A za nju sam samo jedan u nizu očigledno postao

Na licu mi vidljivi ožiljci

Prošlih godina tragovi.

Od osmijeha pa i suza

Što mi je ona crtala.

Toliko toga u srcu i duši

Nevidljivo ali baš  slomljeno

Da bi me svakog dana

Na nju  sa razlogom podsjećalo.

Eh kada bih te rane mogao

Nekako kao krhotine da sakupim

Da na novo dušu i srce zalijepim

Da onaj bezbrižni osmijeh povratim.

Al tako lako to baš i neide

Preteško je skupiti sve krhotine

Neke je vjetar daleko odgurao

Negdje je zaborav svoje prikrio.

Al sjećanje ono duboko ostaje

Kroz sve pore duše i srca prodire

Tako olako se ono sa lica ne sapire.

Još uvijek tamo negdje ona važna je.

A bože tu ljubav nikada nisam glumio

U svakom trenu ne štedljivo sebe sam dijelio

Da bih na kraju u pustinji samoće ostao

Bože kome sam ja srce i dušu poklonio.

I tko zna koliko puta sam probao

Nebi li te komadiće te krhotine

Rasparčane duše i srca nekako skupio

Ali uvijek po neki dijelić bi falio.

I opet na kraju ne bih nikako uspio

u ogledalu toliko ispucalih linija gledao

nikada nakon nje više nisam uspio

da bih onaj vedri osmijeh na lice vratio.

Tko zna koliko sam puta floskule ponavljao

Neke psihološke fraze i treninge ponavljao

Kao sebe da se podignem pokušavao

Ali uvijek na kraju tu borbu bih izgubio.

Nikada do kraja iz glave nisam uspio

Da je otklonim da je totalno zaboravim

A baš nije toliku iskrenu ljubav zaslužila

Tek sada vidim tako dobro je ljubav odglumila..

U podrume te  tavane duše sam zavirivao

Sve slike i sva sjećanja nekako uzalud tražio

Da tu minulu ljubav barem što prije otklonim

Da onaj njen prokleti osmijeh nekako zaboravim.

Da one vrele usne baš više nikada ne poželim

Toliko puta sam ludio jer nikako nisam uspjevao

Stalno bi se vraćala, razlog za stihove prinosila

Kao da mi se u krv u svaku stanicu bića pretvorila.

Slike nas dvoje sam derao i tamo nas razdvajao

Nekoliko albuma sam u suzama teško spaljivao

I sve sam više ovisan o njoj očigledno postajao

A za nju sam samo jedan u nizu očigledno postao.

Eh kada bi bar mene nekako starog sastavili

Kada bi mi onaj vedri osmijeh na lice vratili

Možda bi je nekako tek tada zaboravio

Da mi priđe bliže ne bih nikada dozvolio.

Previše sam otrova sa tih vrelih usana popio

Previše sam srce i dušu svakim trenom dijelio

Da bi ona na ispiranje mozga tamo negdje otišla

I tek tako duhovnim vježbama zauvijek me zaboravila.

Ali ja nisam kao i ona sazdan da tek tako ljubav zaboravljam

Nisam sazdan da se lažnom ljubavlju nekome ulizivam

U meni čežnja nekako iza zavjese života stanuje

Ona nikada ne mruje i zato mi je stalno priželjkuje.

A sada m svjetski vjetrovi preko koljena prebacuju

I oni se na meni na svoj način prebolno iživljavaju

Pomislim ako odem negdje daleko da ću da je zaboravim

Kako sam naivan kako mogu to samo i da pomislim.

Toni Ljubisa Bozic, Dublin,08.11.2020 u 04:48

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s