliram.
Jedva pozudi svojoj mogu da odolim, da nemislim, da je ne potrazim.

I ako bi trebalo ruski rulet da odigram, isti tren bez razmisljanja potpisujem.
Kremen nestrpljenja navalio iskru samo sto nije na srce ocaja pustio.
Tko zna sto bih tog momenta ucino, koliko jos moguce teze ranio.

Dzaba je, mogu da glumim borim se, al jednostavno prokleto nedostaje.
Jedva zadrzavam vuka u sebi, na nju je naucio, uz nju je imao smisao.
Samo njenom zaslugom na celu krda je stajao, ledja mu skrivecki cuvala.
A sada na trulog pjesnika sam dogurao, tintu zivota skoro potrosio.

Kome sada da pisem stihove, kome da poklonim slike duse ranjene.
Nedostaje ona ljubav i strast neobjasnjiva, kolut srece sto otima.
A sto vrijeme vise protice lazu da lakse je, malo sutra lazovi
Srce usamljenost totalno razori, prazan sam… cemu opstanak.

toni ljubisa bozic, Vancouver,14.05.2016 u 10>54 minuta

Razumijes me od prvog dana i netreba srce da ti otvaram

Sve ovo sto nam se tuzno i jadno desilo
bozijom odlukom na snagu je stupilo
Njegova mudrost beskrajna neupitljiva
sve se sa razlogom nama desava.

Kasnije u zivotu shvatimo, sto se desilo
od cega nas tih momenata bozija mudrost
svojim okriljem beskrajno vjecno stitila.
Hvala ti boze ipak je tvoja najmudrija odluka.

Ja znam cak sam potpuno siguran, da me osjeti
Nemora ovo razocarenje i tuga u razocaranim rijecima
da unisti sve lijepo sto se desilo i desava u nama.
Kroz neizgovorene rijeci potpuno se razumijemo.

Nicim te neoptuzujem grijeh ti gledam drugim ocima.
Uzdajuc se u bozije neprikosnovene po nekad teske odluke.
Pruzam ruke i sebi se zaklinjem, otvorena srca priznajem.
Voljeh vise nego posebno te, jer si me potpuno razumjela.

Nemoram niti trena da ti se pravdam ili nesto objasnjavam
da preko veze u tvom srce urgiram da nesto mozda dokazem
Razumijes me od prvog dana i netreba srce da ti otvaram.
Drugima sve je nevazno, sto god da kazem il se opravdavam..

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,14.05.2016 u 18:21 minuta

Ako te ikada na ovom svijetu susretnem, ne pricaj

Vojim te jubavi, mada to ne dokazuju stihovi.
Mada se oko nas sve ugasilo,daljinom otudjilo.
Pogledi se uspavali,kapci paucinom sjecanja sljepili.
Srca hrdjom opustila, u dusi lokva tuge beskrajna.

Neprekidno lazem se,obecanja prazna udijeljivam.
A sebe nepovratno grdno, tesko u srzi ranjavam.
Glavu jednom godisnje podignem kad bozic pristigne.
Pogledam kroz prozor i zima se podloscu prikrila.

I nakon toga opet isto vrijeme, godine preko ledja
onako siroke ruke prebacujem, zelec da se otrujem.
Cemu ovaj zivot, cemu ovo siromaha ljubavi pacenje.
jer izgubih te nepovratno,i zato kaznjen sam najgore.

Ako te ikada na ovom svijetu susretnem,suti, ne pricaj.
Samo beskrajni film tuge u dusi mi kroz oci promatraj.
Shvatit ces, sto se jednom beskrajnom osmijehu desilo.
Sto je najsretnije bice na svijetu u ledenjak teski pretvorilo.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,14.05.2016 u 16>42 minuta

Osjecaju oni kako me sjetna tuga razara, moj hod i korak otkriva

Vreli skoro przeci dan parkovima Vancouvera, susu najavljuju.
a na granici sa amerikom snjegovi vristec smetovima uzvikuju.
Onako ispod visokih gustih krosnja jedva do mene sunce se probija.
Svejezina savrseno prija mi, mogu da se opustim trezveno razmisljam.

Odjednom od nekud tvoje rijeci mi dolaze , kako rado si tepala.
O ljubavi,stobom je tako slatko I beskrajno
nikad monotono tmurno niti dosadno
stobom se neobjasnjivost potpuna desava
pa zubore tanana dusevna ranojutarnja rosenja
sa tobom samo sa tobom ima neke nade,
neke sanse se definitivno skrivecki naziru
sa tobom one smisao potpunu nadu I srecu skrivaju.

I samo suze osjetim, dok me setajuci kinezi parkom promatraju.
Osjecaju oni kako me sjetna tuga razara, ovaj hod i korak otkriva.
Jedva glavu podignem onaj vjestacki osmijeh nabacim pa odpozdravim.
I opet teski preteski koraci me vode nekim Vancuverskim stazama
barem ovdje se svijezeg zraka duboko nadisem dok placuc uzdisem.

Toni Ljubisa Bozic, VAncouverm14.05.2016 u 09>08 minuta

Previse dobrog i trajnog istopila si na ovim usnama

Bez obzira sto mi je ucinila, sto tako neoprostivo ranila
iz dubine duse i srca toliko toga joj zelim i progovaram.
Sretno bivsa ljubavi a ovi lazni stihovi neka te ne poremete
maskirna su odora da prezivimo ranjeni u dzunglama sotona.

A ti kao svaka brizna lavica, sve sama odrzavas, prezivljavas
a tako bih volio neprekidno te pazio, lovocuvar ti postao
zaljubljenik divljih prerija tvoje grive i vatrenih usana.
Kad bi samo znala kako se slomljeno srce raskidano osjeca.

Al nek te nebrine, prikljestena si vjerojatno izabrala.
Tvoju odluku postivam,u rovove zivota se ukopavam.
Prekrivam sve tragove, nase nikad otkrivene kampove.
Jer neide, ubise me te uspomene i ta grozna sjecanja.

Previse dobrog i trajnog istopila si na ovim usnama.
Previse mi godinama davala, da bi te olako izbrisao.
i tek tako glavu svemu okrenuo,zauvijek nestao.
Shvati tesko mi, ako ikada do tebe dodju ovi stihovi.

Znam shvatit ces,nikad nebijah od ledene stijene sacinjen
nikad od cvrstog nesalomljivog granita, al eto nestajem.
Da bi neki miran zivot imala, mene si u zapecak ugurala.
Sasvim razumljivo ipak tesko bilo sto medju nama bi opstalo.

Pognute glave a na neki nacin ponosan, svakako razocaran.
Dizem sidro, daljinom skorog zaborava nestajem, usutkujem.
Vise namam snage da pisem one nezasitne romanticne stihove.
Sve se ugasilo , ugusilo, samo tuga cemera uplovljava u mene.

Cuvaj se, nemoj uzalud suze tratiti, nemozes je vratiti

Nedam, jednostavno nedam da me razocara
previse je toga samnom dozivjela, razmijenila.
Gdje god da ode ili da vjecnoscu nestane.
Uvijek u ovim grudima ima mjesto , ceka je.

Sebe neprepoznajem, u suzu sam se pretvorio.
Dzaba svi ovi parkovi, dzaba duboko disanje.
Jednostavno slomljen i prazan sam i neide.
Neznam kuda da krenem koje da povlacim poteze.
Kazu u pocetku jako neizdrzljivo boljno je.

No mladost sve izdrzava, netko u danu a netko
u nekoliko prokleto dugih godina se podigne.
Meni se cini svjetlosne godine su prekratke.
Isuvise nevidim ispred sebe pouzdanog vremena.

Ta predivna neobjasnjivo strasna ljubav me zadojila.
A sada kao pustinjak kao negdje se pronalazim
srce pokusavam sirom da otvorim sebi prozborim.
Cuvaj se, nemoj uzalud suze tratiti, nemozes je vratiti.

A i da se to slucajno sasvim slucajno dogodi.
Nemoj da budes siguran, isto ces da osjetis.
Nece to vise biti ono neukrotivo ludilo.
Sve se promjenilo, nakon sekundi zajedno
bolno, jako bolno shvatit ces, za sve kasno je.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,14.05.2016 u 07>03 minuta

Nedaj se čovječe u tebi živi vječno proljeće

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,14.05.2016 u 06:24 minuta

 Kad se čovjek kažu oklizne pa ono dušu krhku polomi
sve oko sebe zaboravi,kompas od bolova otupi pa zagubi.
Gleda beskrajno noćima tugaljive filmove,jadno ždere se
a ako piše poeziju srce razdire kroz užasne bolne stihove.

Na sve načine pokušava od tamo da iskoprca se pa nekako izađe
iz tog živog pjeska beskrajnog jadnog kukanja i lažnog nadanja
da bi mu pamet od svega neprimjetno odljepila,na ivicu strovalila
a sve pokušavajuć da tugu što srce podlo slama nekako zaboravi.

Bolno svega u nazad sijeća se, albume otvara,nad slikama zacmizdri
Sebi život prepričava, svakako se ubijeđuje,a zna da naivno laže se
kako bi bilo najbolje da je drugu priču il pravac života odabrao.
Da tim odabranim pravcem nikad za nikad nije prokleto krenuo.

Sva godišnja doba bukvalno zamrzi,pamet blokirana nekako odljepi
nikako nemože da se pronađe, najbolje srce i dušu bez bola da namjesti.
Svaka cipela žulja ga,sve smeta mu i bukvalo ga do bola baš nervira.
Nikako da sagleda da u njemu je još od početka skrivena pobjeda.

AL džaba u tim trenutcima zavre, kao slijepac prati iste tragove.
Želi tamo opet da ga vrate, na nju ne prežaljenu ljubav nekako podsjete.
A ne shvata da sve davno postalo prošlost je, da drugom je pripala.
I što prije treba da žudi da trčeći pronalazi tragove novog  proljeća.

Tamo je nova šansa , nova ljubav, novi život se ne vidljivo prikriva
svojim beskrajnim putevima čekajuć  na njega nestrpljivo sačekuje.
Samo treba širom oči da otvori, sebi prozbori, još malkice da izdrži
Nedaj se čovjece u tebi živi nepregledna ljubav i vječno proljeće.

I tako život mu prekrasni olako baš protraćen uzalud propada
Neviđeno tutnjaju prevrijedne nikada prežaljene duge godine
nema više nikad druge prilike vratit se u vrijeme protutnjalo.
Mladost dana samo jedna je,prekratko traje i prebrzo nestane.

Glupo je što sebi tim momentima odrađuje, kako rane si uzalud nanosi
kao da uživa da se ranjava, svaki trenutak života da ubija kao lakše mu.

A sve u stvari je drugačije, nova je životna prevrijedna bolna  lekcija.
Toliko nam je dala i toliko toga nas naučila al nikada opametila.

i njega je izgleda sve to bolno dokusurilo na prosjački štap dovelo

i opet i opet samo o njoj uzalud razmišlja a zna da drugom je pripala.

 

 

Nekad nam pokloni a nekad gorko uzima.. sudbina

U zivot mi uletjela kao najveci blagoslov
a onda sve to oborila ispala gorka lekcija.
A sve se bozijom voljom sudbina dogadja
nekad nam pokloni a nekad gorko uzima.

Valjda treba da ucimo da drugo bolje docekamo
valjda tog momenta teski samar onako smo zasluzili,
da bi se mozda opametili da dignemo glavu i krenemo
da se u nazad nikad vise kukajuc nikad neosvrcemo.

Nadam se, sad kad sam pokleko u zivot se razocarao.
Nova sansa sigurno bolja me negdje jedva sacekuje.
Ponovo osmijeh srece mora i treba da me umije.
Strpljiv sam,previse toga nadam se vec sam naucio .

