Ispred restorana me cekala

Onako otvorim prozor jesenje lisce treptajima prolijece

vjetar im igru kao vjetrenjaca zavrce, odlutalo ovo ljeto je.

Naroguseni oblaci, kao ljutitog starca bi nekako odglumili

Plesovi listova onako u ritmu poludjelih vrtloga vjetrova.

Tako nesto zamisljam veceras prvi susret sa njom dozivljavam.

Ona je restoran izabrala,veceras bude nada se napokon blistala.

Aja bas o odjeci nesto I ne razmisljam, farmerke I majicu pripremam.

Vise me plasi kako nocas budem razgovor zapoceo, nije sve jedno mi.

….

U trenutku te neke panike nekakv znoj me probije,pa vratim se

na novo se tusiram sa sobom razgovaram, smiri se sto ti je

ali ta princeza vazna mi je, ne zelim na prvom sastanku da se obrukam.

Govor prvi nastup ispred nje uporno ponavljam pa rijeci zaboravljam.

Neki zamor i frka u glavi mi, nemir nesigurnosti mi beskrajno donosi

panika pjeni se, jeza kao da padaju snjegovi,boze zeno sto ucini mi.

nikad se tako panicno susreta nisam plasio, to bi za mene osmijeh postao

ali sa njom princezom stihova jednostavno panika je neumoljiva.

Horizont ispred sebe zamislim, na duboko disanje se usresredim

one uporne ceznje vec na pocetku zaustavim, na miru razmislim

kako da nastupim, dal da je u ruku kao pravi dzentlmen poljubim

I onda me iz stanja ledenica preuzme plamen vatre i vulkanskih udara.

smiri se smiri se, jaca strane mene dere se, duboko udahni dobro je.

I nekako se vratim na put smirenog razmisljanja, ona ceka me.

I oci otvorim zalazak sunca kroz pregrst oblaka na horizontu primjetim.

Tipicna jesenjska noc dolazi, pozutjele listove vjetrovima pronosi.

laganim korakom krenem tamo je ocekujem ne smijem da zakasnim

a ona ispred restorana na obali more pjenusavo promatra ne primjecuje

iza ledja joj prilazim da je ne preplasim, lopuza sa osmijehom se okrece.

Davno sam ti korak po hodu prepoznala mada te nisam upoznala.

kad sam osmijeh joj vidio tako lakse dan mi postao svega oslobodio

gutah ge bijase to primadona stihova,svaka rijec na mjestu stajala.

Mogu reci I ja sam se kontrolirao ali vise da prica nju sam pustio.

Toliko je pametna toliko stvari osmijehom i onim ocima me odmara.

Ne znam kako bih je opisao, sirena stihova prije svega je,vila je

morskog konjica onako sepureceg sebe sam nekako zamisljao

gdje sam gdje se nalazim onako uz nju lagano prilazim

predivan miris kose na vjetru joj osjetim hocu da izludim.

Noc senjska jesenja, svoju igru vjetrovima je pocela, prija mi

zrikavci se jos nisu usutili drustvo nam sa stijena pravili.

Svojom pjesmom stanje naseg upoznavanja zacinjavali

u daljini svjetionik kroz mrak bljestavilo bacao putove pokazivao.

..

Restoran nas je cekao, onako imah osjecaj samo za nas susret se spremao.

Na svakom stolu po dvije svijece su bljestile, romanticnu noc stvarale.

Ona se uporno vedro smijala, onako slucajno zaruku me povela.

Ljepsi dodir nikada nisam osjetio,tako me opustio u neki smiraj doveo.

Dal smo i sto smo jeli bas se i ne sjecam, samo sam je dok prica gutao

sebe nisam tako odusevljenog i oduzetog nikada niti blizu upoznao.

Odjednom sam iz sna se prenuo te probudio, obalom sa njom sam setao.

Za ruke smo se drzali i odjednom na njenim usnama smo jedrili.

Nemate pojma kako se to drazesno bice ljubi,vulkan iz nje izbija

njezno sam je uz sebe stisakao, ipak ona krhka je, boze kako zelim je.

Onako stisnuti na obali smo zasjeli kao da smo sto godina proveli

a more u svoje grotlo posljednje zrake mjeseca je gutalo, skoro svitalo.

Toni Ljubisa Bozic, Amsterdam, 23.08.2020 u09:29

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s