I shvatit ćeš kad usne mi osjetiš da ne možeš da me zaboraviš

Dok moja bila si vjerojatno primjetila si

Da mi se osmijeh kao princu sretniku raširio

Jer sam tebe tim trenutcima uz sebe imao

A bože neizmjerno posesivno sam te volio.

Da mi se na glavu popneš sve bih ti dozvolio

Sa tobom sve sa lakoćom baš sam mogao

nikavih problema nisam sa teškoćama imao.

Sa osmijehom uz tebe bih se rado budio.

Uvijek bijah gladan tvojih usana da bi ih ljubio.

Obožavao sam da te satima eto promatram

Što moja si da neobjašnjivo zadovoljno zagledam.

A vjerojatno si primjetila da si me podmladila.

Nikada prije tebe nisam toliko pisao stihove.

To bi se desilo možda par puta eto godišnje.

Ali od kada sam tebe upoznao gladan sam postao.

Dnevno ti pišem  skoro po nekad i deset pjesama.

Zavisi dal me i koliko bi me ščepala duše inspiracija.

Pošto daleko si tako sam stanje duše mogao opisati ti.

Riječi su gladno navaljivale kao niagara pristizale.

Rijetko bih sve stigao napisati sve iz duše ono izreći.

Uvijek bi za sljedeću pjesmu riječi inspiracije ostalo

Toliko toga se u meni robusno guralo uvijek trsilo

Da bi svu ljubav prema tebi bar blizu nekako iskazalo.

I evo proteče 10 godina inspiracija nije trunke prestala.

Kad pomislim na tebe kao da razumijem sve oko sebe.

Čitam misli ljudima u prolazu, razumijem govor šumova

Često bi mi burom senjskih vjetrova poruke poslala

Sve bi ih razumio sa radošću primio stihovima odgovorio.

Da stanujem kao ti na moru vjerojatno bih valove razumio

Ali mene je ova Bosna odgojila toliko darova poklonila.

Volim da volim te makar kroz poluškrte i gladne stihove

Koji nadam se sa vremena na vrijeme dopiru do tebe.

U tvom kršu i kada se pomjera kamenje dopirem do tebe

I kada ugledam kadulju,sjetim se tvojih gladnih poljubaca

sjetim se starih  mjesta i naših maskiranih skrivenih uvala

bože dal si ti uopće svijesna kako si me posesivno tražila.

tim trenutcima tvoja ljubav siguran sam bila je iskrena

strastveno požudno bi me u sekundi skinula, ljubila

da bi svo propušteno vrijeme nekako nadoknadila.

I sve to strašno fali mi, dal još želje iste ima u tebi.

Dal ti po nekad ptica sleti do terase sa cvijećem

Ako si primjetila onda si moje poruke primila

Svijesna si da te moja ptica satima promatrala

Nije se sekunde iz tvoje blizine vjerujem odmicala.

I sada uviđaš mada ti ona nije riječi progovorila

Njenu tišinu promatranja si uvjeren sam shvatila.

Zato si mi onoliko pisama sa pitanjima postavljala

I pitala se dal si zbog toga možda nekako poludila.

Vidiš na koje sve načine sam dopirao do tebe

Kako sam bez iti jedne izgovorene riječi ti tepao

Ovu gladnu posesivnu ljubav da bih ti poklonio.

Ovo nije normalno koliko sam te želio i volio.

 A onaj limun što nas povezuje šireć grane govori

Koliko nedostižne ljubavi samo za tebe postoji.

Svaki list koji se na granama nakiti puno govori

Ako jedan limun pomirišeš obilje ljubavi osjetiš.

Priznaj da draga sjećanja doživiš na mene pomisliš

Za sada se baš i ne viđamo ali i bez pisama se imamo.

Na daljinu te jasno osjećam i još uvijek gladno priželjkivam.

Jer si svu ljubav koja u meni postoji samo ti stvorila.

Volim te moja daleka predaleka voljena, sve si zaslužila

Nema veze što si od mene se tamo negdje kao prikrila

To je samo privremeno jer se mi uskoro vidimo i sastanemo

I shvatit ćeš kad usne mi osjetiš da ne možeš da me zaboraviš.

Toni Ljubiša Božić Bugojno, 27.06.2020 u 04:43

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s