Mozda ovaj tren sam razocaran,nisam tamo gdje bih zelio
Ali tjesim se i bogu zahvaljujem sto me od tamo odveo.
Sto nisam vise tamo gdje sam srce slomio i tako razocarao.
I vise o nicem nerazmisljam, njegovoj volji se prepustam.

Al sebi uzastopno pitanje postavljam, sto i zasto se desilo.
Ona je bez iti jedne prozborene rijeci srce i dusu razumila
uvijek je potpuno shvatala i tako duboko me osjecala.
Kako se sva ta posebna bliska veza cudno jadno zagubila.

I zato sutke sve sto mi se desilo prihvatam, zaboravljam.
Neka vode nose sve lose sto se desilo nikad nevratilo.
A sve sto me uskoro sacekuje obje rucke prihvatam
Bozije odluke ne komentiram, bit ce sto docekam.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,14.05.2016 u 00:15 minuta

Svi ti usponi i padovi drze lekcije iskustva u meni

Toliko kroz zivot napravih greskica
mogla bi ispasti bas fina kolecija
nekako se stalno provlace kroz sjecanje
valjda zivotno ucenje nanovo cuva me.

Pokusavam da je cisto ne spominjem i zaboravim
Sa njom sam se najvise bukvalno okliznuo, patio
toliko razocarenja nevjerujuc srcu grozno dozivio.
Tammo gdje sam se najmanje nadao tu sam propao.

Nije lako grabiti dalje, glavu dignuti, zivot planirati.
Sve je bilo spremno da se dogodi, zivot uokviri.
I onda iznenada neznam kome vise da vjerujem.
Toliko puta sebe preispitujem, al suvise kasno je.

Svi ti usponi i padovi drze lekcije iskustva u meni.
SA njima vidim dalje i jasnije,otvaram nove planove.
Al ono neibjezno po nekad nemogu da odolim
albumom sjecanja zavirim suzama drhtaje ispratim.

Kazem si, dizi glavu gore dobri moj skrseni jarane.
Cekaju na tebe bolje daleko bolje nepregledne prilike
NIje se svijet srusio , u ljubav se bolno razocarao.
Novi dani dolaze , ljubavi strasne cekaju, probudi se.

Toni Ljubisa bozic, Vancouver, 13.05.2016 u 22:49 minuta

Na neko vrijeme se povlacim

Od kako se sve nekako podlo drsko srusilo.
A u dusi strahom i tuznom jezom oblilo.
Iz svega se na neko vrijeme tiho povlacim.
Utisat cu mastu, zakljucati rijeke stihova.

Trebam mir, tisinu sto zuji da vise neizgaram.
Tesko gubitak preboljeti nesto predugo imano.
Zaboravit jezero idealno stvoreno i mastano.
Ostati bukvalno okruzen pustinjom bez nadanja.

Ulazim u zaborava duboku nepreglednu prasumu.
Neka me okruzuje samo zilavo zivotno korjenje.
Tako ce da brusi i beskonacno da lomec jaca me.
I kad se nanovo ukazem, novo donosim novo predlazem.

Za to vrijeme skrivat ce me beskrajna kanadska prasuma
jezdit kao pustinjak valjda nesto novo u zivotu pokusava,
Razocarenje ljubavlju, zivotom od sviju nepobitno odvaja.
Neka vas prati sreca, dobro zdravlje i pregrst nadanja.

 

Toni Ljubisa bozic, Vancouver, 13.05.2016 u 08:01 minuta

Nisu me upozorili, nisu sve cake zivota pokazali

Koji sam ja levat, kako sam na pricu nasjeo.
Da u zivotu sve mogu uspjeti i olako imati.
Al me nisu upozorili, nisu sve cake zivota pokazali.
Da mogu i te kako skliznuti,pasti i sve izgubiti.

A ja se onako naivno kao iskreni bosanac zaletio
srce sirom otvorio dusu kao galaksiju raskrilio.
A grom iz vedra neba me sprzio,trenom prizemljio.
I sada Bogu zahvaljujem, jos uvijek imam vremena.

Hvala ti boze dragi sto zivam sam i kao takav postojim.
Ovim ranama si me ojacao, nisi do kraja slomio.
Nova zivotna lekcija, nakraju svoje rezultate dobijam.
Borbe nastavljam da bih rat na kraju pobjedom slavio.

Naivno sam u tom momentu boga za sve optuzivao
nisam se obazirao, sebicno samo svoje pozude gledao.
I kazna je pristigla, o pod kao mokru krpu me zaljepila.
Taj me samar djelomicno probudio, nekako pokrenuo.

Sve nekako odlazi i dolazi,pokazuju navodni prijatelji
Po nekad razocarenja i beskrajna sreca u ljubavi.
Valja bidi uporan, i kad su padovi glavu podici.
Onako onaj stari prepoznatljivi osmijeh izmamiti.

Al samo divne uspomene cu duboko da sacuvam.
Da kad je najteze njima prehranjujem i ojacavam.
Prave prijatelje nikad necu izgubiti, zajedno prezivjeti.
Kad mi bude tesko skriven cu se negdje rovec isplakati.

Nakon toga kao nov uzdignute glave nesalomljiv krenuti.
Da neprimjete da propadam,da nema me i da nestajem.
Necu im taj ceif dozvoliti, neka pate kad me gledaju.
Ovu bol i tugu nek neosjete i neprimjete neka ih zavist razdire.

A ja cu skriveno ponizno, uzdignute glave dalje krenuti.
Bogu zahvaliti na ovoj gruboj naucenoj zivotnoj lekciji.
Iz ovog poraza jos vecu snagu crpiti, unaprijed gledati.
Boze dragi klanjam ti se ponizno, stobom sve cu prezivjeti.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,12.05.2016 u 12:16 minuta

Ljubavi i razocarenju zamjenu nisam nasao

Lako je drugima pamet soliti
biti sveznalica i kao pametan.
Al postoje zivotni teski testovi
Treba biti snazni veliki frajer
i sve to na sebi olako primjeniti .

To je kao hladno tusiranje propovjedati
a nemati petlje niti snage na sebi uciniti.
Kao kad se netko u ljubav do bola razocara.
jedva il gotovo nikako iz blata tuge izvlaci.

E tu sam negdje izmedju toga zaglibio.
Ljubavi i razocarenju zamjenu nisam nasao.
Hipoteze provlacim , mudre stare savjete
al iskreno nedjeluje, nista od ruke neide.

Lakse mi je pola sata ispod hladnog tusa disati.
Al nemogu nerazmisljati, sto nam se desilo.
Sto je to onu savrsenu ljubav tek tako ugasilo.
U meni jos nije potpuni mrak tuge nastao.

Brojim sate, na kazaljke pogledavam
nikakvu nadu signal, bilo sto neuocavam.
Neka praznina svu fasadu na meni prekrila.
Siva boja dubinom ociju suzama prelijeva.

Hajde frajeru, dijelis velike savjete.
Pokreni se, iz tog blata jada se podigni
na sto je spala tvoja knjiga velikih savjeta
jedna ljubavna propala veza te slomila.

Pokusavam, samom sebi lazi udjeljujem.
Iskreno bas mi nesto i neide,patim se.
Mozda ce buduce vrijeme ispred mene
neprimjetno svu tu propast izbrisati.
Vaja se tome opet nadati……

Toni Ljubisa Bozic, VANCOUVER,12.05.2016 U 10:22 minuta

Podigni glavu covjece,ne odustani

Jutro bukvalno Vancouverom ucvrljilo
standardna setnja za dusu se odvija.
Pamecu vrtim tisuce nekih planova.
Al glava pognuta, previse tuge otkriva.

Podigni glavu covjece, nikad ne odustani
Nije se svijet srusio, sto si drugo ocekivao.
Daj razvedri se, ima jos zivotnog vremena
mozda uskoro sretne te nova carobna sudbina.

I skoro uvijek na tu pricu beskrajnu nasjednem
taj slatki naivni kolac nade u trenu pojedem
ono da ne trepnem sve ushicenoscu progutam.
Cekajuc da se stvarno ta bajka od nekud pojavi.

I tako drevoredi parka prolaze, u sebi prepricavam
uzurbani setaci tempo nabijaju, nesto nekud zure
a moj korak teski se oconjio,jedva stope sustizem.
Zar je moguce da me ovako uzasno jadno slomilo.

Podigni glavu ne odustani, zivot u tebi jos boravi.
Zaborav sto prije u dusu istovari, neka sve pobrise
neka nestanu sva ona sjecanja, sjeta i nadanja.
Ona je nestala valjda je tako odredila sudbina.

Pa pomislim kako mi je zivot bio prepun gresaka.
sve bijase suvisla trka prepuna naivnog nadanja.
Srce sam presiroko otvorio, krvolocima sansu pruzio
da me bukvalno u dusi pojedu zauvijek sahrane.

I opet jedva podignute glave krajickom ugledam
pored mene nasmijesene face ushicene prolaze
zive su i radosne, svoje razloge za zivot imaju.
Pa korak opruzim skoro preporodjen potrcim

Zivote eto me, ponovo ti vracamse, dolazim.

Nadam se da prejak sam, da cu sve ovo bolno i jadno izdrzati
treba sto prije da sve istresem i zauvijek je da zaboravim.
Obecavam sve od sebe dajem, od danas nanovo pokusavam.

A parkovi Vancouvera ispred mene svjedoce u meni stiže proljece.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,12.05.2016 u 09>04 minuta

Tako rado bih iz ove tragedije razocarenja ponovo srce i dusu u ljubavni zanos vratio

Sve je doslo jube sve se na staro vratilo, nista nas nije razorilo udaljilo.
I kad nisi svjesna ono sto bas niti trenutka I ne zamisljas, ne dobijas
u srcu sirokim poljima nemira osjecas,trepere nezadrzivi porivi,
trepere obale cekanja, trepere pramenovi vragolasti I sretno zaludjeni,
trepere neizreceni rijeci dok se ljubav prokljucala koprca umeni.

Iste nezadrzive sile strasti I pozude podlacki nas uzajamno tjeraju
jer ispod svih ocekivanja dubokim morima sve sto osjecam trenom dobijes,
tad se plima ranom zorom obalama tvoje duse migoljec jezom propinje
da te napaja savrsenom ljubavlju sacinjena ogriscima nestrpljivog cekanja.

Jer nekako kad usnijem sto prije pozurim da noc u sekundi protutnja
da se suncana zora dovalja da bi me opet na ispucalim pozudnim usnama napokon imala.
Neprestano rano jutarnje cavrljanje samog sa sobom nezadrzivo neprestaje
neprestaje srca I duse beskonacno potvrdjujuce izlaganje,
dave, nemogu rijeci da prestanu da u tim okama nestrpljivo osvanu
da se osmijeh sepurec svima raskrevelji al onako glasno vristec u tebi .

Sile nase galaksije svemu ovome dalekosezno nezadrzivo doprinose,
one nas na ivice nestrpljenja razdvojenoscu navode i podsjecaju
da srca najljepsu bajku dozivljavaju mada svjesno se i zavaravaju.

UZASNO, JEDNOSTAVNO NEMOGU PRESTATI
ovo SJETNO CJEDJENJE DUSE bi se preko svih aerodrome Oteglo,
za svim avionima bi trake visec treperile, svima na ovoj tuznoj planeti govorile
da tajna sretnog zivota samo u ljubavi potpunoj iskrenoj je…

Kad bi barem jednu godinu mogli tako zaljubljeno zagrljeni
da sirokim masama odrzimo neprocjenljivo predavanja,
da nisu vrijedne trke frke laznog naturanja glupih jadnih pokazivanja ,
jer zivot bez ljubavi je cijelog zivota uzaludno imaginarno trazenje
onog sto nam od prvog dana lezi tako blisko ugradjeno na srcima.

