Bože kako sam se zaletio ono luđački zaljubio.
Slijep pored očiju u trenu sam postao
samo u nju i nikoga više gledao
Svakoj njenoj slatkoj laži vjerovao
U njenoj strasti i poljupcima se gušio.
Nikada toliko radosnica suza nisam izbacio
Nikada se sretnije i potpunije nisam smijao
Nema problema koji nisam sa pjesmom rješavao
Jer sam uvijek samo nju ispred sebe imao.
A onda iz tolike savršene uzavrele ljubavi
Neobjašnjivu bol sam užasnu upoznao
Godinama jecao ridao usamljen plakao
Dok bih sebe ispitivao gdje sam pogriješio.
A ona tek tako preko noći kod njega završila
Valjda je više u novac nego ljubav vjerovala
Promjenila je adrese i sve moguće brojeve
Skriva se kao zmija noge godinama od mene.
Nebi se tren javila za moje krhko zdravlje upitala
Kao da nikad nisam u njenom životu postojao
Kaže da je na duhovne vježbe uporno odlazila
Da bi mene eto napoko uspješno i zaboravila.
Može ona sebe da uzaludno naivno zavarava
Al jako dobro zna da nigdje nije kao kod mene
Toliku iskrenu ljubav iz dubine duše imala
Da bi na njegovim devizama eto završila.
A ja eto godinama još uvijek slomljen tugujem
Jednostavno sam sa sobom uzaludno ratujem
Jedna strana mi govori da je zaboravim i dalje nastavim
Al druga izgleda jača je jer još uvijek volim je.
Uspomene na nju stihovima nekako uokvirivam
I sa gitarom i notama se njenim imenom poigravam
Trenutka je samu ne ostavljam, stalno dozivam
A u ogledalu vidljivo propadam eto i to primjećivam.
Toni Ljubisa Bozic, Bugojno,01.03.2020
toni"s poetry 