Jadanje ne prestaje

Prepoznatljiva jeza prati me

Naivno vraća u njeno naručje

Znam da sam eto lažem se

Jadnik još uvijek volim je.

A sjene u meni se prelamaju

Na prošlost divnu podsjećaju

I tako lažima nade uvjeravaju

Ma strpljivo ona ipak doći će.

Mraz samoće duboko u duši osjećam

 Mada me zvijezde noćima dugo ispraćaju

Tišinom razmišljanja hodnicima krećem se

Pogled  tek u prolazu u ogledalu ugledam.

Bože kako sablasno nekako izgledam.

Podočnjaci ovladali sa sijedima se pomiješali

Hajde tješim se nisi barem još oćelavio

Nema veze sretniik si jer si luđački volio.

Duboko u sebi oštice samoće osjećam

Onaj žar sreće mi se nekako zagasio

Jedino me misli rijetke nadom zavaravaju

Pustim lažima stalno se došaptavaju.

Na groblje uspomena počesto navraćam

Pa se slatke prošlosti uzaludno prisjećam

A inje  sve pustošću već odavno prekrilo

Čežnju strast i požudu  nekako zahladilo.

A onaj njen strasni divlji varljivi zagrljaj

U inat sebi ne želim da trenutak zaboravim

Znam i osjećam ti lažima dan si uništim

Taština svojim sjajem nekako zasljepljuje.

Toni Ljubisa Boyic, Mexico,17.12.2021

Komentiraj