VOLJETI kad se u nama ta sifra dugo cekana provali,
kada srce na drugoj strani svoju polovinu nezadrzivo osjeti
tek onda sve dobije taj carobni dugo cekani nedosanjani smisao.
Pa dodje mi da navucem majicu sa tvojim najljepsim imenom,
pa protrcim zivotni marathon da te svi na meni nasmjeseni gledaju
I saznaju da nasmjesenim nestrpljenjem sve dionice zivota mozemo olako istrcati,

Onako slatko nasmijeseni tu energiju oko nas izgubljenim dusama nadu dolijevati
da se I oni zamrznuti probude, da od trazene srecice nikada niti trena neodustanu
vristim u sebi, ispod tusa nezadrziva strasna pozudna ljubav odjekuje

Tako rado bih iz ove tragedije razocarenja ponovo srce i dusu u ljubavni zanos vratio,
na najljepsi put vjecnog sadrzajnog osmjeha opet i opet vidljivo naveo.

Na zalost na jako groznu veliku zalost cilj sam promasio, zivotom zalutao.
Jako bolno, prebolno srceparajuce sam shvatio, preveliku cijenu platio
perfidno obmanjen, godinama na lazne tragove izmisljene ljubavi navodjen
vjerujuc da na drugoj strani negdje ona iste osjecaje u sebi jedva zadrzavajuc prokuhava.

LJUBAV MISAONA IMENICA jako lijepo zvuci i neprocjenjiva je kad se dogadja,
al nedaj boze da je razocarenjena na kraju svojim kracima raspadanja otima.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,12.05.2016 u 06>54 minuta

 

Energetski vampiri su me ocigledno planski crpili

Samoce sam se iskreno uvijek uzasno plasio,
kao socijalno bice ocigledno se takav rodio.
Zato njena prisutnost uvijek mi je pasala
makar kroz mastu i pisma energija stizala.

Nekako cijeli zivot nemilice na druge sam trosio
bukvalno na svoje i sebe sam potpuno zaboravio
dok mi se nije sudbinski ova daljina desila.
Samoca tisinom vancouvrskih parkova se udruzila.

Vise razmisljam, disanje potpuno duboko kontroliram.
radim na sebi, ipak godinama sam se trosio, zapustio.
Energetski vampiri su me ocigledno planski bas crpili
do beznadezne situacije okrutno iscjedjenog doveli.

Pa sam tvrdo nepovratno odlucio da se sebi okrenem.
Sve do tadasnje navike totalno preokrenem, volim se.
I sada 300 na sat razmisljam, sto napraviti planiram.
Nicim svoj mir ne remetim, u svakom trenutku uzivam.

Mozda svoj neki talent, tu kreativnost stihova iskoristim.
Masti na volju siroko polje cu nepovratno da prepustim.
Sve ideje koje su u meni godinama cucale, mozda iskoce.
Dok beskrajna tisina i mir Vancuverskih parkova odgovara.

Svoj unutarnji glas cu kao uvijek pratiti, osluskivati.
NA osnovu toga donositi mozda teske neminovne odluke.
Na vagi prioritete zivota cu poredati i novim putem
napokon odlucno bez okretanja u nazad krenuti…

Dok na sebi budem usamljen radio, ciljeve budem odredio.
Sto drugi misle i kako ce reagirati, nece me interesirati.
imam osjecaj da su mi se vidici rasirili, percepcije osnazili.
na zemlji sam totalno, nista me olako nezanosi, neremeti.

Nekako vise detalje svega oko sebe sada svjesno primjecivam.
Na njih prije nikada nisam vrijeme trosio i vidim puno izgubio.
Svaki detalj zivota je bitan i sve sto nam se dogadja, ucimo.
Skola zivota nije bez razloga se desila, sudbinu odredila.

Tako dobre rezonske zakljucke nevjerojatno uvidim, donosim.
Svaki problem i situaciju iz vise perspektiva sagledavam
Emocijama i slabostima nedozvoljavam da se umijesaju.
da me nebi opet u slijepu ulicu ludila nepovratnog odveli.

Sto vise radim na sebi bolja i savrsenija je koncentracija.
Misli potpuno kontroliram, nepotrebno energiju neproljevam.
Zbog svega toga nekako ovo desavanje kao naruceno pristiglo.
Spoznajem sebe, otkrivam sve vrline i slabosti, al ljubavi fali mi.

I tako sam siguran i jos jasnije beskrajnu snagu ljubavi uvidjam..
Bez ljubavi i one najblize podrske nekako sve prazno i tesko je.
Al na kraju ove zivotne price nadam se sve cu napokon shvatiti,
Buduci zivot tko zna sto ce mi odrediti, strpljenjem se hraniti.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver, Kanada,11.05.2016 u 12:47 minuta

OD RUZNOG SNA OSTAJU TRAUME

Ajme cijelu noc ubi me, pritisak bez daha ostajem,
pokusavah da shvatim sto mi se cudno dogadja
kao da je u nju usla neka sila uzasna i neobjasnjiva
u pamet me ubija rastura sto god uradim nevalja
ronda ne prestaje, na sve prigovara, zamjerku nalazi.

Kaze da sam bezvrijedan jadan i neupotrebljiv
u ogledalo vidim,izbezumljena faca bulji u mene
kao da su je pregazili teretni kanadski vlakovi
nezna sto mu se u ruzno u groznom snu dogodi.

I taj tamo ja u ogledalu na sebe izbezumljen nelici,
Sav mokar sokiran , istraumatiziran kompas nedostaje
kad ga pitas nista neodgovara, samo glavom odmahuje
kao da cijelu noc bijase necija nekom diktatoru zakrpa .

Sa njim je brisala podove, na ljemu lijecila komplekse.
Drugu stranu njenog ponasanja nikad nije susreo
takvoj grozoti sa njene strane nikad se nije nadao.
napokon pravo lice je pokazala, strahove utjerala.

Samo pametuje,zdere,nista neradi bukvalno ugusi.

al obozava drugom da predavanje gusec odrzi, 

i da sve pod bobu kontrolira koja grozna morenja.

Al kakva je takva je  u srce mi zabila krakove

bez nje se nemoze, barem tako sam mislio, 

i evo gdje sam dospio,i nju takvu sam izgubio.

Zakljucak,uvijek cekaj drugu stranu medalje da ugledas

tek onda mozes da sagledas sa kim si poslaa imao
da se nebi prerano zaletio, do bola razocarao,
a kasnije nema kajanja, pogresna bijase zivotna odluka.

Sreca probudih se, kako snovi stvaraju traume.
Rekoh hvala ti boze snovi su, nebijase istina
u mom pamcenju tako se nikad nije ponasala
savrsena bila je i nedodirljivo zauvijek ostat ce.

U kanadi totalno usamljen u neku pustinju duse uletio

a sto je najgore, ma nevjerujem,izgleda da sam je izgubio.

Boze kako ovi snovi znaju da smaraju, sve u dusi ubiju.

 

 

 

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,11.05.2016 u 07:41 minuta

PUDLICA HINJSKA SE JAVILA

Velika prijateljica,pudlica se javila,
namjerno smutila, da nas rastavi.
Al nece joj uspijeti, treba mi vremena.
Rastanak nam nije namjenila sudbina.

Nemogu, jednostavno necu i nemogu
da se sa lazima i rastankom pomirim,
da sve sto smo imali, lazima zaboravim.
Jednostavno tu ljubav jos uvijek osjecam.

Kad bih mogao, kad bih trenutak privirio
samo da joj u oci pogledam i sagledam
jednostavno znao bih sto se desava.
Ovako daljina Kanade me tiho ubija.

Od kuda hrabrost hinjskoj drskoj pudlici
da se bez icije dozvole u ljubav pomijesa
da nas oboje vjerojatno lazima zavara
da bi se nasa ljubav vremenom ohladila.

Nista mi drugo ne preostaje, okrutno cekanje.
Nikad mi se ovo nije desilo, pamet zablokiralo.
Neznam sto da uradim, kako da se pomjerim.
da se iz ove nemoci na bilo koji nacin izvadim.

Strasno,dal se to stvarno dogadja, ljubav ugasila.
Nesto sto su samo galaksije slozile, sada nestade.
O boze daj mi snage da buduce godine izdrzim
dok joj se jednog dana na prag iznenada nepojavim.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,10.05.2016 u 17:32 minuta

Tesko je zavarati vukovima tragove

Sam sebi se zaklinjem, drugi list okrecem.
Ovako neide,tesko je vukovima zavarati tragove.
Niti jedne rijeci vise necu prozboriti
nikome nista spomenuti il govoriti
nikome vise nista nevjerujem
na lazne osmijehe vise ne nasjedam
sam sebi srce grizem dusu ujedam
tako slomljen,povrijedjen i razocaran.

Od sada hodam samo na prstima
iza mene nece biti vidjivih tragova.
Nece se cuti tonovi il sumovi
samo vjetar ce da boravi u meni.

Sve sam nepovratno prevaren izgubio.
nadu, ljubav, strast u dubini duse ugasio.
Kazna me je izgleda teska pristigla.
Ljubav vjecna savrsena nije niti postojala.

Samo sam u magli nade zivio
puste stihove i eseje joj poklanjao
da bih na kraju saznao da sam davno u srcu joj nestao
tragedija, razocarenje tuga u meni neobjasnjiva.

Tuga toliko realna I dodiriva duboko ranjava.
A tako sam mastao svako jutro je iscekivao
da se pojavi na usne mi pozude beskrajne natoci.
dok bih je cekao krmeljavu za moje usne spremljenu.

TONI LJUBISA BOZIC.VANCOUVER.10.05.2016 u 13>53 minuta

Nije ovo sudbina koja u mašti me očekivala

Ovo jednostavno iz sebe moram izbaciti
toliku gorcinu bola tuge nekako razvaliti.
Gledam izgubljen daljinama Vancuvera.
Kao da je sva moguca tuga u mene uselila.

Toliko sam se ovom gradu veselio odusevljavao.
I znao sam nesto mora lose se desiti, pojaviti.
I onda saznate da ona za koju ste zivot zivjeli,
odavno je nestala odavno trunke nepostoji.

Kako je moguce da sve tako neprimjetno
zauvijek nestane, a toliku nadu sam polagao.
Drhtim,nemogu tu bolnu istinu da prihvatim
nemogu krsenje duse u meni vise da podnosim.

Suza na suzu se navalila, nista nevidim, oci obliva.
Nemogu, jednostavno te lazi nemogu da prihvatim
da sve sto godinama sam sanjao olako izgubim.
Ovog trena bih na avion zasjeo, na vrata banuo.

Lazima su me godinama dojili,lazne poruke pisali.
Koga sada da optuzim, tko mi je srce slomio.
Tko je sve tragove prikrio, ljubav udaljivao.
I dok grcam, zedj ispucalih usana suzama napajam.

Ovo sve sok je previlki, sve mora smireno da prenoci.
Sljedece poteze moram da izvagam, ovako nestimam.
Ovdje definitivno vjecno ostajem, mozda da tugujem.
Al cu svakako kako god bilo da je pronadjem.

Da mi samo kratko i jasno gledajuc u oci odgovori.
Dal jos truncica necega u njenom srcu postoji.
Moram se sabrati sve na vagu zivota nabaciti.
Jer nije ovo sudbina koja u mašti me ocekivala.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,Canada,10.05.2016 u 12.52 minuta

POSREDNICA, NEVJERNICA

Sto je ovo danas, sve mi nekako naopako krenulo.
Nista od ruke neide, jako tesko zbunjeno sabirem se.
Neka intuicija me razvaljuje na nesto lose upozorava.
Da se pokrenem oko sebe sve istrazim pa otkrijem.

I gle cuda sve se samo od sebe odmotalo cisto otkrilo.
Onoj sto sam najvise vjerovao, nikada nisam sumnjao.
Iznenada il planirano ledja okrenula, noz u ledja mi zabila.
Slucajno saznam da su lazi okolo sirile da bi mene zaglibile
a nemah pojma sto i kako se tamo nesto podloscu dogadja.

