Nitko nikada nije vatru između nas primjetio.

Na svakoj četvrtoj stepenici bi ushićena zastala

Na usne mi naskočila i ono baš divlje  me  ljubila

A do magistrale bilo je barem 112 stepenica.

Nikada nikoga kao mene kažeš nisi željela.

Da… ona senjska uvala posebno ti je značila

Uvijek si obožavala kada bih te iščekivao

A onaj vlak  Senjski uporno vječno bi kasnio.

No kada bih te ugledao sve bih zaboravio.

Jer ti kada se očima nasmiješ i ono kada me ugledaš

Sve što mi se nisi javljala i pisala olako ti  opraštam

Ljubim te gladno posesivno neizmjerno požudno

Jer nikada me nitko kao ti nije tako strasno  ljubio.

Obožavala si da ti ljubim obrve,u oči da gledam te

Da ti recitujem gladne beskrajne ljubavne stihove

Da se u njima uvjeriš koliko značiš i koliko volim te

Još sam i glazbu pisao tekstove iz srca posložio.

Na sve načine dokazati ta volim te pokušavao

Nije bilo većeg sretnika od mene tim danima

Dok si kod mene u gostima u Senju boravila.

Niti jedno more kao tu nije ti tako prijalo.

Kao da je mojom strašću odisalo pa te privlačilo

Naše uvale niti sam neznam koliko smo obišli

Na svakoj smo barem nekoliko puta ljubav vodili

A dani su nam u sekundi nekako kao u inat  prolazili.

Danju si u restoranu preko ljeta nasmijana radila

Mada si noć prije svaku mrvicu koji sat odspavala

I kada bih u restoran samo zbog tebe navraćao

Nitko nikada nije vatru između nas primjetio.

A ja bih te ljubomorno gutao dok bi goste služila

Imao sam osjećaj da si me eto zanemarilavala

A nikada nisam bio ljubomoran i to me iznenadilo

Nešto tvoje samo tvoje ljubomoru u meni je probudilo.

Kažu kada se netko zavoli ljubomora se neminovno probudi

Eto i ja sam doživo da sam taj čudan osjećaj probudio

Ne nikada u tvoju ljubav nisam niti trena  sumnjao

Ali što mogu ljubomoran na druge goste sam postao.

A kada bi sezona završila ti Senj bi onako  plačuć napustila

Oboje smo plakali na vjernu ljubav  se u suzama zaklinjali

Ti bi u Slavoniju se vratila a mene u Senju skršenog ostavila.

Tada bih danima plakao  IDIOTE zašto sam te pustio.

Zašto nikada nisam klekao i ruku ti zatražio.

Kukavicu u sebi sam jadnu hinjsku pronašao

izgubiti nazovi neku slobodu sam se bojao

A onda osam mjeseci usamljen u senju cmizdreć  ridao .

Toni Ljubisa Bozic,Bratislava,Slovakia, 22.05.2021

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s