Ovo je priča što se negdje nekad dešavala , i još uvijek se događa, dušu oslobađa.
Dok bi sa njim pričala, nasmijana vesela duša je otkrivala,dal pomislila il poželjela.
Čudno kako ljudi osjećaju, u svakom trenu, uzdisajem putuju, na usne tuđe zasjedaju.
Razmjenjuju najintimnije poruke, bez i trunke riječi izgovorene, šutke razmišljaju.
Svaka vlas na glavi svoju priču je pripremila da prošeće kroz prste onim drugima.
Razgovor očima, bez snimljenih dokaza, nepobitna činjenica da se ljubav dešava.
Trebam te ljubavi, trebam te medena, trebam te srećo ne doživljena, curi iz stihova.
Jedno drugom bi tepali, do sitnih sati se valjali, nesvjesni koliki su sretnici.
Uspjeli su najljepše vrhove da pronađu, životne nagrade ispijaju, ljubavni otrovi.
Kad se netko zaljubi, kažu tada poludi…ne nije istina, samo pogubi kompase.
A sve to se dešava zato što je promaja iz njenih očiju krakove raspršila, uzela.
Pune mu oči suzama, presretnih što im se kemija dešava, kad gledaš bez razloga.
I treba biti presretan kad ti se ona dogodi, nenadno, svim dijelovima duše zavlada.
Svaki njen pokret il riječ il haljina vas oduševljava , jednostavno blista u vašim očima.
Ma koliko vas ranila, opravdanje se pronalazi, da to život sudbinom sve donosi.
Enciklopedija praštanja vašom rukom pisana se nastavlja, ona vas nemože raniti.
Za nju ste sve podredili, na koljena kleknuli, od srca za koricu ljubavi prosili.
Hodate rubovima maštanja, dal je sve to istina il se baš vama događa ljubav iskrena.
Svako jutro na prstima hodate, od sreće skakućete, sve od milja tepate, ludite.
Sve vam od ruke kreće se, problemi nestaju u sekundama, zavoljela vas sudbina.
Kako draga sitna jedinka u vama probudi viteza, što se od ljubavi srećom ubija.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 17.07.2012, u 20 i 20 sati
toni"s poetry 