Ljubav moja davno od mene odustala, davno pisma prestala.
Al posrednica laznu nadu mi svakodnevno prenosec davala, .
Boze kako sam naivno budala jadnik mizerni uzasno ispao.
Sve veze su odavno utihnule, barem od ljubavi moje stizale.

Posrednici vjerovah da sve isto je, da se nista nije promijenilo.
Na zalost od prvog dana sve je sasvim drugacije izgledalo.
Toliko me lagala, nepostojecih poruka neprestano prenosila.
I onda saznam ona je njeno mjesto tiho,polako zauzimala.

Slabosti u srcu mi porukama pronalazila, kako sam naivan.
Ta zena je ljubav prema meni godinama tajno skrivala
da bi nasu ljubav polako godinama gusila, a mi naivni
jedno u drugo sigurni pisma duga nocima suzama pisali.

Ona nevjernica izmedju nas se uvalila,drsko razvalila.
Sada neznam uopce na cemu sam , do kuda je sve otislo.
Tko zna sto je njoj o meni pisala i izmisljajuc lagala.
Sasvim slucajno nebo se otvorilo, sumnju u meni probudilo.

Sve mi je priznala od njenog odlaska sve je isplanirala.
Kako da me osvoji, da njoj srce poklonim,uzasno razocaran.
Razoracan sto je ona lagala da pisma od nje rijetko su stizala.
Culim u Vancouver,zbunjeno izgubljen i slomljen jadnik sam.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,10.05.2016 u 09>47 minuta

Po tko zna koji put sudbina opet pomjera me, sa razlogom

Nedavno stigoh, cisto neplanirano sve se desilo.
Nesto me vuklo, u ovaj carobni posebni grad dovelo.
Vancouver, Kanada,zemlja prirodno izobiljem prekrasna.
Boze gdje sam ja rodjen u balkan se jadnik zaljubio
dok nisam ovdje stigao i sve ovo prekrasno dozivio.

Koji beskrajni uredjeni a prirodni parkovi, dusu odmori.
Sve je tako cisto, neobjasnjivo mirno i tiho slozeno.
Poslije one anarhije sto je balkan u detalje razvalila
ovdje se covjek mentalno u dubokoj srzi duse odmori.

Mozda grijesim, ovo je moja zivotna stanica, mozda.
Prepune ulice nasmijesenih ljubaznih azijatki
covjek nezna kojoj bi odolio, u koju se zagledao.
Al srce me vuce na jedno mjesto daleko skriveno.

Ma proci ce, srce sve izdrzat ce, bilo je gorih godina.
Samoca je mene precesto puta zivotom zvakala, a ovdje,
Nekako smiren sam , slobodan, nisam trunke nervozan.
Tako mi ova sumska idila prepuna parkova odgovara.

Tisina zelenila srce i dusu obiljem sabura tako dopunjava.
A ljubavi, dolaze i prolaze, znam teske rijeci su, snazan sam
izdrzat cu, sve mi se sa razlogom desava, novi zivot pocinjem.
Svakom trenutku se radujem, novu sansu sam eto dobio.

Nadam se da cu sve izdrzati, ovo preostalog zivota uzivati.
Nema vise tuge, sjete, uzaludnog mastanja, list okrenula.
Sudbina mi je ovdje put otvorila, saljevam zivota temelje.
Po tko zna koji put sudbina opet pomjera me, sa razlogom.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,10.05.2016 u 04>14 minuta

Eh samoco samoco,al smo te prevarili.

Eh samoco samoco, kako si jadna i providna ljubav nasa savrsena prejaka je i za sve vas podlace neodoljiva.

Zora cvrkuce, najavljuje svitanje,oci zatvorene, kao da cujem rijeci ljube moja izgovara..Ljubim teeee oke najlipseeee

Cuvaj ih za mene,Volim te uspavani moj prince…

spavaj i sanjaj me…gledam u nebo niti jednog oblacka nema, barem na ovom dijelu neba koji sad trenutno promatram…i molim bogu dragoga da mi te vjecno cuva, stiti i pazi..

Volim te ljubavi neopisivo punooo,Neopisivo jakooo,Jednostavno sve si sto mom ovom jadnom i bijednom zivotu treba.

Ti nemas pojma ljubavi moja mila,koliko zudno cekam te, da ti te oke poljucima umivam

 

A ja nesvjestan,osjetim carolije vibracije, obrvama setaju, usne poput slatke rose divljacki miluju, po kosi krakovi skripec nesto pronalaze,njena ljubav ulazi jutarnjom zorom u mene

Ona progovara: Divoto, pravo ime za ljubav u pravom smislu rijeci si ti ljubavi.

 

Boze mili hvala ti sto nas ovim carima nepopustljivim prehranjujes,sto svaki trenutak uzajamno nezasitno sve jace sve neiszdrzljivije dusu I srce strascu savrsene ljubavi milujes

 Ljubav, dal nam se to samo ljubav dogadja, nekako malo mi kazu te rijeci posesivnog uzimanja I davanja

Ona bi nasmijeseno prozborila dok bi me za ruku drzala:

 

Boze dragi iz tebe ranim jutrom slapovi poteku,Boze da tebe ljube nema osmijeh bi izgubio bukvalno bi nestao jedino kada oci otvorim uzdah srece nemogu da zadrzim , bukvalno ekspolodiram savrsenom zenom pored sebe budim se.

 

Boze tko ti je dao ideju da stvoris ovako ludjacki zaljubljene stvorove,tko ti je na pamet tu eksploziju savrsenog brujanja u grudima prodao, boze tko te savjetovao da ovako jednostavno neodoljivo dvoje ljudi sastavis da im svakog trena, milisekunde ova savrsena ludnica cijelim tijelom mili neoodoljivo boravi.

 

I kad joj kazem onako krmeljavu stisnuti, jube nebrini, dok se sapat grmljavinom slatkog nemira tesko zaustavlja u meni,a ona me osmijehom najljepse zvijezde repatice sepurec nagradi, sve jasno je, sve smo prebrodili, stvarno je boze tvoj dar ovaljubav carolija svih slatkih savrsenih davanja

Ona posesivna bi cesto prozborila..Mogu li te vidjeti tren… kroz zrak njene rijeci su brujile

 

Eh jubav moja pristigla a ja se ovako bunovan na pero nabacio neznam prestati kao da sam godinama pisanjem gladovao kao da joj niti jednu pisanu rijec nisam poklonio, pisem, pisem ruka se nezaustavlja , prstima jedva stignem da sturim skrtim rijecima sve ovo nekako docaravam

Eh kad bih je jos mrvicu vidio, miris kose cupave kroz prste strasti propustio kad bih usne mrvicu milisekundu na milimetar osjetio uh..

 

Zelimmmmm teeeeeeeee,ovaj nestrpljivi moment.

Vidim je osjetim je tako je ocita neodoljiva savrsena carolija, ma kakva carolija kava bajka, ona se meni neprividja tu je pord mene iza ledja zasjela kosu prstima pregleda i ljubi ljubi ljubav neodoljiva.

 

Na uho mi sapuce , ljubav probudi se, vrijeme je da mi usne pregledas da mi ove kratere samoce samo tvojim usnama strascu napunis.

 

Istog trenutka bih svrsio, tako slatko zadovoljio ovo uzasno cekanje uvijek na istu foru prevario da joj dokazem da mi ta grozna samoca nista nemoze , jer ljubav je svakog trenutka tu zubori pored mene nezadrziva.

 

Eh samoco samoco, kako si jadna i providna ljubav nasa savrsena prejaka je i za sve podlace neodoljiva.

 

BOZE NEMOGU DA ZAUSTAVIM STO SE UMENI OVOG TRENUTKA PRESLUSAVA

OVAKO TISINOM NAJDRAZA MUVICE ZELIM DA TI DANASNJI DAN POPUNIM

VOJIM TE ..SHVATIH STO ZNACI IZ DUBINA SRCA KADA SE TE TAKO MALE RIJECI A GROMADE POKRENU

Boze hvala tiii

KADA SE TIHO ONAKO NA UHO PROZBORE I DVA SRCA UBIJEDE DA STRPLJIVO MADA DALJINOM SKLONJENI NEZADRZIVO NASTAVE…NASTAVE VOLJETI, TEPATI GRICKATI MAZITI UBJEDJIVATI CIJA JE LJUBAV SAVRSENIJA NEODOLJIVIJA PA IM SAMOTNI DANI PROLETE DA NITI MILISEKUNDE NEOSJETE

V O J I M   T E

 

I kao da gledam je dok ove rijeci bude gutala, samo bi uzdahnula i prozborila:

Hvala ti sto ga ovako divnog unikatnog stvori….hvala ti sto imam tu cast i privilegiju da ga poznajem da ga znam da ga volim obozavam i imam uz sebe.

Najveca patnja bol tuga trenom nestanu

I kad na kraju kao slag na torti dobijes NJEGOVO VOLIM TE tog trena svatis da ti je samo nebo granica.

 

I OBOJE BUNCAJUC IZGUBLJENI SE PITAMO DAL SE TO ISTOG TRENUTKA ISTE MILISEKUNDE ZOVEMO TREBAMO,  TA SLATKA POZUDA PREPUNA STRASTI JE NEUMOLJIVA SVAKI SLOBODNI TRENUTAK OBUZIMA

DZABA IM NAMA JE MILISEKUNDA DOVOLJNA KOJA KAO SVJETLOSNA GODINA POTRAJE

TO STO SU NAM PISMA ZABRANILI STO SU POSTU UKINULI STO SU TRAJEKTU NA OSTRVO LJUBAVI ZABRANILI DA SE POKRENE DA KAMIONIMA ISPISANE LJUBAVI NA NJENU ADRESU ISTOVARE DZABA IM.

A PTICE SU NA NASOJ STRANI CUVAJU IH VJETROVI DAJU IM SNAGU DA SVE OVE OKEANE PRELETE U SRCA DIREKTNO CVRKUTANJEM SE LJUBAV ISPISANA IZREKNE

MORAM OVO DA PREKINEM DA BEZ DAHA NE OSTANEM NEZADRZIVO SE POKRENULO DA BI STALNO POD ISTOM ISPRIKOM KAZALO SAMO JOS NESTO DA JOJ NAPISEM DA OSJETI KOLIKO OBOZAVAM I TREBAM I VOLIM JE

KAD BI OVU LJUBAV U FILMSKU ROLU GALAKSIJA SMOTALI NEBI NISTA POKAZALI NON STOP TE ROLE BI NEDOSTAJALO JOS BI GALAKSIJA PRITJECALO JER SVUDA U NJIMA OVA LJUBAV NEZADRZIVO NESTRPLJIVO ROVARI NA SVOJ RED SACEKUJE NA SVOJ NACIN OBJAVLJUJE DA DVOJE VOLE SE

HVALA TI JUBE STO SI ME SVOJIM MISLIMA SLATKO PROBUDILA STO SI NEZADRZIVOST U MENI POKRENULA

OVO NIJE MASTA IL FIKCIJA OVO SE NAMA LJUBAVI STVARNO I DOGADJA LJUBAV SAVRSENA NEZAUSTAVLJIVA

Nadam se kad ovo pismo pristigne da ce osmijeh tvoj da izazove koliko toga sam brbljajuc prozborio.Pitam se dal je za ovo jutro ova kapljice ljubavi prema tebi dovoljno glasno i jasno putem prozborenih i napisanih rijeci ubjedljiva i dal je trunku ove posesivne ljubavi prema tebi bistrinom iskrenosti iskazala.

VOLIM TE…VOLIM TE…IZ MENE NE PRESTAJE…

………..

