Ona ne odlazi, sobu ne napusta… podstanar je svih zidova

Ona, samo ona od prvog poljupca srce nekako uzela.

Sve muske brane u jednom trenu je olako razvalila.

Jos uvijek onaj njen zagrljaj na vratu cvrsto osjetim

boze taj prvi trenutak ne mogu eto da zaboravim.

Jos uvijek me ne pusta onu posesivnu igru zadrzava

tu je,od mene ne odmice, miris kose potkrovljem protice.

Pa mi navale gladni posesivni stihovi, bas sve bi otkrili.

Jedva na uzdi ih nekako ne bas uspjesno zadrzavam.

Toj posebenoj proncezi, sve sto u dusi imam poklanjam.

Srce kad bi se raspricalo, tko zna sto bi na kraju ispalo.

Kad bi sve suze za njom sabrali, senjsku plazu bi zatrpali.

Ona predivna riva bi nestala u suzama moga sjecanja.

Kazu mi brzo cu promjeniti misljenje, al bas tako ne ide.

Zaposjela je svu moju nadu zabludu i bolno sjecanje.

Jednostavno stalno vidim je, sjene svijece mi dokazuju.

Samo njen lik na zidovima uporno i uporno mi prikazuju.

Pa se svakodnevno u mislima utapam,sokove dozivljama

toliko planova u detalje isplaniram,samog sebe zaludjivam.

Oci njene kroz zidove nemira prate me, lopovski izazivaju

na koje kakve pozudne i strasne misli gladno nagovaraju.

I opet bi da mi na usne pozudno zasjedne, strast mi uzburka

da se borim sa nemirom, lupanjem srca samotnim nocima

Tako blizu je neobjasnjivo osjecam, vrelinu kao da dodirivam

smije se, vristi, kako je uvijek uz mene sretnicki uzivala.

Svijet bez nje bi se srusio, zato je nisam iz misli izbacio.

Uporno od mene je posesivno voljena, sigurno bi osjecala.

A samoca ruje li ruje u podsvijesti, zeli da je zaboravim.

A ne mogu jednostavno ne mogu da je zauvijek napustim.

A kada bi me iz gladnog zagrljaja barem trenutak pustila

mozda bi se ta nasa bajka vremenom nekako i zagubila.

Al ona ne popusta,kaza da je bila i ostala ljubav mi jedina.

I onda se rasplacem, dok se mjesecina pod oblacima razvlaci.

Sve moguce svijece u potkrovlju upalim, bas blizu je osjetim

nekakav strah me obuzme vristec i uplakan okolo trazim je.

Po nekad posumnjam da sam ipak poludio, pa ustuknem

sebi se zareknem, dosta je covjece probudi se, al ne ide.

Ona ne odlazi, sobu mi ne napusta podstanar je svih zidova

Zasto sam je toliko duboko u srce pustio, zasto ludjacki zavolio

no sada i suvise kasno je, nema vracanja, ljubav se zabarikadirala.

Iz srca ne izlazi,drugoj niti blizu srca ne dozvoli.

….

Boze mili kako posesivno gladno jos uvijek isto volim je.

Toni Ljubisa Bozic, Amsterdam,03.08.2020

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s