Sjecanjem i osmijehom proslosti se ogrnem

Kada bih barem malecki trenutak mogao

nekako gore s vjetrovima bih bas lutao

do Velebita i nazad uporno bi je trazio

ne bih li njeno tajno mjesto negdje otkrio.

U tom lutanju s vjetrovima bih je trazio

mozda vjerojatno lakse trag joj nanjusio

jer te vrele usne bas se i ne zaboravljaju

sa toliko tragova u meni jezom podsjecaju.

Onda bih sa vrha velebita do senjskih uvala

sve na tanane cesljao,kadulje uporno pitao

kada su je zadnji put vidjele,dal se sijecaju

svjedoci su nase ljubavi, tad su nas skrivali.

Pa se sjecanjem i osmijehom proslosti ogrnem

pored sebe je zasjednem,pa sutke osluskivam

u njenom osmijehu kao kad prozbori uzivam

preduboko u srcu i dusi jos uvijek je osjecam.

Pa kako i prilici zaljubljenoj dusi suza potekne

jer to sjecanje duboko u srcu toliko toga pokrene

Pero u ruci zadrhti, i ono bi u pricu da se ukljuci

stihovi se pokrenu samo o njoj zele da pricaju.

Pa uporno u sjecanju ostajem mada godine prolaze

vidim je,usne osjetim u trenu nemirom zadrhtim.

Prosto gladno zelim je, trebam je i bas volim je.

Eh kada bi mogla da opet na usne mi svrati se.

Toni Ljubisa Bozic, Amsterdam,20.09.2020

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s