Toni Ljubisa Bozic, 09.05.2016,Vancouver ,Canada…

 

 

Oboje ovaj put smo izabrali, svjesno njim krenuli

Da bi nam se ova carolija ljubavna desila
necija se zvijezda srusila bolno potopila.
Zivot takav je, nekom daje nekome oduzima.
U grupu sretnika smo izabrani,zaludjeni upali.

Sada bi se trebali zajedno negdje daleko seliti.
prije toga sve sto imamo pokloniti il podijeliti.
Nisu vazni nam kucni pragovi, vile il brodovi.
Dizemo sidra, zaljubljena srca strascu vodimo.

Sto je bolje sto je gore, vise nema vracanja
ludjacka strasna ljubav pamet trajno zaludila.
U nama varnice sijevaju, buradi baruta skrivaju.
Usne neodvajaju, tijela gladna pozudno tepaju.

U ovoj ljubavi samo tepanja beskrajna postoje.
Nema vike, galame ludjackog suludog deranja.
Iskrena ljubav blazeni osmijeh dusi nabacila.
Samo se volite svi su nam iskreno savjetovali.

Oboje ovaj put smo izabrali, svjesno njim krenuli.
Nasa srca su osjetila nepobitno ljubav probudila.
Cekasmo toliko stoljeca da bi se spojile galaksije.
Da bi se nase zvijezde nanovo rodile, pa spojile.

I zivot novim putem sada krece se, sve mijenja se.
Nema vise tuge, nema bolnih samotnih nadanja.
Bajka je svojim putem nepovratno krenula.
Vise nema beskrajnog usamljenog traganja.

Ova ljubav se potpuno zivi ona se strasno dozivljava.
I zato sutke jezdimo, nikome blizu trunke nedamo
da nam neki virus slucajno il namjerno ne ubace.
Previse dugo smo patec hranili srca kroz nadanje.

Sve do sada sto smo zurec radili trcali, smo promijenili
kao boemi skromno u zivot se zaljubljenicki zaputili.
Mrvicu, samo malo na je potrebno, samo da budemo zajedno.
Neka se svi zaljubljeni ugledaju zivotom napokon nek uzivaju.

A svi ostali koji zivot prokockase, ljubav svjesno izgubise
neka pate, neka vene rezu i beskrajno skrseni kukaju
prazno mjestu u naselju tuge u dusi ih sirom sacekuje.
Bili su glupani ono sto su imali su izgubili, nisu cijenili.

Toni Ljubisa Bozic, Bugojno,09.05.2016 u Vancouveru,Canada, 11:03 minuta

ZUDNJA ODZVANJA…IZNUTRA ZUBORI ,NE MIRUJE

Zudnja odzvanja,iznutra ne miruje, pamet izluđuje, realnost raspršuje.
Neda mira noćima, da udahneš punim plućima,otjeraš surove strahove.
Jeza , uzburkano more nemira, zujanje u ušima dodatna prelamanja.
Jaca te, romantikom si rođena, putuješ pričama, sadrzana u slikama.

Kad god oči zaklopiš, sjeti se, prizvana mislima, putuješ mojim pjesmama.
Zvijezda mojih vrtova si, brzinom svjetlosti spajaš naše rukavce…obale.
Pogledom kroz dugu si plutala, fatamorgana mojih pjesama si,rađaš iznova.
Vodopad tvojih poriva, nasmijana…doziva,  sirena si…opija najslađim notama.

Riječi ti ovom maštom caruju, strofe potpiruju… dozivaju, izazov pjesnika.
Suze stobom osmjehom se valjaju, na ludovanje tvoje podsjećaju …uzdasi.
Čuperak što vristi ti na očima, amajlija, za mene posebno spremana, čuvana.
Ne boj se u duši  tamnih oblaka, vjetar sam što raspiruje iznutra, naša čarolija.

Izvlaci se iz duševnih brloga, otvori dušu svjetlosti sa mojih usana da nadođe.
Da magičnu  laticu svemira, položim na grudi, pa ustaješ jutrima sretna…vječita.
U svakom koraku, osmjehu, pogledu, željama, aura  sladora da prati.te ..obavija.
Tako opijena, vladat ćeš snovima, jureći brijegovima, iznad svih ostrih sprudova.

Breza si,Tanana… krošnju savila, život na sebe natovarila, ljubavlju razočarana.
Pokušavaš da ispraviš ogranke, da dopru do čarobne svijetiljke, udahnu  života dah.
Pružam ti masku za mastanja, da kroz snove uživaš, odagnaš tuzno loše vibracije
Nasloniš na ovo lutanje,dok riječima putuješ, budiš mi stihove, stavljaš u okove.

Bez tebe, teško da mogu se radujem, osjetim suncem što obale miluje.
Bez tebe kiše su drugačije, gromovi sijevaju, sjete u meni ne miruju.
Bez tebe praznina,  sve isto …teško da opstane,bez tvoje čarobne aure.
Smisao vrti se bljestis očima, prenosim te usnama,obliven tvojim mislima.

Sve što se dešava, naša je ludorija, otvorena galaksija ne doživljenih dodira.
Živim za tvoje poruke, što osvanu , ranim jutrima…pomrčine izbrišu  na obzoru.
Nastavi  svilenih konaca predstavu, dobili smo ulugu, romansa na obzoru.
Od onda u naručju nisi mi spavala, žicom si strast prenosila, neprocjenljiva.

Kako se pronalazi ljubav, istražujemo zagonetni odgovor , pitanje kvizova.
Riječi, teško se prepoznaju , knjige… tope se u priče što nestaju,  stihom ukrašavaju.
Ljubav… krhka paluba u borbi protiv uzburkanih valova, vjetrovima nemira.
Gašenje požara bez riječi ,svijećom tek izgorenih pisama, na stolu uspomena.
Na kaminu blijedog sjećanja…bez razumnog odgovora , čeka skrivena istina.

Nemoj me sada napustiti, sada kad spajamo obale,otkrivamo sudbine odgovore
Navodnjavajmo… pustinje… duševne… životne, predajmo tuge oruzje.
Otvorimo  izvore, od tamo stižu poruke, sve će nam se vratiti,vrijeme je uzivati.
Od sada pa na dalje na sebi necemo zakidati, trenutka usamljeni patiti
U drugom životu… vjecnoscu bit ćemo spojeni, princ i princeza u glavnoj ulozi.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,08.05.2016 u 19>17 minuta

Poklopljene kazaljke prozbore, podsjete

Kazaljke se poklopile, nesto prozborile,
na nesto drago lijepo tiho podsjetile,
il nedaj boze ruzno sjecanje probudile.
A najvise kad najdraza na nas pomisli.

A ovih posljednjih godina su ucestale.
Kad god malte ne pogledam one spojene.
Istog trena vidim je, tako blisko osjecam.
Dal tuzna je,dal tuge samoce podlo razdiru.

Po nekad se cisto stresem i zacudjen uplasim..
Nekako skrsenu, tuznu je sazaljivo osjetim.
Nesto muci je,u zivotu nesto bi promijenila.
Nebi li beskonacna tuga napokon je napustila.

Pa onda sebi kazem , ma pusti sve to umisljas.
Sve u zivotu skoro je dobila izobiljem stvorila.
Ona presretna je dusica, zivotom tiho uziva.
Tvrd orah je, nista ju slomiti, nakrnjiti nemoze.
Mozda neke ogrebotine na dusi mrvicu ostaju.

Al onog dana kad se bude budila u mome narucju
svo ruzno sjecanje,dusi i srcu paranje, nestat ce.
I kako kad poklopljene kazalje, u bosni ciza bi kazali.
Nepozeljnom jezom podsjeti zbog voljene uplasi.

Al nedam se, sebe ubjedjujem sve je to umisljanje.
Zelim svaki dan da sretna je, ona to svime zasluzuje.
i kad bih mogao ovim pozudnim usnama bih prenio.
Da svu moju ljubav napokon osjeti, sve lose zaboravi.

O ljubavi daleka, saljem ti podrsku iz dalekog Vancouvera,
Sve sto dodje tako i nestane, dusu i tugu vrijeme ispire.
Nedaj se, zivot shvati kao najljepsu caroliju, uzivaj.
U svakom trenutku osmijeh svoj prekrasni poklanjaj.
Svo cvijece, tvoji namjiliji beskonacno te trebaju.

Izadji iz dusevnih coskova kad preuzme tuga ranjiva.
Otvori skrinju svoju carobnu, u njoj naci ces caroliju.
Oci zatvoris u krilu najdrazeg se probudis, sve izdrzis.
Daleko drugom stranom galaksije nestrpljivo te sacekuje.

Najljepsi suncobran mislima ti prosljedjujem, skloni se.
Kad kise navale,tugu bol donose da te osmijehom zastiti.
Siroko siroko otvori ga, ljubav zudnjom nakrcana tamo je .
Za tebe obiljem skupljana, poklopljene kazaljke dokazuju.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,08.05.2016 u 07:25 minuta

DOLAZIŠ PRVIM LETOM ČEKANJA

Sjetim se, često tvojih poruka, mirisom patnji, bolova, razočarenja…  strahova.
Nasmiješena duša si, patiš u krletci, ženska robinja si…labirintom života zapela.
Znam …nisi  zvoncalo…daješ se svakim treptajem ,strasno, pozudno nemjerljivo.
No  želiš gnijezdo od tepanja, nježnost izbledjela…ispracaju zaboravljena sjećanja.

Žudiš kroz stihove, da te osvajam, nesvjesno izazivam,  budim izvore čekanja.
Da , po vratu ljubim te, sočna strujanja, ne izbježna jeza prozdrljivog milovanja.
Vatra na ramenima, samo pogledom , dodirom mišlju nedokazno raspirena.
Nikad dosta, toplog …obje ruke zagrljaja…strastvena…jabuka krsom ubrana.

Očekuješ nagradu, za sva davanja, odricanja, žudnju, po nekad jecanja.
Osmjeh tijela priziva strasti …baš koliko treba, mrvicu duše da propjeva.
Da treperi tu na ovim usnama, na tebe da podsjeća, u praznini razmišljanja.
Tajna maštanja skrivenih bunarima,natopljenih ljubavnog prežderavanja.

Preživljavaš od uspomena, sve do  povratka, obećala si , sjećaš li se…
Volim repić, gustih uvojaka raslinje , vatra… mirisom vjetra u njima priguše
Volim osmjeh strasti, dok tepaš mi , lančanog sudara, suludu reakciju.
Volim kada me u sobi tvojih svijećnjaka,želiš potpuno razbarušena.
Na jastucima, na podu … bez obzirna valjanja do premornih kapaka.

Ludorije na našoj plaži, istim snovima se valjali, pijesak strascu natopljeni.
Dat ću ti sebe kroz igru riječi i maštanja, kroz nocne poeme pune požuda.
Svratit ću u snove ti,samo po nekad , ako poželiš biti svjetionik  dodira.
Budit ću te  osmjehom na usnama, nesvjesna da si me okrutno prizivala.

I ako daleko , imat ćeš me…baš  koliko zatreba… tvoja duša lutanja.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,07.05.2016 u 23:08 minuta

Molim te samo tako nastavi kada stignes pisi mi

Mila moja ljubavi tvoje pismo me tako obradovalo
toliko vibracija i svjezeg sjecanja probudilo
Molim te samo tako nastavi kada stignes pisi mi
prepoznatljive tragove da mislis na nas ostavi.
Iz dubine duse i srca izrazi se, priznaj koliko vojis me.
Znas da te neopisivo Obozavam,nemjerljivo dozivljavam.
posesivnoa tako ljuvavlju bogato I darezljivo potkradam
Zaludjenost tobom postala je simptomaticnam neukrotiva.

Jednostavno nikad ovako dusa nam se nije ovako sretna osjecala
Ludaaaaa,Zaljubljena divljina u nasa srca vristec se uselila.
Sa razlogom oboje cvjetamo, uzajamno posesivnoscu trazimo
Zelimo se totalno, istog trena samo za sebe tako prozdrljivo.

