Zašto nismo bili strpljiviji i uporniji dok smo bivali

 

Da bijašmo iskreno barem malo strpljiviji i upornji

Nebi na dva kraja svijeta utučeni slomljeni završili

Nebi nas nikad za nikad dušmani podlo razdvojili.

Premalo smo jedno drugom očigledno ljubavi davali.

 

Da smo strpljiviji i uporniji u to vrijeme ljubavi bivali

Nebi srca u ponore nepregledne  tuge  olako zarobili.

Džaba kajanje kada se dobijena šansa suludo propusti

Jedno drugom kleklo bi i molilo da nekako bar oprosti.

 

I nekako svaki dan tmuran kišni jesenji vidljivo postaje

Idealno da se između zidova stiješnjeno cmizdreć tuguje

Da se albumi prelistavaju da se dnevnik opet iščitava

Da se bude stari trenutci požutjelog u magli sjećanja.

 

Zašto nismo bili strpljiviji i uporniji dok smo bivali

Očigledno negdje u davanju ljubavi smo eto griješili

mada smo se pogledima razumijevali i poželjeli

istom bogu ljubavi se očigledno premalo klanjali.

 

Tuga mi samo za jednu stvar koristi jer svakoga dana

Neki tužan stih podlo izviri u molu mi dušu utopi

A želim što prije da napustim molove i dušu mi odmore

Kada ću da vratim se u vesele durove, sretan da volim te.

 

Sve rijeđe i rijeđe se javljala da bi na kraju i prestala

U nekoj slučajno zalutaloj poruci bi govorila o vremenu

Dal je i kako kiša u njenom kraju sa burom zavaljala

Rijetko bi se ona žica strastvene ljubavi u poruci skrivala.

 

Ponosno u duši sam skrivao da me ta hladnoća boljela

Da sam užasno patio, samo suze bi me uvijek otkrile

U delirij tuge me bacilo, mada bi se uzalud danima čupao

Sve dok nebi taj čemer nekako ridajuć iz sebe izbacio.

 

Ne odlučih na istom mjestu ne želim  više stajati

valja mi se iz provalije tuge što prije  nekako iščupati

ako treba pisat ću kakve takve stihove da sve to izađe iz mene

samo da se napokon duša primiri i sve tužnop zaboravi.

 

Al nekako ona kao da osjeća kad me tuga nemilice savlada

Pa mi se iz dobre namjere eto pismom ili porukom pojavi

Sa iskrenom željom da me iz tog ponora tuge izbavi

Al kontra efekt se dogodi opet još dublje me tuga potopi.

 

Torpedo njene poruke me u dubini razori, olako potonem

Niti da udahnem nešto zraka ne uspijem, kao da umirem.

Flaše fina poredam na njima se tako uporno osvećivam

Dok propaloj i ne uspjeloj ljubavi  trenutke života poklanjam.

A po nekad naš duet u ljubavi pokušavam da analiziram

Tako malo više ljubavi nam je falilo da bi na kraju uspjelo

Dal bijašmo sanjari  ili naivni blesani pa u svemu zalutali

Al kada bi se malo više potrudili garant bi do uspjeha prispjeli.

 

Jer tada zbog ljubavi noćima nebi normalno nekako spavali

Jako brzo bi se iscrpili od ljubavi očigledno  iscrpljeni zaspali

Dok smo trajali savršeni par bi za sve oko nas izgledali

Ali nešto nas je udaljavalo, nešto podlo u toj vezi se skrivalo.

 

Kao da smo sa pola daha ne dovoljno u tu ljubav se unosili

E baš tu smo griješili, jer nismo se 100% toj vezi davali.

Mada smo bukvalo u svemu štimali, u svemu se slagali.

I nikako nije nam jasno kako smo se na kraju razdvojili.

 

i sada kada je daleko i tamo negdje valjda sa drugim uživa

iste greške kao sa mnom nadam se da ipak ne ponavlja

a ja što se sa mnom događa, posebno rubriku tuge zauzima

jednostavno ne mogu da je prebolim, ne mogu da je zaboravim.

 

Kao da se uživam sažaljevati, kao da volim u tuzi bez nje bivati

I sve više i češće ti dane tuge i apatije me nekako obuzimaju

U delirij nepotrebno baš nepotrebno bacaju dok ime joj spominju.

A stihova mi baš nikako ne nedostaje jer još uvijek luđački volim je.

 

A u njenom gradu bure kao iz navike danima koliko znam rasturaju

nadam se da joj moje ime barem po nekad zviždeć na uho spomenu

pa u znak sijećanja svijeću zapalim toj ljubavi  trenutke tuge posvetim

i niti sam neznam kako obučen ali očigledno prepijan eto i završim.

 

Beskućnik u duši bez nje izgledam danim sve više i više propadam

Uzalud svoje vrijeme podlim sjećanjima posvećivam, nema je

Prosto nema je, nikad više moja se neće nazivati, uvijek će faliti

Uvijek će biti više nego dovoljan razlog tu noć u vinu završiti.

 

Tada  u tom alkoholnom bunili kao poznata silueta se pojavljiva

Dušu mi dodiriva, pa gitaru nekako uzmem pa kroz molove zaplovim

Ako uspijem da nešto zapišem dobro je, jer sutra me izdaje sjećanje.

Sve mi se nekako u magli miješalo, toliko bolnih sjećanja budilo.

 

Toni Ljubisa Bozic , Bugojno, 24.12.2019 u 04:43

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s