I onda sa razlogom počinjem sumnjati dal si bila iskrena

Što više pokušavam sve teže te zaboravljam

U ogledalu vidim očigledno ubrzano propadam

A između nas zaredale samotne hladne godine

Niti te vidim i baš jednu riječ od tebe ne čujem.

….

E jedine kada oči zaklopim usne ti osjetim

Kao prvog dana strast mi nezasitno poklanjaš

Stalno smiješ se ljubiš me i zato te ne zaboravljam.

Da se bar u snovima eto prestaneš pojavljivati.

E baš i zbog toga jako teško je sve što smo imali zaboraviti.

U tim snovima tako jasno opet strasno moja si

Ne prestaješ se ono slatko smijati strasno me ljubiti.

I tada se jedino potpun i sretan nekako osjećam.

….

U kalendar ne pogledavam sve se prebrzo odigrava

Godišnja doba kao dani mi prolaze a bolno nemam te.

U našoj sobi najviše vrijeme usamljen provodim,

Sve što si dodirnula još uvijek se jasno prisjetim.

Svijeće crvene koje si palila da bi romantiku napravila

Miris dunje kao da iz zidova izbija dio su tvojih tragova.

One papuče što si nosila, onaj peškir što si koristila

Moju orange majicu koji su uvijek skoro uvijek nosila.

I pored svih silinih tvojih tragova soba mi je hram postala

Sve se nekako u ceremonijama odvija, ti mi na grudima

Bože koliko luđački voljeh te i zato sve teže boli me.

Boli me jer više nisi tu nisi ono nasmijana uz mene.

Niti pisma niti poruke niti jedna riječ ne stiže od tebe

I to me još više ubija i teško ranjava da si takva postala

Da si pored one silne ljubavi sve tako olako zaboravila.

Da možeš sve ove godine izdržati i niti jednom se javiti.

..

I onda sa razlogom počinjem sumnjati dal si bila iskrena

Kad si mi sto puta na dan ljubav vjernu izjavljivala

Toliko puta u boga se zakli njala da ljubavi svijedok je.

Da ludo voliš me da život nema smisao kad nisam uz tebe.

Ne mogu da vjerujem da u tebi crvi ne potkopavaju

Da barem jednom u deset godina na kratko javiš se

Ali ne kao da su ti jezik iščupali ili su nečim mozak ti  isprali

Mene iz tvoga sjećanja definitivno nekako izbrisali.

Sve nekako druge optužujem a ne ti da kriva si.

Jer ne mogu prihvatiti da sve ono vrijeme u stvari lagala si.

Nije moguće onako strasno nekoga ljubiti a ne voljeti

Jednostavno ne mogu tebe za ovu samoću optuživati.

A kazaljke na našem satu zamrzle, kao i one da tuguju

Vrijeme više ne pokazuju, Lanac starog sata ne klati se

A sijećaš se kako su nas sve sekunde i minute pratile.

Kada bi možda pričale najbolji svjedok naše  ljubavi bi postale.

A tješim se, da moram glavu dignuti i dalje nastaviti

Ali nekako iskreno moram ti priznati teško, teško da  ću uspijeti

Teško svu onu čaroliju što smo imali zaboraviti

Sve tako prečesto u sebi nastavljam sjećanje ponavljati.

Sreća pa me u snovima nestrpljivog gladnog zatekneš

I u sekundi osmijehom svojim prevrneš i ljubiš me

Znaš kako si na meni voljela ležati i tako  me gledati

I sto puta dok luđački voliš i ljubiš me ponavljati.

Čovječe dal si ti svjestan koliko VOLIM TE.

I te riječi svaku večer u snovima u meni odjekuju

Na tvoje usne vrele slatke preslatke vraćaju.

I mira mi nedaju i zato te nikako i preteško  zaboravljaju.

Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 10.07.2020 u 04:43 min

Bože kako voljeh te, dal je to u stvari uopće postojalo

Dal je se to nama uopće dešavalo

I tako nam mozak i srce i dušu zaludilo

I onda sa razlogom počinjem sumnjati dal si bila iskrena

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s