A ti, gutam slike sto si mi poslala,nikad bolje nisi izgledala.
Gledam,ne mogu da vjerujem kako si bukvalno se podmladila.
Djevojcica, divljakusa u tebi se nanovo posesivno uselila.
Mogu da zamislim kako bi me tek sada imala, strasno ljubila.

Ljubomora se u meni krisom potkrada, nesto bi ucinila.
Na uho mi progovara da kazem ti, nedaj te usne nikome.
A japreporodjen jer nikada nikog ovako posesivno nisam zelio
Nikada ovako strasno volio tolikom ljubav nikad bio pocascen.
Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,07.05.2016 u 12:43 minuta

Samo sto nisam na vrata ti onako divljacki banuo, pa zgrabio

Dok si njemu robinja svaki slobodni trenutak, svaku misao, svaku zelju,
provodi na mojim usnama,ovim strpljivim grudima zuborec kroz stihove.
Tako lakse ti, sve torture samoce izdrzis ,jer sam tu kad god zatreba
u vrtu baste,tajnom mjesto u nasem kampu ljubavi gdje sve zaboravis ,
strastvenom ljubavlju jednim poljubcem savrsene maste tamo se napunis.

Robinjo njegova a moja princezica, o tisinom uzivaj trunka nebrini,
zbog tebe ovako kao pustinjak svijetom borim se da tiho prezivim,
da bi nase mjesto jednog dana osmijesima sretne ljubavi krasili.
Da bi svu ovu razdvojenost debelo nepregledno konacno naplacivali.

U meni i samnom Uvijek si, jer drugo si nemogu da dozvolim
obozavam te voljeti, kipecu ljubav samo sa tobom skriveno dijeliti
ovih godina izgleda na daljinski nam je savrsena ljubav sudjena.
No to nam bas puno i nesmeta, sa druge smo pristigli galaksije.
Mi zivimo volimo se nepregledne svjetlosne beskrajne godine.

Na ovu planetu dosli smo sa nekim razlogom, da se nesto dovrsi.
Da bi smo njihove godine a nase sekunde zivota bljeskom potrosili.
Oboje znamo, oboje se onim sto imamo neprocjenljivim tjesimo.
Drugi nas nerazumiju pa cude se, od kuda nam zivotu energija.

Nama lakse je, kad god zatreba ljubav nas osmijehom ustine,
I kad drugi misle da se njima I necemu sretnicki smijemo,
u stvari tada jedno drugo onako strastvenim mislima imamo
jer baterije zivota savrsenom prepoznatljivom energijom punimo.

Samo nastavi prikriveno gordo a presretno budi njegova robinja
istovremeno ovdje u daljini mene satire podnosljivo okrutna sudbina.
No zbog nas, zbog smisla koji nas iscekuje, osjetis skoro eto me.
Samo sto nisam na vrata ti onako divljacki banuo, pa zgrabio.
U vrecu nase sudbine strpao pa bi zauvijek nevidljivo nestali.

A tako jasno blisko uz sebe te zaludjenu kao ja osjetim.
Na nasem jezeru bosonog dane sa rukom u ruci provodim.
Pricam ti, zagrljaje isporucujem, usnama strasno dokazujem
svo ovo cekanje je basnooslovno vrijedilo, uzivajuc sutimo.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,Canada,07.05.2016 u 06:43 minuta

Prokletima nikad nije dosta, zauvijek gladni ostaju

Prokletima nikad nije dosta, zauvijek gladni ostaju.
Kad ih bogo zadnju vecer zivota posjeti I upozori
da se za sutra pripreme, sve sto imaju da ostave,
u najtezim mukama umiru,nista nemogu ponijeti.

To se suze rone, to su vrisci i vapaji, srce prelomi.
ali gore nema oprastanja, gore prolazi cista istina.
Tko se zlom i lazima sluzio,mrzio, preko zivih glava gazio.
Kazna neumoljiva takve gladne skrtice jedva sacekuje.

Kazna bozija kad se najmanje nadate prikrivena sacekiva.
Kad pomislite da vam nista ne mogu, da ste nedodirljivi
odjedno, grom iz vedra neba sav zivot trenutkom razori.
Netko se u mjesec dana cisto kao kula od karata raspadne.

Blago i sva ostala lazna blaga i vrijednosti za njim ostaju.
A tko ima srece lako brzo bez muke glavu izgubi, pogine.
Ljudi ciste duse samo legnu i zaspu, mirno se odsunjaju.
Bogu na racun nasmijani odlaze, jer ih nista nebrine.

Zato podli,zli, hinje i ljudski smradovi, nocima nespavaju.
O strasnom sudu i odlasku krisom da nitko nezna razmisljaju.
Sve vise ih razvaljuju strahovi, kakva kazna ce da ih pogodi.
Pa se tesko razbole godinama raspadajuci po krevetima valjaju
dok od boga dozvolu ne dobiju da njemu na sud dolaze.

Tek onda smrt lagana u svoje ruke ih preuzme, jedva preminu.
Ljudi se varaju da sve mogu dok su bogati dok bogatstvo imaju.
da se izivljavaju, na tudjim mukama otimaju, bogate i zaradjuju.
Kazna bozija kad pristigne nepomaze nikakvo kajanje il prastanje.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,06.05.2016 u 11>45 minuta

Prazni i kaznjeni neljudi nevole kad se ljudi strastveno zaljube

 

Vidis ljubavi,pjesmu trenom iz duse bi slozili
ljubavni zov divljinu u nama trackom prikazali
I mozda previse nepotrebno dusmanima otkrili.

Prazni i kaznjeni neljudi mrze i bas nevole
kad se ljudi onako strastveno iskreno zaljube
Zato neljudi pate od zavisti jadom raspadaju
jer ih je bog ocigledno drsko nasiroko kaznio
nikako trunke ljubavi nemaju i zato nerazumiju.

Budi sretno smirena, mudro beskrajno pametna,
trenutno prolazno okrutna sudbina poducava
samo jedno stanje je teskih zivotnih lekcija
dugog ucenja srca i duse beskonacnog jacanja.

Zajedno a razdvojeno lakse sve cemo izdrzazi
sva patnja ojacava,proci ce kad u okrilje stisnemo
radost i srecu onako savrsenu kao na usnama upoznamo
napokon ljubav mir i osmijeha nezasitno gutamo

A olujno nevrijeme u proslosti,iza nas zauvijek ce ostati
Nema veze i kad nam jugo iznenada u dusu i srce upadne,
samo obrambeni sustav ove ljubavi zakljuca i pokrene
a u zraku mirise eto ga jugo podlo na prstima pristize…

Ono tmurne oblake sa grmljavinom navlaci, bukvalno ugusi.
No mi roletne osmijeha navucemo u sebi srcu tepamo.
I sve se tako tiho savrseno neprimjetno prikriveno odvija odvija.
Prazni i kaznjeni neljudi nevole kad se ljudi strastveno zaljube.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,07.05.2016 u 07:27 minuta

Vristim obrnocima Vancouvera…koliko vojim te

Nezasitna lutalica ljubavnih otrova,
svakog trena bi da može sve u meni
do posljednje kapi duše i srca ispila,
samo da bi svoju zeđ za strašću napojila,
pa osmijeh beskraja strašću ,divljom požudom nadojila.

Rođena je u horoskopu nasmiješene galaksije,
sada su je nekom greškom na planet tuge poslali.
A tako joj dušu u sitnice, u detalje poznajem ,
jer treptaje skršenog srca osjetim.

 
Pa je onako krišom dok usni skriveno šutke posjetim
da je ne razbudim a da me osjeti da ostane zbunjena
između snova i dešavanja jer je najviše pogađa
rastanak ovih naših požudnih uzavrelih usana.

Između nas već odavno riječi ne postoje,
možda se neke čisto iz kurtoazije pojave,
kao nešto mudro prozbore, mi pričamo smijemo se
imamo prodornim snažnim neobjašnjivim mislima.
Kola, plovi savršena mnogima neobjašnjiva,neshvatljiva energija.
Drugi bogom kažnjeni jer te ljepote niti tračka nisu doživjeli.
I zato najbolje se osjećamo kada čisto nijemošću šutimo.

Kada toliko toga uzadahom suza osmijeha i sreće pristigne,
kada se korjen kose čuperka dubinski nakostriješi,
kada se u zraku tako nepobitno vibracija osjeti,
ljubav savršena neukrotljiva našim srcima prepoznatljiva.

Zašto me prozivaš zasto ovu savršenu tišinu remetiš,
srcu i olako prodatoj duši prepoznatljiv nemir donosiš
ne volim kad me odmah osvojiš, bukvalno u trenu spržen izgorim
kad me tim osmijehom na čisti strastveni žestoki požudni grijeh navodiš 
da tako nezasitno imam te,da ljubim da volim I gladno osvajam te.

Napokon sada naše mjesto imamo na skrivenom jezeru .
Nisam ja džaba pisao sve nekako neobjašnjivo osjetio.
Tamo će biti naš tajni kamp susreta tamo se bajka sretnicima
samo na ovom dijelu planete potpuno savršeno događa.

Zato nas dvoje na ovoj planeti čudno izgledamo
kao zalutali iz nekog drugog sretnog sazvježđa.
Vidiš po tko zna koji put smo opet i opet uvidjeli
da se ništa kroz sudbinu ne događa bez razloga.

Eto kako je nama nekoliko minuta dovoljno
da sve ove bure I nevere u duši I srcu smirimo
jer tako čudesno jedno drugom energiju života punimo.

Kad se udruže Tvoja i moja nezasitno posesivna energija
nastaje bajka ono savršena čisto divljački romantično ljubavna.
Nekako se sve vise i vise vidim u tvojim okama,tom osmijehu
Osjećam nekako posesivno nezasitno strast prigrlila,
Bogo dragi posebne antene nam krišom ugradio
da se I na daljinu tako blisko snažno osjećamo
Hvala ti bože na svim tvojim djelima…

Tko bi ovu samotnu tišinu od svega odvojen izdržao,
samo doživotno kažnjeni u toj tuzi bez ljubavi ostaju.
Ljubavi daleka tako si bukvalno presnažna i gordo neuništiva
jedino kada tebe preuzme nekontrolirana panika
onda smijem se kako još nisi shvatila koliko si jaka
svim zlobnicima bolesnicima mentalnim ne ukrotljiva.

Ali očigledno još ti treba vremena sazrijevanja
da bi shvatila koliko si prejaka I neuništiva.
Vrištim ovim obrnocima Vancouvera…zar ne čuješ koliko odjekuje

koliko gladno posesivno ne odoljivo strasno vojim te.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver,07.05.2016 u 07:07 minuta

Voljeti znaci vjecno sretnim uvalama zivota lebdjeti

Voljeti znaci vjecno sretnim uvalama zivota lebdjeti.
Joj ljubavi obozavam ono kad na mene dusom zalegnes,
pa svoje cari potegnes na sve kontinente zaboravim,
u tvojoj strasti I ljubavi se trenom zaludjen utopim.

Moja zena je prijatelj, najbolji i savjetnik ako zatreba,
Ljubavnica svih mojih strasti i pozuda od vajkada.
Hvala ti sveti Ante na svemu, na dusi bolnih tragova
na osmijehu srece zaludjenosti i strasti beskraja..

Citas li ljubavi sva ona duga pisma, sto iz mene izlaze
kako me tvoja energija osvaja, podilazi pa podize.
Sa tobom sve izgleda lako i bajno da potraje trajno.
Nebi ovo postojalo da me u zvijer nepovratno nisi pretvorila.

Da nisi smisao zivotu potpunoscu iskreno sebe poklonila.
Da se nisi nikad pojavila, u meni bi oronula pustinja ostala
Mozda svake prijestupne godine stihovima bi tugom pristigli
Zombija zivog pustinjaka u suzama bi jedva nekako primjetili.

