Najljepše što može da se čovjeku dogodi je kroz maštu ludovanje,
krišom iz duše se iskrasti pa u nekom tuđem životu otkačiti, ludovati,
i onda… pune duše i srca u sivilo starog tijela opet se ušuljati, zakopčati…
Noćima slike vraćati, prikrivenim osmjehom uživati…da se ne primjeti.
Čovjek u sebi ima bezbroj likova…na pustom otoku u duši pjesnika.
Slikar među palmama, što svoju maštu na platno prosijava, noćima.
Dječak suludih požuda , bez razmišljanja preskače ograde zabrane.
Samo da se njoj dodvori, srce joj otvori, možda ga poljubcem podari.
Ljudska duša vulkan je, grotlo što prividno miruje, tragove ne pokazuje.
A onda se možda dogodi, po malo treperi danima, zemljotrese najavljuje.
Pa u trenu sve razvali, poruši svo skupljeno kamenje , snagu bijesa iskazuje.
Vrelina iz njega izbija, katakombe u duši raslojava… čija je prava istina.
Poslije zemljotresa, rijeke kajanja, greške se prikrivaju,dokazi uklanjaju.
Klečanje na koljenima možda pomogne, da se oprosti, nije namjerno.
Onda se kora duše primiri, zemljotresi nestanu, jedino pepeo ostaje
Da podsjeća da ljubav je u trenu bila ranjena, ljubomorom oblivena.
U duši čovjeka…stanuje pregršt likova, izvlače tombolu koja je uloga.
Padaju u duši opklade, tko će nagradu da osvoji, na suncu u javi se provlači.
Nekad su uloge u tunelu bolova, ako ga ostavi, bez razmišljanja glavu okrene.
Tada je teško, ništa ne pomaže, samo taj dan proklinje, zašto je došao.
Al sreća sve u mašti je, brzo se zaboravlja, u duši sebi se podsmijava
Sa sobom uloge prepričava , što rekla je i zašto susrete odgađa.
Možda joj treba više vremena, da upozna ga, jer ga u živo nije vidjela
Neki oprez u njoj stanuje, dan od noći ne razlikuje, jer zavolješe ga.
Najljepše što može da se čovjeku dogodi je kroz maštu ludovanje,
krišom iz duše se iskrasti pa u nekom tuđem životu otkačiti, ludovati,
i onda… pune duše i srca u sivilo starog tijela opet se ušuljati, zakopčati…
Noćima slike vraćati, prikrivenim osmjehom uživati…da se ne primjeti.
Toni Ljubiša Božić, Bugojno…21.04.2012 u 14 i 44 hrs