Da se barem ona kao tračak pojavi

U posljednje vrijeme zdrpi me sjeta

Vraćam se njoj gladno u naručje

Ali uvijek u praznu sobu uletim

Jer Nikada tamo više baš nema je.

Lutam šumom tuge i  beznađa

Sve mi se na leđa granje navalilo

Nekaako jelike na leđa mi se savile

Pritišću duši trena mira nedaju.

Kao da me obuzelo i svladalo tuge korjenje

Prosto nema me, ne mogu da razmišljam.

Prestaje mi disanje i baš panično gušim se

Bruji mi u ušima, tuga sa strahom obuzima.

Sve neke crne misli vrve u depru bacaju

Kao da mi je najgori neprijatelj scenario pisao

U blatu tuge i razočarenja sam zaglavio

Životni san nisam ispunio,ostati sa njom.

Ali trena njene dodire usana nisam zaboravio

Njen dah na vratu stalno bih blisko osjetio

Kaže da sam je tješio i kroz život spašavao

Ali istu uslugu i smirenje od nje sam dobijao.

Onda me uhvati neka groznica zemljotres

Richteri to ne mogu izmjeriti ili uhvatiti

Fali mi,pa je mislima cvileć dozivam

No bez uspjeha opet me nasamarila zabluda.

Kao da sam oslijepio potpuno zaslijepljen

Većinom vremena uplašeno  izgubljen

Sve jasno vidim i promatram ali

Nikako da snađem se,okrenem kretanje

Na svijetlost iz te tame da izađem.

Ali baš eto ne uspijem,ostajem ukočen

A srce hoće da iskoči panični strahovi

Da se barem ona kao tračak pojavi

Put bih našao iz te depresije iskopao.

Toni Ljubisa Bozic, Jelimnice,Češka,30.07.2021

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s