Sve ove zbirke stihova nikada nebi pristigle, zive postale
dusom isrcem bi u blatu zaborava rovarile I nepovratno patile
sto svjetlost dana nemogu trenutkom da sretnici gledaju
sto nemogu ljubavi zivota sve poruke duse i srca da predaju

Ti jube, samo ti ovo iz mene protjeravas samo ti ljubav prizivas.
I dok te ovako bosonog u Vancuveru nadajuc se sacekujem
Sjetim se bodenskog jezera, tvojih uzplahirenih koraka.
O boze kako si me ljubila, nezaboravna tajna su sjecanja.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver, Canada,06.05.2016 u 23>30 minuta

U zivotu svakim trenom uzivam

U posljednje vrijeme misli me okupiraju.
Samom sebi neka cudna pitanja postavljam
svaku svoju misao, plan il zelju analiziram.
Cemu zudnja, sjeta kad je zivot predivan.

AKo sretan sam,nema potrebe dase zavaravam .
Tu srecu svakim trenom zelim na iskap ispijati.
Nikad novi dan tugom sjetom il samocom kvariti.
Volim je i to je najvaznija zivotna bitna karika.

Nedam nikome da mi sto je moje oduzima.
Zato presretan u skokoviam cekam je
svaku noc u isto vrijeme u snove pristize.
I prica ljubavi nezasitno nastavi zuboriti.

Divno neizbjezno neizbrisivo u meni boravi.
Necim me ocarala, savrsenim usnama opcinila.
Praznina u meni je davno nestala zagasila
od kada je usnama obecanje vjecno prenijela.

Pisem stihove, bez nje bi sve zauvijek nestalo.
Dzaba Alpe i svi vrhovi, dzaba bodensko jezero
da se nije meni obecala, nada bi vjecno nestala.
Sada bih neku japanku u Vancouveru bario.

Kulture strascu i pozudom nezasitno upoznavao.
Al neide. te usne nemoguce su i neusporedive .
Makar na pustom ostrvu godinama cekao.
Njenu ljubav obiljem dobio, usne cjelivao, dosta je.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,06.05.2016 u 09>36 minuta

Otvoris knjigu duse, u srce ispisujes tragove, tako treba i tako je.

Nemoj jube u baste tuznih uspomena  niti trena da zalazis.
Nemoj tamo vremena da mili sekunde uzalud potrosis,
sjeta te obuzme, nemir tuge razuzme uvijek izludis.

Iz te zudnje najbolje savjete, iskustva nezasitno uzimas,
nemoj u ulice sjete,tuge da zalazis da se bezrazlozno okliznes
da zube strpeljnja polomis,sa razlogom si pitanje zivota otvorila.

Iz bozije baste Ljubav si dobila da bi potope strave I uzase izdrzala.
Jezdi talasima sretnika kojeg samo vjetar srece obuzima.
Leprsaj krilima mashi , svaki tren presretna ludjacki udisi
sa razlogom sve nam se ovim darovanim zivotom dogodi.

Skola je ocigledno koja nikada ne prestaje.voli me I volim te,
tu caroliju nitko ugasiti nemoze, dzaba im hinjske podvale.

Svakodnevni obrok nase snage. nase beskrajne ljepote i ljubavi
osmijehom srece kroz zivot nas obiljem bog dragi podrzava.
Prejaki kao stijene smo , sve od nas se lako kotrljajuc obije
I sve ostalo nemoze da nas pokolebava niti da polomi.

Duh sretnih bica od prvog trenuka,susreta u nama boravi.
Kad god u more,ogledalo pogledas, il obalom bodenskog jezera prosetas,
lik u njemu promatraj, vidjet ces sretnika cuvaju ga krila skrivenog andjela.

Na njegovom licu nema tuge, sjete, uzaludnog sjetnog kukanja,
saszdan je od najjacih niti dvoje zaljubljenih pregladnih glodara.
I onda samo dalje nekontrolirano uzhicena nastavis, pjevas
u dusi notama nasih pjesama presretna uvijek odplovis.

U sebi Bogu zahvaljujes sto si svakim trenom toliko naucila,
toliko toga kroz osmijeh kroz suze kroz trnje olako izdrzala.
I shvatis od kuda i zasto nam se ova ljubav beskrajna poklonila.

Nikad ne razmisljaj sto nam se sve desava, to je danasnja lekcija.
Otvoris knjigu duse, u srce ispisujes tragove, tako treba i tako je.
U nazad se nikad neokreces, stare pozutjele listove ne prevrces.
Samo nove stranice otvaraj u njima tragove zaljubljene duse ispisivaj.

Zivot ti postaje prekrasan,srce prepuno prepoznatljive energije
samo tebi prepoznatljiva snaga andjela te ono snagom obuzima.
Pa sve alpe, svo trnje zivota, sve morske grebene u trenu preletis.
Uvijek nasmijesena, sretno zaljubljena na cilj netaknuta doletis.

Biti voljen i tako beskrajno ljubav primati, mogu samo sretnici.
Uvijek i samo u toj ulici boravi, samo tom rijekom prepusti se
doci ces na najljepse morske obale, gdje uvijek i samo on ceka te.
Znas voli i treba te,suncobrane ti odavno priperio godinama cekao.

Toni Ljubisa bozic.Vancouver, Canada,06.05.2016 u 11:42 minuta

Sve sto se kroz zivot dogadja skola je sazrijevanja

Primjetih sto vise u njenim pismima uzivam
bukvalno nezaustavljivo se podmladjivam.
Nestrpljenje ili strpljenje ne postoji.
Zivot u meni buja,punim smislom dozivim.

Ona kao da je tu, direktno uz mene boravi.
Svaki njen dodir i poljubac drhtajima osjetim
O nicemu drugom ne zudim i nerazmisljam.
Na svoj nacin dozivljavam potpuno imam je.

Zato nezelim da kukam,u neuspjeh razocaravam.
Zivotnu lekciju iz tog iskusta savrseno uzimam.
Sve sto nam se kroz zivot tamo i ovamo dogadja.
savrsena skola zivota je, ona pomaze sazrijevanje.

I to sto je direktno nemam, sto nedostupna je.
Samo jos veca snaga i motiv je treba da ojacam se.
Sve su to skolski primjeri kako ojacati slabosti u sebi.
I zato beskrajno volim i imam je, mada predaleko je.

Ne zelim patiti tugovati, suze bez razloga pustati.
Ljubav postoji, ona se u srcima duboko odigrava
A to sto je izmedju nas samoce poplava, tako je
Trenutak je jacanja koji uskoro puno obecava.

Toni Ljubisa Bozic,Vancouver, Canada,06.05.2016 u 07:55 minuta

Pustite je, meni pripada, nece zaliti bascarsija

Dok me daljina sjetom obavija
dusu zudnjom je napila, skupila.
Tako je osjecam dok trci presretna
obalama bodenskog jezera prikrivena.

A mene ovi kontinenti daljinom svezali.
Nebi me trunke upitali, kako izdrzavam
bez njenih usana dal ikako prezivljavam.
I onda me suze zarobe, do kraja razvale.

Konacno je pristala, na put bi uskoro krenula.
Karta je kupljena,avioni spremni cekaju
crven tepih mojoj ljubi prostiru, dolazi.
Prsten odavno krisom kupio, da bi je iznenadio.

Cupkam, na jednoj nozi nemire docekujem
Nju voljeti a tisinom bolnom uprazno zuditi.
Samo sto nije pristigla, napokon moja postala.
Sarajevo posljednji ti pozdravi ljubav moja dolazi.

Pustite je, ona meni pripada, nece zaliti bascarsija.
Dosta smo se skrivali, najljepsu ljubav prigusivali.
Vrijeme je da se i njena zelja ispuni, da odleti.
svih podlostii zavidnih napokon zauvijek oslobodi.

TONI LJUBISA BOZIC, VANCOUVER, CANADA,05.05.2016 u 08:35

Noci nesanicom sapucu, cijelu noc preokrecu

Jedno vrijeme u tudjinu sam zalutao.
Sreca samo kratko vrijeme tu proveo.
Svakog dana mi nedostaje,srcem prati me.
Barem je tako blizu savrsenu osjecam.

I priguseni korak na snijegu uvijek prepoznajem.
Po pjescanoj plazi olako miris njene kose otkrijem.
Na svakom koraku podsjeca, toliko je tragova.
Al eto nije nam dala sudbina, predaleko je otisla.

A tudjina samocom razara,ljetna zima obuzima.
Groznica se tugom prelila, suze u ocima prikriva.
Noci nesanicom sapucu, cijelu noc preokrecu.
Tudjinu godinama izdrzat cu, tako sam se zakleo.

Tek sada sam shvatio koliko sam dobio al izgubio.
Tudjina mi blago nanijela, al je samoca obuzela.
Nista nevrijede ove vile ovi novci na cekanju.
Kada nemam ljubav jedinu, borovima prekrivenu.

Kad bih barem pismo pristiglo, barem nesto objasnilo.
AL sve se nekako u rijetko skupilo, sve manje rijeci
sve manje pisama, bojim se, ljubav je tuga nacela.
No neka nada u meni iz daljine sapuce, tvoja je.

Nece me tuga pokolebati, necu case vina ispijati
necu vise nikada zapaliti, necu druge gledati.
Ljubavi samo oprosti mi, ako ista vrijedi u meni.
Cekaj me, ako mislis da ima smisla ovo nadanje.

Brine me sto se godinama bukvalno usutila, pisme skoro razrijedila
uvijek glupe teme u njima bi objasnjavala, najmanje o nama pisala.
Vajda to treba da se dogadja, tako kazu srca tudjinom sklonjena.

Kad bi mi barem priznala, u drugog se zaljubila
lakse bih sve podnio, konacnu odluku bih donio.
Mozda ona preslaba je da mi ledja okrutno okrene.
I cekam to oprostajno pismo, nestrpljivo ocekujem
suze zaustavljam tako jadno napusteno se osjecam.

Molim te budi iskrena, kazi sve sto si odlucila
ova tudjina me ojacala nema sto nemogu izdrzati.
I tebe izgubiti najmanje mogu ocekivati il podnjeti.
Al kako je tako, znas sto smo nekada savrseno imali…
dal smo sacuvali….pretesko je pitanje

Tajna je bila na njenim vrelim usnama

Dok je on sa njom rastrgano jadno zivio
jako puno je pocetnicke greske pravio.
Nije nikad pogledao rok njenog trajanja
Uputa za upotrebu sve bi mu objasnila.

U intuiciju se uzdao, kardinalno pogrijesio.
Sve sto bi predlozio o glavu mu se obilo
Od prvoga dan jadnik nije mrve povezao.
Tajna je bila na njenim vrelim usnama.

Pa tamo gdje je htjela barem trenutak plesati
on bi izlet glupi negdje predlozio, sve uprskao.
Kad bi ga navecer uspaljena tajno sacekivala
Poslovna vecera i tajnica uvijek bi ga zadrzala.

Tako je svakim danom njegova ljubavna veza tonula
svakim danom razocarana kao neka starica oronula.
U vijek je na pogresan vlak cudom sjedao pa zalutao
nepopravljivo negdje kasnio i uzalud neplanirano zurio.

Svaki put bi se pokoloebao sto mu je u zivotu vaznije.
Njeno krilo, zagrljaj, usne ispucale noci romanticne.
Il poslovne nepredvidive alkoholicarske partije.
Uvijek kod nje bi sve adute nepovratno izgubio.

I na kraju kasno je ocigledno samo mrvicu shvatio.
Njoj nisu bila vazna snobovska suluda druzenja
Nego zagrljaj, poljubac, u krevetu ludjacko valjanje.
Njena hrana samo neizmjerna pozudna ljubav je.

I onda po njemu sve se iznenada raspalo
po njemu sve je bilo normalno i bas stimalo.
Tet kad je njen osmijeh u tudjem krilu vidio
Vene je rezao, klecio , kamcio nebi li je vratio.

