Kada bih barem malecki trenutak mogao
nekako gore s vjetrovima bih bas lutao
do Velebita i nazad uporno bi je trazio
ne bih li njeno tajno mjesto negdje otkrio.
…
U tom lutanju s vjetrovima bih je trazio
mozda vjerojatno lakse trag joj nanjusio
jer te vrele usne bas se i ne zaboravljaju
sa toliko tragova u meni jezom podsjecaju.
…
Onda bih sa vrha velebita do senjskih uvala
sve na tanane cesljao,kadulje uporno pitao
kada su je zadnji put vidjele,dal se sijecaju
svjedoci su nase ljubavi, tad su nas skrivali.
…
Pa se sjecanjem i osmijehom proslosti ogrnem
pored sebe je zasjednem,pa sutke osluskivam
u njenom osmijehu kao kad prozbori uzivam
preduboko u srcu i dusi jos uvijek je osjecam.
…
Pa kako i prilici zaljubljenoj dusi suza potekne
jer to sjecanje duboko u srcu toliko toga pokrene
Pero u ruci zadrhti, i ono bi u pricu da se ukljuci
stihovi se pokrenu samo o njoj zele da pricaju.
…
Pa uporno u sjecanju ostajem mada godine prolaze
vidim je,usne osjetim u trenu nemirom zadrhtim.
Prosto gladno zelim je, trebam je i bas volim je.
Eh kada bi mogla da opet na usne mi svrati se.
…
Toni Ljubisa Bozic, Amsterdam,20.09.2020
