Svaki odmor bi me smorio, o nama bih razmisljao

Cujem da si u Sydneyu i pored tih godina ostala najljepsa

Bez obzira sto je Australija prepuna lijepih raznih nacija.

Ali tvoj osmijeh sve u prolazu obara,energija ti neodoljiva.

Kada bi oni znali ono sto sam otkrio, svatko bi se zaljubio.

Dok si tamo obitelj formirala, mene je samotna europa gutala.

Nekako u Amsterdamu sam najduze ostao, zivotom lutao

mada sam u njemackoj nekoliko godina uzalud proveo

za tobom patiti nisam vjerujes li ono niti trenutka prestao.

Skoro svaki godisnji nasim uvalama sam uplakan setao

nema tih novaca koje ne bih potrosio da bih te vratio.

I svi bi se sa odmora preporodjeni bas odmorni vracali

na meni bi kada se vratim uzasnu tugu uvijek primjetili.

Naravno silna pitanja i brizne osobe odgovor bi trazile

ali nikada pravi razlog mojih suza u ocima nisu otkrile.

Najvecu tajnu u srcu skrivao, nikada te nisam spominjao.

Nikome nikada blizu nas nisam trenutka dozvoljavao.

Mjeseci bi mi nakon godisnjeg trebali da se oporavim

da nasa uvala i sjecanje bar na neko vrijeme izblijedi.

Tih mjeseci bilo bi mi najteze zaboraviti moje najdraze.

Kao neka neumoljiva kazna sve to nocima pratilo me.

Koliko dugo ce one nase uspomene da me proganjaju

niti najbolje gatare i citaci zvijezda to vise bas ne znaju

u srcu mi previse tvojih tragova je ocigledno ipak ostalo

a vjeruj srce se bas i nije da te zaboravi nekako trudilo.

Ovo srce ranjeno izgleda da na neki nacin da pati se uziva

tu si stalno prisutna duboko u grudima,za tebe se preotima.

I cesto kada pomislim na Jesenjina i na ljubav njegovu

mogu da ga razumijem, kako su nastajali svi ti stihovi.

..

Ni ja prosto ne zelim niti mogu sto smo imali da zaboravim

nekako uspomenama hranim se, laznom nadom i zabludom

stihovima eto uporno tjesim se, da ces se sigurno vratiti.

Dal cemo se kao starci opet spojiti, to cemo tek vidjeti.

Do tada ovim tempom cu da nastavim da te se prisjecam

u stihovima da te strastveno ljubim usne ti iscjedjivam

ti nemas pojmo koliko sve to znaci mi, eto govore stihovi.

U njima moja trenutna stanja bas mozes uvijek prepoznati.

I mozes shvatiti dal sam tu noc ridao svijece suzama gasio

il su me slatka sjecanja obavila na lice osmijeh vratila.

Ne brini tvoje ime do kraja cu skrivati i naravno stititi.

Jer tvoju sadasnju obitelj ne zelim niti umasti okrznuti.

Toni Ljubisa Bozic, Amsterdam, 06.09.2020

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s