Prava ljubav u narucje joj je nezasitno pristigla
sa njim je ona svu ljubav i srecu spoznala.
Po nekad ih zagrljene ludjacki zaljubljene uprate.
Te beskrajne energije svima glave zavrte.

A on prosjak ljubavi postao, posljednji vlak izgubio.
U zivot nepostoje povratne reprizne predstave.
Ulogu ste dobili, tragediju il srecu ste sami odabrali.
Kasnije cijenu sami placate sudbinsku casu ispijate.
Vancouver,Toni Ljubisa Bozic, 03.06.2016 u 19:43 minuta

Da se mogu

Da se mogu izvagati rijeci tepanja koliko tona bi ta prica ispala.
Da se mogu izvagati strastveni poljubci, koliko bi plamen strsio.
Da se mogu snimiti filmovi koliko slika tvoga osmijeha boravi u meni.
Da se ova ljubav na suncevu plohu polozi, sprzila bi trenom galaksije.

Boze sama pomisao na tebe cvrkuce, vristi koliko volim te.
dok te zamisljam jedva ovoj divljoj zvijeri u sebi odoljevam
da nas on samo 5 minuta promatra mozda bi shvatio sto je izgubio.
Pravi smisao vatrene strasne ljubavi bi uvidio i napokon shvatio.

Kad bi samo tim trenutcima osmijeh tvoga ocaranog tijela vidio
jadnik, luzer glavom od zid bi se dozivotno tukao i cmizdrio.
Kako je savrseno neopisivo bice strasne beskonacne ljubavi
tik pored njega godinama je patilo i gusilo, zato kaznjen je.

A ja sretnik ovog sazvjezdja ispijam ljubav dusevnog beskraja
svakim trenom paznju zaludjenom srcu posesivno usmjeravam
Volim te imati kako god je moguce, snovima mastom il kroz stihove
samo znam i teska srca priznajem uzasno obozavam i ludo volim te.

Vancouver,Kanada,Toni Ljubisa Bozic,03.05.2016 u 14:47 minuta

Nikad je nece imati

Silom su je primorali da me ostavi
Takvu ljubav nitko nikad nije susreo
pozudnu strasnu nitko nije prozivljavao.
Samo se nama potpuno beskrajno desavala.

Onda su se zlobnici zavidnici umijesali.
Od mene silom,skoro batiinama odveli.
Kao medju nama je nemoguce da ljubav postoji
toliko godina razlika medju nama kao govori.

Kako jadni i prazni su, srca neshvacaju.
Ljubavnu ludost niti u mastama nisu imali.
I sada bi kao nama nesto silom dokazali.
Da su oni bez ljubavi potpuni i sretniji.

Ona moze otici i na papiru biti njegova.
Al izmedju nas ljubav neprestano prozima.
Ona moze biti pored njega sklupcana u narucju.
Moze ga na neki nacin trunkicu zavoljeti.

Mozda jednog dana i srce mu sirom otvoriti.
Mozda bude njegova. i tek toliko da mu pripada.
No nikad nece onako kao uz mene zadrhtati.
Nikad plamen srece iz njenih ociju nece vidjeti.

Nikada nece upoznati sve njegove navike i slabosti.
Nece saznati sto ga boli i dal ga uzruja ili pak nervira.
Nikad sa njim suze i tugu nece trenutcima moci dijeliti.
Uvijek uz mene tih momenata dusom ce beskrajno jezditi.

A o meni sve je ulaskom u srce olako duboko saznala.
Sto obozavam, moja boja il muzika, uzasna navika.
Samo meni je pogledom i uzdasima sve ispricala,
Samo mene je vjecnom ljubavlju zaludjena nazivala.

A njegovi dodiri u njoj vatre nemogu da raspire.
Njegovi poljubci namaju snagu ludjackog ludila.
Sa njim nikad nije potpuni orgazam dozivjela.
Nikada nikog kao mene nebi trunke voljela.

I sada dok se udaljeni uzajamno zudno trazimo,
Sati se upetljali u beskonacne ogromne godine.
Sve to u nam razara i ostavlja nepopravljive oziljke.
Trudimo se boga molimo da nam olaksa ovo pacenje.

No tesko je, ispadne sva protraceno ljubav je uzalud.
Onda bi po tko zna koji put sabi sebi obecali, zakleli.
Sve cemo zajedno ovako na daljinu vezani izdrzati.
Oronuli zivot cemo pustiti da ovu seriju odigra.

No sljedeca je nasa ljubavna bajka i predstava.
Glavne glumce romanticne bajke cemo zivjeti.
Jedno drugo napokon nerazdvojno imati, ludovati.
I to smo obecanje jedno drugom se vjecno zakleli.

Ljubavi napokon ces shvatiti koliko volim te koliko znacis mi
to mogu dokazati samo ovi moji zaludjeni ljubavni stihovi
u kojima samo ti imas smisao samo ti iskreno postojis.
Nedozvoli nikome da nam rastejraju ljubavi vjetrove.

Vancouver,Kanada,Toni Ljubisa Bozic,03.05.2016 u 07:53 minuta

Dosta mi je

Dosta mi je slika, mirisnih predugih pisama,

jadikovki upraznog tepanja,  kroz prozor zurenja.

dvogledom promatrati u magli smotano nadanje.

Dosta mi je tisucu puta dnevno pitanja postavljanje.
Boze do kada trpiti ovo samotno uzasno cekanje,

do kada bez kapi usana, na slamku prezivljavanja.

I jos manje na kapljice snova jedva prozivljavam

pa prokletoj sumnji previse prostora ostavljam u dusu da se uvali,

podlo neprimjetno sto najvise volim

o cemu najvise mastam bukvalno preko noci razori.
Dosta mi je skrivanja, dosta sifri, preko kurira javljanja.

Dosta mi je konjskih suza,njenih vodopadskih prolivanja.

Dosta mi je gledaje u karte, pratiti horoskope

dal ce mozda danas il sutra da nam sudbinu pogode.
Dosta mi je, jednostavno vise nemogu da izdrzim

zelim ovo preostalog zivota popola sa ljubavlju zivota

na iste dijelove u tancine da sto je duze podijelim,

da se napokon jedina istinita potpuna ljubav dogadja.
Dosta mi je vise beskrajnog tepanja,dosta mi je pisanja stihova

preko 1500 sam joj posvetio rekord svih pjesnika svijeta oborio.

Mozda oni ovakvu ljubav nikad nisu susreli,

takve usne takav osmijeh nikad pozudnim dugim nocima ispijali

pa su svoje stihove na par zbirki razocarenja razvodnili.
Dosta je po svijetu lutanja kad uz sebe nemam je

kada nije vjecna moja pratilja uz mene gnjezdo savila.

Dosta mi je po Vancouverskim parkovima samotnog skitanja

dubokog teskog razmisljanja, koja bi bila najbolja prava odluka.
Previse puta krisom sam preplivao Bodensko jezero,

sve u meni se jednostavno od iscekivanja skupilo,

otvorene karte na stol konacno sirom bacilo.

Nema vracanja zelim da ove muke konacno prekratim

sto prije u nasitnije dijelove zivota srecu uvalim.
A nikad za nikad ono zajednicko putovanje se nezaboravlja,

pored mene iz Italije si neprestano zaludjena plivala.

Zajedno delfine ljubavlju smo ubjedjivali dok su nas pratili.

Zbog toga je njima vjecna neraskidiva ljubav u genima.
Zato ovo preostalog zivota zelim potpunoscu da uzivam,

da samo srecu u tvojim ocima beskrajno osjecam.

Sve ono iza sebe da sto prije treba da se zaboravlja.

Gledajuc polozaje planeta smijesi nam se sretna sudbina.
Cak nam se i horoskopi u skoro svemu podudaraju ,

jedino ljubomoru kao jezu u nasu vezu po nekad naguraju.

AL kazu kad se potpuno ludjacki neopisivo netko zavoli,

strah da se ta ljubav ne izgubi ljubomoru tiho izrodi.
Ludjacki sretnici put do vjecne ljubavi napokon su pronasli.

Pa preostali zivot zajedno neopisivo zaludjeni provode.

E zato sveg ovog praznog mastanja preko glave mi dosta je.
Ljubavi odluci se, zivotna uloga scenarijem sudbine je zapisana.

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,02.05.2016 u 07>31 minuta

Izlazak sunca pod okriljem Vancouvera

Jutro nad Vancouverom se nadvilo
zrake zaljubljenih dusa rasprsilo.
Tako blisko posesivno te u sebi osjecam
Umiri se poljubcem nemira te podsjecam.

Da si samo jednom izlazak sunca
pod okriljem Vancouvera docikala
tako sam siguran da bi shvatila
zivot zivotom potpunim osjecala.

U njemu se neke cudne varke desavaju.
Kao da budim se na bodenskom jezeru.
Neki dusevni mir smirajem srca prelijeva.
Preduboko te osjecam blisko u grudima.

I mada ti lice sirokog osmjeha skoro nevidim.
Tako vrelinu onog poljubca beskrajno osjetim.
Ruku u ruci cvrsto bi posesivno dugo stisnula.
Kao da bi se neceg nepoznatog preplasila.

Pregrst energije posesivna tijela preplivava.
Brana na granici jedva izazove izdrzava,
Kad smo zajedno bojim se ipak puknut ce.
Problem slatki u nama je izazovno proljece.

I dok me tako poljubcima izlaska sunca obasipas.
Strast na pozudu Predugo cekanu tiho nadosipas.
Kandzama sudbine otvoren put srcu otvaras.
A oko nas kad oci otvoris sumorni snjegovi.

Sreca je nedodirljiva ljubav u nama skrivena boravi.
Nemogu je otkriti, pravi madjionicari smo postali.
Pa se bez iti jednog traga savrsena ljubav desava.
Ti u meni ja u tebi kao savrsena nezasitna mecava.

I dok kontineti uporni razdvojenoscu nas testiraju.
Zeleci slabost u nama napokon da razotkriju.
Zaborav snovima podlo neprimjetno prosljedjuju.
Nebi li se tragovi medju nama tiho pobrisali.
Nebi li ovu caroliju beskrajne ljubavi uspavali.

A mi ljubavnici ubogi, u srcu vatru zestoko rasprsili.
Godinama patec, ledu snjegu zaborava odupiremo.
Nikome nikada nedozvoljavamo da trunku ovog zagusi.
Izlazak sunca pod okriljem Vancouvera uvijek podsjeti.

I sve ove godine iskasapljene samocom jadno prolaze.
Urezuju putove nade, dokazani nepresusni stihovi
po koji nepregledni esej u detalje ljubavlju prozbori.
Mada lice ti nevidim, nisi svjesna kako te svojom osjetim

Toni Ljubisa Bozic,VAncouver,01.05.2016 u 06>43 minuta

Bludnja nek nam pamet kao uvijek strasno preokrene

Nezelim medju nama da ostane bilo sto nedoreceno’
Mrvicu,trun u srcu nerazjasnjeno, dlakom zatamljeno.
Ne zelim da rijeci ostanu samo pusto prazno kazanje.
Zelim iz svake bore da struji strasti i pozude nadanje.

Ne zelim da se sumnja kao tamna noc u dusu dovlaci.
Zelim jedno drugo spavajuc dubokom ljubavlju da posjeti.
A da nas bolovi samoce redovno neprimjetno mimoliaze.
Da nas nikad za nikad krakovima tuge tuga ne ustine.

I kad budemo plakali ljubav u suzama budemo razaznali.
Rapsodija kao himna srca ima tisinom da odjekuje.
Bludnja nek nam pamet kao uvijek strasno preokrene.
A molitva od prvog susreta ista ostaje, boze hvala ti….

Toni Ljubisa Bozic, Vancouver,30.04.2016 u 22:23 minuta