Ti nemaš u meni rok trajanja

 

I dok svi budu spavali nas dvoje budemo pričali

Onako na daljinu što nam duša I srce osjeća

Kada svakog trena osjetimo dah uzburkanog proljeća

Bože kada i tišinom ti ime spomenem tako uzdahnem.

 

Osjećam a možda vjerojatno nadam se da varam se

Kada bih jednog dana zanijemio riječi zapečatio

Kada bi samo šutnja svo vrijeme oko mene zgrabila

Kada bi se svaka sekunda u predugu godinu pretvorila.

 

Ona veza među nama oni čvrsto stegnuti čvorovi

Nekako u kamene ledene stijene bi se pretvorili

U meni bi još uvijek bila duboko skrivena

A opet I suviše daleko da bi kao moja postojala.

 

Al se ne brinem ti nemaš u meni rok trajanja

Mada dubokom šutnjom do bola zavijena

u meni bi ne raskidiva veza za tobom postojala

jer previše si toga lijepog ženo ti meni podarila.

 

A dalje ću nekako usporenim korakom da prolazim

Ipak ću sa tobom u meni ne brini opstati

I zauvijek ću te mada si njegova voljeti.

A ti ako sretna si sa njim planduj i uživaj.

 

Tvoji osmjesi uvijek me čekaju u slatkoj zasjedi

Ma ne brini na sebi nosim oklop protiv tuge

Ranjeni  Vitez ljubavi  polako krvari ali ipak preživi.

Jer tvoje usne uvijek ću na svojim da osjetim.

 

Te iluzije tvoje ljubavi iz mene nikada neće nestati

Sve druge žene neću niti da trenutka primjećivam

Niti ću ikada vise nekoj drugoj ženi da se udvaram.

Živjet ću od sjećanja što si mi podarila I hvala ti.

 

Nikada mi se više niti slučajno neće moći desiti

Neki ishitreni poljubac, neki strasni zagrljaj

To bi za mene bila izdaja naše savršene ljubavi.

Dok sam živ samo ću tebe voljeti I to ne zaboravi.

 

Drugim ženskim udvaranjima ima olako da odolim

Ma ima da im prkosim niti blizu sebe ne dozvolim

Jer uspomene na našu savršenu ljubav ne želim

Niti jednim trenutkom nepromišljenim da uništim.

 

Znam noćima po nekada I kriza doći će jer ludo voljeh te.

Bit će ridanja vrištanja,kidanja kose I toliko pitanja

Ali nakon par flaša crnog vina opet tvrdo zaspat ću

I tu kriznu dugu noć nekakona kraju preboljet ću.

 

Jer ne želim da obesčastim ono što smo imali

Što smo godinama strastvenu ljubav dijelili

Neću dozvoliti da me neka kao ti raspameti

Nikada niti jednoj drugoj se neću približiti.

 

A ako treba vosak u grlo istopit ću usne ako treba zašit ću

Srce ako treba zalediti ću da me neka na prevaru ne dobije

Jer ovo srce I ova ranjena duša bez tebe ne umije.

I tako svo vrijeme šutit ću dok se na to  ne obiknem.

 

Al vjeruj nikada neću dozvoliti da te zaborav preuzme

Da tvoje ime sa mojih usana barem na trenutak ustukne

Bila bi to predaja poraz koji bi me na kraju napokon ubio

Poraz koji  teško da bih podnio jer bih sa životom završio.

 

Toni Ljubisa Bozic, Bugojno,01.03.2020

 

 

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s