Tisina bez nje uzasna je i razara

Onako bas zabrinut u nekoj tisini od jave otkinut

dok tisina u meni sve glasnija dopire do duse korjena

prolomi oblaka u meni rasturaju grmljavinom odvaljuju

sve bih da smirim se, al neide, ta tisina samoce ubija me.

Nekako uvijek me samoca ne spremnog uhvati I zarobi

satimanemogu je odagnati,mada u sobi muha se ne cuje

al u meni sve se otuzno panicno razvaljuje mene pobjedjuje

jedva normalno da udahnem stalno u nekom grcu postojim.

I sve to u tisini skrsi me, jer nema je nema pored mene je.

U pocetku razmisljah dal sam u snovima il me java zarobila

I stalno tim obroncima sna I jave bosonog nekako prolazim

I na kraju dana tako uzasno sebe iscijedim I svega iscrpim.

I onda od nekud niti sam ne znam neku snagu iscrpim

oci otvorim iz te grozne tise se sto prije nekako izvlacim

kad ti strahovi podlo zarobe pa propadam u grozne nemire.

Tisina bez nje uzasna je i razara osjecam kako me raskida

zivot pokusavjuc da sagledam, sam ne umijem bas uvidjam

o njoj sam postao ovisnik, I to klupko me sve vise upija

ona bijase kao najljepsi dar na ovim gladnim usnama

I zato tisina ubija na parmparcad grmljavina u meni razara.

I kako nema je nekako stresem se, ledenice samoce obuzmu

svega bi da me zamrznu, I u tim samotnim nocima ubijaju.

A sto daradimsilom je ne mogu zadrzati,ona mora shvatiti

ako uz mene voljeno se ne osjeca, prisilna ljubav ne uspjeva.

Zato na miru pustam je vise ne zelim za njenu ljubav da borim se

al ta tisina,praznina sobe u kojoj se svristec smijala,ludila

krevet na kojem me ljubila strast ne zasitnu sto je probudila

I sada ona kao srna odlazi nekim glednim prozdrljivim vukovima

I sada cesto sav mrkak se probudim kao da je u zagrljaju pridrzim

pa drago mi sto se vratila, i opet me ta samoca lazima okupala.

I to budjenje tako neku bol prolomi u grudima bez nje sam uvidjam

takvu bol i takav strah i paniku do tada niti blizu nisam upoznao.

a onda si samar opalim da se probudim I da moram da izdrzim

rastjeram te samoce strahove, izbacim iz duse teske grceve

glavu jeste da tesko podizem ali nekako lakse mi da eto udisem

razgrcem u glavi tnurne nasukane oblake, dasunce mieto izadje.

istina I boga zamolim da se samnom bar na kratko udruzi

da sve to nekako bezbolnije prebrodim da je nema zaboravim

I stvarno ta nadljuska snaga pristigne kao dabog poslusa me

I kaze mi dizi se covjece ne vrijedi zbog nje da uzalud patis se.

I evo prosle su silne godine, po nekad u mislima posjeti me

al ta tisina vise me ne razjeda,u ponor samoce panicno ne upadam

te trenutke bez nje skoro sa podsmijehom prolazim I uvidim

da ipak bez njemogu ovaj zivot nasmijan I ljepsi da provodim.

Toni Ljubisa Bozic, 16.08.2020 u 05:55

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s