Jer prosto preteško ju ne voljeti , o njoj ne razmišljati.

Za našu ljubav oboje imamo vidne zasluge

Al nekako čini mi se da ipak više volim je

Kao da njene ljubavi rob sam vječni postao

Nekako ne te vrele usne posesivno navikao.

A sada ovi zimski dani prebrzo u noć zavire

Misli o njoj naviru, spavati trenutka mi nedaju

Pa navale stihovi i toliko toga iz srca bi izrekli

Koliko užasno fali mi vrišteć bi joj priznali.

Suze muške tim trenutcima baš teško zaustavljam

Nekako godi mi kad se duša na tanane isplače

U glavi mi se tek nakon toga malo više razbistri

Mogu trezvenije razmišljati,nove poteze poduzimati.

A kako ona svu krivicu podnosi,na što je sve pristala

A grijehove prema meni za 100 godina nebude oprala

I prosjak ljubavi uskoro usmaljeni bude postala

Tek onda shvatit će koju ljubav od mene je primala.

A sve je sama odabrala, na sve ucjene je pristala

Nije imala snage da bi im se barem malo oduprijela

Sada dok je ne njegovim usnama znam da bude jecala

Znam da bude svih naših trenutaka sreće se sijećala.

Od sada kroz život tuga joj je vječna uporna pratilja

Nikada više od nje ta tuga i bol ne bude odustala

Prokletstvo je sustiglo, dugim nesanicama je pratilo

Na mene,na nas svakog trenutka jecajima podsjećalo.

 A ja ću pokušati da je sve više ako je moguće izbjegavama

O našoj prošlosti barem da nikada više ne razmišljam

Teško mi je to obećati, ne znam koliko ću ipak uspjeti

Jer prosto preteško ju ne voljeti , o njoj ne razmišljati.

Toni Ljubiša Božić, Basel,Švicarska, 23.01.2021

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s